Lenjin i Staljin

[sh0cker]

Mene najvise cudi kako to da Trotsky nije cak ni pokusao da uzme vlast od Staljina..
tj. jeste pokusao al' premalo.

Po nekom mom misljenju, on ne da je imao prednost u odnosu na sve ostale vec onu potpuno ociglednu i svima jasnu.
I mislim da bi bio njen pravi vodja, bolji nego Staljin u svakom slucaju!

[Trinity from Zion]

Ako se dobro sjecam, Trockog je Staljin potjerao iz Rusije ili je Trocki pobjegao od odmazde. Mada postoje pretpostavke da je Staljin organizovao njegovo ubistvo... oko Trockijeve smrti ima dosta nesuglasica.

[sh0cker]

Pa Staljin ga je protjerao kad je dosao na vlast procerao ga je u Meksiko cini mi se a kasnije i ubio.

Al' Staljin je u odnosu na Trockog bio outsajder posle Lenjinove smrti!!

[Bugi]

cilj opravdava sredtsvo :wink:

[sh0cker]

cilj opravdava sredtsvo :wink:

Ahahahaha

Ovo su legendarne izjave, Staljinovih ljubitelja..

[Godsize]

Ne znam zašto niste pomenuli to da od dolaska na vlast komunista u Rusiji Jevreji su bili proganjani,da bi to svoj vrhunac dostiglo diobom Poljske,kada su odvođeni na prisilan rad.
Organizovanjem "Čeke" Ljenjin je htio da se obračuna sa protivnicima i onda radi gotovo isto sto i Nikolaj:daje dozvolu Čeki da ubije na osnovu pretpostavke.
Nije baš Nikolaj iscrpio državu.Iscrpljelo ju je plemstvo i zato je bila neophodna revolucija da bi se nešto promjenilo.Ali danas je stanjem,u Rusiji,slično onom iz pre-oktobarskog perioda:Imate stotinu milinoera i milijardera i stotinu miliona siromašnih samo što država ima 5 milijardi suficita u budžetu godišnje.Nikolaj je bio slab morao je da preduzme neke mjere bar u vidu jačih finasijskih reformi,što nije uradio.Tako da kao čovjek nemam ništa protiv njegovog pogubljenja ali kao hriš. da.I Ne mogu nikako da opravdam ubistvo njegove djece.

[Ćipur]

Sajmon Sibag Montefjore, autor knjige “Staljin: dvor crvenog cara”


Staljin je posmatrao svoje istočnoevropske saveznike – Bugarsku, Istočnu Njemačku i Jugoslaviju - kao imperijalne vazale. On jednostavno nije mogao da razumije ili da toleriše bilo kakvu nezavisnost duha, ili političku inicijativu


Samo je Tito imao hrabrosti da pruži otpor Staljinu



“Staljin: dvor crvenog cara”, britanskog istoričara Sajmona Sibaga Montefjorea bila je istorijska knjige godine u Velikoj Britaniji. Riječ je o opsežnoj knjizi u dva toma ukupno na oko 900 strana, u kojoj su opisane godine vladanja najvećeg ruskog vođe minulog vijeka, Josifa Visarionoviča Džugašvilija, kasnije nazvanog Staljin. Ovu knjigu nedavno je objavila “Laguna” u prevodu Nenada Dropulića.
Sajmon Sibag Montefjore (1965) završio je istoriju na Kembridžu. Devedesete godine prošlog vijeka proveo je putujući kroz zemlje bivšeg Sovjetskog saveza, kroz Kavkaz, Ukrajinu, Centralnu Aziju, pišući za “Sunday Times”, “The New York Times”, “The New Republic” i “Spectator” o ratovima i metežima na tim podnebljima, uglavnom o Rusiji, Gruziji i Čečeniji. Napisao je knjige “Katarina Velika i Potemkin”, “101 svjetskih heroja”, “Mladi Staljin”. Knjige Sajmona Sibaga Montefjorea su svjetski bestseleri, prevedeni na 29 jezika. Montefjore živi u Londonu, odakle je i govorio za naš list.
O svojoj knjizi “Staljin: dvor crvenog cara”, za koju je 2004. godine dobio prestižnu britansku nagradu Istorijska knjiga godine, Sajmon Sibag Montefjore je rekao:
Moj cilj je bio da načinim portret Staljina, njegovih 20 velikaša i njihovih porodica, da pokažem kako su živjeli u jedinstvenoj kulturi tokom godina njegove vrhovne vlasti. Ova knjiga nema namjeru da bude istorija njegove spoljne i unutrašnje politike, njegovih vojnih pohoda, njegove mladosti ili borbe protiv Trockog. Ovo je hronika njegovog dvora, od 1929, kada je jednostavno proglašen “vođom” do njegove smrti. Ovo je bigrafija njegovih dvorjana, studija visoke politike i nezvanične moći i običaja. Na neki način, ovo je biografija samog Staljina prikazana kroz njegove odnose sa velikašima; on nikada ne silazi sa pozornice. Staljin je bio krajnje jedinstven, ali mnogi njegovi stavovi i osobine, kao što su zavisnost od smrti kao političkog oruđa i paranoja, svojstveni su i njegovim drugovima. Bio je čovjek svog vremena, kao i njegovi velikaši.
Savremena Rusija još se nije suočila sa svojom prošlošću; nije bilo iskupljenja, što vjerovatno još baca sjenku na razvoj ruskog građanskog društva. Mnogi savremeni Rusi neće mi zahvaliti na otvorenom iznošenju istorijskih činjenica koju bi radije zaboravili ili zaobišli. Mada ova knjiga svakako ne umanjuje Staljinovu neizmjernu krivicu, ona možda osujećuje zamisao o njegovoj isključivoj odgovornosti, otkrivajući zločine čitavog vođstva, kao i njihove patnje, žrtve, poroke i povlastice.

*Kako je otpočelo Vaše interesovanje za rusku istoriju? Da li možda imate nekakve lične veze sa Rusijom?
-Uvijek me fascinirala ruska istorija, a i porodica moje majke potiče odatle, tako da sam ja još kao mladić počeo da izučavam rusku prošlost. Moja prva knjiga bila je “Katarina Velika i Potemkin”, bio sam veoma srećan što sam našao ogromnu riznicu novih dokumenata, da bih pokazao kako su izuzetni i talentovani državnici bili ta dva ruska lidera. Veoma sam ponosan na tu istoriju, i molim Vas pomenite to u Vašem tekstu.

