Results 1 to 11 of 11

Thread: CRNA GORA NOVIJEG VREMENA - MITAR BAKIC

  1. #1
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    188
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default CRNA GORA NOVIJEG VREMENA - MITAR BAKIC

    [size=6]CRNA GORA NOVIJEG VREMENA - MITAR BAKIĆ[/size]
    Preveo s ruskog: Miroljub Ralević

    Tekst o vremenu knjaza Danila, „gospodara slobodne i nezavisne Crne Gore i Brda”, objavljen u Sankt Peterburgu 1878. godine

    (…)

    Usredsređeno djelovanje
    Od vremena vladike Petra II, narod u Crnoj Gori zapaženo je počeo da teži sređenijem životu i evropskoj civilizaciji. Crnogorska plemena, koja su se dotada na čelu sa svojim starješinama predstavljala kao nezavisne republike i odvojene države, najzad su počela shvatati potrebu koncentrisanja ujedno i potčinjavanja jednoj višoj, zajedničkoj obaveznoj vlasti za sve. Ta viša vlast, koja je postala centar u kojem je skoncentrisan čitav državni način života Crne Gore, nije pripadala vladici Petru II, kako neki tvrde, već Senatu, koji je on formirao na opštim narodnim skupštinama čijim su odlukama podvrgavani svi najvažniji poslovi Crne Gore. I pored toga vladika je smatran za prvu ličnost u svojoj zemlji i pripadalo mu je izuzetno pravo da predsjedava narodnim skupštinama i Senatom. Prema tome, on je stalno imao punu mogućnost da u svojoj ličnosti, osim duhovne skoncentriše i svjetovnu vlast s pravom neograničenog monarha. Jasno je da bi pri nastavljanju takvog toka stvari u Crnoj Gori vrlo lako mogla nastati pojava, slična vlasti na Zapadu, suprotna, kako duhu vijeka i idejama savremene nauke i civilizacije, tako i principima učenja istočne crkve i tom značaju pravoslavnoepiskopskog čina, čiji su nosioci bili crnogorske vladike. Shvatajući potpuno svu besmislenost takve pojave s jedne strane, i duboko proničući u mogućnost njenog ostvarenja u Crnoj Gori pri postojećem ustavu, s druge strane, da bi to konačno izbjegavao, Danilo je smatrao neophodnim da odvoji svjetovnu od duhovne vlasti i preuzme na sebe samo titulu svjetovnog vladara.

    Spajanje u cjelinu
    Prihvativši jednom na sebe knjaževsku titulu, Danilo je tim samim otvarao sebi put daljim pogledima, čijem je ostvarenju uporno težio. Prije svega, ta okolnost ga je podizala u očima podanika i davala mu punu slobodu djelovanja da bez ustručavanja skocentriše svu vlast u svoje ruke i postane neograničeni gospodar svoje zemlje. Ipak, ne može se reći da je Danilova težnja nastajala iz same njegove pohlepnosti za vlašću. Ali ako dublje proniknemo u tadašenje prilike u Crnoj Gori i razmotrimo usredsređena Danilova djelovanja, onda dolazimo do ubjeđenja da se sama suština pokretačkog razloga koja ga je podstrekivala na dobijaju svjetovne i pri tome, apsolutna vlast, nije sastojala u Danilovoj želji za vlašću, nego u potrebi da je takva vlast prikladnija za narod koji je ogrezao u plemenski separatizam, koji još nije uspio da se čvrsto ujedini u skladnu cjelinu, i koji se nalazio u primitivnom stanju razvoja. Crnogorci su na svoj način predstavljali takav narod.
    Živeći zatvoreno u svojim brdima i planinama, nalazeći se toliko godina u najfatalnijim okolnostima života, razumije se, oni nijesu mogli koristiti uspjehe progresa i nauke. Naprotiv, provodeći čitav vijek u žestokoj borbi s muslimanima, koji su ih i sa svih strana okruživali željeznim obručem, Crnogorci su zbog istorijske potrebe morali da postanu grubi u naravima da utonu u potpuno neznanje i od Turaka usvoje navike veoma svirepih i varvarskih običaja. Istina, u toku reformatorske vladavine Petra ŔŔ, Crna Gora je uspjela da se mnogo izmijeni. Za to vrijeme Crnogorci su se već odvikli mnogih grubih običaja i laganim korakom su počeli da stupaju u sredinu drugih obrazovanih naroda, jer su tada uspjeli da se k njima probiju neki zraci svjetske civilizacije i građanstva. Ali su sve to bile samo kličice, kojima nije bilo teško da opet nestanu. Da ti životni zraci ne bi iščezli u dubinu mraka crnogorskih stijena, će da donesu željenu svjetlost, neophodan je bio jedan zajednički čuvar, obučen neograničenom vlašću istočnog despota, koji bi svojom moćnom rukom podržao tek posijano sjeme unutrašnjeg mira i uređenja Crne Gore i obuzdavao plahu i prgavu narav Crnogoraca, uvijek spremnog da za najmanju uvredu ličnog dostojanstva, proizvoljno, s jataganom u rukama traži sebe u krvavim žrtvama zadovoljstva.
    Duboki i pronicljivi Danilov um odmah je shvatio potrebu i socijalni položaj svoje zemlje, kao način za njegovo poboljšanje. Taj način, po Danilovom mišljenju bio je uništavanje postojećeg ustava Crne Gore i umjesto njega uspostavljanje svjetovne neograničene monarhije, kao vlasti koja bi najbolje mogla spojiti u cjelini razdvojena crnogorska plemena i jednom zauvijek učvrstiti uvođenje reda u unutrašnje upravljanje Crne Gore.

    Čvrsti centar
    Obnavljanje knjaževine u Crnoj Gori davalo je knjazu Danilu perspektivu za postizanje njegovih širih planova, koji su se prostirali izvan granica Crne Gore. Knjaz Danilo je tom činjenicom želio da Crnoj Gori istakne značaj čvrstog centra oko kojeg bi se grupisala ne samo crnogorska plemena, nego i čitava srpska nacija, o čijem je obnavljanju tako strastveno mislio. Bilo mu je dosta poznato da je Crna Gora, taj kutak srpske zemlje, u kojoj je rođen rodonačelnik doma Nemanjića, prvi koji je postavio temelj na kojem je kasnije izgrađeno kolosalno zdanje nekada silne Dušanove imperije. Sjećajući se toga, i istovremeno preduzimajući obnavljanje Zetske knjaževine, knjaz Danilo nije mogao, a da ne sanja da mu Crna Gora, koja je toliko vjekova kao zvijezda vodilja služila srpskom narodu u njegovom mračnom i nesrećnom položaju pod turskim jarmom, može ponovo dati i drugog Nemanju, koji bi još jednom oslobodio i ujedinio sve srpske oblasti.
    Odlučujuća djelovanja koja je knjaz Danilo preduzeo protiv Turske, nas najviše ubjeđuju u toj knjaževoj težnji.
    Po našem mišljenju, to su glavni motivi koji su pobudili knjaza Danila da odbaci od sebe duhovnu vlast, koju mu je zavještao običaj crnogorskog naroda i duhovnu, svojeg prethodnika vladike Petra ŔŔ, i težnja dobijanja čisto svjetovne vlasti s titulom knjaza.

