Boemstvo

[underwater love]

Shvatam otkuda otpor prema toj rijechi - prije svega jer je sam pojam izgubio svoje znachenje & preshao u svoju suprotnost (Gaga, boem nije jednako - kloshar).
Ali, morash priznati da se svijest o ljudskoj patnji (na individualnom planu, kao & u smislu chovjechanstva) razlikuje od pojedinca do pojedinca, tjs. da postoje ljudi koji sa blago tupavim osmijehom prolebde zhivot, te da Svijest ne znachi & otvorene ochi.
Hocureci, radije prijatelje biram po toj metafizichkoj probudjenosti, pa makar to znachilo & da cu predveche morati sam da ih nosim do kuce.

Eh, ali na kraju smo ipak svi na istom. A boemstvo i "metafizichku probudjenost" apsolutno ne bih dovodila u vezu. Postoje i hrabri ljudi, a ne samo oni koji "blago tupavim osmijehom prolebde zhivot". Nego, bojim se da cemo skrenuti sa teme Ja sam svoju o boemstvu rekla

Da, apsolutna, ja mislim da je banalno

[GAGA]

(Gaga, boem nije jednako - kloshar).

nije zaboga, ne mislim ni ja da je klosar, ali je najblize tome, zar ne... ionako ne postoje precizne definicije klosara.

boem je otprilike, klosar sa stalnim prebivalistem i obrazovanjem

[moon_eyes]

Imala sam zadovoljstvo da odrastam sa vecinom ljudi koje pominjete na forumu, i mogu vam reci da je bilo bas zabavno. Dodala bih medju ove zive i Blagotu Erakovica, Predraga Ejdusa (prije teske bolesti), a pokojni profesor Slobo Vujacic komotno moze da stane rame uz rame sa bilo kim od ovih ljudi.
E sad...koliko je anegdota bilo u njihovim zivotima, toliko ste mogli da cujete i informacija koje su se tesko nalazile na drugim mjestima. Prije svega, svi su bilo izuzetno obrazovani, njihovi prijatelji bili su ljudi i sa margine i oni iz vrha tadasnjeg drustveno-politickog zivota, i svi su ih rado vidjali u svom drustvu. Veljko Milatovic, Blazo Jovanovic i Veljko Micunovic su, bez obzira na tadasnje protivljenje mocne kpj svakoj slobodi govora i misljenja, na svoju ruku mnogo ucinili za svakog od ovih ljudi. Neki od njih su dobili garsonjerice, neki stalna zaposlenja, a neki su bili zasticeni od odlaska u zatvor kao ''politicki nepodobni''. Samo jedan detalj: prof. Vujacic, Vito Nikolic i Blagota Erakovic su ''preventivno'' sklanjani u Brezovik prilikom tadasnjih posjeta uglednih drzavnika Crnoj Gori, kako ne bi pravili neprijatnosti. Zapravo, trebalo je da za to vrijeme budu u zatvoru, ali je Veljko Micunovic zabranio niksickoj policiji da ih hapsi, pa su nasli kompromisno rjesenje

[GAGA]

eeeeee srecna vremena.

[moon_eyes]

srecna, vjeruj mi

[Sport Billy]

Vitomir Nikolic : DRUMOVANJA

Pjevaju u meni drumovi snazni,
drumovi dobri kao dlan ocin.
Moram danas otic nekud, da potrazim
malo odmora za umorne oci.

Idem bez pozdrava, bez poruka,
ovako lijepo pomucenog uma,
da trazim okuka, okuka, okuka,
i iza svake - samo parce druma.

Pustite me, pustite da odem,
bez pitanja kako, i zasto, i dokle,
drumovi uvijek nekuda vode,
a ja sam nomadskom gladju proklet.

[SKOJ]

...
boem je otprilike, klosar sa stalnim prebivalistem i obrazovanjem

Vise mozda... profesionalni klosar... covjek koji od vlastite neodgovornosti pokusava da napravi nekakvu misteriozno-romanticnu vrlinu

[Sport Billy]

