Stigao je – sudeći po objavljenim tekstovima – do petorice Crnogoraca. Miluna Božovića, komandira Balkanske čete koja je bila posljednja odbrana Francuskog mosta, u srcu grada; Đura Vujovića, komandanta grupe odreda „dinamiterosa" i njegovog pomoćnika Ivana Popovića, koji su, po odluci Komiteta za odbranu Madrida, probijali tunele ispod Univerzitetskog grada i dizali u vazduh kuće iz kojih su zli Marokanci, iz plamenobacača, uništavali živu silu branilaca; Aleksandra Joksimovića, komandira udarnog voda na odsjeku odbrane Kasa del Kampo; Luku Vujačića, komesara još jedne od balkanskih četa.
Svaki od njih je, ratnički suzdržano, ispričao svoju priču, objavljenu u štampi Amerike i Kanade, svaki se zakleo „No pasaran!" i održao riječ, ali je ta crnogorska upornost pred jurišima Marokanaca, naročito konjanika, pod kišom bombi i granata – plaćana životima, u našem slučaju Božovića i Joksimovića. Prvi je sahranjen u podnožju Kapije Sunca, a drugome je jedna granata iskopala raku, a druga ga pokrila zemljom, dok će Popoviću 1938. glave doći svemoćni NKVD, da bi se ubrzo utvrdilo da je nevin likvidiran.
U dvije kritične sedmice novembra više puta je – naročito kada bi marokanske trupe doprle do mostova koji su nosili imena Toleda i Segovije i prešle rijeku Mansanares – izgledalo da je prestonici, i pored sve odlučnosti branilaca, zapečaćena sudbina. U jednom trenutku se u Komitetu za odbranu grada čuo čak i predlog da se prestonica – usred izgubljene teritorije i bez izgleda na odbranu – napusti.
Odjednom su odbrani Madrida, kada joj je bilo najteže, priskočile još dvije brigade dobrovoljaca slobode, gromko pjevajući ulicama „Internacionalu" i „Marseljezu". Dušmanin je – javljao je Hemingvej – „tučen i odbačen." Prestonica će za fašiste ostati neosvojiva sve do 10. marta 1939.
„Krađa" mitraljeza
~Ideju o nelegalnoj nabavci moćnih „maksima" za bataljon „Vašington", poteklu iz „crnogorske kuhinje", moćni brat Rus uspješno ostvario
Bezmalo 800 dobrovoljaca slobode na ratište je, krajem 1936, stiglo iz Amerike. Ljudstvo se u Bazi Albasete okupilo, organizovalo u bataljon i niže jedinice, položilo zakletvu i, kako-tako, naoružalo, te se, danonoćno, u ataru sela Madrigeras na visoravni Kastilje, obučavalo za rat. Pa se i to uspješno obavilo i trebalo je još bataljonu, drugom po redu američkom, dati ime i – na front na Harami, u sastav 15. internacionalne brigade, gdje je već krvario bataljon „Linkoln". To „krštenje" bataljona bilo je neotuđivo pravo dobrovoljačke vojske – da odabere ličnost čije će ime ispisati na zastavi pod kojom će vojevati protiv fašizma. E, tu je zapelo...
Desilo se da su se borci oštro podijelili oko „isfiltrirana" tri imena: prvaka proletarijata i vječitog sužnja američkih zatvora Toma Munija; vrhovnog komandanta vojske Sjevera u ratu za nezavisnost i prvog predsjednika SAD, Džordža Vašingtona; francuskog generala Žilbera Lafajeta, komandanta dobrovoljaca u tom ratu. Komandant Mirko Marković, daroviti podgorički i moskovski đak, sinovac slavnog doktora Vukašina, Lenjinovog saborca i ličnog prijatelja, profesor ekonomije u Moskvi ovdje pristigao sa političkog rada u Americi i Kanadi, poznat kao vjernik principa demokratskog centralizma – nije htio da „presijeca", na šta je imao pravo. Pa je o iskrslom „problemu", pogotovo što je razlika u broju glasova bila mala, preko „bojnog štaba" u Velaskezovoj 63 u Madridu, informisao znanca iz Kominterne „druga Gala" – Luiđi Longa, komesara Interbrigada. A on je, smatrajući to pitanje, kao i komandant, bitnim za bataljon dobrovoljaca, još sastavljen od Amerikanaca, potegao za Madrigeras. Sa ruskim vojnim savjetnikom pukovnikom Rableom i dvojicom u španiji uticajnih Amera – novinarom Hemingvejem i komesarom bataljona „Linkoln" Stivom Nelsonom, pripadnikom druge generacije iseljeničke porodice Mesaroš iz Bačke i industrijskim radnikom iz Pensilvanije.