  2. #2
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    188
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Energični vladar
    Izloživši najvažnije razloge koji su pobuđivali knjaza Danila za promjenu postojećeg načina vladavine Crnom Gorom, mi ne možemo prećutkivati dijametralno suprotne razloge, koji su otežavali uspostavljanje knjaževske titule u Crnoj Gori. Prije svega, tu je neophodno pomenuti da je tom činjenicom Crnoj Gori predstojalo da stupi na novi put vladavine, koji joj je nametao nove, teške obaveze, kao velike troškove knjaževskog dvorca i ostalog što je vezano s tom titulom. Ali tu još više zaslužuje da se pomene okolnost, što je činjenica ostvarivanja te važne reforme sretana s velikim i čak veoma opasnim preprekama, koje su Crnu Goru mogle uvući u kritičan položaj, kao što se, kasnije, zaista i dogodilo.
    Radi se o tome, da je bilo neizvjesno kako će na to gledati zapadne sile koje Crnoj Gori nijesu priznavale pravo na nezavisnost, i uvijek se odnosile prema svemu što bi moglo izazvati kod Južnih Slovena, makar najmanju nadu na njihovo brže oslobođenje ispod jarma Otomanske imperije, čije je postojanje tako tijesno vezano s grubim i egoističnim interesima i krajnjeg Zapada. Uz to, što je najvažnije, ne bez razloga, trebalo se plašiti same Turske, koja je Crnu Goru smatrala, bez bilo kojeg prava, svojom potčinjenom zemljom, dok je uspostavljanje knjaževske vlasti bio protest usmjeren protiv ničim osnovane pretenzije i koji je uništavao posljednju sjenku prividnog suvereniteta sultana nad Crnom Gorom.
    Riječ narodnog pjevača
    Sve te nepovoljne okolnosti i poteškoće potpuno su shvatili kako Crnogorci, tako i peterburški kabinet, od kojeg je zavisilo uspostavljanje knjaževstva u Crnoj Gori. To shvatanje je najreljefnije izraženo u riječima crnogorskog narodnog pjevača, koje je unio u usta ruskog gospodara Nikolaja Prvog. Kada je Danilo doputovao u S. Peterburg februara 1852. godine i izložio moćnom Caru svoju želju, onda mu je On, po pjesnikovim riječima, na to rekao sljedeće:
    „No me začuj, crnogorsko momče,
    Knjaz će reći ime preveliko,
    Što će, knjaže, kad knjaževstva nema.
    Knjazu s oće prevelika spenza,
    A ti ništa do nevolje nemaš
    I kamenja u tu Goru Crnu,
    Pak se bojim, crnogorsko momče,
    Ako bi te knjazom postavio,
    Ti ćeš poći lomnoj Gori Crnoj
    I narod ćeš vrlo oglobiti
    I opraznit tvoje Crnogorce,
    A i tako živjeti ne mogu...
    Pak se bojim i višega vraga
    Šta će reći ostali kraljevi,
    Osobito Otomanović-care,
    Kad bi tebe knjazom postavio:
    Jer on veli, da si njemu raja,
    To govori među kraljevima,
    Njegova je mala Gora Crna,
    I piše je na tefteru svome”...
    Kao što se vidi iz pjesme, Danilo se slagao da je Crna Gora siromašna zemlja, ali se Caru tvrdo kleo, čuvaće Crnogorce kao svoju glavu. Što se tiče protesta evropskih kraljeva i „sultana Otomanovića”, knjaz Danilo se nije mnogo uznemiravao. On nije bio takvog karaktera da se bavi šta će reći diplomati. Bio je to čovjek koji se odlikovao neobičnom hrabrošću, preduzimljivošću i izvanrednom odlučnošću u postupcima. Svaki Crnogorac i Srbin, susjedan s Crnom Gorom, koji je lično poznavao knjaza, i danas je ubijeđen, da nije izdajnička ruka rano prekratila život knjaza Danila, Crna Gora bi do sada bila ili „prava kraljevina”, kako oni kažu, ili bi sasvi iščezla s lica zemlje. To isto, pretprošle godine u Gracu ponovio nam je bivši hercegovački vojvoda, Mićo Ljubibratić, koji je dobro poznavao knjaza Danila, i zaista, donekle, oni su u pravu. Čitava osmogodišnja vladavine knjaza Danila, kako ćemo dalje vidjeti, predstavlja nam opširne planove i projekte, samo krute i riskantne radnje koje je usmjeravao protiv Turske, koji jasno svjedoče da je mladi knjaz maštao da vaskrsne srpsku narodnost, probudi od letargičnog sna Bosnu, Hercegovinu i staru Srbiju, obnovi staru krunu Nemanjića... Težeći tome, knjaz Danilo nije uvijek obraćao dužnu pažnju na opasnost i prilike koje su ga okružavale, iako je pri svojoj brzini i živahnosti uma, uvijek veoma duboko pronicao u suštinu stvari.
    Uporni zahtjevi
    U svojim radnjama on se često rukovodio sljedećim principima, koji se može izraziti francuskom poslovicom: „Ljui ne resljue rien, ne rien! („Ko ne rizikuje, nema ništa”) Razumljivo je da takvom čvrstom i nesalomljivom karakteru nije bilo lako odjednom odstupiti od ostvarenja preduzete namjere. Zato vidimo, bez obzira na sve teškoće i prepreke koje su se pojavljivale, s kojima je povezano uspostavljanje knjaževine u Crnoj Gori, energični duh knjaza Danila ni pred čim se nije zaustavio, već je upornije kod ruskog cara zahtijevao knjaževsku titulu.
    Car Nikolaj se najzad, složio da zadovolji želju knjaza Danila. Ali prije nego što ga je potvrdio u tu titulu, želio je saznati raspoloženje samih Crnogoraca. Ubrzo je iz Peterburga u Crnu Goru upućen i pukovnik J. P. Kovaljevski. Po njegovom dolasku, marta 1852. godine, na Cetinju je sazvana opšta narodna skupština, na kojoj je zajednički raspravljano pitanje.
    Taj skup je dao puni pristanak željama knjaza Danila.

    Osim toga, ona je donijela i sljedeći tekst:
    1. Crna Gora je svjetovna država, pod upravljanjem nasljednog knjaza,
    2. Za vladara zemlje pozvan je i priznat knjaz, slavni gospodar, Danilo Petrović Njegoš. Poslije njegove smrti, knjaževski prijesto zauvijek ostaje nasljedni za njegove potomke po muškom polu, po direktnoj silaznoj liniji u redosljednju prvorodstva. U slučaju prekidanja knjaževskog roda, kruna prelazi na najbližeg i istovremeno najstarijeg pokojnikovog rođaka.
    3. Episkop ili arhiepiskop, čija je vlast odsada ograničena na duhovna djela, biće biran iz članova slavne porodice Njegoša ili iz članova drugih najuglednijih i plemenitih porodica Crne Gore
    4. S izuzetkom propisanih reformi, prirodni zakon, zakonodavstvo i običaj po kojima je do sada vladala zemlja, ostaju i dalje u prvobitnoj snazi.
    5. Njegova svjetlost, knjaz, poziva se da se što prije vrati u svoju domovinu i narodu objavi svoje želje i zajedno sa Senatom pristupi ostvarivanju sadašnjeg dekreta.
    6. Vanredni komesari odmah će biti upućeni da predstave doneseni dekret knjazu Danilu, kao i njegovom Veličanstvu, ruskom caru.
    Dobivši takvu odluku crnogorske skupštine, car Nikolaj, kaže naš narodni pjesnik, „postavio je desnicu na rame knjaza Danilu”, što po mišljenju Crnogoraca znači sami čin posvećivanja u knjaževsku titulu, i zatim uzviknuo: „Zdravo, knjaže, budi zdrav i srećan za čitavu Crnu Goru”.


    Evo kako je obavljeno uspostavljanje knjaževske vlasti u Crnoj Gori. Ta činjenica ima ogroman značaj u građanskoj istoriji Crnogoraca, jer ona služi kao osnova na kojoj je izgrađeno postojeće uređenje knjaževine Crne Gore, koja je odsada stupili na potpuno novi put vladavine, kako po spoljašnjem obliku, tako donekle, i po unutrašnjem uređenju i reformama. Dotada je Crna Gora bila teokratsko-demokratska republika, osnovana na prvobitnim patrijarhalnim i rodovskim načelima. Na čelu te republike nalazili su se mitropoliti-vladike, koji su svoju vlast u odnosu na podanike određivali kao čisto religiozno-moralni autoritet. O tome svjedoče ocjene putnika, koji su posjetili Crnu Goru za vrijeme upravljanja vladika. Ovdje ćemo navesti riječi čuvenog dobrovoljačkog duke i francuskog maršala, Marmona, koje je izrekao u vezi vlasti vladike Petra Prvog. Opisujući vladiku, Marmon između ostalog kaže: „son autorite positive et lagale etait peu de chose dans son paus, mais son influence etait sans bornes. (Njegova pozitivna vlast, zakonski je neznatna u njegovoj zemlji, ali njegov uticaj je bez granica”. Te Marmonove riječi bukvalno se mogu primijeniti i na druge vladike čime se kratko, precizno i jasno karakterišu njihovi odnosi prema Crnogorcima. Za čitavo vrijeme njihove vladavine, crnogorski narod je koristio čak, i previše prava samoupravljanja. Na svojim skupštinama, koje je on veoma često sazivao, postavljao je i potvrđivao vladike za vladare Crne Gore, sastavljao i objavljivao zakone, objavljivao rat i zaključivao mir, birao članove Senata i potvrđivao ih u tom zvanju. Jednom riječju, bez odobrenja skupštine i znanja naroda u Crnoj Gori nije se moglo ništa ostvariti. Od nastanka knjaževske vlasti vidimo sasvim suprotno. Skupštine su otada sasvim ukinute, njihovo mjesto je zauzeo knjaz koji je skoncentrisao u svoje ruke političku, zakonodavnu, vladinu, sudsku, vojnu vlast, jednom riječju, sve što je ranije pripadalo skupštini kao centru državnog načina života Crne Gore. Ne udaljavajući se ni korak od istine, možemo ponavljati riječi Francuza Bulonja. Čak i crnogorski knjaz, kao i Luj HŔÁ s još većim pravom od njega, može reći da je on „l’etat, c’ est moi”. (Država, to sam ja).
    Ostvarivši svoju duševnu želju i dobivši povelju od cara Nikolaja Ŕ, koji ga je zvanično titulisao za nezavisnog knjaza Crne Gore, knjaz Danilo se vratio iz Peterburga 1852. godine, i početkom septembra doputovao na Cetinje, gdje je dočekan s neopisivim narodnim oduševljenjem. Svi Crnogorci su žurili da stignu u malu prijestonicu da dočekaju i poklone se svojem prvom knjazu. Svi su se neobično radovali njegovom knjaževskom zvanju i radosno pjevali:
    „Svi za slavu Boga istinoga,
    A u zdravlje Cara Rosijskoga,
    Koji ni je knjaza poklonio,
    I u zdravlje našeg svjetlog knjaza”.
    Skupština na Cetinju
    Kroz sedam dana poslije dolaska knjaza Danila, 8. septembra je na Cetinju sazvana opšta narodna skupština, koja je još jednom odobrila njegovu novu knjaževsku titulu. Ceremonija je bila svečana. Poslije završetka bogosluženja u manastiru, čitav narod (4000), koji se nalazio na Cetinju, skupio se na poljani ispred knjaževskog dvorca, gdje je novi knjaz pred krstom i jevanđeljem javno položio svečanu zakletvu da će se isključivo posvetiti koristi Crne Gore i dobrobiti cijelog srpskog naroda. Starješine i crnogorski glavari kleli su mu se u nepokolebljivoj vjernosti i odanosti. Pri tome su delegati okruga i narodni predstavnici naizmjenično prilazili knjazu, cjelivali ga u ruku i od njega dobijali grbove na kojima je naslikan dvoglavi orao i posveta, koja je označavala knjaževu titulu. Skupština je raspuštena uz grmljavu pušaka, svenarodnim pjevanjem i udaranjem zvona.
    Dok su unutar Crne Gore proticale opštenarodne proslave, spolja, iz Turske, skupljao se mračni, grozni oblak, koji se brzo razbijesnio strašnim sukobom, koji je na Crnogorce skrenuo saosjećajnu ili neprijateljsku pažnju svih evropskih naroda. Turska vlada, koja je uvijek, sanjala o svojem suverenitetu nad Crnom Gorom, veoma je negodovala na uspostavljanje u njoj knjaževske vlasti bez njenog znanja. Zbog toga ona nije kasnila da stranim ministrima saopšti memorandum, u kojem je protestvovala p rotiv Danilovog kršenja, navodno, državnih prava sultanu, i u kojem nije zaboravila da podsjeti na uticaj i rovarenja Rusije. Osim toga, fanatizam „stambolske” vlade bio je toliko uzbuđen, da je ona odlučila da protiv knjaza Danila podigne mnogobrojnu vojsku, da silom oružja ostvari davni plan potčinjavanja Crne Gore, plan koji se četiri stotine pedeset godina razbijao o čvrstinu i nesalomljivost crnogorskih stijena i nepobjedivu hrabrost Crnogoraca.