*Staljin je bio jedan od najsurovijih diktatora u novijoj svjetskoj istoriji, ali, kao što se može pročitati u Vašoj knjizi, on je bio i dobar otac, ponekad i brižan prijatelj, obožavao je cvijeće, knjige…. Šta je, po Vašem mišljenju, razlog te brutalnosti i kontrasta unutar njegove ličnosti?
-Pa, to Vam je pitanje za milion dolara. Staljin je bio čovjek, ja sam to pokazao i u svojoj knjizi, ali on je uzrokovao više patnje i izvršio je više krivičnih djela od bilo koga drugog u istoriji, osim Hitlera. Ali sada su mi arhive dozvolile da ga prikažem onakvim kakav je on zaista bio. On nije bio samo veliki otac. On je bio fascinantan čovjek, darovit političar, vječiti učenik koji je bio skoro intelektualac, ali on je sprovodio marksizam i svoju sopstvenu mesijansku viziju i svoju istorijsku ulogu - sve mu je to bilo iznad svega drugog, uključujući porodicu i ljubav i žrtvovanje svakog ljudskog odnosa, razlog za to bio je marksizam i njegove sopstvene ambicije. Njegova brutalnost izvirala je iz mnogih drugih stvari, iz njegovog ličnog karaktera, njegovog okruženja, njegovog života u konspirativnom podzemlju, nemilosrdnog terora lenjinizma, destrukcije klasa vezane za marksizam, krize bjelogardejaca Sovjetske republike u građanskom ratu koja je ohrabrila na ekstremna rešenja, i suštine grešaka pri donošenju prosperiteta i krize kolektivizacije u tridesetim godinama 20. vijeka, - sve su te stvari doprinijele. Ali Staljin je bio rođeni zavjerenik i krajnji ekstremist. Odgovor na ovo Vaše pitanje nalazi se u mojoj novoj već nagrađenoj knjizi “Mladi Staljin”, koja je upravo ovdje objavljena.

*Šta ste sve novo pronašli u arhivama?
-Mislim da je skoro sve u knjizi novina, a sve je to iz arhiva. Knjiga se temelji na oko 5.000 novih dokumenata.

*Staljin je bio boljševički fanatik koji je vjerovao u marksizam kao religiju. To je bilo pogrešno, ali ipak, Staljin je ostao na vlasti 30 godina. Koja je bila vještina Staljinovog vladanja?
-Ironično je što je on bio sjajan, kao što Amerikanci znaju da kažu, “čovjek ličnost”, on je bio staromodna politička mašina, on je činio da mu ljudi vjeruju, bio je šarmantan, okretao je svoje neprijatelje jedne protiv drugih, on je bio strpljiv, bio je glumac i majstor za konspirativne intrige.
Berija, provincijski službenik, postao je šef Staljinove tajne policije, dobro znan po brutalnosti, torturama i ubistvima. Da li je Staljin sve znao šta Berija čini?
Da, naravno, oni su raspravljali o ubistvima i torturama i obmanama poput para starih gangstera. Ali Berija je bio najvjerovatnije najdjelotvorniji administrator u SSSR – i obezbijedio je sovjetsku nuklearnu bombu za Staljina.

*Smatram da je odnos Staljina i njegove supruge Nađe ostala tajna, kao što su i tajne njegove veze sa mnogim drugim ženama. Iz kog razloga?
-Staljin je učinio privatan život svih lidera tajnim. On je smatrao da je sav njegov privatan život opasnost po bezbjednost i tako je konačno imao virtuelni život, a privatan život uopšte nije imao.

*Zašto je Staljin bio fasciniran djelom gruzijskog pjesnika iz 12. vijeka, Šote Rustavelija i njegovim epskim djelom “Vitez u tigrovoj koži”. Staljin je i preveo sa gruzijskog na ruski jezik neke stihove iz “Viteza u tigrovoj koži”….
-Kao obožavalac romantične poezije, Staljin je bio fasciniran poezijom i bio je uvjeren u značaj umjetnosti. On je volio velike gruzijske pjesnike.

*Koliko je danas jak Staljinov kult u Rusiji? Da li prepoznajete neke od Staljinovih osobina u ličnosti Vladimira Putina?
-Putin nema sličnosti sa Staljinom. NIKAKVE. Ali Staljin je rehabilitovan u današnjoj Rusiji, ne Staljin ubica, već Staljin imperator i Staljin koji je izašao kao pobjednik iz Drugog svjetskog rata. Ironično, gruzijski marksista, obućarev sin postao je najveći ruski car 20. vijeka. Uskoro će on biti Staljin Veliki.

*Za ljude iz bivše Jugoslavije bio je veoma važan odnos Staljina i Tita. Kako ste Vi razumjeli to “prijateljstvo”?
-Staljin i Tito, su imali veoma interesantan odnos, a suštinu nekih od njihovih veza objasnio sam u knjizi. Staljin je posmatrao svoje istočnoevropske saveznike – Bugarsku, Istočnu Njemačku i Jugoslaviju - kao imperijalne vazale. On jednostavno nije mogao da razumije ili da toleriše bilo kakvu nezavisnost duha, ili političku inicijativu. Samo jedan vladar imao je samopouzdanja i hrabrosti da pruži otpor Staljinu: Tito. Stoga je Staljin pokušavao da uništi Tita i Tito se branio od njega. Staljin je mrzio Tita i obrnuto. Tito je takođe bio brutalan komunistički diktator, ali kada je jednom uspostavio svoju političku državu, on je osigurao narode Jugoslavije i ostatak proživio u miru mnoge decenije.

*Boravili ste u mnogim bivšim republikama SSSR-a, upoznali ste potomke najbližih Staljinovih saradnika. Šta sada rade potomci Staljina, Molotova, Berije, Mikojana, Žukova, Ždanova... imaju li političku moć i šta misle o Staljinističkoj eri?
-Ne. Samo nekoliko njih imaju političku moć – neki su liberali koji mrze Staljina, a neki od njih su čak i sada Staljinisti.

[Ćipur]

Prestanite da šaljete atentatore....

-Montefjoreova knjiga “Staljin: dvor crvenog cara” sadrži mnoge dosad nepoznate činjenice vezane za Staljina. Navodimo neke od njih:
Jedno od pet zanimljivih pisama, kako navodi Montefjore, pronađenih poslije smrti na Staljinovom radnom stolu, bilo je od Tita, iz 1950. godine. U pismu je između ostalog stajalo: »Prestanite da šaljete atentatore da me ubiju.... Ako ne prestanete, ja ću poslati u Moskvu svog čovjeka i neće biti potrebe da šaljem druge«.
Tokom boravka Jugoslovenske delegacije kod Staljina, Milovan Đilas se Staljinu požalio na pljačke i silovanja koje vrše crvenoarmejci. Staljin je svaki napad na svoju vojsku shvatao kao na sebe lično. Pijano je držao lekcije Jugoslovenima o svojoj vojsci »koja je pregurala hiljade kilometara«, a sada je napada »niko drugi nego Đilas kog sam tako toplo primio!« U Đilasovom odsustvu njegova žena Mitra Mitrović, član delegacije, zapala je Staljinu za oko, pa je »nazdravljao, šalio se, zadirkivao, plakao«, a onda počeo da je ljubi, pohotno se šaleći: »Poljubiću te pa makar me Jugosloveni i Đilas optužili da sam te silovao!«
Pred jugoslovenskim rukovodstvom Staljin je zbijao šale: »Možda Molotov i ja treba da se oženimo princezama.« Od te ideje svjetsko plemstvo je zadrhtalo. Rado je koristio monarhije kada je to bilo neophodno, i ubjeđivao je Tita da vrati mladog jugoslovenskog kralja: »Uvijek možete da mu zabijete nož u leđa kad niko ne gleda«.
Staljin se uvijek zanimao za dugovječnost. Godine 1937. pomogao je istraživanje prof. Aleksandra Bogomilova o fenomenu dugog života ljudi u Gruziji i Abhaziji. Pričalo se da vjeruje da ti ljudi dugo žive zahvaljujući vodi s glečera i hrani, pa je i sam pio naročitu glečersku vodu.Sto kilometara od Gorija, Staljinovog rodnog mjesta, u Iraku, nalazi se rodno mjesto Sadama Huseina. Kurdski vođa Mahmud Osman, koji je pregovarao sa Huseinom, primijetio je da su njegova radna i spavaća soba pune knjiga o Staljinu. Poslije Staljinove smrti Mikojan je rekao sinovima: »Ako nijesmo zaratili dok je on bio živ, nećemo ni sada«. Ovo je ironično, jer je, pored sve Staljinove paranoje, nedosljednosti i rizikovanja u spoljnoj politici, upravo trapavi i impulsivni Hruščov doveo svijet na ivicu atomskog rata za vreme Kubanske raketne krize.


Vujica Ognjenović

[Ćipur]

Staljinova arhiva biće otvorena za javnost

Istraživačima sa Jelskog univerziteta je odobren pristup do sada neobrađenom arhivskom materijalu sovjetskog diktatora Josifa Visarionoviča Staljina.

Više od dva miliona dokumenata predstavlja ogroman prozor u psihu čovjeka koji je orkestrirao neke od najužasnijih zločina dvadesetog vijeka. Novootvorena Staljinova arhiva biće digitalizovana i otvorena za javnost 2009. godine.

Staljinova lična arhiva, koja je nedavno otvorena stručnjacima izdavačke kuće Jelskog univerziteta, predstavlja novi uvid u privatni svijet Josifa Staljina, koji je brutalno vladao Sovjetskim Savezom od 1929. do ’53.

Kršten kao Josif Visarionovič Džugašvili, da bi kasnije dobio nadimak "Čelična pesnica", Staljin nikada nije pomišljao da će neko vidjeti njegovu arhivu.

"Arhiva je počela da se prikuplja ubrzo poslije Staljinove smrti, počev od dokumenata koje je on čuvao u svojoj dači, kojima je pridavao poseban značaj", kaže šef istraživačkog tima Jelskog univerziteta, Džonatan Brent.

On dodaje da gotovo 40 hiljada dokumenata ilustruje način na koji je Staljin upravljao sovjetskim životom na svim nivoima – od cijene kobasica i raspodjele eksera među fabrikama, do pitanja koja se tiču atomske energije i interkontinentalnih balističkih raketa. Arhiva obuhvata i kopije rukopisa sa Staljinovim potpisom, od kojih su neke pisali njegovi suparnici - koje je diktator kasnije likvidirao. Jedan od primjera je "Istorija boljševičke revolucije" Lava Trockog.

"Na vrhu pojedinih stranica, Staljin je jednostavno napisao ’Lažov, lažov’. Debelom olovkom, na mnogim stranama, precrtavao je dijelove materijala. Na drugim stranama, pažljivo je podvlačio i na marginama zapisivao svoje komentare onoga što je Trocki napisao", kaže Brent.

On ističe da količina detaljnih komentara pokazuje da je Staljin vrlo pažljivo analizirao ideje intelektualaca. Ipak, ako bi pomislio da bi neko mogao da mu ugrozi autoritet, Staljin ga je uništavao, čak i one koje je najviše cijenio. Zbirka dokumenata obuhvata bilješke, privatna pisma, stenograme razgovora sa zvaničnicima Komunističke partije i stranim državnicima, među kojima su američki predsjednik Frenklin Ruzvelt i britanski premijer Vinston Čerčil.

Prema istoričaru iz Jela, Staljinova arhiva je najkompletnija zbirka materijala o diktatoru. Dokumentacija pokazuje da je Staljin 1938. svojeručno pisao istoriju – kao autor "Kratkog kursa Komunističke partije Sovjetskog Saveza". Ta revizionistička knjiga se do sada smatrala združenim projektom partijskog Centralnog komiteta.

Dokumenti su decenijama bili zaključani u ruskoj predsjedničkoj arhivi. Zabrana je skinuta 2005. Od 40 hiljada dokumenata, autor oko pet hiljada je sam Staljin. Diktator koji se dva puta ženio, nije ostavio ljubavnu prepisku, niti lični dnevnik.

Međutim, napisao je dječju knjigu. Ona će biti digitalizovana i objavljena 2009, zajedno sa ostalim ličnim dokumentima. Objavljivanje Staljinove arhive je zajednički projekat izdavačke kuće Jelskog univerziteta i ruskog Državnog arhiva savremene istorije. Baza elektronskih podataka će omogućiti istraživanje i na engleskom i na ruskom jeziku.

