Page 1 of 3 123 LastLast
Results 1 to 25 of 51

Thread: Cetinjske ikone XX vijeka

  1. #1
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    PG
    Posts
    3,728
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default :) bujica rijeci i "emocija" II :)

    Poznati pisci, slikari, umjetnici sa Cetinja ...

    Njihovi radovi, ono sto je ostalo iz njih, ...

    Koji su jos medju zivima ...

    Bilo bi super da 'iskopate' manje poznate.

    (nema veze sa prethodnim topicom :P )
    ~ ~ ~ Agnosco veteris vestigia flammae.
    Ožiljkom jednim obogaćen. ~ ~ ~

  2. #2
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    U predsoblju Bogova
    Posts
    2,710
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default ..................!

    Ipak cu poceti od jednog svjetski poznatog i priznatog. :wink:

    Dimitrije Popovic







    Caesar`s wife must be above suspicion

  3. #3
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    U predsoblju Bogova
    Posts
    2,710
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default ..........................!

    Milo Milunovic



    Caesar`s wife must be above suspicion

  4. #4
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    U predsoblju Bogova
    Posts
    2,710
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default ......................!

    Branko Filipovic - Filo , (born: Cetinje 1924)

    Caesar`s wife must be above suspicion

  5. #5
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    U predsoblju Bogova
    Posts
    2,710
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default .......................!

    E sad, ne znam koliko vas, koji je culo za Smail Karailo (born Cetinje 1940) , a jedno od njegovih djela:

    Caesar`s wife must be above suspicion

  6. #6
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    U predsoblju Bogova
    Posts
    2,710
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default .......................!

    A kad sam pomenuo njih, prosto moram pomenut i Dada Djurica ...njegova "Kraj svijeta". :wink:



    Caesar`s wife must be above suspicion

  7. #7
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    PG
    Posts
    3,728
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Meni je Popovic od ovih ubjedljivo najbolji, tj. najbolji je izbor slika :oops:
    ~ ~ ~ Agnosco veteris vestigia flammae.
    Ožiljkom jednim obogaćen. ~ ~ ~

  8. #8
    Join Date
    Jun 2004
    Location
    Trst, Italija
    Posts
    395
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Cetinjske ikone XX vijeka

    Evo na ovom topicu da (po) nabrojimo cetinske ikone koje su obiljezile xx stoljece od Kralja Nikole do Vanje Darica

    Izvolite..........

  9. #9
    Join Date
    Feb 2005
    Posts
    1,657
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Mislim da je ovo najbolja tema na ovaj forum, tema koja zasluzuje najvise paznje. I mislim da Cetinje ima mnogo licnosti XX vijeka. Necemo valjda zaboraviti ni one starije licnosti.
    Citala sam o jednoj zeni sa Cetinja i nakon te knjige pomen toga imena u meni izaziva neko duboko postovanje posto je ona bila jedna izuzetno humana zena. Ona je rodjena 27. decembra 1872. godine, ali je svakako mozemo svrstati u licnosti XX vijeka. To je princeza Jelena Petrovic kasnije kraljica Jelena Savojska. Mislim da ona zasluzuje veliko postovanje kako crnogorskog tako i italijanskog naroda !!!

    I naravno ako nijeste preporucujem vam knjigu "Carobna kraljica Jelena Savojska" od Vojislave Latkovic !!!

  10. #10
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    La Fossa
    Posts
    6,668
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Bilijar Klub Biljarda. Vlasnishtvo Danila Brajovica Malo reklame ovo ono
    Io ci credo!

    Welcome



  11. #11
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    PG
    Posts
    3,728
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Lightbulb

    Spojih 2 topica u jedan, na davno izreceni savjet gdina Thmsa...

    A kad su se vec pomenule princeze Petrovic ~ podsjetila bih na princezu Kseniju...
    ~ ~ ~ Agnosco veteris vestigia flammae.
    Ožiljkom jednim obogaćen. ~ ~ ~

  12. #12
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    PG
    Posts
    3,728
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Lightbulb



    Dimitrije Popović - biografija
    Slikar, kipar i grafičar Dimitrije Popović rođen je 4. ožujka 1951. u Cetinju.

    Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976, u klasi prof. Šime Perića. Za boravka u Parizu 1974. upoznaje pariškoga kolekcionara Davriera, izlažući u sastavu njegove zbirke s Fuchsom, Dalijem, Đurićem, Klerweinom, Finijem, Braunerom i drugima.
    Godine 1982. u Pforzheimu Galerija Liberta i Universal Fine Arts iz Washingtona organiziraju mu zajedničku izlozbu s Dalijem. U povodu velikog jubileja Leonardo a Milano 1482-1982, izlaže ciklus crteža Ommagio a Leonardo u milanskoj Palazzo Sormani.
    Do sada je priredio 58 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu te sudjelovao na dvije stotine skupnih.
    Dobitnik je više od dvadeset domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Djela mu se nalaze u tridesetak domaćih i svjetskih muzeja i galerija.
    Objavio je jedanaest grafičkih mapa, do sada je izašlo šest monografija, a o djelu Dimitrija Popovića snimljeno je sedam filmova.
    ~ ~ ~ Agnosco veteris vestigia flammae.
    Ožiljkom jednim obogaćen. ~ ~ ~

