Prava religija!

[funestis]

Да ли је Исус историјска личност?
Јесте. Признати историчари, попут Јосифа Флавија и Тацита из првог века, помињу Исуса као историјску личност. Што је још важније, јеванђеља уверљиво приказују Исуса као стварну особу, а не измишљен лик. То су прецизни записи, у којима се детаљно наводи време и место догађаја. На пример, јеванђелиста Лука помиње седам владара, чија имена потврђују историчари, како би одредио годину када је Исус започео службу (Лука 3:1, 2, 23).
Докази који потврђују да је Исус постојао не могу се порећи. „Многи стручњаци би признали да је човек познат као Исус из Назарета живео у првом веку“, наводи се у књизи Evidence for the Historical Jesus.

Svaki mit prikazuje svog junaka kao stvarnu ličnost, u tome mit novog zavijeta nije različit.

Svi istoričari koji pominju Isusa kao stvarnu ličnost se oslanjaju na taj isti mit iz novog zavijeta a ne na vanjske izvore.

Vanjskih izvora osim jevanđelja nema.

Paralele sa drugim mitovima očigledno govote o namijernoj fabrikaciji tog istog mita.

S obzirom da se biblija u srednjem vijeku smatrala de facto istinitom ukazuje na razlog zašto je većina istoričara tog vremena smatrala Isusa stvarnom osobom.

Međutim mi danas znamo da Biblija nije vijerodostojan izvor bilo kakvih realnih činjenica pa tako ni istorijskih podataka. Biblija je skup mitoloških i alegorijskih pripovijedanja i kao takva ima samo kulturološku kvalitetu te služi kao priručnik jedne od religija, međutim nema nikakvu drugu ulogu, pogotovu ne kao izvor istorijskih činjenica.

[lafradya]

Da vidimo sta Biblija kaze o Isusu, a stav crkve je da je on Bog.
"Ne mislite, da sam ja došao da donesem mir na zemlju! Nijesam došao da donesem mir, nego mac."(Matej 10,34)

34 Не мислите да сам дошао да донесем мир на земљу. Нисам дошао да донесем мир, него мач. 35 Јер сам дошао да раздвојим човека од његовог оца, и кћер од њене мајке, и снаху од њене свекрве. 36 Заиста, човеку ће непријатељи бити његови укућани.

Исус рекао да ће слеђење њега бити узрок поделa унутар саме породице.
Контекст показује да ово просто нема никакве везе са позивањем на крвопролиће.

Svaki mit prikazuje svog junaka kao stvarnu ličnost, u tome mit novog zavijeta nije različit.

Svi istoričari koji pominju Isusa kao stvarnu ličnost se oslanjaju na taj isti mit iz novog zavijeta a ne na vanjske izvore.

Vanjskih izvora osim jevanđelja nema.

Paralele sa drugim mitovima očigledno govote o namijernoj fabrikaciji tog istog mita.

S obzirom da se biblija u srednjem vijeku smatrala de facto istinitom ukazuje na razlog zašto je većina istoričara tog vremena smatrala Isusa stvarnom osobom.

Međutim mi danas znamo da Biblija nije vijerodostojan izvor bilo kakvih realnih činjenica pa tako ni istorijskih podataka. Biblija je skup mitoloških i alegorijskih pripovijedanja i kao takva ima samo kulturološku kvalitetu te služi kao priručnik jedne od religija, međutim nema nikakvu drugu ulogu, pogotovu ne kao izvor istorijskih činjenica.

Значи, начинили смо помак.
Кренули смо од твоје тврдње да га историчари уопште не помињу.Ни Римљани ни Јевреји.
Ја сам доказао да га помињу као стварну личност.Како тада тако и данас.
Ти сад можеш да образлажеш зашто се теби ти извјештаји не свиђају или зашто не сматраш да су вјеродостојни али ето чисто да утаначимо да постоје и ван Јеванђеља.

[funestis]

Да ли још негде осим у Библији постоје докази да је Исус историјска личност?

▪ Исуса конкретно спомиње неколико световних писаца који су живели недуго после његове смрти. Међу њима је Корнелије Тацит који је написао историју Рима у доба царева. Говорећи о пожару који је опустошио Рим 64. н. е., Тацит је писао како се причало да га је подметнуо цар Нерон. Према његовим речима, Нерон је свалио кривицу на људе које је народ називао хришћанима. Тацит каже: „Име су добили по Христу који је за Тиберијеве владе погубљен по пресуди прокуратора Понтија Пилата“ (Анали, XV, 44).

Јеврејски историчар Јосиф Флавије такође помиње Исуса. Описујући догађаје који су се одвијали након смрти римског намесника Јудеје Феста, отприлике 62. н. е., пре него што је његов наследник Албин преузео дужност, Јосиф каже да је првосвештеник Анан (Ана) „сазвао судије Синедриона и пред њих извео човека по имену Јаков, брата Исуса који је назван Христ, и још неке људе“ (Јудејске старине, XX, 200 [ix, 1]).

Tacitov komentar je kontroverzan na mnogo nivoa, prvo on je imao 7 godina kad je goreo Rim i imao je dovoljno vremena da nauči priču koja je kružila Rimom da je Neron svalio podmetanje požara na Hrišćane, tu novonastalu Jevrejsku sektu. Nije bila tajna da većina Rimljana nije voljela hrišćane zbog stalnih pobuna jevreja u Palestini.

Priča o Isusu je vijerovatno samo prenesena iz predanja ranih Hrišćana koje je sam Tacit poslje prenio u svom dijelu. To se da zaključiti po tome da ne navodi nikakve izvore osim, kako sam u tom istom citatu kaže, kolektivnog stava tadašnjih Rimljana prema Hrišćanima. Odnosno navodi bukvalno urbanu legendu kakvom bi smo mi danas je smatrali.

So obzirom da su tada Rimljani (pa i sam Tacit) smatrali Hrišćane kanibalima (zbog euharistijskog slavlja), nije ni čudo što je Tacit u svom izlaganju upotrebio tu urbanu legendu u toliko negativnom svijetlu.

Sve ovo što sam rekao se odnosi i na sve ostale izvore koji niti jedan nije vijerodostojan već se uvijek govori o predanjima, pričama i šuškanjima. Sve ukazuje na to da je Isus iz Nazareta u biti tada bio nešto kao urbana legenda današnjice.

Ne kažem, možda je i postojao osuđenik pod imenom Isus, osuđen i razapet kao mnogi drugi osuđenici, revolucionari ili kriminalci tog vremena, međutim sigurno nije bio ništa više nego osuđenik, a sve ostale božanske atribute je dobio kasnije, prepričavanjem, izmišljanjem i prilagođavanjem potrebama.

