Ima dana kada se namučenom i otrovanom čovjeku osmjehne vedro jutro, i sve tegobe koje su ga još do maločas okruživale, crne, teške i nepomične kao planine, odjednom nestanu kao maglovita priviđenja. Sve tada biva lako, dobro i jednostavno. I da neće, čovjek mora da se raduje. Diše lako kao na visokoj planini. Zaboravlja odakle je pošao, ne pita se kuda ide. Ne želi ništa, ne boji se ničega. Javlja mu se doduše misao: kad su tolike strahote tako lako i brzo nestale, one se još lakše mogu ponovno javiti.
Ali ništa ne može u ovakvim trenucima da zbuni i poremeti čovjeka, isto kao što ga u mračnim časovima sve tako lako smućuje i „do smrti“ rastužuje. Ništa!
Može biti da je duh što nas muči sličan rafinovanom krvniku, tj. kad počnemo da gubimo svijest, on prestane sa mučenjem, poliva nas hladnom vodom i doziva k svijesti, kako bi mogao da nas, svjesne, ponovno muči. Možda je to smisao ovakvih jutara.
Pa sve i da je tako, ništa ne može da me spriječi da u ovim trenucima dišem strasno i slobodno, kao pored studenih izvora, na vazdušnim visinama.
Ivo Andrić ‘Znakovi pored puta’
Zavoleli smo se, ponešto pseći i svetački.
Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.
Reply With Quote
Bookmarks