Ulcinjani JoŠ Dobro Pamte Prvu Posjetu Josipa Broza Tom Gradu

[G R A D]

ULCINJANI JOŠ DOBRO PAMTE PRVU POSJETU JOSIPA BROZA TOM GRADU

UDBA "brižljivo" zaključala Njemce, dok Tito ne ode


Do Ulcinja iz Bara te davne 1959. godine, kopnom se stizalo samo starim makadamskim putem preko Vladimira. I dok je hladno decembarsko praskozorje lagano osvajalo tminu otkrivajući ljepote drevnog gusarskog uporišta, kolone vojnih policijskih vozila slivale su se u usnuli grad. Ljudstvom i opremom trebalo je pojačati sve važnije punktove i dodatno obezbijediti granične prilaze. Ništa se nije smjelo prepustiti slučaju, jer je Ulcinj tog jutra prvi put čekao Josipa Broza.
Sa razglasa, postavljenih širom okićenog grada, od ranih jutarnjih sati odjekivale su rodoljubive pjesme. Nagotovo svim ustanovama vijorile su se partijske i državne zastave, a mještani su izašli iz domova i stali uz glavnu ulicu čekajući voljenog maršala. Praznična atmosfera osjećala se na svakom koraku, pa i u hotelu "Jadran" gdje je Tito trebalo da se sretne i razgovara sa opštinskim i partijskim funkcinerima grada. Direktor hotela Ibro Dedić zadovoljno je posmatrao bogato postavljenu trpezu upozoravajući konobare i kuvare da nešto slučajno ne zaborave.
U sjenci grandioznih priprema za doček, pripadnici UDBE vrlo su temeljito i sistematski radili svoj dio posla. Ulcinjski zatvor bio je mali da primi sve protivnike režima i one koji su na bilo koji način mogli izazvati neki incident tokom Titove posjete. Istovremeno, turisti iz Njemačke, koji su se u to vrijeme zadesili u "Jadranu", tek tada su postali svjesni Brozove moći proklinjući dan kada je Hitler krenuo na Jugoslaviju. Udbaši su ih brižljivo zaključali u hotelske sobe "prijateljski" ih savjetujući da se "ne igraju životima".
Sve je bilo spremno za veličanstveni doček i niko nije slutio da će klupko sudbine početi da se odmotava na kobnu stranu.
- Za tu priliku ispečeno je desetoro jagnjadi, ali je na trpezi bilo i ribe prve klase pečene u furuni, divljači, raznih specijaliteta... Nijesmo imali prikladnu fotelju da bi je stavili na čelo stola, pa smo jednu rezbarenu pozajmili od popa Jovana - sjeća se 74-godišnji Rizo Murtović, koji je tada u "Jadranu" radio kao konobar.
Sa bogatim jedanaestogodišnjim iskustvom, Rizo je lako prošao sve testove kojima je cijeli personal "Jadrana" bio podvrgnut da bi bili odabrani oni koji će imati čast da služe Tita.
- Noseći piće inspektorima UDBE, slučajno sam čuo da su neki albanski državljani prešli granicu, te da stari makadamski put više nije toliko bezbjedan. Oko devet sati tog jutra, inspektori su nam saopštili da Tito neće doći u Ulcinj iz bezbjednosnih razloga. Bili smo razočarani, jer smo danima spremali banket za 120 ljudi, ali se tu više ništa nije moglo. Ipak, brojnim funkcionerima koji su čekali Tita, laknulo je. Kad je nestalo straha i treme proradio je apetit tako da su za nekoliko sati od bogate trpeze ostale samo mrvice - kaže Rizo i prisjeća se da je tada kao grom iz vedra neba odjeknula vijest da je Tito ka Ulcinju iz Bara, ipak, krenuo brodom-razaračem.
- Tek tada je nastao haos, a direktor Dedić, koji je inače prilično emotivano doživljavao sve to, prišao mi i "blijed kao krpa" upitao šta da radimo. Vidjevši da je vrag odnio šalu, svi su priskočili da nam pomognu, a kako smo imali dovoljno zaliha, trpeza je opet bila postavljena vrlo brzo. Direktor je nervozno šetao po salonu upozoravajući da pazim šta radim. "Rizo", rekao mi je tada, "ako nekog kasnije na brodu zaboli stomak, svi ćemo u zatvor" - priča Rizo i sjeća se da je Tito nešto kasnije stigao gliserom do Pristana "gdje ga je čekao cijeli Ulcinj".
- Kada je došao u "Jadran", sjeo je u separe i pojeo malo voća razgovarajući sa funkcionerima. Predsjednik Opštine Andrija Petričević predložio mu je da pređu u salon gdje je bila pripremljena trpeza, ali je Tito rekao da je već ručao u Baru i šeretski dodao da mora da pazi na liniju. Bio je u maršalskoj uniformi i u hotelu se zadržao oko sat. Dok smo ga pratili, vidio sam da je u podrumima i oko hotela u međuvremenu stigla vojska pod punom ratnom opremom. Kad je vrhovni komandant otišao i oni su nestali, neprimjetno kao i kada su stigli u hotel. A onda je drugi put tog dana neumoljivo stradala trpeza. Ponovo se sistematski jelo i pilo, a mi samo prinosili - priča Rizo šta je prethodilo tragediji.
- Ušao sam u kuhinju, zgrabio dva krcata ovala i vidjevši direktora, zamolio ga da izreže malo hl****. Uzeo je nož, a onda se odjednom stropoštao pored mojih nogu. Bacio sam ovale, skvasio stolnjak i počeo da mu pritiskam grudi dozivajući ostale. Ubrzo je stigla i ekipa hitne pomoći, ali sam se sjetio da u hotelu imamo ljekara iz Njemačke. Uzeli smo ključeve sa recepcije, otključali doktora i doveli ga u kuhinju. Mog-ao je samo da konstatuje smrt usljed srčanog udara. Sva uzbuđenja tog dana, Ibrovo plemenito srce nije moglo da izdrži - prisjeća se Rizo kako je neposredno poslije Titovog odlaska umro direktor "Jadrana".
Riza i doživotnog predsjednika Jugoslavije, sudbina je opet spojila nakon 14 godina. Tri dana poslije Nove, 1973. godine, Tito je sa suprugom Jovankom stigao u Ulcinj, ovoga puta u hotel "Galeb", gdje je Rizo bio šef sale.
- Sa njim je bio i jedan general, koji je vodio računa o svemu i bio nevjerovatno strog. Došao je u kuhinju i odredio hranu za maršala - za predjelo domaći sir i pršuta, zatim prvoklasna riba pečena na cigli, za glavno jelo biftek rosini sa guščjim prelivom i na kraju desert. Prije jela Tito je pio "čivas", a kasnije vino "ružica" iz Kutjeva. Opštinski funkcioneri su tražili da na donjem dijelu stola, gdje su oni sjedjeli, serviramo pečenje, divljač i ostale specijalitete koje smo spremili za tu priliku. Kada je to čuo, general se pomamio, podviknuvši da svi moraju da jedu isto što i Tito. Tako je i bilo - priča Rizo, dodajući da je general pomno pratio svaki pokret u salonu.
- Imali smo osjećaj da ćemo, ukoliko samo dignemo ruku da se počešemo po glavi, biti istog momenta "smaknuti". Bio je čak strog i prema Titu i nije mu dozvoljavao da čuvene kubanske tompuse drži kod sebe - priča Rizo i sjeća se da je Tito bio izuzetno zadovoljan hranom i dočekom. Nakon ručka, Rizo ga je zamolio da sa personalom pozira lokalnom fotografu.
"Sa zadovoljstvom, gdje je taj što škljoca" - sjeća se Rizo tadašnjih Titovih riječi.
Drhtavim rukama i sa sjetom u očima, Rizo pokazuje izblijedjelu fotografiju od 3. januara 1973. godine.
- Pored Tita, među živima više nema ni Like, Mirovića, Vukčevićke, Bevenje, Pepđonovića i Durakovića. Bili su to sjajni ljudi - rekao je na kraju Rizo.

