Jedna posjeta Njujorku - Ljudi bez kompleksa

Svijetla fascinantnog grada


Varate se ako mislite da je Njujork samo skup nebodera koji se takmiče u visini. Dolje, na asfaltu, živi se jedan za Ameriku sasvim neobičan život - raznolik, kosmopolitski. Ljudi su veoma prijatni i nemaju komplekse zemlje, nacije, boje i slično. To vam pomaže da se osjećate ugodnije

U Americi sam već dva mjeseca, živim u Nju Džersiju, u neposrednoj blizini Njujorka. U ovoj velikoj zemlji neposrednom blizinom smatra se i udaljenost od 60 milja. Nju Džersi je jedna od najnaseljenijih američkih država. Živim ovdje privremeno, motivisana posebnim, za mene veoma važnim razlozima... u jednom od gradića kakvi se nižu na relaciji do Njujorka bez prekida, vezujući se jedan za drugi.
Veoma frekventan put 80 vodi nas u Njujork, prolazi kroz tri države i završava se u ovom čarobnom gradu.
Varate se ako mislite da je Njujork samo skup nebodera koji se takmiče u visini. Dolje, na asfaltu, živi se jedan za Ameriku sasvim neobičan život - raznolik, kosmopolitski. Ljudi su veoma prijatni i nemaju komplekse zemlje, nacije, boje i slično. To vam pomaže da se osjećate ugodnije. Čak ni jezik nije problem. Ako prepoznaju da vam je engleski skroman, trude se da vas razumiju i pomognu.
Ulazimo na Menhetn, istočnom stranom uz rijeku Ist River, susrijećući se s bezbroj mostova: Vašington, Kvinsboro, Viliamsburg, Menhetn i, na kraju, Bruklin.
- Pada mrak - kaže sanjivo moj unuk sa zadnjeg sjedišta automobila.
I zaista, počinje da se spušta mrak i počinje borba svjetlosti i tame, prirode i čovjeka... tako uočljiva i fascinantna u ovom gradu. Pojavljuju se ispred nas viseće blještave ogrlice, bez vidljive vode ili neba. Pale se svijetla na mostovima. Osjećam da počinje bajka. Taj osjećaj se prekida na ulasku u finansijski centar, na samom dnu Menhetna, poznata slika blještavih nebodera. Penjemo se prema Midtaunu - srednjem dijelu Menhetna.
Cijelo poluostrvo podijeljeno je na 12 avenija i 180 četiri ulice. Prve ulice u Dauntaunu (donji dio grada) nose specifične nazive. Tu prolazimo Čajnataun, Soho, Litl Itali: djelove, komadiće zemalja čiji stanovnici tu rade i prenose duh svojih nikad zaboravljenih domova... svoj temperament, jezik... nude svoju robu, često na tezgama, ili oni koji su tu već dugo, u pravim "fiksnim" prodavnicama. Ako zalutate, ljubazni su i pomažu vam, na teško prepoznatljivom, samo njihovom engleskom jeziku.
Naš cilj je nijemo pozorište, smješteno na ukrštanju Druge avenije i Četvrte ulice. Nalazimo ga. Tu počinje evropski Njujork, boemski šarmantan. Ispred pozorišta dug red onih koji čekaju kartu više. Dolazimo u posljednjem trenutku.
Pozorište je mali amfiteatar koji može da primi oko 100 ljudi. Podsjetila sam se na Kamerni teatar u Sarajevu, dalekih sedamdesetih godina. Pored mene sjedi crnac, s kosom vezanom u rep i bezbroj minđuša u ušima. On i ja smo najstariji gledaoci, svi ostali su mladi ljudi. MLADI LJUDI, to je ono što je jednako s obje strane "bare"... neopterećeni, aktivni učesnici života.
Atmosfera je veoma prijatna. Gase se svjetla u sali i pale na pozornici. A tamo, skup mladih ljudi s maskama. U jednom od njih prepoznajem dobro poznati glas, otkrivam i lik. Čarolija počinje.
Oni, na pozornici, gestovnim govorom pričaju priču o životu Lulu, žene iz boemskog društva tridesetih godina prošlog vijeka u Berlinu i Londonu. Mi, u publici, dešifrujemo govor tijela i lica, pa smo učesnici te čarolije. Neke stvari se kroz vrijeme prenose i ponavljaju, uvijek aktuelne. To je poruka. Predstava traje jedan sat i završava se ovacijama publike, bez zviždanja. Ne mogu da ne primijetim da me to dodatno oduševljava.
Nakon predstave sjedimo u kafeu ispred pozorišta. Njujork živi. Jedan gost i njegov pas dobili su poručenu večeru i čašu vina za stolom kafea na ulici. Konobarice, ljubazne i nasmijane, pričaju nam, radeći, na engleskom i španskom. Sjedimo i pričamo, svi istovremeno, glasno, svako svoju priču, a svi se čujemo. Kelnerice se smiju.
Tri generacije za istim stolom... najstariji pričaju i žive svoj bivši život, prekinut nasilno i nastavljen ovdje, tek da bi se preživjelo. Srednja generacija, oni čija je mladost prekinuta, pokušavaju da počnu ovdje novi život, silno se trudeći da zaborave traume i da "uspiju".
I onda oni usnuli, rođeni ovdje, ne znaju o čemu se radi, ali upijaju mirise i slike fascinantnog grada. O domovini svojih predaka znaće iz priča i sve rjeđih posjeta.
Susret traje kratko, glumca čekaju; i mi se rastajemo, sretni što smo na trenutak vratili najljepše dane bivšeg života. Glumac odlazi u Los Anđeles, da polaže najteži glumački ispit, bivši profesor odlazi u svoj mali život u Astoriji, spremajući se za rad u fabrici, a mi, gostujući, vraćamo se u svoj gradić, da skupljamo uspomene. Najmlađi već spava. Ostavljamo iza sebe blještavi Njujork - utjehu i vječnu nadu za sve emigrante.

(B92)

Ljubinka Duronjić