    Napadi odsvuda
    Tada se u Bosni i Hercegovini nalazio poznati seraskir, Omer-paša, koji je s vojskom stigao u Sarajevo još 1850. godine, da u tim provincijama uvede „tanzim” i „nufus” (narodni popis stanovništva). Završivši s Bosnom i Hercegovinom, po naređenju svoje vlade, Omer-paša je u zimu 1852. godine krenuo na Crnu Goru vojsku od 40.000 vojnika. Knjaz Danilo je energično protestvovao protiv takvog načina djelovanja Turaka, i odmah je tražio miješanje velikih sila. Ali kada se ubijedio da ne može proći bez rata s Turcima, da turska vlada ne prestaje da šalje svoje elitne trupe iz Carigrada i koncentriše ih prema granicama Crne Gore, onda je hrabro odlučio da ih upozori na napad i bojište, da jasno dokaže zakonitost i nezavisnost svoje knjaževske vlasti, isto kao i svu neosnovanost čudnih pretenzija padišaha na Crnu Goru. U novembru 1852. godine knjaz je svojem narodu izdao proklamaciju, u kojoj je izgnanstvom osuđivao svakog ko može da nosi oružje, a ne javi se da brani svoje domovinu. Svi Crnogorci, od trinaestogodišnjeg dječaka, do osamdesetogodišnjeg starca, hrabro su se odazvali zovu svojeg knjaza. Skupivši malu vojsku, oni su 22. novembra odmah napali bivšu tursku tvrđavu Žabljak, na jugu Crne Gore, pri samom ušću rijeke Morače u Skadarsko jezero i poslije kraćeg vremena zauzeli je na juriš, postavivši na njenu citadelu pobjedničku zastavu crnogorskog knjaza. Tim poduhvatom dat je signal za strašni rat, jedan od najopasnijih za Crnogorce, utoliko više, što je njihov protivnik bio iskusni strateg i častoljubivi vojskovođa, Omer-paša, koji je blagovremeno obećao padišahu da će kroz nedjelju stići na Cetinje, i umjesto nezavisnog knjaza Crne Gore postaviti turskog gubernatora.
    Preduzimajući ratni pohod protiv Crnogoraca, Omer-paša je, ipak, bez obzira na svoje samouvjereno obećanje, sumnjao u uspjeh borbe. On je zbog toga, prije početka vojnih dejstava, pribjegao lukavstvu. Intrigama, bogatim poklonima i primamljivim obećanjima nastojao je posijati razdor među Crnogorce, u čemu je uspio, podigavši protiv knjaza Danila Kuče i Pipere, koji su još ranije negodovali na knjaza što je želio nametnuti porez njihovim okruzima, slično ostalom dijelu Crne Gore.
    Podijeli pa vladaj
    Razjedinivši tako crnogorska plemena i dobivši među njima saveznike, Omerpaša je u decembru, istovremeno s četiri strane počeo vojna dejstva protiv Crne Gore, Derviš-paša je potpuno neočekivano sa sjevera napao Grahovo. Mostarski gubemator, Ismail-paša i travnički Rejs-paša prešli su od Nikšića k manastiru Ostrogu. Mustaf-paša i Selim-beg barski prodrli su s juga u Crmničku nahiju. Najzad, seraskir Omer-paša i skadarski gubernator Osman-paša s glavnim snagama krenuli su od Podgorice i Spuža k Martinićima. Glavni cilj toga plana bio je da se vojska Omer-paše i Ismaila-paše spoje u Bjelopavlićima i zajedno krenu k Cetinju. Spojiti se Turcima nije bilo teško, jer im je teren pogodovao. Osim toga, što je važnije, desno krilo vojske seraskira potpuno je obezbijedila izdaja Kuča i Pipera, koji su se prodali za zlato Omer-paši. Odredi Derviša i Mustafa-paše su imali pomoćni značaj, jer je cilj njihovih operacija bio da olakšaju dejstva i uspjeh prvih, odbijajući da u borbi protiv njih učestvuju stanovnici Katunske i Crmničke nahije. Crnogorci, koji su sa svih strana bili izloženi iznenadnom napadu ogromne mase, odjednom su se zapanjili i nijesu znali na koju će stranu pojuriti u odbrani svoje domovine. Crnoj Gori, tom kutku srpske slobode, izgledala je neizbježna propast. Međutim, u tako kritičnom momentu spasonosnom srećom osmjehnulo joj se Proviđenje. Stanovnici Crne Gore, utonuvši najprije u duboku potištenost i očajanje, odjednom su se trgli kao iz sna, i u trenutku najopasnijeg užasa nadahnuli se borbenim apelom svojeg hrabrog knjaza, na njegov bojni poklič svi su neustrašivo jurnuli na sve prolaze u susret Azijatima.
    Žestoke borbe
    Žestoka bitka sa svih strana započela je u Grahovu, Ostrogu, Martinićima i Crmnici. Svuda je nastavljan žestoki pokolj, u kojem su potekli potoci ljudske krvi. Svaki se Crnogorac morao boriti protiv četvorice, ali su ipak odlučili da prije polože kosti za zaštitu rodnog ognjišta, nego se pokoriti turskom oružju i vidjeti svoju domovinu kraj nogu svirepih varvara. Turci su na početku imali nekog uspjeha i sa svih strana se probili u unutrašnjost Crne Gore. Tako je Derviš-paša zauzeo Grahovo i zarobio čuvenog grahovskog vojvodu, Jakova Dakovića, koji se s trideset Grahovljana neoprezno zatvorio u pećini, nadajući se da će u njoj izdržati opsadu 4000 vojnika Derviš-paše, dok mu Crnogorci ne pristignu u pomoć. Mustafa-paša i Selim-beg su bez boja ušli u Limljane, pogranično selo Crmničke nahije. Ismail i Reis-paša su poslije krvavih bitaka kraj Župskog manastira sv. Luke uspješno ovladali vrhovima Ostroških planina. Ali pri gornjem manastiru Ostrog, dozidanom u nepristupačnoj stijeni kao lastavičje gnijezdo, besprimjerni u istoriji otpor pružio im je otac sada vladajućeg knjaza, Mirko, za svoju hrabrost i ratničko iskustvo, pravedno nazvan „veliki vojvoda” i „mač Crne Gore”. S trideset štitonoša, veliki vojvoda se zatvorio u manastirskoj ćeliji Ostroškog manastira u kojoj su počivale mošti sv. Vasilija, i devet dana i noći odbijao je iz nje čitav pritisak 7000 vojnika Ismaila i Rejsa paše. Ali kada od Crnogoraca nije bilo nikakve pomoći, kada su se istrošile sve ratne rezerve i nestalo praha i olova, bio je primoran da napusti manastir i prepusti ga sudbini azijatske horde. Uzevši mošti sv. Vasilija, vojvoda Mirko sa svojim po oružju drugovima, noću krišom srećno probio pored turske vojske, koja je s tri strane blokirala manastir Ostrog. Vojska Omera i Osman-paše od 20.000 vojnika, koju su značajno pojačali Kuči i Piperi, najzad je uspjela poslije trostrukog juriša i strašnog pokolja osvojiti Martiniće i krenuti naprijed u Bjelopavliće, gdje se na lijevoj obali rijeke Zete spojila s vojskom Ismaila i Reisa-paše, koji su napadali od Nikšića. Time se završava čitav uspjeh dvomjesečnog pohoda. Omer-paše, koji je na početku rata obećao sultanu da će kroz sedam dana biti na Cetinju i na zidine crnogorskog kapitala pobosti zelenu zastavu muslimanskog proroka.
    Spojivši se u Bjelopavlićima s Ismailom i Rejs-pašom, po ranije utvrđenom planu Omer-paša je zajedničkim snagama morao krenuti u sami centar Crne Gore, i kroz strme stijene Lješanske i Riječke nahije ići pravo k Cetinju. Ipak, to nije uradio. Sjećanje o nesrećnoj sudbini koja je u tim stijenama snašla velikog albanskog voskovođu, Kara-Mahmuta Bušatliju, učinilo je Omer-paši neodlučnim. Poučen primjerom Bušatlije, on se nikako nije usudio da prodre u crnogorske planine, plašeći se njegove sudbine.