[Ćipur]

Branislav Kovačević: Šezdeset godina od Informbiroa

U strahu su živjeli svi: strah od vlasti i strah od gubitka vlasti; egzistencijalni strah, strah od neizvjesnosti, strah od sopstvene nemoći, strah od kapitalizma i zapadnog imperijalizma; strah od okruženja najbližih susjeda, drugova, prijatelja, kumova, strah od susjednih država, strah od Sovjetskog Saveza, velike zemlje moćnog Staljina, strah od UDB-e, kao najveći i najopasniji strah


Zablude jedne epohe


Upravo se navršilo šezdeset godina od kada je objavljena rezolucija Informbiroa, a još nijesu istoriografski obrađena i objašenjena mnoga pitanja. Tumačenja su brojna i nerijetko suprotstavljena. Zato je neophodno racionalno promišljanje prošlosti,rasterećeno ideloških strasti i jednoznačnog poimanja.Dugo se za sva zla velikog raskola u međunarodnom komunističkom svijetu optuživao Staljin, njegov autokratizam i krvožedni despotizam. Za mnoge je Staljin simbol zla, monstruozni sadista, paraonična ličnost. Drugi su o Staljinu sudili kao o velikanu, pobjedniku nad mračnim snagama fašizma i nacizma, velikom vođi međunarodnog proletarijata, državniku i graditelju novog društvenog blagostanja itd.

Danas se u svijetu nauke na izvjesno drugačiji način tumače zablude epohe komunističkog sistema, što je i razumljivo jer je jedan proces, relativno dug, završen, a posljedice su vidne. Takva tumačenja, objektivna i subjektivna lutanja socijalizma, ne vide samo u Staljinu, kao despotskoj ličnosti i staljinizmu kao realizatoru takvog despotizma, nego početak devijacija traže u dubljim slojevima. Oni traže odgovornost Sovjetskog Saveza, kao prve zemlje socijalizma, za krupne devijantne uticaje u početnom kursu razvoja drugih, tzv. socijalističkih zemalja, koje su, po pravilu nekritički prihvatale niz temeljnih postulata na kojima je građen SSSR, što se definisalo pojmovima o teoretskom stepenu svojetizacije ili boljševizacije pojedinih komunističkih partija.

Jugoslovenska kritika staljinizma bila je u velikom dijelu verbalna. U praksi je rađeno mnogo toga na njegovanju i učvršćivanju staljinizma. Građen je antistaljinistički staljinizam, tj. borba protiv staljinizma vođena je staljinističkim metodama. To se pokazalo u prinudnoj kolektivizaciji i stvaranju novog kulta- Tita, kao zamjenu za božanstvo Staljina nastavljeno je sa mjerama nacionalizacije sitnih preduzeća, razvojem kapitalne izgradnje, zapostavljanjem prerađivačke industrije…. Upravo detronizacija političkih i istorijskih mitova povezanih sa Staljinovom ličnošću nije uvijek jačala sposobnost mišljenja da bi se shvatilo ko smo, odakle potičemo i kuda idemo.

Sovjetski filozof A. Cipko u časopisu "Nauka i žiznj" (1-2/1989) piše "Ako se sva pažnja ustremi na glavnog izdajnika revolucije (Staljina), onda će se manje razmišljati o samoj revoluciji, o njenim objektivnim unutrašnjim kontradikcijama; o unutrašnjoj kontradiktornosti lijevog radikalizma; o dijalektici revolucionarnog nasilja itd. što mnogi autori koji pišu o staljinizmu ne žele da dotiču, jer bi se suočili sa teškim, gotovo zaboravljenim problemima revolucije". I u državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije se manje- više usredsređuje pažnja na Tita i njegovo devijantno ponašanje, pri čemu se gubi iz vida širi i opšti kontekst revolucije. Zbog toga je neophodno izvršiti serioznu analizu dijalektike revolucije i postrevolucionarnog perioda, centralizacije, podruštvljavanja sredstava za proizvodnju kao uslova za objektivno ocjenjivanje i utvrđivanje činjenica.

Do sada su izrečene brojne ocjene o greškama i šteti koje je Staljinov politički avanturizam nanio narodu, sopstvenoj partiji i drugim tzv. socijalističkim zemljama. Međutim, nedovoljno su istraženi pogrešni proračuni, greške, zablude i tragedije revolucionarnog i radničkog pokreta - zablude epohe. Ukazaću samo na neke. Osnovno polazište sadržano je u jednoj opštoj ideji zvanoj "izgradnja novog društva, "novog čovjeka" na pretpostavkama potpunog raskida s prošlošću. U vezi s tim, neposredno je bila povezana ideja o razvoju kao funkciji novog društva, tj. socijalizma. Uskoro se pokazalo da je bila pogrešna koncepcija o klasičnom industrijalizmu, jer je tada takav industrijalizam etnološko-ekonomski i proizvodno iščezavao. Ovome treba dodati i nenormalnu, megalomansku koncepciju o izgradnju velikih gradova (po sistemu od periferije ka centru), koja je imala dalekosežne negativne posljedice na ekonomsko siromašenje i ljudsko napuštanje sela. Potom, zapostavljanje poljoprivrede prisilnom kolektivizacijom, koja je postala kamen spoticanja u svim tzv. socijalističkim zemljama.Značajnu slabost u sistemu predstavljalo je monopolitičko odlučivanje grupe ljudi o najznačajnijim pitanjima društvenog razvoja. Na javne stvari nije mogao niko od građana da utiče. Demokratija nije shvatana kao smisao modernog razvoja. Bogatstvo zemlje je u ljudima, u privrednim, stručnim, naučnim, kao i kulturnim snagama, koje nose razvoj progresivnog društva. Odlučivanje na zaostao politički način nije koristilo te potencijale. Opredjeljenje za demokratiju tretirano je kao idejno pitanje, a ne kao racionalno određenje za moderni razvoj i kvalitet života ljudi. Oslobođenje zemlje od okupatora poistovjećivano je sa slobodama. Politički sistem nije računao na čovjeka kao individuu, niti je poznavao čovjeka kao građanina. Postojao je ekstremni iako samoupravno dekorisani kolektivizam u kome se i birači i birani gube kao ličnosti, pa utoliko i kao odgovorni ljudi. Takva politika dovela je do paralize sistema.

Odsustvo tržišnih principa u ekonomiji odražavalo se na politiku jer tzv. tržište u politici znači zalaganje za demokratiju, a demokratija aktivira ukupnost privrednih, političkih, pravnih i kulturnih vrijednosti. Bez demokratije nema svih tih vrijednosti. Kako nema demokratije bez naroda tako nema demokratije bez zakona kojima su podvrgnuti i vlast i narod. Niko nije bio tako nemilosrdan prema svojima, i to najstarijim borcima, kao komunisti. Oni su se međusobno kontinuirano istrebljavali. Unutarpartijski sukob 1948. godine samo je, na osoben način, nastavak starih raskola prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Autoritarni sistem se hrani neprijateljima- stvarnim ili izmišljenim, spoljnim ili unutrašnjim. U tome su stradale čitave plejade intelektualaca, političke, vojne, kulturne, naučne elite, a sve je to predstavljano kao rodoljublje, kao moralna katarza, kao humano djelo u borbi protiv neprijatelja. Novi sistem vrijednosti izveden je po jednoj morbidnoj ideološkoj koncepciji u kojoj je do fanatizma izvedena tehnika vladanja. Vladati masama, dozirati ideološki opijum do opijenosti i gubitka kriterijuma i stvoriti atmosferu privida "raja na zemlji", od skoro ničega stvoriti iluziju o življenju u pjesmi i igri, predstavlja izuzetnu sposobnost vlasti da se nametne i da pogodi emotivni naboj mase. Vlast je do savršenstva izgradila tehniku misterije vladanja. Uspješno je preobraćala stvarnost. Ljudi priznaju neučinjenu grešku, prihvataju optužbe bez dokaza da su izdajnici, oni se ne brane nego mole milost od ieološkog ludila. Strah je dosegao čudovišne razmjere. U strahu su živjeli svi: strah od vlasti i strah od gubitka vlasti; egzistencijalni strah, strah od neizvjesnosti, strah od sopstvene nemoći , strah od kapitalizma i zapadnog imperijalizma; strah od okruženja najbližih susjeda, drugova, prijatelja, kumova , strah od susjednih država, strah od Sovjetskog Saveza, velike zemlje moćnog Staljina, strah od UDB-e, kao najveći i najopasniji strah. Strah se savladavao tako što se gubio stid čovjeka. Riječju: dominirao je strah od straha. Strah je bio zahvatio i vrh KPJ, što je bio tipični staljinizam.

Ovdje se nameće neizbježno pitanje- kako je sve to bilo moguće? Odgovor je opet u strahu, jer strah ubija nadu, pospješuje odsustvo vizije i prihvatanje pragmatičnih ciljeva. Ima mišljenja da nije kolektivizacija izvedena s ciljem da bi svijet bio bogatiji nego da bi čovjek postao civilizacijski rob. Svaka individua koja nema svojine mora biti zavisna, i to totalno. Dok su rob, kmet i proleter bili prisiljeni na takav status, u socijalizmi se išlo u "ropstvo" dobrovoljno, uz pjesmu i igru, uz slavlje pobjede kolektiva nad individuom. Na taj način sistem je ogolio ljudsku ličnost, bezimeni identitet sa kolektivom. To je rađeno u ime izgradnje "humanog društva i srećne budućnosti". Tako se monstruozni sadizam staljinista pretvorio u mazohizam masa. Sve se to događalo u nekom čudnom zanosu. Niko nije bio siguran za svoj položaj, status, pa ni fizički opstanak. Stvoren je zastrašujući sistem nesigurnosti. Sve potencijalne opasnosti su nemilosrdno uklanjane, najprije u apsanama, a potom premještajima i unapređenjima u hijerarhiji i odbacivanjima. Tu metodologiju u tehniku vladanja primjenjivali su svi s vrha do dna piramide vlasti.

[Ćipur]

U sukobu sa pristalicama Informbiroa koriste se sva sredstva i metode staljinizma. Tako, na primjer, ne strada samo lice koje je optuženo kao "neprijatelj Partije i Tita" (kasnije i naroda), nego i članovi njegove porodice, uže i šire. Ako je izvjesna osoba prebjegla u susjednu zemlju, onda su nerijetko hapšeni svi odrasli članovi porodice, rođaci, kumovi, drugovi, prijatelji, komšije. To je, kako kaže Solženjicin, sistem talaca, koji je uveden u 20. vijeku, najprije u Sovjetskom Savezu. Proganjanja nevinih uticao je na pokorno ponašanje i prihvatanje očiglednih neprevdi, jer i najhrabriji ljudi, koji nijesu strijepljeli za sebe lično, posustajali su pri pomisli da će njihovu hrabrost platiti i nedužni članovi njihovih porodica. Na taj način je obezbjeđivana poslušnost i efikasnost "najboljeg društvenog sistema".

U slobodnom društvu optuženi za nedozvoljeno političko djelovanje može očekivati oslobađajuću presudu. Optužba u vezi sa informbiroom u Jugoslaviji uvijek je značila osudu, bez izuzetka. To dolazi otuda što su tužioci predstavljali partiju, a partija manjine- državu svih. U takvom pravosuđu, sudije su samo izvršni organi, bez slobodnog sudijskog uvjerenja i samostalnosti u radu. Tužbe naručuju, a ponekad i pišu organi UDB-e, a tužioci ih formalno potpisuju. I anonimne prijave uzimane su kao dokaz nečije "neprijateljske djelatnosti". Još je rimski car Trajan prije skoro dvije hiljade godina naredio da se anonimne dostave ne smiju uzimati u obzir. U vrijeme sukoba sa Informbiroom, prema nekim navodima, UDB-a je u Jugoslaviji imala oko dva miliona informatora. I članovi porodica uhapšenih su uvlačeni u špijunsku mrežu, razarajući tako svetinju porodice, kumstva, prijateljstva, drugarstva.

U paklene torture spadaju zatvori i logori u kojima je ubijan duh čovjeka i mučeno njegovo tijelo. Taj komunistički izum nacisti su prihvatili i radi uštede u vremenu samo skratili, nastavljajući totalitarnu utakmicu i na tom polju.Crkva oprašta grijehe grešniku i time ga još više vezuje za sebe. Komunisti svojim grešnicima ne praštaju ni male grehove, nego ih najprije na satanku javno izblamiraju, a zatim im sude, odmjeravajući kaznu prema ubjeđenju partijskog sekretara i tako od člana partije naprave izdajnika.KPJ je proklamovala politiku "raskrinkavanja", klevetanja, bojkotovanja, ponižavanja izdajnika, trockista, agenata, kako bi boljševizovala i kalila mlade ljude - komuniste i istovremeno zastrašivala oportuniste i njihove saputnike da ne skrenu sa partijske linije i ne misle svojom glavom. To je bio metod rada KPJ u svim fazama njenog postojanja. Poniženi i diskreditovani bivši komunisti u svojim "ispovijestima" poslije povratka sa Golog otoka, izjavljivali su na frontovskim skupovima da su podlaci, špijuni, trocikisti, dekadenti, malograđani, izdajnici, oportunisti. Bio je to sistem koji je tjerao ljude na samosramoćenje pred svojim nekadašnjim drugovima i narodom. Mehanizam samozavaravanja bio je izgrađen do "savršenstva". Ispred i iznad činjenica išle su apriorne istine.

Godina 1948. je kalendarski prestupna, a politički prelomna i za jugoslovensko partijsko i državno rukovodstvo. Poslije utrkivanja sa sovjetskom partijom u staljinizmu i revolucionarstvu, bilo je prinuđeno na liberalizaciju političkog pokreta i privrednog sistema. To je dovelo do postepenog ublažavanja totalitarnog poretka koji nikada nije daleko odmakao.

Goli otok je centralno etičko pitanje prvog velikog raskola u komunističkom svijetu; tragična sudbina jugoslovenskih komunista koji se u odsudnom momentu nijesu snašli; crna neizbrisiva fleka jugoslovenskih vlastodržaca koji su nečuvenim sistemom ubijanja čojstva u čovjeku prevazišli svoje učitelje, tvorce gulage. O sudbini golootočkih mučenika dugo se ćutalo, a mnogi ljudi nijesu ni znali. Ćutale su i žrtve iz straha da im se mučenje ne ponovi i preuzetih obaveza da će ćutati i sarađivati sa organima državne bezbjednosti. Kada se počeo klupko da odmotava, istina je izlazila na vidjelo, ali ona nije tada mnoge ljude potresala i dodirnula, jer su već posali neosjetljivi na tuđe muke. Vrijeme je učinilo svoje, a smišljeni i planirani veo zaborava prikrivao je temu zločina. Da je stradao samo jedan nevin čovjek bilo bi dovoljno razloga za pobunu savjesti.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...6-28&id=143974

.

[Ćipur]

Staljinov unuk tužio radio stanicu zbog klevete

FoNet | 27. 03. 2010. - 18:42h | Foto: AP | Komentara: 1


Jevgenij Džugašvili, unuk Josifa Visarionoviča Staljina, tužio je jednu rusku radio stanicu zbog klevete njegovog dede.



Unuk tuži radio stanicu zbog izjave da je Staljin dopustio ubijanje dece tokom 30-ih godina prošlog stoleća i u tužbi zahteva odštetu od 10 miliona rubalja, što je nešto više od 250.000 evra.
U petak nakon rasprave glavni urednik radija Aleksej Venediktov rekao je da "ljudi koji nas žele vratiti u ono doba postaju sve aktivniji" i dodao da postoji jako mnogo ljudi koji smatraju da je upravljanje čvrstom rukom nešto pozitivno, prenosi Index.hr.
Prošle godine Staljinov unuk je izgubio sudski spor protiv jednog dnevnog lista kojeg je tužio, takođe, zbog uvrede dede u jednom članku. On je 2009, takođe, tužio i radio stanicu "Eho Moskve".
Jedan od njegovih advokata ukazao je da će, čak i ako izgube slučaj, ovo omogućiti ljudima da ponovo procene istorijsku ulogu Staljina.

[Ćipur]

Sovjetska šuma koja je progutala Poljake




Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: U Katinjskoj šumi streljano 4.000 oficira i intelektualaca

Staljin je naredio streljanje ukupno dvadesetak hiljada Poljaka, a najstrašniji zločin desio se u Katinjskoj šumi: pobijeno je 4.000 Poljaka – uglavnom oficira i intelektualaca. Danas su premijeri Rusije i Poljske tamo.

Sedamdeset godina nakon ubistava oko četiri hiljade poljskih oficira i intelektualaca u Katinjskoj šumi – po ličnom nalogu Staljina i na osnovu naređenja koje su potpisali tadašnji šef tajne policije Lavrentij Berija i više članova Politbiroa – predsednici vlada Rusije i Poljske Vladimir Putin i Donald Tusk zajedno će odati poštu žrtvama.

„Naši pogledi na istoriju i dalje se veoma razlikuju. Ono što je za rusku stranu ogroman napredak, za nas je običan, možda i mali korak. Ali, takvi koraci su u početku neophodni i zato sam sa zadovoljstvom prihvatio poziv premijera Putina“, rekao je Tusk.

Između zločina i genocida


Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Albert Bedenk, bivši pukovnik Vermahta je bio na čelu jedinice koju su Sovjeti dugo optuživali za zločin u Katinjskoj šumi. Na slici: Bedenk se zaklinje na saslušanju u Frankfurtu

Moskva je decenijama za zločin u Katinjskoj šumi optuživala naciste; tek 1990. godine Mihail Gorbačov priznao je sovjetsku krivicu. Odlučeno je da se zločin do kraja rasvetli, ali je posle šest godina Vojno tužilaštvo obustavilo istragu. Rečeno je da je zločin zastareo, a da deo dokumenata predstavlja državnu tajnu.

O Katinjskoj šumi ponovo se zaćutalo: „Već više godina nema dijaloga Rusije i Poljske o tome. Obustavljanje istrage i ocena tužilaštva da je u pitanju običan zločin, a ne genocid jeste paranoidno ponašanje. Nadam se da će skoro prestati to obrtanje u krug“, kaže poljski istoričar Andžej Pževoznik.

Posledice i danas

Katinjska šuma je samo jedno od mesta masovnih pogubljenja. Ukupno, Staljin je naredio ubistva dvadesetak hiljada Poljaka u selima Rusije, Belorusije, Poljske i Ukrajine. Prema mišljenju Andžeja Pževoznika, Sovjeti su tada pobili poljsku elitu, budućnost zemlje:

Bildunterschrift: O ovom masakru je snimljen i film

„Mi ne tvrdimo da je to bio ruski zločin. Ne – to je bio zločin komunista! Poljska je tada, posle 123 godine neslobode, uz velike muke ponovo vaskrsla. I tada, posle samo dve decenije nezavisnosti, jednim udarcem, likvidirana je intelektualna elita zemlje. Taj gubitak predstavljao je dramu čije se posledice osećaju do danas“.

Vladimir Putin i Donald Tusk nastoje da poprave odnose dve zemlje i zajednička pošta u Katinjskoj šumi je korak u tom pravcu.

Autori: Ludger Kazmirčak / Nenad Briski
Odg. urednik: Nemanja Rujević

http://www.dw-world.de/dw/article/0,...s-4394-html-cb

[Ćipur]

AKTUELNO - Premijeri Poljske i Rusije prvi put zajednički obeležili godišnjicu masakra u Katinskoj šumi

Tusk i Putin zaceljuju rane iz prošlosti



Autor: R. E. M.

Moskva - Premijeri Poljske i Rusije, Donald Tusk i Vladimir Putin, prisustvovali su juče obeležavanju sedamdesetogodišnjice masakra u Katinskoj šumi, u blizini Smolenska, na zapadu Rusije. Budući da je prvi put u istoriji održana zajednička komemoracija Poljacima koje su ubili pripadnici sovjetske tajne armije, stiče se utisak da je na pomolu nova era u odnosima dveju država.