Imala sam zadovoljstvo da odrastam sa vecinom ljudi koje pominjete na forumu, i mogu vam reci da je bilo bas zabavno. Dodala bih medju ove zive i Blagotu Erakovica, Predraga Ejdusa (prije teske bolesti), a pokojni profesor Slobo Vujacic komotno moze da stane rame uz rame sa bilo kim od ovih ljudi.
E sad...koliko je anegdota bilo u njihovim zivotima, toliko ste mogli da cujete i informacija koje su se tesko nalazile na drugim mjestima. Prije svega, svi su bilo izuzetno obrazovani, njihovi prijatelji bili su ljudi i sa margine i oni iz vrha tadasnjeg drustveno-politickog zivota, i svi su ih rado vidjali u svom drustvu. Veljko Milatovic, Blazo Jovanovic i Veljko Micunovic su, bez obzira na tadasnje protivljenje mocne kpj svakoj slobodi govora i misljenja, na svoju ruku mnogo ucinili za svakog od ovih ljudi. Neki od njih su dobili garsonjerice, neki stalna zaposlenja, a neki su bili zasticeni od odlaska u zatvor kao ''politicki nepodobni''. Samo jedan detalj: prof. Vujacic, Vito Nikolic i Blagota Erakovic su ''preventivno'' sklanjani u Brezovik prilikom tadasnjih posjeta uglednih drzavnika Crnoj Gori, kako ne bi pravili neprijatnosti. Zapravo, trebalo je da za to vrijeme budu u zatvoru, ali je Veljko Micunovic zabranio niksickoj policiji da ih hapsi, pa su nasli kompromisno rjesenje

Ne znam ko ti je rekao to za Blagotu Erakovica, posto je on mladji od Vita i prof. Vujacica, tako da pomisljam da to nije bas najsigurnija prica...
Mislim da niko od njih nije bio neki posebni disident, eto mozda je Vito bio kriticar tadasnje vlasti , ali po kafanama i posto su ga svi znali nije imao nekih vecih problema. Prof.Vujacic manje. A Blagota Erakovic ni u kojem slucaju...

Inace sto se tice pokojnih Vita i Sloba mislim da su oni i onako , posebno Vito, bili bolesni od plucnih bolesti pa nije ni cudo sto je cesto lezao u brezovackoj bolnici. I ne samo u njoj sto mu i pjesme melanholocno opisuju.

Ipak je Vito bio najveci boem od svih njih, a Blagota je veoma inteligentan ali pomalo sminkerski boem sto mi odudara od predhodnika.
Takodje poznati niksicki hazarder Blagota-Bacjo Mitric je boem Erakovicevog profila. Ne moze biti boem neko ko je stalno medijski zastupljen i u svakoj supi mirodjija. Nek mi profesor Bacjo ne zamjeri.
Mislim da u poslednje vrijeme dolazi neka sminkerska boemstina koja je samo blijeda kopija nekog drugog vremena.
Ni u kojem slucaju se Vito ne moze porediti i stavljati u kontekst sa ostalima.
Proslo vrijeme je uvijek neko bolje vrijeme :-)
Svakako je Niksic bio mnogo ljepisi grad kada si na ulici mogao da sretnes Vita, Miladina Sobica, Veljka Mandica.....

[bana]

Ne znam ko ti je rekao to za Blagotu Erakovica, posto je on mladji od Vita i prof. Vujacica, tako da pomisljam da to nije bas najsigurnija prica...
Mislim da niko od njih nije bio neki posebni disident, eto mozda je Vito bio kriticar tadasnje vlasti , ali po kafanama i posto su ga svi znali nije imao nekih vecih problema. Prof.Vujacic manje. A Blagota Erakovic ni u kojem slucaju...

Inace sto se tice pokojnih Vita i Sloba mislim da su oni i onako , posebno Vito, bili bolesni od plucnih bolesti pa nije ni cudo sto je cesto lezao u brezovackoj bolnici. I ne samo u njoj sto mu i pjesme melanholocno opisuju.

Ipak je Vito bio najveci boem od svih njih, a Blagota je veoma inteligentan ali pomalo sminkerski boem sto mi odudara od predhodnika.
Takodje poznati niksicki hazarder Blagota-Bacjo Mitric je boem Erakovicevog profila. Ne moze biti boem neko ko je stalno medijski zastupljen i u svakoj supi mirodjija. Nek mi profesor Bacjo ne zamjeri.
Mislim da u poslednje vrijeme dolazi neka sminkerska boemstina koja je samo blijeda kopija nekog drugog vremena.
Ni u kojem slucaju se Vito ne moze porediti i stavljati u kontekst sa ostalima.
Proslo vrijeme je uvijek neko bolje vrijeme :-)
Svakako je Niksic bio mnogo ljepisi grad kada si na ulici mogao da sretnes Vita, Miladina Sobica, Veljka Mandica.....

Ne volim da potpisujem tudje textove,pa necu ni ovaj,ali ka da si ga iz moje glave pisa.