  13. #13
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    PG
    Posts
    3,728
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

  14. #14
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    119
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Likovi Cetinjski

    Higijena savjesti

    (skinuto sa DUHOVNE APOTEKE)

    U kojoj mjeri je važna ova oblast duhovnog zdravlja, najbolje može posvjedičiti izreka poznatog njemačkog mislioca C. G. Lichtenberga, koju je on, u svojoj „Svesci samoblaćenja“, zapisao prije više od dvjesta godina a koja glasi otpilike ovako:

    „Prijatelju, da li bi više volio da te grize nečista savjest ili da spokojno visiš na vješalima..?“

    Ova vječna dilema nije mnogo izgubila na svojoj savremenosti, jer se i danas ispoljava na isti, ako ne i na dramatičniji način, nego li u njegovo doba. No, kad je o higijeni savjesti riječ, ne treba potezati daleke i davnje primjere, pošto je dovoljno osvrnuti se oko sebe, da bi čovjek mogao dobio potpun uvid u taj, veoma važan, zdravstveni predio ljudske duše.

    No, što se toga tiče. Lično sam imao privilegiju da odrastem pored čovjeka koji je bio najbolji primjer što je to – čista savjest – i kak njenu čistoću održati... već i samo njegovo ime – Dobro Živić – dobro poznato svim stanovnicima grada Cetinja, najbolje svjedoči u kojoj mjeri je utemeljena ona latinska izreka: „Nomen est omen“ (Ime, to je sudbina) koje su mu dali slučajni kumovi, kada su ga našli na pragu tuđih vrata i nakon toga uputili, da ga jad jadu dodaje, sve dok se na Cetinju nije i konačno nije skrasio i osnovao porodicu.

    Radio je kao ložač parnog grijanja u osnovnoj školi Njegoš i dugo godina bio naš dobri i pošteni komšija u podrumu iste škole u kome sam i sam odrastao te su vjerovatno otuda svi moji osvrti, nekako iz te prizemne perspektive. Uglavnom se sjećam da je uvijek bio na neki poseban način veseo i razigran, te smo ga mi, djeca, zbog toga i posebno voljeli i poštovali. No nije on samo nama, djeci, ostao u sjećanju, već i cijelom Cetinju, koje ni inače nije imalo mnogo obzira prema njemu i njegovoj hudoj sudbini, ali je on suvereno prelazio preko toga i mnogo puta znao da bude iznad mnogih, podrugljivih primjedbi, olako upućenih na njegov račun.

    Vjerovatno će se mnogi i danas sjetiti njegovog odgovora jednom od političko-podogbnih đilkoša koji su se htjeli nasprdati s njim, koji je po potrebi čistio cetinjske septičke jame, pitajući ga što će raditi kad se u naprednu ishranu uvedu pilule i tablete, pa narod neće imati što da sere, ali im je on odgovorio prkosno ih gledajući u oči da:

    „Dok je ljudi, biće i govana...“

    ...time im poručujući da se taj pojam itekako proteže i na njihov soj, što je narod pamćenjem i potvrdio.

    Ne samo da je odvajao svojim statusom nahoceta i došljaka, već i svojim držanjem, odnosom prema ljudima i okolini dok je nama, djeci, ostao u sjećanje svojim pjesmicama koje je pjevao za vrijeme svog napornog posla. Pokušaću da navedem neku od njih, pri čemu mi je u sjećanje došla jedna koju je najčešće pjevao, a glasila je:

    „I rakija mučenica,
    Koja se je pekla,
    i kroz lulu tekla,
    svjati Bože, aliluja,
    Aliluja ka´oluja...“


    No bilo je i onih koje je pjevao, poput Majakovskog, iz svega glasa, kao što je bila prigodna kad bi mu se neko našao u blizini.

    „ Djesi, Marko sijedoga brka,
    što ze zagna iz najvećeg trka,
    jer mišljaše da se tamo mrka,
    kad onamo u šaku ga drka...,
    Oooojha!“


    Pošto je prirodom svog posla (čišćenjem septičkih jama i opravki cetinjskijeh lumbrela) bio upućen na cijelo Cetinje, stalno je bio meta cetinjske fukare koja nije propuštala priliku da ga zađene ili mu se naruga, čemu se on suprostavljao urođeno nadmoćnim dostojanstvom. Tako je po običaju mnogima na pozdrav i upit kako ide, odgovarao:

    "Nema para – nema piiiič!

    ...čime nas je pravovremeno uputio u index stvarnih vrijednosti koje suvereno vladaju međuljudskim odnosima ali o kojima se jednako suvereno - šuti.

    No, ima neke sudbinske zakonomjernosti u tvrdnji da je ovaj nezaboravan cetinjski lik ostao u sjećanje kao čovjek posebno čiste savjesti kao da je, čisteći prljavštinu drugih, ujedno čistio i svoju savjest, njenu čistoću održavajući tokom cijelog života da bi je na kraju ostavio u sjećanju.