SMETAJU LI HODŽI NUDISTI

Za sve šankove, gdje se tog 3. januara 1973. godine u hotelu točilo piće, bio je zadužen Ćazim Ćuk.
- Ključevi od šankova bili su kod mene i nijesam dozvoljavao nikom da im se približi. Prvo je stigla vijest da Tito neće doći, ali poučeni iskustvom iz "Jadrana", nikom nije padalo na pamet da priđe trpezi. Nešto kasnije javiše nam da je krenuo iz Bara. Namrštenog lica, u vindjakni iz koje je virio automat, prišao mi je jedan iz obezbjeđenja zatraživši viski. Odgovorio sam da ga što se mene tiče, može popiti tek kad Stari ode. Nijesam popustio iako je on uporno insistirao. U šank su mogli da uđu samo laboranti i doktori iz Titove pratnje - priča danas 71-godišnji Ćazim, koji je dok je ranije radio u Sarajevu, Tita služio još nekoliko puta. Sjeća se da je "Galeb" tada imao izvanredan personal.
- Imali smo najboljeg kuvara u Crnoj Gori, Redžepa Milu dok su unutra služili nenadmašni Gaga Mijanović i sada pokojni Tomaš Đeljošaj, koji je iz Albanije emigrirao 1948. godine. Prije nego što su prešli u salon da ručaju, Tito je popio nekoliko čaša "čivasa". Posljednju je ispio do pola, a kad je izašao, drugu polovinu sam ja popio. Do skoro sam čuvao tu čašu kao dragu uspomenu na Tita, ali mi je neko uzeo - kaže Ćazim. Sjeća se da se Tito interesovao za nudističko naselje na Adi pitajući tadašnjeg generalnog direktora Miška Mirovića smeta li to hodži.
- Nakon negativnog odgovora, Tito je u šali, kako je to samo on znao, rekao: "Odlično, dakle, imaju dosta sunca i vode, Vi im pružite sav komfor, date im dobru hranu i piće, ogulite do kože i vratite ih kućama". Kasnije je pošao da se odmori u apartman direktora Boška Živanovića. Za tu priliku u hotelu nijesmo imali odgovarajuće posteljine, pa nam je Mirović izašao u susret i dao svoju iz kuće - kaže Ćazim.

DOBRILA SE JAVILA SA BRIONA

Stari je bio opasan za žene - tvrdi Ćazim, sjećajući se dočeka Nove, 1962. godine u hotelu "Central" u Sarajevu.
- Tita i ostale goste tada je zabavljao čuveni trio, koji su činili bračni par i otac supruga. Fenomenalno su svirali romanse. Pjevačica se zvala Dobrila, pjevala je odlično i još bolje izgledala. Međutim, nešto poslije ponoći, jednostavno je nestala. Muž i svekar su je tražili svuda, obaviještena je i policija, ali Dobrila kao da je u zemlju propala. Tog popodneva, mužu se javila sa Briona. Sve nam je bilo jasno - sjeća se Ćazim i dodaje da ne zna šta se kasnije zbilo sa brakom vrsnih muzičara.


Samir ADROVIĆ

------------------------------------------------------------------------

[Regi]

15. 10. 2005 @ 09:32:02

Tito je u Ljubljani prije smrti zatražio svećenika!


U svojoj najnovijoj knjizi "Čudesni život Josipa Broza Tita", hitu na tržištu knjiga (tiskao ju je David Tasić, poznati član grupe, s Janezom Janšom, uhićene pod optužbom za raspad Jugoslavije), slovenski književnik Žarko Petan (1929.) otkriva da je Tito prije smrti zatražio u ljubljanskoj bolnici 1980. svećenika!



"Dok je Josip Broz ležao u ljubljanskom Kliničkom centru", piše Petan, "u veljači 1980. poželio je porazgovoriti s duhovnikom!
Zadatak je Crkva povjerila svećeniku Frančeku Križniku (rođenom 17. srpnja 1944., Šmarje pri Jelšah), tada poznatom i javnom protivniku ateizma.

Križnik se uputio na poziv u Klinički centar, ali sigurnosna služba Titovih čuvara nije dopustila prilaz diktatoru.

Kad je Broz ponovio želju, poslali su po svećenika, koji je otišao u bolnicu i obavio dugi razgovor s Josipom Brozom. Uskoro, u ožujku, duhovnik Križnik otišao je na studijsko putovanje u SR Njemačku, gdje je 28. ožujka poginuo u nejasnim okolnostima, pod kamionom kod Düsseldorfa. Očito da je neugodnu priču o tom sastanku struktura vojne policije KOS-a željela trajno zataškati", zaključuje Petan.

Međutim, slučaj spominje u jesen 1980. u Beogradu jezuit p. Anton Župančić, koji je tada djelovao u jugoslavenskom glavnom gradu. A samog Petana upozorilo je na sve nešto drugo.

"Mjesec-dva nakon izlaska moje prve knjige o Titu Veseli diktator, ljeti 1994. godine (prevedena je i na hrvatski, op. p.), našao sam u svojem poštanskom ormariću anonimnu poruku pod naslovom Dopuna knjizi Veseli diktator. Odnosila se na događaj sa svećenikom u Kliničkom centru... Nisam do danas našao nijednog provjerenog dokaza, ali sam se domogao informacije da je Franček Križnik otputovao u inozemstvo jer su ga u Sloveniji progonili, a kraj Düsseldorfa se autom na ravnoj cesti zabio izravno u kamion."