  3. #3
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    188
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Odgovor fišekom
    Muširova vojska se tada nalazila u krajnje bijednoj situaciji zbog ogromnih gubitaka koje je pretrpio u borbi s Crnogorcima, dok je stigao do Bjelopavlića, i donekle, zbog lošeg zimskog vremena stajao je u Bjelopavlićima, i tek poslije mnogo kolebanja i priprema, s mukom je odlučio da prebaci svoju prethodnicu preko rijeke Zete. Ali na veliku sreću Crne Gore, taj odred je pri samom prelazu rijeke potpuno razbila vojska knjaza Danila i moralo je ponovo odstupiti. Taj neuspjeh je konačno pokolebao nadu serasira u uspjeh borbe s Crnogorcima. On se zbog toga nije odlučivao na dalji pohod u unutrašnjost Crne Gore i odlučio je da ga završi, kako ga je i počeo, lukavstvom i ulagivanjem. Crnogorcima su iz Bjelopavlića na sve okruge Crne Gore poletjele u izobilju njegove proklamacije. One su naslovljavane raskošnom titulom: „Proklamacija Crnogorcima od mušira Omer-paše, seraskira svih armija u evorpskim sultanovim posjedima”.
    U njima je mušir svom krasnorječivošću ubjeđivao Crnogorce da se pokore svetoj sultanovoj volji, obećavajući im svemoguće povlastice, nagrade, poklone i privilegije, i istovremeno, prijeteći neposlušnim ognjem i mačem, koji će ih zadesiti od nepobjedive vojske muslimanskog kalifa. Ali bez obzira na slatkorječiva obećanja i grozna nagovaranja, Omer-pašine proklamacije i smicalice nijesu ostavile nikakvog uspjeha, jer Crnogorce nije lako prevariti kada se tiče nezavisnosti njihove rođene zemlje. Naprotiv, svojim proklamacijama Omer-paša je pred očima Crnogoraca potpuno ispoljio svu svoju slabost i neodlučnost, i time ih znatno pokrenuo k čvršćoj odlučnosti i hrabrosti. Mladi knjaz Danilo, kojemu je u ruke dospio primjerak proklamacije, umjesto pokornosti, poslao je muširu metak s odgovorom, koji je savremeni srpski pjesnik Lj. Nenadović ovjekovječio u lijepoj pjesmi sljedećim stihovima:
    „Svi se grotom nasmijaše
    Knjaz Danilo najviše,
    Pa odgovor Omer-paši,
    Na fišeku piše:
    Rodio si se da krst braniš
    A sad si mu ti zlotvor,
    ******** Omer-pašo,
    Fišek ti je odgovor”.
    Po svaku cijenu
    Oduševivši se s jedne strane slabošću, neodlučnošću i neaktivnošću Omer-paše, i s druge, osjećanjima svojih predaka i vatrenom ljubavlju prema vjeri i slobodi, knjaz Danilo je odlučio da žrtvuje sve, samo da spasi čast, nezavisnost i pređašnju slavu Crne Gore. Čitav svoj novac koji je imao kod sebe, poklonio je za kupovinu municije koja je nedostajala Crnogorcima. Naredio je da se stara štamparija, koju je nabavio Petar Drugi upotrijebi za izradu metaka, i energično se pripremao za novu i nepomirljivu borbu. Na takvu odlučnost i energiju knjaza Danila je pokrenula još jedna okolnost. Mustafa-paša, koji je još početkom pohoda stupio u pogranično selo Crmničke nahije, Limljane, dosađujući se neaktivnošću dugo, odlučio je da krene naprijed. U selu Godinje, pod vođstvom Đorđa Petrovića, Crnogorci su ga napali, potukli do nogu i primorali odstupiti u strašnom neredu.
    Tako je ratna sreća, koja je prvo bila na turskoj strani, ponovo prešla na branioce svoje slobode, Crnogorce. Ipak, Crna Gora i pored toga još nije bila bezbjedna. Turci su se na izmaku snaga pripremali na novi pohod. Iz Carigrada su stalno slati svježi bataljoni sultanove garde. U Skadar je neprekidno stizala ogromna municija. Jednom riječju, osmanlije su odlučile da po svaku cijenu jednom zauvijek završe s nezavisnom Crnom Gorom i njenim harbrim knjazom. Ali Evropa, koja je do sada tako ravnodušno gledala na groznu i neravnopravnu borbu, najzad je izašla iz tog indiferentizma i izgovorila veto, koje nije dozvolilo varvarima da postignu svoju varvarsku namjeru.

    Zajedničko posredovanje
    Uoči samih početaka ratnih dejstava, Rusija i Austrija, koje su tada bile u uzajamnom prijateljstvu, zajednički su uzele na sebe ulogu posredništva i energično stale u korist Crnogoraca. Iz Petrograda je upućen pukovnik J. Kovaljevski, koji je polovinom februara 1853. godine, zajedno s austrijskim komesarom stigao u Podgoricu, glavni logor turskog seraskira, Omer-paše. Cilj njihovog zadatka bio je da primora seraskira da prekine ratna dejstva, očisti Crnu Goru od turske vojske, uspostavi raniji red stvari status ljuo ante bellum (predratno stanje). Osim toga, bečki kabinet je u svojstvu vanrednog ambasadora za crnogorske poslove, poslao u Carigrad feldmaršala poručnika, grofa Lejninga Vesterburga.
    Naravno, Austrija se to nije činila iz ljubavi i saosjećanja prema Crnogorcima, nego je, naprotiv, kao i uvijek bila ne manje od Turaka zakleti neprijatelj Crne Gore, i nećemo pogriješiti ako kažemo, da bi se propasti i uništenju Crne Gore više obradovali u Beču, nego u samom Carigradu. Neosporno, to dokazuje čitava istorija političkih djelovanja i odnosa Beča prema Crnoj Gori. Naslijedivši od Venecije Boku Kotorsku i stavši na njeno mjesto u susjedstvu s Crnom Gorom, Austrija je zajedno s tim, bukvalno, prema Crnogorcima naslijedila podmuklu, zlobnu i neprijateljsku politiku bivše Republike sv. Marka, politiku, koje se Austrija stalno držala i drži do danas. Djelovanja Austrije u korist Crnogoraca 1853. godine nimalo nijesu morala da mijenjaju takav pogled na njene odnose prema Crnoj Gori, jer tada Austrija nije postupala po sopstvenom podsticanju i želji sreće Crnogoraca, nego, zahvaljujući okolnostima, koje su je pobuđivale na takav način djelovanja.
    Te okolnosti su bile sljedeće:
    1. Nalazeći se u prijateljstvu s Rusijom, Austrija je morala da joj prinese žrtvu i stane s njom zajedno protiv neprijatelja Crne Gore
    2. Što je najvažnije, Austrija se mnogo plašila jednakog učešća Rusije, i požurila je da je preduhitri u tome.
    3. U posjedima Austrije, zbog događaja u Crnoj Gori, bila je uznemirenost među slovenskim stanovništvom, i radi njenog smirenja neophodno je bilo zaustaviti krvavu borbu, koja je nastajala kraj praga austrijske države.
    4. Intervencijom i zauzimanjem u zaštitu Crnu Goru, Austrija se nadala da proširi svoje zamisli, koje je vječito postizala na Istoku, pretpostavljajući da tom činjenicom pridobije Crnogorce za sebe, i tako nad njima uništi ruski uticaj i od knjaza Danila napravi poslušno oruđe, uz čiju bi pomoć mogla uspješno da ostvaruje svoju podmuklu politiku na Istoku.
    Ali ma kako to bilo i kakvim se motivima Austrija rukovodila, ipak, osjećanje istine i pravednosti primorava nas da kažemo, da je ona tada učinila nesumnjivu i veoma važnu uslugu Crnoj Gori. Grof Lejnigen, stigavši u Carigrad, energično je podržavao crnogorsku stvar. „U neprijateljskim djelovanjima, koja je sultan preduzeo protiv knjaza Danila, govorio je grof, trebalo bi da Porta, čak i pri običnim okolnostima traži prethodni savjet kod vlade susjedne države, što nije uradio carigradski kabinet. Zašto Omer-paša prima mađarske isljenike u svoju armiju? Kako je Porta mogla, nasuprot, traktatima da zauzme diskrikte (srezove) Klek i Sutorino?” Za odgovore na ta pitanja, austirjski ambasador je velikom veziru odredio petodnevni rok.

    Razmjena nota
    Desetog februara (29. januara) dobijen je odgovor približno sljedeće sadržine: „Otomanska porta se čudi zahtjevima koji su učinjeni njenoj vladi. Ona je bila primorana na rat, zato što je Crna Gora sama počela neprijateljska dejstva. Vlada je naredila Omer-paši da poštuje i čuva teritoriju Austrijske države i da preduzeti rat uopšte nema karakter religiozne borbe između muslimana i hrišćana. Vlada, dodao je Fuad-efendi, odbacuje podignutu optužbu protiv Porte s najdubljim gnušanjem. Uostalom, nepobitnim dokazima veoma lako se može dokazati sva uzaludnost takve optužbe. Vojsku Omer-paše, nastavljao je Fuad, polovinu čine hrišćanski dobrovoljci, sultanovi podanici”. Što se tiče okruga Kleka i Sutorine, turski ministri su se ograničili time, što su se pozvali na raniju notu barona Ofenfelja.
    Taj odgovor otomanske vlade grof Lejningen je saopštio svome imperatoru, od kojeg je odmah dobio nova upustva i 14. februara predstavio Fuad-efendiji notu, koju je u principu prihvatila turska vlada i potvrdio je turski sultan poslije nekih manjih izmjena. Evo prevoda teksta te note, koji je do nas stigao u tom obliku, kakav mu je dala carigradska redakcija: „Visoka Porta, ne pričinjavajući nikakvu štetu svojim moćnim pravima, izjavljuje, da je daleko od namjera da mijenja uređenja koja su postojala prije posljednjih pokreta u Crnoj Gori i tiču se administracije Knjaževine i njenih granica. Prema tome, otomanska vlada se obavezuje da za kratko vrijeme očisti crnogorske okruge od sultanove vojske, koje ona još drži”.
    I zaista, zahvaljujući zajedničkim i kategoričnim naporima komesara, austrijskog L. i ruskog J. Kovaljevskog, koji je u toku čitavog svojeg društvenog života aktivno učestvovao u sudbini Crne Gore, turska vlada je ispunila svoje obećanje, i za kratko vrijeme od svoje vojske očistila pogranične crnogorske okruge. Tako je vojska zaustavljena, svirepo krvoproliće prekinuto i mir uspostavljen na osnovu status ljuo ante bellum (stanje prije rata). Ipak, tim sve nije bilo učinjeno. Iskreno govoreći, tada nije bio uspostavljen mir, već privremeno prekinuto krvoproliće i zaključeno primirje, koje je dalo mogućnost objema stranama koje su se borile da se sastanu s novim snagama i pripreme za drugu, mnogo značajniju i odlučniju borbu.

    Faktičko priznanje
    Zbog toga, što je položaj Crne Gore prema Turskoj ostao i poslije mira u istom neodređenom položaju kao prije tog rata, Turska se, kako naprijed glasi izložena nota, sklapajući s Crnom Gorom mir, složila da ostavi u njoj kao prije rata postojeće stanje. Ali u čemu su se sastojali ti postupci, koji su postojali prije rata? Kao što je poznato, knjaz Danilo je, odbacivši duhovnu vlast, postao svjetovni vladar i primio titulu „slobodnog i nezavisnog knjaza Crne Gore”. Ta nova vlast knjaza Danila dobila je sankciju i osveštenje jednog od najjačih imperatora Evrope, silnog ruskog cara, Nikolaja Prvog. Prema tome, tom činjenicom Crnoj Gori je otvoreno i zvanično priznata samostalna knjaževina, a knjaz Danilo je priznat za vladara, koji koristi prava nezavisnog i samostalnog suverena.
    Turska vlada je razumjela značaj tog događaja i zato je protiv Crne Gore podigla ogromnu vojsku da navodno, uspostavi narušena sultanova prava i zbaci knjaza Danila s pijedastala knjaževskog prijestola. A pošto je pobijeđena u ratu i velike sile je primorale da zaključi mir, Porta je naravno, milom ili silom morala u Crnoj Gori postaviti „raniji administrativni poredak stvari”, tj. postaviti knjaza Danila za knjaza. Prema tome, otomanska vlada je tim samim priznala knjaza Danila za nezavisnog vladara Crne Gore. Suprotno ona se nikad nije složila da ga ostavi u tituli knjaza, niti zaključi mir pod takvim uslovima. Ipak, pitanje nezavisnosti Crne Gore i njenih odnosa prema Turskoj još nije bilo konačno riješeno, jer je priznavanje turske vlade izraženo nekako potajno, što je i Turskoj sačuvalo mogućnost da u povoljnim okolnostima ponovo postavi svoje pravo suvereniteta nad Crnom Gorom.

