Page 8 of 24 FirstFirst ... 45678910111218 ... LastLast
Results 176 to 200 of 585

Thread: Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

  1. #176
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Prije par dana sam napunio svih 75 godina, konačno shvatajući da sam na dobitku ukoliko za "službeni" ljudski vijek uzmemo 70 (10x7) godina a stvarno se ne mogu požaliti da ovom mom threadu nije ukazano dovoljno pažnje, jer se pri svakom postu registruje skoro 1000 ulazaka a, osim toga, izgleda da sam na forumu Cetnje, ostao i jedini koji redovno postuje, što ionako smatram časnom obavezom.
    Nije da nemam ideju za sljedeći post, ali mi na um pade jedan tekst već objavljen u DUHOVNOJ APOTECI a budući da je u pogledu Cetinja posebno eksplikativan, donosim ga i ovdje...

    AUTORITET

    Ima jedan posebno tragičan i sraman aspekat žene, koji me je potresao još u godinama rane mladosti dok su moja razmišljanja bila polarizovana na uobičajeni način i kad je svijet donekle bio sasvim u redu. Svi znate na koji način se, ne samo u našem društvu, tretira pojava stare djevice – usjedjelice. Sjetite se koliko podrugljivog kreveljenja i neshvatljivog prostaštva prati pomen ovako žestoko osakaćenih sirotica, kojima bi, da je poštenja, trebali priznati jedan od najtragičniji statusa invaliditeta. Ko god ima neku manu ili težak nedostatak, nailazi na sveopštu brigu, pažnju i sućut, dok se ovim stvorenjima jedan tragični nedostatak, povrh svega, tako bezočno pripisuje u vidu sopstvenog grijeha. Ova duboko ranjena bića se dosta često susrijeću i u literaturi, kao osobe zatvorene u svoj svijet podozriv i uzak, rastrzana izmedju straha i jalove pohote sve to voajerski začinjeno klasičnim opisima zavirivanja pod krevet itd... No, tek svojim dolaskom na Zapad, postajem svjestan dubina erotske medjuzavisnosti duhovnog bića žene i njenog stambenog prostora, odnosno domaćinstva.

    Ova neobična iskustva sticao sam u dosta rijetkim prilikama, ukoliko bi neko od mojih kolega imao namjeru da me pozove u posjetu. Svaki put je to bila posebna operacija, jer nijedan od njih nije ni pomišljao da to učini bez pitanja jer bi, u protivnom, rizikovao prilično neugodnu bračnu raspravu. Bilo je slučajeva, da su žene - domaćice prvo nalazile priliku da me bar vide, pri čemu su me neke od njih znale jednostavno i jednom za svagda – “prekrižiti” - iz nekakovog njinog intimnog spiska. Pri tim posjetama sam tu takozvanu “erotsku emanaciju” osjećao toliko jasno, ponekad jedva čekajući da i konačno zbrišem iz tih intimnih prostora, da bih nakon sličnih iskustava, sa nekom čudnom izvjesnošću shvatio, da je kod ovih maloprije pomenutih nesretnica – usjedjelica - ova "erotska emanacija" dostigla toliku dubinu, da ulazni “trakt” u njihove stambene prostore, kvaka i ključaonica, na tragičan način dobijaju simboliku polnog organa, nekom čudovišnom magijom izloženog na toj nezaštićenoj poluzi, čijim hvatanjem, u svoj svojoj (ne)namjeri, otpočinje jedan neobično posuvraćen – polni akt! Zbog toga, u te zabranjene prostore, čak ni poštaru nije bio dozvoljen ulaz... Time ona primjedba francuskog filozofa J. P. Sartre-a, da je; “...biti ženom – jeste sudbina...” posebno, iako možda nenamjerno, dobija na težini.

    Dakle, ni čovjek ni žena, uopšte ne mogu biti potpuno shvaćeni van konteksta erotike, jer jedino u tom kontekstu – čovjek – u smislu arhetipa, uopšte može i postojati. Erotiku, u svom najdubljem značenju, možemo poistovjetiti sa vodom, kao elementom i preduslovom života uopšte. Zato je veliki istraživač ove duhovne oblasti, Wilhelm Reich, vladajućem (malo)gradjanskom moralu, koji tako nesmiljeno uzurpira ulogu vrhovnog suca, posebno prema onima koji su imalo uskraćeni u pogledu erotike, dao značajan naziv – emocionalna pustinja. Nije čudo da ga je to i glave koštalo...

    Uprkos tipičnom crnogorskom vaspitanju, a može biti baš i zbog njega, uobičajene dileme u pogledu žene kao bića, meni su se posebno bolno nametale. Svi se sjećate onih uzgrednih opomena koje ostavljaju žestoke ožiljke na mladim dušama, kao što su: “Sram te bio, gledaš djevojke!”, “Pi! Trčiš za djevojkama...” i druge, da bi kasnije, kad čovjek/žena odrastu i sazru, odjednom sve to morali zaboraviti ( kao da se u medjuvremenu ama baš ništa nije dogodilo), da bi se i konačno sreli na (društveno) dostojnim moralnim visinama oba pola.

    Shodno ovom krtom moralnom kodeksu, odrastao sam u dubokom ubjedjenju da sve ono, što podrazumijevam pod erotikom, a što je zbog svoje nepregledne i tajanstvene moći, nazvano – nagonom - bez pogovora nagonilo ka suprotnom polu, mogu postići isključivo na silu i protiv volje te osobe, koja je, po istom kodeksu, imala obavezu da se od mojih (sramotnih) prohtjeva, odlučno i s punim pravom – brani. Nije teško naslutiti, sav očaj i tugu tih djetinjih dilema, osobito kad se njegovoj mašti sve one nametnu u vezi sa nekom od djevojčica iz susjedstva, koje su mu naklonjene ili mu se dopadaju.

    Zbog ovoga sam se svih tih prelomnih godina osjecao žestoko prevarenim i čežnjivo tragao za nekim ko će me utješiti i osloboditi ovih mučnih sumnji, ali toga, jednostavno, tada nije bilo. Svuda su vladali muk i podozrivost dok su se odgovori svodili na sprdačinu i podrugljivost. Zbog toga sam počeo sumnjati u sebe, sve to smatrajući svojom krivicom, jer da nije tako, sigurno bi i za to postojali autoriteti slični prosvjetnim i naučnim, kod kojih bih mogao naći savjete za sumnje koje me razdiru. No, pored svih tih izvikanih ustanova i autoriteta, dogodilo se da mi utjehu pruže dvoje magaradi, jednog sunčanog, majskog, pazarnog dana u Ivan-Begovoj ulici, na Cetinju, onih gladnih i bijednih pedesetih godina prošloga vijeka.

    Toga lijepoga dana, ova prometna ulica je bila puna školske omladine i naroda koji je vrvio za svojim obavezama. Sjedjeli smo oslonjeni na zidove i grijali na proljećnom suncu, kad se iz pravca pjace začu nekakva vika i nazrije čudan metež. Iz toga meteža, konačno istrčaše dvoje osamarenih magaradi, naprijed jedna magarica, koja je zadnjim nogama, žestoko po vratu i prsima tukla jednog krupnog magarca koji se na te udarce nije obazirao, već je nezaustavljivo nasrtao i pokušavao da je zaskoči, protiv čega je ona nastavljala da se nesmiljeno i očajnički brani. Sa mojih neodzrelih dvanaest godina, nekako sa puno tuge još jednom sam morao zaključiti da se moje teške sumnje protežu i na životinjski svijet i da to dvoje magaradi na baš očevidan način potvrdjuju tu, do neshvatljivosti mučnu, činjenicu...

    Medjutim, kad je uveliko izgledalo da će magarac i konačno odustati, magarica neočekivano zastade, osvrnu se i namjesti onom izubijanom jadniku, koji se prope i zaskoči je. Ovo sve bi propraćeno uobičajenim uzvicima i kreveljenjem, dok sam ja ovaj obrt doživio na jedan veoma čudan, oslobadjajuci način. Ono što je posebno privuklo moju pažnju, nije bio samo taj nadasve prirodni čin, već ona iznenadna i prirodna spremnost i način na koji su ta dva živa bića došla do nekog susreta, koji se odvijao potpuno odvojen od prenaviknute stvarnosti.
    Zahvaljujući sudbinskoj ironiji ovoga dogadjaja, prvi put sam osjetio izvjesnost neke druge stvarnosti koja se skrivala iza te neshvatljive “zavjere ćutanja” svijeta odraslih. Ništa me nije smetalo, već mi se činilo potpuno zakonomjernim, da me na to nije uputio niko od službenih autoriteta i ustanova, već jedan temperamentan i kurat – magarac.

