Nićifor Vrijenij: "Dukljani i Hrvati zlostavljaše Ilirik"

[Vlado Dapčević]

Nićifor Vrijenij: "Dukljani i Hrvati zlostavljaše Ilirik"



Zapis Nićifora Vrijenija koji je živio u Draču, dakle u susjedstvu države Duklje.
Dukljanin je etnonim naravno, etnicitet.

Komentari su Dr Radoslava Rotkovića

http://img230.imageshack.us/img230/5...avljahupl6.jpg
http://img144.imageshack.us/img144/9...vljahu1lm6.jpg

[Ćipur]

Nićifor Vrijenij opisuje njegovu borbu protiv Dukljana i Hrvata (1072 - 1075)

Još jedan Zapis Nićifora Vrijenija, unuka komandata dračke teme, đed mu je dakle živio u neposrednom susjedstvu države Duklje. Đed mu se takođe zvao Nićifor Vrijenij. Dukljanin je etnonim naravno, etnicitet.
IZVORNI TEKST JE MARKIRAN, a komentari su Dr Radoslava Rotkovića

Nićifor Vrijenije: "Kako su Hrvati i Dukljani zlostavljali Ilirik ..."

http://img71.imageshack.us/img71/4084/dukljanaihrvatagc1.jpg
http://img230.imageshack.us/img230/2817/dukljanaihrvata1hs2.jpg

.

[Ćipur]

Ljudi i dogadjaji

SRPSKO IME I PRAVOSLAVNA VJERA U BOKI NA UDARU NOVODUKLjANA


Prekrštavanje svetitelja


U Boki, koja je još prije Nemanjića bila Srpsko pomorje, kako stoji u mnogim najstarijim izvorima, a od Nemanjića i najvažnija srpska luka, već vjekovima traju uporni, vrlo često i nasilni, pokušaji brisanja srpskog imena i pravoslavne vjere. Prvo su raznim metodama „prekriživali" (prekrštavali) pravoslavne Srbe, uglavnom iz Crne Gore, koji su postajali Srbokatolici, a onda njih prevodili u Hrvate. Nisu postigli željene rezultate, jer nisu svi bili prevrtljivi i malodušni, pa još ima mnogo Srba u Boki. Ipak, su postigli neke rezulate. Postigli su da od tavih stvore i biskupe, nadbiskupe i svetitelje, pa je Boka postala „Zaljev hrvatskih svetaca". To isto danas rade novodukljani, samo ih ne proglašavaju hrvatskim nego dukljanskim svecima. Ako znamo da Dukljani nisu bili ni Srbi ni Crnogorci, pa ni Slaveni nego Romeji, to se svodi na isto. Ako Dukljani imaju svetaca iz onog doba, neka ih slave, ali ne bi trebalo da otimaju ono što je srpsko. Toliko drsko da otimaju čak i svetitelje. Ima li ikoga da tome stane na put? Zašto ćute istorijski instituti, akademije nauka i druge nadležne institucije ne samo Crne Gore nego i Srbije?