    Crnogorske vladike su ih uključile u rejon svojih posjeda, i u nekima od njih su počeli uvoditi upravu, kao i u drugim zavisnim okruzima Crne Gore. Turska, koja je te okruge smatrala svojim vlasništvom, usprotivila se takvom djelovanju vladika, i zbog toga su nastale nove razmirice između Crne Gore i Otomanske imperije. Okruzi su među njima postali tako reći, jabuka razdora. Zbog njihovog posjedovanja između njih je počela borba još za vrijeme vladavine Petra Prvog Svetog, koja se nastavljala u toku čitave vladavine Petra Drugog i prošla je na njegovog nasljednika, knjaza Danila. Čak je rat 1852. godine donekle bio izazvan zbog tih okruga. Velike sile, Rusija i Austrija, koje su na sebe uzele ulogu posrednika u tom ratu, i koje su primorale zaraćene strane da zaključe mir, pri tome, nijesu odlučile ko će vladati okruzima, jer je i poslije ostalo sporno pitanje, koje je u bliskoj budućnosti neizbježno moralo izazvati novi sukob.
    Crna Gora i Turska su to potpuno shvatile i gledale na sklopljeni mir kao primirje u kojem slijedi priprema za novu borbu. I zaista, njihova predviđanja su se obistinila. Nije prošlo ni pet godina, kada se među njima, oduvijek protivnicima, ponovo zapalio žestoki rat, koji je završen slavnom Grahovačkom bitkom. Ali prije nego što pristupimo izlaganju te istorije, u najpoznatijem crnogorskom ljetopisu, ratu, prvo moramo odrediti vojni i politički pložaj Crne Gore na Balkanskom poluostrvu, njen značaj u istočnom pitanju i odnos prema velikim silama, političko opredjeljenje knjaza Danila i njegove pregovore s Turskom, a zatim preći na vojne akcije, kao rezultat tih pregovora.
    Vizija Petra Velikog
    Crna Gora je bez obzira na veličinu teorije i malobrojnost stanovništva zauzimala veoma važni značaj u vojnoj i političkoj istoriji Balkanskog poluostrva, čemu su pomagali, kako sami karakter te zemlje, tako i odvažnost, hrabrost i ratni život njenih stanovnika. Zbog toga su evropske sile od najstarijih vremena obraćale na nju budnu pažnju, uvijek nastojale da u njoj učvrste svoj uticaj i međusobno se nadmetale. To dokazuju mnogobrojni savezi, kojima su se ulagivale i zaključivale s Crnom Gorom u različito vrijeme različite države, počinjući od saveza, koji je u 15. vijeku sa zetskim knjazom St. Crnojevićem sklopio poznati albanski vođa Đ Skenderbeg i, završavajući nedavnim savezom Crne Gore s Rusijom.
    Evropa je posebno veliku pažnju počela obraćati na Crnu Goru početkom prošlog vijeka, a još više početkom ovog vijeka. Prvi od evropskih vladara, koji je na odgovarajući način ocijenio svu važnost položaja koji zauzima Crna Gora na Balkanskom poluostrvu, bio je ruski car Petar Prvi veliki. Genijalni duh toga najvećeg monarha od slovenskih careva, koji je Ruskoj carevini dao gigantski razvoj, svojom neobičnom pronicljivošću prozrio je da se snaga, moć i veličina Rusije, kao sile i budućnosti svih Slovena zasniva i svodi na ruševinama turske carevine u Evropi.
    Zato, preduzimajući pohod protiv Turske i naprežući sve svoje snage na slabljenju i njenom porazu, car Petar nije mogao, a da ne obrati pažnju na šačicu slovenskog naroda, koji je sam u toku trista godina hrabro branio svoju nezavisnost od stalnih pretenzija, tada moćnih za čitavu Evropu, surovih Turaka. Duboki i bistri um cara Petra jasno je shvatio da je takva istrajna borba Crnogoraca s Turcima vjerni znak nove i bolje ere, koja je tada nastupila za čitavo porobljeno južno slovenstvo. On je odmah shvatio i potpuno vjerno ocijenio svu važnost te čvrste i povoljne strategijske pozicije, koju predstavlja Crna Gora u odnosu na veliku i vjekovnu borbu, koja je počela između pravoslavnog svijeta s jedne, i muhamedansko-osmanlija s druge strane. Zato car Petar, šaljući svoju armiju preko Dunava, istovremeno nije kasnio da stupi u direktne i tijesne veze s Južnim Slovenia, posebno s njihovom avangardom, Crnom Gorom.
    Slijediti isti cilj
    On je 1711. godine Crnogorcima poslao gramatu, i s njima zaključio savez, s ciljem da cjelokupnim snagama uništi otomansku dominaciju na Balkanskom poluostrvu i iz Evrope istjera Turke u njihovu staru domovinu u „arijevske pijeske”, kako se tada govorilo u povelji „Hrišćansko-slovenskog Cara”. Taj savez dvije nezavisne predstavnice slovenskog plemena, silne i moćne Rusije i male, ali duhom i vjerom čvrste Crne Gore, nije mogao biti kratkovremen, kao na primjer, savezi koje su Crnogorci ranije zaključivali s drugim državama, već je morao ostati stalan i vječan, jer se zasnivao na punom shvatanju bratstva i srodstva, ili, izražavajući se riječima Careve povelje, na „istom jeziku”, tako i što je vezan jedinstvom interesa, istovjetnošću i jedinstvom cilja. I zaista, on je ostao.
    Otada mi vidimo da Crna Gora, malo pomalo prekida sve bliske i savezne odnose s ostalim državama, potčinjava se bezuslovnom i neograničenom uticaju samo jedine Rusije, povjerava joj tako reći svoju sudbinu, i zajedno s njom uvijek složno, rame uz rame slijedi isti cilj, cilj za ostvarenje, koji je tako nedavno harmonično pozdravljao pobjedonosnu tutnjavu ruskog topa, koji je oglašavao visoke planine Balkana i nepristupačne prelaze Šibkinskog prevoja, glas crnogorskog karabina, koji se toliko pobjedonosno razlijegao u strmim liticama Duškog klanca i vječno snijegom pokrivenim planinljama Koma, Durmitora, Pirlitora i Sutormana. Takva tijesna i neraskidiva veza Rusije i Crne Gore i uticaj prve na drugu, imali su i do danas imaju ogroman značaj ne samo za Crnu Goru, nego i za Rusiju, a takođe i za budućnost i zajedničku stvar svih Slovena.

    Mala Crna Gora, stupivši u savez i pokroviteljstvo velike predstavnice velikog slovenskog plemena, tim je stekla veliki značaj i slavu u Evropi, moralno i materijalno ojačaja svoju moć, snagu i energiju, da se poslije toga pokazala nesalomljiva i nesavladiva, i bila je u stanju da pobjedonosno izdržava taj besprimjerni u istoriji petovjekovni pritisak strašne i osvajačke osmanlijske rase, pod čijim je udarima srušena nekada jaka i ponosna Vizantijska imperija i pred kojim je više puta u grčevitom strahu bila čitava hrišćanska Evropa. To je jedna, tako reći, spoljašnja strana te blagotvorne posljedice, koja je proizilazila iz tijesnog saveza Crne Gore i Rusije. Bila je i druga, moralna, duhovna strana, možda važnija od prve. Stekavši zaštitu i blagonaklonost ruskih careva i potčinivši se isključivom uticaju slovenske i pravoslavne carevine, Crna Gora je posredstvom toga izbjegla i izvukla se od rušilačkog i štetnog uticaja moralnih načela zapadne Evrope, koji su bez sumnje za njeno postojanje i nezavisnost bili opasniji, nego gruba fizička sila Turaka.
    Koliko je bilo slovenskih plemena koja nijesu pokorena otvorenom silom, već su kroz moralni uticaj tuđih načela, moralnom izmjenom narodnih ubjeđenja za vječna vremena zaćutala u istoriji i potpala pod tuđinsku vlast. Siromašna i mala Crna Gora, lišena morskog pristaništa, bez dovoljno sredstava za razvoj industrije i narodnog bogatstva, zbog fizičke potrebe, morala je potpasti pod zavisnost drugih. Da nije bilo pomoći, zaštite i podrške Rusije, onda bi se ona neizbježno potčinila uticaju susjednih zapadnih sila, a to bi imalo neizbježno žalosne i tužne posljedice, ili možda, konačnu propast Crne Gore. Što se tiče značaja tog saverza za Rusiju i uopšte njegovog značaja za čitavo slovenstvo, moglo bi se dosta govoriti.

