U okviru nove geopolitike i novih odnosa u svijetu, taj ruski nacionalizam sigurno više nije ono što je bio za vrijeme carske Rusije, još manje što je bio za vrijeme Sovjetskog saveza, ali on živi i naravno traži svoj izraz, svoju snagu, kroz okvire koje Rusija predstavlja“, analizira Lončar.
Drugim riječima, vladavina Vladimira Putina označila je i ekonomski i geostrategijski uspon Rusije, druge nuklearne sile u svijetu, koja je tokom posljednje decenije postala jedna od ključnih svjetskih sila u trgovini i plasmanu energetskih roba i usluga, vitalnog elementa svjetske ekonomije. Ruske velike kompanije danas su, ne samo značajni partneri brojnih evropskih zemalja, nego i vlasnici – prikriveno ili javno – dionica brojnih multinacionalnih kompanija. Ruski kapital odavno je na Zapadu, pa Rusija sada tom novom polugom moćipokušava da ograniči dalje širenje zone uticaja Zapada i da se ponovo nametne kao jedna od dominantnih sila. Današnja Putinova Rusija drugačija je od one jučerašnje koju je Jeljcin ostavio na koljenima.Sa zonom ekonomskog uticaja, srazmjerno su rasle (preciznije: obnavljale su se) i političke aspiracije Moskve i pokušaj uticaja na dešavanja u Evropi. Te znakove pokraj puta valja znati tumačiti i kada je balkanski region u pitanju i upravo o tome svjedoči posljednje saopštenje iz Moskve: Rusija kao velika sila ocjenjuje da je njen strategijski interes, makar što se Balkana tiče, da mala Crna Gora nikako ne pređe na drugu stranu i bude dio zapadne političke hemisfere
.
Tiha borba za Mediteran: Brojni, od javnosti do sada prikriveni detalji, ukazuju da Moskva već godinama plete mrežu uticaja u Crnoj Gori i da je prošlogodišnja molba za stacioniranje ruskih brodova u luci Bar bila dio jedne šire ruske kampanje pozicioniranja na Mediteranu.Naime, zamisao o postavljanju stalnih ruskih mornaričkih snaga u Mediteranu kao stalnih borbenih jedinica konačno je uobličena 2012. godine i motivisana je – zbog rata u Siriji – potrebom za rastućom ruskom aktivnošću u regiji. I kao obnavljanje davnašnjeg ruskog nauma o trajnom izlasku na topla mora.Od početka sedamdesetih godina sve do raspada Sovjetskog saveza (1992) dio mornarice SSSR-a, stalno je bio pozicioniran u vodama Mediterana. U Siriji je, u luci Tartus, još od 1974. godine bila ruska baza koju je koristila tadašnja Peta operativna flota. Nakon 1992. godine, rusko prisustvo je u vodama Mediterana značajno smanjeno, ali je kriza u Siriji koja traje posljednje tri-četiri godine, te neizvjesnost od NATO intervencije u toj zemlji, praktično primorala novu Putinovu Rusiju da hitro traga za drugim lokacijama na kojima bi mogla stacionirati svoje brodove na Mediteranu. Krajem maja 2013. godine nalogom ruskog vojnog ministra ponovo je odlučeno da Ruska federacija mora imati stalno prisustvo na Mediteranu, a za novog komandanta imenovan je Jurij Zemiski (Yuriy Zemiskiy), dotadašnji zamjenik komandanta Crnomorske flote.
Nova doktrina je, prosto, nametala i potragu za novim rješenjima o stacionarnim morskim bazama na Mediteranu, jer sirijska luka Tartus nije pogodna za raspolaganje većim vojnih kapacitetima za koje je Moskva smatrala da su geostrategijski neophodni na Mediteranu. Kako su države članice NATO bile isključene kao moguće opcije, izbor Moskve se praktično sveo na tri zemlje koje imaju lučke kapacitete za mornaričke baze i koje bi mogle, zbog političke situacije, da možda budu budući partneri: Egipat, Kipar i – Crna Gora.Naravno, nije riječ o potrazi za klasičnim vojnim bazama, poznatim iz vremena Hladnog rata, niti je tako nešto izvodljivo u sadašnjem odnosu međunarodnih snaga. Zato je Rusija krenula u potragu za državom, regionalnim partnerom, koji bi dozvolio ruskim brodovima da koriste luke za snabdijevanje gorivom i drugim potrebama, opravkom i redovnim servisiranjem brodova. U slobodnijem prevodu: nije klasična vojna baza, ali može da služi baš kao vojna baza.
Ruska potraga: Potom je krenula tiha diplomatska ofanziva koja je trebalo da nađe državu-donatora.U junu 2013. godine kiparski ministar spoljnih poslova Joanis Kosouludes je izjavio da je Rusija tražila dozvolu da uplove ruski ratni brodovi u kiparsku mornaričku bazu u Limasolu i da koriste vazduhoplovnu vojnu bazu Andres Papandreu u Pafosu. Nakon više bilateralnih razgovora Rusima je ipak uskraćena dozvola za stacioniranje u luci, ali je data privremena dozvola – u hitnim situacijama - ruskim vojnim transporterima da slete na aerodrom u Pafosu radi kratkoročnog, nužnog, snadbijevanja brodova i rotacije vojnika.Početkom jeseni 2013. godine na sastanku ministra aspoljnih poslova Ruske federacije i Egipta slična molba – za korišćenje luka – upućena je i Egiptu. Kako se navodi u specijalizovanim vojnim časopisima, Rusi su imali u vidu četiri moguće egipatske luke – Aleksandriju, Damletu, Port Said i Rosetu. Prema istim izvorima, tokom sastanka ministara, ruska krstarica Varjag (Varyag, na slici) je uplovila u luku Aleksandrija nakon mnogo godina.
Ipak, Egipat nije prihvatio rusku ponudu, pravdajući se da bi dopuštanje stranim zemljama da uspostave čak i neformalne vojne baze na egipatskom tlu bilo podrivanje egipatske suverenosti.Crnogorski izazov: Onda je na red došla - Crna Gora, “tradicionalni ruski prijatelj”.Prvo je, diplomatskim kanalima, zatraženo da ruska delegacija, na čelu sa već pominjanim admiralom Zemiskim posjeti Ministarstvo odbrane, da se razgovara o mogućnosti stacioniranja ruskih brodova na Crnogorskom primorju. Do razgovora nije došlo, uprkos insistiranjima ruske strane.Potom je ruski vojni ataše i zvanično zatražio da ruska flota na Mediteranu može koristiti luke Bar i Kotor za stacioniranje i servisiranje ruskih vojnih brodova i “drugih materijano-taktičkih potreba, snabdijevanja gorivom i potrepštinama”
.
(nastavak niže)
Bookmarks