    Ovo neočekivano prosvjetljenje u pogledu mojih mučnih sumnji, imalo je jednu posebnu zaslugu. Oslobodilo me je, jednom za svagda, onog nadasve mučnog ubjedjenja da me očekuje nasilno ostvarenje mojih intimnih čežnji i prohtjeva kojima sam se teško mogao oduprijeti. Od tada sam žene i djevojčice srijetao i posmatrao neki nov i čudan, može se reći i zavjerenički način, ovaj put već u izvjesnosti naslućujući da su i njihove sumnje i dileme skoro istovjetne mojim, iako različite poput naše anatomije, sada već u nepokolebljivoj izvjesnosti znajući da su oni intimni djelovi naših anatomija baš zato različiti da bi se – dopunjavali!

    Od tada sam, svoje pola puta do (genitalnog) susreta sa nekom od žena koje sam srijetao, prelazio s punim povjerenjem u svoju namjeru, onu drugu polovinu puta ostavljajući toj ženi da je svojevoljno prijedje i preuzme svoju ravnopravnu ulogu u susretu, čiji je visoki smisao bio; postići ono zajedničko biće označeno jednim prenaviknutim pojmom, čiji se pak potpuni smisao skriva iza neshvatljivih dimenzija stvarnosti. Dakle, biće koje se podrazumijeva pod pojmom – čovjek...
    Last edited by metuzalem; 06-04-14 at 22:47.

  2. #177
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Ofanzivni i defanzifni ponos...“ C. G. Lichtenber

    Nakon izlaska iz JeNeA, đe sam su svoje 24 godine već važio za starca, dugo se nijesam mogao alavertiti je li se to promijenio svijet ili ja, jer su me najednom svi, muško i žensko (a pogotovu - žensko) počeli uzimati tako ozbiljno da mi to, ponekad i nije bilo baš po volji. Tada mi u sjećanje dođe i ona opštenarodna izreka da onaj; „ ko nije za vojsku, nije ni za ženu...“, te ispade da su mi i u tom pogledu priznali „bojevi status...“

    Osim ovih osvrta i pogleda u prošlost, mnogo toga mi se nametnulo na sasvim nov način te sam ponekad osjetio i naknadnu zahvalnost za sve one (zaslužene) frnjoke, šamare i poneku nogu u prkno, koji su mi dali izvjestan pravac u životu... Tako je bilo i sa onom primjedbom Draga Jovovića o „skitnji bjelosvjetskoj“ koja me je oslobodila uvijanja i udvaranja dežurnim cetinjskim (i ne samo cetinjskim) brašnjomudima i njihovom ubjedjenju da su oni, tobož, ti koji ostali da - „čuvaju položaj“

    Toga sam postao svjestan onoga dana kad sam na titogradsku (ili već Podgoričku) želj. stanicu sišao sa „brzog“ voza koji je kasnio 4-5 sati, svjestan da je i „Zadnji Autobus za Katangu“ već otišao, te se obratih jednom taksisti koji se onako piljarski nametao na samom izlazu iz stanice. Ipak ga priupitah ima li još kakav kombi put Cetinja na što on odlučno odgovori da je zadnji otišao prije po ure, te mu se prepustih po cijeni od 1 DM/Km što bi iznijelo barem 30 DM.

    No kad sjedosmo u bijeli mercedes ja automatski uhvatih sigurnosni pojas i htjedoh da ga pričvrstim ali me „majstor“ opomenu da ne treba na što ga pogledah iskreno iznenađen.

    „Zašto ne treba...? – upitah.

    „Pa da vam je udobnije...“ odgovori on neodređeno...

    Na to se u meni probudi neočekivani otpor prema toj, više nego vrhunskoj, "usluzi". Zgrabih moj koferčić i izažoh iz taxija dok me je on zapanjeno gledao te mu se obratih, pri tom i sam iznenađen svojim riječima;

    - „ Ma neću da se vozim sa nekim ko ne zna svoj posao, jer da se nijesam htio vezati, tvoja obaveza bi bila da me upozoriš... Je li ti jasno!“


    Ne okrećući se pođoh u autobusku stanicu đe me obradovaše viješću da sa perona treba da krene zadnji kombi za Katangu, pardon, Cetinje te pohitah da ga ufatim, što mi pođe za (hm!) rukom.

    Od toga dana mi je postalo jasno da sam kao „skitnja bjelosvjetska“ i konačno prevazišao uobičajeno „veljanje“ kojim općinstvo pokušava da svoju „otmjenost“ iskaže time što - neće - ispoštovati neki propis (neću da mi neko neređuje što ću činjeti) ili preporuku od koje mu i život zavisi, da bi ispao dostojan poštovanja... Koga? Valjda istih ka što je on, a mene je jednom za svagda prošla želja da budem – isti.

  3. #178
    Join Date
    Apr 2007
    Location
    Dolina bogova
    Posts
    784
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    3
    Thanked in
    1 Post

    Default

    E lijepo se coek ovdje sam sa sobom iscita.

  4. #179
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by dubovicanin View Post
    E lijepo se coek ovdje sam sa sobom iscita.
    E lijepi moj, drago mi je e si naljega ovudijen iako na način onoga momka te je po cetinjskim kafanama pozdravlja matufe sa: „Đe ste lavovi!“ zbog toga što nema dana a da neki od njih ne – rikne...

    No kod tebe se uveliko naslućuje da nijesi odrastao na mom Cetinju, već na onom koje ste ti i tvoja bratija onako gromko, na sav glas, nazvali – „Dolina Bogova“... O kojim Bogovima bi mogla biti riječ, upućuju nazivi nekih od cetinjskih restorana kao što su npr. „Obelix“ i „Hogar“, u kojima služe božanstvenu brdsko-brzinsku hranu a od koje se, vele, postaje mudriji čak i od Paje Patka. A izgleda su i ova gore pomenuta božanstva taman po mjeri; tjelesnoj a kako se čini i po - duhovnoj...

    Ovim tvojim dopisom me potsjeti na davnja vremena kad sam sjedio ispred kafane restorana „Tursko Groblje“ i u tome naišao jedan od viđenijih Cetinjana – Ranko Đurić – već u poodmaklim godinama. Pozdravih ga kako sljeduje, nako čega on onako starački nastavi put ali ga jedan nadrkani đilkoš iza susjednog stola sa zajebantskom uljudnošću pozdravi i priupita:

    - „A jebete li što čika Ranko...?“

    Ovo, izgleda, mudroga Ranka nije iznenadilo, te hitro odgovori:

    - Kakvo jebanje, ćutučino jedna, dobro je e se može pišat... No đe baš mene nađe da se horijatski pofališ e ti, čoče, možeš – oboje...“
    Last edited by metuzalem; 01-05-14 at 20:59.

  5. #180
    Join Date
    Apr 2007
    Location
    Dolina bogova
    Posts
    784
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    3
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Dobra je Dolina Bogova. A moje je Cetinje pocelo u Bogdanov kraj preko puta plinare, mlina, pekare,komarde,stovarista i Skrke.Za mlijeko u staklene boce sam isa kod Duke Releze i na usput slusa Danka (Gledica) krivoglavoga kako vjezba u trubu za gradsku muziku.A poslije sam zivio u zgradu prosvjete na cosak Ivanbegove i Bajove.Ja sam rasta u doba kad su djeca cvjetala i sve imala .Imala su djeca tada i klikere,pracke,peckalice,karice,duvaljke,slicice . Igrali smo se oci u oci i svi imali zaposljene roditelje koji su stalno zurili na rabotu.U ivanbegovu je bilo parkirano tri auta da ne nabrajam vlasnike i kuneta na cosak dje su se igrali klikeri koji su mi ponijeli barem tri kvadratna metra capre sa desnice e su mi ruke vazda bile u rane po zglobova.Nedje kad sam isa na neki put pa smo poranili u 6h ujutro nista mi nije bilo jasno ulicu Bajovu nismo mogli proc od kola svi isli na rabotu tada ukapirah da u 2h zbog njihovog povratka moramo micat golove sa bajove dje smo igrali lopte. Eto nisam nesto pismen al sam reka.!
    Last edited by dubovicanin; 02-05-14 at 12:06.