    Tačke oslonca
    Mi ćemo samo reći da je Rusija, učvrstivši se u Crnoj Gori i stekavši bezgraničnu vjernost i privrženost Crnogoraca, obezbijedila veoma povoljnu poziciju na Balkanskom poluostrvu, s kojom je uvijek imala mogućnost da potvrđuje i širi svoj dominantni uticaj na Istok, da kod toliko miliona ugnjetenih Slovena budi narodno shvatanje i nacionalni preporod „hrani ih, kako kaže slovenski pjesnik, „zrnom duhovnih sila i nadom boljih dana”, podržava ih i pomaže im u nesrećnom položaju, da najzad ti narodi ustanu i očvrsnu toliko da uz pomoć Rusa budu u stanju „svojim željeznim kljunom raskuljavati lanac nasilja”, i zatim, s Rusijom počnu novi svjetsko-istorijski život i pristupe ostvarenju velike kulturne misije, za čije je provođenje na Istok pozvano slovensko pleme.
    Osim toga, Crna Gora je za Rusiju uvijek predstavljala i do danas predstavlja čvrstu tačku oslonca za najuspješnije protivdjelovanje u Zapadnoj Evropi, koja je od pamtivijeka težila da politikom i silom oružja potpuno uništi uticaj Rusije na Balkanskom poluostrvu, prekine sve njene odnose s Južnim Slovenima, da kod njih u samom začetku konačno ugasi njihovo nacionalno buđenje, potpuno ih potčini svojem moralnom i fizičkom ugnjetavanju i tim nanese smrtni udarac, kako veličini i prirodnom razvoju Rusije, tako i budućnosti čitavog slovenskog svijeta.
    Koliko Crna Gora predstavlja važnu tačku na Balkanskom poluostrvu, koliko je njen položaj važan u slovenskom, ili kako ga nazivaju na opšteslovenskom jeziku, Istočno pitanje, i najzad, koliko je važan njen savez za Rusiju, najbolje će nam pokazati izlaganje odnosa Zapadne Evrope prema Crnoj Gori i njenom savezu s Rusijom.
    Rivalstvo velikih
    Zapadne sile, koje su stalno sumnjale u opasnost brzog razvoja Rusije i koje su vječito neprijateljski djelovale prema slovenstvu, uvijek su nastojale da prekinu prijateljske odnose Crne Gore i Rusije i, u njoj učvrste svoj nasilni i ničim opravdani uticaj. Ali s posebnom snagom i brižljivošću otada se one počinju za to zalagati, kada se očigledno počela ispoljavati sva nemoć državnog organizma turske carevine, koja je proživjela svoj vijek, i kada je veliko Istočno pitanje neodoljivo i uporno počelo sve više stupati na političku arenu i skretati na sebe pažnju čitavog političkog svijeta. Radi se, što se u Istočnom pitanju, kao što je poznato, međusobno sudaraju interesi svih velikih sila. Zato ih je egoistička težnja svake od njih uvijek pobuđivala da obraćaju budnu pažnju na Crnu Goru i nastojanje da u njoj učvrste svoj uticaj da posredstvom nje prošire njegov uticaj na čitavo Balkansko poluostrvo i organizuju ga po svom nahođenju i sa svojim ličnim interesima. Zbog toga je nadmetanje i rivalstvo velikih sila radi učvršćivanja svojeg starateljstva nad Crnom Gorom počelo još od davnih vremena, i zatim se postepeno sve više povećavalo dok se pri kraju prošlog i početkom ovog vijeka pretvorilo u pravu, tako reći, političku borbu. Propratimo ukratko istoriju te borbe.
    Prva od zapadnih sila koja je iskazala veliko negodovanje protiv saveza i odnosa Crnogoraca i Rusije, i koja je nastojala u samom početku da uništi te odnose, bila je Venecija. Prije saveza Crne Gore s carem Petrom, Mletačka Republika je uvijek besplatno koristila oružje crnogorskih „sokolova”. Crnogorci su Veneciji stalno pomagali u njenim ratovima s Turcima, smatrajući joj braćom potčinjene Primorce (stanovnike Boke Kotorske), želeći steći u njoj saveznicu protiv Turaka. Ali mnoga gorka iskustva razbudila su Crnogorce u toj nadi. Uz to, pokroviteljstvo i blagonaklonost koje je Rusija počela ukazivati Crnoj Gori od početka 18. vijeka dali su Crnogorcima mogućnost da baš mnogo ne cijene savez s Venecijom. Zato se otada oni počinju malo pomalo hladiti prema Republici, i najzad joj okreću leđa. Naravno, bio je to veliki udarac, nanesen interesima „najsvjetije republike”, da otada ona više nije mogla lako privlačiti Crnogorce na svoju stranu, niti ih koristiti besplatno, kao ranije za zaštitu svojih posjeda, tako i što je s učvršćivanjem ruskog uticaja u Crnoj Gori Venecija gubila svoje poglede u širenju svoje teritorije na račun Crne Gore, isto kao i na račun susjednih srpskih oblasti koje su bile pod vlašću turske carevine, koja se već tada počela bližiti padu i raspadanju.

    Zbog toga se Venecija svom silom naoružala protiv saveza Crnogoraca i Rusije i nastojala je da uništi uticaj Rusije u Crnoj Gori. Za postizanje toga Republika sv. Marka se nije ustručavala da pribjegava svemogućim lukavstvima, surovostima i podlostima. Za vrijeme rata Crnogoraca s Turcima ona je iz zlobe i mržnje prema njima, za njihovu odanost Rusiji zatvarala svoje luke i tako ih lišavala, ne samo praha i olova, nego čak, i svih sredstava za život. Iz tog razloga, u toku čitavog rata s Turskom, Crnogorci su se više puta morali hraniti korijenjem drveća i „jataganom”, bez metaka braniti nezavisnost svoje domovine. Osim toga, Venecija je stalno preplavljivala Crnu Goru čitavom masom agenata koji su veoma vješto u njenu korist djelovali intrigama, zlatom, obećanjima, otrovom, čemu je Republika tako često pribjegavala i čime je tako više puta darežljivo ugošćavala crnogorske vladike, kao glavne vinovnike tijesnih i čvrstih veza Crnogoraca i Rusije. Najzad, Venecija nije zaboravila da u samoj sredini pridobije Crnogorce, marljive i odane joj pristalice. Po njenom nagovaranju u Crnoj Gori je uvedeno zvanje građanskog guvernadura, koje je bilo nasljedno u familiji Radonjića.Ti crnogorski „guvernaduri”, čija je dužnost bila da vladikama pomažu u upravljanju u građanskim poslovima, bili su ništa drugo nego uslužni agenti najsvetije Republike, na čijoj su stipendiji oni boravili i u interesima koje su stalno djelovali, ugrožavajući nezavisnost Crnogoraca, koju su guvernaduri cijenom zlata i lične koristi uvijek bili spremni prodati Mlečanima. Bez obzira na to, sva nastojanja lukave Venecije, ma kakvom se vještinom i iskustvom priključavala poslu, na kraju do ničega nije dovelo. Republika sv. Marka sišla je čak s pozornice svjetsko-istorijske drame, i ipak, ni jednom nije uspjela odvojiti Crnu Goru od Rusije, niti je potčiniti svojem uticaju i podanstvu. Druga suparnica Poslije Venecije druga suparnica Rusiji, koja je osporavala njen uticaj nad Crnom Gorom, bila je Austrija. Danas su svakom poznati interesi austrijske imperije na Istoku, isto kao i taj sukob koji te interese dočekuju s interesima Rusije i čitavog slovenstva, i zato svako može lako zamisliti to brižljivo i strpljivo zalaganje koje je Austrija uvijek ulagala i koje danas ulaže da poljulja prijateljske odnose Rusije i Crne Gore, da zatim u Crnoj Gori učvrsti svoj uticaj, posredstvom kojeg bi Austrija imala velike šanse na uspjeh za širenje i učvršćivanje svoje dominacije na čitavom Balkanskom poluostrvu. Mjere i zakulisni postupci kojima je Austrija pribjegavala za postizanje toga, u suštini su bili isti, koje je upotrebljavala i Mletačka Republika. Austrija je kao i Venecija često zatvarala Crnogorcima svoje luke, više puta preplavljivala njihovu zemlju masom tajnih i zvaničnih agenata svake vrste, djelovala ne manje od Venecije zlatom i intrigama, nastojala stalno da razdvoji Crnogorce i u njihovoj sredini formira mnogo stranaka, podržavala jedne da ih veže za sebe, a zatim iz njihovih djelovanja izvuče korist svojim egoističkim interesima. Time se objašnjava to gostoprimstvo koje je Austrija uvijek pružala tim Crnogorcima, koji su zbog različitih političkih prekršaja i u različito vrijeme emigrirali iz Crne Gore u austrijske posjede. I šta još nije činila Austrija za učvršćivanje svojeg uticaja u Crnoj Gori? Slično Veneciji, ona nije propustila da privuče na svoju stranu te crnogorske guvernadure iz porodice Radonjića, koji su ranije kao agenti služili Mletačkoj Republici i koji su zbog vlastoljublja i svoje podmitljivosti, koje i danas karakterišu potomke te porodice, uvijek spremne da Crnu Goru prodaju Austriji kao i Veneciji. Tako je 1782. godine jedan od guvernadura, Ivan Radonjić, stupio u tajne pregovore i bliske veze s austrijskom vladom da Crnu Goru potčini Austriji, i za zlatnu sumu konačno uništi slobodu Crnogoraca, uništi tu slobodu koja je hiljadu hiljada puta na bojištu otkupljena i okupana junačkom krvlju Crnogoraca. Njegova zamisao je otkrivena i kasnije uz dužu pravednost odlukom čitavog crnogorskog naroda javno je osuđena. Ta osuda, to pogubljenje Nemezide, koja kažnjava, zadesilo je ne samo izdajnika Ivana, nego i njegovog nasljednika, guvernadura Vuka (Voljka) Radonjića, koji je, uostalom, ne manje od svog oca izdajnički radio na štetu Crne Gore. Vladika Petar Drugi je 1831. godine sazvao narodnu „skupštinu”, na kojoj su raspravljani svi postupci guvernadura Radonjića. Na tom skupu odlučeno je: prvo, da se uništi guvernadurstvo, koje je kao zvanje žigosano tolikim intrigama i izdajama, usmjerenim protiv nezavisnosti Crnogoraca, i drugo, na osnovu prvog paragrafa Zakonika Petra Prvog Svetog da iz Crne Gore istjeraju guvernadura Vuka Radonjića. Te odluke narodne skupštine odmah su izvršene. Kuća guvernadura Radonjića spaljena je i sasvim srušena, a Vuko, kao nedostojni sin crnogorske zemlje, čijom su nezavisnošću on i njegovi preci tako dugo trgovali, protjeran je s čitavom porodicom u Austriju. Njegovi potomci, pod nazivom „Guvernadurovići” i danas žive u Kotoru i sada primaju penziju od austrijske vlade. Kraj guvernadurstva Tako je uništena glavna tačka oslonca, ta, tako reći, Ahilova peta Crne Gore, na koju je precizno bila usmjerena sva politička baterija zapadnih sila, i na koju su se oslanjale sve njihove sitne i spletkaroške političke radnje, posredstvom kojih su one nastojale da unište odnose Crne Gore i Rusije i potčine Crnogorce svojem moralnom uticaju, ili čak, konačnom porobljavanju i podanstvu. Zato možemo reći da je uništenje guvernadurstva u Crnoj Gori činjenica, koja je imala veoma važan značaj u crnogorskoj istoriji, utoliko više, što je tim događajem, s jedne strane, postavljen kraj razdvojenosti koja je do sada postojala među Crnogorcima, i koja je često na njih izazivala štetan pritisak i miješanje susjednih država, i s druge, paralisana su sva djelovanja i nastojanja Austrije, jer je s uništenjem guvernadurstva u Crnoj Gori, Austrijancima oduzeto moćno oružje, pomoću kojeg su oni zaista, najviše prijetili Crnogorcima. Crnogorski guvernaduri su za austrijske političare predstavljali veoma povoljnu podlogu u Crnoj Gori, na koju je ona (politika) uvijek mogla računati na uspjeh postizanja svojeg podmuklog i vječnog cilja, kojemu ona teži. Ali, čim je uništeno guvernadurstvo, Austrija se već lišila te podloge, jer više među Crnogorcima nije imala uticajnih pristalica koji bi potpomagali ostvarenju njenih rovarenja. Zbog toga sva kasnija i dalja djelovanja Austrije nijesu imala nikakvog uspjeha, već su uvijek osjećala poraz i neuspjeh, jer Austrija, čak, ni do danas u Crnoj Gori nije mogla učvrstiti svoj uticaj, niti poljuljati njene prijateljske odnose s Rusijom.