    Međutim, on je, po mišljenju nekih Cetinjana, jedan od rijetkih stanovnika, koji u istoriju ovoga slavnog grada, ušao sa svega – sedamnaest lama govana – koje mu su mu, kako je sam govorio- „iźeli“ -...“ posebno “savjesni“ činovnici obračunskog odjeljenja cetinjske opštine, time što su mu ih odbili od isplate.

    Tek danas shvatam da je njegova zasluga što sam veoma rano napustio naviku stvaranja arhive onoga što se smije reći ili ne, sjećajući se njegove tvrdnje da svako u svojoj svijesti i na svojoj savjesti tegli gomilu govana iako zna da je ne može sakriti, jedino on nema potrebe zato što i sam ima posla sa svačijim govnima. U tome je bio sličan legendarnom Antu Gvozdenoviću koji je jednom ruskom princu, zaljubljenom u nekakvu princezu, koji mu je stalnom pričom o njenim čarima bio toliko dosadio da mu je rekao:

    „Ma, ajde batali priču, (ona) sere i piša ka´svaka druga!“

    ovom pričom o Dobru Živiću smo na najbolji način ilustrovali uvod u novu oblast duhovne higijene, odnosno održavanju čistoće savjesti u kojoj treba osigurati savo onaj duhovni prtljag, jedini koji ćemo i možemo odnijeti na - onaj svijet... Ako ga ima!

    - M -
    COITO ERGO SUM

  15. #15
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    119
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Opštenarodni Doktor Boro LekiĆ

    (sa DUHOVNE APOTEKE)

    Jedne sunčane jeseni, neke od zadnjih godina sedamdesete decenije prošloga vijeka, obretoh se u Cetinju, pa onako željan ostanka, prijateljima pomenuh da mi je žao što tako brzo moram nanovo u pečalbu, na što mi oni rekoše da budem bez brige jer svoj boravak mogu lako produžiti, ukoliko se javim poznatom opštenarodnom doktoru – Boru Lekiću.

    Uputiše me đe i kako, te se jedne večeri (oko 19 h) nađoh u staroj zgradi bolnice „Danilo I“, na kojoj se, već tada, moglo vidjeti da je osuđena na propast. Tamo se, u ulaznom prostoru i stepeništu bješe okupila tolika gomila „radnog“ naroda, da se zapitah ima li smisla uopšte stati u taj nepregledni (hm!) – red. Ostadoh, više iz radoznalosti, prosto da vidim na koji način će ovaj opštenarodni doktor izaći na kraj sa ovim „mitingom“ naroda koji je poluglasno žagorio u polumraku jer je neko još odavno razbio jedinu sijalicu, ali je zato centralno grijanje radilo „punom parom“ dimeći ispod razbijenih prozora sa višegodišnjim naslagama staklenih krhotina u svojim trulim okvirima.

    Već se uveliko bilo smrklo, kad se žagor pojača a gomila disciplinovano učinje prolaz doktoru Boru Lekiću, koji uđe u pratnji jedne kršne i mdicinske sestre,zaustavi se u sredini važnoga skupa umuklog u svom očekivanju i naredbodavno obrati riječima:

    - „Ko je bolestan ovamo – kod mene, a ko hoće bolovanje – onamo s njom...!“

    Nakon toga se okrenu i praćen prvim od bolesnika uđe u svoju ordinaciju iz koje bljesnu svjetlost, dok se ostala samoupravna ordija zaputi za sestrom u drugu prostoriju pred čijim vratima gomila nastavi da se nestrpljivo tiska, s mukom propuštajući one sretnike koji su „ozareno izliječeni“ izlazili u visko izdignutoj ruci pobjedonosno noseći svoje doznake.

    Namjerno ostadoh da budem zadnji te se skoro pred samu ponoć nađoh oči u oči sa onom kršnom i zgodnom sestrom koja me onako stručno odmjeri pošto se, tada, i od meine imalo što viđet´. Kad joj rekoh e dolazim iz inostranstva i to iz Njemačke, ona se iznenađeno trže i uputi da se javim doktoru koji već pakovaše svoje „rabote“... Rekoh mu što mi treba, na što me on ozbiljno pogleda i bez oklijevana reče:

    „ - E, bogomi, od toga neće bit´ ništa, jerbo su Njemci jedan ozbiljan narod i s njima nema zajebancije...“

    Odgovorih mu da se s njim slažam u potpunosti al bih vrlo rado s njim popričao o njegovoj orgiginalnoj poslovnoj organizaciji na što mi on reče da tu nema ničeg posbno originalnog, pošto on - (opštenarodno) laganje - smatra bolešću pa prema tome ne čini ništa što se kosi sa njegovim humanitarnim pozivom.

    Ovaj njegov uzvišeni odgovor nijesam tada shvatio u potpunosti, jer da jesam, na vrijeme bih shvatio da sam, kao osvjedoceni lažov, vec tada bio, takoreći na - smrt obolio - od ove jedinstvene bolijesti koju je ovaj neshvaćeni humanista kao prvi i jedini, već tada bio unio u svoj zdravstveni kodex.

    Zbog toga on, svakome koji oboli od ove „samoupravne“ bolijesti, mirne duše daje poštedu jer iskreno smatra da njegovi pacijenti trpe žestoke bolove usljed nsnosne grižnje njihove samoupravno-politički-podobne savjesti...

    Ispriča mi kako ga mudro rukovodstvo fabrike „Obod“ optužuje za subverzivnu djelatnost protiv produktivnosti ovog samoupravnog Giganta, na što im je on poručio da sami preuzmu preglede i svojim trudbenicima odrede terapiju na što su mu oni odgovorili da ne posjeduju odgovarajuću kvalifikaciju.

    No, Boro Lekić ne bi bio ono što jeste, da im nije umio odgovoriti na pravi način riječima:

    „- A, viđi bogati, smatrate da sudbinom naroda možete upravljati bez škole i kvalifikacije a kad ga treba liječiti onda ge pošljete Boru.... E Boro ne umije no ovako...“

    Na kraju, Boro mi objasni svoj stav o ojađelom Samoupravljanju kao o pogubnoj taktici međusobnog nezamjeranja fukare i njenog rukovodstva, tada službeno zvanih – proletarijat – u to vrijeme neprikosnovenog vlasnika sredstava za proizvodnju a što se i danas može vidjeti po olupinama (samoupravno pokradenih hladnjaka) razbacanim po cetinjskim dvorištima i seockim oborima cetinjske okoline.
    COITO ERGO SUM

  16. #16
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    U predsoblju Bogova
    Posts
    2,710
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default “priČe Iz Arkadije”, Nova Knjiga Slikara Dimitrija PopoviĆa

    Skica za autoportret


    Podgorica - “Priče iz Arkadije” naslov je najnovije knjige slikara Dimitrija Popovića koju je objavio zagrebački “Ex libris”.
    Knjigu “Priče iz Arkadije” čini 48 kratkih priča u kojima autor piše o događajima iz djetinjstva provedenog na Cetinju i razmišljanjima o umjetničkim ostvarenjima velikih majstora slikarstva, arhitekture, filma, pozorišta i književnosti. Ova knjiga, za razliku od prethodnih - “Veronikinog rupca” i “Smrti u slikarstvu”, predstavlja neku vrstu skice za autoportret i mnogo je bliža proznom nego esejističkom izrazu.
    Evo kako sam umjetnik objašnjava dio razloga za ispisivanje ovakve knjige - autoportreta:
    “Umjetnikov autoportret nije samo slika njegovog lika, već slika njegovog slikarstva. A što je u stvari njegovo slikarstvo negoli on sam.
    Projekcija u jednom ogledalu postaje složena, kao u sobi izlomljenih ogledala u kojima se zrcali mnogostrukost umjetnikove pojave. Zato njegov odraz na platnu postaje stvarniji, bolje reći istinitiji, od onog u zrcalu.
    Jer, gledajući sebe, slikar gleda u svoje slikarstvo, u svoju umjetnost. Zato njegov autoportret u kompleksnijem značenju te riječi jest njegova umjetnost, sveukupno njegovo stvaralaštvo koje se projicira u unutarnjim ogledalima autorove osobnosti da bi se odjelotvorilo u imaginarnome svijetu njegovih ostvarenja.
    Promatrajući sebe, suočava se za zamršenom i tajnovitom strukturom svoga djela, u koju i on sam teško može prodrijeti, a još teže objasniti njezinu bit, i ne toliko zbog drugih koliko zbog samoga sebe, jer tajna vlastitoga biće mu je najveći izazov koji za posljedicu, između ostaloga, ima i umjetničko stvaranje.
    Umjetnik može izgovoriti onu Remboovu misao: “Ja, to je netko drugi”. Mnogoznačnost njegovih lica i tijela, njihove projekcije, prelamanja i transformacije, otkrivaju mu i potvrđuju njega samoga, istodobno stvarnog i imaginarnog, bliskog i nedokučivog.
    A pisac je u istoj situaciji kao i slikar.
    Slika vlastitoga lika više ukazuje na tajnu umjetnikova kreativnoga bića negoli što mu objašnjava smisao njegovog postojanja.
    Budući da je u ovoj prilici riječ o skici za autoportret, dakle, o lakom i preciznom nanošenju onih bitnih crta na kojima se temelji i gradi karakterni izraz umjetnikova lika, u tekstovima što slijede bit će iznesena ona zapažanja, događaji i uspomene koji su na svoj način utjecali na umjetnikovo formiranje.”
    Dimitrije Popović je rođen 1951. godine na Cetinju. Akademiju likovnih umjetnosti završio je 1976. godine u Zagrebu. U Parizu boravi 1974. godine gdje upoznaje pariskog kolekcionara Davriea, te u sastavu njegove zbirke izlaže 1978. godine u Galeriji Aleksandar Braumuler sa Salvadorom Dalijem, Viktorom Braunerom, Dadom Đurićem, Leonorom Fini i drugima. Godine 1982. izlaže zajedno sa Salvadorom Dalijem. Iste godine, povodom velikog jubileja “Leonardo a Milano 1482-1982” izlaže ciklus crteža “Omaž Leonardu” u milanskoj Palati Sormani.
    Povodom 27. međunarodnog umjetničkog festivala “Due mondi” grad Spoleto mu organizuje izložbu slika, crteža i grafika. U godini jubileja dvije hiljade godina hrišćanstva izlaže u Rimu ciklus raspeća “Corpus mysticum”.
    Jedan je od petnast umjetnika, likovnih kritičara i filozofa, koji su pozvani da odgovore na “Pismo pape Jovana Pavla II umjetnicima”. Odgovori su objavljeni u knjizi “Umjetnici odgovaraju papi Jovanu Pavlu II” u izdanju Sri spa-Milano 2003. godine.
    Popović je do sada održao više od šezdeset samostalnih izložbi i učestvovao na više od dvije stotine kolektivnih. Dobitnik je brojnih nagrada, a djela mu se nalaze u domaćim i svjetskim zbirkama muzeja i galerija, kao i privatnim kolekcijama.
    Objavio je deset grafičkih mapa, o njegovom djelu je snimljeno deset filmova, i objavljeno gotovo isto toliko monografija.
    U izdanju Matice hrvatske je objavio dvije knjige eseja - “Veronikin rubac” i “Smrt u slikarstvu”.
    Izdavač knjige “Priče iz arkadije” je Ivana Mandić-Hekman dok se kao urednik izdanja potpisuje Jelena Hekman.