Na predlog druga Gala, sastanak je, kako je vojnički red, vodio komandant Marković, nastojeći da, u žestokoj raspravi na engleskom, održi demokratski „duh ljudskog razgovora". Najgrlatija su bila dva Crnogorca: Milo Damjanović, rukovodilac obavještajne službe bataljona, i Miloš Medenica, komandir prištapskog voda. Lako se zapažalo: da je bilo po njihovom, a i Rableovom – pobijedio bi vođa proletera Muni, za šta je, u sebi, bio i komandant, ali je izbjegavao „tvrdo izjašnjavanje" kako ne bi uticao na opredjeljenje potčinjenih. Visoki, plavi i rječiti Hemingvej, „na američki iskvarenom engleskom", objašnjavao je ko je ko od trojice kandidovanih, otvoreno navijajući za Vašingtona. Došlo je i do „varničenja" između njega i Damjanovića. I stiglo dotle da je novinar nazvao obavještajca „komunistom i Kominterninim glasnogovornikom", na što je dobio odgovor da on, Damjanović, jeste komunista, i to zakleti, i jeste vojnik Kominterne, ali je i to, ma šta o njemu mislio novinar, mnogo bolje nego biti „u službi trulog i bezdušnog kapitala". Komandant bataljona i komesar Interbrigada smirivali su, koliko se moglo, situaciju. Onda je „crnogorska ćelija", shvativši da klasni im saborac Muni neće proći, počela otvoreno da navija za kompromisno rješenje – generala Lafajeta, čovjeka koji je dobrovoljno stigao iz Pariza u Ameriku i uključio se u rat za njenu nezavisnost od Britanije, kao što su i oni došli iz Amerike da pomognu Španiji protiv fašizma, pa „eto pune simbolike". Nije ni to prošlo, pa je Medenica, ljutito, komentarisao kako bi se „glas pravde" i u Crnoj Gori, „otadžbini svojeglavih ljudi, uvažio". Nemajući više kud, Damjanović je rekao da on Vašingtona prihvata i poštuje, ali i svom „sparing-partneru" u „boksovanju" riječima „priprijetio": „Srešćemo se mi još, druže publicisto, i zboriti tako žestoko da će letjeti perje!" Uzvratio mu je: „A zašto bismo taj razgovor, Crnogorče, odlagali?!"
U nešto opuštenijoj atmosferi poslije bučnog sastanka, Damjanović je Hemingveja, nakon skromnog ručka i čašice žestokog pića, uzeo pod ruku i „odvukao" ga u mitraljesku četu, gdje mu je komandir Valter Garland, mladi crnac iz Njujorka, pokazao „krš od mitraljeza", znajući da taj nišandžija pamti sa frontova u Italiji i Anadoliji šta to oruđe znači za jedinicu – ako je ispravno.
O mitraljezima je sa pukovnikom Rableom, na ruskom, razgovarao i komandant Marković, ukazujući Rusu da ta oruđa ovdje dobijena „ne vrijede pišljivog boba", te bi dobro bilo da se koje iskamči iz postojećih zaliha. Mudri Piper je, kobajagi u šali, podsjetio pukovnika kako „majka Rusija nikada nije ostavila na cjedilu Crnu Goru", na što je oprezni „Moskov" odgovorio da se ovdje, ipak, radi da se „Amerika ne ostavlja na cjedilu", no i obećao: „Posmatrju što možno zdjelat". Ispašće „možno"...
Zamisao o „domunđavanju" oko mitraljeza, krenula iz „crnogorske kuhinje", dobro se završila: na dan pokreta bataljona ka frontu na Harami, zarad ojačanja ugrožene odbrane Madrida – jednim kamionetom je, po mraku, banuo pukovnik Rable. I u džakovima dovezao iz skladišta osam novih mitraljeza. Bili su marke „maksim". Dakle, ruski. Sa tom „operacijom", zbog koje se u ratu i glava mogla izgubiti, Rable i Hemingvej su, da bi preduprijedili očekivane posljedice, upoznali „koga treba", sve do generala Mijahe, pa je bio jak „tim" koji je činio sve da se, ubrzo otkrivena, afera stiša.
Komandant „američkih đavola" izgutao je vatru od predstavnika Kominterne u Španiji, nesavitljivog Andre Martija, potpuno neupućenog u ujdurmu, koji je optužio Markovića da je „lično ukrao iz skladišta nekoliko mitraljeza", pa mu je prijetio prijekim sudom. Ćutali su i činili svoje svi upućeni, naročito Rable i Hemingvej u Madridu, a naš Piper trpio u rovu, ali je „slučaju" ubrzo „umrla majka". No, najvažnije je bilo da se „Vašington" sjajno držao na Harami, ojačan moćnom četom „maksima".
Bookmarks