Za one koji pisu pjesme

[apsolutno_nemoguca]

Listajuci topic Pjesme koje volimo, vidjeh simpaticnu ideju za ovaj topic ... davno izrecenu, nikad zapocetu ... Pa eto, da vidimo ko pise

[apsolutno_nemoguca]

Vrisni!
Moje ime u nochi,
Rukama pokrij mi ochi.
Ugrizi!
Zarij mi zube u blijede usne,
Sazhivi se sa mojim bolnim uzdasima,
Pusti da odnese te plima,
I ostavi pred mojim vratima.
Plachi!
Tebi u inat,drugi me krade,
Tebi za ljubav,umiru i nade.
Uzmi me,zagrizi i plachi,
Jer to jedino znash,
A znati i oteti nije isto,
Kad kradesh,kradi sve
Kad lazhesh lahi i mene.
Kad volish,nauchi da mrzish,
Prvo sebe pa mene.
Pjevaj!
Sve pjesme su iste.
Svaka ti pjeva o meni.
Probudi se i kreni.
Dizhi sidro!
Ova luka nije za tebe.
Ova plima che te mnogo koshtati.
Ni sirene nisu,shto su nekad bile.
Sve je to lazh i boje su sive.
Samo su tvoje suze,josh crvene,
Kao krv ranjenih gusara,
Shto na pochinak padoshe od zlokobnih bogova
Kao shto i ti pade od lazhnih osmjeha i uzdaha.
Zato,zagrizi i vrishti!
Nek me tvoj vrisak probudi,
Nema shta da se ponudi,
Shto vech probao nisi.
Sakupi moje pobjede,vratichu ti tvoje poraze,
Sachuvaj to znamenje
Zakopaj i chekaj.
Mozhda te lovci na blago jednom pronadju
Isprichaj im bajku o meni I vremenu
Prodaj im lazhno kamenje
I opet iznova.
Vrishti!
Ugrizi!
Plachi!
Samo te ovog puta nechu chuti
Ovakva pricha i bogove ljuti.

by cupka

[sta_ce_nama_soferima_kuca]

Sve je to smrt u nama i nash strah od nje.
Svaki nash pokret, i voljni i nevoljni,
misao: sve je to onaj stari strah.
Sve mozhe i ne mora biti! Ali
zashto onda mora? Zashto i chemu?

Sve je to smrt u nama i nash strah od nje.
Lazhi: lazhemo se svakodnevno, lazhemo
i sebe i druge, bojeci se istine,
istine, koja je svrha sama sebi, ali
koja ipak ne pomazhe previshe kad se zna.

Sve je to smrt u nama i nash strah od nje.
Priznajmo: bojimo se! O, mozhemo mi i
vjerovati u Boga i ne vjerovati, biti
slijepi za logiku i za teologiju - ipak bojimo se
i svi smo na manje-vishe velikom oprezu.

Sve je to smrt u nama i nash strah od nje.
Jer shta ako ima neshto poslije
kada cemo se sjecatii ovoga sad? Ne,
niko nije lud da rizikuje. Sigurno je sigurno.
Ipak je jadikovanje gore od jada.

Sve je to smrt u nama i nash strah od nje.
Za proshlim ne treba zhaliti, reche budala.
Svaki trenutak treba biti dostojan pamcenja!
Inache je propushten, a takvi su najgori
jer peku a ne zhele da se vrate.

Sve je to smrt u nama i nash strah od nje.
Da chovjek ne pamti, bio bi sretan!
Sad bi mu bilo i prije i poslije
i ne bi znao ni za shta drugo
vec samo za svoju trenutnu srecu.

Sve je to smrt u nama i nash strah od nje.
Ali on ipak pamti, a pamte i drugi.
Pamtimo jedni druge, neizbjezhno, stojimo
jedni drugima u sjecanju i bojimo se
kako cemo biti upamceni.

Sve je to smrt u nama i nash strah od nje.
Kako peku propushtene prilike!
Kako boli svijest da je moglo biti
drugachije, a nije! A pitanje je
hoce li ih ikad opet biti.

Sve je to smrt u nama i nash strah od nje.
Zhivimo, ne propushtajmo zhivot!
Lazhimo se, vjerujmo lazhima
i iznad svega, bojmo se,
bojmo se uzvisheno i plemenito.

Jer, dragi moji, zhivot koji zhivite,
lazh u koju vjerujete i ne vjerujete,
sve je to smrt u nama i nash strah od nje.

by me 8)

[cupka]

Čekaš li me

kad vjetrovi zazvižde

praznim ulicama

onim istim na kojima si me tražio

kad si tako silno želio

da me kao slučajno sretneš

da prepoznaš moj smijeh

i pogledom mi kažeš

nešto samo naše

jesu li ti i jutra

kao noći hladne

kome putuju tvoje želje

u one sate

kad si ih šaputao

tajno i strasno

nešto izmedju bola i sreće

prisjete li te neke davne pjesme

Vito,neki Željko pa Ljerka

neka prazna obećanja data tek onako

poželiš li još uvijek

da te zaljubljeno pogledam

da i tebe prevarim da si samo moj

kao što ja poželim

da budeš hrabar i vješt

da me ukradeš

da me još jednom slažeš

tudjim pjesmama

besmislenim i izandjalim riječima

čekajući da ti se spustim na dlan

onako kao si to oduvijek želio da uradim

divlje i šertski

da te presretnem ispod ulične svjetiljke

i dodirnem ti usne

kao u nekoj staroj ljubavnoj priči

i opet je jutro

Jutro moje sneno

Na mom vratu još čekaju nanizane

sve te neizgovorene tajne

ima tako nekih tuga

koje ne osjetiš

ali te uvijek zateknu

pri budjenju

a jutro je

jedne pozne jeseni

memljiv trag jedne tajne ljubavi

do pola napisana pjesma

bez kraja i početka

od snova i nekih hladnih kiša

nijemi nemir riječi

visoko iznad tvojih krila

prolazi ili tek počinje

još samo jedna loša

godina za nas



by cupka

[cupka]

***

Slušaj vjetrove kako se svadjaju pod prozorom

i ludi mjesec što sanjari nad gradom

pričaj mi

pričaj mi sve ono što možda ne trebam znati

a tebi kao slućajno izleti

da me nasmiješ i otjeraš strah

znam da su riječi ponekad lažljive

ne bi ti mene

samo pričaj mi

zašto je tako hladno ove zime

i koliko ptica si vidio ovog proljeća

reci da voliš Antića i Jesenjina

i da nisu bili patetični luzeri

kao ja i ti

a onda me podsjeti na neki stih

one naše pjesme

znaš one koju si tako volio

a meni je uvijek bila djetinjasta i bez reda

baš kao i ja kad bih se naljutila i rekla zbogom

sjećaš li se koliko puta

ili si i ti kao i ja odavno prestao brojati

pričaj o nekim gradovima u kojima smo se možda sreli

ili nekim prošlim životima u kojima smo se kao i sad

voljeli i lagal

bježali i tražili

samo mi pričaj i nemoj stati

kad nastupi tišina možda ću tek tada znati

zbog koga su mi noći toliko duge

zašto me ponekad sustignu neke tuge

kojima ne znam ni imena

spomeni i kišu ono kao slučajno

pusti me da te ubijedim da ona nije tuga već radost

i da grickam usne samo onda kad se uplašim

pričaj mi i nemoj stati

ni onda kad ne budeš imao šta reći

i kad ti se učini da smo o tome već pričali

ni kad mi oči postanu sanjive i mazne

a svi pjesnici izvrnuti do gole kože

neka traje čitavu vjećnost

ako je to način da ostaneš

pričaj mi sve dok to budeš mogao

dok se nebo i zemlja ne rastave

dok sve rijeke ne promijene tok

i dan ne zamjeni noć

pričaj mi o Rillkeu i Bajronu

bili su nešto posebno zar ne

ja ću tebi o starim majstorima

i o tome kako kako volim slikati prstima

neka lupaju prozori od vjetra

kome je još stalo

sve dok pričamo

dok si tu

dok dišeš

pričaj mi o moru koje voliš

da zaboravim tvoju ruku koja me mazi

pričaj mi po čemu ćeš pamtiti ovu godinu

i koliko si se iznenadio zbog nečega

ako slučajno zaspem

ne budi me

sanjaću da mi još pričaš

o nekim dalekim zemljama

i jednoj maloj koju si nekad volio

sanjaću na tvojm usnama

srećna jer sad tek znam da postojiš

u hladnim prozorima

ovom satu koji otkucava ponoć

zar je još važno gdje si i koliko te ima

bila je ovo neka drugačija zima

pričaj mi o njoj


***

by cupka

[montenegrina]

Izvinjavam se što kvarim koncepciju ali samo sam htjela Cicki da poželim sretan povratak. Welcome!!!! :*

[Carla Bruni]

Molim ljude koji pisu poeziju , a spremni su da je javno citaju, da se jave meni ili A.N. na pm

[apsolutno_nemoguca]

Topic je ostao za uzivanje. Zakljucan je u nadi da ce oni koji vole poeziju ne prestati da je postuju ali da ce pored toga poceti i da malo vise kriticki razmisljaju i rasclanjuju. Mislim(o) da knjizevnost zasluzuje ipak malo vise od samog kopiranja