  6. #181
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by dubovicanin View Post
    Dobra je Dolina Bogova. A moje je Cetinje pocelo u Bogdanov kraj preko puta plinare, mlina, pekare,komarde,stovarista i Skrke.Za mlijeko u staklene boce sam isa kod Duke Releze i na usput slusa Danka (Gledica) krivoglavoga kako vjezba u trubu za gradsku muziku.A poslije sam zivio u zgradu prosvjete na cosak Ivanbegove i Bajove.Ja sam rasta u doba kad su djeca cvjetala i sve imala .Imala su djeca tada i klikere,pracke,peckalice,karice,duvaljke,slicice . Igrali smo se oci u oci i svi imali zaposljene roditelje koji su stalno zurili na rabotu.U ivanbegovu je bilo parkirano tri auta da ne nabrajam vlasnike i kuneta na cosak dje su se igrali klikeri koji su mi ponijeli barem tri kvadratna metra capre sa desnice e su mi ruke vazda bile u rane po zglobova.Nedje kad sam isa na neki put pa smo poranili u 6h ujutro nista mi nije bilo jasno ulicu Bajovu nismo mogli proc od kola svi isli na rabotu tada ukapirah da u 2h zbog njihovog povratka moramo micat golove sa bajove dje smo igrali lopte. Eto nisam nesto pismen al sam reka.!
    Auuuuu..,

    izgleda da se matuf dobrano zaletio ma bi dobro te se ti javi ovim veoma lijepim, toplim i takoreći poetskim uspomenama iz prošlosti Cetinja, čime si me tako žestoko posjetio, ne samo na vrijeme nego i na prostore u kojima smo, ako ne istovremeno, ono barem na isti način odrastali (Ivanbegova, Bajova, Bogdanov Kraj...) te sam nakon ovoga priloga iznenada postao svjestan da sam i ja svojevremeno igrao u istom filmu...

    E đe pomenu Duku Relezu, čija je majka držala ovce u "pojati" onamo đe je sad ulaz u pjacu od Vlaške Crkve a u kojoj sam, na tavanu u sijenu, proveo pokoju noć, kako bih izbjegao kaznu za neko nepočinstvo, dok se roditelji ne "olade" i budem nanovo prihvaćen... Do daljnjeg.

    E ovoga puta ću s voljom dopisati e ovom mom ojađelom "blogu":
    (nastavak slijedi)
    a tebi pozdrav!

    - M -
    Last edited by metuzalem; 07-05-14 at 20:48.

  7. #182
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    U našem narodu za nekog vele e je pođetinjio, ne zato što biva sve mlađi već zato što se, ne samo svojim mislima i sjećanjima vraća u djetinjstvo već, ponekad, i svojim – postupcima.

    No ovoga puta ću donijeti jedno sjećanje iz vremena poslije rata, dok su se Cetinjem još uvijek motali saveznici (Englezi) i ratni zarobljenici (Njemci) dok se nova vlast veoma trudila da se, pobjednički, prikaže u što boljem svijetlu... Ne mogu se sjetiti da li je gradnja ljetnje pozornice ispod Orlova Krša počela u to vrijeme, samo znam da sam prisustvovao, na dosta dramatičan način, njenom otvaranju „Gorskim Vijencem“.

    Takođe se sjetih da pripomenem u kojoj su mjeri; Drugi Svjecki Rat i Revolucija Naroda Jugoslavije, pridonijeli slobodi jednoga osmogodišnjaka da bi, bez bilo čije pratnje, mogao noću slobodno tumara, ne baš osvijetljenim gradom, ali mi se čini da su moji roditelji bili mišljenja da je sve ono najgore prošlo... I stvarno, kad se sjetim sve one danonoćne pucnjave i eksplozija granata i bombi, od kojih mi je i pukla bubna opna, čime je bio začuđen jedan njemački doktor kad je otkrio rupu na njoj, nakon čega mu objasnih da je to djelo artiljerije Wermachta na što se on, i sam učesnik i žrtva rata, sjetno osmjehnu i sa razumijevanjem klimnu.

    Dakle, te značajne noći sam se našao u blizini ljetnje, sve pokušavajući da se nekako provučem bez pozivnice/ulaznice, ali me je onaj udbaški podmladak „snajperski“ zapažao i svojeručno-nožno ćerao sa mjesta događanja. No kako se nijesam htio predati tek tako, izabrah jedan od mlađih borova u blizini ljetnje i s mukom popeh do u sami vrh, oprezno gledajući da se neka od tankih grana ne slomi a ja strmoglavim niz bodljikave grane. Izbor ovoga drveta je bio sasvim pogodan i ja se pripremih da vidim predstavu koja je, sudeći po publci, poprilično obećavala, dok je oko pozornice bilo dosta mračno...

    Odjednom, sa istočne strane ljetnje pozornice, iz mrkloga mraka bljesnu jedan ogroman, protivavionski reflektor i poput sunca obasja scenu na pozornici na kojoj je bio prikazan skup glavara u zlatnome ruhu, koje zabljesnu publiku te se ona umiri u napetom očekivanju, tako da sam i ja mogao čuti o čemu je priča.

    No ne potraja dugo, kad s neba linu takva kiša da se ono mnoštvo zatalasa ne znajući što da čini, dok se ja brzinom slomatah niz onaj bor i zadimih kući đe prispjeh vas mokar i ulijepljen smolom. Svejedno i dan današnji mi je drago što sam se našao na otvaranju ovog kulturnog objekta, koji sam kasnije „ovjeravao“ ljubavnim sastancima...

  8. #183
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Evo se uveliko pripremam za obavezni (ljetnji) odlazak za Crnu Goru pa u razmišljanju kako da se organizujem, sjetih se cetinjskih restorana i njihovih jelovnika (ala carte) u kojima ima toliko toga bjelosvjetskog a toliko malo onog domaćeg.

    Vjerovatno se jedino još matufi prisjećaju nekadašnjih jelovnika u kojima bejahu navedena jela poput:

    - Raštan na neoparno ili..
    - Raštan na salo.
    - Zelje s kastradinom.. ili
    - Zelje s brašnjenom kobasicom
    - Fadžola s lukom..
    - Fadžola s kobasicom
    - Fadžola na čukalj od pršute.
    - Drobovi s krtolom..
    - Kačamak krtolovi itd...,


    ...dok su danas na jelovnicima, ne samo u restoranima, navedeni kojekakvi stroganofi, kordoni blu, rolati i odresci...

    Kad sam zadnji put boravio u prijestonici, obišao sam uglavnom sve cetinjske restorane pa čak i one sa brdsko-brzinskom (fast food) hranom, sve se čudeći kako im dobro ide.

    Prošloga ljeta u jednom od njih, mislim da je nazvan „Cetinje“ u Bajovoj, pomno čitajući jelovnik nalećeh na jelo pod naslovom:

    - Hemendegs!

    ...te pošto se ne mogah avizati pripitah poslugu kakvo je to ojađelo jelo, na što mi ona s osmjehom odgovori:

    - Ma to vam je „ham and eggs“ - jaja sa pršutom...

    Tek tada se sjetih nekadašnjih CG pečalbara koji su na plovidbi za Ameriku, ovo jelo naručivali kao jedino u koje su bili sigurni i to cijelo vrijeme plovidbe te se je čuditi kako im oči nijesu požućele od toliko jaja.

    Nakon čitanja ovdašnjeg jelovnika, sjetih se kako sam Njemcima Pljeskavicu prevodio sa; Aplauz-šnicla, jer mi se to učinjelo kao najbolji naziv za jelo koje je kod Njemaca postalo jednako omiljeno kao kordon blu našemu narodu.

    No pošto sam dosta često ručao i večerao u društvu, imao sam prilike da vidim i neka jela sa turbo-folk imenima kao što su:

    - Njeguški stek..
    - Njeguška šnicla
    - Popeci na cetinjski način...

    i zaključno...

    - Karađorđeva šnicla.


    Sve ovo ne bi bilo posebno zanimljivo da neko ne naruči ovu – historijski značajnu – Karađorđevu šniclu - koja me zapanji, ne samo svojom veličinom već i žestoko „nadrkanim“ izgledom. Nabrekla od nekog unutrašnjeg napona, ležala je preko ovelikog pjata i čak visila preko njegovog pozlaćenog ruba.

    Tada i postah svjestan koliko je nedosljednosti sabijeno u nazivu ovoga historijskog jela, iako me nije mnogo smetalo što je imenovana po istorijskoj ličnosti druge zemlje i naroda, isto kao što je to i Stroganoff, te me moja poganana mašta namah opomenu na to, da bi tu „nadrkanu“ šniclu mogli nazvati i:

    - Erekta...

    ... a potom je na kreativan način garnirati sa dva tvrdo kuvana jajeta te je, onda, s punim pravom možemo nazvati:

    - Amfilohijeva Šnicla!

    Pošto presvijetli Amfilohije već jednu čitavu vječnost suvereno vlada Crnom Gorom i pastvom mozgova od valjanog sukna, te ne bi bilo zgoreg ga, i na ovaj kulinarski način, priznati za mudonju – kosmičkoga – spektra.

