Boemstvo

[apsolutno_nemoguca]

Karakteristicno je odredjene krugove, za umjetnike. Ne sve, naravno.

Sto je za vas primjer boemstva, ili mozda ko?

Sto je zapravo boemstvo?

[otrovna_]

Karakteristicno je odredjene krugove, za umjetnike. Ne sve, naravno.

Sto je za vas primjer boemstva, ili mozda ko?

Sto je zapravo boemstvo?

Boemstvo - ime koje su alkoholicari smislili za sebe!

[Carla Bruni]

A sto mislite ko su crnogorski boemi i gdje se okupljaju?
Ja znam da je to na Ct ranije bila Lesova lipa nek me Thomas ispravi ako grijesim.
A moracu se podsjetit kako se zove caffe` u Parizu gdje su se okupljali najpoznatiji boemi (slikari,pisci,..)

[Carla Bruni]

Eh zaboravih ...za mene jedan od najboljioh primjera - Vito Nikolic.
Naravno postoje i blaze varijante boema.

[Thomas_O_Malley]

A sto mislite ko su crnogorski boemi i gdje se okupljaju?
Ja znam da je to na Ct ranije bila Lesova lipa nek me Thomas ispravi ako grijesim.

Ne grijesis bogami. I jos stoji ispred Milusine pecine (kafana). Napomenite mi da vam pokazem kad dodjete na pice!

Sto se boema tice, za mene je to bio pok. gospodin Pavle Djonovic ("Dim u dim", dugogodisnji direktor Muzeja...pjesnik, pisac, novinar... Ljudina!). To je bio covjek od kojeg se uvjek moglo nesto novo i nesto lijepo nauciti. Njegove price nisu bile nikad dosadne, nikad iste, a uvjek tako jednostavne. U njima nije bilo vulgarnosti, a uvjek je i najmanji detalj bio otkriven. Ispricane onim neponovljivim jezikom cetinjskog duha (i humora), ciji je on bio jedan od najboljih predstavnika, price pokojnog gospodina Pavla najcesce su nastajale u nekoj od cetinjskih kafana, uz rakiju. Rjedje pivo. Pamtim ga u sivom besprekorno cistom i ispeglanom odijelu, sa naocarama - koje bi prilikom price uzeo u ruku - , sa nezaobilaznim sivim sesirom, novinama i bar jednom knjigom ispod ruke.

Inace za sebe je govorio da je covjek koji najmanje na svijetu "trosi" cipele : "Ujutro, posto izlazim u deve' zora izadjem na vrh prsta, a uvece me, najcesce, donesu!"

A moracu se podsjetit kako se zove caffe` u Parizu gdje su se okupljali najpoznatiji boemi (slikari,pisci,..)

Caffe "Vepler" na Trgu Clichy je jedan od takvih. Opisuje ga Henri Miler u svojem romanu "Mirni dani na Klisiju" i "Mara Marinjan". Ako se sjetis imena tog (drugog) kafea, obavezno postuj!

[underwater love]

Pa ljudi pravo da vam kazem, kad god cujem "boem" pomislim na gomilu koja se fura da je nesto drugacija i da je neshvacena... sto se mene tice sve je to foliranje ("menE ovaj svijet ne shvaĆa) i sve to jedna tragi-komedija ljudi koju SAMO pokušavaju da budu drugačiji. "Kafana je moja sudbina" ??? Ma dajte ...

[SKOJ]

Pa ljudi pravo da vam kazem, kad god cujem "boem" pomislim na gomilu koja se fura da je nesto drugacija i da je neshvacena...

Tzv. "mogli smo ali nismo htjeli"

[Thomas_O_Malley]

Pa ljudi pravo da vam kazem, kad god cujem "boem" pomislim na gomilu koja se fura da je nesto drugacija i da je neshvacena... sto se mene tice sve je to foliranje ("menE ovaj svijet ne shvaĆa) i sve to jedna tragi-komedija ljudi koju SAMO pokušavaju da budu drugačiji. "Kafana je moja sudbina" ??? Ma dajte ...

