Originally Posted by
Artemis
Jeste li se ikad grizli što ste vjerovali u nekog kao čovjeka i kad vam pokaže koliko je bio/la malo vrijedan/na toga?
Šta se radi kad se ima iskustva sa jednim takvim slučajem. "Ne mogu nikom da vjerujem dok mi ne dokaže da je vrijedan/na toga"?
Da li su ludi oni koji idu onom "Vjerujem dok mi se ne pokaže kao loša investicija"?
Ko tu ustvari više gubi ili dobija,od starta nevjerujući ili vjerujući?
interesantno je da osobe u koje izgubim povjerenje (mada, ruku na srce nijesam imala neka naročito bitna iskustva) ne ostavljaju neki "gorak" trag za sobom...nekako mi bude drago što sam saznala da nijesu vrijedne mog poštovanja i ljubavi i uvijek sam za to da su "svi nevini" dok se ne dokaže suprotno, a grozim se stava "svi su krivi" dok se ne dokaže suprotno.
Uglavnom mi se dopada ovo što je @zGlobnica navela a posebno ove rečenice, i potpuno sam saglasna sa njima, a to je i odgovor na tvoje potonje pitanje:
Originally Posted by
Zlobnica
Ljudi obicno gledaju druge kroz sebe, pa im stoga vjeruju ili ne...
Osobe koje nikako ne vjeruju ljudima i same nisu vrijedne povjerenja...
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše, nit’ je kada, niti od nje stvorit može!
Bookmarks