    Uskoro u CG...
    Last edited by metuzalem; 31-05-14 at 23:31.

  9. #184
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Evo se neko vrijeme spremam na put za CG i pritom često prisjećam kako se Cetinje ubrzano mijenja, da li na bolje ili na gore, jeste stvar ličnog ukusa i – shvatanja. Pomenute promjene su za moj ukus nekako baš – „paprene“ - kad vidim kako grad, svojim novim pločnicima i trgovima, jedva podnošljivo „šljašti“ na suncu, zasjenjujući domaću i bjelosvjetsku prostotu.

    Tada se prisjetim i one turbo-motorizacije iz Berkovića, kad su sve one „ratne rezerve (novca)“ iz vremena samoupravnog blagostanja, brdsko-brzinski potrošene za polovni bjelosvjetski krš kojim su se mnogi ponosili u to „zanimljivo“ vrijeme.

    Kad je bila riječ o prioritetima, često sam bivšim samoupravljačima nudio opkladu; da svi oni kojima se pred kućom presijava blistava limuzina, pod garantu - nemaju - dasku na klozetskoj šolji... Opklada, naravno, nije prihvatana ali je često bila prihvatana uz „izvjestan osmjeh“ koji nije baš negirao ovu moju pretpostavku.

    Otkud sad ova priča o limuzini i klozetskoj dasci!? Ko god, pošteno umije zamahnuti svojom glavo, shvati će da bi to mogla biti žalosna paradigma sa uređenjem grada, koji šljašti svojim pločnicima, dok u dnu njega bazdi jezero od govana, koje bi već odavno poplavilo grad, da (mislim Liberali) ne probiše onaj tunel u Donjem Polju.
    No, sadašnje mudro gradsko rukovodstvo je uspostavilo prioritete po kojima su pločnici grada kudikamo važniji od uređaja za prečišćavanje otpadnih voda, koje bi itekako bile korisne za grad u kome debeloguze domaćice peru tepihe, grad ulice a baštovani zalijevaju bašte, vodom dopumpanom iz dalekog Podgora.

    Ja ovo šćah kratko, ali ono otplovi u nepredviđenu – širinu...

    Ma, vala, neka ga!
    Last edited by metuzalem; 13-06-14 at 11:52.

  10. #185
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Baron von imagination

    In memoriam:

    BRANKO – BARON - ŽIVKOVIĆ

    Prije nekoliko dana stigoh na Cetinje i onako radostan zaputih na Balšića Pazar đe, i prije nego stupih na jednu od kafanskih taraca, primijetih da jedna od stolica bješe, nekako, praznija od ostalih... Bila je to ona Baronova, te se odmah raspitah da li je stigao na Cetinje i dobih odgovor da ga:

    - „...još nijesu donijeli i ne znaju hoće li ga kopati tamo (u Italiji) ili na Cetinju...“

    Ovo me nije iznenadilo, jer sam se već navikao zaticati prazne stolice svojih vršnjaka i savremenika ali me ova vijest posebno potresla, jer se radilo o nekom ko je Cetinje doživio, prihvatio i ostao mu vjeran kao i ja.

    O Baru, koga smo znali prije no je on, vizionarski, dodao – n – kojim je sebe proizveo u (duhovnog) plemića i viteza svojevrsnih ideja o kojima su mnogi pisali bez ili sa ironijom, na što se on nije mnogo osvrtao. No, čitajući uzgredne napise o njemu, primijetio sam da se uglavnom pominju njegovi susreti i prijateljstva sa slavnim i poznatim ličnostima ali i o njemu kao publicisti i cineasti.

    Barona se, lično, sjećam iz šegdesetih godina prošloga vijeka/milenijuma, kada je na putu iz Münchena navraćao u bar american „Select“ na bulevaru Montparnasse, kako bi moga starijeg brata nagovorio da u njegovim kaubojskim filmovima preuzme neku od glavnih uloga, jer bi mu baš dobro „pristala“. Kako mome bratu ni na kraj pameti nije bilo da igra u filmu, ponudih sebe, na što Baron ovaj moj – casting – okonča kako je samo on umio:

    - „Ma đe ćeš ti s tvojim đetinjim licem ubijati svakim metkom...“

    Ponekad bi u njegovoj pratnji bio jedan zgodan i krupan momak „pečenijeh“ očiju a nalik na Clinta Istvuda, koji je s nama sjedio bez mnogo priče i strpljivo čekao da nastave put. O ovoj filmskoj djelatnosti Baron nije baš rado pričao iako sam ja, lunjajući pariskim predgrađima u tamošnjim bioskopima gledao „špageti vesterne“ u kojima nije bilo velike priče ali je zato bilo žestoke pucnjave, da bi se na odjavnoj špici u ulozi producenta pojavilo poznato ime Branka Živkovića. Mnogo kasnije, kad bi smo se sreli, pitao sam ga da mi pošteno reče; jesu li ikad ponovili scenu prilikom snimanja tih filmova u kojima su se levori vadili a da se sa ruke ne skida ručni sat... U odgovor bi samo odmahnuo rukom, time dajući najrečitiji odgovor. Kasnije su me sinovi, koji su u Berlinu studirali i motali predgrađima poput mene nekad, pitali ko je taj Branko , da bi kasnije, kako se često događalo istoga, kao slučajno, upoznali, đe drugo no na „Balšića Pazaru“.

    Uspomena na Barona, obavezuje me da njegovom liku, djelu i kodeksu mnogobrojnih ideja, dodam i činjenicu da je on snimao „špageti vesterne“ još i prije Serđa Leone-a, čime se on nije mnogo falio ali jeste isticao svoje poznanstvo sa Đulijanom Đemom, zvijezdom toga žanra ... No i pored njegove jedinstvene životne dinamike, siguran sam da se mediji neće pretrgnuti potsjećanjem na njega zato ću, sa iskrenim pijetetom, barem Cetinjane potsjetiti na mnoštvo ideja koje je Baron imao i ostavio kao neizbrisivu zadužbinu, gradu koji nas je tako nesebično zadužio... A sa Baronom je otišao jedan od zadnjih plemića mašte, koja ovaj grad čini kulturnom prijestonicom Crne Gore

    I sad, kad je i Baron konačno spoznao izvjesnost vječnosti, možemo mu, sa dubokom sjetom, poželjeti vječni mir u voljenome Cetinju...
    Slava mu i čast!

    - M -
    Last edited by metuzalem; 03-07-14 at 00:22.

  11. #186
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Kad gođ stupim na, freško popločan Dvorski Trg, vazda me obuzme izvjesna nelagoda pri pogledu na onu kovačnicu Bogdana Marcana iz koje, osim čekića odijeca i probrana muzika pri kojoj Bogdan, ponekad mahne svetačkom bradom, ineočekivano - iz „zasjede“ - neko od jedrih ženskih čeljadi, u prolazu, „pozove“ na ples.

    Prilikom zadnjeg boravka navratih u njegovu butigu da mu izjavim saučešće za ujakom Baronom a i da pogledam njegovu ponudu suvenira, koja u odnosu na sav onaj kineski kič, predstavlja pravo osvježenje. Pošto me ona standardna ponuda nije mnogo zanimala, upitah Bogdana ima li onijeh starih crnogorskih čaša za rakiju – sa stopom – iz kojih se nekad pilo i nazdravljalo, mnogo prije nego je počelo da se bjesomučno – loče!

    Ovo moje pitanje ga iznenadi ali i potsjeti na ovaj jedinstveni CG-„brend“ koji je, u starim vremenima, pretstavljao jedini „kristal“ u sirotinjski otmjenim domaćinstvima Cetinja i okolnih sela. Bile su to čaše od masivnog stakla pizmatično presovanog i postavljenog na masivnu okruglu stopu. Dok sam boravio u Francuskoj, na ovu našu čašu sa stopom me je potsjećala njihova čaša za jabukovaču (Calvados) samo što je ona bila glatka i izvijena ali i male zapremine, koja jedva da bi stala i u - naprstak.

    Prilikom posjeta u preostalim seoskim domaćinstvima, primijetio sam da ove čaše zauzimaju „muzejsko“ mjesto među ostalim posuđem i više ne služe da bi se gost njima častio, jer se smatra da bi ponuđena količina mogla biti uvredljiva za sadašnje vrijeme i navike kad se pije na litre ali i dalje umire od – kapi.

