Energični vladar
Izloživši najvažnije razloge koji su pobuđivali knjaza Danila za promjenu postojećeg načina vladavine Crnom Gorom, mi ne možemo prećutkivati dijametralno suprotne razloge, koji su otežavali uspostavljanje knjaževske titule u Crnoj Gori. Prije svega, tu je neophodno pomenuti da je tom činjenicom Crnoj Gori predstojalo da stupi na novi put vladavine, koji joj je nametao nove, teške obaveze, kao velike troškove knjaževskog dvorca i ostalog što je vezano s tom titulom. Ali tu još više zaslužuje da se pomene okolnost, što je činjenica ostvarivanja te važne reforme sretana s velikim i čak veoma opasnim preprekama, koje su Crnu Goru mogle uvući u kritičan položaj, kao što se, kasnije, zaista i dogodilo.
Radi se o tome, da je bilo neizvjesno kako će na to gledati zapadne sile koje Crnoj Gori nijesu priznavale pravo na nezavisnost, i uvijek se odnosile prema svemu što bi moglo izazvati kod Južnih Slovena, makar najmanju nadu na njihovo brže oslobođenje ispod jarma Otomanske imperije, čije je postojanje tako tijesno vezano s grubim i egoističnim interesima i krajnjeg Zapada. Uz to, što je najvažnije, ne bez razloga, trebalo se plašiti same Turske, koja je Crnu Goru smatrala, bez bilo kojeg prava, svojom potčinjenom zemljom, dok je uspostavljanje knjaževske vlasti bio protest usmjeren protiv ničim osnovane pretenzije i koji je uništavao posljednju sjenku prividnog suvereniteta sultana nad Crnom Gorom.
Riječ narodnog pjevača
Sve te nepovoljne okolnosti i poteškoće potpuno su shvatili kako Crnogorci, tako i peterburški kabinet, od kojeg je zavisilo uspostavljanje knjaževstva u Crnoj Gori. To shvatanje je najreljefnije izraženo u riječima crnogorskog narodnog pjevača, koje je unio u usta ruskog gospodara Nikolaja Prvog. Kada je Danilo doputovao u S. Peterburg februara 1852. godine i izložio moćnom Caru svoju želju, onda mu je On, po pjesnikovim riječima, na to rekao sljedeće:
„No me začuj, crnogorsko momče,
Knjaz će reći ime preveliko,
Što će, knjaže, kad knjaževstva nema.
Knjazu s oće prevelika spenza,
A ti ništa do nevolje nemaš
I kamenja u tu Goru Crnu,
Pak se bojim, crnogorsko momče,
Ako bi te knjazom postavio,
Ti ćeš poći lomnoj Gori Crnoj
I narod ćeš vrlo oglobiti
I opraznit tvoje Crnogorce,
A i tako živjeti ne mogu...
Pak se bojim i višega vraga
Šta će reći ostali kraljevi,
Osobito Otomanović-care,
Kad bi tebe knjazom postavio:
Jer on veli, da si njemu raja,
To govori među kraljevima,
Njegova je mala Gora Crna,
I piše je na tefteru svome”...
Kao što se vidi iz pjesme, Danilo se slagao da je Crna Gora siromašna zemlja, ali se Caru tvrdo kleo, čuvaće Crnogorce kao svoju glavu. Što se tiče protesta evropskih kraljeva i „sultana Otomanovića”, knjaz Danilo se nije mnogo uznemiravao. On nije bio takvog karaktera da se bavi šta će reći diplomati. Bio je to čovjek koji se odlikovao neobičnom hrabrošću, preduzimljivošću i izvanrednom odlučnošću u postupcima. Svaki Crnogorac i Srbin, susjedan s Crnom Gorom, koji je lično poznavao knjaza, i danas je ubijeđen, da nije izdajnička ruka rano prekratila život knjaza Danila, Crna Gora bi do sada bila ili „prava kraljevina”, kako oni kažu, ili bi sasvi iščezla s lica zemlje. To isto, pretprošle godine u Gracu ponovio nam je bivši hercegovački vojvoda, Mićo Ljubibratić, koji je dobro poznavao knjaza Danila, i zaista, donekle, oni su u pravu. Čitava osmogodišnja vladavine knjaza Danila, kako ćemo dalje vidjeti, predstavlja nam opširne planove i projekte, samo krute i riskantne radnje koje je usmjeravao protiv Turske, koji jasno svjedoče da je mladi knjaz maštao da vaskrsne srpsku narodnost, probudi od letargičnog sna Bosnu, Hercegovinu i staru Srbiju, obnovi staru krunu Nemanjića... Težeći tome, knjaz Danilo nije uvijek obraćao dužnu pažnju na opasnost i prilike koje su ga okružavale, iako je pri svojoj brzini i živahnosti uma, uvijek veoma duboko pronicao u suštinu stvari.
