Originally Posted by
kuglica
Tako i ja mislim, ako ne bih bila apsolutno sigurna, ne bih ulazila u brak. Mada ne planiram to u životu, al eto, to je neko moje razmišljanje.
Poenta je u tome, da ako udješ u brak uložiš cijelu sebe da ga održiš! Sam od sebe trajati neće, preko nekih stvari se mora preći, nešto se mora "progledati kroz prste" i boriti se da opstane, a ne na prvoj prepreci pokupiti kofere i vratiti se majci!
Dugo, dugo sam u braku i sigurno smo i moj čojak i ja imali mnogo "primjedbi" na ono drugo...pobogu, nije niko savršen! najlakše je bilo reći "zbogom"
navikli smo da živimo sa manama onoga drugoga i tolerišemo ih jedno drugome, ponekad puknemo pa se posvadjamo (sve oko istih stvari) a nekad ne reagujemo
Originally Posted by
Hari Krisna
Pa tako svi misle ali ne ispadne tako. Nije valjda da poznajete nekoga koji se ozenio ili koja se udala da bi se namjerno poslije razvodili. Kosta to djao crni i para i zivaca
složiću se da bi to tako trebalo da bude, medjutim, svjedok sam da su mnoge mlade žene i muškarci ušli u brak potpuno nepripremljeni na ono što ih čeka kad je zajednički život u pitanju, što samo sa sobom povlači da jednostavno nijesu razmišljali koliko je to krupna promjena u ogroman korak u životu, i naravno, brže su se razvodili no što su se vjenčali, ili slučajevi kad se mladi odlučuju na brak potpuno spremni da se razvedu onog momenta kad se njihov partner ne pokaže onako idealan kako im se čini u početku...ni to nije razmišljanje "ovo će biti za cio život"...ja sam u moj brak ušla noseći breme u vidu razmišljanja "da li ću biti dovoljno snažna i razumna da ovaj brak potraje do smrti jednoga od nas" na mojim "mladim plećima"
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše, nit’ je kada, niti od nje stvorit može!
Bookmarks