Page 10 of 24 FirstFirst ... 6789101112131420 ... LastLast
Results 226 to 250 of 585

Thread: Cetinje – tajanstvena duhovna metropola

  1. #226
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Nomenkultura

    -

    Nakon što objavih onaj prilog o „Nomenklaturi i kulturi“ sjetih se nanovo onog portala o Crnogorskoj Alternativnoj Kulturi (CAK) i evo više od dvije neđelje e se „opučih“ čitajući u bjesomučnoj potrazi da li u toj ojađeloj kulturi ima bilo čega crnogorskog osim patrijarhata, zaostalosti i opštenarodnog prostaštva.

    Osim toga, moj utemeljeni osvrt da je sve ono što danas ima svoje ime u kulturi i umjetnosti raspale YU, pripada potomstvu pripadnika (ne)slavne JNA i UDB-e, nagna me da uzduž i poprijeko iščitam portal CAK-a kako bih utvrdio pripadnost ovih samozvanih boraca protiv (hm!) izvikane kulture patrijarhata. Uopšte nijesam bio začuđen kad nađoh da se neki od ovih prvoboraca poziva na svoje visokoobrazovane pretke aristokratskog porijekla iz carske Rusije ali i onih iz Nomenklature što će reći ideološkog plemstva bivše YU.

    Čitajući priloge sa ovoga portala ostao sam žestoko zatečen, ne ka neka od onih poslovičnih svinja, pred koje je neko istresao vreću (duhovnog) biserja, nego poput kakvog ogladnjelog divljeg vepra kojemu bi bilo draže bilo što jestivo. Bio sam naprosto zasjenjen tolikim znanjem koju ova mladost sa nepodnošljivom lakoćom rasipa ka iz rukava, najednom bolno svjestan potrošenih godina u potrazi za istim tim znanjem koje je njima bilo isporučeno takoreći na kućnu adresu...

    Sve ovo skupa potsjeti me na onu francusku uzrečicu da „noblesse oblige“ (Plemstvo obavezuje) te me opomenu da je i meni majka iz poznate crnogorske vojvodske kuće, što me po navedenim kriterijumima itekako obevezuje da se i ja, iz svog makar i tupog ugla osvrnem na ojađelu (optuženu) CG kulturu patrijarhata, što ću učiniti u sljedećem nastavku....

  2. #227
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Pri pogledu na nepregledno mnoštvo „izloženih“ fakata i saznanja na ovom portalu, neodoljivo mi se nametnlo upoređenje sa nekakvom izvanredno opremljenom (duhovnom) „piljarom“ u koju malo ko zalazi i samo ponekad zaluta pokoja izbirljiva mušterija. Zato mi se učinjelo e pretstavlja izvjesnu „grehotu“ činjenica da je ovo mnoštvo biranih duhovnih plodova ostalo da trune umjesto da posluži stvaranju vrhunske duhovno-kulturne „gastronomije“. Time je ovaj portal na najbolji način potvrdio klasičnu izreku da mnogo znanja ne znači i – mudrost. Otprilike kao što je filosofija mudrost bez humora...

    Kad sam pročitao manifest ovog portala, u kome veoma kompetentni autori najavljuju borbu protiv vladajuće (hm!) kulture patrijarhata i zaostalosti, sjetih se jednog od sličnih „prvoboraca“, sina doktora Gerasimovića kome je narod Cetinja nadio ime – Ludi Dima - a u svojim djelima pominju poznati crnogorski pisci, Bato Tomašević i Milorad Popović, koji u svom romanu – KARNERA – opisuje sredstva i njemu svojstven način, borbe protiv nekulture i zaostalosti, uz pomoć štapa i šaka.

    Posebno me je začudio sadržaj portala u kome su defiluju svjecki autori od tzv. „izgubljene generacije“ pa do ovovremenih rock und punk kulturtregera, pitajući što bi ova omladina, iz ovoh ušuškanog svijeta, činjela da na usluzi nema internet.

    A što se tiče životne usporedbe građanske i patrijahalne kulture, mogu najbolje da potvrdim ličnim iskustvima sa svoje skitnje bjelosvjetske koja je i mene dovela do toga da provedem svoje „Mirne dane u Clichy-ju“ i to prije no sam saznao za ovo svjetski poznato književno djelo. Bilo je to 60. Godina prošloga vijeka kada sam se uselio u malu uličicu nedaleko od željezničke stanice na kojoj sam, sretan, svako veče silazio izmoren napornim radom u Gradu svjetlosti... Kasnije, kada sam se upoznao sa gorepomenutom romanom nije mi bilo teško da shvatim porive slavnoga pisca koji je glavom bez obzira pobjegao iz ameročke malograđanske sredine i došao u Pariz da bi se prepustio svojem nagonu pokušavajući da ga zadovolji jurnjavom za kurv@ma i boemštinom...

    Ono, nijesam se ni ja mnogo susdržavao ali mi na kraj pameti nije bilo da obigravam „prokazane“ pločnike i okolne burdelje u potrazi za kurv@ma a to ne zato što sam bio poseban čistunac, već baš zbog mog patrijahalnog odgoja koji me uslovljavao da, udobnoj izvjesnosti podatno punog „obora“, pretpostavim neizvjesnost "lova" po slobodnim prostora grada i predgrađa.
    Last edited by metuzalem; 04-10-14 at 16:04.

  3. #228
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    He!

    Izgleda da je onaj prof. Vukotić itekako bio u pravu kad je svojevremeno savjetovao da se ne preuzimaju ekonomske i ine mjere od ostalih malih državica kao što su Monacco, Luxemburg i dr. već se osloniti na opštenarodnu hajdučku tradiciju ali je instumentalizovati na savremen način... Ovu njegovu priču su sprdnjom dočekali oni koji sve znaju, dok je bilo dosta i onih koji su mu dali za pravo..