Uporni zahtjevi
U svojim radnjama on se često rukovodio sljedećim principima, koji se može izraziti francuskom poslovicom: „Ljui ne resljue rien, ne rien! („Ko ne rizikuje, nema ništa”) Razumljivo je da takvom čvrstom i nesalomljivom karakteru nije bilo lako odjednom odstupiti od ostvarenja preduzete namjere. Zato vidimo, bez obzira na sve teškoće i prepreke koje su se pojavljivale, s kojima je povezano uspostavljanje knjaževine u Crnoj Gori, energični duh knjaza Danila ni pred čim se nije zaustavio, već je upornije kod ruskog cara zahtijevao knjaževsku titulu.
Car Nikolaj se najzad, složio da zadovolji želju knjaza Danila. Ali prije nego što ga je potvrdio u tu titulu, želio je saznati raspoloženje samih Crnogoraca. Ubrzo je iz Peterburga u Crnu Goru upućen i pukovnik J. P. Kovaljevski. Po njegovom dolasku, marta 1852. godine, na Cetinju je sazvana opšta narodna skupština, na kojoj je zajednički raspravljano pitanje.
Taj skup je dao puni pristanak željama knjaza Danila.
Osim toga, ona je donijela i sljedeći tekst:
1. Crna Gora je svjetovna država, pod upravljanjem nasljednog knjaza,
2. Za vladara zemlje pozvan je i priznat knjaz, slavni gospodar, Danilo Petrović Njegoš. Poslije njegove smrti, knjaževski prijesto zauvijek ostaje nasljedni za njegove potomke po muškom polu, po direktnoj silaznoj liniji u redosljednju prvorodstva. U slučaju prekidanja knjaževskog roda, kruna prelazi na najbližeg i istovremeno najstarijeg pokojnikovog rođaka.
3. Episkop ili arhiepiskop, čija je vlast odsada ograničena na duhovna djela, biće biran iz članova slavne porodice Njegoša ili iz članova drugih najuglednijih i plemenitih porodica Crne Gore
4. S izuzetkom propisanih reformi, prirodni zakon, zakonodavstvo i običaj po kojima je do sada vladala zemlja, ostaju i dalje u prvobitnoj snazi.
5. Njegova svjetlost, knjaz, poziva se da se što prije vrati u svoju domovinu i narodu objavi svoje želje i zajedno sa Senatom pristupi ostvarivanju sadašnjeg dekreta.
6. Vanredni komesari odmah će biti upućeni da predstave doneseni dekret knjazu Danilu, kao i njegovom Veličanstvu, ruskom caru.
Dobivši takvu odluku crnogorske skupštine, car Nikolaj, kaže naš narodni pjesnik, „postavio je desnicu na rame knjaza Danilu”, što po mišljenju Crnogoraca znači sami čin posvećivanja u knjaževsku titulu, i zatim uzviknuo: „Zdravo, knjaže, budi zdrav i srećan za čitavu Crnu Goru”.