Sto se tice Erakovica, kad je toliki boheme sto se sad ne buni protiv vlasti no se snjima skompanja?Mitric,Erakovic,Djurkovic obilaze podgoricke kafice koji su 'sminkerica' ,zetsko-ulicno hercegovacka kopija 'sminkerice' BG-a, a ako oni mogu stojat gore navedenim (pr.Kis za kojega je M.Kundera reka da je najveci pisac koji je '80. zivio u Parizu morate priznat nimalo nije stedio rijeci kad je ovo reka) rame uz rame onda ovaj topic,a bogami i cijelu pricu treba zakljucat!!!

Oprostite...

[apsolutno_nemoguca]

Jos jednom cu da zamolim da ne kopirate ove duze postove, samo da biste se slozili. Nije nas mnogo ovdje pa se mozemo ''pohvatat'' i pozvat na ono sto je ko rekao

Erakovica, najmanje dozivljavam kao boema ... u posljednje vrijeme, nesto ni kao umjetnika. Boem ... nemojte mi politiku sad plekat

[GAGA]

nesto mi pade na'm, a znam da je bio topic o boemstini...
boemstvo je svakako i nuznost. ne mozes 'boemisat' ako je tvoja egzistencija potpuno obezbijedjena. samo u kombinaciji sa polu-nemastinom mozes govorit o boemiji.
eto...

[apsolutno_nemoguca]

nesto mi pade na'm, a znam da je bio topic o boemstini...
boemstvo je svakako i nuznost. ne mozes 'boemisat' ako je tvoja egzistencija potpuno obezbijedjena. samo u kombinaciji sa polu-nemastinom mozes govorit o boemiji.
eto...

moguce, i ima smisla. negdje i sa patnjom... ?

[Ćipur]

2002. 7. decembra,

umro Pavle Đonović, crnogorski pisac, sakupljač narodnog humora. Rođen je 1934. u Tomićima kod Cetinja, školovao se na Cetinju i u Beogradu. Pisao je pjesme, kozerije, recenzije i prevodio sa mađarskog, rumunskog i slovenačkog jezika. Poznate su njegove zbirke: Umrli šetač, Ružni bogovi i Mornarske elegije, knjiga kozerije "Drače" i zbirka crnogorskog humora "Dim u dim" koja je imala tri izdanja.

Cetinjski dani Danila Kiša - priča Pavla Đonovića

Neprekinuto prijateljstvo

Željko D. Vušurović

Danilo Kiš je sa sa sobom odnio i cetinjske kiše. Šćasmo izaći iz neke beogradske kafane, ono Boga mi, pod cugom. Ja ga držim ispod ruke i kažem - ajde Kile, malo brže, vidiš da se skvasismo. Nijesmo imali nikakve kape, a on, kosmuran, samo kaže - nema ovdje cetinjskih kiša. Vidiš, ovo samo pada kiša, Bog se piša, na Danila Kiša. I tako je on tada komentarisao sve te kiše, osim cetinjskih kiša koje je priznavao i koje su mu davale inspiraciju i stvarale ga u tim mladalačkim danima i u svemu tome.
(Radio "Free Montenegro" - 22. 02. 2002.)

Danilo Kiš, jedan od najevropskijih pisaca sa prostora bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, dio djetinjstva i mladosti preveo je na Cetinju.
Poslije stradanja njegovog oca u II svjetskom ratu, Danilo se sa majkom i sestrom obreo u crnogorskoj prijestonici. Živjeli su kod majčinog brata Rista Dragićevića, poznatog crnogorskog istoričara. O njegovom životu na Cetinju govori Pavle Đonović, književnik i Danilov nerazdvojni prijatelj. Bili su susjedi i ista generacija. Svako jutro su zajedno odlazili u školu. Čak i u jednom kaputu, što je ovjekovječio fotograf beogradske "Politike" 1954. godine. Kako je nastala ta fotografija, govori profesor Pavle Đonović.

"To je bilo ono vrijeme studeni. Danilo nije imao kaputa, kao ni ja. Moj otac, koji je radio u jednom cetinjskom preduzeću, dobije neku nagradu. Kako mu je ostalo malo para, kaže mi - evo ti za jedan kapot! Ja pođem i vidim jedan kaput, koji su se zvali kubertusi. Bili su sukneni, a topli! Meni je možda trebao najmanji broj, ali ja uzmem najveći koji je bio u radnji. Pita me onaj trgovac - što će ti to? - a ja mu kažem - eto tako, dopada mi se ovaj. Onda ja pravo s njim kod Kiša. Kažem mu: obuci desni rukav, a ja ću lijevi. Obučemo se i zakopčamo.
Rekoh: evo nam sad svakog jutra da idemo do škole (jer smo svakog jutra išli zajedno), da se ne pomijećemo.