Ako pricas o modernome dozivljaju toga pojma - slazem se. Mnogo bi ljudi voljelo da budu oznaceni tim "nadimkom" , pa pokusavaju da budu boemi. Time su odma' osudjeni na neuspjeh jer se oni, koji s pravom mogu biti nazvani boemima (Covjek kojeg sam pomenuo, Vito Nikolic, Risto Dragicevic...) nikad sebe nece opisat tako. Evo osnovna razlika :

Dva glumca - Pavle Vujisic i Petar Bozovic. Kafana, pice, velik stomak, mnogo uloga... Koja je razlika sem glumackih kvaliteta? Odnos prema zivotu. Pavlu je kafana, druzenje, etc. bio nacin zivota, dok ovaj drugi pokusava da bude tako dozivljen.

Grijesim li?

[Fenix]

Hmmm... Prvo mi padaU na pamet Rade Sherbedzija i Zoran Radmilovic... Ko zna zasto

[bana]

Tomas je pomenuo Pavla Djonovica,ali ne smijemo zaboravit ni njegovog druga iz djetinjstva,rane i pozne mladosti(koju prekida 1989.godine smrt).Naravno rijec je Danilu Kisu.

Ipak mozda najkarakteristicniji cetinjski boheme svih vremena je Leso.

Od zivis Sasa Cilikov,Milija Pavicevic,Ljubo Djurkovic....

p.s.Pokusacu da nadjem jedan intervju sa pok. Pavlom Djonovicem datom za respekt prije par godina

[bana]

Cetinjski dani Danila Kiša - priča Pavla Đonovića

Neprekinuto prijateljstvo

Željko D. Vušurović

Danilo Kiš je sa sa sobom odnio i cetinjske kiše. Šćasmo izaći iz neke beogradske kafane, ono Boga mi, pod cugom. Ja ga držim ispod ruke i kažem - ajde Kile, malo brže, vidiš da se skvasismo. Nijesmo imali nikakve kape, a on, kosmuran, samo kaže - nema ovdje cetinjskih kiša. Vidiš, ovo samo pada kiša, Bog se piša, na Danila Kiša. I tako je on tada komentarisao sve te kiše, osim cetinjskih kiša koje je priznavao i koje su mu davale inspiraciju i stvarale ga u tim mladalačkim danima i u svemu tome.
(Radio "Free Montenegro" - 22. 02. 2002.)

Danilo Kiš, jedan od najevropskijih pisaca sa prostora bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, dio djetinjstva i mladosti preveo je na Cetinju.
Poslije stradanja njegovog oca u II svjetskom ratu, Danilo se sa majkom i sestrom obreo u crnogorskoj prijestonici. Živjeli su kod majčinog brata Rista Dragićevića, poznatog crnogorskog istoričara. O njegovom životu na Cetinju govori Pavle Đonović, književnik i Danilov nerazdvojni prijatelj. Bili su susjedi i ista generacija. Svako jutro su zajedno odlazili u školu. Čak i u jednom kaputu, što je ovjekovječio fotograf beogradske "Politike" 1954. godine. Kako je nastala ta fotografija, govori profesor Pavle Đonović.

"To je bilo ono vrijeme studeni. Danilo nije imao kaputa, kao ni ja. Moj otac, koji je radio u jednom cetinjskom preduzeću, dobije neku nagradu. Kako mu je ostalo malo para, kaže mi - evo ti za jedan kapot! Ja pođem i vidim jedan kaput, koji su se zvali kubertusi. Bili su sukneni, a topli! Meni je možda trebao najmanji broj, ali ja uzmem najveći koji je bio u radnji. Pita me onaj trgovac - što će ti to? - a ja mu kažem - eto tako, dopada mi se ovaj. Onda ja pravo s njim kod Kiša. Kažem mu: obuci desni rukav, a ja ću lijevi. Obučemo se i zakopčamo.
Rekoh: evo nam sad svakog jutra da idemo do škole (jer smo svakog jutra išli zajedno), da se ne pomijećemo.