    "Vijesti", 06. I 2007.god.
    Caesar`s wife must be above suspicion

  17. #17
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    11,452
    Thanks Thanks Given 
    1,908
    Thanks Thanks Received 
    5,151
    Thanked in
    1,776 Posts

    Default

    Pokojni Neco Prlja, simbol duha Cetinja.

  18. #18
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    171
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Veljo Stojanovic, filmski reditelj.Utemeljivac cg kinematografije. Filmovi: "Zle pare", " 4 km na sat", " Lazni car Scepan mali", " Kampo Mamula", te niz dokumentaraca za koje je podobijao najvece evropske nagrade... Preminuo 1958 godine. Danas jedna ulica u Podgorici nosi njegovo ime. Radio sa Ratkom Djurovicem, scenaristom. Njihov filmski opus svrstava se medju najznacajnije u bivsoj Jugoslaviji.Jedan od osnivaca "Lovcen filma" zajedno sa rediteljem Milom Djukanovicem, takodje Cetinjaninom.

  19. #19
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    PG
    Posts
    3,728
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Lightbulb

    ~ ~ ~ Agnosco veteris vestigia flammae.
    Ožiljkom jednim obogaćen. ~ ~ ~

  20. #20
    Join Date
    Jan 2006
    Location
    CETINJE,MONTENGRO
    Posts
    75
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Aleksandar Leso Ivanovic(1911-1965).Najpoznatiji cetinjski pjesnik

    Kari Sabanovi

    Sjecanje me lakom tugom mori
    vece slazi i mirise lipa.
    Kroz sumrak se cuje kolska skripa,
    -s puta idu kari Sabanovi.

    Mi u susret otrcimo k njima,
    a kari nas vrate srecne kuci
    i sivom nas dzadom truckajuci
    o predjenim sapcu drumovima...

    Mili dani,moji sni nestali,
    kao da ste svi u jutro neko
    na kare se kradom ukrcali
    i otisli od mene daleko.

    Zalud uho sad zvukove lovi,
    zalud oko daljinama pipa
    davno vise ne cuje se skripa niti idu kari Sabanovi.

    Leso je objavio dvije knjige i to:''Stihovi'' i ''Čapur u kršu''
    Klinka se klinkom izbija :)

  21. #21
    Join Date
    Mar 2007
    Location
    Podgorica
    Posts
    1,311
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by apsolutno_nemoguca View Post
    http://www.montenet.org/arts/dimitrij/mijenas.gif

    Dimitrije Popović - biografija
    Slikar, kipar i grafičar Dimitrije Popović rođen je 4. ožujka 1951. u Cetinju.

    Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976, u klasi prof. Šime Perića. Za boravka u Parizu 1974. upoznaje pariškoga kolekcionara Davriera, izlažući u sastavu njegove zbirke s Fuchsom, Dalijem, Đurićem, Klerweinom, Finijem, Braunerom i drugima.
    Godine 1982. u Pforzheimu Galerija Liberta i Universal Fine Arts iz Washingtona organiziraju mu zajedničku izlozbu s Dalijem. U povodu velikog jubileja Leonardo a Milano 1482-1982, izlaže ciklus crteža Ommagio a Leonardo u milanskoj Palazzo Sormani.
    Do sada je priredio 58 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu te sudjelovao na dvije stotine skupnih.
    Dobitnik je više od dvadeset domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Djela mu se nalaze u tridesetak domaćih i svjetskih muzeja i galerija.
    Objavio je jedanaest grafičkih mapa, do sada je izašlo šest monografija, a o djelu Dimitrija Popovića snimljeno je sedam filmova.
    zaboravili ste pomenuti jednu "sitnicu"

    čovjek živi u zagrebu godinama, a na cetinje dođe samo na odmor

    iz ove biografije dalo bi se zaključiti nešto sasvim drugo - da je on crnogorski slikar... a bogami nije :eek: nažalost

  22. #22
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    U predsoblju Bogova
    Posts
    2,710
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default ...................!