Lov u mutnom

Franjo Rački je zapisao da Srpski pokret potiče iz Zete, gdje je tada vladala porodica „kojoj je sveti Vladimir nekoć pripadao.
To je porodica Vojislavljevića, po knezu Vojislavu, kako novodukljani kažu „prva crnogorska dinastija" - pola milenijuma prije prvog pomena Crne Gore!.
Zetskog kneza Stefana Vojislava nazivaju „dukljanskim" izostavljajući i „zetski", ali i „Stefan", jer znaju da je to vladarsko tradicionalno srpsko i ime i titula. Srpske kneževine su trajale duže od dva stoljeća do Nemanjića, a srednjovjekovna srpska država još toliko. Srbi su imali i carstvo, na koje su se mogli osloniti i pravi Crnogorci, kao najbolji Srbi.
Usvajaju za nekakvu svoju eparhiju, Krsnu slavu Sv. Vladimira „dukljanskog". Tako bar priznaju da ne može biti „crnogorski", a da ga nazovu „srpskim" rekli bi istinu, što njima ne bi priličilo.
Mora se ponoviti, jer svi još ne znaju, da je Duklja dobila ime po ilirskom plemenu Diokleatima, a u rimsko doba je bila područje u sastavu provincije Prevalitane. Dakle, Duklja je bila teritorija rimske provincije, a ne nacija, jer tada nacija nije ni bilo. A ako ih je bilo, zašto bi je imali samo Dukljani? Zašto je ne bi imali i Pirusti (osnivači Perasta), Enhelejci (osnivači Enheleje, prvog naziva Herceg-Novog), Labeati (u današnjoj Zeti) itd. Ako je Dukljanska nacija postojala, zašto nije bilo zetske nacije nakon što je Duklja postala Zeta? Ilirska plemena nikada nisu imala kraljevinu, pa ni Teuta nije mogla biti kraljica. A i da su imali kraljevinu, novodukljanima, malim megalomanima, bilo bi malo sve što nije carevina. Imali su oslonac na srpskom carstvu, ali ono „srpsko" nije odgovaralo. Oslonac su našli na ukletom antihristu Dukljaninu, koji jeste bio car, ali rimski. A njegova „dukljanska" (rimska, romejska) vojska je bila takva da joj je u istorijskoj literaturi zaista teško naći nešto po čemu bi zasluživala slavu. Od kraja 4. do 11. vijeka Duklja je bila u sastavu Vizantije, kao jedno od niza područja, ali ne država, pogotovo ne suverena. Naziv Duklja ostao je do stvaranja oslobođenih srpskih kneževina koje su odbacile strani naziv, a za veći dio ustalio se srpski naziv Zeta. Nije to urađeno nikakvim dekretom , naredbom ili dogovorom nego spontano, znajući ko je bio car Dukljanin i njegove rimske legije.
Grad Duklja se posljednji put pominje 602. g. jer ga od tada više nije ni bilo. Neznalačice ili zlobnici tumače da su ga razorili Njemanjići, koji su se pojavili pola milenijuma kasnije. A i kada su se pojavili, nisu došli iz Srbije nego su ponikli na tlu današnje Crne Gore. Sve do druge polovine 10. vijeka (što je četiri stoljeća) o Duklji i Dukljanima gotovo ništa se ne zna, jer nije bilo ničeg značajnog što zaslužuje da bude zapisano ili zapamćeno. To je istorijska praznina, pogodna za novodukljanske falsifikatore, jer nije lako ugurati neistine u popunjeno i provjereno. Praznina je jedino na što se novodukljani pokušavaju osloniti, jer istorijskog oslonca nemaju. Ono što se gradilo na praznini, na ničemu, a ne na čvrstim temeljima, nikad nije moglo trajnije ostati stabilno.