Pa iako Petan iskreno priznaje da čvrstih dokaza nema, niz detalja iz biografije Broza u suglasju je s njegovim otkrićem i podosta pridonose mišljenju da je Tito bio neke vrste mistik, pa i sklon kršćanskom vjerovanju.

Da je Tito bio pritajeni vjernik i kršćanski mistik, prisjećaju se i naknadno neki svjedoci. Jedan od njih bio je i Đilas. Vraćajući se s pogreba Kidriču, Plavim vlakom u Beograd, Đilas je s podsmijehom dotaknuo temu zagrobnog života. Tito ga oštro prekine: "Ne govorite o tome! Tko zna što je to!" A kad su spalili Kardeljevo tijelo, Tito je komentirao da su ga trebali pokopati na stari kršćanski način.

Najizravniji bio je Tito u Zagrebu 1945., kad je pozvao katoličke biskupe na razgovor, ne bi li od njih izmamio distanciranje od Stepinca. Na svojstveno lukav način dao im je na znanje da je i on "katolik i Hrvat". A to je ponovio navodno dva dana poslije na tajnom sastanku sa samim Stepincem. Iz svoje rane mladosti Tito je rado pričao kako ga je kao ministranta pljusnuo župnik jer mu nije spretno i brzo u sakristiji pomogao obući misnu halju. "Tako sam postao ateist", objašnjavao je.

Najveća zagonetka u tom pogledu jest to što na njegovu grobu u Kući cvijeća nema petokrake, prvog simbola komunističke ideologije koji su jugokomunisti stavili u sredinu državne zastave i pod kojim su pogibali mnogi partizani, a poslije rata članovi partije s njom bivali pokapani.

Jedno je sigurno: bez Titove naredbe njegov grob ne bi bio bez toga međunarodnoga komunističkog znaka. A križ, naravno, ipak nije mogao zatražiti. U svakom slučaju, Petanovo otkriće zavređuje pozornost.

------------------------------

Tko je Žarko Petan?

Biografija Žarka Petana, jednog od najpoznatijih slovenskih pisaca i istraživača Titove biografije, također je zanimljiva i znakovita.

Kao trogodišnje dijete doputovao je iz Ljubljane u Zagreb sa starijim bratom, majkom i vrlo poduzetnim ocem. Zagreb je bio između dva rata meka za mnoge poslovne Slovence i Petanov otac uskoro postaje uspješan zagrebački trgovac, a uoči rata zakupio je i hotel Dubrovnik, tada "Milinov". Tako je Žarko Petan počeo školovanje u Zagrebu.

Zbog ratnog vihora, 1944. otac se s njim vratio u Sloveniju, a majka sa starijim bratom u Trst. Po očevoj želji, da stekne što bolje obrazovanje, bio je neko vrijeme đak katoličke gimnazije u konviktu "Školska braća" u Deželićevoj ulici (danas Prilaz), pod Stepinčevim patronatom, te je s pitomcima obvezno odlazio na Stepinčeve mise u katedralu.

Poslije 1945. komunisti konfisciraju svu očevu imovinu u Hrvatskoj i Sloveniji i on umire u ljubljanskom sobičku, ocrnjen kao "kapitalist". Brat je ostao u Italiji, radio je kao prevodilac na radiju Slobodna Europa. U želji da se nekako dokopaju brata, udbaši zatvaraju Žarka na odsluženju vojnog roka u Beogradu, lažno ga optuživši za protudržavnu djelatnost. Godinu i pol ucjenjuju ga da pozove brata kući. Osuđen je na sedam godina zatvora! S robije, većim dijelom provedene u samici, izvukao ga je Stane Kavčič, 1971. poznat kao "slovenski Miko Tripalo".

Uz brojne knjige, scenarije, memoare (Petan je među prvima objavio i aforizme slovenskih kazališnih redatelja), objavio je knjigu "Prošlost", tiskanu u Zagrebu, u kojoj opisuje mladost u Hrvatskoj, te dvije farsične knjige o "operetnom diktatoru Josipu Brozu", prepune detalja, koje imaju i dokumentarnu vrijednost.


(Večernji list)

[Regi]

