Barski slučaj - II dio
Utorak, 12 Avgust 2008 19:34
Tragom događaja saznajemo da u Župi ima još živih svjedoka masakra. Zejno Šefitagić je Bošnjak iz Donjeg Ljubinja koji je sa još osmero mještana, preživio barsku golgotu. Ali, Donjeljubinjci Vejap Murtovi, Zećir Hašani, Mustafa Bilibani, Ljiman Kurteši, Amze Kurteši, Amze Ameti, Ešref Mislimi, Idriz Redžepi i Kadrija Ameti svoje mlade živote "na bigajri hak" ostavili su na stratištu u Baru.
Živahni starac Zejno je sa svojim sinom Adilom radio na kućnoj ogradi i ljubazno se odazvao razgovoru. Vrativši se pedeset i sedam godina unazad, započeo je svoje kazivanje:
Te večeri otac mi reče: "Moraš za Albaniju, ako želiš da ostali budu mirni". Poslušao sam oca, otišao da se javim u obližnju žandarmerijsku stanicu. Te noći smo iz Prizrena i uz malo suve hrane krenuli za Albaniju. Vodili su nas Crnotravci iz Vranja, sve do Skadra, a preuzeli nas Crnogorci, koji su bili neprijateljski nastrojeni prema nama. Nisu nam dozvoljavali ni da se međusobno pomognemo, ni kao ljudi da izvršimo nuždu. Po mojoj procjeni, bilo nas je oko 5.000 ljudi - kaže Zejno Šefitagić.
Na putu do Bara, dvojica iz njegove grupe zadržana su u Skadru zbog zdravstvenih problema, kaže Šefitagić.
Svi smo krenuli sa uvjerenjem da smo mobilisani kao ispomoć u borbi protiv Nijemaca u Crnoj Gori. U Skadru smo sa nevjericom čuli od nekih građana riječi poput: "Kini me pa ju Kosovar, kini me pa k'tu" (Vidjećete, Kosovari, vidjećete tu). Bilo mi je čudno kako su se ponašali građani Skadra. Prodavali su nam vodu. Za jednu čuturicu vode tražili su 10 leka. Nismo uspjeli da dokučimo otkud tolika mržnja prema nama Kosovarima. I oni muslimani ko i mi, a mrze nas. Uz velike muke tako smo premoreni preko Skadra stigli blizu Bara.
U stari Bar, dolje u ravnici, dva sata prije akšama došao je neki komandant. Primjetili smo njihovo stanovništvo, žensko i muško užurbano ide preko te ravnice. Nismo znali šta se dešava. Čuvari su otišli u hladovinu. Taj partizanski komandant iz Bara naredio nam je da se postrojimo po četvero i da krenemo naniže. I odjednom puče puška. Kad smo hodajući došli do mjesta gdje je pucano vidjeli smo bijelu kapu na putu. Od čovjeka ni traga ni glasa - sjeća se Zejno, dodajući da su stigli do "Monopola", gdje se prerađivao duhan. Tamo su ih partizani smjestili u dugačke hangare i podjelili u vodove. Zejno je bio u četvrtom vodu.
Strijeljanje ispred Monopola
"Monopol" je imao dugačku avliju i na kraju veliku kapiju. Sjedimo u stroju i neko viče: "U pripremu! U pripremu...!" Mi još uvijek nismo svjesni šta nam se to sprema. Čujemo da su pretukli nekog Albanca,a zatim započinje iznenadna paljba ispred Monopola. Stvorila se strašna grmljavina od pucnjave, a ja sam bio prislonjen uza zid. Palo je, k'o pokošeno nadamnom puno ljudi. Osjetih tri metka u leda. Uhvatio me je grč. Nepomično ležim i ne znam jesu li živi oni do mene. U blizini primjetio sam iz obližnjeg prozora kako jedan Crnogorac mitraljezom a drugi italijanskom puškom nišane i pogađaju jednog iz našeg sela i jednog mladića Albanca. Kasnije sam saznao da je jedan od pogođenih bio Amze Redžepi, koji je nakon neuspješnog liječenja teško oštećene kičme umro u Baru.
Poslije strijeljanja sam čuo da neko iz daljine naređuje prekid paljbe. Saznali smo da je to bio neki komesar, hrvatski oficir. Taman se ljudi podigli opet započe paljba. Puno je njih poginulo. Kasnije sam saznao da se radi o dvije hiljade strijeljanih. Ni danas ne znam zbog čega - pita se Zejno i dodaje:
Sve se to zbilo u jednom danu. Mislio sam da će nas sve pobiti. Nakon masakra, ono što je živo ostalo spremali su za prebačaj preko mora. Vidio sam spremljene mitraljeze i pored obale. Pomislio sam da će nas strijeljati. Iz straha dvojica iz naše grupe bacili su se u more. Jedan Crnogorac uzviknu: "Ne davi se, je... ti b..., ne davi se!" Njih su izvukli, dok su nas kasnije prebacili u neku improviziranu bolnicu na liječenje. Toliko sam bio žedan da kada su me prebacili u bolnicu, tražio sam vode. Nakon pregleda rane, jedna medicinska sestra donijela mi je fildžan vode. Nakon dugog vremena popio sam vodu i upitah je ponovo gdje je toalet. Stigavši do toaleta popio sam još malo vode i pao u nesvijest.