I tako, jednog jutra, šetajući do škole u jednom kaputu, primjeti nas neki novinar beogradske "Politike". Imao je i fotoaparat. I vidi on: iz kaputa vire dvije ruke, dvije glave, a četiri noge, pa napravi snimak.
A kad sam donio kaput doma - otac mi je poludio. Graje on - što će ti ovo, prevelik je za tebe - a ja ćutim, jer je tada bilo neko patrijahalno vaspitanje. Ali, kroz dva dana, moj otac pročita u "Politici" i vidi sliku đe nas dvojica idemo u istom kaputu. Onda me poljubio i čestitao mi što sam to uradio. Bilo mu je milo!"
Danilovo djetinjstvo su pratile mnoge nezgode, a najteže mu je padala teška i opaka majčina bolest. Problem je bio i nedovoljno poznavanje našeg jezika. Znao je skoro sve psovke, koje se u tim danima najlakše i nauče. "Čak je nas nekoliko njegovih drugova naučio i onim najmasnijim mađarskim, koje ni do dana današnjeg nijesmo zaboravili" - kaže profesor Đonović. Međutim, Danilo je brzo svladao jezik i ubrzo dobio vrlodobru ocjenu, a zatim stalnu odličnu.

Cetinjski gimnazijski dani bili su i dani prvih ljubavi, kaže Pavle Đonović. Nije bio rijedak slučaj da je po nekoliko drugova bilo zaljubljeno u istu drugaricu ili u djevojčice iz nižih odjeljenja.
"A bili smo za to naredni: težina naša nije prelazila 40 kilograma, a po nekim tada školskim zakonima, svakih 15 dana morali smo biti podšišani nularicom, do glave. Ličili smo više na robijaše nego na momčiće. No, ipak to nije smetalo našim drugaricama." - sjetno kaže Đonović. Tih dana, cetinjski gimnazijalci nijesu smjeli biti viđeni poslije 20 časova na ulici ili u bioskopu, jer su mogli sjutradan otići za ispisnicu iz škole.
To su i dani prvih susreta sa literaturom. Tada je Danilo Kiš počeo i da objavljuje u časopisima.

"Sjećam se, tako, da je jednog dana Kiš nabavio odnekud neki časopis "Polet". Izlazio je u Hrvatskoj, a bio je namijenjen srednjoškolcima. Kaže mi da im pošaljemo nešto, probe radi. I poslasmo im. On četiri pjesme u prozi, a ja tri stihovane. Na našu veliku radost, već u sljedećem broju sve objaviše i poslaše nam po nekoliko primjeraka. Eee, kako smo se samo tada pravili važni."
Đonović je rekao da su se znali i zabavljati. "Naveče bi Danilo iz kuće uzimao jednu staru violinu, koju je sa sobom donio iz Mađarske. Vjerovatno mu je to bilo jedino nasljedstvo i očeva zaostavština. I tada bi išli kod braće Ljuba i Boška Ivaniševića, i sviralo se do u kasne sate. Oni su živjeli u Donjem kraju (selo pored Cetinja, sada dio grada). Kasnije, u povratku, zasvirali bi pod prozorom neke od naših ljepotica i odma pobjegli."

To je početak njihove mladosti, koja se u pravom smislu nastavlja tek na studijama, u Beogradu. Danilo Kiš je bio prvi student koji je u redovnom roku diplomirao sa desetkom na katedri za svjetsku književnost Filozofskog fakulteta, kaže Pavle Đonović.
"Studentski dani su za nas nov život, nove borbe, nova saznanja i iskustva, početak boemskog života. nastavka gladi, lutanja i pisanja, pohađanja književnih večeri i učešća u njima, saradnje sa mnogim listovima i časopisima, objavljivanje prvih knjiga itd. Pravili smo se pomalo i važni, jer smo bili zapaženi među kolegama, a Boga mi, i među koleginicama."

I cetinjske kiše su bile jedna od inspiracija za Danila Kiša. To je tada bila sudbina svih nas, kaže profesor Đonović. Vrijeme se uglavnom provodilo u bibliotekama. Kiš i Đonović bi odlazili u gradskoj biblioteci, kao i u velikoj Centralnoj narodnoj biblioteci "Đurđe Crnojević". Tamo su radili pametni ljudi - Ratko Đurović, Niko Simov Martinović i drugi. Dva nerazdvojna prijatelja su posjećivali i staru, muzejsku biblioteku, gdje je radio Danilov ujak, Risto Dragićević. Osim toga, istoričar Dragićević je imao i strašnu kućnu biblioteku. Veliki prijatelji su "upijali" znanje i sve to koristili. "I kad počnu cetinjske kiše, ona čuda, nemaš đe nego nad knjigom. Pod pritiskom naših profesora, jer su vidjeli da smo obdareni, forsirali su nas da nešto stvaramo, da nešto pišemo. Inače, da je sve to objavljivano, što smo tada stvarali i pisali, bilo bi to sasvim drugačije od onog što je do sada objavljeno" - kaže Pavle Đonović.
On je rekao da je Danilo Kiš ponio sa sobom cetinjske kiše.