    No pravi dokaz je došao baš od onih od kojih to niko očekivao nije:

    "Pink Panthers-a"

    ( širom svijeta poznatih i kao izvjesna "folklorna grupa" sa Cetinja)

    ... novovremenih hajduka iz okrilja slavne i neprolazne - SLUŽBE - jednako kao i svi vrhunski umjetnici pokojne YU, od Arkana pa do Marine Abramović pri čemu je Arkana moguće uzeti i kao svojevrsnu sponu ove dvije vrhunske "umjetnosti"

    Elem,

    ... prije par dana, moj srednji sin mi sqype-om posla link filma o "umjetničkoj" grupi zvanoj "Pink Panthers" koju smatraju najačom provalničkom grupom svih vremena, sa 500 provala, širom svijeta, a da ne budu uhvaćeni... Jedan od poznatih evropskih kriminalnih inspektora, upitan po ovom pitanju, reče da je tome doprinijelo veoma pristojno ponašanje učesnika. U stvari, mogao je dodati i - primjereno - jer se radilo o juvelirnicama a ne nekakvim tamo piljarama... Ovo me potsjeti i na riječi Pavla Đonovića koji mi jednom ispriča kako ga je baba savjetovala da, ako neđe mine u svijet, bude prvi pa makar bilo i tamo - đe se kupe govn@.

    U filmu ima snimak blaga koje su ovi momci opljačkali iz jedne madridske juvelirnice, odakle su odvukli trezor i u njemu , osim nakita i dijamanata, našli i jedan - kur@c - tamno zelene boje. No, ko zna, može biti da je i to bio nečiji - dragi kamen....

    Za one koji znaju njemački, prilažem ovaj link na osnovu koga se možda može "izgooglati" i film na našem jeziku.



    - M -
    Last edited by metuzalem; 08-10-14 at 12:50.

  4. #229
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Alternativna Kultura i vrhunska gastronomija

    Evo me u Parizu (moje mladosti) na putu za Bretanju (Bretagne) sa namjerom da se udružim sa starim prijateljem Žanom (Jean), kako bi zajedno posjetili Crnu Goru koja je za njega postala domovina "po sopstvenom izboru". U Parizu ću se zadržati tek par dana da obnovim uspomene, ali ovoga puta na drugi način a ne kao nekad....

    U tom smislu sam u subotu veče izašao u šetnju i svratio u jedan restoran pun naroda a pošto je bilo veoma lijepo vrijeme, sjedoh za jedan sto postavljen izvana i stadoh opušteno posmatrati "gužvu subotnje večeri". Tada mi u oko zapade i naziv ovog restorana koji je glasio, ni manje ni više no:

    - La mémére au piano"

    što bi se najbolje moglo prevesti opštenarodno sa:

    - "Babetina za klavirom"

    Kako god bilo, večera bi izvrsna a vino pravi melem i preporuka za dobar san. Dok sam opušteno sjedio i čekao na jelo, nametnu mi se onaj ojađeli CAK (Crnogorska Alternativna Kultura) sa svim njenim namjerama da Crnoj Gori ponudi vrhunsku svjetsku kulturu, umjesto zaostale i primitivne patrijahalne.
    Pritom mi se nametnu jedna prigodna - gastronomska - asosijacija, da bi to bilo naliik preporuci da čoek batali "košet sa bijelim zeljem" i naruči:

    " Les quises de grenuille avec la sauce supreme"

    odnosno "Žablji bataci u vrhunskom sosu".

    Stvarno veoma otmena propozicija, no ne baš prihvatljiva onima bez priznate svjecke kulture. No neka svak odluči kako voli...
    - M -


  5. #230
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Evo me neko vrijeme u Crnoj Gori, kojom se lomatam i to putevima kojima se malo, ili nikako, ide, tako da sam u ove kasne godine prošao i Velje Duboko, te mi je sada malo jasnije odakle naši "dubokomisleni" stvaraoci ka što su M. Bećković i M. Bulatović. Ovo me utoliko više čudi, nakon što sam po katunima CG zapazio da narod gleda nekakve televizije za koje nijesam ni znao da ih ima, kao što su (!) Kopernikus, Duga, Astra, Pink, nb i dr. kojima su "nebeski" atributi prilično zajednički.
    Ono što mi je posebno zapalo za um, bile su bjesomučne (patriotske) pjevanije, nekakvim urlikanjima i zavijanjima nekakvih pevaljki i pjevača u čijoj pozadini se vidjela masa u žestokom pokretu poput one na Gazimestanu a nije rijetko to bio i Cetinjski Manastir umjesto kakve Kafančine na Ibarskoj Magistrali
    Last edited by metuzalem; 02-11-14 at 22:17.

  6. #231
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Evo me ponovo na hladnom sjeveru đe sabiram još tople utiske sa putovanja preko Crne Gore, Kosova, Makedonije i Albanije koje sam prošao "adutirajući" nedavno izvađenom ličnom kartom koja je besprekorno funkcionisala. Ovo zadnje putovanje dodatno me je ubijedilo da mi život ne da donositi bilo kakve tvrdnje ukoliko se ne izlomatam jedinstvenim aspektima bilo koje teme, pa tako i ovaj put sam morao proći Crnu Goru da bih dobio uvid u "duhovni fast food" kojim mediji hrane ovaj zblanuti narod. Pritom se potsjetih i onog famoznog CAK-a (Crnogorska Alternativna Kultura) koja uglavnom nudi nekakav "fast food" uzgred pokupljen sa bjelosvjetskog "duhovnog buvljaka", pred Narod bačen poput onog poslovičnog biserja, kojim armijsko i udbaško potomstvo s dostojnim prezirom sebi obezbeđuje alibi da je nešto veliko uradila za Crnu Goru.

    Ovo me navelo da se više ne izmičem pod izgovorom e moju tematiku narod ionako neće razumjeti, odnosno smatrati uobičajenim palamuđenjem, te ću svoje teze i teorije iznnijeti na polzu nekog kasnijeg pokoljenja a ovijema te očekuju da matuf nastavi sa zabavnim palamuđenjem poručujem da mi se skinu s mozga koji odavno smatram jedinim polnim organom.

  7. #232
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default "Duhovni Turizam" na Cetinju

    Bio mi je potreban dosta dug vakat kako bih se odmorio od međudržavnog lomatanja po Crnoj Gori i njenim istočnim Susjedima ali i da sredim utiske i sjećanja. Osim toga trebalo je da sredim i obiman album fotografija i brojne bilješke koje sam slao s mog računara i to većinom iz pune i zadimljene „Gradske Kafane“, zadimljene tako žestoko da mi je padalo na um kako ne bi zgorega bilo da u njoj objese i pokoju pršutu.