    Bogdan mi napomenu ono što sam i sam znao, da ovih čaša nema u prodaji skoro četrdeset godina, no ne bi bio nikakav problem uzeti jednu kao model i naručiti ih kod neke fabrike stakla, jer bi sigurno našle prođu a i red bi bilo da i one nađu dostojno mjesto među svim onim šoljama CG-zapovijesti, prevedenih na sve evropske jezike. U ostalom gledaću i sam da poručim ove čaše iz kojih se pilo i nazdravljalo sa mjerom i otmjenošću.

  12. #187
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default MEDOVINA – strmoglavo cetinjsko predgrađe

    Vjerovatno ne bih ni ja, poput većine Cetinjana , ni slučajno prošao njegovim predgrađem skrivenim iza impozantne zgrade nekadašnjeg parlamenta zvanog – VLADIN DOM – da me svojevremeno nije ćerala gomila razjarene bosonoge đece, kojoj sam, ka vazda nešto bio skrivio. U takvim slučajevima sam, za bjekstvo, instiktivno i od oka, birao pravac ka Medovini, jer sam unaprijed znao da uvijek mogu uhvatiti busiju, skriti se iza ruševnih međa ili zavući u neku od napuštenih kamenih kućica u kojima su utočište nalazili većinom svi oni koji su vazda odili nekom potonjom granicom života.

    I stvarno, u ovo neobično predgrađe, prisutno više u pričama grada nego li u njegovoj svakodnevici, namjernik ne može „naljeći“ osim slučajno, jer se i ono samo „slučajno“ našlo tamo gdje se rijetko ili nikako ne prolazi... Osim ako se ne mora.

    Tako sam i ovoga puta a poslije toliko godina, sasvim nenamjerno, prošao ovim stmoglavim kamenim predgrađem, jer sam, prije povratka u Njemačku još jednom želio baciti pogled na grad Cetinje. Nakon što polako i zadihano izidoh uz isprani šoder – Nove Džade – pogled mi zatvori jedna napirlitana višespratnica, sagrađena „vrh timora“, kao da i ona ima namjeru da ovo neugledno predgrađe sakrije i zakloni kako mu se niko ni „iza leđa“ ne bi mogao neopaženo prišunjati. I stvarno, ono je nekad davno, izgledalo poput seoceta, postiđeno skupljenog da ga niko ne vidi a i njegove kućice su bile mnogo manje nego li u bilo kojem selu iz gradske okoline.
    U te male i neudobne kamene kućice „nužni smještaj“ su nalazili mnogi koji su se u svom nesviklom životu teško ili nikako nijesu mogli snaći, te bi neku od ovih kućica, poput rakova samotnjaka, „prtili“ i ostajali u svome beznađu i bezizlazu...

    Jedan od stanovnika Medovine nije samo meni bio dobro poznat već i svakom Cetinjaninu, jer je on, na poseban način, bio „sveprisutan“ u ovome gradu a uz to važio za čoeka najčistije savjesti. Bio je to Dobro Živić, veseo čovječuljak, prigodnog imena i sumorne sudbine koji je na Cetinje dospio skoro sasvim slučajno a u Medovinu sasvim prirodno, đe sam ga ponekad nesigurno pratio ako bi zakasnio u obilasku cetinjske pljace, jer je u kafane rijetko zalazio...

    Osim njega, u ovom predgrađu je stanovao i moj školski drug – Dano Radunović – uspješan sportista (bokser) kome je sport pomogao da se „iskube“ iz ovoga predgrađa i sa brojnom familijom useli u jednu od novogradnji za zaslužne ... No dosta za ovi put a dalje ću u...

    - sljedećem nastavku...
    Last edited by metuzalem; 14-07-14 at 12:11.

  13. #188
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default MEDOVINA – strmoglavo cetinjsko predgrađe (2)

    Za ovo predgrađe me veže i jedno poznanstvo koje je, u međuvremenu, postalo i više od toga, pošto smo ja i Mitar Drecun zajedno služili JNA i to počev od one pustolovne vožnje autobusom „Tare“ pa onda čađavim „ćirom“ preko Nikšića, Mostara i Sarajeva, sve do Slavonskog Broda. Osim toga, Mitar je i jedini koji je od mene tražio plan da bi izgradio kuću baš kod zadnje krivine „Nove Džade“, tamo iza one napirlitane novogradnje đe doskora nije bilo ničeg osim drače i kamena.

    Kad sam vidio sure stijene uz koje Mitar bješe odlučio da gradi, isprva posumnjah da li je to uopšte moguće, te mu posavjetovah da prvo izlije solidan potporni zid od jakog betona a onda gradi prema svom nahođenju, jer će sam najbolje znati – kako. Tako je i bilo, a ja sam, kasnijih godina, rado navraćao da posjedim s njim i sa njegove tarace bacim pogled na grad.

    Ovoga puta se prijatno iznenadih pri pogledu na njegovu kuću, koja je u odnosu na onu napirlitanu višespratnicu ispred njega ostavljala utisak nenametljivo impozantnog zamka koji dominira ovim neobičnim predgrađem. Ovoga puta ne bjeh sam te ne svrnuh već se zaputih niz predgrađe da vidim kako ono, sada, poslije više od pola vijeka, izgleda i što se sve promijenilo od tada. Sjećam se da sam prije par godina Mitra pitao ima li neko da izda kuću ili stan u komšiluku, pošto je kod njega bješe puno, na što me on uputi na prvog komšiju u čijoj kućici bješe pola slobodno i po veoma povoljnoj cijeni. Međutim, izjesni događaji su me omeli u toj namjeri, što me ne spriječi da u tu kućicu zavirim i sa iznenađenjem zaključim da još nije useljena... Ili mi se samo tako učinjelo.

    Svoj silazak nastavih strmim betonskim skalama, izbetoniranim nekih kasnijih godina, pošto ih u mom ranom sjećanju nije bilo. Pri samom dnu predgrađa naiđosmo na neke momke koji iz žbunja izvukovahu i slagahu nekakva drva kako bi ih odvezli đe im treba te ih mi prolazu pozdravismo a kad htjedosmo nastaviti put iz jedne od novoizgrađenih kuća istrča Ćićko Đurović i svrati na rakiju, što bi dobra prilika da se raspitam ima li neko od potomstva Vasa Prlje čija je kućica sa krovom od slame dugo bila prava atrakcija a osim toga i zakonom zaštićena što je u Cetinju više nego relativno. No o tome u sljedećem nastavku, jer me za porodicu Vasovu veže mnogo toga...

    (nastavak slijedi...)
    Last edited by metuzalem; 14-07-14 at 12:13.

  14. #189
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default MEDOVINA – strmoglavo cetinjsko predgrađe (3)

    Na ovo strmoglavo cetinjsko predgrađe potsjetilo me je splitsko - Velo Misto – koga je mudri Miljenko Smoje ovjekovječio u svom istoimenom romanu a koje sam upoznao početkom 60-tih godina prošloga vijeka, kada sam živio i radio u ovom lijepom primorskom gradu. Tih godina je Split bio jedan omanji mediteranski grad u kome je svak znao svakog sve dok gastarbajteri iz zaleđa nijesu svojim novcem pokupovali oronule kuće i Split pretvorili u divlje gradilište. Pošto sam na poslu imao kolegu koji potiče iz „Velog Mista“ iz prve ruke sam dobio uvid u ovo naselje koje me je sa svojim kamenim kućama, oborima i međama iza kojihh su virila magarad, neodoljivo potsjećalo na cetinjsku Medovinu, tim prije jer je se i ono nalazilo nadomak splitske Prefekture, dakle skoro u gradskom jezgru.

    Da ovakva predgrađa nijesu nikakva rjetkost najbolje će posvjedočiti favela u Rio de Žaneiru, koja se stmoglavo prostire niz brdo zvano Glava Šećera na kome se uzdiže ona impozantna statu Isusa Hrista. I Pariz ima svoju „Medovinu“ u liku svjetski poznatog predgrađa Montmartra koje je tek u novije vrijeme postalo dio grada. Ovo o Montmartru navodim baš zbog toga što je jedan od potomaka Vasa Prlje iz naše slavne Medovine tu pronašao sebe ali čime je Cetinje i Crna Gora ostala siromašnija za još jednog slikara osim Dada.


    Malo ko se danas u Cetinju sjeća Vasa Prlje i njegove otmjene i skromne supruge, Vojvođanke njemačkog porijekla, koja je ostala da čami u samoći kamene kuće sa slamenm krovom, danas pokrivene tiglom i zaraslom u drače i neprozirnu paučinu prolaznosti. Vasa Prlje se sjećam kao urednog i ćutljivog čovjeka i jednog od rijetkih sa uredno vezanom kravatom. Ne znam baš sigurno čime se bavio ali slutim da je vozio nekog od glavara toga doba. U sjećanju mi je posebno ostala siva kačketa koju je nosio nakrivljenu preko, mislim, lijevoga uha vjerovatno zato što je, u ratu, bio ostao bez ušne školjke.