Isus, postojao?

Vrlo nategnuto, možda.

Isus, nadnaravno biće?

Ne.

[Hari Krisna]

Pominje ga i Gaius Suetonius Tranquillus u knjizi De Vita XII Caesarum a ima nedje na netu prevedena verzija The Lives of the Twelve Caesars pa ko voli....
E koliko je sad to vjerodostojno je pitanje jer on je bio prijatelj sa Tacitem i Plinijusem Mladjim koji isto pominju Hristosa mada ponedje je to pominjanje i kontradiktorno jer Suetonius se poziva na Dekret o protjerivanju Zidova iz Rima jer ih na bunu nagovarao Chrestosa.... Dekret je donesen 4.n.e a da li je to isti Hristos bio u Rimu i u Nazaretu....

[Israphel]

Lafradya po hriscanskoj logici ljudi mogu slobodno da rade šta oce jer je Isus umro za njihove grijehe...Ja vjerujem da je Isus postojao i radio svakakva cuda, ali samo voljom Allaha... Da vidimo sta Biblija kaze:
Jovan 20:17 - "Reče joj Isus: Nemoj me se dodirnuti, jer još nijesam uzašao k Ocu svojemu. Nego idi k braći mojoj i kaži im: Uzlazim k Ocu svojemu i Ocu vašemu,Bogu svojemu i Bogu vašemu.''
Znači ovdje Isus jasno kaze da je naš Bog i njegov Bog...
Takodje naznacava da je njegov Otac i nas Otac,ali nam nije bukvalno otac,
Jovan 6:38 - "Jer siđoh s neba, ne da činim volju svoju, nego volju onoga, koji me posla."
Ovaj stih se savršeno poklapa sa Islamskim učenjem, a to je da je Isus sva cuda radio voljom Allaha(Boga),a da je Isus Bog zasto bi radio po necijoj volji? Da je Bog radio bi kako on 'oce...



Matej 15:24,,On reče: "Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama kuće Izraelove."
Ovdje koliko ja vidim uopste se ne kaze da je Isus poslat cijelom svijetu...

[Rakun]

Lafradya po hriscanskoj logici ljudi mogu slobodno da rade šta oce jer je Isus umro za njihove grijehe...Ja vjerujem da je Isus postojao i radio svakakva cuda, ali samo voljom Allaha...

Samo što u bibliji piše da je bog Jahwe(Jehova), a ne Alllllah

Sent from my GT-I9100G using Tapatalk 2

[Rakun]

Matej 15:24,,On reče: "Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama kuće Izraelove."

Jeres -> razmišljati -> izabrati
Vjernik -> ovca Izraelova


Sent from my GT-I9100G using Tapatalk 2

[Israphel]

Samo što u bibliji piše da je bog Jahwe(Jehova), a ne Alllllah

Sent from my GT-I9100G using Tapatalk 2

Rekao je Ibnul-Kajjim, rahmetullahi alejhi: ''Ovim hadisom Allahova imena su podijeljena u tri grupe: ● imena kojima je Allah, subhanehu ve te'ala, Sebe nazvao i njima podučio meleke ili nekog drugog, ali ih nije objavio u Svojoj Knjizi;
● imena koja je objavio u Svojoj Knjizi i predočio ih Svojim robovima;
● imena koja je kao nepoznata zadržao kod Sebe i nikom od Svojih stvorenja nije ih obznanio.“ (Bedai'ul-fevaid, 1/175) Na osnovu navedenih dokaza, jasno je da Allahova imena nisu ograničena određenim brojem.
Znaci Jehova moze biti jos jedno od Allahovih imena...
Btw Jehova tj Jahve znaci ,,On koji prouzrokuje da postaje''

[Ego_and_his_own]

Ehyeh-Asher-Ehyeh (often contracted in English as "I AM") is one of the Seven Names of God accorded special care by medieval Jewish tradition.^[2] The phrase is also found in other world religious literature, used to describe the Supreme Being, generally referring back to its use in Exodus. The word Ehyeh is considered by many rabbinical scholars to be a first-person derivation of the Tetragrammaton, see for example Yahweh.

[Ego_and_his_own]

Matej 15:24,,On reče: "Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama kuće Izraelove."
Ovdje koliko ja vidim uopste se ne kaze da je Isus poslat cijelom svijetu...

Izvuceno iz konteksta:

Matej 15,22 Tada dođe žena Kananejka iz onoga kraja i povika: "Smiluj mi se, Gospodine, sine Davidov! Moju kćer vrlo muči đavao."
Matej 15,23 On je ne udostoji nijednom riječi. Tada pristupiše učenici njegovi i zamoliše ga: "Otpusti je, jer viče za nama!"
Matej 15,24 On reče: "Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama kuće Izraelove."
Matej 15,25 Uto dođe ona, pade pred njega ničice i zamoli: "Gospodine, pomozi mi!"
Matej 15,26 On reče: "Nije pravo oduzeti kruh djeci i baciti ga psićima."
Matej 15,27 "Sigurno, Gospodine", odgovori ona, "ali psići dobiju ipak od mrvica, što padnu sa stola njihovih gospodara".
Matej 15,28 Tada joj reče Isus: "O ženo, velika je vjera tvoja, neka ti bude kako želiš!" Od toga časa bila je zdrava kći njezina.

[funestis]

34 Не мислите да сам дошао да донесем мир на земљу. Нисам дошао да донесем мир, него мач. 35 Јер сам дошао да раздвојим човека од његовог оца, и кћер од њене мајке, и снаху од њене свекрве. 36 Заиста, човеку ће непријатељи бити његови укућани.

Исус рекао да ће слеђење њега бити узрок поделa унутар саме породице.
Контекст показује да ово просто нема никакве везе са позивањем на крвопролиће.


Значи, начинили смо помак.
Кренули смо од твоје тврдње да га историчари уопште не помињу.Ни Римљани ни Јевреји.
Ја сам доказао да га помињу као стварну личност.Како тада тако и данас.
Ти сад можеш да образлажеш зашто се теби ти извјештаји не свиђају или зашто не сматраш да су вјеродостојни али ето чисто да утаначимо да постоје и ван Јеванђеља.

Pominjanje izvan jevanđelja je pominjanje koje proističe iz jevanđelja, direktno ili indirektno. Indirektno u slučaju recimo Tacita s obzirom da se njegov opis oslanja na predanje proisteklo iz tadašnjeg znanja o ranim hrišćanima. Nije bilo teško izvući iz tadašnjeg hrišćanina korijen njegovog vijerovanja te i samim tim i mit o Isusu.