I tako, jednog jutra, šetajući do škole u jednom kaputu, primjeti nas neki novinar beogradske "Politike". Imao je i fotoaparat. I vidi on: iz kaputa vire dvije ruke, dvije glave, a četiri noge, pa napravi snimak.
A kad sam donio kaput doma - otac mi je poludio. Graje on - što će ti ovo, prevelik je za tebe - a ja ćutim, jer je tada bilo neko patrijahalno vaspitanje. Ali, kroz dva dana, moj otac pročita u "Politici" i vidi sliku đe nas dvojica idemo u istom kaputu. Onda me poljubio i čestitao mi što sam to uradio. Bilo mu je milo!"
Danilovo djetinjstvo su pratile mnoge nezgode, a najteže mu je padala teška i opaka majčina bolest. Problem je bio i nedovoljno poznavanje našeg jezika. Znao je skoro sve psovke, koje se u tim danima najlakše i nauče. "Čak je nas nekoliko njegovih drugova naučio i onim najmasnijim mađarskim, koje ni do dana današnjeg nijesmo zaboravili" - kaže profesor Đonović. Međutim, Danilo je brzo svladao jezik i ubrzo dobio vrlodobru ocjenu, a zatim stalnu odličnu.

Cetinjski gimnazijski dani bili su i dani prvih ljubavi, kaže Pavle Đonović. Nije bio rijedak slučaj da je po nekoliko drugova bilo zaljubljeno u istu drugaricu ili u djevojčice iz nižih odjeljenja.
"A bili smo za to naredni: težina naša nije prelazila 40 kilograma, a po nekim tada školskim zakonima, svakih 15 dana morali smo biti podšišani nularicom, do glave. Ličili smo više na robijaše nego na momčiće. No, ipak to nije smetalo našim drugaricama." - sjetno kaže Đonović. Tih dana, cetinjski gimnazijalci nijesu smjeli biti viđeni poslije 20 časova na ulici ili u bioskopu, jer su mogli sjutradan otići za ispisnicu iz škole.
To su i dani prvih susreta sa literaturom. Tada je Danilo Kiš počeo i da objavljuje u časopisima.

"Sjećam se, tako, da je jednog dana Kiš nabavio odnekud neki časopis "Polet". Izlazio je u Hrvatskoj, a bio je namijenjen srednjoškolcima. Kaže mi da im pošaljemo nešto, probe radi. I poslasmo im. On četiri pjesme u prozi, a ja tri stihovane. Na našu veliku radost, već u sljedećem broju sve objaviše i poslaše nam po nekoliko primjeraka. Eee, kako smo se samo tada pravili važni."
Đonović je rekao da su se znali i zabavljati. "Naveče bi Danilo iz kuće uzimao jednu staru violinu, koju je sa sobom donio iz Mađarske. Vjerovatno mu je to bilo jedino nasljedstvo i očeva zaostavština. I tada bi išli kod braće Ljuba i Boška Ivaniševića, i sviralo se do u kasne sate. Oni su živjeli u Donjem kraju (selo pored Cetinja, sada dio grada). Kasnije, u povratku, zasvirali bi pod prozorom neke od naših ljepotica i odma pobjegli."

To je početak njihove mladosti, koja se u pravom smislu nastavlja tek na studijama, u Beogradu. Danilo Kiš je bio prvi student koji je u redovnom roku diplomirao sa desetkom na katedri za svjetsku književnost Filozofskog fakulteta, kaže Pavle Đonović.
"Studentski dani su za nas nov život, nove borbe, nova saznanja i iskustva, početak boemskog života. nastavka gladi, lutanja i pisanja, pohađanja književnih večeri i učešća u njima, saradnje sa mnogim listovima i časopisima, objavljivanje prvih knjiga itd. Pravili smo se pomalo i važni, jer smo bili zapaženi među kolegama, a Boga mi, i među koleginicama."