    Ova moja kasna avantura, navela me je da o Cetinju razmislim na jedan novi, internetski način, jer se polako stvarnost seli na ovu komunikativnu mrežu, koja za mene, od početka pretstavlja onaj veliki i moćni elektronski mozak koji su nam pedesetih godina obećavali jajoglavi naučnici i raznorazni pisci science fiction (naučne fantastike). Od njihovog elektronskog mozga veličine Empire State Building-a, nije bilo ništa jer ga je razvoj računske tehnologije zaobišao i stvorio globalnu internet mrežu koje je na sebe preuzela njegovu ulogu i to na tako fantastično kreativan način, da čoek samim ulaskom postaje dio njega.

    Prilikom mojih redovnih posjeta „Gradskoj Kafani“ zadivljen onim lijepim narodom koji je ispunjavao kafanu ponekad do zadnjeg mjesta, često sam pomišljao; ako je Bog da ovakvu omladinu u Cetinju, gradu kojim, od pokajanja do pokajanja, motaju matufi poput mene i to tako redovno kao hoće da vide koliki će i njima sprovod biti.

    A onda, jedno veče, dok sam sjedio i bilježio u moj lap-top, iz jednoga „upretnjaka“ čuh gromoglasni (skoro histeričan) smijeh, ma kakvi smijeh – bezobzirno njištanje, jedne baš zgodne (vjerovatno nedojebane) bedevije, te me uhvati zakašnjela „žal za mlados...“ Ovim prekidom me ona nagna da malo bolje promislim o tom mladom narodu, jedinom koji sebi može dozvoliti redovne izlaske te me odjednom tresnu saznanje da oni sa ovim drevnim gradom nemaju mnogo zajedničkog, čak ni u duhovnom smislu, jer su tu došli radi sebe te se tako i ponašaju.

    U stvari, radi se o jednom novom (umjetničkom i intelektualnom) redu, koji s punim pravom možemo nazvati (duhovnim) turistima, koji će tu ostati onoliko koliko njima treba a za sobom će, poput pravih turista ostaviti (duhovni) smet, otpatke i *****. Nakon ovog otkrića me obuzela sjeta o sudbini Cetinja, jedinog pravog gradskog naselja u Crnoj Gori, koje je izašlo ojačano iz dva svjecka rata, da bi od njega svemoguća Udba stvorila „Duhovni Gulag“ i na kraju predala potomstvu koje izgleda prilično nalik duhovnim turistima koje pomenuh.

    Zato ovaj moj portal više neću zapostavljat makoliko me dežurni brašnjomudi zadijevali i oslovljavali sa – palamud.

    - M -

  8. #233
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default

    Samo naprijed......... s palamudjenjem. U kasne sate mi prelijepo padne za pročitat, oba Cetinjanina.
    Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.

  9. #234
    Join Date
    Jul 2011
    Location
    Cetinje
    Posts
    990
    Thanks Thanks Given 
    162
    Thanks Thanks Received 
    67
    Thanked in
    51 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Raquel View Post
    oba Cetinjanina
    Misliš - palamuda ??

  10. #235
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by HENKEL View Post
    Misliš - palamuda ??
    Hehe... galijote, fataš na na foru ponavljanja... E baš ću zato da te častim pričom po tvojoj mjeri.

  11. #236
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Cetinje od duhovne metropole do duhovne nekropole...

    Kad malo bolje promislim ipak je ratno djetinjstvo više prokletstvo nego li blagoslov, makar nakon rata tekli med i mlijeko. Sa odstojanja koje mi nude moje godine, ponekad užasnuto shvatim da sam u jednom prosječnom životu „apsolvirao“ skoro dvije hiljade godina od rođenja Hrista naovamo. Tada, prije samog rata kad sam rođen, po crnogorskim selima se živjelo barabar ka u biblijsko doba, u stvari preživljavalo u olovnoj neizvjesnosti koju su jedino ratovi prekidali i dovodili u pitanje.

    U to ratno vrijeme, neizvjesnost su potvrđivale raznorazne vojske koje su se, pljačkajući i pucajuću, motale ogoljelim kamenjarom, dok sam ja pokušavao shvatiti o čemu se govori, jer mi ionako niko ništa nije objašnjavao čak ni to da živimo u doba rata. Sjećam se da su pominjali gradove i to najčešće Berlin iz kojega je ta vojska i došla, te sam na kraju pokušao da taj „grad“ zamislim kao jedan ogroman bunker sagrađen od kamena sa zastrašujućom kupolom prekrivenom nebrojenim puškarnicama iz kojih su virele mitraljeske cijevi. I sad, viđi čuda, život me nagna, ne samo da dođem do Berlina nego i da postanem njegov građanin a pošto sam obišao raznorazne ustanove ovoga grada, naljegoh na izložene planove Hitlera i njegovog arhitekte Spera gdje onaj svoj đetinji bunker prepoznadoh u projektu ogromne kupole pod nazivom – Germanija – koja je, za sljedećih hiljadu godina, trebala da označi središte – Trećeg Rajha.

    Ovaj uvod nikoga ne treba da buni, jer nije drugo do uvodnik u temu o Cetinju kao metropole jedne zajednice koja se jednako borila da ono ostane središte njenog opstanka...
    (nastavlja se...)

  12. #237
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    2. nastavak

    A, onda, tek što sam shvatio što je grad (Cetinje) naslutio sam što se u njemu događa i može dogoditi, osobito zbog toga što se ovaj istorijski grad našao na vjetrometini društvenih promjena koje se veoma rijetko dešavaju. Prije svega tada je bio prijestonica jedne federativne narodne republike u kojemu ne samo da je vrelo već i žestoko previralo jer su na vlast stigli pobjednici sa veoma naglašenim borbenim osobinama i zato spremni da olako sve prevrnu i prilagode sebi.

    Međutim, bilo je među njima i učenika bivše gospode koji su od nje naučili i ponešto od onoga što su oni sa sobom donijeli iz civilizovanog svijeta i nesebično im prenijeli. Ako se ima u vidu da su Englezi kao saveznici dosta dugo boravili na prijestonom Cetinju, nije čudo što su u to vrijeme kulturni događaji imali prednost nad svim drugim, što bi se narodski reklo: „Kultura na gladan drob...“

    A onda se, bez velikih najava, desio – Titograd!

