Ih, šta bih ja napisao, da umijem da pišem. Viđeli biste kostobrane od vulkanskog stakla. A pričaću o vulkanskom staklu. Ali samo nad moralnim krovom, usamljene usamljenike, jer nekakvi glagoli mi smetaju, kad gledam u Gvajanu. Ili zastavu Gvajane. Gvineje. Gvinejska svinja. Poklonio bih joj šal, od svile, iz Kašmira, ali namirisan onim Paco Rabanne milion od ispod šanera u Parizu. San Deniz, četvrt i glas supermoći ovih vibracija hipersoničnog talasa emocija što nosi ove prekratke dane, i pravi i mene da se osjećam kao prostitutka u svijetu bez trotoara. Ali, nije to ništa novo. Ništa novo nije novo. Sve je po starom. I pod starim uslovima, i Pavlov je ostario, ali je sad možda i mlađi. Šta mi Gvinejci znamo o tome, uopšte. A trebali bismo znati. Barem ponekad. Sad znamo dosta, ali tek ćemo da saznamo, koliko dosta ne znamo. A nije ni Sokrat. Nije ni postojao. Ja sumnjam. Ali jeste njegov mozak. Sokratovski mozak jednog Gvinejca. Sokratizacija svakog postupka. Filozofiranje filozofije i dekonstrukcija opšteg smisla. Ja se pitam zarad čega. Višeg cilja, oni kažu. Slobodni zidari uvijek vole te više ciljeve. Smeta im Gvinejski Sokrat. Postoji li On? Ko? Bog? Ne. Šal Isidore Dankan. Kako sam mogao da zaboravim i zanemarim taj suptilni krik jedne duše koja je napustila ovo što popularno zovemo - svijet. I ona je bila Gvinejka. Čini mi se. Samo živjela je na istoku Gvineje. A Istok je ružan. A zapad Gvineje je lijep. Ih, kad bih umio da čitam, vidjeli biste šta bih sve pročitao. Kao pravi Gvinejac. Hromozomi i moja DNK Gvinejska su od vulkanskog stakla, siguran sam. A što pričati o vulkanskom staklu. Pričati priče, magične, mafijaške. Ti otporni konji što jašu Gvinejom i kauboji na njima, laso koji bacaju ne može pregaziti vulkansko staklo. Neće ga pregaziti. I znaš - u crno bijelom svijetu oni maštaju o nijansama crne. Ne čak ni sive. Ponekad mi ih je žao. Imamo ih zaista puno u Gvineji. Ali to je gvinejski san. Sagradićemo novi. Stariji... Džambo džet san. Takav san se nije rađao u Gvineji. Biće pun sočnih scena papagaja i gore istočno od Kurasaoa, ostrva, nadlijetati će kao što nadlijeće istočno Gvinejski lovac. A čemu? Pa da nam pokaže boje. Boje, u koje smo se uvalili dok Gvinejci na Zapadu gledaju u crno bijelo nebo. A boje su ispod. Dugine boje. Homoseksualne, heteroseksualne, a nisu ni jednih ni drugih. To su boje Gvinejskog sna. Sna kojeg sanjam sad. I koji sam sanjao juče. Koji ću sanjati sjutra. Treba uvijek sanjati Gvinejski san prepun hijeroglifa i himera iz Centra. Ne ni sa Istoka, ni sa Zapada ove Gvineje. Nego iz Centra. Našeg Centra. Centralnog snoviđenjskog sistema Gvinejaca. Oh, lijepo je sanjati uz tu blagu ekstazu o novom snu, nadu o novom snu, promjeniti san ne vrijedi. Gvinejci su to. A šta ćemo sa svim tim tačkama na kompasu. Ja sam ga izgubio još kad smo se srušili kod Arube. Međutim, vidim još poneka mora, još poneki okean, i ledeni Zid. I vidim negvinejce iza Zida. Zid je tako lijep. Sladak. Moćan. Okrutan. Jurim niz ulicu u Gvineji i mirišem na Sanovnik. Znate, sanovnik je namirisan. I sve miriše. A kad ne miriše, on se gasi, traži etiketu. Polupa prozore. Sanovnik dolazi sa pučine mora u obliku školjke. A otvori se 6 puta godišnje. Na određene datume on govori snove. O snovima. O sanjanjima. O snu. O kako sanjati. Ih da ja umijem da sanjam, vidjeli biste vi šta bih ja sve nasanjao. Ali ja sam Gvinejac. Zato mi je potreban Sanovnik da bih znao jel to uopšte bio san. I zašto sljedeći put da pripazim. Snovi Gvinejaca su smiješni. Ali Gvineja je isto san. Ja ne znam koliko smo izgubili snova kod Arube. A koliko kod Kurasaoa. Biće dosta snova izgubljeno. I izgubljeno je. Oni samo pišu neke tekstove, kolumne, romane, erotsku poeziju. Baš mi je žao što ponekad nisam negvinejac na dva sata. Da osjetim koliko toliko, svježinu tuđeg Sna. Mada 6 puta godišnje Sanovnik siđe u našu ulicu, ja mu jedva 5 puta priđem. Taj jedan mi uvijek izmakne. A on bude ključan. Kažu da se uvrijede poslije tačke. Ma uvrijedim se ja što Sanovnik ne stavlja tačku. A i što bi. Naš tumač. Vrhovni snovitelj. On zna šta i kako.