To znanje je vijerovatno bilo poznato svim Rimljanima tog doba s obzirom da su Hrišćani u to vrijeme bili poznati neprijatelj broj 1 carstva tako da je i priča o Isusu vijerovatno bila opće poznata. Ponavljam Tacit ne pominje vijerodostojan izvor svoje informacije o Isusu. Ovo je netipično za njega s obzirom da za sve ostale informacije koje navodi u svojim spisima skoro uvijek navodi vijerodostojan izvor, bilo specifičnu istoriski potvrđenu osobu ili zabilježeni podatak.

Stoga se da zaključiti da Isusova smrt nije bila registrovana s rimske strane već da se samo radi o predanjima koje su prenosili tadašnji hrišćani i koje su bile javna tajna. Naravno sva ta predanja proističu iz ranih jevanđelja, koji tada još nisu bila organizovana u Bibliju. Znači Tacitove informacije mogu indirektno poticati iz jevanđelja.

Naravno ovo ne mora biti tačno i nikad nećemo znati odakle Tacitu njegova informacija jer kao što sam rekao nije naveo izvor. Možda je legitimna i potiče iz nekog arhiva (malo vijerovatno jer bi Tacit to naveo), možda je urbana legenda (što je vijerovatno).

Što se tiče Josipa Flavija, njegovi spisi su nastali još kasnije skoro 90 godina poslje Isusovog, u tadašnjem vremenu skoro 2 generacije poslje (tadašnji prosiječni životni vijek je bio oko 35 do 40 godina). Rano hrišcanstvo je tada već bilo široko rašireno iako i dalje ilegalno.

Ni on ne navodi svoje izvore tako da ne možemo odrediti vijerodostojnost njegovog pisanja te takođe i on možda temelji svoje informacije na ranim jevanđeljima.

Čak, prema njegovom drugom navodu iz 18 knjige iz 3-ćeg poglavlja poznatog po nazivu "Testimonium Flavianum" očigledan je uticaj jevanđelja na ono što piše.

Što se tiče Jakova Isusovog brata, on se pominje u Markovom jevanđelju te u Poslanici Galaćanima i Dijelima Apostolskim i važna je figura ranog hrišćanstva. S toga se da zaključiti da Flavije vijerovatno temelji svoje informacije na istim hrišćanskim spisima. Nemojmo zaboraviti da mnoga jevanđelja kao i poslanice nisu ušle u finalnu Bibliju tako da ne možemo znati sa sigurnošću koji ranohrišćanski spis je Flavije upotrebio kao izvor, međutim da se zaključiti da je on ipak koristio te izvore, koji ponavljam nisu vijerodostojni jer upravo ti spisi su odgovorni za mit o Isusu.

Znači na kraju da zaključim, svi rani hroničari vijerovatno temelje svoje izjave na već postojećem mitu o Isusu a ne na vijerodostojnim izvorima.

To se da zaključiti iz toga da niko od njih ne navodi izvore i svi govore u kontekstu predanja, a ne u kontekstu činjenica.

[gaul]

Pročitaj-proskitaj po PDF-u religija i potraži moje postove gdje citiram kuran i vaše svete adete u kojima piše o mržnji prema hrišćanima i jevrejima(da ih treba i ubijati), u kojima piše da je Muhamed s.w.a.t. mučio Aišu i u kojima piše da je Muhamed bio sexualno deviantna osoba


Sent from my GT-I9100G using Tapatalk 2

Ako kaniš nešto kritkovati, onda makar to i pročitaj.

Niđe u Kuranu se hrišćani i Jevreji ne oslovljavaju sa nevjernicima, već isključivo 'oni kojima je Knjiga data' (misleći na NZ i SZ tj. Indžil i Tevrat) i konkretno su oslovljeni sa Jevrejima i hrišćanima.

Nevjernik se smatrao onim ko nije vjerovao na nikakav način u Avramovog Boga, tj. ko nije imao moralni sistem vrijednosti koji su te religijske konfesije instalirale u društvo. Tako dakle, mora se ispratiti i istorijski kontekst, razni kultovi, običaji, religije koje su tada bile prisutne imale su necivilizacijska načela koje su same po sebi neprihvatljive.
Primjera radi, kanibalizam, ljudske žrtve i raznorazne grozomorne radnje koje su u pojedinim društvima imale običajan karakter. Nije baš paganizam imao tu romantičnu notu, kao što možemo površno steći utisak da je bio kod Grka, a pritom da nikako ne smetnemo sa uma da su oni bili bez premca u kulturnom i civlizacijskom razvoju tada u svijetu.

Prije neđe sam odgledao jedan dokumentarac, sad mi se kosa digne na glavu kad ga se sjetim, gdje su svjedočili razni ljudi, bivši članovi raznih kultova. Gjde konkretno žena govori da je rodila nekoliko djece, koje je po rođenju zaklano i čiju su krv obredno ispijali u svojim ritualima, kao i mnoge još nećuvene i grozomorne stvari.

Avraamske religije imale su pune ruke posla da se da instaliraju moralne vriijednosti onamo gdje su imale uticaj, tako da kao i danas (ne kažem da se ovo pitanje nije počesto politilizovalo i zloupotrijebljavalo) džrava u ime društva kroz svoje institucije se obračunava sa ljudima koji krše moralne vrijednosti.

Oni koji su verovali, pa i oni koji su bili jevreji, i sabejci, i hrišćani – oni koji su u Allaha i u onaj svet verovali i dobra dela činili – ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati

Sabejci, su kasniji Abisinci, današnji Etiopljani ili Eritrejci (vodi se oko toga spor) , ali činjenica da su crnci. Tako da i u NZ, taj element nije čak nikakva razlika (i ako je kasnije potencirana i isticana raznim teorijama ) koliko je bio bitan moral, civlizacijski stepen razvijića jednog društva.
Ima i niz istorijskih primjera, kulturološkog sarađivanja pa čak i međusobnog uticaja, gdje se kao civilizovana društva su odnosili sa poštovanjem u kulturološkim sferama, dok sa politikom je stvar uvijek bila manje više politička.

Prosta knjiga, sa nizom regula, čak pojedine sure imaju i podnaslove, kao recimo -žene, gdje se regulišu pravni odnosi i status žene kada se pronađe u raznim situacijama, čisto sumnjam da bi ijedna normalna odbila takvo ophođenje kad bi se toga doslovce držalo, onog što je napisano. A nije ni danas položaj žene baš toliko sjajan i da je pravno baš zaštićena i sigurna čak i u najrazvijenijim zemljama.
Sa druge strane, prije mjesec dana je ukinut zakon da se u Francuskoj dozvoljava da žene nose pantalone, eto bilo je zakonski jedino dopušteno da nosi suknje
Pa eto divan povod da se ispljuje frnacuska demokratija i sve što ide uz to

Pročitajte dovraga pa onda lelemudajte, NZ i Kuran su bar onako manje obimne od SZ, to je par dana , eto knjige koje su uticale na vaseljenu kao nijedne druge, ili čekajte da tehnologija omogući brzi download direkt u mozak - ono kao u Matrix-u

[bonnob1]

Priroda. Samo u nju vjerujem. I samo se nje bojim.