    Quote Originally Posted by contradiction View Post
    zaboravili ste pomenuti jednu "sitnicu"

    čovjek živi u zagrebu godinama, a na cetinje dođe samo na odmor

    iz ove biografije dalo bi se zaključiti nešto sasvim drugo - da je on crnogorski slikar... a bogami nije :eek: nažalost
    Sitnica.... da. Crnogorci inace vole da prisvajaju sve ono sto vrijedi, a da odbacuju ono svoje sto im dosadi ili sto ne uspije doseci njihove "visine"....

    Kad se tice bas Dimitrija Popovica, koji je tokom svih godina zivota u Zagrebu sacuvao svoj cetinjski i crnogorski prefiks, prica je malo slozenija. Covjek rodjen i odrastao na sred Cetinja, vec je u djetinjstvu odskakao talentom za umjetnost po kojoj ga danas raspoznaju ljudi na svim meridijanima. Je li to dovoljno ili malo da ga nazovemo svojevrsnom cetinjskom legendom, ostavljam tebi da odlucis.

    Znam samo jedno (a znajuci njega licno, mislim da se smijem usuditi da kazem da je u najvecem dijelu to i njegovo razmisljanje) - veliki cetinjski slikar i covjek, koji toliko godina zivi u Zagrebu, mnogo je vise (ali i mnogo drugacije) povezan sa Cetinjem i onim sto je ideja pravog gradjanskog Cetinja, imunog na "vrijednosti" sadasnjosti, nego sto bilo ko moze zamisliti. Zao mi je sto nemam priliku da u cjelini prenesem njegove rijeci sa otvaranja retrospektivne izlozbe u Plavom Dvorcu.... i rijeci njegovih prijatelja....

    I zao mi je sto ne mogu da ti prenesem, jer ih ljubomorno cuvam, bezbroj situacija - prepricanih i dozivljenih - o onome sto je u ogromnom dijelu oznacilo Dimitrija Popovica kao Cetinjanina, Crnogorca.

    Slozicemo se u jednom - oba ova atributa, koja siguran sam ponosno istice, daleko su od onih prvih asocijacija na jednog takvog umjetnika i covjeka. Iste je davno ostavio u najljepsim sjecanjima cetinjskog odrastanja. Iste je i nama poklonio da se, zahvaljujuci onome sto je sam postigao, nekome nekad podicimo - kako smo iz istog grada kao onaj veliki Dalijev kompanjon, kojeg eto, poneko od nas jos zove Mikica.

    Last edited by Thomas_O_Malley; 15-03-07 at 20:46.
    Caesar`s wife must be above suspicion

  23. #23
    Join Date
    Mar 2007
    Location
    Podgorica
    Posts
    1,311
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    @Thomas_O_Malley lijepo si to napisao

    gledala sam njegovu izložbu u podgorici 1988. u tadašnjoj galeriji nesvrstanih i pomislila da je to što radi malo morbidno... ali kasnije mi se baš dopao

    on je bio prijatelj pokojnog coka marovića, istoričara umjetnosti, isto cetinjanina, tako da je coko imao neke njegove grafike koje su izvanredne ...

  24. #24
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    U predsoblju Bogova
    Posts
    2,710
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Žitelji Prijestonice Decenijama Njeguju Ljubav I PoŠtovanje Prema Redu Franjevki

    Iako nije vezano za osnovnu temu, odlucio sam se da prenesem ovaj tekst jer u naslovu koji govori o cetinjskim ikonama, one zauzimaju posebno mjesto. Neki, poetski receno, pijedestal plemenitosti.