I cetinjske kiše su bile jedna od inspiracija za Danila Kiša. To je tada bila sudbina svih nas, kaže profesor Đonović. Vrijeme se uglavnom provodilo u bibliotekama. Kiš i Đonović bi odlazili u gradskoj biblioteci, kao i u velikoj Centralnoj narodnoj biblioteci "Đurđe Crnojević". Tamo su radili pametni ljudi - Ratko Đurović, Niko Simov Martinović i drugi. Dva nerazdvojna prijatelja su posjećivali i staru, muzejsku biblioteku, gdje je radio Danilov ujak, Risto Dragićević. Osim toga, istoričar Dragićević je imao i strašnu kućnu biblioteku. Veliki prijatelji su "upijali" znanje i sve to koristili. "I kad počnu cetinjske kiše, ona čuda, nemaš đe nego nad knjigom. Pod pritiskom naših profesora, jer su vidjeli da smo obdareni, forsirali su nas da nešto stvaramo, da nešto pišemo. Inače, da je sve to objavljivano, što smo tada stvarali i pisali, bilo bi to sasvim drugačije od onog što je do sada objavljeno" - kaže Pavle Đonović.
On je rekao da je Danilo Kiš ponio sa sobom cetinjske kiše.

"U Cetinju su strašne te kiše jesenje, to je poznato. Na primjer, samo da pređete ulicu, već ste do kostiju okupani i skvašeni. Dočim, mi kad smo bili u Beogradu, tamo ne umije da pada kiša. Tamo ona samo nadaje, u stvari se nešto pizdi. Nema ono ljudski da te okupa. Šćasmo izaći iz kafane, ono Boga mi, pod cugom, ja ga držim ispod ruke i kažem - ajde Kile - tako sam ga zvao - malo brže, vidiš da se skvasismo. Nijesmo imali nikakve kape, a on, kosmuran, samo kaže - nema ovdje cetinjskih kiša. Vidiš, ovo samo pada kiša, Bog se piša, na Danila Kiša. I tako je on tada komentarisao sve te kiše, osim cetinjskih kiša koje je priznavao i koje su mu davale inspiraciju i stvarale ga u tim mladalačkim danima i u svemu tome."

Poslije studija, Đonović i Kiš ostaju u kontaku. Veliki prijatelji se dopisuju. "U pismima koja sam sačuvao, Kiš me je obaještavao o svemu i svačemu, o prevodilačkom radu, o ljubavi sa Mirom Miočinović, gdje kaže na jednom mjestu u pismu od 24. 03. 1962. godine: "Ne umem još uvek da ti išta pametno kažem. Možda ću se kroz 2 - 3 mjeseca oženiti. Naravno, Mirom; ona je moja neminovnost". U svojim pismima, uvijek je pominjao Novi Sad, kao neku vrstu oduška od beogradske gužve. Takođe je volio vozove i putovanja vozom. "Još za studentskih dana, mnoge smo noći provodili na željezničkoj stanici prateći i dočekujući vozove. Iako je tada uglavnom ćutao, osjećao sam da ga to podsjeća na djetinjstvo i pokojnog oca, koji je bio službenik na željeznici" - kaže Đonović.

Odlazak za Pariz mu nije lako pao. Ipak je dolazio svake godine na Cetinje. Iako teško obolio, nije se predavao. Uvijek bi uzimao gitaru i pjevao. "Tako je bilo i prilikom njegovog zadnjeg boravka na Cetinju, samo mjesec dana prije nego što će se preseliti u vječnost. Tada je rekao mojoj supruzi - ti si srećna, imaš dva sina. Oćeš da mi daš ovog starijeg da ide sa mnom za Pariz? I da bi tako, i on šćaše danas biti živ. Dočim, u 32. godini života nestade nesrećnim slučajem. A volio ih je kao svoju djecu, jer Danilo nije imao djece."

Danilo Kiš se, nakon razvoda sa Mirom Miočinović, na katedri gdje je predavao upoznao sa Francuskinjom Paskal. Da je Danilo umro, Pavle Đonović je saznao od njegove djevojke. Ona ga je pazila i njegovala do zadnjeg časa, iako je bila mlada i studentkinja. "Tog dana mi Paskal javi iz Pariza da je Danilo preminuo. Reče mi da se nekoliko zadnjih dana nije mučio od bolova, već da se sve zbilo kao da je zaspao, pa bi čovjek mogao očekivati da se probudi." - sjetno kaže Pavle Đonović, nerazdvojni prijatelj velikog pisca.
Na kraju, Đonović je rekao: "Viđenja su nam se prekinula, ali prijateljstvo ne. Prijateljstvo se ne može prekinuti".

Željko D. Vušurovic
(Radio "Free Montenegro" - 22. 02. 2002.)

[VincentLaMarca]

Sto je zapravo boemstvo?

boemstvo...konzumiranje alkohola,zena (vise alkohola no zena),zadimljenih kafanchura dje su stonjaci karirani,sisatih pevaljki koje pipkas za iste i tako...