Pa da, to je jedina istina, i mi smo dio prirode i covjek preko nauke proucava prirodu, sebe i sva ziva bica. RelIGIJa!! sta ce to prirodi, ljudskim bicima i uopste zivim bicima??? To je najveca laz ikada izmisljena.

[Rakun]

) Na osnovu navedenih dokaza, jasno je da Allahova imena nisu ograničena određenim brojem

Šou program


Sent from my GT-I9100G using Tapatalk 2

[Rakun]

Ako kaniš nešto kritkovati, onda makar to i pročitaj.

Primjeni to po nekad

Niđe u Kuranu se hrišćani i Jevreji ne oslovljavaju sa nevjernicima, već isključivo 'oni kojima je Knjiga data' (misleći na NZ i SZ tj. Indžil i Tevrat) i konkretno su oslovljeni sa Jevrejima i hrišćanima.

Nazivaju se Krivovjernicima i zabranjeno je prijateljstvo sa njima, poređuju se sa psima i pacovima i nema značajne kazne za ubijanje dotičnih

[lafradya]

Tacitov komentar je kontroverzan na mnogo nivoa, prvo on je imao 7 godina kad je goreo Rim i imao je dovoljno vremena da nauči priču koja je kružila Rimom da je Neron svalio podmetanje požara na Hrišćane, tu novonastalu Jevrejsku sektu. Nije bila tajna da većina Rimljana nije voljela hrišćane zbog stalnih pobuna jevreja u Palestini.

Priča o Isusu je vijerovatno samo prenesena iz predanja ranih Hrišćana koje je sam Tacit poslje prenio u svom dijelu. To se da zaključiti po tome da ne navodi nikakve izvore osim, kako sam u tom istom citatu kaže, kolektivnog stava tadašnjih Rimljana prema Hrišćanima. Odnosno navodi bukvalno urbanu legendu kakvom bi smo mi danas je smatrali.

So obzirom da su tada Rimljani (pa i sam Tacit) smatrali Hrišćane kanibalima (zbog euharistijskog slavlja), nije ni čudo što je Tacit u svom izlaganju upotrebio tu urbanu legendu u toliko negativnom svijetlu.

Sve ovo što sam rekao se odnosi i na sve ostale izvore koji niti jedan nije vijerodostojan već se uvijek govori o predanjima, pričama i šuškanjima. Sve ukazuje na to da je Isus iz Nazareta u biti tada bio nešto kao urbana legenda današnjice.

Ne kažem, možda je i postojao osuđenik pod imenom Isus, osuđen i razapet kao mnogi drugi osuđenici, revolucionari ili kriminalci tog vremena, međutim sigurno nije bio ništa više nego osuđenik, a sve ostale božanske atribute je dobio kasnije, prepričavanjem, izmišljanjem i prilagođavanjem potrebama.

Isus, postojao?

Vrlo nategnuto, možda.

Isus, nadnaravno biće?

Ne.

Da li je moguće da Tacit i Flavije koji uz Herodota predstavljaju istoričare koji su dali nemjerljiv doprinos razvoju Istorije kao nauke baš po pitanju Isusa prave takve,nezamislive greške oslanjajući se na neprovjerene priče i mitove?Ja ne vidim razlog za tako nešto.
Naprotiv,da je bilo osnova za bilo kakvu sumnju po ovom pitanju vjerujem da bi je oni prvi i iznijeli i dokazali sa stanovišta istorijsko-naučne metodologije tim prije što je jedan bio Rimljanin a drugi Jevrejin.
Naročito je značajan Tacitov dio citata gdje kaže da je Isus pogubljen po presudi prokuratora Pontija Pilata.Da li je i Pontije Pilat izmišljen lik?
Da li bi se jedan istoričar takvog renomea igrao sa svojim zvanjem izmišljajući i jednog prokuratora da bi potkrijepio neku priču koju je čuo kao mali?

[lafradya]

Lafradya po hriscanskoj logici ljudi mogu slobodno da rade šta oce jer je Isus umro za njihove grijehe...Ja vjerujem da je Isus postojao i radio svakakva cuda, ali samo voljom Allaha... Da vidimo sta Biblija kaze:
Jovan 20:17 - "Reče joj Isus: Nemoj me se dodirnuti, jer još nijesam uzašao k Ocu svojemu. Nego idi k braći mojoj i kaži im: Uzlazim k Ocu svojemu i Ocu vašemu,Bogu svojemu i Bogu vašemu.''
Znači ovdje Isus jasno kaze da je naš Bog i njegov Bog...
Takodje naznacava da je njegov Otac i nas Otac,ali nam nije bukvalno otac,
Jovan 6:38 - "Jer siđoh s neba, ne da činim volju svoju, nego volju onoga, koji me posla."
Ovaj stih se savršeno poklapa sa Islamskim učenjem, a to je da je Isus sva cuda radio voljom Allaha(Boga),a da je Isus Bog zasto bi radio po necijoj volji? Da je Bog radio bi kako on 'oce...



Matej 15:24,,On reče: "Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama kuće Izraelove."
Ovdje koliko ja vidim uopste se ne kaze da je Isus poslat cijelom svijetu...

Ne,nije istina da Hristova smrt oslobađa odgovornosti.I nije istina da je Isus Bog.
To nisu hrišćanska učenja i ne temelje se na Svetom Pismu.Dakle,i ja vjerujem da je Isus postojao i činio čuda,Jehovinom voljom.
Iz stihova koje si naveo to se jasno i vidi.
Što se tiče konstatacije da možemo da griješimo koliko želimo jer je Hrist umro za nas...:
⁹ Pa zar ne znate da nepravednici neće naslijediti kraljevstvo Božje?+ Ne zavaravajte se! Ni bludnici,+ ni idolopoklonici,+ ni preljubnici,+ ni muškarci koji se upuštaju u neprirodno općenje,+ ni muškarci koji liježu s muškarcima,+¹⁰ ni lopovi, ni pohlepni,+ ni pijanice,+ ni oni koji pogrdno govore o drugima, ni iznuđivači neće naslijediti kraljevstvo Božje.+¹¹ A takvi su bili neki od vas,+ ali oprani ste,+ posvećeni ste,+ proglašeni ste pravednima+ u imenu našega Gospodina Isusa Krista+ i duhom našega Boga.+1Kor.6:9-11

Pavle jasno kaže da ljudi koji su opisani ovđe neće naslijediti Božje Kraljevstvo.Dakle ljudi ne mogu da griješe misleći da za to neće snositi odgovornost zato što je Isus dao život za nas.
Hristova žrtva je koristila i koristi onima koji su bili takvi ali su se promijenili.Oni koji i pored spoznanja istrajavaju u činjenju zla ne mogu biti "oprani,posvećeni,proglašeni pravednima"Isusovom žrtvom.