  4. #4
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    188
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    (…)

    Ravnom mjerom
    Vi mrzite i crnite Ruse, a druge slovenske narode mazite, samo da Vaš imperator postigne svoj cilj. Ali kod svih nas, Slovena, nema nigdje druge nade i slave, kao kod srodne braće, Rusa. Ako propadnu Rusi, propali bi i svi ostali Sloveni, i ko je protiv Rusa, taj je i protiv svih Slovena”. Prekinuvši taj razgovor, Marmon je prešao na realniju tačku i počeo svom snagom krasnorječivosti i ubjedljivosti riječi dokazivati vladici, da bi za Crnu Goru bilo više koristi i interesa pokroviteljstvo francuskog imperatora, s čijim se posjedima ona graniči, nego ta polza i korist, kakvu Crnogorcima čini pokroviteljstvo daleke Rusije, pa je posavjetovao da odustane od Rusije i priključi se Francuskoj. Osim toga, on je govorio da su za blagostanje i progres Crne Gore i Crnogoraca potrebnije saobraćajnice, i predlagao je svoje usluge. Obavezivao se da bez ikakvih crnogorskih troškova kroz Crnu Goru izgradi drumski put do Nikšića. Najzad, maršal nije propustio da podsjeti na pokroviteljstvo francuskog cara, čijem se oružju s dubokim poštovanjem dive svi narodi evropskog svijeta, za Crnogorce nije mala čast i dužni su da se ponose njegovom blagonaklonošću i zaštitom.
    Ali, bez obzira na sve te umiljate riječi i obećanja, na čitavu umješnost, vještinu i umijeće dubrovačkog hercega da lično utiče na sagovornika, njegovi dokazi, napori i zalaganja, ipak, nijesu imala nikakvog uspjeha. Oni su se razbili o čvrstinu i nepokolebljivost karaktera vladike Petra Prvog, i o njegov bistri i pronicljivi um, koji je duboko pronikao u sve igre i podmukle zamisli Francuza, koji se kriju pod maskom slatkorječivih i primamljivih ponuda i obećanja. Entrevue (razgovor) na koji je Marmon išao sa sigurnošću da primora crnogorskog vladiku da prihvati zaštitu Francuske, završen je potpunim neuspjehom Francuza.

    Marmon prijeti
    Pretrpjevši i drugi put fijasko, francuska vlada ni poslije toga nije prestajala da teži da potčinjava Crnogorce i njihovom razjedinjenju s Rusijom. Tako 1808. godine vidimo da Napoleon od dubrovačkog hercega uporno zahtijeva da ponovo pregovara s Crnogorcima i da ih lukavstvom, posredstvom agenata, privuče na stranu Francuske. Evo šta je 26. januara Napoleon pismo Marmonu: „Tenez un agent pres de l evegue vladika des montenegrins, et tachez de vous concilier cet homme” („Držite po jednog agenta blizu crnogorskog vladike i pokušajte pridobiti tog čovjeka”). Poslije četrnaeste dana on je ponovo pisao Marmonu: „Comment arrivetil gue vous ne me perlez jamias des montenegrins? Il ne faut pas avoir le caractere raide: il faut envoyer des agents parmi eudž et vous concilier les meneurs de ce pays”. („Kako se to desilo, Vi mi uopšte nijeste govorili o Crnogorcima? Ne treba biti isključiv, treba poslati agente među njih i pridobiti vođe ove zemlje”). Dobivši takva uputstva od svojeg suverena, Marmon se odmah obratio pismom vladici Petru Prvom, u kojem je u ime cara molio njegovu saglasnost za otvaranje francuskog konzulata na Cetinju.
    Ali, Marmon ni tu ništa nije postigao. Vladika i Crnogorci su u tome vidjeli klopku za slobodu svoje zemlje i zato su odgovorili odlučnim odbijanjem. Marmon je u shvatanju svojih velikih podviga protiv neuporedivo najjačih neprijatelja, insistirao na svojem predlogu, i kada ništa nije pomoglo, on je najzad promijenio način svojih djelovanja i počeo prijetiti. Jednom se maršal pred Crnogorcima, koji su poslati kod njega, zakleo: „Crna Gora odsada neće biti crna, već crvena” aludirajući da će je on obliti krvlju. Naravno, takvim prijetnjama dubrovački herceg je još manje od intriga i ulagivanja mogao postići svoj cilj, jer ta prijetnja nije ostavljala i nije mogla ostaviti nikakvo dejstvo na ponosni i hrabri karakter Crnogoraca.

    Odgovor Crogoraca
    Na njegovu presudu Crnogordci su Marmonu odgovorili sljedećim prigovorom: „Ako ti, maršale, stupiš neprijateljski na svetu našu zemlju, onda ćeš propasti na njoj s čitavom tvojom vojskom, i tada će Crna Gora, razumije se, biti crvena”. Kao potvrdu svojeg prigovora, Crnogorci su se pozvali na svoju prošlost i slavnu istoriju, koja je zaista mogla ubijediti maršala da su Crnogorci više puta crvenili svoje rodne stijene krvlju svojih neprijatelja, koji su mnogo puta nasrtali na njihov sveti oltar, u kojem je u toku pet vjekova sveto čuvan zalog južnoslovenske slobode, ta iskra životvornog ognja, iz kojeg je prije tri godine tako jako buknu plamen hercegovačkog ustanka, koji se zatim pretvorio u taj kolosalni požar, koji je nedavno zahvatio čitav horizont evropskog Istoka i Male Azije, požar koji je do temelja uništio velikog i vjekovnog neprijatelja čitave slovenske zemlje.
    Tako su se sva sredstva, načini i prijetnje, koje je upotrebljavala Francuska imperija u toku svoje dominacije na Jadranu za uništenje odnosa Crne Gore i Rusije i učvršćivanje svojeg starateljstva nad Crnogorcima, na kraju pokazali potpuno uzaludni i nekorisni. Čvrsta priroda Crnogoraca, njegova velika odanost Bijelom Caru i te čvrste veze, vjera i istoplemenost koje ga povezuju s ruskim narodom, a zatim su se, o te osnove, kao o nesavladivi zid razbila sva djelovanja Francuske, isto kao i nastojanja Venecije i Austrije. Čitave vjekove borile su se tri države protiv saveza Crnogoraca i Rusije, čitve vjekove one su naprezale svoje snage da u Crnoj Gori, umjesto ruskog, učvrste svoj uticaj, ali ipak, s izuzetkom jednog kratkog perioda o kojem ćemo razgovarati dalje, oni nikada nijesu uspijevali u tome, jer se crnogorski narod prema njima uvijek odnosio s nepovjerenjem i stalno je gledao na njih sa sumnjom i nikada nije vjerovao njihovim darežljivim obećanjima.