Evo kako je obavljeno uspostavljanje knjaževske vlasti u Crnoj Gori. Ta činjenica ima ogroman značaj u građanskoj istoriji Crnogoraca, jer ona služi kao osnova na kojoj je izgrađeno postojeće uređenje knjaževine Crne Gore, koja je odsada stupili na potpuno novi put vladavine, kako po spoljašnjem obliku, tako donekle, i po unutrašnjem uređenju i reformama. Dotada je Crna Gora bila teokratsko-demokratska republika, osnovana na prvobitnim patrijarhalnim i rodovskim načelima. Na čelu te republike nalazili su se mitropoliti-vladike, koji su svoju vlast u odnosu na podanike određivali kao čisto religiozno-moralni autoritet. O tome svjedoče ocjene putnika, koji su posjetili Crnu Goru za vrijeme upravljanja vladika. Ovdje ćemo navesti riječi čuvenog dobrovoljačkog duke i francuskog maršala, Marmona, koje je izrekao u vezi vlasti vladike Petra Prvog. Opisujući vladiku, Marmon između ostalog kaže: „son autorite positive et lagale etait peu de chose dans son paus, mais son influence etait sans bornes. (Njegova pozitivna vlast, zakonski je neznatna u njegovoj zemlji, ali njegov uticaj je bez granica”. Te Marmonove riječi bukvalno se mogu primijeniti i na druge vladike čime se kratko, precizno i jasno karakterišu njihovi odnosi prema Crnogorcima. Za čitavo vrijeme njihove vladavine, crnogorski narod je koristio čak, i previše prava samoupravljanja. Na svojim skupštinama, koje je on veoma često sazivao, postavljao je i potvrđivao vladike za vladare Crne Gore, sastavljao i objavljivao zakone, objavljivao rat i zaključivao mir, birao članove Senata i potvrđivao ih u tom zvanju. Jednom riječju, bez odobrenja skupštine i znanja naroda u Crnoj Gori nije se moglo ništa ostvariti. Od nastanka knjaževske vlasti vidimo sasvim suprotno. Skupštine su otada sasvim ukinute, njihovo mjesto je zauzeo knjaz koji je skoncentrisao u svoje ruke političku, zakonodavnu, vladinu, sudsku, vojnu vlast, jednom riječju, sve što je ranije pripadalo skupštini kao centru državnog načina života Crne Gore. Ne udaljavajući se ni korak od istine, možemo ponavljati riječi Francuza Bulonja. Čak i crnogorski knjaz, kao i Luj HŔÁ s još većim pravom od njega, može reći da je on „l’etat, c’ est moi”. (Država, to sam ja).
Ostvarivši svoju duševnu želju i dobivši povelju od cara Nikolaja Ŕ, koji ga je zvanično titulisao za nezavisnog knjaza Crne Gore, knjaz Danilo se vratio iz Peterburga 1852. godine, i početkom septembra doputovao na Cetinje, gdje je dočekan s neopisivim narodnim oduševljenjem. Svi Crnogorci su žurili da stignu u malu prijestonicu da dočekaju i poklone se svojem prvom knjazu. Svi su se neobično radovali njegovom knjaževskom zvanju i radosno pjevali:
„Svi za slavu Boga istinoga,
A u zdravlje Cara Rosijskoga,
Koji ni je knjaza poklonio,
I u zdravlje našeg svjetlog knjaza”.
Skupština na Cetinju
Kroz sedam dana poslije dolaska knjaza Danila, 8. septembra je na Cetinju sazvana opšta narodna skupština, koja je još jednom odobrila njegovu novu knjaževsku titulu. Ceremonija je bila svečana. Poslije završetka bogosluženja u manastiru, čitav narod (4000), koji se nalazio na Cetinju, skupio se na poljani ispred knjaževskog dvorca, gdje je novi knjaz pred krstom i jevanđeljem javno položio svečanu zakletvu da će se isključivo posvetiti koristi Crne Gore i dobrobiti cijelog srpskog naroda. Starješine i crnogorski glavari kleli su mu se u nepokolebljivoj vjernosti i odanosti. Pri tome su delegati okruga i narodni predstavnici naizmjenično prilazili knjazu, cjelivali ga u ruku i od njega dobijali grbove na kojima je naslikan dvoglavi orao i posveta, koja je označavala knjaževu titulu. Skupština je raspuštena uz grmljavu pušaka, svenarodnim pjevanjem i udaranjem zvona.
Dok su unutar Crne Gore proticale opštenarodne proslave, spolja, iz Turske, skupljao se mračni, grozni oblak, koji se brzo razbijesnio strašnim sukobom, koji je na Crnogorce skrenuo saosjećajnu ili neprijateljsku pažnju svih evropskih naroda. Turska vlada, koja je uvijek, sanjala o svojem suverenitetu nad Crnom Gorom, veoma je negodovala na uspostavljanje u njoj knjaževske vlasti bez njenog znanja. Zbog toga ona nije kasnila da stranim ministrima saopšti memorandum, u kojem je protestvovala p rotiv Danilovog kršenja, navodno, državnih prava sultanu, i u kojem nije zaboravila da podsjeti na uticaj i rovarenja Rusije. Osim toga, fanatizam „stambolske” vlade bio je toliko uzbuđen, da je ona odlučila da protiv knjaza Danila podigne mnogobrojnu vojsku, da silom oružja ostvari davni plan potčinjavanja Crne Gore, plan koji se četiri stotine pedeset godina razbijao o čvrstinu i nesalomljivost crnogorskih stijena i nepobjedivu hrabrost Crnogoraca.