[lafradya]

Pominjanje izvan jevanđelja je pominjanje koje proističe iz jevanđelja, direktno ili indirektno. Indirektno u slučaju recimo Tacita s obzirom da se njegov opis oslanja na predanje proisteklo iz tadašnjeg znanja o ranim hrišćanima. Nije bilo teško izvući iz tadašnjeg hrišćanina korijen njegovog vijerovanja te i samim tim i mit o Isusu.

To znanje je vijerovatno bilo poznato svim Rimljanima tog doba s obzirom da su Hrišćani u to vrijeme bili poznati neprijatelj broj 1 carstva tako da je i priča o Isusu vijerovatno bila opće poznata. Ponavljam Tacit ne pominje vijerodostojan izvor svoje informacije o Isusu. Ovo je netipično za njega s obzirom da za sve ostale informacije koje navodi u svojim spisima skoro uvijek navodi vijerodostojan izvor, bilo specifičnu istoriski potvrđenu osobu ili zabilježeni podatak.

Stoga se da zaključiti da Isusova smrt nije bila registrovana s rimske strane već da se samo radi o predanjima koje su prenosili tadašnji hrišćani i koje su bile javna tajna. Naravno sva ta predanja proističu iz ranih jevanđelja, koji tada još nisu bila organizovana u Bibliju. Znači Tacitove informacije mogu indirektno poticati iz jevanđelja.

Naravno ovo ne mora biti tačno i nikad nećemo znati odakle Tacitu njegova informacija jer kao što sam rekao nije naveo izvor. Možda je legitimna i potiče iz nekog arhiva (malo vijerovatno jer bi Tacit to naveo), možda je urbana legenda (što je vijerovatno).

Što se tiče Josipa Flavija, njegovi spisi su nastali još kasnije skoro 90 godina poslje Isusovog, u tadašnjem vremenu skoro 2 generacije poslje (tadašnji prosiječni životni vijek je bio oko 35 do 40 godina). Rano hrišcanstvo je tada već bilo široko rašireno iako i dalje ilegalno.

Ni on ne navodi svoje izvore tako da ne možemo odrediti vijerodostojnost njegovog pisanja te takođe i on možda temelji svoje informacije na ranim jevanđeljima.

Čak, prema njegovom drugom navodu iz 18 knjige iz 3-ćeg poglavlja poznatog po nazivu "Testimonium Flavianum" očigledan je uticaj jevanđelja na ono što piše.

Što se tiče Jakova Isusovog brata, on se pominje u Markovom jevanđelju te u Poslanici Galaćanima i Dijelima Apostolskim i važna je figura ranog hrišćanstva. S toga se da zaključiti da Flavije vijerovatno temelji svoje informacije na istim hrišćanskim spisima. Nemojmo zaboraviti da mnoga jevanđelja kao i poslanice nisu ušle u finalnu Bibliju tako da ne možemo znati sa sigurnošću koji ranohrišćanski spis je Flavije upotrebio kao izvor, međutim da se zaključiti da je on ipak koristio te izvore, koji ponavljam nisu vijerodostojni jer upravo ti spisi su odgovorni za mit o Isusu.

Znači na kraju da zaključim, svi rani hroničari vijerovatno temelje svoje izjave na već postojećem mitu o Isusu a ne na vijerodostojnim izvorima.

To se da zaključiti iz toga da niko od njih ne navodi izvore i svi govore u kontekstu predanja, a ne u kontekstu činjenica.

U ne tako davnoj prošlosti bilo je pojedinaca koji su tvrdili da Isus nikad nije postojao. Bruno Bauer (1809-1882) bio je jedan od uglednih mislilaca koji su zastupali tu ideju. Jedan od njegovih učenika bio je Karl Marx. Pisac Robert Van Voorst nedavno je u svojoj knjizi Jesus Outside the New Testament napisao: “Bauerove ideje o tome da je Isus izmišljena ličnost Marx je uklopio u svoju ideologiju, a kasnije se ta tvrdnja širila putem službenog sovjetskog tiska i druge komunističke propagande.”


Komentirajući činjenicu da su povjesničari iz prvog i drugog stoljeća govorili o Isusu i prvim kršćanima, Encyclopaedia Britannica, izdanje iz 2002, navodi: “Ti neovisni izvještaji pokazuju da u staro doba čak niti protivnici kršćanstva nisu sumnjali u to da je Isus povijesna osoba. To se prvi put, i to bez nekog čvrstog temelja, počelo osporavati krajem 18, tijekom 19. i početkom 20. stoljeća.” Godine 2002. u uvodniku lista The Wall Street Journal pisalo je: “Većina učenjaka, izuzev nekolicine ateista, već je prihvatila Isusa Nazarećanina kao povijesnu osobu.”

[lafradya]

Evo i jednog malo opširnijeg članka koji govori o tome da li je Isus stvarno postojao.

Isus Krist — dokaz da je bio stvarna osoba


VJERUJEŠ li da je postojao Albert Einstein? Vjerojatno ćeš odmah potvrdno odgovoriti — ali zašto? Većina ga ljudi nije osobno srela. Ipak, pouzdani izvještaji o njegovim postignućima dokazuju da je postojao. Njegov utjecaj vidljiv je u tome što znanost koristi otkrića do kojih je on došao. Naprimjer, mnogi koriste električnu struju koju se dobiva iz nuklearne energije, uz čije je oslobađanje usko vezana čuvena Einsteinova formula E=mc2 (energija je masa puta brzina svjetlosti na kvadrat).
Ista logika može se primijeniti i kada govorimo o Isusu Kristu, kojeg se smatra najutjecajnijim čovjekom u povijesti. Zapisi koji govore o njemu i očigledan utjecaj kojeg je imao na čovječanstvo snažan su dokaz da je postojao. No, koliko god bilo zanimljivo nedavno arheološko otkriće kosturnice s natpisom o Jakovu, opisane u prethodnom članku, vjerovanje u to da je Isus bio povijesna ličnost ne ovisi o tom niti o bilo kojem drugom predmetu. Činjenica je da dokaz Isusovog postojanja nalazimo u zapisima svjetovnih povjesničara koji govore o njemu i njegovim sljedbenicima.


Svjedočanstvo povjesničara


Naprimjer, razmisli o svjedočanstvu Josipa Flavija, židovskog povjesničara iz prvog stoljeća koji je bio farizej. On spominje Isusa Krista u svom djelu Židovske starine. Iako neki niječu autentičnost prvog komentara o Isusu, u kojem ga Josip naziva Mesijom, profesor Louis H. Feldman sa sveučilišta Yeshiva kaže da je malo onih koji sumnjaju u autentičnost drugog komentara. U njemu Josip kaže: ”[Prvosvećenik Ananija] sazvao je suce Sanhedrina i pred njih doveo čovjeka po imenu Jakov, brata Isusa zvanog Krist“ (Židovske starine, XX, 200). Da, čak je i farizej, član sekte koja se otvoreno protivila Isusu, potvrdio postojanje ”Jakova, brata Isusovog“.
Dokaz Isusovog postojanja vidljiv je po utjecaju na aktivnosti njegovih sljedbenika. Kada je oko 59. n. e. apostol Pavao bio u zatvoru u Rimu, vodeći ljudi židovske zajednice rekli su mu: ’Za ovu sektu nam je poznato da se posvuda govori protiv nje‘ (Djela apostolska 28:17-22). Nazvali su Isusove učenike ’ova sekta‘. Ako se zaista posvuda govorilo protiv njih, ne bi li bilo za očekivati da su i svjetovni povjesničari pisali o njima?
Tacit, koji je rođen oko 55. n. e. te ga se smatra jednim od najvećih svjetskih povjesničara, spomenuo je kršćane u svojim Analima. Izvještavajući o tome kako ih je Neron optužio za veliki požar koji je 64. n. e. zadesio Rim, on kaže: ”Podmetne Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omraženi sa svojih gadosti, a koje prosti narod nazivaše kršćanima. Ime im to dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata.“ Pojedinosti iznesene u ovom izvještaju podudaraju se s onim što o Isusu piše u Bibliji.
Jedan drugi pisac koji je govorio o Isusovim sljedbenicima bio je Plinije Mlađi, namjesnik Bitinije. Oko 111. n. e. Plinije je pisao caru Trajanu tražeći od njega upute o tome kako postupati s kršćanima. Napisao je da su ljudi koji su bili lažno optuženi kao kršćani zazivali bogove i iskazivali štovanje Trajanovom kipu kako bi dokazali da nisu kršćani. Plinije nastavlja: ”Kažu mi da prave kršćane nije moguće prisiliti na takvo što.“ Sve to potvrđuje da je Krist zaista postojao, da je imao sljedbenike koji su zbog vjere u njega bili spremni dati i svoj život.

[lafradya]

Svjedočanstvo Isusovih sljedbenika


”Gotovo svi dokazi potrebni za povijesnu rekonstrukciju Isusovog života i djela te gledišta prvih kršćana o njegovom značaju nalaze se u Novom zavjetu“, kaže The Encyclopedia Americana. Sumnjičave osobe Bibliju možda neće prihvatiti kao dokaz da je Isus postojao. Ipak, dva argumenta temeljena na biblijskim izvještajima naročito snažno potvrđuju da je Isus doista bio stvarna osoba.
Već smo spomenuli da Einsteinove znamenite teorije dokazuju da je postojao. Slično tome, Isusova učenja dokaz su njegovog postojanja. Neka nam kao primjer posluži Propovijed na gori, dobro poznat Isusov govor (5-7. poglavlje Mateja). Apostol Matej zabilježio je reakciju ljudi na tu propovijed: ”Mnoštvo je bilo zapanjeno njegovim načinom poučavanja; jer ih je poučavao kao onaj tko ima autoritet“ (Matej 7:28, 29). S obzirom na utjecaj koji je ta propovijed vršila na ljude tijekom svih ovih stoljeća, profesor Hans Dieter Betz je rekao: ”Utjecaj koji Propovijed na gori vrši, općenito uzevši, daleko nadilazi granice judaizma i kršćanstva, pa čak i zapadne kulture.“ Dodao je da ta propovijed ima ”osebujnu i univerzalnu privlačnost“.
Razmisli o ovim kratkim, praktičnim i mudrim riječima iz Propovijedi na gori: ”Tko te god ošamari po desnom obrazu, okreni mu i drugi.“ ”Dobro pazite da svoju pravednost ne provodite pred ljudima.“ ”Nikada [se] ne brinite tjeskobno za sutrašnji dan, jer će sutrašnji dan imati svoje vlastite tjeskobne brige.“ ”Ne bacajte svoje bisere pred svinje.“ ”Stalno molite, i dat će vam se.“ ”Sve (...) što želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima.“ ”Uđite na uska vrata.“ ”Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima.“ ”Svako dobro drvo donosi dobar plod“ (Matej 5:39; 6:1, 34; 7:6, 7, 12, 13, 16, 17).
Nesumnjivo si čuo neku od ovih izjava ili sličnu misao. Možda su u tvom jeziku neke od njih postale poslovicama. Sve su one uzete iz Propovijedi na gori. Utjecaj ove propovijedi na mnoge narode i kulture snažno je svjedočanstvo da je ”veliki učitelj“ doista postojao.
Pretpostavimo da je netko izmislio jednu ličnost koja se zove Isus Krist. Recimo da je taj čovjek bio dovoljno pametan da izmisli učenja koja se u Bibliji pripisuju Isusu. Ne bi li Isusa i njegova učenja pokušao učiniti što prihvatljivijima za sve ljude? No apostol Pavao je primijetio: ”Židovi pitaju za znakove i Grci traže mudrost; a mi propovijedamo Krista stavljenog na stup, što je Židovima uzrok spoticanja, a nacijama ludost“ (1. Korinćanima 1:22, 23). Poruka o Kristu koji je stavljen na stup nije privlačila ni Židove, a niti druge narode. No to je bio Krist o kojem su propovijedali kršćani prvog stoljeća. Zašto su govorili o Kristu koji je stavljen na stup? Jedino logično objašnjenje jest da su pisci Kršćanskih grčkih pisama rekli istinu o Isusovom životu i smrti.
Drugi argument koji potvrđuje da je Isus bio povijesna ličnost jest to što su Isusovi sljedbenici neumorno propovijedali o njegovim učenjima. Prošlo je tek oko 30 godina otkako je Isus započeo svoju službu, a Pavao je mogao reći da se dobra vijest ”propovijedala u svem stvorenju koje je pod nebom“ (Kološanima 1:23). I zaista, Isusova su se učenja unatoč protivljenju proširila po cijelom tadašnjem svijetu. Pavao, koji je i sam bio proganjan kao kršćanin, napisao je: ”Ako Krist nije ustao, naše je propovijedanje doista uzaludno, i naša je vjera uzaludna“ (1. Korinćanima 15:12-17). Ako bi propovijedanje o Kristu koji nije uskrsnuo bilo uzaludno, koliko bi to tek bilo propovijedanje o Kristu koji nikad nije ni postojao. Kao što stoji u pismima Plinija Mlađeg, kršćani prvog stoljeća bili su spremni umrijeti zbog svoje vjere u Krista Isusa. Riskirali su život zbog Krista zato što je on bio stvaran. On je, kao što Evanđelja i kažu, doista postojao i hodao Zemljom.