    (Dalje u sljedećem (4.) nastavku...)

  15. #190
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default MEDOVINA - stmoglavo Cetinjsko predgrađe (4)

    BATO PRLJA ili...
    CARPE DIEM (uživaj dan...)

    Odmah po dolasku u Grad Svjetlosti – Pariz - imao sam priliku da na ulici sretnem starijeg sina Vasa Prlje – Bata – koga i danas znam samo pd tim imenom iako je imao i ono „službeno“ pod kojim se vodio u knjigama i prepisci. Iako sam ga odmah prepoznao, sa nevjericom zastadoh pred ovim plećatim, zgodnim momkom plave kose i neodoljivo šarmantnig osmjeha, koji me pozdravi kao da se viđamo svaki dan. U kasnijem razgovoru mi objasni da smo u neku ruku i rodbina jer je, prije dolaska u Pariz, imao vjerenicu od moga roda, što je bilo dovoljno da potvrdi ovaj status.

    Nakon ovog slučajnog susreta, naše druženje je postalo skoro svakodnevno i to bez ikakvih posebnih dogovora jer smo znali đe da se nađemo. No dok sam ja imao redovan posao u jednoj velikoj građevinskoj firmi, Bato je preživljavao radeći poslove kao što su; istovar, selidbe i đe je trebala sirova snaga, koje je on i stvarno imao. Kad sam ga pitao što ne nađe stalan posao, odgovorio mi je da je problem u – buđenju – jer jutrom nikako nije mogao da se probudi, što nije nikakvo čudo kad nikad ne legne prije 2 – 3 sata ujutro. Nije, veljaše, pomoglo ni to što je svoj poveliki budilnik stavljao u duboki limeni sić, nakon čije zvonjave bi se probudila cijela petospratnica a on, uprkos tome, nastavljao da, u svojoj mansardnoj sobici i dalje duboko sniva.

    Pošto bi svoje nadnice odmah trošio, rijetko je mogao skupiti novac za kiriju, iako ona nije bila Bog zna šta, te sam mu u tome bio od pomoći ali mi on tu pozajmicu nikad nije direktno vraćao već smo je zajedno trošili po Latinskom Kvartu. O svom dotadašnjem životu nije činio veliku priču već samo uzgred napomenuo da je u Požarevcu imao vezu sa jednom ženom koja je ostala trudna te se zbog toga s njom i vjenčao a zatim zbrisao za Pariz.

    Kako je vrijeme prolazilo, bili smo sve bliži jedan drugom i zajedno se lunjali uzavrelim Parizom kojim su se motali Hippici, studenti vježbali revoluciju a jebalo na sve strane. Dosta često smo odlazili u Klub Jugoslovena koji se nalazio u staroj YU-ambasadi nadomak trga Trocadero a đe je tada upravnik bio Petar Ivanišević, u Cetinju poznat pod nadimkom – Pero Šopac, koji nas je vazda srdačno dočekivao i često ćašćavao roštiljem koji je bio izvanredan.

    Jednoga dana Bato mi otkri jedan kafe đe su se, u potrazi za momcima, skupljale svježe i uspješno razvedene Amerikanke te se, brže-bolje, zaputismo tamo da to, na licu mjesta i provjerimo... I stvarno, kafe je bio pun žena u najboljim godinama, opušteno zavaljenih u udobne fotelje, iz čijih očiju nije vireo samo jedan - kur@c - no i čitav – buket...Za jednim stolom zamijetismo mi njih a one nas još bolje, te nije ostalo bez da se odlučimo ko sa kojom, ali se ispostavi da bi Bato baš s onom koja bi htjela samnom… Ili tako nekako…
    Poslije toga, po svom pravu, e sam mu je ustupio, upitah ga kako se jebe na što mi on odgovori:

    - „Ma, ka lokomotiva, brate...“

    Ovaj odgovor mi nije mnogo pomogao te sam dugo nakon toga stalno zamišljau nekakvu vrelu lokomotivu obavijenu parom. No bilo je i drugih slučajeva koji su iziskivali isto pitanje, na koje mi je Bato dao jedan veoma zamišljen odgovor, da se osjeća ka da je cijelu noć prevrtao i okretao prasicu od – sto oka...

    Kako je vrijeme prolazilo, Batu je život bio sve teži i neizvjesniji, te je na kraju za život zarađivao time što je radio za nekog sitnog transportnog preduzetnika, vozeći jedan citroenov raspali kombi u kome je i konačio, nakon što mu je gazdarica otkazala sobu. U međuvremenu sam ja nekoliko puta dolazio u YU-CG i navraćao da njegovoj majci donesem vijesti od njega, jer njemu nije padalo na pamet da napiše ili što poruči.

    Kako je vrijeme prolazilo, Bato je bio sve bliže konačnom bezizlazu koji je neumitno vodio u klošarski milje Pariza... Ali ovo za Bata nije važilo, jer je on ipak živio i uživao u svakom danu neizvjesnosti, te se tako našao na Montmartru đe je isprva nekom od nadri-umjetnika preko noći čuvao mjesto a pošto se, izgleda, sa istim oko zarade nije mogao nagoditi, vjerovatno ga je išklepao, zatim zauzeo njegovo mjesto, kupio štafelaj i boje a potom otpočeo svoju (uspješnu) slikarsku karijeru po sistemu; što može on – mogu i ja.

    Od tog momenta krenulo mu je i on otpočeo svoj kreativni život ali onako kako je jedino umio – carpe diem – radeći nešto što voli a za što dobija novac kojim je sebi omogućio da ljeti slika u San Tropeu (Saint Tropez) a zimi u Chamonix (Šamoni) što mu je uspijevalo uz pomoć jednog luksuznog mobilnog autobusa u kojem je imao sav komfor. Budući da sam u to vrijeme već bio otišao iz Pariza, naknadne vijesti, o Batu, dobijao sam tek iz druge ruke, jer me Bato ionako ne bi udostojio neposrednim obavijestima, jednako kao što nije ni svoju rodbinu i roditelje. Kasnije mi, stariji brat koji živi u Parizu, reče da se Batu pridružio onaj sin zbog koga se vjenčao i da zajedno rade i putuju po Francuskoj.

    Ovo pišem kako bih Batu učinio jedini mogući omaž (homage) jer on za drugi ionako ne bi mario, iskreno se nadajući da ovo ne ispane kakav nenamjerni – in memoriam – jer ne znam što se u međuvremenu sve zbilo i zbivalo... Na ovo me navela priča koju mi ispriča Ćićko Đurović, pominjući hudu sudbinu Batovog sina koji se jednog dana pojavio na Cetinju, lijep i šarmantan poput svog oca, da bi svoj mladi život okončao na mjestu koga se njegov otac tako neopozivo – odrekao. Izgleda da bi ovo mogao biti i...
    kraj
    Last edited by metuzalem; 25-07-14 at 15:53.

  16. #191
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nomenklatura i kultura

    Evo neko vrijeme na blogovima u Srbiji je aktuelna tema o mnogima koji su za vrijeme bivše YU, ali i kasnije, stekli neko ime i rang u kulturi i umjetnosti, da su to mahom udbaška i oficirska đeca, počev od Arkana pa sve do – Marine Abramović

    Nekoga bi to moglo iznenaditi ali ne i mene, koji se dobro sjeća kako je izgledalo Primorje za vrijeme godišnjih odmora u samoupravnom periodu. Za sve nas, koji smo nekako uspijevali da se „spuštimo“ do Budve, bilo je to nešto poput silaska na stranu teritoriju, na kojoj smo zaticali nekakav narod kome je sve bilo podređeno, dok nama nije preostajalo ništa do sunca i (slane) vode no smo i tun poprilično smetali, što mnogima od nas i nije bilo baš po volji, te su poneki pravili istupe o kojima je, tada, cijela YU-štampa, u nedostatku drugih vijesti, brujala cijelu sezonu.

    A i kako ne bi, kad je cijelo Primorje bilo stecište ondašnje Nomenklature i njigovog vrlog potomstva koje je itekako umjelo da se zabavi na svoj način, pritom neskriveno pokazujući da, ne samo što nijesmo dobrodošli, no da tun i ne pripadamo. Jednako kao i u vrijeme Austrije, o kojemu su nam stari kazivali kako su oni među sobom skupljali neku „crkavicu“ novca a onda grupu izabranih momaka slali u Budvu, kako bi, dok novca traje, grad držali u zaptu a onda se, uz pjesmu i pucnjavu vraćali nazad uz sumorna brda. Za to vrijeme u Budvi bi škure bile zatvorene a mjesna Policija kao slučajno bila negdje na terenu, što i danas zvuči poznato. Time su naši stari znali i umjeli da ukažu e je njihovo (austrijsko) posjedovanje Primorja samo privremeno te da će naše vrijeme sigurno doći.