    No ja sam u to vrijeme bio zaokupljen đe nastaviti školovanje i ubrzo se našao u jednom srednjeevropskom gradu na obali velike rijeke, tako da nijesam bio u prilici da doživim „evakuaciju“ ili boljereći „stampedo“ svih cetinjskih institucija u novoustanovljenu prijestonicu – TITOGRAD – koji je u odnosu na drevno Cetinje više bio nalik na obično – predgrađe. U stvari, nova vlast je, onako partizanski, Cetinje prepustila onim svojim kadrovima kojo bi, npr. Njemci, definisali kao prkna sa velikim ušima, poslušni i više no treba a sa horizontima koji ne prelaze nivo (punog) korita. Nakon toga je trebalo samo – ugasiti svijetla....i uspostaviti solidno organizovan „duhovni Gulag“.

    Sa njima je, na drevno Cetinje došlo neko neobično „Njegoševsko“ vrijeme, samo što su oni zakone nosili, ne u topuzu (Njegoš), već u – pendreku – no kao „zdrav seljački Elemenat“ neke zakone su „primjenjivali“ i svojeručno, bilo otvorenom bilo stisnutom šakom a ovoga „pravosuđa“ se danas mogu sjetiti samo oni stariji Cetinjani, mada oni rijetko pričaju o tome.

    No nije svakome teško pala ova opštenarodna promjena i duhovni prevrat, jer su to mudro i pametno shvatili kao izvanrednu priliku da otpočnu nešto novo sa sobom, o čemu bi najbolje posvjedočio životopis Barona (Branka) Živkovića – Žigalja, no o tome u sljedećem nastavku...
    (nastavlja se)

  13. #238
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Mnogi od brašnjomuda koji dežuraju na ovom forumu, iskreno će se zapitati čega to tajanstvenog može biti u takozvanoj cetinjskoj „duhovnoj metropoli“. Oni i ne slute koliko se suludog, kako ne bi morali reći tajanstvenog, može naslutiti u postupcima osnivača ove nabijeđene prijestonice – Ivana Crnojevića - da na zalasku svoje vladavine uz planinu tegli novoizumljenu štampariju, kako bi nešto važno poručio i svijetu i svojim podanicima kojima nije preostalo drugo do pukog preživljavanja.

    Vjerovatno ne bih se ni ja bavio ovom cetinjskom hronikom da me Ivanbegovac nije podržao svojim potresnim svjedočanstvima iz vremena mračne vladavine kadrova SLUŽBE. Koji su ostali da čuvaju položaj u zimskom periodu i sa najboljim namjerama od Cetinja učinjeli primjeran duhovni Gulag od koga se ovaj grad više nikad neće oporaviti.Ili možda hoće a kad – ne znamo... Jedno je sigurno, kolikog god potresna bila njegova svjedočanstva o „sekletarima“ i ostalim opunomoćenicima gradske vlasti, jesu tragična istina o jednom istorijskom razdoblju ove metropole.

    Onih pedesetih godina kad su na Cetinju i konačno svijetla istuljena, iz njega je zbrisao svak ko je imao bar malo razuma a među prvima baš oni bez kojih je grad ostao poput prazne školjke. Jedan od takvih je bio i Branko Baro(n) Živković – Žigalj koji je pravovremeno shvatio tokove ondašnje stvarnosti, svojevoljno se stavljajući na raspolaganje SLUŽBI.

    Sjećam se kad smo prije par godina sjeđeli ispred jedne od kafana na Balšića Pazaru, kad nam se pridruži jedan od dežurnih cetinjskih brašnjpmuda koji potegnu priču o NKVD i ostalim SLUŽBAMA tvrdeći da je njihov konačan raspad uslijedio tako brzo nakon raspada SSSR-a. Na ovu njegovu paušalnu tvrdnju, Baro se samo zagonetno osmjehnuo i dodao:

    - „To ti tako misliš...“

    Kad ostasmo sami, Baro(n) se opusti i otpoče priču o tome kako se (kao kadar Službe) obreo u Beogradu pa kako nekog kao on nijesu uspjeli da rasporede, poslaše ga u podijeljeni Berlin kao dopisnika „Vjesnika u Srijedu“ kako bi ovaj nedjeljnik mogao obavještavati sa lica mjesta. U pogledu narečenog izvještavanja nije bilo mnogo toga, jer Baro čim je stigao u Berlin, nije časa časio da što prije srete i upozna generale sovjetskih okupacionih snaga koje je izatrke osvojio svojim neodoljivim šarmom, da bi boravak u (Zapadnom!) Berlinu i svoju novinarsku iskaznicu iskoristio tako što bi sve njih snabdijevao onim čega u istočnom Berlinu nije bilo. Isti ovi „pozlaćeni“ generali su ga upoznali sa visokim kadrovima STASI (Staatsichercheit – Službom državne bezbijednosti DDR-a), koji su mu obezbjeđivali slobodno kretanje ISTOK-ZAPAD, a on te neslućene mogućnosti obilato koristio. No ipak sve ovo ne treba posmatrati kao neku privilegiju, jer je Baron, na neki svoj način uspostavio izvjesnu „paralelnu“ diplomatsku službu koja je bila na snazi svih 6 (9 slovima: šest) godina. Pa kako da čoek ne reče e je SLUŽBA itekako dobro znala postaviti "pravog čoeka na pravo mjesto".

    (nastavlja se...)
    Last edited by metuzalem; 14-12-14 at 11:18.

  14. #239
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default Iskre duha od kojih se živi...

    Ovaj nastavak će biti vanserijski jer mi se i u poznim godinama svakim putovanjem horizonti prošire i to ne sam u sadašnjost već i u prošlost. Prilikom ovog zadnjeg putovanja prvo se obretoh u Parizu đe se od želje prošetah ovim gradom „čitajući“ ga u prolazu sa izloga, natpisa i konačno sa sveprisutnih grafitti-ja.

    Ovo me neumitno uputi na Cetinje koje, kao prvo, mogu pohvaliti da se baš mnogo ne „izražava“ navedenim grafittima, barem ne po privatnim građevinama ali zato žestoko „pljuje“ sa onih historijskih i „državnih“ koje nijedan namjernik ne može prominuti, jer ga oni srijeću baš na samom ulasku u istorijsko jezgro.

    A onda, kad krenem Njegoševom, obavezno naletim na restorane; „Obelix“ i „Hogar Strašni“ i pomislim kojim tokovima duhovnog kolonijalizma su oni dospjeli u ovaj grad koji se hvali, ne samo svojim junaštvom već i slobodnim duhom o kome jedino može svjedočiti sjeverni (novi) dio grada sa svojim „Katunima“ i „Urancima“.

