IZ NAŠE PROŠLOSTI
"Kad Srbi morali radjati Crnogorce.."
Zanimljiva istina iz porodicnog života Nikole Cetkovica. – Iz "Prisjecanja i zapisa" prof. dr Desanke Kosanovic-Cetkovic.
"Može se reci da je malo gradjana koji nisu manje ili više optereceni današnjim odnosima Srbije i Crne Gore", piše u svojim Prisjecanjima i zapisima prof. dr Desanka Kosanovic-Cetkovic, koja je ceo svoj radni vek provela na Infektivnoj klinici Medicinskog fakulteta Beogradskog univerziteta". Medjutim, ovaj odnos nije od juce, a posebno je postao aktuelan 1945–1946. godine posle clanaka Milovana Đilasa da je u Narodnooslobodilačkoj borbi istovremeno konacno rešeno i nacionalno pitanje, te je tako priznata i crnogorska nacija". "To se odrazilo ne samo na mnoge segmente života zemlje, nego i na živote i odnose mnogih porodica i pojedinaca. Vec 1945. godine pocela je zamena licnih karata u Beogradu, a na osnovu ranije podeljenih formulara, u kojima je svako, pored ostalog, trebalo da navede i svoju nacionalnu pripadnost. Upravo tada nastaju veliki problemi u mojoj porodici. Stariji brat i ja smo bili komunisti, ucesnici Narodnooslobodilacke borbe i logoraši. Bilo nam je ’jasno’ da mi kao clanovi komunisticke partije možemo biti samo Crnogorci. Tako smo se i izjasnili u formularima i bez problema brzo dobili licne karte u Ozninom odeljenju u cika Ljubinoj ulici. Posle nekoliko dana na isto mesto došao je i naš otac Nikola Cetkovic, star 62 godine i umesto licne karte dobio – 15 dana zatvora! Naime, on se izjasnio da je Srbin i nadležni oficir mu nije dao licnu kartu, jer on ne može biti Srbin nego Crnogorac rodjen u Podgorici. Otac nije hteo da odstupi od svoje izjave i tada je nastalo njegovo uporno dokazivanje istorijskih cinjenica, ali i stradanje. Upornom oficiru Ozne tvrdio je da je on od detinjstva znao da je Srbin, pa je zato decembra 1915. krenuo preko Albanije do Krfa i dalje. Moj otac je 1909. godine u Becu završio studije i mogao je mirno da saceka austrijsku okupaciju Crne Gore i da kao njihov student i poliglota dobije visoko zvanje, kao i licnu sigurnost, ali on je, kao patriota i Srbin, krenuo sa srpskom vojskom i njenom sudbinom. Govorio je oficiru Ozne da se otac srpske dinastije Nemanja rodio kao i on – u Podgorici, u Ribnici na Zeti, i da je Nemanjin sin sveti Sava osnovao prvu srpsku arhiepiskopiju. No, to nije bilo dovoljno, pa su Nikolu Cetkovica zbog njegovih patriotskih ubedjenja zatvorili u Oznin zatvor, gde je na golom betonu odležao punih 15 dana. Oficir ga je svakodnevno izvodio na saslušanje i pitao: ’Jesi li ti Nikola Cetkovicu Crnogorac ili Srbin?’. Moj otac je na to odgovarao stihovima Njegoša i kralja Nikole o srpstvu i navodio istorijske cinjenice da su Srbi i Crnogorci jedan narod, ali – uzalud. Posle odležanih više od dve nedelje u zatvoru i istrajnosti moga oca u njegovim stavovima, data mu je licna karta u kojoj je ipak stajalo da je on, Nikola Cetkovic – Srbin. Mi, njegova deca, nismo odobravali njegovo držanje u Ozni, niti njegovo ’srbovanje’, jer su nama kao komunistima bili odmah ’jasni’ Đilasovi stavovi o crnogorskoj naciji. Zato smo našeg oca svi spontano bojkotovali kada se vratio kuci, iako smo ga mnogo voleli i poštovali. On je naš bojkot prihvatio dostojanstveno, bez ijedne reci osude i prekora, iako smo svi mi tada jeli njegov hleb. Slepi poslušnici Bio je hladan zimski dan nove 1946. godine i svi smo sedeli u trpezariji, koja se jedina i grejala, a mi deca se spremali za ispite. Tada je naša majka prekinula mrtvu tišinu i zapitala oca šta da napiše u formularu – rubrika za nacionalnost. On joj je odgovorio da je ona znala da je Srpkinja za vreme Balkanskih ratova i oba svetska rata i zašto ga to baš sada pita. Naša majka je znala i osecala da je ocev stav vec mnogo naškodio nama kao komunistima i htela je da nas zaštiti od daljih nemilih posledica. Zato je jasno izjavila da ce ona biti uz svoju decu, to jest kao i mi – Crnogorka. Otac je bio iznenadjen, ali ne i poražen. On je naglo ustao i obratio se majci hladnim glasom da ona od sutra nece više biti njegova žena. Majka je zaplakala i opomenula ga da bi takav razvod braka bio velika sramota za našu porodicu i da time preuzima veliku odgovornost za ’nafaku’ (sudbina, udadbena sreca) svoje tri odrasle kceri. Na to je otac dostojanstveno odgovorio da svako bira svoj put, a da on nece ni zbog koga i ni zbog cega izdati pripadnost svome narodu. Majka je dobro znala da otac nece promeniti svoj stav, pa ga je, izmenivši taktiku, umiljato upitala: ’Nikola, ti veliš da smo mi Srbi. Pa kako smo mi Srbi mogli roditi decu Crnogorce? Reci mi, Nikola, kako?’ A otac mirno odgovara: ’Danice, cedo moje, mi smo Srbi, a rodili smo slijepe poslušnike. Placimo, jadnice, placimo!’. Naš otac Nikola Cetkovic umro je 1957. godine pred prvi posleratni popis stanovništva. Sa prekornim secanjem na naš bojkot oca i naše tadašnje nacionalno opredeljenje, mi, njegova deca, spontano smo se izjasnili kao Srbi".
Miodrag Maksimovic
Bookmarks