[PHI]

Za mene je boemstvo kadkad najsavrseniji oblik eskpresije. Ma nije li dobro samo izraziti, bez obzira na bilo sta. Ta sloboda, koja, priznajem, kadkad sadrzi i alkohol.. Ali, sta prvo dodje, alkohol ili boemija hahaha..

pozdrav ljepote moje!

[PHI]

nesto mi pade na'm, a znam da je bio topic o boemstini...
boemstvo je svakako i nuznost. ne mozes 'boemisat' ako je tvoja egzistencija potpuno obezbijedjena. samo u kombinaciji sa polu-nemastinom mozes govorit o boemiji.
eto...

istina Gaga.. Samo sto najbolja stvar je sto nemastina moze biti ama bilo sta..zavisi od ljudi...uf sto je to dobro..

[Kalea]

Da se razumijemo, kafana ime svoj veliki istorijski status!

U vrijeme impresionizma, kada nastaje boemstina kao socijalna kategorija, kafana je bila mjesto bjega. Ali kad se toliko zanimljivih ljudi nadje na istom mjestu, ono postaje lonac novih ideja.
Kao i forumi! Unutar njih postoji prostor da se kaže svoje mišljenje, al iako je taj prostor javan, on nema toliko neposredan uticaj na ono o čemu se konkretno diskutuje. Ljudi se preko njega mogu informisati i uključiti, ali se i ne angažuju. Sve više je i ono mjesto za bjeg. Koliko je samo postova pisano o telekomu. Šta je urađeno? Postojala je kritična masa, ali nijesu "podignute slušallice u isti sekund" kao u Sloveniji, kako bi se spržio sistem koji nas prži.
A i kafane nijesu ono što su bile.
U Crnoj Gori sve čitaone su nastale u kafani. Iz tih čitaona nastala su pozorišta. Svako pozorište ima svoju kafanu, tj. bife!
Danas to više nije tako...Danas više i nema boemstva. Postojali su neki ljudi, ali oni nijesu veliki samo zato što su bili boemi. To što su bili boemi, to je samo njihova druga dimenzija...Takvih ljudi više nema. A sve je manje i onih koji bi po bilo čemu bili veliki...

[PHI]

Da se razumijemo, kafana ime svoj veliki istorijski status!

U vrijeme impresionizma, kada nastaje boemstina kao socijalna kategorija, kafana je bila mjesto bjega. Ali kad se toliko zanimljivih ljudi nadje na istom mjestu, ono postaje lonac novih ideja.
Kao i forumi! Unutar njih postoji prostor da se kaže svoje mišljenje, al iako je taj prostor javan, on nema toliko neposredan uticaj na ono o čemu se konkretno diskutuje. Ljudi se preko njega mogu informisati i uključiti, ali se i ne angažuju. Sve više je i ono mjesto za bjeg. Koliko je samo postova pisano o telekomu. Šta je urađeno? Postojala je kritična masa, ali nijesu "podignute slušallice u isti sekund" kao u Sloveniji, kako bi se spržio sistem koji nas prži.
A i kafane nijesu ono što su bile.
U Crnoj Gori sve čitaone su nastale u kafani. Iz tih čitaona nastala su pozorišta. Svako pozorište ima svoju kafanu, tj. bife!
Danas to više nije tako...Danas više i nema boemstva. Postojali su neki ljudi, ali oni nijesu veliki samo zato što su bili boemi. To što su bili boemi, to je samo njihova druga dimenzija...Takvih ljudi više nema. A sve je manje i onih koji bi po bilo čemu bili veliki...

Neko kaze da je boemizam samo izam..mozda nekog studenta propalim od citanja, ucenja, i kadkad kreativnih.. pa ekspresija...ali sta znam, mozda sam i ja jedan od tih.. nisam kuci..

[PHI]

hahahaha...sta cu... izvinjavam se..istina...

[milovan]

boemstvo...konzumiranje alkohola,zena (vise alkohola no zena),zadimljenih kafanchura dje su stonjaci karirani,sisatih pevaljki koje pipkas za iste i tako...

Sjetih se izreke iz stanica MUPa,

SLIKU TVOJU LJUBIM.

[Mistress9]

Boem danas= student negog umjetnickog fakulteta, koji umjesto da radi, u kafani prica o radu i pije na tudji racun jer je coce boem i student.

[Bonja the Zmaj]

Takodje poznati niksicki hazarder Blagota-Bacjo Mitric je boem Erakovicevog profila. Ne moze biti boem neko ko je stalno medijski zastupljen i u svakoj supi mirodjija.

