Kako upokojiti vampira?
Britanski naučnopopularni časopis New Scientist od 25. maja 2002. (kao reakcija na članke u prethodnim brojevima posvećene merenju radioaktivnosti, kao i prilog o političkim potresima u Francuskoj) donosi neodoljivo pismo čitaoca Čarlsa Norija:
“Da li su radioaktivne padavine iz Černobilja i uspon Žan-Mari Lepena u Francuskoj bili pod uticajem engleskog kralja Henrija II? Pogledajte mapu francuskih poseda koje je držao ovaj, najevropskiji od svih engleskih monarha (proveo je najveći deo života u Francuskoj) 1154. godine i imaćete odlično podudaranje sa oblastima u kojima je Le Pen dobio malo glasova u prvom krugu izbora, a još bolje podudaranje sa drugim krugom. Vratite se glasovima francuskog Nacionalnog fronta u sedamdesetim i osamdesetim godina i relacija ostaje na snazi. Potpuno me zbunjuje kako je dobri kralj Henri (koji je govorio francuskim jezikom i znao jako malo engleskih reči) koji svakako nije poznavao nuklearnu hemiju, uspeo da reprodukuje mapu padavina radioaktivnog cezijuma iz Černobilja...”
Krajnje jednostavan uvid u istorijske atlase, kao i u pomenute članke iz ranijih brojeva New Scientista, ukazuje da je korelacija koju je zapazio Nori zbilja izuzetno dobra. Bolja, može se pokazati, od onih na osnovu kojih su učinjena brojna priznata naučna otkrića, od Faradejevog otkrića elektromagnetne indukcije do Habla, cefeida i vasione van Mlečnog puta.
Da li bi i mi trebalo da smo zapanjeni, poput Norija? Ako nismo, zašto je tako? Očigledno, zato što nam se sličnost u geografskom rasporedu čini potpuno slučajna, i navođenje ovih podataka zajedno lišenim bilo kakvog dubljeg smisla. Ali, kako se zapravo u nauci pronalazi smisao? Zašto nam se ova korelacija čini i za jotu manje ozbiljna od, na primer, rezultata nekog psihološkog ili sociološkog istraživanja koje pronalazi, zapanjujuće visok stepen korelacije po opštinama između kvaliteta obdaništa i potrošnje sosa od soje? Tačno je da nema nikakvog nezavisnog argumenta za visoko fantastičnu pomisao da je Henri Plantagenet mogao uticati na rezultate izbora (sama koncepcija bila bi mu verovatno nerazumljiva i šokantna) 800 godina nakon svoje smrti. Ali isto tako nema ni traga ikakvom nezavisnom argumentu (u ovom izmišljenom primeru) da vaspitačice po obdaništima pripremaju decu za konzumiranje kineske hrane! I jedno i drugo je podjednako besmisleno! Ali, zašto nam se ono prvo odmah čini očigledno besmislenim, dok u pogledu drugog nismo tako sigurni, te nam se po glavi mota misao da bi “tu ipak moglo biti nečeg”.
Pored očigledno zabavnog prizvuka (što je svakako i bila Norijeva namera), ovde se radi o nečem veoma ozbiljnom, što zadire duboko u srž naučnog metoda. Reč je o onome što je veliki škotski matematičar i statističar Džordž Adni Jul (G. Udny Yule, 1871-1951) nazvao “besmislenim korelacijama”. U radu iz 1926. godine, Jul je ispitivao korelaciju veoma visokog stepena između produženja života u Engleskoj i opadanja broja venčanja po obredima anglikanske crkve. Primer je interesantan, jer ilustruje podmuklu zamku koju pred istraživača postavljaju besmislene korelacije: na prvi pogled čini se da bi ove dve pojave mogle biti uzročno povezane, iako pravo objašnjenje izmiče. Jul je nakon detaljnog istraživanja zaključio da je svaka uzročna veza između ovih pojava iluzorna, te da je korelacija čista slučajnost. Neko bi mogao primetiti da je verovatnoća takve slučajnosti jako mala. Međutim, to je pogrešno, jer bez obzira koliko malo a priori verovatna podudarnost će se ispoljiti u dovoljno velikom skupu fenomena. Priroda i ljudsko društvo su naprosto toliko bogati fenomenima, da je dovoljno samo zagrebati po tom bogatstvu da bi se pronašle čudesne i sasvim proizvoljne podudarnosti. Ponekad glupe korelacije mogu imati neki dubok i neočevidan uzrok; najčešće, one su samo proizvoljna konstrukcija Zakona velikih brojeva, poput sličnosti oblaka na nebu sa kontinentima, koje svako dete ponekad zapazi. Eto jedne pouke koju istorija nauke često potvrđuje: i za najveće budalaštine se može naći potpora u iskustvu/eksperimentu/praksi... – samo ako se dovoljno traga! A da bismo razlučili hrabre od besmislenih hipoteza potrebno nam je razrađeno i napredno teorijsko saznanje.
Kao što i Nori primećuje, teško da i najneobuzdanija mašta može dati bilo kakvo objašnjenje za korelaciju anžujskih poseda u Francuskoj sa radioaktivnim padavinama iz Černobilja ili antifašističke svesti glasača. Stoga je odlično što su ova dva primera navedena zajedno, pošto su obe korelacije potpuno besmislene, i u saznajnom smislu obe imaju potpuno identičnu, odnosno nultu vrednost. Ovo se može proširiti u opšte pravilo koje bi, otprilike, moglo da glasi:
Ne pripisujte vezi između ma koje dve stvari A i B nikakvu važnost, ukoliko prethodno nemate dobru ideju (odnosno teorijski razlog) zašto bi A i B trebalo da budu povezani!
Ovo ima duboke posledice po naučnu praksu i metodologiju, pošto nasuprot materijalističkoj i pozitivističkoj iluziji o empirijskoj nauci osvetljava druge aspekte naučnog stvaralaštva: intuiciju, inspiraciju, estetiku. Ove pojave su često zanemarivane u svakodnevnoj predstavi koju imamo o naučnom radu, koja je formirana često pod velikim uticajem ideoloških stavova poput logičkog pozitivizma ili vulgarnog materijalizma. No, ukoliko želimo da izbegnemo zamke besmislenih korelacija i razumemo kako se kreće istinska nauka, svakako ih moramo uzeti u obzir. Besmislene korelacije nam ukazuju da je bilo koja generalizacija iz iskustva veoma opasna praksa, kada smo na teorijski novom i nepokrivenom terenu. Ako nemate teoriju kojom se rukovodite, vaš rad, ma koliko on bio temeljan i dugotrajan, osuđen je na propast! Zapravo, stvar je još gora po naivni empiricizam, jer u nedostatku teorije vaša prilježnost u eksperimentalnom ili posmatračkom domenu je kontraproduktivna: što više radite, to ćete nužno uočavati sve više i više besmislenih korelacija! Svaki novi podatak se može zaveriti u besmislenu korelaciju sa svim ostalima, a očigledno je da se sa povećanjem broja podataka broj besmislenih korelacija eksponencijalno brzo uvećava! U ovom svetlu se odlično može razumeti poznata Bolcmanova deviza da “nema ničeg praktičnijeg od dobre teorije.”
Сваки човјек је - мали бог у блату.
Bookmarks