    Časna sestro, srećo moja


    Na Cetinju postoji jedan zanimljiv ritual, koji je s godinima skoro prešao i u vjerovanje, a glasi ovako: kada sretneš časnu sestru, zamisli želju, vrati se tri koraka unazad i kaži: "Časna sestro, srećo moja" i želja će ti se ispuniti. Koliko su ovakvih "želja" sestre franjevke ispunile u gradu pod Lovćenom, nikada nećemo saznati. Međutim, ono što se zna sasvim sigurno, to je da su velikom broju, posebno starijih stanovnika Cetinja, svojom plemenitošću i požrtvovanošću umnogome olakšale i uljepšale život.
    Jedina katolička crkva u staroj Crnoj Gori, do podizanja crkve posvećene Svetom Antunu Padavasnkom, u kojoj se danas nalaze sestre franjevke, radila je na Cetinju u sastavu Austrougarskog poslanstva. Priča o putu sestara franjevki do crnogorske prijestonice, počinje prije više od 60 godina, a za "Vijesti" je do detalja prenosi jedna od najstarijih sestara cetinjskog samostana Ana Marija. Kako kaže, sve to joj je ispričala sestra Gregorija, jedna od deset franjevki koje su prve stigle na Cetinje. Sestra Gregorija umrla je prošle godine. U Sloveniji, na Golniku, postojao je sanatorijum za plućnu tuberkulozu, gdje je radilo više od 80 časnih sestara. Radile su i kod bolesnika na odjeljenjima, u kuhinji, šnajderaju i praonici. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, pod njemačkom upravom, sanatorijum je pretvoren u opštu bolnicu. Po završetku rata vlast su preuzeli partizani i komunistički režim i već nakon kratkog vremena počeli su politički nemiri, prijetnje, hapšenja i otpuštanja sa posla, čega nijesu bile pošteđene ni časne sestre. U januaru 1946. godine njih 22 dobile su otkaz odjednom. Kako je djelovanje časnim sestrama u školama, dječijim vrtićima i sirotištima bilo zabranjeno, samostani mahom već oduzeti, sestre su se snalazile kako je koja mogla i znala. Neke su otišle kući, druge su se prihvatile privatnog dvorenja bolesnika po kućama i slično. U to vrijeme u Sloveniji je na specijalizaciji bio ljekar iz Crne Gore, dr Cvetko Popović, pokušao da izdejstvuje angažovanje 10 sestara u sanatorijumu za TBC na Cetinju koji je nedavno osnovao, a nije bilo medicinskog personala.
    - Teško su se naši poglavari i sestre odlučili u ono nemirno vrijeme da pođu za Crnu Goru. Ali doktor je ustrajao u traženju nekoliko mjeseci i konačno pobijedio. Deset sestara, među kojima je bila i sestra Gregorija, krenulo je 4. decembra 1946. iz Slovenije preko Zagreba, Splita i Dubrovnika za Cetinje i nakon šest napornih dana stiglo u prijestonicu 10. decembra - priča sestra Ana Marija. Ona kaže da su sestre bile vrlo lijepo primljene, kako od strane personala sanatorijuma i bolesnika, tako i od vlasti i građana.
    - Naravno, početak je bio dosta težak, jer je sanatorijum bio smješten u Italijanskom poslanstvu, pa prostorije nijesu bile baš prikladne za smještaj teških bolesnika, a što je bilo najgore, nedostajalo je vode, struje, grijanja, ljekova i svega što je nužno za dobru njegu bolesnika. Zato su se neke od sestara ubrzo zarazile i oboljele od TBC - nastavlja dalje Ana Marija. Franjevke su u to vrijeme imale vrlo tijesan smještaj u potkrovlju sanatorijuma, a i hrana im je bila dosta oskudna.
    - Na Cetinju je tada već postojala katolička crkva, ali bez sveštenika. Dr Cvetko Popović lično je pisao i molio nadbiskupa Dobričića u Baru, već prije dolaska sestara, da se pobrine za sveštenika, koji bi preuzeo duhovnu brigu za sestre i župu na Cetinju. Nadbiskup je na Cetinje poslao don Jakova Vreska - prepričava riječi sestre Gregorije naša sagovornica. U početku se desilo i par neprijatnosti: ukradene su prve plate sestara, a ubrzo potom je njihov župnik lišen slobode, da bi jednog jutra naišle na zaključanu i zapečaćenu crkvu.
    - To su bili najteži dani za njih i sestre su već u to vrijeme planirale da se vrate u Sloveniju, jer su mislile da im tu neće biti moguć život. Zadržala ih je samo ljubav bolesnika i personala, koji su im bili naklonjeni i Cetinjana koji su im u svim zgodama pomogli i cijenili njihov rad - sjeća se sestra Ana Marija.
    - Kada su se već navikle na sredinu i sredile mnoge stvari, 24.juna 1949. oko 13 sati, nastao je iznenada požar u potkrovlju glavne zgrade. Došlo je do velike uzbune, spasavanja bolesnika i selidbe. Dio bolesnika prebačen je u Opštu bolnicu Danilo I na Cetinju, a veći dio u Kolašin, jer se u glavnoj zgradi nije moglo više stanovati - opisuje narednu nezgodu svojih prethodnica sestra Ana Marija. Franjevke su tada ostale bez nužnih stvari i bez zaposlenja. Uprava santorijuma je poslala sestre koje su se razboljele od TBC na duže bolovanje u Sloveniju, neke su prešle sa bolesnicima u bolnicu Danilo I, a neke na Lovćen, gdje su preko ljeta bili smješteni rekonvalescenti. Nakon godinu sanatorijum je renoviran i počeo je normalno da radi. Maja 1959. godine bolesnici su preseljeni u novosagrađeni sanatorojium u Brezovik. Dio sestara je išao u Brezovik sa bolesnicima, a dio zatražio zaposlenje od uprave bolnice Danilo I, gdje sestre i danas rade. Sestre su sagradile svoj samostan u dvorištu župne crkve. Evidenciju o njihovom životu u proteklih 45 godina, uredno u svojim sjećanjima zapisuje i dalje sestra Ana Marija, za koju u samostanu kažu da je prava enciklopedija. Ona se sjeća svega, starih Cetinjana, njihovog načina života, kuturnih dešavanja, svakog poklona i donacije date crkvi, svakog pacijenata i osmjeha zahvalnosti. Sestra Ana Marija, donedavno je bila glavna sestra u samostanu, ali zbog bolesti više ne obavlja tu funkciju. Tokom priče kaže da zbog bolova u kičmi više ne izlazi iz samostana, ali da joj je donekle i drago.
    - Kažu mi sestre da Cetinje nije više tako uredno i čisto, kako je nekad bilo. Da ne izgleda onako kako ga se ja sjećam. Ispričaću vam jednu priču. Upoznala sam jednom prilikom stariju gospođu iz Slovenije, koja je rodom iz Dubrovnika. Njen otac je bio sveštenik, koji je, kada je ona bila djete dobio naredbu da ide da službuje na Cetinje. Bili su prilično uplašeni. Pa gdje je to? Kako izgleda? Kako će živjeti tamo? Ali čim su došli na Cetinje, promijenili su mišljenje. Znate, prvo što vam ispričaju kada opisuju taj period, kažu: tamo su se u pozorištu igrala Šekspirova djela, da ne pričamo o ostalom - prepričava Ana Marija.
    U gradu pod Lovćenom dosta se toga promijenilo u ovih 60 godina koliko su časne sestre tu. Neke stvari nagore, neke nabolje. Ipak, jedno je ostalo potpuno isto - ljubav i briga koju one pružaju bolesnicima i poštovanje koje grad Cetinje i njegovi stanovnici osjećaju prema sestrama franjevkama.