"U Cetinju su strašne te kiše jesenje, to je poznato. Na primjer, samo da pređete ulicu, već ste do kostiju okupani i skvašeni. Dočim, mi kad smo bili u Beogradu, tamo ne umije da pada kiša. Tamo ona samo nadaje, u stvari se nešto pizdi. Nema ono ljudski da te okupa. Šćasmo izaći iz kafane, ono Boga mi, pod cugom, ja ga držim ispod ruke i kažem - ajde Kile - tako sam ga zvao - malo brže, vidiš da se skvasismo. Nijesmo imali nikakve kape, a on, kosmuran, samo kaže - nema ovdje cetinjskih kiša. Vidiš, ovo samo pada kiša, Bog se piša, na Danila Kiša. I tako je on tada komentarisao sve te kiše, osim cetinjskih kiša koje je priznavao i koje su mu davale inspiraciju i stvarale ga u tim mladalačkim danima i u svemu tome."

Poslije studija, Đonović i Kiš ostaju u kontaku. Veliki prijatelji se dopisuju. "U pismima koja sam sačuvao, Kiš me je obaještavao o svemu i svačemu, o prevodilačkom radu, o ljubavi sa Mirom Miočinović, gdje kaže na jednom mjestu u pismu od 24. 03. 1962. godine: "Ne umem još uvek da ti išta pametno kažem. Možda ću se kroz 2 - 3 mjeseca oženiti. Naravno, Mirom; ona je moja neminovnost". U svojim pismima, uvijek je pominjao Novi Sad, kao neku vrstu oduška od beogradske gužve. Takođe je volio vozove i putovanja vozom. "Još za studentskih dana, mnoge smo noći provodili na željezničkoj stanici prateći i dočekujući vozove. Iako je tada uglavnom ćutao, osjećao sam da ga to podsjeća na djetinjstvo i pokojnog oca, koji je bio službenik na željeznici" - kaže Đonović.

Odlazak za Pariz mu nije lako pao. Ipak je dolazio svake godine na Cetinje. Iako teško obolio, nije se predavao. Uvijek bi uzimao gitaru i pjevao. "Tako je bilo i prilikom njegovog zadnjeg boravka na Cetinju, samo mjesec dana prije nego što će se preseliti u vječnost. Tada je rekao mojoj supruzi - ti si srećna, imaš dva sina. Oćeš da mi daš ovog starijeg da ide sa mnom za Pariz? I da bi tako, i on šćaše danas biti živ. Dočim, u 32. godini života nestade nesrećnim slučajem. A volio ih je kao svoju djecu, jer Danilo nije imao djece."

Danilo Kiš se, nakon razvoda sa Mirom Miočinović, na katedri gdje je predavao upoznao sa Francuskinjom Paskal. Da je Danilo umro, Pavle Đonović je saznao od njegove djevojke. Ona ga je pazila i njegovala do zadnjeg časa, iako je bila mlada i studentkinja. "Tog dana mi Paskal javi iz Pariza da je Danilo preminuo. Reče mi da se nekoliko zadnjih dana nije mučio od bolova, već da se sve zbilo kao da je zaspao, pa bi čovjek mogao očekivati da se probudi." - sjetno kaže Pavle Đonović, nerazdvojni prijatelj velikog pisca.
Na kraju, Đonović je rekao: "Viđenja su nam se prekinula, ali prijateljstvo ne. Prijateljstvo se ne može prekinuti".

Željko D. Vušurovic
(Radio "Free Montenegro" - 22. 02. 2002.)