Braća junaci

Sveti Vladimir i srpski knez Vojislav su iz iste porodice, a u ono vrijeme nije mogao biti jedan Srbin a drugi Dukljanin. Istina se sigurno neće učiti u vojnim i drugim crnogorskim školama, dok falsifikatori budu na vlasti. Za sve podatke trebalo bi mnogo prostora, pa za ovu priliku moguće je samo načeti ovu temu, počev od srpskog kneza Dragomira Hvalimirovića.
Dragomir i Petrislav su sinovi Hvalimira, a legendarni srpski (a ne dukljanski) svetitelj Vladimir sin je Petrislava, i sinovac Dragomira koji je težio da objedini srpske kneževine i stvori kraljevstvo Srba. To je prije njega pokušavao srpski knez Leget Krešimirović, koji je stolovao na Miholjskoj prevlaci.
Dragomir je iz Travunije, preko Luštice došao do Miholjske prevlake pred pohod na Kotor, čija mu je vlastela (romanska) obećala predati ključeve grada na priređenoj svečanosti za tu priliku na ostrvu Sv. Arh. Gavrila do Miholjske prevlake. Ne sluteći prevaru, došao je na gozbu sa bremenitom ženom, dvije maloljetne kćeri i malobrojnom pratnjom, jer u barci poslatoj da ih prihvati, namjerno maloj, nije bilo dovoljno mjesta. Ubijen je 1018. g. na sličan način kao sveti Jovan Vladimir godinu ranije (taj datum nije tačno utvrđen). Koristeći metež, Dragomirova porodica je našla spas u gustoj vegetaciji, gdje ih je prihvatilo okolno stanovništvo. Kod spasilaca iste godine rođen je Dragomirov sin, kršten imenom Vojislav (pominje se i kao Dobroslav). Odgajan je u Dubrovniku i sa Primorskim Srbima izvojevao najveličantveniju pobjedu na Balkanu u prednemanjićko doba. Ona 1042. g. nije samo ubrzala raspad Istočnog romejskog carstva i stvaranje srpskog carstva, nego je ubrzala stvaranje hrišćanskog pravoslavlja nezavisnog od rimskog pape, što se desilo samo deset godina kasnije.
Dakle srpski knez Vojislav rođen je u okolini velikog svetilišta, Miholjske prevlake, kao i sveti srpski knez Lazar Grbljanović (kako mu je prezime u najstarijim izvorima, a ne Hrebeljanović). Ta dva junaka, predvodnici najvećih srpskih bitaka, sudbonosnih ne samo za Srbe i Balkan nego i za Evropu, ozračeni su nadahnućem iz velikog svetilišta Sv. Arhangela Mihaila na Prevlaci. Prvoga bi htjeli da prisvoje novodukljani, a drugom ne priznaju bokeljsko porijeklo. Ne samo dovodukljani i Hrvati, koji svako na svoj način svojataju Boku, nego i Srbijanci, kojima ne prija da najveći srpski junak i svetitelj ne potiče iz uže Srbije.

V. Kostić

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...&clanak=134403

[Ćipur]

Nikifor Vrijenije ili Nikifor Brijenije (grč. Νικηφόρος Βρυέννιος, 1062–1137) bio je vizantijski vojskovođa, državnik i književnik, rođen u Hadrijanopolju.

Nikifor Vrijenije, zet cara Aleksija I Komnina nastavio je istorijsko delo Mihaila Atalijata. Na podstrek svoje tašte, carice Irine, napisao je istorijsko delo Ὕλη ἱστορίας (doslovno = Građa za istoriju). Vrijenije je pisao u vreme velikog procvata vizantijske književnosti. I za njega je karakterističan, mada u umerenijem obliku, onaj klasicizam čiji su veliki predstavnici bili Mihailo Psel, Mihailo Atalijat i sama Ana Komnina, koji, vaspitani u klasičnom duhu, pišu pomalo izveštačenim arhaičnim jezikom. Vrijenijev prikaz počinje sa Isakom I Komninom (1057–1059). Veličajući porodicu Komnina, on ni jednog trenutka ne zaboravlja ni rod Vrijenija, posebno svog dedu Nikifora (koji je 1078. digao ustanak protiv Mihaila VII Duke težeći za carskom krunom). Njegovim akcijama posvećuje naročitu pažnju, zapostavljajući događaje u kojima ovaj nije učestvovao. Njegovo delo iznenada se prekida na događajima oko 1079. godine. Njegov odličan, strog, uzdržljiv atički stil karakteriše izuzetna izražajnost i osećajnost. U ritmu rečenice prepoznaje se uticaj Ksenofontove Anabaze. Za pisanje svog dela Vrijenije se služio usmenim obaveštenjima, pri tom se oslanjajući na svoje intimno poznavanje ljudi i izbivanja.
Dobavljeno iz "http://sh.wikipedia.org/wiki/Nikifor_Vrijenije"