    No prošlo je evo više od trideset godina, otkada sam, u Parizu 70-tih, na plakatima za film „Ljepota Poroka“ Živka Nikolića pročitao jednu posve privatnu parolu na prelijepljenoj traci žute boje, ispisanu crnim naredbodavnim slovima: „BITI FRANCUZ JESTE STANJE DUHA“ ( ETRE FRANSAIS C´EST ETAT D´ESPRIT). Od tada sam o svakom narodu među kojima sam živio počeo misliti u drugim kategodrijama, jer sam otkrio jednu novu „pismenost“ bez koje je svaki namjernik, kako narod veli: „slijep kod očiju...“

    Za nešto takvo, prvi uslov je poznavanje jezika i to u mjeri da se mogu shvatiti i one iskre duha, koje i samim pripadnicima dotičnog narod izmiču pri slučajnim susretima ali zato nekome sa strane itekako pomažu da shvati – stanje duha – dotičnog naroda. A što bolje može, između ostalog, svjedočiti o slobodi francuskog duha, nego li nazivi mjesta, ulica, restorana kao npr. Ulica „mačke koja lovi ribu...“ nedaleko od ulice koja „traži podne...“ a i da ne pominjem restoran "Chien qui fume" (kučak koji puši...) E baš u sličnim sporednim ulicama namjernik može nalećeti na blistave iskre duha od koji čak može da se živi poput one male boutique u čijem izlogu otkrih majice na kojima bješe mnogo toga veselog, što napisanog a što nacrtanog. Mene se posebno dojmila majica na kojoj velikim slovima stojaše napisano – GITAN CUL – (u direktnom čitanju: Ciganin cul (Cool) što me ne bi navelo da ovo pročitam još jednom da ne bjehu nacrtane kučke koje se ćeraju... Ovo me nagna da napisano, „u sebi“, ponovim onako kako se izgovara i tada tek shvatih prikriveno značenje napisanog jer se ono izgovara jednako kao:

    - „Je - y - t´encule...“ - što se direktno može prevesti sa:

    - „Naguzim te...“

    Isto tako, šetajući neobavezno Berlinom, ne propuštam da pročitam nazive i grafitti-e, te mi njije promakao naziv jednog lokala nad kojim velikim (i malim) slovima bješe napisano njegovo ima:

    em – BAR – go

    ...čemu se začudih jer njih embargo nije pogodio u mjeri u kojoj su bili pogođeni mnozina od domaćih patriotskih brašnjomuda i dežurnih mudrosera.
    Last edited by metuzalem; 14-12-14 at 12:14.

  15. #240
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    setanz
    Posts
    144
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by metuzalem View Post

    U stvari, nova vlast je, onako partizanski, Cetinje prepustila onim svojim kadrovima kojo bi, npr. Njemci, definisali kao prkna sa velikim ušima, poslušni i više no treba a sa horizontima koji ne prelaze nivo (punog) korita. Nakon toga je trebalo samo – ugasiti svijetla....i uspostaviti solidno organizovan „duhovni Gulag“.
    Sasvim tačan opis. Posljedice (samo)upravljanja prkana sa velikim ušima su danas vidljivije nego ikad, kad je Cetinje grad bez primjetne duhovne, kulturne, ili bilo koje druge, energije. Bilo bi netačno reći da na Cetinju nema mladih, pametnih i talentovanih građana, ali su oni u "ilegali" i tako će biti dok god je prkno preče od mozga, a puno korito od knjige i želje za saznanjem.
    "Sve moje mane mozda znas, svu moju ludost niko ne zna..."
    George Gordon Noel Lord Byron

  16. #241
    Join Date
    Apr 2007
    Location
    Dolina bogova
    Posts
    784
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    3
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Quote Originally Posted by Grof Gnomski View Post
    Sasvim tačan opis. Posljedice (samo)upravljanja prkana sa velikim ušima su danas vidljivije nego ikad, kad je Cetinje grad bez primjetne duhovne, kulturne, ili bilo koje druge, energije. Bilo bi netačno reći da na Cetinju nema mladih, pametnih i talentovanih građana, ali su oni u "ilegali" i tako će biti dok god je prkno preče od mozga, a puno korito od knjige i želje za saznanjem.

    Samoupravljanja nije ni bilo bez na sitnom nivou.Upravljalo se iz centara moci generalno dobro i u interesu naroda. Sto se kulture tice treba samo vidjet sadasnje ministre direktore muzeja pozorista elitu nasu i sve je jasno kulturu nam vode nekulturni ljudi .Komunisti su jedino krivi sto su se povukli bez borbe i predali vlast dzemperasima koji izbacaju drugu generaciju klonova.

  17. #242
    Join Date
    Jan 2011
    Posts
    295
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Mnogo mi se dopadaju mišljenja i komentari ovih što iz zasjede(iza ćoška) čekaju da daju pravi smisao rečenome. a čuo sam da se to radi, uglavnom, o osobama koje s teškom mukom potpisuju zapisnik o oduzetoj robi u policijsckoj stanici Bar, po povratku iz ''trgovine'' po Italiji.
    Ako imaš problem sa čitanjem, džabe ćeš otvarati
    NOVO:
    http://cetinjske.blogspot.rs/

  18. #243
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Grof Gnomski View Post
    Sasvim tačan opis. Posljedice (samo)upravljanja prkana sa velikim ušima su danas vidljivije nego ikad, kad je Cetinje grad bez primjetne duhovne, kulturne, ili bilo koje druge, energije. Bilo bi netačno reći da na Cetinju nema mladih, pametnih i talentovanih građana, ali su oni u "ilegali" i tako će biti dok god je prkno preče od mozga, a puno korito od knjige i želje za saznanjem.
    E grofe, baš ti hvala e si me ovako sažeto dopunio, jer ova tvoja konstatacija, nažalost. potpuno odgovara stanju duha naše ojađele prijestonice. I meni je jasno da ima itekako talentovanih i pametnih mlađih Cetinjana, što i potvrđuju svojim "ilegalnim" statusom jer njihovo vrjeme još nije došlo a hoće li, ostaje još da se vidi. No iz svog liskustva posigurno znam da je anonimnost jedini pravi preduslov svakog stvaralaštva te me njihova ilegala mnogo ne brine. Danasna mladost Cetinja je tragično prikraćena nekadašnjeg ambijenta kad su u njemu odrastali stvaraoci poput Danila Kiša i Dada Đurića, jer su došli ili bili rođeni u doba "industijalizacije" kada su im roditelji iz okolnih nahija " šljegli" u ispražnjeno Cetinje tako da im je bila uskraćena ona duhovna infrastruktura koja je Cetinje činila (duhovnom) metropolom CG.