Pobjeda, 31.12.2005. Društvo


VRIJEME PROŠLO - VRIJEME SADAŠNjE

Kralj, vojvoda i Arbanasi


Dosta ovdašnjih Albanaca nije dočekalo crnogorsku vojsku, koja je ovdje ušla dvije godine poslije Berlinskog kongresa (1880), po čijim odlukama su Bar i ovaj primorski grad pripali Crnoj Gori. Pošli su u Tursku (prije svega u Skadar i Carigrad), vjerujući da će tako spasiti glave i svoje bogatstvo. Oni koji su ostali strahovali su od "gorštaka crnogorskih koji samo znaju da ratuju". Kralj Nikola će, međutim, brzo dokazati da je taj strah bezrazložan. On je od prvog dana tražio (i nalazio), puteve za saradnju sa Arbanasima (on ih naziva još i muhamedancima), koji su ostali da dijele sudbinu sa pridošlim Crnogorcima i jednim malim brojem pravoslavaca koji su tu već bili. Vojvoda Simo Popović, guverner Primorja zapisuje kako su usklađivani običaji jednih i drugih. U početku, kad bi išao kakav sprovod ili litija pravoslavnih žitelja "Turci (Arbanasi) su sjedjeli u pazar i pred kafanama ili dućanima i ne bi se obrnuli na to". Ali ubrzo je uveden običaj da "muhamedanci ustanu, a da pravoslavci skidaju kapu" kad je sprovod kod jednih ili drugih. Počeli su potom i obilasci u vrijeme Bajrama, Božića, Uskrsa ili krsne slave.
Kralj je, uz to, činio i neke značajne ustupke. On je uvažio zahtjev jednog broja kapetana brodova da se "srpska trobojka sa velikim bijelim krstom na crvenom polju", koja je ponuđena iz prestonice, ne ističe. Jer, kapetani su ocijenili da im ona može biti smetnja da uspješno obavljaju poslove na teritoriji Turske. A ni njima se, vjerovatno, nije plovilo pod krstom. Umjesto takve zastave izrađena je nova, sa "okrunjenom šifrom" kralja - gospodara. Nikola je samo zahtijevao da ta zastava sa "okrunjenom šifrom" trajno ostane na trgovačkom brodovlju, kao znak da je Crna Gora, pod njegovom vladavinom, dobila more.
Knjaz i kralj Nikola uslišio je i zahtjeve Albanaca da ne idu u vojsku i u školu. U početku je, istina, insistirao da 150 mladića Albanaca ide u crnogorsku vojsku. No, to je izazivalo brojna negodovanja, pa je gospodar odlučio da ih te obaveze oslobodi, a oni koji ne budu služili vojni rok bili su dužni da daju "nizamiju" (posebnu taksu), od šest fiorina u zlatu, godišnje. Albanci, posebno moreplovci, su bili zadovoljni takvom odlukom, a oni kojima je "nizamija" dosadila, odlučivali su se da obuku uniformu crnogorske vojske.
Mladi Albanci (opet je riječ, prije svega, o mornarima i njihovoj djeci), nijesu željeli u početku ni da idu u školu, već su smatrali da im je unosnije da odmah započnu mornarski život, na koji način će najbrže steći životnu školu. Kako im odmah od početka nije udovoljeno tom zahtjevu (insistiralo se dugo da se školuju i da uče u školi jedan strani jezik, a ponajprije italijanski), počela su i iseljavanja. Kralj je zbog takvog otpora i takvih reakcija ukinuo i tu obavezu. I dobio je dodatnu odanost od strane njegovih "podanika - Arbanasa", kako ih je zvao. Oni su mu za te popuste i razumijevanje bili sve privrženiji. I sve ga više poštovali.
O uzajamnom poštovanju između Crnogoraca i Albanaca ostale su priče čija je glavna ličnost znameniti vojvoda Marko Miljanov. Dok je ovdje boravio radi liječenja 1897. godine, bio je gost u kućama ne samo Crnogoraca, nego i Albanaca. Bio je na večeri kod Ali Kasme, Cufa Mavrića i drugih. U razgovoru su se zanimali koji je razlog što vojvoda dobro govori dva jezika kojima se služe njegovi plemenici Kuči i njihovi susjedi, Albanci.
- U mom se plemenu govori naški i Arbanaški. Oni su oba moji. Osim toga između mojega plemena i sjevernih arbanaških, nema granice. I ja i moji plemenici idemo slobodno kod njih i oni dolaze kod nas. Kad pođemo tamo, ja zborim arbanaški, a oni naški. Kad oni dođu kod nas, ja govorim arbanaški, a oni naški, rekao je Marko. (Citat je iz zapisa koji je ostavio ovdašnji prosvjetar i hroničar Mašan Pavićević).
Ovih nekoliko skica, nastalih još u početku suživota dva naroda, najbolje govore o mudrim postupcima kralja Nikole i vojvode Marka iz kojih se zametnula klica sloge, poštovanja i uvažavanja između Albanaca i Crnogoraca, što je potvrđeno tokom minule decenije i po. I nastavljaju se.

Aleksandar Janinović

[Ćipur]

26. novembra 1880.


Umjesto Plava i Gusinja, Turci su Crnoj Gori predali Ulcinj, a ova dva utvrđenja i dalje su ostala u nadležnosti Albanske lige, turske organizacije koju je podržavala Austrougarska.

[Ćipur]

Gologuzi Tito u španskom logoru

ISTRAŽUJUĆI ulogu nekadašnjeg predsjednika Jugoslavije, Josipa Broza Tita, u građanskom ratu u Španjolskoj, novinar i publicist Željko Zirojević naišao je i na potpuno nepoznatu Titovu fotografiju.

Kako prenosi Glas Javnosti, fotografija nije zanimljiva samo po tome što otkriva da je Tito bio pripadnik međunarodnih snaga u Španjolskoj, već i zbog toga što je Tito na njoj potpuno gol. Riječ je o autentičnoj fotografiji koja je 1961. godine objavljena u Zborniku španjolskih boraca. Knjiga je ubrzo povučena s tržišta.

"Točno je da je Josip Broz Tito, 5. svibnja 1952. godine, novinarima američkog Lifea, rekao kako ja jednom kratko posjetio Španjolsku te proveo jedan dan u Madridu. Druge činjenice, koje nisu sporne, i predstavljaju znanstveni i dokazni materijal, govore o tome da se Tito radi preuzimanja i potpune kontrole nad KPJ morao prvo osloboditi Blagoja Parovića - Šmita, koji je 1937. godine, kada je likvidiran, bio predviđen za generalnog sekretara KPJ", navodi Zirojević.

Zirojević dodaje kako je nalog za Parovićevu likvidaciju izdao upravo Tito. "Dokaz tome jest činjenica da je Vlajko Begović fotografirao mrtvog Blagoja Parovića neposredno nakon ubojstva i ta je fotografija odmah predana Titu. Ubijeni Parović je fotografiran zato što se moralo dokazati Josipu Brozu da je likvidiran!", rekao je Zirojević.

Zirojević je naveo kako je fotografija "Jugoslavena koji se kupaju", na kojoj se nalazi i Tito, potpuno gol, 1939. godine nastala u francuskom vojnom logoru u kojem su boravile međunarodne snage.


I.M.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/o...ru/399897.aspx

[Sentenza]