    No o tim godišnjeodmorskim dogodovštima nije samo pisala režimska YU-štampa već i svjetska imena poput izdavača PENTHAUS-a Bob Guchone-a, koji je u Budvu došao kabriolet-cadillacom bonbonske (pink) boje a onda sa „posadom“ od 6 ( i slovima; šest) zanosnih ljepotica „držao“ liniju od Budve do Svetog Stefana i nazad, sve dok ga nekoliko momaka sa Cetinja nije presrelo i dobro išklepalo uz riječi:

    - „E, da znaš..., ne možeš ti ovudijen da se kurčiš autom punim ljepotica a mi da ga drkamo, no idi neđe drugo đe ti može biti...“




  17. #192
    Join Date
    Oct 2004
    Location
    worldwide
    Posts
    26,403
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    1 Post

    Default

    nadmasujes samog sebe moj dobri metuzaleme sa svim likovima koje vjesto izvlacis iz rukava svako malo, moja naklonost, skidam kapu
    Risk , is what makes life worth living

    Never a failure, always a lesson!

  18. #193
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by sparco View Post
    nadmasujes samog sebe moj dobri metuzaleme sa svim likovima koje vjesto izvlacis iz rukava svako malo, moja naklonost, skidam kapu
    E dobri moj,

    ...fala ti za ove riječi a ja ću ti zato napisati o sopstvenom "ratnom" iskustvu koje me i navodi da ih prikažem onima koji imaju sreću da o njima saznaju - iz druge ruke...

    Ni sam sebi ne mogu vjerovati da sam sa 6 (i slovima šest) godina iz vojničke puške opalio bojevi metak a čiji žestoki trzaj me skoro obalio... E da je samo ovo, no sam godinu dana kasnije svojeručno bačio pravu ručnu bombu.., pa ti viđi! Ovako iznijete činjenice izgledaju toliko nevjerovatne da će svaki namjernik odmahnuti glavom i pomisliti da se čak ne mogu uzrti ni kao uzgredna laža.

    No ako se cijela rabota izloži onako kako se dogodila, onda ovakve tvrdnje i nijesu tako nestvarne i neobične kako seisprva čini, jer se sve događalo koncem Drugog Svjeckog Rata i Revolucije, kada su oružje i municija ležali razbacani putevima i samo čekali da ih neko pokupi a to su, ka vazda, prvo činjela đeca raznog uzrasta. Već tada mi je ona narodna uzrečica o „puškonoši“ postala jasna a oni bojevi metak potvrdio. No da ne bi bilo zabune, sve se dogodilo nenamjerno i u skladu sa onim poganim običajima da se nekome podvali a poslije time i hvali...

    U stvari, mi najmlađi nijesmo u toj mjeri bli prepušteni sebi da smo mogli uzimat oružje i njim činjeti što nas je volja, jer su starija braća pazila na nas te nam u ruke dala kratak talijanski konjički karabin bez okidača koji smo, onako važno teglili i njime škljocali, tako što bi odvrnuli kočnicu. Tako je i mene, jednoga dana zapalo da se „kurčim“ seoskim ulicama i kad htjedoh da, po običaju nešto nanišanim i škljocnem, ona puška grmnu i tresnu me onim kundakom tako da umalo nijesam pao, dok se sa obližnjeg zida u koji sam nišanio dizala kamena prašina i smrdio barut. Tek kasnije, kad su po ustaljenom običaju, dotrčali, nije trebalo dugo da svi shvate e se radilo o opasno - "neslanoj“ - šali nekog šupljoglavca koji je, krijući napunjenom puükom, toboš, htio samo da se - našali.

    Ono sa ručnom bombom, bilo je mnogo „pitomije“ iskustvo, jer se radilo o prvoj proslavi Trinaestog Jula u slobodi pri čemu su se sela takmičila koje će viši oganj naložiti i više municije ispucati. Tako je i iz našeg sela povelika đetinja „ordija“ cjeli dan skupljala suvo granje po okolinii slagala u poveliki stog na vrhu brda da bi ga uveče zapalili i oko njega stariji pucali i pjevali borbene pjesme. No, prije nego smo uveče krenuli put brda, jedna strina čiji su sinovi bili u partizanima, pozva najstarijeg od nas i doda mu jedan limeni koferčić uz napomenu da potroše ono što je u njemu. Tek kad smo stigli na vrh brda i upalili oganj, otvorismo onaj koferčić i u njemu nađosmo, koliko se sjećam, barem desetak nekakvih malih, okruglih, ručnih bombi formata ka da su pravljene baš za đecu, a tek kasnije smo saznali da su to engleske za komandose koje se mogu lako sakriti. Kad je počelo bacanje tih bombi niz jednu visoku liticu, došao je red i na mene, te sam po upustvima starijih, jednu od tih bombi otkočio i bacio niz liticu a potom zaglušen uzbuđenjem, jedva čuo kad je tresnula.

    Zato, ne samo sa velikim zadovoljstvom već i sa velikim saosjećajem čitam sjećanja Bata Tomaševića na rat i njegovo učešće u bici sa jedva 13 (i slovima: trinaest) godina, što je on tako divno i pošteno opisao u njegovoj knjizi „Orlov Krš) a mene nadahnuo da ovaj cetinjski forum CDM-a prihvatim kao časnu obavezu i od njega, ne baš namjerno, učinim i svojevrstan - blog
    Last edited by metuzalem; 30-07-14 at 23:13.

  19. #194
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Opštenarodni pjesnik Đorđije Vujović zvani - Đoko Leca...

    -
    Davno je to bilo kad sam zadnji put srio Đoka, nakon čega smo brdsko-brzinski ušli u nekadašnju poslastičarnicu preko puta „Elektrona“ pošto je Đoko nerado ulazio u kafane. Sjeli smo za jedan od onih malih stolova, kojom prilikom sam svoju malu tašnu stavio na samu ivicu stola i pripremio da čujem Đokovu priču... Neđutim on je sjedio napet kao na skok i stalno gledao u onu tašnu a onda se, prije no ga bilo što upitah, nervozno izgraja na mene:

    - „Makni tu ojađelu tašnu...! Uzmi je na skut ili stavi na sred stola pošto sam ti ja žestoki neurotik pa mi se sve čini da će panut i obalit planetu“

    Naravno da sam onu tašnu odmah uzeo i smjestio u skut, te smo se mogli lijepo ispričati o svemu što se u međuvremenu dogodilo... No ovaj Đokov istup me je uveliko naveo da se zamislim nad mnogim pričama koje su ga pratile po cetinjskoj pjaci, počevo od one kako su ga zatekli đe jedne noći bonsekom šega stub novopostavljenog semafora „kod Vile“, u neposrednoj blizini sobice u kojoj je stanovao a u koju ga je, svojevremeno, smjestilo socijalno uz čiju pomoć je i preživljavao. Ovaj svoj postupak je objasnio time da mu ono neprestano „žmiganje“ semafora ne da zaspati, pa nije znao što da čini.

    Đoka znam još iz onih vremena kad smo zajedno išli u 7. i 8. Razred novoosnovane „Osmogodišnje Škole – Njegoš“, gdje su, već tada, njegovi postupci i ponašanje ukazivali na izvjesnu posebnost karaktera. Jedan događaj mi je ostao u sjećanju, kad je Đoko nekom svečanom prilikom održao nekakav vatren patriotski govor, koga niko nije razumio ali su zato svi nesputano zapljeskali.

    Kako se u životu teško ili boljereći nikako nije snalazio, brigu o njemu je vodilo maltene cijelo Cetinje, te je uz svenarodnu podršku nekako odživio, ma kakvi odživio – naprosto odbolovao svoj kratak život iza koga je ostala jedna skromna pjesnička zbirka, koja mu je obezbijedila dostojno mjestu u hronici Cetinja.

    U svom nesređenom životu nije moglo proći a da se nekome ne zamjeri, te mu se dogodio problem sa svemoćnom i sveprisutnom – SLUŽBOM – đe ga je jedan njen
    Pripadnik posebno temeljito „obradio“ su čim se Đoko nikako nije mogao pomiriti... Oni koji ga bolje znaju, pričali su kako je mjesecima, ispred povelikog ogledala, nekakvim teškim željeznim lancem tukao nekakvu vreću, ispunjenu jal slamom jal šegotinom, pritom svaki put "samurajski" uzvikujući:" E ovako ću ga...!" se dok taj borbeni zahvat nije potpuno izvježbao a onda zaputio u lokal đe je, u međuvremenu penzionisani Udbaš, provodio dane i tamo ga, onako, ka neradeći i iz ubaha, onijem lancem tako temeljito - „složio“ - da se jedva digao....
    Last edited by metuzalem; 03-08-14 at 09:21.