Napadi odsvuda
Tada se u Bosni i Hercegovini nalazio poznati seraskir, Omer-paša, koji je s vojskom stigao u Sarajevo još 1850. godine, da u tim provincijama uvede „tanzim” i „nufus” (narodni popis stanovništva). Završivši s Bosnom i Hercegovinom, po naređenju svoje vlade, Omer-paša je u zimu 1852. godine krenuo na Crnu Goru vojsku od 40.000 vojnika. Knjaz Danilo je energično protestvovao protiv takvog načina djelovanja Turaka, i odmah je tražio miješanje velikih sila. Ali kada se ubijedio da ne može proći bez rata s Turcima, da turska vlada ne prestaje da šalje svoje elitne trupe iz Carigrada i koncentriše ih prema granicama Crne Gore, onda je hrabro odlučio da ih upozori na napad i bojište, da jasno dokaže zakonitost i nezavisnost svoje knjaževske vlasti, isto kao i svu neosnovanost čudnih pretenzija padišaha na Crnu Goru. U novembru 1852. godine knjaz je svojem narodu izdao proklamaciju, u kojoj je izgnanstvom osuđivao svakog ko može da nosi oružje, a ne javi se da brani svoje domovinu. Svi Crnogorci, od trinaestogodišnjeg dječaka, do osamdesetogodišnjeg starca, hrabro su se odazvali zovu svojeg knjaza. Skupivši malu vojsku, oni su 22. novembra odmah napali bivšu tursku tvrđavu Žabljak, na jugu Crne Gore, pri samom ušću rijeke Morače u Skadarsko jezero i poslije kraćeg vremena zauzeli je na juriš, postavivši na njenu citadelu pobjedničku zastavu crnogorskog knjaza. Tim poduhvatom dat je signal za strašni rat, jedan od najopasnijih za Crnogorce, utoliko više, što je njihov protivnik bio iskusni strateg i častoljubivi vojskovođa, Omer-paša, koji je blagovremeno obećao padišahu da će kroz nedjelju stići na Cetinje, i umjesto nezavisnog knjaza Crne Gore postaviti turskog gubernatora.
Preduzimajući ratni pohod protiv Crnogoraca, Omer-paša je, ipak, bez obzira na svoje samouvjereno obećanje, sumnjao u uspjeh borbe. On je zbog toga, prije početka vojnih dejstava, pribjegao lukavstvu. Intrigama, bogatim poklonima i primamljivim obećanjima nastojao je posijati razdor među Crnogorce, u čemu je uspio, podigavši protiv knjaza Danila Kuče i Pipere, koji su još ranije negodovali na knjaza što je želio nametnuti porez njihovim okruzima, slično ostalom dijelu Crne Gore.
Podijeli pa vladaj
Razjedinivši tako crnogorska plemena i dobivši među njima saveznike, Omerpaša je u decembru, istovremeno s četiri strane počeo vojna dejstva protiv Crne Gore, Derviš-paša je potpuno neočekivano sa sjevera napao Grahovo. Mostarski gubemator, Ismail-paša i travnički Rejs-paša prešli su od Nikšića k manastiru Ostrogu. Mustaf-paša i Selim-beg barski prodrli su s juga u Crmničku nahiju. Najzad, seraskir Omer-paša i skadarski gubernator Osman-paša s glavnim snagama krenuli su od Podgorice i Spuža k Martinićima. Glavni cilj toga plana bio je da se vojska Omer-paše i Ismaila-paše spoje u Bjelopavlićima i zajedno krenu k Cetinju. Spojiti se Turcima nije bilo teško, jer im je teren pogodovao. Osim toga, što je važnije, desno krilo vojske seraskira potpuno je obezbijedila izdaja Kuča i Pipera, koji su se prodali za zlato Omer-paši. Odredi Derviša i Mustafa-paše su imali pomoćni značaj, jer je cilj njihovih operacija bio da olakšaju dejstva i uspjeh prvih, odbijajući da u borbi protiv njih učestvuju stanovnici Katunske i Crmničke nahije. Crnogorci, koji su sa svih strana bili izloženi iznenadnom napadu ogromne mase, odjednom su se zapanjili i nijesu znali na koju će stranu pojuriti u odbrani svoje domovine. Crnoj Gori, tom kutku srpske slobode, izgledala je neizbježna propast. Međutim, u tako kritičnom momentu spasonosnom srećom osmjehnulo joj se Proviđenje. Stanovnici Crne Gore, utonuvši najprije u duboku potištenost i očajanje, odjednom su se trgli kao iz sna, i u trenutku najopasnijeg užasa nadahnuli se borbenim apelom svojeg hrabrog knjaza, na njegov bojni poklič svi su neustrašivo jurnuli na sve prolaze u susret Azijatima.
