Pokusavam da nadjem najbolju mogucu rijec za nesto sta se zapravo ne moze opisati jednom rijecju.
Znam da nijesam ni prvi ni poslednji, znam da nijesam cak ni u sredini, ali ipak ne mogu da se pomirim sa cinjenicom da se desava.
Biti baraba nije tesko, biti prosjecna baraba nije ni to, ali biti vrhunska baraba, to treba znati.
Djevojka me je ostavila…
Uz rijeci da sam impulsivno, neorijentisano poremecen, da sam se promijenio i da ne moze da nadje onog starog mene.
Dosla je i pogledala me suvim pogledom pravo u oci.
Uvjek je znala da gleda u oci dok prica sa ljudima. Sa druge strane, ja nijesam znao. Moje rijeci su imale vise nebitnog znacaja u svoj toj nasoj vezi od svega ostalog sta sam radio.
-ostavljam te, ne zelim da budem vise sa tobom, gadis mi se…
Zapravo me nije pogodio ni jedan od tih razloga koji je navodila, pogodilo me je to sta mi se kroz glavu motala misao, kako nastaviti dalje? Po prvi mi je prijetila okrutna istina zivota u samoci. Znam da sam sebican! Biti sam nje toliko tesko.
Ne osudjujem je, ima razloga zbog cega me je ostavila. Je jesam baraba, i ima razloga da se gadi na mene, ali u svoj toj nekoj prici vezanoj za mene i nju, mogao si da prepoznas neku cudnu vrstu ljubavi, koja se razlicito manifestuje na sve nas.
O ljubavi je glupo pricati, ne zelim i necu da pisem o njoj, postoje toliko definicija a ni jedna je ne moze opisati na pravi naci.
Raskid sam podnio zestoko, trudio sam se da budem okupiran stvarima samo da ne mislim na dane, i islo mi je. Dobro sam se drzao, pravio sam greske, isao sam iz greske u gresku, nista nijesam naucio.
Najveca greska je gasiti zedj ljubavi nekom drugom nedovoljnom i prividnom, onda si rob jedne ljubavi a los gospodar druge. Samo sta ja nijesam gasio zedj ljubavi, gasio sam supljinu u mom zivotu, veliku prazninu koju je ostavila.
Nijesam jedan od onih tipova koje ce da sjede i cekaju da ih prodje, vise sam jedan od onih koje guraju stvari, mozda tu grijesim, svaka bol treba da se odboli. Takva je i bol u ljubavi.
Sada se ne cujamo telefonom, stranci smo, prolazi pored mene, ne okrene glavu,ni ja ne okrecem glavu. Oboje znamo da se gledamo, svjesni smo da tu nema ljubavi. Ja je krajem oka gledam kako se zanosno njise i osmjehuje. Osjecam njene poglede na mojim ledjima. Znamo se.
Ja je odlicno poznajem, znam njen svaki potez. Ona mene zna. Ali ne! oboje gledamo u suprotne strane, oboje preziremo ono sta smo postali i rusimo ono sta smo imali.
Da ce samo biti barem neki jaz koji ce nas spajati u granicama ljudskosti koju smo nekada makar kao stranci imali.
Jer ipak,
volio sam je na cudan nacin, ili kako kaze Neruda
”volio sam je, a katkad je i ona mene voljela… u nocima kao ova drzao sam je u svom narucju…. ”, i bas zbog ove vjetrovite noci ja imam cudan osjecaj da mi tipke sama udaraju po tastaturi i da iz mene izlaze istinske rijeci koje cu mozda nekada i razumjeti.
Napisano u noci koja ne razumije ni mene ni nju. Jer kada bi nas razumjela, mozda bi i mogla sapnuti rijeci ili vratiti vrijeme, a ne da ova noc podsjeca na nesto sto oboje ne zelimo da se vrati.
Bookmarks