[sta_ce_nama_soferima_kuca]

Primjer boemstva? BAUDELAIRE :!: 8)

[bubby[Y]]

Ima jedna štoria za Mirka Kovača i Danila Kiša.Kako su zajedno bančili po Biogradu, jedne pijane večeri ispriča Danilo Mirku skicu za nenapisanu priču i Kovač je napiše..Tu se grdno posvađaju i kada je Kovač bio na liječenju ( a od hemoterapije mu opala sva kosa ) dođe Borislav Pekić i kaže mu : "Ništa ti ne brini, porašće tebi kosa kao Danilu Kišu." :)

[apsolutno_nemoguca]

Moje asocijacije: Danilo Kis, Rade Serbedzija, Vito Nikolic, Tin Ujevic, ...

[Cousteau]

Ih, boemstvo . Taj izraz imaju tendenciju koristiti alkoholicari kao eufemizam za sebe same.

[GAGA]

Ih, boemstvo . Taj izraz imaju tendenciju koristiti alkoholicari kao eufemizam za sebe same.

alkoholicar btw samo...

danasnji boemi boemishu do prve uplate od para Vlade...
tuga brate. nema ni postenog klosara!

[augustin]

biti iskren i onda kada te ljudi odbacuju. napisati i ono za shta znas da nece biti shvaceno. izabrati da vjerujes i onda kada znas da ces biti prevaren. voljeti i kada znas da ti nece biti uzvraceno

"Ruko ispruzhena prema drugoj obali kloni
Ako smo pali bili smo padu skloni
Ovde je noc shto se zhivotu opire"

[apsolutno_nemoguca]

augustin, /me ostala bez texta

[underwater love]

tuga brate. nema ni postenog klosara!

Xaxaxaxaxaxa... ziva istina!

A stihovi B.M. mogu se primijeniti na sve i svakog, jer nema toga ko se nikad nije osjetio uzaludnim, prevarenim, neshvacenim. Svi smo mi mrvice i zato mrzim kad ljudi od svojih zivota prave dramu, tripuju se da je njima teže. Svi imamo svoje jade i na jedan ili drugi nacin - svi smo u sosu (no treba umjeti uzivati cak i onda), pa opet ne kukumacemo po kafanama i ne nose nas zbog toga kuci obeznanjene. Mozda ja pojam boemstva prebukvalno shvatam, oprosticete mi, ali alergicna sam na tu rijec

[Cousteau]

Xexe... "Kafana je moj život" Alergična, nema što.

[underwater love]

Xexe... "Kafana je moj život" Alergična, nema što.

Je li to nesto na moj račun? :razz:

[milicaaaaaaa]

vito nikolic sergej jesenjin

[Cousteau]

Je li to nesto na moj račun? :razz:

A nije.Nije sigurno, a znam da te ne mogu ubijedit'.

[Blue_Line[R]]

A stihovi B.M. mogu se primijeniti na sve i svakog, jer nema toga ko se nikad nije osjetio uzaludnim, prevarenim, neshvacenim. Svi smo mi mrvice i zato mrzim kad ljudi od svojih zivota prave dramu, tripuju se da je njima teže. Svi imamo svoje jade i na jedan ili drugi nacin - svi smo u sosu (no treba umjeti uzivati cak i onda), pa opet ne kukumacemo po kafanama i ne nose nas zbog toga kuci obeznanjene. Mozda ja pojam boemstva prebukvalno shvatam, oprosticete mi, ali alergicna sam na tu rijec

Shvatam otkuda otpor prema toj rijechi - prije svega jer je sam pojam izgubio svoje znachenje & preshao u svoju suprotnost (Gaga, boem nije jednako - kloshar).
Ali, morash priznati da se svijest o ljudskoj patnji (na individualnom planu, kao & u smislu chovjechanstva) razlikuje od pojedinca do pojedinca, tjs. da postoje ljudi koji sa blago tupavim osmijehom prolebde zhivot, te da Svijest ne znachi & otvorene ochi.
Hocureci, radije prijatelje biram po toj metafizichkoj probudjenosti, pa makar to znachilo & da cu predveche morati sam da ih nosim do kuce.

[apsolutno_nemoguca]

Zar je moguce toliko banalizovati boemstvo?