Žestoke borbe
Žestoka bitka sa svih strana započela je u Grahovu, Ostrogu, Martinićima i Crmnici. Svuda je nastavljan žestoki pokolj, u kojem su potekli potoci ljudske krvi. Svaki se Crnogorac morao boriti protiv četvorice, ali su ipak odlučili da prije polože kosti za zaštitu rodnog ognjišta, nego se pokoriti turskom oružju i vidjeti svoju domovinu kraj nogu svirepih varvara. Turci su na početku imali nekog uspjeha i sa svih strana se probili u unutrašnjost Crne Gore. Tako je Derviš-paša zauzeo Grahovo i zarobio čuvenog grahovskog vojvodu, Jakova Dakovića, koji se s trideset Grahovljana neoprezno zatvorio u pećini, nadajući se da će u njoj izdržati opsadu 4000 vojnika Derviš-paše, dok mu Crnogorci ne pristignu u pomoć. Mustafa-paša i Selim-beg su bez boja ušli u Limljane, pogranično selo Crmničke nahije. Ismail i Reis-paša su poslije krvavih bitaka kraj Župskog manastira sv. Luke uspješno ovladali vrhovima Ostroških planina. Ali pri gornjem manastiru Ostrog, dozidanom u nepristupačnoj stijeni kao lastavičje gnijezdo, besprimjerni u istoriji otpor pružio im je otac sada vladajućeg knjaza, Mirko, za svoju hrabrost i ratničko iskustvo, pravedno nazvan „veliki vojvoda” i „mač Crne Gore”. S trideset štitonoša, veliki vojvoda se zatvorio u manastirskoj ćeliji Ostroškog manastira u kojoj su počivale mošti sv. Vasilija, i devet dana i noći odbijao je iz nje čitav pritisak 7000 vojnika Ismaila i Rejsa paše. Ali kada od Crnogoraca nije bilo nikakve pomoći, kada su se istrošile sve ratne rezerve i nestalo praha i olova, bio je primoran da napusti manastir i prepusti ga sudbini azijatske horde. Uzevši mošti sv. Vasilija, vojvoda Mirko sa svojim po oružju drugovima, noću krišom srećno probio pored turske vojske, koja je s tri strane blokirala manastir Ostrog. Vojska Omera i Osman-paše od 20.000 vojnika, koju su značajno pojačali Kuči i Piperi, najzad je uspjela poslije trostrukog juriša i strašnog pokolja osvojiti Martiniće i krenuti naprijed u Bjelopavliće, gdje se na lijevoj obali rijeke Zete spojila s vojskom Ismaila i Reisa-paše, koji su napadali od Nikšića. Time se završava čitav uspjeh dvomjesečnog pohoda. Omer-paše, koji je na početku rata obećao sultanu da će kroz sedam dana biti na Cetinju i na zidine crnogorskog kapitala pobosti zelenu zastavu muslimanskog proroka.
Spojivši se u Bjelopavlićima s Ismailom i Rejs-pašom, po ranije utvrđenom planu Omer-paša je zajedničkim snagama morao krenuti u sami centar Crne Gore, i kroz strme stijene Lješanske i Riječke nahije ići pravo k Cetinju. Ipak, to nije uradio. Sjećanje o nesrećnoj sudbini koja je u tim stijenama snašla velikog albanskog voskovođu, Kara-Mahmuta Bušatliju, učinilo je Omer-paši neodlučnim. Poučen primjerom Bušatlije, on se nikako nije usudio da prodre u crnogorske planine, plašeći se njegove sudbine.
Bookmarks