ULCINJANI JOŠ DOBRO PAMTE PRVU POSJETU JOSIPA BROZA TOM GRADU

UDBA "brižljivo" zaključala Njemce, dok Tito ne ode


Do Ulcinja iz Bara te davne 1959. godine, kopnom se stizalo samo starim makadamskim putem preko Vladimira. I dok je hladno decembarsko praskozorje lagano osvajalo tminu otkrivajući ljepote drevnog gusarskog uporišta, kolone vojnih policijskih vozila slivale su se u usnuli grad. Ljudstvom i opremom trebalo je pojačati sve važnije punktove i dodatno obezbijediti granične prilaze. Ništa se nije smjelo prepustiti slučaju, jer je Ulcinj tog jutra prvi put čekao Josipa Broza.
Sa razglasa, postavljenih širom okićenog grada, od ranih jutarnjih sati odjekivale su rodoljubive pjesme. Nagotovo svim ustanovama vijorile su se partijske i državne zastave, a mještani su izašli iz domova i stali uz glavnu ulicu čekajući voljenog maršala. Praznična atmosfera osjećala se na svakom koraku, pa i u hotelu "Jadran" gdje je Tito trebalo da se sretne i razgovara sa opštinskim i partijskim funkcinerima grada. Direktor hotela Ibro Dedić zadovoljno je posmatrao bogato postavljenu trpezu upozoravajući konobare i kuvare da nešto slučajno ne zaborave.
U sjenci grandioznih priprema za doček, pripadnici UDBE vrlo su temeljito i sistematski radili svoj dio posla. Ulcinjski zatvor bio je mali da primi sve protivnike režima i one koji su na bilo koji način mogli izazvati neki incident tokom Titove posjete. Istovremeno, turisti iz Njemačke, koji su se u to vrijeme zadesili u "Jadranu", tek tada su postali svjesni Brozove moći proklinjući dan kada je Hitler krenuo na Jugoslaviju. Udbaši su ih brižljivo zaključali u hotelske sobe "prijateljski" ih savjetujući da se "ne igraju životima".
Sve je bilo spremno za veličanstveni doček i niko nije slutio da će klupko sudbine početi da se odmotava na kobnu stranu.
- Za tu priliku ispečeno je desetoro jagnjadi, ali je na trpezi bilo i ribe prve klase pečene u furuni, divljači, raznih specijaliteta... Nijesmo imali prikladnu fotelju da bi je stavili na čelo stola, pa smo jednu rezbarenu pozajmili od popa Jovana - sjeća se 74-godišnji Rizo Murtović, koji je tada u "Jadranu" radio kao konobar.
Sa bogatim jedanaestogodišnjim iskustvom, Rizo je lako prošao sve testove kojima je cijeli personal "Jadrana" bio podvrgnut da bi bili odabrani oni koji će imati čast da služe Tita.
- Noseći piće inspektorima UDBE, slučajno sam čuo da su neki albanski državljani prešli granicu, te da stari makadamski put više nije toliko bezbjedan. Oko devet sati tog jutra, inspektori su nam saopštili da Tito neće doći u Ulcinj iz bezbjednosnih razloga. Bili smo razočarani, jer smo danima spremali banket za 120 ljudi, ali se tu više ništa nije moglo. Ipak, brojnim funkcionerima koji su čekali Tita, laknulo je. Kad je nestalo straha i treme proradio je apetit tako da su za nekoliko sati od bogate trpeze ostale samo mrvice - kaže Rizo i prisjeća se da je tada kao grom iz vedra neba odjeknula vijest da je Tito ka Ulcinju iz Bara, ipak, krenuo brodom-razaračem.
- Tek tada je nastao haos, a direktor Dedić, koji je inače prilično emotivano doživljavao sve to, prišao mi i "blijed kao krpa" upitao šta da radimo. Vidjevši da je vrag odnio šalu, svi su priskočili da nam pomognu, a kako smo imali dovoljno zaliha, trpeza je opet bila postavljena vrlo brzo. Direktor je nervozno šetao po salonu upozoravajući da pazim šta radim. "Rizo", rekao mi je tada, "ako nekog kasnije na brodu zaboli stomak, svi ćemo u zatvor" - priča Rizo i sjeća se da je Tito nešto kasnije stigao gliserom do Pristana "gdje ga je čekao cijeli Ulcinj".
- Kada je došao u "Jadran", sjeo je u separe i pojeo malo voća razgovarajući sa funkcionerima. Predsjednik Opštine Andrija Petričević predložio mu je da pređu u salon gdje je bila pripremljena trpeza, ali je Tito rekao da je već ručao u Baru i šeretski dodao da mora da pazi na liniju. Bio je u maršalskoj uniformi i u hotelu se zadržao oko sat. Dok smo ga pratili, vidio sam da je u podrumima i oko hotela u međuvremenu stigla vojska pod punom ratnom opremom. Kad je vrhovni komandant otišao i oni su nestali, neprimjetno kao i kada su stigli u hotel. A onda je drugi put tog dana neumoljivo stradala trpeza. Ponovo se sistematski jelo i pilo, a mi samo prinosili - priča Rizo šta je prethodilo tragediji.
- Ušao sam u kuhinju, zgrabio dva krcata ovala i vidjevši direktora, zamolio ga da izreže malo hl****. Uzeo je nož, a onda se odjednom stropoštao pored mojih nogu. Bacio sam ovale, skvasio stolnjak i počeo da mu pritiskam grudi dozivajući ostale. Ubrzo je stigla i ekipa hitne pomoći, ali sam se sjetio da u hotelu imamo ljekara iz Njemačke. Uzeli smo ključeve sa recepcije, otključali doktora i doveli ga u kuhinju. Mog-ao je samo da konstatuje smrt usljed srčanog udara. Sva uzbuđenja tog dana, Ibrovo plemenito srce nije moglo da izdrži - prisjeća se Rizo kako je neposredno poslije Titovog odlaska umro direktor "Jadrana".
Riza i doživotnog predsjednika Jugoslavije, sudbina je opet spojila nakon 14 godina. Tri dana poslije Nove, 1973. godine, Tito je sa suprugom Jovankom stigao u Ulcinj, ovoga puta u hotel "Galeb", gdje je Rizo bio šef sale.
- Sa njim je bio i jedan general, koji je vodio računa o svemu i bio nevjerovatno strog. Došao je u kuhinju i odredio hranu za maršala - za predjelo domaći sir i pršuta, zatim prvoklasna riba pečena na cigli, za glavno jelo biftek rosini sa guščjim prelivom i na kraju desert. Prije jela Tito je pio "čivas", a kasnije vino "ružica" iz Kutjeva. Opštinski funkcioneri su tražili da na donjem dijelu stola, gdje su oni sjedjeli, serviramo pečenje, divljač i ostale specijalitete koje smo spremili za tu priliku. Kada je to čuo, general se pomamio, podviknuvši da svi moraju da jedu isto što i Tito. Tako je i bilo - priča Rizo, dodajući da je general pomno pratio svaki pokret u salonu.
- Imali smo osjećaj da ćemo, ukoliko samo dignemo ruku da se počešemo po glavi, biti istog momenta "smaknuti". Bio je čak strog i prema Titu i nije mu dozvoljavao da čuvene kubanske tompuse drži kod sebe - priča Rizo i sjeća se da je Tito bio izuzetno zadovoljan hranom i dočekom. Nakon ručka, Rizo ga je zamolio da sa personalom pozira lokalnom fotografu.
"Sa zadovoljstvom, gdje je taj što škljoca" - sjeća se Rizo tadašnjih Titovih riječi.
Drhtavim rukama i sa sjetom u očima, Rizo pokazuje izblijedjelu fotografiju od 3. januara 1973. godine.
- Pored Tita, među živima više nema ni Like, Mirovića, Vukčevićke, Bevenje, Pepđonovića i Durakovića. Bili su to sjajni ljudi - rekao je na kraju Rizo.