Dokaz pred tvojim očima


Da bi neki kršćanin mogao propovijedati, morao je vjerovati u uskrsnuće Isusa Krista. U svojim mislima i ti si možeš predočiti uskrsnulog Isusa kad se sam osvjedočiš da on i danas vrši utjecaj na život ljudi.
Kratko prije nego što je bio pribijen na stup Isus je iznio značajno proročanstvo o svojoj budućoj prisutnosti. Također je ukazao na to da će uskrsnuti i sjesti s desne strane Bogu čekajući vrijeme za obračun sa svojim neprijateljima (Psalam 110:1; Ivan 6:62; Djela apostolska 2:34, 35; Rimljanima 8:34). Tada će krenuti u akciju i zbaciti s neba Sotonu i njegove demone (Otkrivenje 12:7-9).
Kada će se sve to dogoditi? Isus je učenicima dao ’znak svoje prisutnosti i završetka sustava stvari‘, odnosno ovog zlog svijeta. Taj znak koji nam pomaže da prepoznamo njegovu nevidljivu prisutnost obuhvaća velike ratove, nestašicu hrane, potrese, pojavljivanje lažnih proroka, porast bezakonja i velike pošasti. Takvi kobni događaji ne bi nas trebali iznenaditi jer zbacivanje Sotone Đavla znači ”jao zemlji“. Đavo je došao u blizinu Zemlje ”s velikim gnjevom, znajući da ima malo vremena“. Pored toga, znak uključuje i propovijedanje dobre vijesti o Kraljevstvu ”po cijeloj nastanjenoj zemlji za svjedočanstvo svim narodima“ (Matej 24:3-14; Otkrivenje 12:12; Luka 21:7-19).
Kao što se svaki dio slagalice točno uklapa s drugim dijelovima, tako se i događaji koje je Isus prorekao točno uklapaju u tijek zbivanja. Od izbijanja Prvog svjetskog rata godine 1914. vidimo složeni znak nevidljive prisutnosti Isusa Krista. On vlada kao Kralj Božjeg Kraljevstva i ima snažan utjecaj.

[lafradya]

I još:

Svjedočanstva koja rastjeruju dvojbe


To što je Isus nečasno pogubljen kao prezira vrijedan zločinac pruža ”najuvjerljiviji dokaz protiv onih koji poriču Isusovu povijesnu vjerodostojnost“, kaže Trilling. Zašto? Zato što je pogubljenje ”opterećivalo, štoviše jako otežavalo, širenje nove vjere među Židovima i ne-Židovima“. (Usporedi 1. Korinćanima 1:23.) Ako je pogubljenje Isusa, Mesije, kako za Židove tako za neznabošce, predstavljalo tako drsku uvredu, apostoli to sasvim sigurno ne bi izmislili! Osim toga, povijesnu vjerodostojnost Isusove smrti ne potvrđuju samo četiri Evanđelja već i rimski pisac Tacit i židovski Talmud.
I drugi događaji iz Isusovog života smatraju se unutarnjim dokazom vjerodostojnosti Evanđeljâ, zbog onoga što o njemu kažu. Naprimjer, da li bi Isusovi sljedbenici izmislili da on dolazi iz Nazareta, mjesta koje je očigledno bilo beznačajno? Ili, je li vjerojatno da su izmislili da ga je izdao Juda, drug u koga su imali povjerenje? Izgleda li realnim pomisliti da su izmislili priču o tome kako su ga ostali učenici tako kukavički ostavili? Zasigurno je nelogično da bi učenici izmislili pojedinosti tako štetne prirode te da bi ih zatim nadaleko i naširoko objavljivali! Osim toga, Isusovu umjetnost poučavanja obilježavao je jedinstveni stil. Židovska književnost prvog stoljeća ne sadrži ništa što bi se moglo usporediti s njegovim usporedbama. Koja bi anonimna osoba mogla ”izmisliti“ takvo remek-djelo kao što je to Propovijed na gori? Svi ovi argumenti potvrđuju vjerodostojnost Evanđeljâ kao izvještajâ o Isusovom životu.
Postoji i vanjski dokaz za Isusovu povijesnu vjerodostojnost. Četiri ga Evanđelja prikazuju u specifičnoj, detaljno opisanoj, povijesnoj sredini. Mjesta, poput Betlehema i Galileje, poznati pojedinci i grupe, poput Poncija Pilata i Farizeja, te židovski običaji i druge karakteristike nisu jednostavno izmišljeni. Sačinjavali su sastavni dio životne strukture prvog stoljeća, a potvrđeni su i nebiblijskim izvorima i arheološkim nalazima.
Dakle, postoji uvjerljiv dokaz, kako unutarnji tako i vanjski, da je Isus povijesna osoba.

[lafradya]

I naravno:

Justin Mučenik je sredinom drugoga stoljeća u vezi Isusove smrti pisao: ”Da se to tako dogodilo možete provjeriti u aktima Poncija Pilata.“14 Uz to, prema Justinu Mučeniku, ovi isti zapisi spominju i Isusova čuda, u vezi kojih je rekao: ”Da je on to doista učinio, možete doznati iz akata Poncija Pilata.“15 Istina, ovi ”akti“ ili službeni zapisi više ne postoje. Ali, očigledno su postojali u drugom stoljeću, i Justin Mučenik uvjerljivo je pozvao svoje čitaoce da ih pregledaju i uvjere se u istinitost njegovih riječi.

[lafradya]

Pa posle:

Rimski je povjesničar Svetonije (oko 69-140. n. e.) u svom historijatu Dvanaest rimskih careva o caru Klaudiju rekao: ”Židove, koji su na nagovaranje Hresta [Krista] neprestano izazivali nemire, protjera iz Rima.“ To se zbilo oko 50. n. e. (Usporedi Djela apostolska 18:1, 2.) Zapazi da Svetonije nije izrazio sumnju u postojanje Krista. Na temelju tih činjenica i usprkos opasnosti po život zbog progonstva, rani su kršćani vrlo aktivno objavljivali svoju vjeru. Teško je vjerovati da bi oni svoj život riskirali zbog nekog mita. Isusova smrt i uskrsnuće odigrali su se za njihovog života, a neki od njih bili su i očevici tih događaja.

