Niko na svijetu nema novca za bacanje, tako da je očigledno da su SAD procijenile da je novac dat Crnoj Gori - kao bačen, kaže Miodrag Živković
Crna Gora nema projekte koji bi mogli privući američke investitore, ističe Nebojša Medojević
Očigledno je da su izgubili interes kada su odradili stvari koje su planirali, što znači da mi danas treba da zasučemo rukave i delamo, prokomentarisao je Dragan Rosandić

Prije nepune četiri godine američka pomoć Crnoj Gori iznosila je 100 miliona dolara, a za fiskalnu 2005.godinu, kako je saopšteno prije par dana, odobreno je ukupno 15 miliona, za koje je još uvijek nejasno da li će biti upućeni kao tehnička podrška pojedinim reformskim projektima ili će se dio sredstava sliti u buxet.
Prateći konstantan pad dolarske pomoći SAD Crnoj Gori, koja je za prošlu godinu odobrena u visini 30 miliona dolara, ove za polovinu manje, evidentno je da Vlada Crne Gore i aktuelni režim ne mogu više da zadrže pažnju "američkih prijatelja". Iako je jasno da Amerika gubi interesovanje za ovaj dio Balkana, ocjene da je to maltene prirodni slijed stvari na Crnu Goru se mogu primijeniti samo ako znamo da ništa ne može da se simulira dovijeka, ni opasnost iz Srbije, a ni reforme.
- Mora se priznati da je međunarodna zajednica dala dosta novca, koji je pogrešno potrošen. Ovu vlast treba pitati gdje je 800 miliona maraka pomoći koja je Crnoj Gori data u periodu od 1998. do 2000. godine. U reforme nije, niti u novu vrijednost, očigledno je da su ta sredstva uludo potrošena i "raščupana". Niko na svijetu nema novca za bacanje, tako da je očigledno da su SAD procijenile da je novac dat Crnoj Gori - kao bačen. Dakle, dok god je ova i ovakva vlast koja simulira reforme, treba očekivati da međunarodna zajednica to neće podržati. Građane Crne Gore mogu varati koliko hoće, ali međunarodnu zajednicu ipak ne mogu, kaže politički lider Liberalnog saveza Crne Gore Miodrag Živković.
Opasnost iz Beograda, koju je crnogorski režim, predstavio kao direktan atak na građane Crne Gore i demokratiju koju su "uživali", rezultirala je u periodu od 1998. do 2000. godine lijepom sumom od 800 miliona maraka evropske i američke pomoći. Radi ostajanja Crne Gore na "demokratskom putu", Milo Đukanović i Vlada su dijelom ovog novca finansirali isplatu penzija, plate za parapolicijske snage, naoružavane i spremne da se suprotstave Slobodanu Miloševiću.
Iako je očigledno da su Đukanović i njegov režim odradili stvari koje su bile u interesu Amerike, kao i da premijer trenutno iskazuje više nego dobru volju da radi po Beogradskom sporazumu radi učvršćivanja državne zajednice Srbije i Crne Gore, sa "prirodnim"gubitkom interesovanja SAD nikako se ne miri drugi koalicioni partner. Izjave predsjednika Skupštine Ranka Krivokapića da je Vojislav Koštunica gori od Slobodana Miloševića, kao i da su radikali demokratičniji u svom stavu prema crnogorskim težnjama za nezavisnošću, mogle bi možda da nam povrate dolarsku naklonost Amerike da se stvari nijesu promijenile, naravno, prirodno i očekivano. To je shvatio i Đukanović, koji je nedavno izjavio da je rad jedini način da Crna Gora izađe iz ekonomske krize i poručio da "više nema carske Rusije i bratske Srbije", ali zaboravljajući da pomene i prijateljsku Ameriku.