SMETAJU LI HODŽI NUDISTI

Za sve šankove, gdje se tog 3. januara 1973. godine u hotelu točilo piće, bio je zadužen Ćazim Ćuk.
- Ključevi od šankova bili su kod mene i nijesam dozvoljavao nikom da im se približi. Prvo je stigla vijest da Tito neće doći, ali poučeni iskustvom iz "Jadrana", nikom nije padalo na pamet da priđe trpezi. Nešto kasnije javiše nam da je krenuo iz Bara. Namrštenog lica, u vindjakni iz koje je virio automat, prišao mi je jedan iz obezbjeđenja zatraživši viski. Odgovorio sam da ga što se mene tiče, može popiti tek kad Stari ode. Nijesam popustio iako je on uporno insistirao. U šank su mogli da uđu samo laboranti i doktori iz Titove pratnje - priča danas 71-godišnji Ćazim, koji je dok je ranije radio u Sarajevu, Tita služio još nekoliko puta. Sjeća se da je "Galeb" tada imao izvanredan personal.
- Imali smo najboljeg kuvara u Crnoj Gori, Redžepa Milu dok su unutra služili nenadmašni Gaga Mijanović i sada pokojni Tomaš Đeljošaj, koji je iz Albanije emigrirao 1948. godine. Prije nego što su prešli u salon da ručaju, Tito je popio nekoliko čaša "čivasa". Posljednju je ispio do pola, a kad je izašao, drugu polovinu sam ja popio. Do skoro sam čuvao tu čašu kao dragu uspomenu na Tita, ali mi je neko uzeo - kaže Ćazim. Sjeća se da se Tito interesovao za nudističko naselje na Adi pitajući tadašnjeg generalnog direktora Miška Mirovića smeta li to hodži.
- Nakon negativnog odgovora, Tito je u šali, kako je to samo on znao, rekao: "Odlično, dakle, imaju dosta sunca i vode, Vi im pružite sav komfor, date im dobru hranu i piće, ogulite do kože i vratite ih kućama". Kasnije je pošao da se odmori u apartman direktora Boška Živanovića. Za tu priliku u hotelu nijesmo imali odgovarajuće posteljine, pa nam je Mirović izašao u susret i dao svoju iz kuće - kaže Ćazim.

DOBRILA SE JAVILA SA BRIONA

Stari je bio opasan za žene - tvrdi Ćazim, sjećajući se dočeka Nove, 1962. godine u hotelu "Central" u Sarajevu.
- Tita i ostale goste tada je zabavljao čuveni trio, koji su činili bračni par i otac supruga. Fenomenalno su svirali romanse. Pjevačica se zvala Dobrila, pjevala je odlično i još bolje izgledala. Međutim, nešto poslije ponoći, jednostavno je nestala. Muž i svekar su je tražili svuda, obaviještena je i policija, ali Dobrila kao da je u zemlju propala. Tog popodneva, mužu se javila sa Briona. Sve nam je bilo jasno - sjeća se Ćazim i dodaje da ne zna šta se kasnije zbilo sa brakom vrsnih muzičara.


Samir ADROVIĆ

------------------------------------------------------------------------

Ovu sam prichu (bez dobrile) cuo od pokojne babe i zvuchala je moram da kazem bash ovako, ova je do dushe malo opshirnija, baba je umrla 2005, imala je 83 godine, poznajem nekoliko karaktera iz ove priche,

[PrijekiLijek]

Nakon negativnog odgovora, Tito je u šali, kako je to samo on znao, rekao: "Odlično, dakle, imaju dosta sunca i vode, Vi im pružite sav komfor, date im dobru hranu i piće, ogulite do kože i vratite ih kućama".


HE heheh Stvarno je bio majstor Marshal.

[Ćipur]

Karikature o Titu u sovjetskoj štampi, poslije Rezolucije Informbiroa 1948.

http://www.bellabs.ru/Scanarchive/Tito.html

[rapsod]

Imate i zasto. Djede mi je pricao sto su mudri komunisti ucinjeli sa krtoljskom solanom. Sezdeset i neke godine kad je dosla nova oprema za krtoljsku solanu kom. partija je odlucila da je prebace u ulcinj!?

[Ćipur]

DA NE BI PREDSJEDNIKA TITA, KO ZNA KAKVA BI SUDBINA ZADESILA RIJEČANINA TOMA STIJEPOVIĆA


Priča sa dva jezera


Vremešni Tomo Stijepović, iz sela Dujeva, odavno je uplovio u luku spasa, odnosno u njegov dom nadomak Rijeke Crnojevića. Ima vremena i da sabira sve uspomene iz podužeg radnog vijeka, koji je iznosio tačno 38 godina, 10 mjeseci i 17 dana. Ne provedenih u njegovom zavičaju, već na vodama i pristanima Skadarskog jezera, gdje je službovao, kako veli - "po pravilu službe". Sve te godine zamalo da u jednom trenu odu i, ne daj Bože, da se Tomu dogodi nešto mnogo gore, i to na Crnom jezeru, na Durmitoru.

Dakle, ovo je priča sa dva jezera, koje će brodski "makinista" iz Dujeve pamtiti, kako se to kaže, dok mu srce kuca. Nije ga izdalo, na sreću, prije skoro četiri decenije. Ne na "njegovom" Skadarskom jezeru, nego za malo da mu se to dogodi na Crnom jezeru, kako to kažu - "gorskom durmitorskom oku". Nije, srećom, bilo tako.

"Pobjedin" vremešni sagovornik i dan danas pominje i pamti predsjednika Jugoslavije Tita, koji je, samo u jednoj rečenici, uspio da spasi iskusnog jezerskog vuka.

Znanjem naoružan Dujevljanin bio je majstor za brodske makine na brodovima "Soko" i "Lesendro". Godine su odmicale, brodovi škripali pod teretom vremena i vode, ali majstor nije dao da im "srce" oboli. A kada je prestala potreba za vodenom vezom, kada je napravljen most preko Jezera, tamo kod Vranjine, lađe i oni koji su na njima hljeb zarađivali morali su na suvo.

Za već poznatog i priznatog mašinistu iz Dujeve nije bilo zime. Zanat je zanat, i on je to ubrzo dokazao, radeći u preduzeću "Ivan Milutinović", odnosno, kako on to danas veli, kod milicije i u njenoj jezerskoj floti. Tek, od vode se nije odvajao. Naravno, ni od makina, mada su one novije bile velike zagonetke, ali za vrsnog "kapa" ipak rješive.

Odmiču godine, leti vrijeme. Jezero postaje siromašnije za svoju flotu, život se seli u uspomene. Od njih je počeo da živi i Tomo, sanjajući, istovremeno, da se jednog dana, kada pođe u penziju, posveti poljoprivredi u zavičaju, i da, onako, iz razonode, dok ga zdravlje bude služilo, siđe, ponekad, na Rijeku i Jezero, zabaci udicu, spusti mreže. U jednom od tih razmišljanja prenuo ga je jednog dana glas čovjeka "odozgo".

-Druže Tomo, treba da se pripremiš za jedan važan zadatak. Za sada nemoj nikome kazivati, ali moraćeš sa jednim od glisera na jezero.

-Sve što je u mojoj moći, reče majstor, ne sluteći da će svoje znanje iz "pomorstva" morati da dokazuje ne na Skadarskom, već na Crnom jezeru, podno Durmitora.