[funestis]

Teorija relativiteta ne dokazuje da je Enstein postojao. Mnogo puta su ljudi objavljivali svoja dijela pod pseudonimima, krali tuđa dijela ili se bavili plagijatom. Stoga je pogrešno tvrditi da teorija relativiteta dokazuje Ensteinovo postojanje.

Ono što dokazuje njegovo postojanje jesu dokumenti koji dokazuju da je postojao, rodni list, smrtovnica, radni ugovori, izviještaj popisa, imigracijski popisi i slična dokumentacija. Takvi dokazi su teški za falsifikaciju pogotovu kada se protežu kroz više država kao što je slučaj sa Ensteinom. njemačka, Švicarska, Ujedinjeno kraljevstvo i kasnije USA.

Čak ni tvrdnja da je neko nekoga vidio se ne prihvata kao 100% dokaz o nečijem postojanju, naime i dan danas postoje ljudi koji se kunu da su vidjeli Elvisa živog u Las Vegasu poslje njegove smrti.

Takođe, Isusovo učenje ne dokazuje da je Isus postojao. Naime njegova učenja su zdravorazumna, za ono vrijeme tako da su te ideje mogle poteći od bilo koga ko je imao imalo mozga u glavi.

S druge strane sam termin Hrist je grčkog porijekla i dat je Isusu tek kasnije Χριστός tako da Svetonije pominje titulu a ne osobu. U principu ovo znači da je pomazani bunio židove protiv vlasti, a pomazanih je u Palestini u to vrijeme bilo koliko hoćeš, svaki jevrejski revolucionar toga vremena je sebe zvao mesijom odnosno grčkim prevodom, hristom, čak i sam Baraba je bio pomazani spasitelj tokom pobune koja je kulminirala pokoljom na Massadi.

Sve što si napisao predstavlja samo pomen osobe koja je možda postojala, a možda i nije, to što su ti ljudi vijerovali da je postojala ne mijenja činjenicu da nema stvarnih i vijerodostojnih podataka.

Da ne pričam o cijeloj pometnji sa riječju Χριστός i מָשִׁיחַ (Māšîaḥ) odnosno Mesia koje označavaju čitav niz osoba tog vremena.


Sve se svodi na sljedeće:

1. Većina hroničara koji pominju Isusa, pominju ga u kontekstu hrišćana samim tim po logici stvari najviše informacija o njemu upravo dolazi od hrišćana, a ne od sekundarnih, komparativnih izvora. Komparativni izvori ne postoje ili nisu preživjeli do danas.

2. Oni rijetki koji ga ne pominju u kontekstu hrišćana poput Svetonija, već u kontekstu židova, ne pominju Isusa već osobu sa titulom pomazanika, a takvih je bilo dosta kroz Palestinu tog vremena.

3. Ne postoji dokaz o pogubljenju osobe pod imenom Isus iako su Rimljani vodili pomnu evidenciju svojih pogubljenja. Naravno ovo ne dokazuje da Isus nije pogubljen već da su podaci, ako su postojali, izgubljeni, s obzirom da je ipak prošlo 2000 godina.

4. Vijera u postojanje Isusa nije dovoljna i ne prihvata se kao dokaz u istorijskom kontekstu. U kontekstu vijere, to da, prihvatljivo je, međutim povijesno apsolutno ne.

5. Uticaj učenja koja se pripisuju Isusu je dokazan i evidentan ali to opet ne dokazuje da je Isus postojao već samo dokazuje da je uticaj tih učenja jak, pogotovu kad se ta učenja pripisuju njemu samo preko knjige koja je dokazano, povijesno nevijerodostojna.

6. Apsurdnost mitologije opletene oko Isusa dodatno smanjuje vijerojatnost da je biblijski Isus postojao s obzirom da ta mitologija ima paralele sa svim većim mitološkim figurama tog vremena, Apolonom, Ozirisom, Dionisom i još mnogim drugim, Egipatskim, Rimskim, Grčkim, Asirskim i ostalim mitološkim ličnostima. Sasvim je razumno pomisliti da je ta mitologija stvorena upotrebom i referencama iz tih ranijih mitologija.


Zaključak:

Isus Nazarećanin zvan מָשִׁיחַ ili grčki Χριστός je možda postojao, bio propovijednik i osuđen na smrt, na žalost ne postoje danas nikakvi kredibilni dokazi koji bi to potvrdili i jedino što postoji su veoma posredni dokazi u obliku mitologije i nagađanja. S toga postojanje osobe Isus je veoma upitno s povijesne tačke gledišta.

Osoba Isus, sin božji opisan u samoj mitologiji, nikad nije postojala s obzirom da mitovi sami po sebi nisu istiniti s obzirom da su alegorijske prirode i predstavljaju samo kulturološki izričaj određene vijere.


Ja sam skeptičan po prirodi i meni trebaju pravi dokazi ili barem zdrav logički sljed događaja da bih prihvatio nešto za istinu.

[gaul]

Primjeni to po nekad

Trudim se, ali očigledno moram više, makar ponekad.

Nazivaju se Krivovjernicima i zabranjeno je prijateljstvo sa njima, poređuju se sa psima i pacovima i nema značajne kazne za ubijanje dotičnih

E vidiš tako nešto nisam pročitao, ali svakako svak je ovo čuo, i to upravo iz usta revnosnih klerika.

E tu je kvaka, ambivaletnost religije, svih tih knjiga koje , ruku na srce imaju zdravorazumske ideje, a produciraju tako nešto da se u ime njih, ili porukom dobijenom iz njih rade stvari koje se rade.

Da li one štancaju rđavce ili postanu oruđe istih, a rđavci svoju rđavost spremaju, razvijaju neđe drugo, mora čovjek da se zapita.

Nikada nisam mogao da pronađem sponu između recimo misli ili teorije da se kosmos širi ili skuplja,intelektualni 'konflikt' koji bi se tu razvio, pa da mi to baš bude uzrok da nekome uputim ružnu riječ, a kamoli da posegnem da ga napadnem na ulici, ili tako nešto slično.

Gdje god da odemo, čovjek nosi sebe sa sobom, tako da neko zaista tako misli kako si ti naveo, neko tvrdi da tako nešto piše, na stranu što toga nema realno - stvar je fantazije koju producira psiha, e tu je već delikatnost problema mnogo veća.