U toj bolnici ležao sam jednu noć. Tu su bacali ranjene jedan preko drugog. Sutradan naiđe neki mladić i upita nas ko može da silazi neka se uputi prema kamionu koji je čekao vani. Rekli su nam da tim kamionom idemo u Miločersku bolnicu. Tamo su nas skinuli gole, šišali su nas i poslali na spavanje. Na jednom krevetu po četvero nas. Bila je to jako velika gužva. Teže ranjenike, nakon toga su slali za Meljinu, tako da nas je kasnije ostalo u toj bolnici manje. Bio sam u dilemi da li da pobjegnem ili ne. Sjetih se ubrzo da mi noge ne hodaju.
Da nije bilo kraja njihovim mukama Zejno prepričava slučaj kada su ih tokom njegovog četveromjesečnog liječenja htjeli pobiti.
Podmetnuli su nam bombu i htjeli nas sve pobiti. Srećom, ta bomba je eksplodirala i razbila sva okolna stakla bolnice, kada smo izlazili iz sobe. Odmah nakon toga došla je straža i upitala nas šta je bilo. Mi im kažemo da ne znamo o čemu se radi i da nismo mi to učinili s obrazloženjem da smo u bolnici ušli goli -sjeća se dodatnih trauma Zejno Šefitagić iz Donjeg Ljubinja.
Da se radilo o planiranom strijeljanju, Šefitagić dokazuje time što je dan nakon strijeljanja sve bilo očišćeno od krvi i svaki trag izbrisan. On, također navodi da su ubijani bacani u unaprijed iskopane jame.
Nikada nisam želio da budem mrtav kao toga tragičnoga dana. Nakon svega što sam vidio htio sam da ne budem među živim. Bog je htio drugačije - kaže tihim glasom Zejno.
Prema navodima Šefitagića, u Prizrenu kao da se znalo staje bilo u Baru.
Moj brat je bio odbornik u Prizrenu i pitao je nadležne o našoj sudbini. Odgovorili su mu da smo na ratištu, kao ispomoć protiv Nijemaca. Moj brat im je tada uzvratio: "Nisu na ispomoći, već su pobijeni". Tada su ga upitali odakle on to zna, a on im je odgovorio: "Čuli smo, vrapci su nam pjevajući javili."
Pucali i iz okolnih crnogorskih kuća.
Zejnovog sina Adila Šefitagića, koji radi kao nastavnik u Donjem Ljubinju, dok smo ovo bilježili pitali smo kako on komentariše događaj u Baru sa današnjeg aspekta.
Spletom okolnosti ja sam od 1988. do 1990. godine radio u Baru pa sam saznao neke nove detalje koje otac nije znao. Upoznao sam nekog Nuza, bio je predsjednik vakufskog odbora u Baru. Ne sjećam se prezimena. On mi je ispričao da su po ulicama starog Bara tekle rijeke krvi. Potvrdio mi je da su tamo strijeljani Kosovari i da su ih gađali i crnogorski civili iz okolnih kuća. Što god su imali pri rukama upotrijebili su kao oružje kako bi načinili zlo tim ljudima. Čak su i vrelu vodu upotrijebili. Ja sam tokom svog boravka i rada u Baru saznao da je u tim kućama veliki broj njih živjelo sa nekim fizičkim nedostatkom. Bog je tim ljudima vratio "milo za drago". Bilo je i onih koji su se drugačije ponijeli. Tokom moga boravka čuo sam da je neki Petrović, jedne od imućnijih porodica u Baru, sedmoro Kosovara spasio najgoreg. Nakon zločina u Baru poslao ih je natrag na Kosovo žive i zdrave.
Adil Šefitagić, želeći da se ovo nikada više ne ponovi, ipak iznosi da Bošnjaci nikada nisu bili zlopamtila.
Revanšizma je oduvijek bilo i biće. Ne možemo sada da krivimo jednog ili jednu stranu. Rat je učinio svoje. Treba čovjek biti priseban u tom momentu. Hvala Bogu što vrijeme briše mnoge stvari, kada bi se vraćali "dugovi" gdje bi nam bilo kraja. Vidite, recimo Miloševića, koji je činio neviđene zločine u Bosni, na Kosovu. Iza njegovih ruku sigurno je urađeno još mnogo drugih zločina. Vjerovatno ni Tito nije znao sve šta se događa. I nad Bošnjacima je nakon rata učinjen zločin. Znate i sami koliko ih je ubijeno. Neke stvari ipak treba zaboraviti, jer naš, bošnjački narod nije osvetoljubiv -kaže Adil Šefitagić.
U barskoj golgoti, kako nam reče na kraju razgovora Zejno Šefitagić, bio je teško ranjen u ruku i Ilijaz Kurteši, koji je tada imao 16 godina.
Mustafa Balje
Objavljeno u nezavisnom magazinu na bosanskome jeziku Alem 27. 07. 2002 Prizren
http://www.prizren-web.com/magazin/i...ija&Itemid=184
Bookmarks