    No barem nešto iz školske lektire bi trebalo ispoštovati, barem onu tvrdnju Vojvode i pametara Marka Miljanova kojom tvrdi: "Pamet (mudrost) ti bez junaštva ne valja mnogo..." što se danas i golim okom vidi u svim strukturama obrazovanja i kulture. Ja se još dobro sjećam slavnih vremena cetinjske gimnazije kad je Danilo Kiš svoje stvaranje morao i umio odbraniti šakama i već time nagovijestio svoju veliku budućnost. Treba se sjetiti i onoga što su šapatom, iza šake, povodom paušalnih narodnih mudrosti o onome "da pametniji popušta" nekad šaptale cetinjske babe: "E jes , pa se onda obojica nađu u dubokim govnim@!"

    Imao sam privilegiju da sa svojih 15 godina shvatim što znači odrasti na Cetinju i to kada sam se, sa povelikom grupom stipendista (po ključu SLUŽBE) iz Nikšića, našao u jednoj Srednoj Školi, i bio naprosto zgrožen, ne toliko njihovom zaostalošću i nevaspitanjem koliko osobinama, kao što su podmuklost i nepouzdanje, kojih je doduše bilo i na Cetinju, no ipak pod izvjesnom kontrolom običaja i ustaljenih vrijednosti. Ispra sanm se nadao da će se u velikom gradu srednjeevropske kulture donekle uljuditi ali od toga nije bilo ništa. E baš sam se njih sjetio kad Ivanbegovac iscitira one "sekletare" i raznorazne druge poslenike SLUĐBE, koji su Cetinje "sačuvali" od njega samoga. No to bi mogla biti i velika šansa cetinjskog preporoda...

  19. #244
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Kako vrijeme prolazi uspomene nenadno dobijaju neka nova značenja i neočekivano prepliću da bi ponekad neku i naknadno dopunile. I sad se dobro sjećam svoje prve posjete jednoj fudbalskoj utakmici na starom igralištu kod Vladičine Bašte, tamo đe je danas onaj veliki parking turističkih buseva uokvirem prčvarnicama koje prodaju „souvenire“ mahom - made in China. Utakmica je na mene ostavila veoma dubok utisak, jer je za mene bila više nalik na nekakav žestok „okršaj“ momaka koji su nesmiljeno nasrtali jedni na druge dok su sa njihove obuće letjeli komadi vlažne gline kojom tada bješe „zastrto“ ovo igralište dok ga nijesu „prenijeli“ na Obilića Poljanu.
    Mislim da je to bilo neđe 1949. Kada sam sa svojih deset godina pratio ovu utakmicu a kakko se ona odvijala tako se ja sve iskrenije divio momcima obučenim u jednobojne dresove iako sam jedva naslućivao ne samo pravila nego li i smisao ove (hm!?) igre koja je za mene po svemu bila nalik na borbu prsa u prsa.

    Sve bi ostalo na ovom sjećanju da, odjednom, jedna razvaljena spodoba obješenih ruku nedaleko od mene iznenada ne urliknu:

    - „Koko krmeljavi oli malo krauta...“

    ... i to tako glasno da se, ne samo publika nego i igrači okrenuše u njegovom pravcu. Ono što mene još više iznenadi, bješe ono njegovo ponosno osvrtanje oko sebe potpuno siguran u utisak koji je ostavio što okolni potvrdiše svojim snishodljivo iskrivljenim osmjesima i neodređenim klimoglavima. Mene, desetogodišnjeg đetića, ovaj njegov prostački i neotesan postupak je potresao u mjeri da ga više nijesam mogao zaboraviti, sve dok...

    Trideset godina kasnije, nakon „razornog“ zlatotresa, pardon, zemljotresa 1979. godine, zadesih se na jednoj fudbalskoj utakmisi koja se ovoga puta odvijala na travnatom terenu nedovršenog stadiona na Obilića Poljani. Utakmica je bila dosta gruba i stalno je prijetila da se pretvori u tuču, što bi se vjerovatno dogodilo da sudija nije bio na visini svog zadatka. Utakmica nije bila baš zanimljiva te ni rezultat nijesm upamtio i prošla bi bez nekog traga u mom sjećanju da se ne dogodi nešto sčično kao i prilikom moje pomenute prve utakmice. Kako je bilo kasno popodne publika je uglavnom sjeđela na kamenim sjedištima zapadne tribine koja se završavala povelikom gomilom građevinskog materijala sa koje iznenada jedna slična spodoba kao i na prvoj, urliknu tako glasno da se svi okrenuše u njenom pravcu:

    - „Sudija oca ti *****...“

    No i prije nego se igra nastavi, začu se njen novi urlik:

    - „Sudija majku ti *****...!“

    Ovom prilikom se iz publike isprva začuše uzvici negodovanja ali to njega uopšte nije ometalo da sa svojim psovanjem nastavi sve bjesomučnije dok nije zaustavio i tok utakmice. Do tada ga je publika prvo sramotila a potom stala daga moljaka ne bi li prestao ali je on sve dublje zapadao u svoje besmisleno urlikanje koje se i konačno pretvori u nepodnošljivu i neshvatljivu ekstazu a koju ne moga zaustaviti ni grupa momaka te dotrčaše do njega, isprva pokušavajući da ga ućutkaju molbama i prijetnjama, ali bez uspjeha, te ga na kraju zgrabiše, podigoše na ruke i poput kakvog balvana odniješe izvan stadiona, pri čemu on svoju dernjavu nije prekidao.
    Ove dvije uspomene, ne samo da se dopunjavaju već i opominju kakvih sve tipova nema pod ovom „kapom nebeskom“. Ova dva primjera bili su usamljeni sve dok se nije raspal zajednička država, da bi slični nastupi uskoro priješli skoro u naviku, te ni za mene nijesu bili neko iznenađenje. A i kako bi, kad vidim da i Njegova Svetost vladika Amfilohije skoro na isti način umije, da sa trona Svetoga Petra, bači anatemu, prokune i u kamen zatuče sve one koji s njim ne dijele – pravu – vjeru.

  20. #245
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Ove (pred)prazničke dane provodim u Berlinu te se, do danas, nijesam mnogo motao po ovom forumu, ma kad prije neki dan pročitah vijest o pucnjavi na Cetinju, osjetih takvu nelagodu da nijesam mogao a da se odmah ne javim i javnost obavijestim da s ovim "bojevim" slučajem napada na fudbalskog sudiju, nemam nikakve, pa čak ni duhovne veze, iako me uopšte nije iznenadio. Ovu vijest su propratili komentari čitalaca, koji jasno ukazuju da je cetinjski humor itekako djelotvoran. Posebno onaj komentar o žutom kartonu za strijelca koji je, na sreću, sudiju promašio sa sve sedam metaka. Ili je to bio onaj levor napunjen "promašajima".

    U svakom slučaju, dobro što se sve završilo bukom nalik na onu koja prati svaku utakmicu, te sudiji dođe kao posebna vježba.

  21. #246
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Kolikogod su me ovi praznici omeli u obavezi da ovu moju butigu održim aktuelnom, tek su me tragični događaji u Parizu drmnuli iz dremeža kako bih, ne samo nastavio svoju priču, nego je i usmjerio u onom pravcu koji se sve više nameće kao nezaobilazan.

    Bilo je to 1967. Godine kada sam kao projektant/statičar ( što me u YU nikad zapalo nebi) radio u jednoj velikoj firmi, gdje sam upoznao dosta zanimljivih ljudi a sve to prije 1968. Godine kada je Pariz i bukvalno – provreo.

    U povelikoj prostoriji, đe smo uredno bili „postrojeni“, do mene je radio jedan crtač poljskog prezimena sa kojim sam se zbližio u mjeri da mi je pokazao svoje karikature koje su mi se dopale u tolikoj mjeri da sam i sam počeo crtati, iako svjestan da su moje ideje, Francuzima, isuviše naivne i surove. Jednoga dana u pauzi za ručak, ovom mom kolegi je u posjetu došao jedan veoma simpatičan momak osrednjeg rasta i prijatnog izgleda, sa kojim me je upoznao ali tako neobavezno da sam jedva upamtio njegovo prezime – Volinski – koje Francuzi izgovaraju – Volanski.

    E onda možete zamisliti moju sjetu kad sam u medijima pročitao da su ova dvojica braće, potencijalnih velikomučenika Islama, naprosto kalašnjikovom „prekrižila“ (Volinskog) jednog od najplodnijih stvaralaca Francuske i cjelokupnog – Zapada.

    Vjerovatno mnogi, ako ne svi, očekuju da dam izjavu saučešća povodom smrti pomenutog Velikana - (Volinskog) - ali to nikako neće biti slučaj, jer dok bi plitkoumni kurajberi donijeli otprilike ovakav komentar:

    - „Koji mu je moj da radi u svojoj 80-oj godini....“

    Na ovo mogu samo da dodam da je ovoga istinskog Stvaraoca zadesio blagoslov sličan onom u CG. kad se za nekog reče e je časno poginuo umjesto što je umro od starosti u postelji, jer se, u nekadašnjoj Crnoj Gori, smatralo da; ko je „umaro u postelji a ne na bojnom polju, nije umaro no se živ raspanuo...“

    Zato ću ja ovom nekadašnjem poznaniku-Stvaraocu- umjesto saučešća izraziti najdublji izraz saosjećanja iskrenim priznanjem da je svoj život okončao na način koji bih i sebi poželjeo, a to je da „poginem“ na bojnom polju stvaranja, ideja progresa i budućnosti. On može biti sretan što se rodio, opstao i bio priznat u svojoj naprednoj zemlji, što meni nije bilo moguće jer mi se uvijek neko „dežurni“ ispriječio kao i ona zadrigla spodoba u „MONITORU“ kad mi je onako važno poručila: „Imamo mi svog karikaturistu...“ Bujrum, čoče...
    ------------
    Last edited by metuzalem; 11-01-15 at 14:39.

  22. #247
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Umjesto što ođen "prodajem" naknadnu pamet, bolje će biti ako "općinstvo" iz prve ruke obavijestim o nastanku ove nesretne novine nemirinih šegdesetih (60.-tih) godina prošloga vijeka u Parizu. Pomenuti "Charlie hebdo (hebdomadaire = neđeljnik)" osnovan je proizišao iz povremeno zabranjivanog anarhističkog neđeljnika "Hara-Kiri", koji tih godina (1968-70) nije mogao biti šak ni distribuiran već su ga studenti lijepili po fasadam Latinskog Kvarta, tako da sam imao dosta dobar uvid u nesmiljenu satiru ovoga poluilegalnog neđeljnika. Što se priloga Volinskog u ovome neđeljniku tiče, neposredan uvid sam imao preko mog kolege na poslu, koji je redovno donosio primjerke ovoga lista, koji su se uglavnom sastojali od nekoliko grubo štampanih, vjerovatno u samizdatu i priručnim sredstvima, jer su bili povezani agrafima. No Volinski se nije toliko bavio satiričnom karikaturom koliko je izazivao sablazan svojim erotskim koje su ga i "proslavile" ne samo u Francuskoj već i u Evropi u kojoj su počeli da ga podražavaju. I na mene je ostavio dosta stvaralački upliv, što je u pogledu objave u CG ostalo potpuno jalovo zbog već pomenute dohovne "kontracepcije" izražene onom na prikosnovenom izjavom: "imamo mi našeg karikaturistu..." ne samo u MONITORU već i ostalim medijima, uključujući i nekada visokostilizovani - CETINJSKI LIST.

    Jer i danas se zna koji su to - NAŠI KARIKATURISTI - i dobro je što je tako, jer treba da se zna kome je dato da crta , piše i zbori...

  23. #248
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default O blagoslovu anonimnosti...

    Skoro svaki put kad bih pročitao uobičajeni – in memoriam – neke poznate ličnosti, posebno iz kulture, obuzela bi me izvjesna nelagoda prilikom čitanja uvodne riječi koja je uglavnom počinjala nabrajanjem nagrada koje je dotični dobio za svoje stvaralaštvo. Ovaj, do vrhunskog klišea dovedeni uvodnik, svaki put me je neodoljivo potsjećao na one ulične muzikante koji svojim sviranjem pokušavaju da „oderu koru hljeba suva“, čežnjivo očekujući da im neko uzgred bači kakvu „crkavicu“ u ponizno izloženi šešir.

    No konačno bi sve ostalo na tome da mi se nijesu počela nametati upoređenja kojekakvih udruženja sa onim muzičkim grupama koje sviraju na svadbama imućnih gazda pa sve do Akademija Nauke i Umjetnosti koje se neodljivo nameću ka svojevrsne duhovne filharmonije ili nešto poput toga. U svakom slučaju opravdava onu narodnu: koliko para toliko muzike iako i nije riječ o muzici... No da ne sitničarimo.

    Dobro je rekla jedna od rijetkih klasika ženskoga roda ovdašnje kulture, da je anonimnost, bilo svojevoljna ili iznuđena, jedini preduslov pravog stvaralaštva a sve ono praćeno bilo kakvim očekivanjima i priznavanjem nije drugo do duhovna trgovina.

    Vjerovatno iz toga proističe moja davnašnja odluka da postupim onako kako je to formulisao Gručo – čelnik naprednog Marksizna nazvanog po njemu, a glasi:

    -„Ni u snu mi ne pada na pamet da pristupim nekom udruženju koje bi bilo spremno da primi nekoga kao što sam ja...!“


    Zato i smatram velikim uspjehom što sam uspio napisati i objaviti na hiljade stranica a da me institucije javne riječi nijesu udostojile jednog jedinog pomena ili preuzele barem jednu prosto proširenu rečenicu mog razvaljenog opusa...

    No o tome dalje u sljedećem nastavku...

  24. #249
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default

    Pošto mi se u zavšnom računu za 2014. godinu pojavila negativna stavka pod rubrikom budućnost, odlučio sam da batalim prekopavanje po prošlosti i osvrnem na skoru i dalju budućnost koja prijeti da prevaziđe sve ono što smo mi sposobni predvidjeti... No o tome tek nakon izvjesnih osvrta na budućnost koja ništa manje neće biti fantastična, ako je pravilno shvatimo i ukažemo joj zasluženo ovjerenje.

    Sad, pošto su moje nekadašnje pretpostavke potvrdila i nekolicina kompetentnih, slobodno mogu da ponovim priču i časno općinstvo potsjetim o mojoj uzgrednoj tvrdnji da su, svi oni koji nešto predstavljaju u kulturi i umjetnosti pokojne YU, uglavnom potomci SLUŽBE i njenih derivata kao što su JNA, raznorazna kulturnoumjetnička udruženja i Akademije. Već sam jednom naveo Marinu Abramović i Željka Ražnatovića – Arkana, kao ilustrativne primjere u pogledu svojevrsne i takoreći nenadmašne kreativnosti ove svemoćne, sveznajuće i svemoguće (duhovne) organizacije.
    Meni je to postalo jasno onoga dana kad je Titova Nobelova nagrada za književnost svečano uručena Ivu Andriću a skoro u isto vrijeme Vladika Petar II Petrović Njegoš posthumno primljen u PARTIJU i odlikovan mauzolejem na Lovćenu. No ovo su vrhunski primjeri a ja ću se u sljedećim nastavcima osvrnuti na primjere novijih vremena kojima takođe ne manjka egzotike.

  25. #250
    Join Date
    Apr 2004
    Posts
    1,697
    Thanks Thanks Given 
    330
    Thanks Thanks Received 
    133
    Thanked in
    80 Posts

    Default In memoriam: Đorđije (Đoko) Živković – Žigalj

    Kada sam, sasvim slučajno, baksuznog 13. Januara otvorio stranu „POBJEDE“ sa čituljama, odmah sam primijetio njegov lik bijele kose zbog koje je imao običaj da se našali kako izgleda nalik na sopstveni „negativ“. No i prije nego se odlučih pisati ovaj osvrt, sjetih se da je on dugo vrijeme radio kao urednik neke rubrike u „Cetinjskom Listu“ te prvo u tom obnovljenom listu potražih riječ o njemu, no to bi jalova rabota jer, izgleda, da se ova novina uređuje na isuviše činovnički način, da bi u njo moglo biti mjesta bilo čemu mimo uobičajenih programskih proklamacija.

    Kako u nijednom od ostalih javnih glasila ne nađoh riječ o Đoku, odoh na Google na kome mi se otvori jedna jedina strana i to ona sa čituljom iz POBJEDE potpisanom od strane potomstva rasijanog svijetom. Simpatično, kako to njemu i sljeduje, umjesto godine rođenja 1931. stajala je 1941. godina time ga čineći čitavih 10 godina mlađim, što sada više i nije važno jer se Đoko preselio u – vječni mir i spokoj, kojega je i za života bio toliko željan.

    Posebno pravo i obavezu da napišem ovaj – in memoriam – daje mi sjećanje na vrelo ljeto 1961. koje smo zajedno proveli u Baru, sa stanom u razvaljenom hotelu „Rumija“ gdje smo obojica stanovali, ja kao trudbenik građevinskog Preduzeća „Bar“ a on kao slobodni umjetnik, koji je svojom ljepotom i šarmom ovo malo mjesto bio osvojio, takoreći, na juriš a kod nas ostalih izazivao zavist pri pogledu kad mu gimnazijalke u hotel donose „politikin Zabavnik“ kao popodnevnu lektiru.

    Ne samo Đokov odlazak u vječnost, nego i sudbina ove jedinstvene cetinjske porodice Živkovića, pokazuje u kojoj mjeri nestaje sve ono što je Cetinje činilo – metropolom. Đoko je Cetinju do kraja ostao vjeran, što nije nimalo lako kad čoek pomisli koliko cetinjska „pljaca“ umije biti stroga sa svakim ko ne misli po njenom. No, svejedno, ako se mediji i ne pretrgnu oko njegovog spomena, narod Cetinja i okoline će ga umetnuti u svoju usmenu povijest kao i mnoge Cuce dosad, koji su umjeli potegnuti pravu riječ u pravo vrijeme.

    Slava mu i vječni spokoj.

Page 10 of 24 FirstFirst ... 6789101112131420 ... LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. DUHOVNA APOTEKA sa ambulantom
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 420
    Last Post: 22-03-22, 09:39
  2. Podgorica, Evropska metropola 21og vijeka
    By E-1 in forum Centralni
    Replies: 489
    Last Post: 29-09-11, 11:26
  3. DUHOVNA APOTEKA pred zatvaranjem?
    By metuzalem in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 7
    Last Post: 24-04-08, 13:13
  4. Bar - metropola juznog mora
    By Bonja the Zmaj in forum Primorski
    Replies: 3
    Last Post: 07-12-06, 13:42

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •