Sanovnik je priča koja me sve više inspiriše da je pišem.
Ja svaku priču pišem iz jednog tejka, i samo izbacim.
Ništa prepravljanje, razmišljanje, pisanje se radi samo od sebe, ruke same to odrade... oni što puno razmišljaju oko pisanja, to su ljudi kojima nedostaje nešto,
a to je bol.
Bol u qurtzu kao kod Bukovskog ili Weltschmerz, svjetski bol, svejedno je.
Nedostaje im puno boli i treba da ih boli, da bi pisali.
Ja imam jedan identičan kompleks kojeg sam se stidio od djetinjstva kao Bukowski. Neću reći o čemu je riječ. Samo imamo identično apsolutno.
I tako se naslijedi spisateljstvo, u boli i patnji.
Ako te nešto ne boli, teško je pisati.
Ja sam amater potpuni, ali znam šta radim, iako ponekad ne znam. Ali ispadne da znam na kraju. Jer sve je do tumačenja.
Teško mi je npr. da likove gradim. Meni je to dosadno pisanje. Ja ne volim da ulazim u tuđe intime u zivotu, nikad ne ogovaram, zato i teško pišem likove.
Mogu probati da opišem, ali teško mi je da izmislim personu, njene intime i njenu psihologiju, do kraja. Više volim da prelazim preko tih stvari bez umaranja, i da mi likovi izgledaju površno i plitko. Kao u lošim romanima.
Baš zbog kritičara. Da imaju šta da kritikuju, npr. ne valja ti ovo kurca jer su ti likovi plitki i nemaju dubinu.
Slušaj, lako je biti dubok, dovoljno je da nas preplave sopstvene mane.
Bookmarks