Niti moze biti boem sa dlakom na jeziku i stopericom u goozici

Tako mi njihove boemstine s mjerom 8-)

[Kalea]

Nema vise boemstva...izumrlo je zajedno sa ostalim stvarima...
Ono je ostalo zanimljiv -izam koji volimo sebi nakačiti ispred svog imena, ne bi li sami bili zanimljivi, ali u svijetu simulakruma, ono je zaista losa kopija.
Danas je identitet stvar imidza. I boemstvo čak i kao takvo nije toliko problematično koliko je problematičan imidz, stajling, identitet i koncept dzankija i narkomanije, kao cyber boemstva. Ako neko već voli da zaprđuje, sjedi i ispija čaše razgovora, neka proba! Na svoju štetu, ili možda na stranu jednog njegovog dijela života kroz koji želi da prođe.
Ali ako neko nema živaca toliko da sjedi i nasipa se toliko tečnosti, već krene na instant količinu psihoaktivnih supstanci, s kojom je kao hiper kreativan, i pri tom sposoban rođenu majku da proda za dozu - o čemu onda mi pričamo?! Đe smo mi? Kakvo boemstvo! To je rani neolit! Mi živimo u drugoj problematici.

U toj problematici su upravo ti ljudi koji umišljaju da nešto rade, da su kreativni, a zapravo nemaju dovoljno bogatstva da se nose s tim, posebno ne materijalnog i onda prelaze granicu i ulaze i u kriminal, žicare ili otimaju. U toj problematici je samo jedan tip ljudi. U boemstvu je čitava plejada likova iz commedie del arte. Među njima nema lažiranja. Ili možeš da se nosiš s tim ili ne možes. Niko nikom ne plaća piće da bi ga trpio. Boemstvo je stvar društva i razgovora, i naravno enormne količine alkohola, s kojom se ne mogu svi nositi... Nije ni to dobro, ali je mnogo živopisnije od jednolične narkomanije, koja je takođe problematična u umjetničkim krugovima...ali se u toj problematici ne razlikuje umjetnik od nekog "momka iz kraja". S alkoholom, koji je isto suicid, je ipak nešto drugačije. Tu si ti ti. Nekad si svinja, neka majmun, nekad lav, lisica ili vuk... Ali imaš čitav proces kroz koji prolaziš da bi stigao neđe i ujutru te obavezno boli glava, pa onda možeš i da razmisliš o svemu...

[bojan_pg]

Ne mogu početi da pišem ili uopšte da razmišljam o boemstvu i boemima a da prvo ne pomenem kafanu. Kafanu kao fenomen koji kroz vjekove opstaje na istim početnim osnovama, mijenjajući enterijer ali suštinu i svrhu nikada. Kafana je nastala kao ljudska potreba ili bolje reći mana, kompleks više vrijednosti, da neko stoji iznad nas i uslužuje, da izlazi u susret našim željama, da budemo kraljevi makar na tom malom drvenom stolu punom alkohola koji nas uzdiže još i više u želji da budemo neko. Tačnih podataka o njenom nastanku nema ali se procjenjuje da je nastala kada i prvi gradovi. Stvaranjem kuća neminovno se javjala i potreba za drugom kućom odnosno kafanom, što ona i jeste za sve one koji bježeći od stvarnosti (bila to zla žena, bezobrazna djeca, preglasni komšija) tragaju za utjehom, za mjestom gdje su ono što žele da budu. Kafana je utočište. Kafana je pribježište. Kafana je porodica. Kafana je žena. Kafana je život za sve one koji žive kafanu i u njoj ostvaraju sebe – BOEME. Bez njih ona je samo uslužna kuća i ništa više.

Danas u svijetu možete naići na puno mjesta gdje će vam reći ovdje se nalazi kafana gdje je boravio taj i taj pjesnik , slikar, književnik, ovdje je napisao stihove neprolazne vrijednosti, za ovim stolom je pripit od vina na stoljnjaku progorelom od cigara stvarao svoje „velike“ misli. U vremenima kada fukara i ološ dobiju na vrijednosti kada izmigolje iz zapećka istorije, u vremenima kada su rat i stradanje bili osnovna preokupacija, umjetnici su smatrani slabićima i protuvama koji ne žele da se bore, da ubijaju iste ljude kao što su i oni, da ubijaju život, ali samu uz veliki bol se i stvaraju velike stvari, a gdje drugo do u jedinom pribježištu-kafani. Za njih je kafana tada bila jedino mjesto gdje bi uz alkohol makar na trenutak zaboravljali gdje se nalaze i tada je genij ivirao iz njih tada je rođen boem. Boem nije svako i ne može biti bilo ko, nije dovoljnao sjesti, piti i pričati koješta zamarajući ljude oko sebe, boemstvo je sijeda kosa, neuredna brada, zamišljeno čelo, pijani pogled bistih očiju, bistrih zato sto dolaze od ljudi koji misle drugačije od svih ostalih zato što misli ljepše i genijlnije, misli boemski jer njemu je kafana „atelje“.
„...kafana će poznati boema
suznog oka
i drhtave ruke
kafana će vidjeti čudaka
koji vino pretvara u suze...“
Ovo jedni od stihova koji govore o njima koji žive svoj život između izmaglice duvanskog dima, vinskog isparenja i ljudi koji prolaze pored njih i ne razumiju dušu jednog čudaka britkog uma i čarobnih misli.