  20. #195
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    "Tursko groblje ...."

    Evo me skoro 4 neđelje u CG đe se uglavnom bavim popravkama kuće i oko nje, te nijesam dospio da se prošetam po Cetinju onoliko koliko sam želio ali ću zato u oktobru mjesecu kad minu ove godišnjeodmorske gužve. Prilikom svojih rijetkih izlazaka u grad, nabasah na jednu baš lijepu i zanimljivu knjigu M. Popovića naslovljenu sa – KARNERA – koju kupih i pročitah na dušak i sa velikim zadovoljstvom jer sam iz nje dobio uvid na sve one koji su samnom odrastali u ovom jedinstvenom gradu... Sjećam se kako sam se svojevremeno pitao đe nestade moj stari drug i prijatelj Danilo Kozina te sa sjetom u ovoj knjizi pročitah kako je skončao u „Milušinoj Pećini“ sa glavom na kafanskom stolu, đe ga ni posluga, do fajronta, nije dirala misleći da je zaspao...

    U ovoj knjizi pisac pominje kafanu-restoran „Tursko Groblje“ uz napomenu da ne zna porijeklo toga opštenarodnog naziva jer službeni „KORZO“ skoro niko nije upotrebljavao. No pošto sam u prilici da ga dopunim, osvrnuću se da ovim mlađim Cetinjanima poručim kako je do ovog naziva došlo jer još malo ko zna otkuda je...
    Ne mogu da se sjetim godine, kad je ova kafana-restoran bila preuređena, jer se ona zvala „KORZO“ i prije Drugog Svjeckog ali mi se čini da je to bilo krajem pedesetih (50), kojom prilikom je kafana dobila veoma čudan namještaj od bukovog drveta a po zidovima bili izloženi komadi oružja (sablje, bajoneti, handžari i levori) postavljeni ravno ili ukoso na nekakve kuke. No sve bi bilo potaman da nasloni onijeh stolica nijesu neodoljivo potsjećali na nadrgobne nišane koji se mogu vidjeti na muslimanskom (turskom) groblju, jer su se na njima nalazile nataknute okrugle ploče od pedu promjera na kojima je bio otisnut krst sa 4 ocila, slično kao, tada, i na crnogorskim kapama.

    Eto zbog toga je ovaj lokal i prozvan „Tursko groblje“ jer je s večeri kad se upale svijetla i pogleda sa ulice baš bilo nalik na groblje prekriveno „nišanima“. No nije dugo potrajalo dok su se nekolicina, od one momčadi koja se tamo okupljala, nakon čestih rasprava i poprilične količine pića, dohvatila onih handžara i sabalja i stala bjesomučno sjeći i cijepati „turske glave“ koje su vidjeli oslikane u onim okruglim pločama, što je tadašnjem upravniku itekako dobrodošlo da one ploče odšega a ono oružje zavida za zid kako se više nebi zlouptrebljavalo. Od toga vremena nje ništa drugo ostalo osim imena a evo i njemu polako rok prolazi...
    M -

  21. #196
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    11,452
    Thanks Thanks Given 
    1,907
    Thanks Thanks Received 
    5,151
    Thanked in
    1,776 Posts

    Default

    Sredovječni Cetinjani se kroz maglu mogu sjetit vremena kada je CT bilo puno turista. Neđe tih godina komšinica mi se vraćala sa posla i na trg je sretnu neki Hrvati i pitaju za restoran, ona im lagano kaže možete jesti tu u Tursko groblje i produži a turisti ostadoše zbunjeni ne znajući o čemu se radi.

  22. #197
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    -
    Evo već više od jedne decenije (10 god.?) e se opučih da nađem nekoga ko bi mi "skrojio" i sašio kapu crnogorsku sa drevnijem - ŠESTOKRAKOM – na oblistu, istu onakvu kakvu je nosio i moj voljeni stric, koji je, na Tarabošu, bio tako teško ranjen u svojoj 21. godini, da je cio svoj vijek ostao 100 % invalid.

    Međutim sve je ostavalo na nekakvim nepouzdanim obećanjima dok ne prođoh pored radnje radinosti na „Balšića Pazaru“ đe ponovo pripitah imaju li možda jednu takvu – gotovu - kapu, no oni samo slegnuše ramenima i pokazaše jednu sa grbom a drugu sa petokrakom i rekoše e je to sve što imaju a o tome ojađelom Šestokraku prvi put čuju... Ipak se nekako dogovorismo da mi kapu sašiju ali ne nekakvu turbo-folk koja se drži na vitrini ili kantunalu, no jednu sa svilenom postavom koja se nosi i pokazuje. Htjedoh čak i unaprijed da je platim ali oni odbiše i rekoše da dođem poslije preseljenja u Njegoševu, što i učinjeh nakon mjesec dana... no tada se ispostavi da im nanovo moram objašnjavati koji znak da prišiju, što ne bi bilo problem da butiga ne bješe puna nekakvog mnogo pametnog a izgleda i prilično obrazovanog muško-ženskog naroda, koje naprasno otpoče diskusiju o tome znaku kao jevrejskom i stade preporučivati petokraku kao pristojniji i tradicionalan. Saslušah njihove primjedbe i zamolih da to meni prepuste, ali primjedbe ne prestavahu sve dok im podrobno ne objasnih u čemu se – PETOKRAK – bolje poznat kao – PENTAGRAM – razlikuje od – ŠESTOKRAKA – odnosno zvijezde šestokrake. Pomenuh im da je razlika ako je petokraka postavljena uspravno (jednim krakom nagore), kada pretstavlja znak – moći - jer ako se obrne sa krakom nadolje, tada predstavlja znak crne magije, odnosno postaje simbol zla.., dok magični šestokrak ostaje jedinstven, u svojoj simbolici savršenstva kao iskonski znak - mudrosti i savršenstva – kako god da se okrene....

    Nakon par dana sam, sa zadovoljstvom, „podigao“ kapu sa ovim, koliko zaboravljenim toliko i značajnim znakom naše prošlosti i amaneta predaka.

    - M -
    Last edited by metuzalem; 03-09-14 at 16:48.

  23. #198
    Join Date
    Jan 2011
    Posts
    295
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Smrt Mahmut Paše Bušatlije, Jedanajes Bokovoća, Bernard Šo i guslar, krap ulovljen u Buljaricu, Tetejac sa metkom u cijev u krapa virpazarskoga, Tigla, osmatračnica CIA-e... Ništa od toga?Click image for larger version. 

Name:	leza i lale.jpg 
Views:	139 
Size:	11.2 KB 
ID:	124180Click image for larger version. 

Name:	Dva drugara.jpg 
Views:	114 
Size:	10.4 KB 
ID:	124181Čaruga i Petar O' PJO.
    Pozdravljem te stisnutom pešću na slijepo oko.
    Last edited by ivanbegovac; 06-09-14 at 15:35.
    Ako imaš problem sa čitanjem, džabe ćeš otvarati
    NOVO:
    http://cetinjske.blogspot.rs/

  24. #199
    Join Date
    Nov 2010
    Posts
    220
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Lale i leza

  25. #200
    Join Date
    Jan 2011
    Posts
    295
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Evo ti i pomenutog Bora Plamenca dok ''NA OKUKU'' mrtav pjan čeka prevoz za budvu.
    Evo ti i junoša sledećih komitetlija pri povratku iz Kumroveca.Click image for larger version. 

Name:	Boro Plamenac.jpg 
Views:	89 
Size:	10.7 KB 
ID:	124182Click image for larger version. 

Name:	Povratak iz Kumroveca.jpg 
Views:	93 
Size:	10.8 KB 
ID:	124183
    Ako imaš problem sa čitanjem, džabe ćeš otvarati
    NOVO:
    http://cetinjske.blogspot.rs/

Page 8 of 24 FirstFirst ... 45678910111218 ... LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 420
    Last Post: 22-03-22, 09:39
  2. Podgorica, Evropska metropola 21og vijeka
    By E-1 in forum Centralni
    Replies: 489
    Last Post: 29-09-11, 11:26
  3. DUHOVNA APOTEKA pred zatvaranjem?
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 7
    Last Post: 24-04-08, 13:13
  4. Bar - metropola juznog mora
    By Bonja the Zmaj in forum Primorski
    Replies: 3
    Last Post: 07-12-06, 13:42

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •