Milanski edikt

[Tom Riddle]

Milanski edikt je uredba što su je 313. u Milanu zajednički proglasili Konstantin I. Veliki, tada tetrarh Zapada i Licinije, tetrarh istoka, a njome je i službeno označen kraj vjerskih progona u Rimskom Carstvu, dok je samo Carstvo zauzelo neutralan položaj u odnosu na religije.
Ovaj je Edikt imao svoju značajnu prethodnicu u ediktu o toleranciji što ga je 311. u Nikomediji proglasio car Galerije. U njemu se daje oprost kršćanima koji su, »slijedeći svoje hirove, bili obuzeti ludošću, te se nisu pokoravali drevnim običajima.« U tom se dokumentu nadalje čita:

»U ime toga oprosta, neka mole svoga Boga za naše spasenje, za spas Republike i za svoj grad, kako bi Republika mogla i dalje posvuda postojati jedinstvena, a oni da bi mogli mirno živjeti u svojim domovima.«

Milanski edikt zahvatio je, međutim, još dublje, određujući izričito i da se sva mjesta na kojima se zajednica okupljala i svako drugo konfiscirano i oduzeto vlasništvo »ima vratiti kršćanima bez traženja naknade ili ikakvoga plaćanja, i bez pokušaja prijevare i obmane.«
Glavna značajka ovog edikta bila je u tome što je kršćanstvu, ali i svim drugim religijama, omogućio pravni položaj jednak položaju poganstva, a poganstvo više nije bila službena religija Carstva i njegove vojske.

Početkom 4. stoljeća, u Rimskom Carstvu kršćani su već bili izuzetno prošireni, kako teritorijalno, tako i u raznim slojevima društva. Mnogi su kršćani zauzimali ključne položaje u državnoj upravi i ostalim viđenijim mjestima u društvu, premda su se izlagali opasnosti progona. Edikt je stoga želio unijeti mir u Carstvo, a nakana mu je bila sinkretistička: obuhvatiti u rimskom društvu vjerska i filozofska učenja različita porijekla, kako bi se ojačala država.

Izvorni tekst samog edikta nije nađen, no u svojim ga djelima navode suvremenici njegova proglašavanja: Laktancije i Euzebije Cezarejski.
Laktancije donosi na latinskom jeziku u svome djelu De mortibus persecutorum (poglavlja 34 i 48), kako Galerijev edikt,tako i Milanski edikt
Euzebije donosi oba teksta u grčkom prijevodu u svojoj Povijesti Crkve (VIII,17; X,5).


Kao što je iz svega vidljivo, nije bila riječ o davanju slobode samo kršćanstvu, kako se to često tumači, niti je bila riječ o proglašenju kršćanstva državnom religijom. Naprotiv, nakana je edikta bila sloboda vjerskog izražavanja u Rimskom Carstvu, kako bi se postigao nutarnji politički mir.
Tek 380. godine, uredbom cara Teodozija I., kršćanstvo će postati državnom religijom u Rimskom Carstvu.

[Tom Riddle]

Prijevod latinskog teksta kako ga donosi Laktancije u svome djelu »O smrti progonitelja« (De mortibus persecutorum, XLVIII).

»(2) Kad smo se ja, Konstantin August, i ja, Licinije August, sretno susreli u Milanu, te raspravili o svemu što je do javnog dobra i sigurnosti, učinilo nam se da, među stvarima koje bi mogle koristiti mnogim ljudima, štovanje koje se prinosi Božanstvu zaslužuje našu prvotnu pozornost, te da je pravedno kršćanima i svima ostalima dati slobodu da slijede religiju koju tko hoće; tako da onaj Bog, koji sjedi na nebu, mogne biti dobrostiv i naklonjen nama i svima koji su pod našom vlašću. (3) Stoga držimo da je dobra i pravična mjera, i u skladu s ispravnom prosudbom, da nijednom čovjeku ne bude zabranjena mogućnost pristajanja uz obrede kršćanstva ili koje druge religije kojoj bi ga odveo njegov um, te je sebi prihvatljivom osjeća, tako da nas vrhovno božanstvo, čijem se štovanju slobodno posvećujemo, mogne u svemu nastaviti obasipati dobrostivošću i naklonošću.
(4) Zbog toga nam se svidjelo da ti damo na znanje da, bez obzira na bilo koju prethodnu uredbu koja bi se odnosila na kršćane, svima koji izaberu slijediti tu religiju mora biti dozvoljeno ostati na potpunoj slobodi, te ih se ne smije smetati ni na koji način. (5) I vjerujemo da je pravično naglasiti kako je, među stvarima koje su povjerene tvojoj odgovornosti, oprost što smo ga namijenili kršćanima u pitanju religije širok i bezuvjetan; (6) te da ti razumiješ da je na isti način otvoreno i mirno bavljenje svojom religijom dozvoljeno i svima drugima, na isti način kao i kršćanima. Doista je prikladno, poradi stabilnosti države i poradi mira u našem vremenu, da svakom pojedincu bude dozvoljeno pristajati uz religiju po vlastitom izboru; i ne predviđamo povlačenje ove uredbe, zbog dužne časti svake religije.
(7) Usto, koliko je do kršćana, u prošlosti smo dali određene zapovijedi koje se odnose na mjesta kojima su se oni služili za svoje vjerske skupove. Sada je naša želja da sve osobe koje su došle u posjed sličnih mjesta, od carske blagajne ili od bilo koga drugoga, ta mjesta vrate kršćanima, ne tražeći za to novac ili drugu cijenu, te da to bude učinjeno bez odgađanja ili dvojbi. (8) Želimo također da svi koji su zadobili kakvo pravo nad tim mjestima kao darovnicu, na sličan način vrate to pravo kršćanima: ostavljajući uvijek pravo onima koji su nešto nabavili za određenu cijenu ili besplatno primili, da ulože molbu vikaru kako bi dobili odgovarajuće dobro od naše dobrohotnosti. Sva ta mjesta moraju, snagom tvoga zahvata, biti vraćena kršćanima odmah i bez odgode. (9) I budući da se čini da su kršćani, osim tih mjesta namijenjenih njihovim skupovima, posjedovali i druga mjesta koja nisu pripadala pojedinim osobama nego njihovoj zajednici, odnosno njihovim crkvama, sve to želimo da bude obuhvaćeno gore izrečenim zakonom, te želimo da bude vraćeno zajednici i crkvama bez odgode ili rasprave: ostavljajući uvijek mogućnost onima koji vraćaju, bez traženja naknade, da traže odštetu povjeravajući se našoj dobrohotnosti. (10) Dok postupaš prema svemu ovome u korist kršćana, morat ćeš pokazivati najveće zalaganje kako bi naše odredbe bile izvršene bez otezanja, te naš cilj da se zajamči javni mir bude zadovoljen. (11) I tako neka nam božanska naklonost, kako je već gore rečeno, u kojoj smo već uživali u stvarima od najveće važnosti, nastavi davati uspjeh, u korist javnog dobra. (12) I kako bi ovaj edikt bio svima poznat, želimo da, koristeći svoju ovlast, providiš da se objavi, da posvuda bude izložen, te ovaj zakon izdan našom dobrostivošću ne mogne nikome promaći.«
(Prijevod s latinskog: Donatus)