    Danijela JOVIĆEVIĆ


    STARI CETINJANI BILI SU PRAVA GOSPODA

    Za neka stara i bolja cetinjska vremena, sestra Ana Marija vezuje razne priče. Govori o tome kakvi su bili bolesnici sa kojima su radile, parkovi, kakav je bio odnos prema gradu.
    - Stari Cetinjani bili su prava gospoda. Nije se moglo desiti da pacijent dođe u bolnicu, a da na sebi nema odijelo i kravatu. I tako su strpljivo čekali u red, imali manire. A današnja omladina sve nešto žuri - sjeća se raznih detalja sestra Ana Marija. Ono što daje poseban pečat životu franjevki na Cetinju, je odnos stanovnika prema njima i njihovoj crkvi. Na Badnju noć u ovoj maloj crkvi oduvijek se tražilo mjesto više na misi koju su priređivale sestre franjevke, bez obzira kojoj vjeri pripadaju. Sestra Ana Marija priča da kada je njima falilo ljudi u horu, dopunjavali su ga iz pravoslavnog hora i obratno. Nikada se nije postavljalo pitanje ko je ko. Ona sa posebnom zahvalnošću pominje Tivćanina Nenada Jovana Stakića, pravoslavaca, koji je crkvi poklonio mozaik Jovana Krstitelja. Tu sliku za potrebe crkve uradio je Cetinjanin Rade Poček.

    ŽUPNIK DOBREČIĆ PREDAVAO LATINSKI VLADICI DAJKOVIĆU


    Prije dvije godine obilježeno je 100 godina cetinjske župe, od kojih 60 pripadaju sestrama franjevkama. Tokom vjekovnog trajanja župe, na Cetinju je radilo više od 40 sveštenika, iz raznih biskupija i različitih nacionalnosti.
    Prvi stalni župnik bio je doktor filozofije i teologije Nikola Dobrečić. On je, osim župničkih dužnosti, predavao katehizam u školi, bio profesor francuskog i latinskog jezika, između ostalog i pokojnom mitropolitu crnogorsko-primorskom Danilu Dajkoviću, i prvi stenograf u Narodnoj skupštini. Za vrijeme svog sedmogodišnjeg župnikovanja krstio je 43 djece na Cetinju, vjenačao 12 bračnih parova, a nije vodio nijedan sprovod. Cetinjske katolike do 1916. godine sahranjivali su pravoslavni sveštenici, jer katoličkom to nije bilo dozvoljeno.
    Caesar`s wife must be above suspicion

  25. #25
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    alive and kickin'
    Posts
    6,991
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Meni je Savo Paraca - cetinjska ikona XX vijeka, bez premca
    Vecina ljudi je zla

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Replies: 6
    Last Post: 18-02-10, 16:38
  2. Replies: 7
    Last Post: 13-02-10, 23:05
  3. Replies: 2
    Last Post: 12-01-08, 21:42
  4. Ikone XX vijeka Crne Gore
    By bana in forum Istorija
    Replies: 16
    Last Post: 01-12-07, 18:39
  5. IKONE XX VIJEKA
    By pa$a milet in forum Istorija
    Replies: 15
    Last Post: 04-03-05, 11:59

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •