9-оро.
Да сви заједно погинемо за цг.
Шалим се, нисам још за ђецу, макар не још 5 година.
Чита ли ми ово ђевојка?
Nije da sam vala u neke pozne godine, ali od kad sam raskinuo sam djevojkom (bili smo masu godina skupa) pocela je u mene da se razvija zelja za potomstvom... I to me sve cesce spopada... Kontam da je to normalno i da u tom nekom dobu 25-30god taj osjecaj dodje do izrazaja...
Pa, buduci ocevi i majke, ima li slicnih osjecanja?
Kolko bi djece voljeli da imate ili koliko planirate?
Oduvjek sam zelio dvoje, ono GG
Tu es mon héro!
9-оро.
Да сви заједно погинемо за цг.
Шалим се, нисам још за ђецу, макар не још 5 година.
Чита ли ми ово ђевојка?
Ја чекам посао али волим ову земљу!
А што пијем кад ми шкоди
ко ће кући да ме води?
Ja cu da guram do 4 sina, pa koliko god bude trebalo.
Mislim da nikada necu biti majka. Ne vjerujem ni da cu se udavati, mada mozda dodjem do nivoa nekog obiljezavanja veze ako se uozbiljimo. Klasicni brak u svakom slucaju - ne.
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
Zamisljam....
Last edited by Oljce; 09-07-11 at 12:37.
Sa godinama sve češće primjećujem lica žena nakon 15-20 godina braka i ne sviđa mi se prizor. Ona jadna pored posla trči još da kuva, čisti, pere, pegla, kupi, pospremi i za muža i za djecu a on... zemlja dembelija. Na početku braka valjda ima snage, želi da ugodi, da se pokaže, ali cijelog vijeka tako, jedino može da se smuči.
Skupa cijena materinstva, bar za moje poimanje sreće.
Ne shvataj život previše ozbiljno i tako se iz njega niko živ nije izvukao.
2 sina 2 cerke
You'll Never Smoke Alone..
A dje pored sve muke jos i djeca
Za broj nisam siguran, ali bih volio ovim redom da iskacu:
1. Musko
2. Musko
3. Zensko
4. Zensko
5. Musko
6. Zensko
7. Musko
8. Zensko
9. Musko
10. Zensko
11. Musko
12. Zensko
...
pa sad, imao jedno, dvoje, troje ili cetvoro, samo dok prate ovaj sablon bice ok
Njak Njak Njak
Još uvijek NEMAM taj osjećaj!
Roditeljstvo je po meni kompleksan životni poziv, koji ne treba spontano prihvatiti.
Kad se pojavi osjećaj, da ne srljamo u realizaciju prije nego utvrdimo na kojem smo stadijumu.
Takođe smatram da pitanje potomstva ne treba biti krucijalna stvar u životu pojedinca.
Prvenstveno se trebamo ostvariti na drugim poljima. Za početak, težiti ka stabilnosti i uravnoteženom životu. A to bi značilo, da smo svjesni šta želimo od života. Na poslovnom planu da pronađemo ono što volimo, što će nas istinski ispunjavati. Koliko god taj posao bio naporan, ako ga volimo, bićemo srećni. U protivnom svoje frustracije i neuspjehe ćemo isijavati na najbliže.
Na ljubavnom planu da pored sebe imamo osobu koja je na istoj talasnoj dužini, tj. da postoji kompatibilnost karaktera i svijest da s tom osobom želimo provesti život. Tek tad možemo razmišljati o realizacije potomstva.
Vidim dosta ljudi koji roditeljstvo ne zaslužuju, jer ga neshvataju ozbiljno.
Mnogi su zbog pritiska okoline, naslijeđenih sistema vrijednosti i prevelikih očekivanja porodice, uskočili u taj film iako nisu bili spremni za takav poduhvat. Rezultat su razoreni domovi i implikacija na dijecu.
Po meni je pravednije nemati djecu, nego da odrastaju u bolesnom okruženju.
The more things change, the more they stay the same.
Zeljela bi dvoje dovoljno. Kad? ne sad hvala
dva i dva su tri
Koja je razlika izmedju onih sad koji zele, ali ne sad i onih koji ne zele ni u buducnosti?
U tome sto prvi zele da stvore neke uslove za to a drugi ne zele ni sa uslovima to, a opet prvi uslov je zelja.
P.S. Ne mrzi me
Ne znaci da i ovi koji ne zele, nemaju potrebu za time.
Stvar svjesnog izbora.
A ne mora ni da se ne promijeni.
Ali kod mene mislim da ce ipak ostati tako.
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
Potreba mi zvuci tako sebicno... Izvini ali ja nemam potrebu da imam decu jednog dana nego zelju, a nekako ta zelja dobija pravi smisao samo kada si voljen i volis.
Potrebu svi imaju. Koja je razlika uopste izmedju potrebe i zelje?
Nema je, iako je nama lakse ako je ima pa mozemo da kazemo - potreba vs zelja.
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
Ja bih zivot dala da dobijem dijete...ma dala bih sve sto imam samo da mi se i to ostvari...zivim za to!!!
Ono sto sam htjela da kazem je da se od toga ne moze pobjeci.
Mozda gejevi? Sala.
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
Kakav bijeg - to je nesto najljepse sto moze da se desi covjeku i jedino neprolazno.
Istovremeno i najzahtjevnije,jer pocinjes da zivis zivot svog djeteta,dajes mu cijelog sebe,bezuslovno,od prvog udaha.
Ja jos cekam da sazrim.
Moze se ``pobeci`` od toga tako sto ih neces imati. Ako ne zelis. Zrelost, ljubav, uslovi...
Zar nije prosto neverovatno imati dete nastalo iz ljubavi, gledati prve korake jednog bica koje ste stvorili, osmeh, prvi put ga odvesti na more, jezero, planinu. Gledati svoje i osobine nekoga koga volis u tom novom bicu. Biti tu kad se zaljubi prvi put itd.
Last edited by Oljce; 09-07-11 at 17:05.
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks