Ne mogu sem da se rastuzim kada pomislim na energiju koja je postojala u prvoj polovini devedesetih godina, a od koje danas nema ni jedne jedine cestice. Bas mi je Alen iz Antene prepricavao juce kako je kod njih to izgledalo tada: bukvalno su jedva cekali da idu u radio, sve drugo im je bilo dosadno. Svi su imali zelju da nesto kazu, da nesto urade, i to su i radili, a danas... Danas se sve razvodnilo, kao sto je neko vec rekao, i ostaje nam... sto nam ostaje?
Ok su meni nasi pop muzicari. Ok mi je da postoje, ali mi je isto toliko koliko za njih nisam zainteresovan, zao sto nema nikoga ko bi nesto i talasao. Nema. Niko nista ne govori, kao da niko nista i ne umije da kaze. To znaci samo jedno - da polako umiremo. Postajemo drustvo bez svoga ja. Bez urbanog lika, bez gradjanske hrabrosti, bez individua. **** ga, to je izgleda i tendencija u svijetu
. Pa smo se mi samo uklopili.
Eto, nema veze, pokusacu da zbog toga ne budem depresivan, jos uvijek je dosta toga neotkrivenog na ovom svijetu, za mene licno, pa sumnjam da ce mi biti dosadno sve do kraja ovog kratkog zivota :kamikaza:.
Bookmarks