Medijska analiza MIP: kompletan tekst - prvi dio
Kako se vec duze vrijeme govori o ovom, evo tog teksta oko kojeg se digla prasina:
--------------------------------------------------------------------------
"Analiza medijske scene Crne Gore u godini u kojoj treba naciniti odlucne korake na putu ka drzavnoj samostalnosti"
Medijska scena Crne Gore samo je na prvi pogled profilisana adekvatno stanju na politickom terenu. I povrsan uvid u stanje ovdasnjih medija ucinice da se shvati kako je nadmoc medija bliskih vlasti ili politickoj ideji koju zagovara zvanicna drzavna politika - samo privid. U realnom zivotu, stvari ne stoje nimalo povoljno za napore koje treba uciniti u ovoj, za pitanje drzavnog statusa, presudnoj godini.
Naravno, bilo bi pogresno vracati se metodama proslosti i ciniti napor da se mediji ustroje po principu poslusnosti i bespogovornog sluzenja vladajucoj politici. Naprotiv, za promociju ideje nezavisne Crne Gore potrebna je tacna i precizna informacija, profesionalno i objektivno informisanje, a ne agit prop i povladivanje vlasti i pojedincima iz nje. Za tako nesto, preduslov je dobra drzavna strategija, mnostvo predstavnika vlasti koji znaju objasniti superiornost ideje i koordinacija sa medijima uz apel da tacno i pravovremeno preslikaju sustinu onoga sto se zeli prezentovati javnosti (u cemu veliku ulogu mora odigrati Vladin biro za informacije).
Treba priznati: u realizaciji projekta nezavisnosti, krece se sa skromnom medijskom logistikom, zbog niza propusta koje su nacinjeni, prije sve u zakonodavnoj sferi.
RTVCG sada je fazi transformacije u Javni servis. Ta cinjenica pracena je naporom da se po svaku cijenu, bez pravih kriterijuma i postovanja logike profesije, raskrsti sa neslavnom prosloscu i pokroviteljstvom vladajucih struktura. Najcesce, to se cini usiljeno i bez neophodne profesionalne mudrosti. Uredjivacka ekipa sklona je da ustvrdi kako je eliminisanje protokolarnih informacija i aktivnosti drzavnih funkcionera iz prvih minuta informativnih emisija - veliki iskorak ka profesionalizmu. Istovremeno, karakteristicni su po nekritickom ustupanju prostora stavovima minornih opozicionih stranaka i pravljenju balansa informacija (po svaku cijenu).
Pritom, selekcija uredivackog kadra nacinjena je tako kao da je jedini cilj bio pronaci ljude koji nijesu naklonjeni aktuelnoj vlasti. Tako je urednik Prvog programa novinar cija je porodicna logika kontriranje (po svaku cijenu) aktivnostima Vlade i njenog prvog covjeka. Slicno je struktuiran i DESK, a novinari naklonjeni ideji nezavisnosti ne uzivaju zavidan tretman.
Za to vrijeme, Drugi program ciji celnici su usamljeni u ispravnom poimanju nacina na koji treba zagovarati ideju nezavisnosti na profesionalan nacin (izuzetak je njihova sportska redakcija), na zalost, u veoma malom procentu programa tretira politicke teme.
Po gotovo istom sablonu kao Prvi program TVCG: distanca prema vladajucoj strukturi - po svaku cijenu, davanje istog tretmana drzavnim zvanicnicima i prvacima instaliranih politickih struktura, ponasaju se i dnevnik "Vijesti", novinska agencija "Mina", televizija "MBC", a nerijetko i TV "In".
Koliki hendikep za crnogorski medijski prostor predstavlja nepostojanje nacionalne novinske agencije, suvisno je govoriti. To agenciji "Mina", zavisnoj od stranih donatora i sa problematicnim profesionalnim dignitetom uredivackog tima, daje monopolski polozaj na medijskom trzistu, a time i mogucnost da makar i jedna njena iskrivljena i tendenciozna informacija, nacini pravu zabunu na medijskoj sceni Crne Gore, zbog same cinjenice da svi elektronski i stampani mediji prenose informacije te agencije - bez prethodne provjere tacnosti i pouzdanosti onoga sto prenose.
Sto se televizijskih stanica tice, imamo jedan bezbojni i bezlicni "Sky Sat" i osiromasenu NTV "Montenu" koja i pored najbolje namjere, nije u stanju da realizuje ni dio emisija koje su na njoj postojale do samo prije godinu. Nemastina i prezivljavanje uslovljavaju egzistiranje sa ispodprosjecnim kadrom, nesposobnim da ucini nesto vise od pukog prenosenja tudih informacija.
Uz to, konkurs za frekvencije dosao je u najtezem mogucem trenutku po crnogorske medije, a nepopustljivost i nespremnost za kompromis Radio-difuznog centra i Agencije za radio-difuziju govore da je odnos prema domacim medijima losiji nego prema onima iz druge clanice drzavne zajednice, jer su to za njih mala finansijska sredstva koja lako mogu pronaci.
Informativno-politicki program na radio stanicama (uprkos odlicnoj "Anteni M") prevaziden je i gotovo da nema nikakav uticaj na javno mnjenje, bas kao ni dnevni list "Pobjeda", koji je bezlican i isprazan, a njen kadar u iscekivanju neizvjesne sudbine zbog transformacije vlasnistva tog lista.
List "Republika", sve i da ga odlikuje najfiniji profesionalizam, nema gotovo nikakav uticaj u javnosti. Na slican nacin prepoznata je i TV IN, mada je prednost medija kakav je televizija izrazito velika, a pokrivenost teritorije Crne Gore i mogucnosti koje ima televizija kao medij, cine da TV IN, ukoliko na pravi nacin iskoriste te mogucnosti, moze biti velika sansa suverenistickog bloka.
Sto se tice TV PINK (m), sva je prilika da je rijec o velikoj zabludi onih koji su joj omogucili dominaciju na medijskom prostoru Crne Gore. Naime, vjerovatno ce biti kasno kada mnogi shvate da je steta koju proizvodi vladajuci kic i povladivanje najnizim ukusima koje nudi ova televizija, mnogo veca od koristi od njenog informativnog programa koji uglavnom objektivno prenosi informacije iz Crne Gore. Naime, sati i sati programa rezervisani za kulturni genocid koji silazi u crnogorsku omladinu sa programa TV Pink, cine da generacije nase omladine stasavaju uz iskrivljen sistem vrijednosti uz konzumiranje pogubnog sadrzaja i prihvatanje svega onoga sto je antievropsko i anticivilizacijsko.
Izgleda da i u vlasti i u medijima, malo ko, ili gotovo niko ne shvata da su uspjesi u sportu i kulturi najbolji nacin da se afirmise neka drzavna tvorevina, pa makar to bila i nakazna drzavna zajednica ciji je autor Havijer Solana. Samo jedan uspjeh fudbalske ili odbojkaske reprezentacije, ili pjevac iz Srbije, dovoljni su da se gotovo 80 odsto stanovnistva Crne Gore identifikuje sa njima, da im se divi, da slavi njihov uspjeh, kao zajednicke drzave - uspjeh koga "ne bi bilo kada bi nas neko odvojio od Srbije" - bez koje "na tom polju ne bismo bili niko i nista". U tome im svesrdno pomazu "crnogorski" sportski novinari (najslabija karika u crnogorskom novinarstvu) svojim izlivima intimizacije i svojatanja tipa "nasi plavi", "mi smo pobijedili", "umalo nismo dali gol", "igrace u najdrazem plavom dresu" itd. Pitanje je samo kako bi ti ljudi sjutra dozivjeli cinjenicu da je zajednica sa Srbijom proslost i da je NAS samo onaj koji je iz Crne Gore, pa makar to bio Srbin iz Pljevalja ili Albanac iz Ulcinja. I da Vlade Divac ili Zeljko Joksimovic - nijesu nasi, vec nase (drage ili ne) komsije. Kao sto su to Toni Kukoc ili Doris Dragovic.
If you make people think they're thinking, they'll love you.
If you really make them think, they'll hate you.
Bookmarks