Ubzro poslije ovog avgustovskog razgovora, Toma i jedan, u to vrijeme moderni gliser, ukrcali su u kamion i, nakon višečasovne vožnje, iskrcali na obalu durmitorskog "gorskog oka". E tek tu su se "makinisti otvorile oči". Saopšteno mu je da gliser mora, u po dana i po noći, biti spreman za plovidbu, i da će njime, po Jezeru, putovati lično drug Tito, drugarica Jovanka i...

-Na Žabljaku su mi, veli Tomo, obezbijedili i smještaj, ali ja ni za živu glavu nijesam htio da se odvajam od glisera. Bez obzira što je okolo svuda bilo obezbjeđenje, ni na kraj pameti mi nije padalo da se igdje udaljim. Po cio dan radio sam oko mašine, "umivao" nju i ostale djelove, s nestrpljenjem čekajući važne "pasađire". Oni su se s pratnjom, koju su sačinjavali visoki politički, državni i vojni funkcioneri, pojavili poslije deset dana.

Čovjek iz Titove pratnje sio je za "volan" glisera, drugi pored njega, visoki gosti po protokolu, koji je i meni predvidio mjesto tu, "pri ruci".

-Ja sam imao zadatak da uključim motor. Uradio sam to minulih dana nebrojeno puta. Sve je funkcionisalo kao sat. Nije bilo potrebe za strahom, mada je trema bila prisutna. Okrenuo sam ključ, mašina je ostala nijema. Još jednom - bez uspjeha. Čovjek iz pratnje je, gledajući me poprijeko, pozvao putnike da se prebace u rezervni gliser, koji je bio u blizini.

-E Tomo, Tomo, rekoh u sebi, zar ovo da ti se desi pred drugom Titom. Htio sam u jezero da propadnem, da nestanem, kada začuh staloženi Titov glas.

-Pustite majstora, valjda on zna najbolje.

Sljedeći pokušaj, motor je zabrujao i gliser je kliznuo niz vodu Crnog jezera. Tito je s pratnjom obišao pećinu u kojoj je svojevermeno donijeta odluka o povlačenju partizanskih jedinica u Bosnu.

-Sjećam se, pored svega što me tog avgustovskog dana snašlo, da je Tito rekao generalu Danilu Jaukoviću, koji je bio u njegovoj pratnji, da mu je posebno drago što pećinu niko nije uljepšavao.

Na ovećoj, uokvirenoj slici, u porodičnoj kući Stijepovića u Dujevi, i danas se jasno razaznaju svi putnici glisera u kojem je od "brodoloma", majstora od makine spasao lično Tito. Slika ne žuti, niti blijede Tomove uspomene s Crnog jezera.

Jedna priča je, na sreću, završena. No, jedna druga, takođe životna - nije. Svojevremeno je njen "junak" dobio od nadležnih iz, kako se to kaže, stan u Baru. No, on je rekao da ima vremena da sačeka, i da stan treba da pripadne njegovom kolegi. Tako to bi davno, i Tomo Stijepović i dan danas čeka "poštara", da mu od nadležnih donese pismo, poruku, šta li. I odgovor na brojne molbe i žalbe, upućene na razne adrese. Eto, da mu porodica zna da nije toliko godina, dana i noći yabe radio.

No, godine pristigle, i njega i suprugu mu Jelenu. Sinovi poslom, u Tivtu i Baru, svojoj luci spasa, a vremešni supružnici se nadaju da će im se nadležni javiti. Nadu ne gube, mada je, priznaju Stijepovići, ona tanana.


Vasko Radusinović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...4-19&id=162689

[Ćipur]

Tito je ipak bio najveći


eNovine, Beograd - POVODOM GODIŠNJICE SMRTI, NOSTALGIČAN OSVRT NA ŽIVOT I DJELO DOŽIVOTNOG PREDSJEDNIKA SFRJ


Tito je rođen u Kumrovcu 1892. godine, a tačan datum njegovog rođenja nije poznat. Pretpostavlja se da je rođen 7. maja, ali je kao zvaničan datum uzet 25. maj, što je slavljeno kao Dan mladosti, koji je obavezno proslavljan sletom.

Rani radovi
Godine 1913. odlazi u austrougarsku vojsku. Tamo je relativno brzo napredovao i stekao podoficirski čin. Kao kaplar učestvovao je u Prvom svjetskom ratu, između ostalog i u borbama protiv srpske vojske. Ranjen je i zarobljen u Rusiji 25. maja 1915. godine, poslije čega je pobjegao iz zarobljeništva i učestvovao u Oktobarskoj revoluciji.

U Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca se vratio krajem oktobra 1920. godine, kada je postao član Komunističke partije. Zbog organizovanja velikih radničkih demonstracija uhapšen je 1928. godine i osuđen na pet godina zatvora. Nakon odslužene kazne određeno je da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz njega ne smije otići.

Ipak, iste 1934. godine napušta Kumrovec i odlazi u Samobor, gdje postaje ilegalac i gdje se prvi put pominje ime Tito. Uključen je u Politički biro CK KPJ 1934. godine, a zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz, a tokom 1936. i 1937. godine radio je u Kominterni u Moskvi, u vrijeme kada je likvidiran znatan broj jugoslovenskih komunističkih prvaka. Godine 1937. godine postaje generalni sekretar KP, voljom Staljina, poslije smjenjivanja i strijeljanja Milana Gorkića.

Drugi svjetski rat

Okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu, odakle je, njegovom inicijativom, upućen proglas CK KPJ narodima Jugoslavije u kojem se ističe odlučnost Partije da u oslobodilačkom ratu ustraje u prvim redovima, u kojem ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake, omladinu, građane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nezavisnost.

U drugoj polovini maja 1941. godine Tito odlazi u Beograd, odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata. Po napadu Njemačke na SSSR (22. juna) Politbiro CK KPJ je ocijenio da je nastupio trenutak za početak oružanog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Glavni štab Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran je 27. juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ. Pod njegovim vođstvom donesena je odluka o dizanju opštenarodnog ustanka.

Beograd je napustio 16. oktobra i otišao na oslobođenu teritoriju u zapadnoj Srbiji, poznatu kao Užička republika. Nakon sloma Republike, sa glavninom snaga prelazi u Bosnu gdje je u Rudom, 21. decembra 1941. osnovana Prva proleterska brigada. U prvoj polovini 1942. glavnina partizanskih snaga pokreće veliki pohod u Bosanskoj krajini, koji će rezultovati stvaranjem velike slobodne teritorije na području Hrvatske i zapadne Bosne sa sjedištem u Bihaću, tzv. Bihaćke republike.

Na osnovi tih uspjeha u drugoj polovini u Bihaću se 27. novembra 1942. sastaju predstavnici antifašističkih snaga iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ – Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije kao privremeno tijelo vlasti koje će vremenom postati legitimna alternativa izbjegličkoj kraljevskoj Vladi u Londonu. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, AVNOJ se ponovno sastao u Jajcu i donio istorijske odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije. Na istom zasijedanju Tito je dobio zvanje maršala.

Tokom 1943. Tito uspijeva da na svoju stranu priodbije saveznike koji su od tada više pomagali četničkom vođi Dragoljubu–Draži Mihailoviću. Tito je rukovodio borbom iz Drvara, odakle, poslije neuspjelog njemačkog desanta, 25. maja 1944. godine, odlazi na Vis, gdje razvija široku i uspješnu strategiju za međunarodno priznanje nove Jugoslavije. U avgustu 1944. susreće se u Napulju s predsjednikom britanske vlade, Vinstonom Čerčilom.

U oslobođeni Beograd dolazi 23. oktobra 1944. Potvrđujući već izborene tekovine, Tito 7. marta 1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.

Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je 19. novembra 1944. godine Titu prvi od tri naziva narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz Tito bio je jedini Vrhovni komandant u Drugom svjetskom ratu koji je svoje borce lično vodio u bitku. Ranjen je u bitci na Sutjesci u junu 1943. godine.

Dolazak na vlast

Iz rata je izašao kao legendarni vođa. Osim borbe protiv okupatora, jedinice pod njegovom komandom tokom i nakon rata sprovele su komunističku revoluciju. Nakon završetka rata, nova država, koja je 29. novembra 1945. promijenila ime u Federativna Narodna Republika Jugoslavija, pod Titovim je vođstvom postala dio Istočnog bloka i u njoj je uveden komunizam kao službena ideologija, zabranjen je rad svih stranaka osim KPJ, te se, po uzoru na SSSR, počela sprovoditi nacionalizacija velikih preduzeća i prisilna kolektivizacija zemlje.
Period neposredno po završetku rata karakterišu i čistke nepodobnih, u kojima je život izgubilo na hiljade ljudi.
U tom periodu postepeno su na vidjelo počele da izlaze i sve veće nesuglasice između Tita i Staljina. Napetost je eskalirala 1948. godine, kada je došlo do javnog raskola nakon Rezolucije Informbiroa. Nakon što se nemilosrdnim mjerama, uključujući otvaranje zloglasnog zatvora Goli otok, obračunao sa Staljinovim pristašama u KPJ, vješto je iskoristio hladni rat kako bi nagli prestanak sovjetske nadoknadio američkom pomoći. Raskid sa SSSR bio je i prilika da se, za razliku od dogmatskog marksizma sovjetskog tipa, razvije socijalizam prilagođen jugoslovenskim prilikama. U Narodnoj skupštini FNRJ 27. juna 1950. podneo je obrazloženje Osnovnog zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika, istakavši staro socijalističko geslo “Fabrike radnicima”. Prvi put je za predsjednika Republike izabran 14. januara 1953. godine.

Sahrana

Tito je umro 4. maja 1980. godine u 15.05 u bolnici u Ljubljani. Dan poslije smrti, posmrtni ostaci Josipa Broza Tita su “Plavim vozom” putovali od Ljubljane do Beograda. Dokumentarni snimci govore o opštenarodnoj žalosti i o velikom broju ljudi koji su na svim usputnim stanicama ispraćali voz. Kovčeg sa posmrtnim ostacima smješten je u holu Skupštine Jugoslavije (sada Dom Narodne skupštine Srbije), gdje su državni funkcioneri i građani u mimohodu odavali počast šefu države. Mimohodi su bili organizovani po radnim organizacijama i svi zaposleni su bili obavezni da idu u mimohod. Na ulazak u Skupštinu se čekalo u redu i po 15 sati.
Njegova sahrana bila je jedna od najvećih međunarodnih skupova održanih u Beogradu ikada i svakako najveća sahrana u ovom dijelu Evrope. Sahranjen je 8. maja, na Dedinju, u Beogradu, uz prisustvo 209 delegacija iz 127 zemalja i 700.000 ljudi.

Kult ličnosti

Tito je za svog života u SFRJ stvorio kult ličnosti i za njegovog života bilo je nemoguće imati bilo kakvo kritičko mišljenje o bilo kome aspektu njegovog života i politike, odnosno razlučiti stvarne činjenice od službene propagande. To je nakon njegove smrti, a pogotovo nakon raspada SFRJ, dovelo do reakcije u vidu tretiranja Tita kao najvećeg zločinca u istoriji, odnosno negiranja službenih podataka u korist raznih mitova i urbanih legendi, često i onih najapsurdnijih.
Ipak, činjenica je da je Jugoslavija tokom njegove vladavine doživjela ogroman privredni rast. Da je spoljnopoliitčka uloga Jugopslavije bila na nivou o kojem zemlje nasljednice mogu samo da sanjaju, a da je sa crvenim pasošem bilo moguće putovati gdje god poželite.

Nesvrstani

Normalizacija odnosa sa SSSR uslijedila je poslije Staljinove smrti, ali je i dalje nastavljena saradnja sa zapadnim blokom. Tih godina Tito razvija politiku neutralnosti u hladnom ratu, što su prihvatile mnoge arapske, azijske i novostvorene afričke države. U Beogradu je 1961. godine osnovan Pokret nesvrstanih, a taj savez će dugo vremena ne samo omogućiti veliki ugled Jugoslavije u svijetu nego i njenim preduzećima donijeti mnoge unosne poslove u zemljama “trećeg svijeta”.
Istovremeno i socijalizam u Jugoslaviji, neopterećen sovjetskom dogmom, počinje da se razvija ka sve većoj otvorenosti prema novim idejama, a životni standard stanovništva nastavlja da raste, postavši vidno bolji ne samo u odnosu na Istočni blok nego i neke zapadne kapitalističke zemlje Evrope, kao što su Portugal, Irska i Grčka. No, svi ti trendovi, koji su kulminirali karejm šeszdesetih godina 20. vijeka, prekinuti su početkom 1970-ih nakon pojave nacionalističkog masovnog pokreta (Maspok) u Hrvatskoj. Tito, koji je ispočetka ohrabrivao reforme i veću otvorenost, nakon toga se stavio na stranu dogmata i konzervativaca, pa je obračun s Maspokom iskorišćen kako bi se Partija očistila od reformskih elemenata u svim republikama i pokrajinama.
Godine 1974. izglasan je Ustav koji je republikama donio veliki stepen samostalnosti a dvije godine kasnije donesen je i Zakon o udruženom radu, koji je nastojao da jugoslovenski sistem samoupravnog socijalizma dogmatizuje.


Peđa POPOVIĆ


http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=303682