CRNOGORSKI KARTELI I TAJKUNI - DRUGA GENERACIJA
Korumpirani heroji


(Iz Monitora)



Pocetak vladavine knjaza Danila, izuzev personalnih, nije donio nikakve promjene u crnogorskom kartelu i tajkunskoj organizaciji. Kao i u vrijeme vladavine Petra II, Crnom Gorom su upravljalo po principu složne brace i odanih mocnika. Na vlasti se nalazio apsolutni gospodar, knjaz Danilo, a sve trgovacke i zelenaške radnje je preuzeo njegov brat, vojvoda i predsjednik Senata Mirko Petrovic, koji je naslijedio Pera Tomova na celu tajkunske infrastrukture. Knjaz Danilo i vojvoda Mirko su u svijet privilegija uveli novi glavarski sloj, koji im je bio odan i koji je ubrzano napredovao i u državnoj službi i u bogacenju. Taj glavarski sloj je zenit dostigao za vrijeme knjaza Nikole. O njima je opsežna istraživanja izvršio istoricar Mirceta Đurovic.
Na osnovu Đurovicevih istraživanja može se zakljuciti da se u sticanju bogatstva na pocetku vladavine knjaza Nikole najviše isticao vojvoda Mirko i to na neslavan nacin. Naime, nakon što je Crna Gora poražena u ratu sa Turskom 1862. godine i nakon velikih stradanja koje je podnijela u tom ratu, velike sile su te godine uputile Crnoj Gori znacajnu pomoc u žitu. Besplatno žito koje je trebalo podijeliti nastradalim crnogorskim porodicima, vojvoda Mirko je svojevoljno prisvojio i potom ga prodavao istim onim ljudima koji su jurišali na Grahovcu i Crnu Goru dva puta branili od Omer – paše. Ali, od borbe za nezvisnu Crnu Goru samo su snalažljivi tajkuni uspjeli da izvuku basnoslovnu korist. Tako je i vojvoda Mirko od trgovine žitom imao znatne koristi, pa je zahvaljujuci tome sa svojim sinom knjazom Nikolom, 1864. godine osnovao Založnicu crnogorsku, prvi novcani zavod u Crnoj Gori.
Poslove koje je vodio vojvoda Mirko nakon njegove smrti 1867. godine preuzeli su knjaz Nikola i njegova tajkunska družina, koju su cinili brojne ustanicke i dvorske vojvode. Na koji nacin su ovi ljudi uspjeli da steknu ogromna bogatstva najbolje svjedoci stanje u Crnoj Gori nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. Pošto je tada Crna Gora postala nezavisna, malobrojne «zaslužne patriote i prvoborci», odnosno crnogorski tajkuni, podijelili su izmedu sebe novodobijenu zemlju, kuce i radnje u novodobijenim gradovima i postali za crnogorske prilike pravi lendlordovi. Naravno, prvo je knjaz Nikola za sebe obezbijedio najljepša imanja, zabrane, koji su danas nacionalni parkovi, podigao dvorce, a sve do perioda ustavnosti u Crnoj Gori državni budžet nije razdvajan od budžeta knjaza Nikole, tako da niko nije znao kolika su knjaževa primanja.

Po principu odanosti knjazu Nikoli položaje u državnoj službi i udio u crnogrskom kartelu, kao i poziciju u tajkunskoj organizcaiji, dobili su bliski saradnici knjaza Nikole. Vojvoda Božo Petrovic koji je u ratu 1876 – 78. komandovao Južnim frontom svoj patriotizam je naplatio sa 380 rala zemlje u Nikšicu i predsjedništvom nad crnogorskom vladom od 1879. do 1905. godine, a knjažev tast vojvoda Petar Vukotic, komandant Sjeverne vojske, sa 218 rala, vinogradima i tri mlina, dok je vojvoda Novica Cerovic, cetovoda i štabni konsultant knjaz Nikole, konacno postao crnogorski Smail – aga. Dobio je 174 rala zemlje. Vojvoda Mašo Vrbica, komandant crnogorske artiljerije, je još od 1869. godine imao monopol u trgovini rujem, a 1888. godine podigao je fabriku sapuna u Baru koja je bila oslobodena placanja poreza državi. Bio je i ministar unutrašnjih djela. Vojvoda Marko Miljanov je nakon rata imao monopol u trgovanju krupnom stokom.

Ipak, borbu za nezavisnu Crnu Goru najbolje je naplatio pivski vojvoda Lazar Socica, koji je prije Veljeg rata bio perjanik sa nevelikom imovinom, a nakon rata je uspio da za dvije decenije stekne 15 mlinova i valjaonica, preko 1.000 grla sitne i krupne stoke i preko 1.500 rala zemlje. Vojvoda Socica je bio najbogatiji Crnogorac, odnosno, bio je vojvoda od Vestminstera za crnogorske prilike. Sve to je stekao bezskrupuloznim zelenašenjem uglavnom pivskih seljaka. Vojvoda Socica je kasnije prešao u opoziciju pa je 1907. godine bio jedan od osnivaca Narodne stranke.

Ove vojvode su samo najreprezntativniji primjer tajkunizacije crnogorskog društva. Na slican nacin, ali sa nešto manje bogatstva, prošli su brojni plemenski kapetani i kasniji oblasni upravitelji, trgovci i preduzimaci bliski dvoru i vladajucoj eliti, brojni državni zvanicnici, clanovi državnih institucija i državni namještenici.

Najcešci oblik brzog sticanja bogatstva bilo je zelenašenje, a najmocniji zelenaš tadašnje Crne Gore bio je pop Đoka Mijuškovic iz Nikšica. Obogatio se prilikom podjele muslimanske zemlje u Nikšickom polju koja je prešla u vlasništvo Crne Gore nakon 1878. godine. Novac koji je stekao tom prilikom kasnije je davao pod interes sa kamatom izmedu 100 i 200 odsto dok je zakonom bilo predvideno da kamata na glavnicu ne smije preci 10 odsto. Pošto je pop Mijuškovic bio blizak dvoru i sam pripadnik državne službe, jasno je zbog cega je mogao da krši zakon bez posledica. Pop Mijuškovic je za kratko vrijeme postao jedan od glavnih crnogorskih povjerilaca, što mu je donijelo ogromno bogatstvo. To, kao i veze na dvoru, omogucili su mu da sina Lazara školuje u Parizu. Lazar Mijuškovic je 1905. godine postao predsjednik prve ustavne vlade.

Crnogorski tajkuni su se obogatili na bazi socijalne nepravde, kršenja zakona koje su sami izglasali i primjene grube sile, a sve to im je omogucavao njihov nedodirljivi status u Crnoj Gori. U cilju boljeg održanja kartela, monopola i tajkunske organizacije, najmocnije porodice u Crnoj Gori su izmedu sebe izgradile rodacke veze. Istoricar Živko Andrijaševic je utvrdio da je izmedu nekoliko najmocnijih crnogorskih porodica: Petrovici, Radonjici, Vukotici, Martinovici, Plamenci, Radovici, Cerovici, ostvareno mnogo ženidbeno – udadbenih veza koje su imale toliki znacaj da gotovo niko nije mogao postati državni cinovnik ukoliko nije bio u srodstvu sa nekom od crnogorskih tajkunskih familija.

Krajem XIX i pocetkom XX vijeka bogatstvo crnogorskih tajkuna se toliko nagomilao da su oni poceli da investiraju u malobrojna crnogorska zanatska i industrijska preduzeca i prve crnogorske štedionice i banke. Gotovo da nije bilo preduzeca i banke u kojoj knjaz Nikola i njegovi tajkuni nijesu imali vecinsko ucešce, dionice i druge interese. Na taj nacin je zemlja, privreda, državna uprava, pa i citava Crna Gora bila u rukama nekoliko porodica, koje su krojile sudbinu ogromnom procentu siromašnog seljaštva u Crnoj Gori.
I dok su sve vojvode preživjele Velji rat, glavnu cijenu nezavisnosti Crne Gore platili su poginuli crnogorski borci na Vucijem dolu, Fundini, Trijebcu, u akcijama oko oslobodenja Nikšica i Bara. Za njihova imena danas se zna samo zbog spomen – ploca koje stoje u nikšickom Sabornom hramu. Preživjeli iz prvih borbenih redova prošli su nešto bolje. Vecina njih je dobila od jedan do pet rala zemlje, što je bilo nedovoljno za izdržavanje porodica, pa su novac morali da pozajmljuju od vojvoda i zelenaša koji su im u ratu komandovali iz pozadine. Uz ogromne kamate crnogorski seljaci su po pravilu gubili svoju zemlju i ona je prelazila u ruke crnogorskih zelenaša, banaka i lendlordova.

Zbog toga su iz Crne Gore krajem XIX vijeka pocela znatna iseljavanja pojedinaca i porodica, prvo u Srbiju, a potom u Ameriku. Racuna se da je pred Balkanske ratove u Americi bilo 25 odsto crnogorskog radno i vojno sposobnog stanovništva. To je bio jedan od rezultata vladanja druge tajkunske generacije u Crnoj Gori.


Dragutin PAPOVIC