Štaviše, odluka Putina da postane prvi ruski lider koji će zajedno sa poljskim kolegom prisustvovati godišnjici masakra u Katinu, pojedini analitičari ocenjuju da Rusija postepeno počinje da sagledava sovjetsku ulogu u Drugom svetskom ratu.
Zvaničnici bivšeg Sovjetskog Saveza pet decenija su tvrdili da su za smrt oko 22.000 poljskih oficira i intelektualaca odgovorni nacisti, a masovne grobnice otkrivene su 1943. Ipak, nekadašnji sovjetski lider Mihail Gorbačov objavio je 1990. da su zločin počinili pripadnici NKVD, tajne policije i preteče KGB, po Staljinovom naređenju. Odlučeno je da se zločin do kraja rasvetli, ali nakon šest godina Vojno tužilaštvo u Moskvi obustavilo je istragu. Kao argument za to navedeno je da je zločin zastareo i da deo dokumenata predstavlja državnu tajnu.
Iako je Putin izjavio da Rusi u potpunosti razumeju gnev Poljaka zbog masakra u Katinskoj šumi i pozvao zvaničnike u Varšavi da „čuvaju sećanje na žrtve „, deo javnosti u Poljskoj smatra da će rane iz prošlosti biti zaceljene tek nakon što ruski parlament proglasi masakr iz 1940. ratnim zločinom. Prema Tuskovom mišljenju, pogledi na istoriju Rusa i Poljaka i dalje se veoma razlikuju. „Ono što je za rusku stranu ogroman napredak za nas je uobičajen, možda i mali korak, ali, takvi koraci su neophodni u početku i zato sam sa zadovoljstvom prihvatio poziv ruskog kolege da prisustvujem komemoraciji“. Potomci stradalih u Katinskoj šumi ističu da su godinama bili prinuđeni da trpe „laži i diskriminaciju“. Jolanta Klimovic-Osmancik, čiji je otac ubijen na tom mestu, izjavila je da je priča o zločinu dugo bila tabu temu. „Najbolnije od svega bilo je to što niko nije želeo da priča o stradanjima Poljaka u Katinskoj šumi“. Istoričari navode da je zanimljivo da čak ni Britanija ni SAD, saveznici Poljske u Drugom svetskom ratu, nisu dovodile u pitanje verodostojnost zvanične sovjetske verzije.
Staljinovi planovi
Mada su se sovjetski vojnici u Drugom svetskom ratu borili protiv Nemaca, godine 1939. Staljin je imao drukčije planove, koji su podrazumevali okupaciju i aneksiju istočne Poljske. Sedamnaestog septembra 1939. vojnici Crvene armije umarširali su delove Belorusije i Ukrajine koje je Poljska kontrolisala u međuratnom periodu i zarobili oko 230.000 poljskih vojnika. U martu 1940. Centralni komitet Komunističke partije prihvatio je Staljinov predlog da se ti Poljaci ubiju kao državni neprijatelji.

http://www.danas.rs/danasrs/svet/glo...news_id=187634

[Ćipur]

UZ PRISUSTVO AMBASADORA RUSIJE, UKRAJINE I SRBIJE, U ANDRIJEVICI OBILjEŽEN DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM

Cvijeće na grobu crvenoarmejaca

~Visoki strani predstavnici, u drštvu predsjednika opštine Veselina Bakića, na Knjaževcu su zasadili drveće mira, sa željom da se ratovi na ovim prostorima nikada više ne dogode

ANDRIJEVICA - Povodom obilježavanja 65 godina od pobjede nad fašizmom, ambasadori Rusije, Ukrajine i Srbije u Crnoj Gori Jakov Gerasimov, Oksana Sljusarenko i Zoran Lutovac juče su boravili u Andrijevici. Oni su tom prilikom, zajedno sa delegacijom opštine i Saveza boraca NOR-a, na prostoru spomen-kompleksa Knjaževac položili cvijeće na spomenik trojice ruskih vojnika, crvenoarmejaca Nikolaja Simjonova, Ivana Ivanoviča i Vasilija Zajca, koji su kao borci partizanskog Andrijevičko-beranskog bataljona poginuli 1943. godine. Visoki strani predstavnici su ujedno na Knjaževci, u drštvu predsjednika opštine Veselina Bakića, i brojnih gostiju, zasadili drveće mira, sa željom da se ratovi na ovim prostorima nikada više ne dogode. Pozdravljajući prisutne, predsjednik opštine Veselin Bakić je istakao da je posebno počastvovan što je Andrijevica bila domaćin predstavnicima nama triju najbližih država.
-Na istorijskom Knjaževcu, našem otvorenom muzeju istorije, isprepletana je zajednička sudbina naših naroda koji su vjekovima bili jedni uz druge, borći se za čast, dostojanstvo i slobodu. Tako i danas na ovom istorijskom mjestu, poštujući tradicionalno vrijednosti, simbolično produžavamo naše zajedništvo sa našim vjekovnim prijateljima. Mi smo to obavezni da radimo zbog onih koji su sa prostora Rusije, Ukrajine, Srbije i Crne Gore dali svoje živote za bolju budućnost. Mi te žrtve moramo poštovati i nastaviti da sarađujemo među sobom. Ubijeđen sam da će ta saradnja biti plodna, djelotvorna i u interesu svih naših naroda - naglasio je Bakić.
Ambasadori Gerasimov i Sljusarenko su istakli da njihove zemlje duboko poštuju slavne datume iz svoje istorije kao što je Dan pobjede nad fašizmom.
- Vi dobro znate da su sve bivše republike Sovjetskog Saveza u toku Drugog svjetskog rata odigrale odlučujuću ulogu i dale najveće žrtve u borbi protiv fašizma. Ali, isto tako duboko cijenimo i značajnu ulogu Jugoslavije u tom ratu. To je naša zajednička pobjeda, čije vrijednosti osjećaju naši narodi. U Adrijevici smo pronašli jedini spomenik gdje su sahranjeni naši, vojnici, crvenoarmejci, i veoma smo zahvalni boračkoj organizaciji koja čuva njihove grobove kao naše najveće znamenje - naveo je Gerasimov
Riječi pozdrava upitio je i ambasador Lutovac, naglašavjaući da je potrebno obilježavati ovakve dogođaje koji ujedinjuju narode i podsjećaju na zajedničke vrijednosti, kojih ima mnogo više od onoga što ih razdvaja. U ime Saveza boraca NOR-a govorio je Veljo Ćulafić.

D.J.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2010-05-15

[Ćipur]

OVOZEMALJSKI FILOZOFI

Staljin, naš savremenik

Piše: Timoti Snajder

Prije osamdeset godina, na jesen 1930, Jozef Staljin je nametnuo politiku koja je promijenila pravac istorije i dovela do desetina miliona žrtava tokom više decenija širom svijeta. U nasilnoj i masovnoj kampanji „kolektivizacije”, doveo je pod kontrolu sovjetsku poljoprivredu.
Staljin je sprovodio kolektivizaciju uprkos velikom otporu koji je uslijedio kada su sovjetske vlasti prvi put pokušale da uvedu tu politiku prethodnog proljeća. Sovjetsko rukovodstvo je potom počelo da likvidira i deportuje u Gulag protivnike akcije. Ipak, sovjetski građani su se opirali u velikom broju; Kazahstanski nomadi su pobjegli u Kinu a ukrajinski farmeri u Poljsku.
Na jesen su se nastavila ubistva i deportacije, u kombinaciji sa ekonomskim pritiskom. Samostalni poljoprivrednici su oporezivani sve dok ne bi ušli u zadrugu, a kolektivnim farmerima je dopuštano da otimaju sjeme žitarica samostalnih farmera za žetvu naredne godine.
Kada je izvršena kolektivizacija poljoprivrednog sektora SSSR-a, počela je glad. Lišavajući seljake njihove zemlje i pretvarajući ih u de facto državne radnike, kolektivna poljoprivredna djelatnost je omogućila Moskvi da kontroliše ljude i njihove proizvode.

Ipak, kontrola ne znači i stvaranje. Ispostavilo se kao nemoguće pretvoriti centralnoazijske nomade u produktivne farmere tokom samo jedne sezone. Počev od 1930, oko 1,3 miliona stanovnika je gladovalo u Kazahstanu kada su im oskudni usjevi oduzeti prema centralnoj direktivi.
U Ukrajini je žetva podbacila 1931. Razloga je bilo puno: loše vremenske prilike, štetočine, nedovoljno životinja za rad jer su seljaci klali stoku radije nego da je žrtvuju kolektivu, nedostatak traktora, ubistva i deportacije farmera te prekidi sjetve i žetve izazvani samom kolektivizacijom.
„Kako se od nas može očekivati da stvorimo socijalističku ekonomiju,” pitao je jedan ukajinski seljak, „kada smo svi osuđeni na gladovanje?” Sada, nakon 20 godina rasprave o sovjetskim dokumentima, znamo da je Staljin 1932. svjesno transformisao gladovanje kolektivizacije u Ukrajini u namjernu kampanju politički motivisanog izgladnjivanja. Staljin je neuspjelu žetvu predstavio kao znak ukrajinskog nacionalnog otpora, zahtijevajući nepopustljivost a ne ustupke.
Dok se glad širila tog ljeta, Staljin je izmijenio svoje objašnjenje: glad je bila sabotaža, lokalni komunistički aktivisti su sabotirali, pod zaštitom viših organa a sve njih su plaćali strani špijuni. Na jesen 1932, Kremlj je izdao seriju dekreta koji su značili masovnu smrt. Na osnovu jednog od njih prekinuta je dostava svih zaliha zajednicama koje nisu ispunile kvote prinosa žitarica.

U međuvremenu, komunisti su pokupili svu hranu koju su mogli naći, kako se prisjetio jedan seljak, “do posljednjeg zrnca,” a početkom 1933. granice sovjetske Ukrajine su bile zapačećane tako da gladni nisu mogli tražiti pomoć. Seljaci koji su umirali želi su proljećne žitarice ispod stražarskih tornjeva.
Više od pet miliona ljudi je umrlo od gladi ili bolesti povezanih sa glađu u SSSR-u početkom 1930-ih, njih 3,3 miliona u Ukrajini, od kojih bi oko tri miliona preživjelo da je Staljin samo prekinuo prisilno oduzimanje i izvoz na nekoliko mjeseci i omogućio ljudima pristup prodavnicama žitarica.
Ovi događaji su u centru istočnoevropske politike do današnje dana. Svakog novembra, Ukrajinci se sjećaju žrtava 1933. Međutim, Viktor Janukovič, sadašnji predsjednik Ukrajine, poriče da je ukrajinski narod nešto posebno patio – ugađajući zvaničnom ruskom pogledu na istoriju, koji teži da zamagli zla kolektivizacije i predstavi ih kao tragediju toliko nerazgovijetnu da nema jasnih počinilaca ili žrtava.
Rafael Lemkin, poljsko-jevrejski pravnik, tvorac koncepta „genocida”, koji jeprvi upotrijebio taj termin, ne bi se sa tim složio: on je ukrajinsku glad opisao kao klasični slučaj sovjetskog genocida. Po Lemkinovoj verziji, nakon gladi je uslijedio teror: seljaci koji su preživjeli glad i Gulag postali su sljedeće Staljinove žrtve. Veliki teror 1937-1938. je počeo kampanjom likvidacije – uperene prvenstveno protiv seljaka – koja je odnijela 386.798 života širom Sovjetskog Saveza, što je neuporedivo sa njihovim brojem u Ukrajini.

Kolektivizacija baca dugačku sjenku. Kada je nacistička Njemačka izvršila invaziju na zapad Sovjetskog Saveza, Njemci nisu dirali kolektivne farme, vidjevši ih kao instrument koji će im omogućiti da ukrajinsku hranu koriste za svoje potrebe i izgladnjuju koga žele.
Nakon Maove revolucije 1948, kineski komunisti su slijedili staljinistički model razvoja. To je značilo da je oko 30 miliona Kineza umrlo od gladi u periodu 1958-1961, u prilikama veoma sličnim onima u Sovjetskom Savezu. I nakon maoističke kolektivizacije je uslijedila kampanja masovnih ubistava.
Čak i danas, kolektivna poljopriveda je osnov tiranske vladavine u Sjevernoj Koreji, gdje su stotine hiljada ljudi gladovale 1990-ih. A u Bjelorusiji, posljednjoj evropskoj diktaturi, kolektivna poljoprivreda nikad nije ukinuta a bivši direktor jedne kolektivne farme, Aleksandar Lukašenko, vodi državu.
Lukašenko se u decembru bori za četvrti uzastopni predsjednički mandat. Kontrolišući zemlju, on kontroliše i glasove. Osamdeset godina nakon kampanje kolektivizacije, Staljinov svijet je i dalje sa nama.

Autor je profesor istorije na Univerzitetu Jejl
Copyright: Project Syndicate 1995–2010