Mnoge sam čuo kako govore da boemi uništavaju svoj život i šta bi sve stvorili da su živjeli duže. Ja im kažem da ne bi stvorili ne više, nego ne bi stvorili ništa jer njihov život postoji zbog svrhe da budu to što jesu i oni samo u toj sredini u tom habitau kafanskom mogu bitisati. Šta bi bili Hamlet i Don kihot bez svoje ludosti, šta bi bio Valentin bez svojih zaljubljenih parova, da li bi postojao Njegoš bez Lovćena, Artur bez vitezova, Olimp bez bogova, šta bi boem bez kafane? Ništa. To je triangl između kafane, vina i čovjeka, neraskidiv i jak ne samo zbog toga što je od praiskona nego zbog toga što jedno ne ide bez drugoga, ne može i ne postoji, zato što je umjetnost.

O boemstvu je pisano puno, često se govori i rado sluša o njemu ali da li stvarno neko razumije do kraja taj fenomen kafanskog umjetnika i pustinjaka u civilitaciji. Moje je mišljenje da se ne može razumijeti jer bi se moralo biti boemom pa shvatiti, a oni koji to jesu o boemstvu i ne razmišljaju jer ono je za njih svakodnevnica, ono je njihov život a oni dobro znaju da život treba živjeti a ne govoriti o njemu. Kolika je njihova vrijednost najbolje svedoči slučaj Van Goga kada je u jednoj kafani za bijedni ručak nacrtao vazu punu cvijeća koja sada mnogo godina kasnije vrijed više nego li i kafana i cijeli gradić gdje se ona nalazila. Sudbina boema je teška i turobna, oni su neshvaćeni i često ismijani, a mi kao ljudi koji nikada ne shvataju kada treba nego uvijek kada je kasno, na njih gledamo sa podozrenjem ne shvatajući da nije pijanac onaj koji pije previše nego onaj koji pije jer ne zna drugačije. Boemi nijesu pijanci , boemstvo nije bolest ono je genijalnost a kafana, sa makar i jednim koji sjedi u ćošku, institucija.
Kafana , mahana, han, birtija, bircuz. Lutajući ujetnik, čudak, genij pijanog pogleda, pjesnik izboranog čela, Boem. Samo za ljude i mjesta kojima oni daju dušu.
Kada je jedan od najvećih crnogorskih boema Vitomir Vito Nikolić pjevao svoje stihove u kafanama koje su ga rado gledale i dočekivale, a kojima je on zauzvrat davao vječnost u svojim pjesmama, vjerovatno nije ni slutio da će nakon njega u Crnoj Gori pjesništvo postati (čast izuzecima) zanimanje i posao a ne ljubav i govor duše, koju je veliki pjesnik itekako razumio. Vjerovatno bi odmahnuo samo rukom kada bi znao da danas nije važno šta ti stihovi govore, već o kome govore, na koga misle, što ovaj pokušava da kaže je li on naš ili njihov? Danas su i kafane naše i njihove i ako nesrećni ne znamo ni ko smo mi a kamoli oni. „ Pjesma nas je održala i njoj hvala“, sada nas održavaju podjele i svađe a pribježišta nigdje, jer i kafane su danas postale kancelarije, mjesta gdje treba biti viđen i još ako ima sa kima važnim sreći kraja nema, kafana je postala izlog kiča i bescilja, banalnosti i gadosti. Bez kafane nema ni boema a bez njih ni pravog stiha, kičice i nota, pa se bojim da će nas buduće generacije pamtiti samo po čudu.
„... i od dima duvanskoga
i od vina pijanoga
i od ljudi oko sebe
oni znaju nešto više
oni znaju mnogo bolje
oni život žive stolom
oni pjesmi daju čelo.“

[GAGA]

nemam pojma o chemu prichate.
boemshtina = samodestrukcija