    Kratki prekid
    Njemu je jedino istoplemenska i pravoslavna Rusija predstavljala pouzdanog prijatelja i iskrenog zaštitnika. Sve ostale inorodne i inovjerne zapadne države su po gledištu Crnogoraca, „lukavi Latini”, ne manje od Turaka neprijateljske Crnoj Gori, po gledištu, formiranom ne na nekom fanatički-religioznom predupređenju i pristrastnoj mržnji, nego na osnovu izgrađenih istorijskih činjenica i tih gorkih iskustava, koje je Crna Gora iskusila od tih „Latina” u toku svojeg petovjekovnog samobitnog postojanja.
    Naprijed smo istakli da u crnogorskoj istoriji postoji jedan kratki period u kojem je ruski uticaj u Crnoj Gori ustupio mjesto uticaju Zapadne Evrope, upravo, Francuske.
    Taj period se odnosi na epohu velikog Istočanog rata, kada je u Crnoj Gori vladao knjaz Danilo, za vrijeme kojeg je nastao kratkovremeni prekid između cetinjske vlade i peterburškog kabineta, zbog čega je knjaz promijenio zaštitnicu Rusiju za prijateljstvo i zaštitnicu druge Francuske imperije. Direktni i neposredni razlozi koji su izazvali taj prekid i koji su pobudili knjaza Danila da postupi u inat zavještanju obožavanog vladike Petra Prvog Svetog, nijesu nam potpuno poznati. Sva dokumenta, koja se tiču tog događaja i sada se brižljivo skrivaju u zavaničnim arhivama, jer danas nema nikakve mogućnost da se tačno odredi i utvrdi pogled na to pitanje. Ipak, sa sigurnošću možemo tvrditi da je početak prekida knjaza Danila s ruskom vladom bio u tadašnjim intrigama i rovarenjima zapadnih sila, posebno Francuske.
    Francuska politika druge imperije, pretendujući da igra glavnu ulogu u cijeloj Evropi, s podozrenjem i zavišću gledala je na taj isključivo dominantni uticaj, koji je Rusija tada imala pred drugim državama Evrope, nad hrišćanskim narodima evropske Turske. Zato je Francuska postavila sebi cilj da liši Rusiju tog preimućstva, tj. da odstrani njen uticaj s Balkanskog poluostrva i iz njenih ruku izvuče pravo odvojenog i samog zaštitnika balkanskih naroda. Posljedica tavkog kursa Francuske, koji je bio pravac i čitave Zapadne Evrope, bila je strašna opšteevropska koalicija i poznati Sevastopoljski rat. Ali osim toga, što se Francuska zalagala da uništi ruski uticaj na Balkanskom poluostrvu pomoću opšteevropskog oružja, ona je istovremeno s posebnom brigom to postizala i drugim putem, intrigama svojih agenata i konzula. Ti francuski agenti najprije su izazvali razlaz, a zatim i konačni kratkovremeni prekid odnosa Rusije i Crne Gore. Evo kako se to dogodilo.
    Ekarov uticaj
    Pred početak Sevastopoljskog rata, u svojstvu francuskog konzula stigao je u Skadar Akim Ekar, koji je bio akreditovan i za cetinjski dvor. Ta ličnost se isticala aktivnošću, energijom, lukavstvom i spretnošću u djelovanjima. Za kratko vrijeme on je uspio da stekne povjerenje knjaza Danila i svojim rovarenjima na Cetinju pokoleba apsolutni uticaj Rusije, koji je vjekovima bio učvršćen i da pridobije crnogorskog knjaza u korist francuske politike. U tom pogledu Hekardu je kasnije veoma mnogo pomagala knjaževa supruga, knjeginja Darinka, koja je stekla zapadno obrazovanje i bila strasni poštovalac Francuske.
    Rezultat pritisaka i djelovanja tih lica bio je, da se knjaz Danilo kasnije počeo hladiti prema Rusiji, a više ili manje izražavati svoja saosjećanja prema Francuskoj. Otprilike, tada je počeo Sevastopoljski rat. Crna Gora, slijedeći stalno svoju krepku privrženost prema Rusiji, uznemiravala se i htjela se priključiti ratu, po obijaču, da zajedno s Rusijom nastupi protiv zajedničkog neprijatelja, Turaka. Ali knjaz je smatrao da je nepovoljno da prihvati formalno učešće u tom pohodu, pa je zato upotrijebio sve napore da zadrži Crnogorce u neutralnosti, u čemu je jedva uspio, iako ga je to koštalo međusobnog rata i umalo nije došlo do odvajanja Brda od Crne Gore.
    Važniji motivi
    Naravno, ne može se reći, kako neki tvrde da je jedini razlog takvog uzdržavanja knjaza Danila bio francuski uticaj. Iako je francuska politika pritiskivala knjaza Danila, ipak, sigurno možemo reći da ona nije bila u stanju da ga zadrži u neutralnosti, da knjaza na to nijesu pobuđivali drugi, važniji motivi i druge okolnosti. Radi se o tome, da se knjaz Danilo plašio neuspješnog pohoda ruske vojske, protiv koje se naoružala čitava Evropa i nije se odlučivao da otvoreno učestvuje u borbi, jer se mnogo plašio, da se u slučaju izgubljenog rata sve teškoće odmazde Turske ne sruče na Crnu Goru. Utoliko više, knjaz Danilo se morao plašiti toga, jer su pred njim bili časovi istorije, koji mu ulivaju taj strah i koji jasno svjedoče da je Crna Gora za svoje saveze s Rusijom više puta bila žrtva pravog razaranja i varvarskog pustošenja Turaka.
    Osim toga, tadašnji položaj Austrije u odnosu prema Crnoj Gori primorao je knjaza Danila da ostane u pasivnom položaju i da ne preuzima nikakav odlučujući korak protiv Turske. Čim je počeo Krimski rat, austrijska vlada se obratila Cetinju energičnim predstavkama, u kojima je zahtijevala stroga neutralnost Crne Gore. U protivnom, prijetila je da zatvori Kotorski zaliv i svoje druge luke i tako zatvori Crnogorce u neplodnim brdima i ostavi ih bez ikakvih sredstava za život. Osim toga, ona je čak, izjavila, ako Crna Gora ne posluša zahtjeve Austrije, onda će ona u takvoj slučaju pripojiti svoje vojne snage snagama osmanlijske armije, i udruženim silama postići konačno uništenje nezavisnosti i nacionalne slobode Crnogoraca. Crna Gora je namjeravala pet puta da se uključi u rat, i Crnogorci su na granicama s Turcima zametali krvave sukobe.

    Pravi trenutak
    Na ovu poslanicu knjaza Danila predstavnici velikih sila, takođe, nijesu ništa odgovorili. Prema tome, Pariski kongres o crnogorskom pitanju nije učinio ni korak naprijed, pošto je međunarodni položaj Crne Gore i poslije kongresa ostao pitanje kao i prije, sporno pitanje i diplomatski neriješeno s internacionalne tačke gledišta. Ćutanje, koje su predstavnici velikih sila iskazali na deklaraciju turskog ministra i protest crnogorskog knjaza nije imalo nikakvog pozitivnog odlučujućeg značaja u korist pretenzije jedne ili druge strane.
    Tim ćutanjem su predstavnici samo jasno pokazali to da antagonizam, koji vječno postoji među velikim silama, nije im dozvoljavao da dođu do zajedničkog sporazuma i rješenja toga pitanja, već su se one potrudile da ga zaobiđu ćutanjem, naravno, pružajući tim svakoj državi slobodu da i dalje ostanu pri istim separatnim i različitim mišljenjima, kojih su se one do tada pridržavale u vezi toga pitanja. Zato možemo reći da Pariski kongres u tom pogledu nema nikakve važnosti i nikakvog direktnog značaja za Crnu Goru. Ipak, u drugom pogledu on je veoma značajan u crnogorskoj istoriji, jer su s jedne strane, raskid s Rusijom i drugi događaji, koji su nastali za njim u Crnoj Gori, i s druge, odlučujući zaokret koji otada prihvata politika knjaza Danila, tijesno vezani s kongresom i kao da neposredno proističu iz njega.
    Kao što smo već zapazili, ponašanje Rusije na Pariskom kongresu u vezi crnogorskog pitanja, izazvalo je sasvim neprijatan utisak na raspoloženje umova u Crnoj Gori. Ruska vlada je još 1712. godine priznala nezavisnost Crnogoraca. Tako car Petar Prvi Veliki u svojoj povelji od 16. aprila, upućenoj crnogorskom vladici Danilu, govori da se zbog „zahvalnosti za pređašnje i sadašnje usluge Crnogoraca, on, Car, slaže s priznavanjem njihove nezavisnosti”. To priznanje je mnogo puta ponovljeno u poveljama i drugim ruskih careva i carica. Najzad je 1852. godine car Nikolaj Prvi, kako je naprijed rečeno, dao punu saglasnost za uspostavljanje knjaževske vlasti u Crnoj Gori, i time je glasno i otvoreno pred svijetom potvrdio nezavisnost Crnogoraca. Moglo bi se pomisliti da je poslije svega toga ruska vlada pred sobom bila obavezama, ne samo da i dalje priznaje nezavisnost Crne Gore, nego i protestvuje protiv svega što bi se bližilo njenom uništavanju, jer bi uništenje crnogorske nezavisnosti nekako diralo čast i dostojanstvo ruske carevine i ruskih careva, koji su toliko puta „svojom moćnom riječju” priznavale i potvrđivale tu samobitnost Crnogoraca. Ali bez obzira na to, ruski opunomoćenik na Pariskom kongresu ništa nije prigovorio protiv izjave turskog predstavnika Ali-paše. On nije rekao ni jednu „riječ” u korist i zaštitu dušom i tijelom Crnogoraca, odanih Rusiji.
    Naprotiv, knjaz Orlov je pred licem čitavog diplomatskog svijeta Evrope izgovorio deklaraciju u kojoj se ruska vlada očigledno, potpuno odricala Crne Gore, nije htjela da zna za njenu nezavisnost i skoro nije imala ništa protiv da za ljubav Austrije, protivurječi samoj sebi i prizna Crnu Goru za vazalnu provinciju Turske. Taj ne prijateljski, i u najvećoj mjeri nedosljedni postupak ruske diplomatije, što je očekivao, izazvao je u Crnoj Gori veliko negodovanje.
    Jedan nesrećni događaj sadašnjeg, spontano obnavlja u sjećanju sjećanja o drugom, davnoprošlom, ali ne sasvim zaboravljenom. Pariski kongres je podsjetio Crnogorce na Bečki kongres, i time u njima još više pojačao negodovanje protiv ruske vlade. On ih je živo podsjetio na to sudbonosno vrijeme kada je ruska carevina, dostigavši vrhunac svoje veličine i slave, kao po nesreći, postala igračka u rukama austrijskog političara knjaza Meterniha, i zbog toga, rukom svoje diplomatije nanijela Crnoj Gori neizlječivu ranu i bol, čija će se težina vječno gorko odražavati na život Crnogoraca. Mi ovdje govorimo o Boki Kotorskoj i ruskom imperatoru, Aleksandru Prvom, koji ju je predao Austriji.
    Takvo ozlojeđeno raspoloženje Crnogoraca i takav uzajamni razlaz koji je nastao odmah poslije Pariskog kongresa između ruske i crnogorske vlade, naravno, nijesu propustili da iskoriste zapadni neprijatelji slovenstva, koji su uvijek vješto umjeli sve okolnosti skretati kao sredstvo za postizanje svojih sopstvenih planova i interesa. Za francuske konzule i agente to vrijeme je predstavljalo veoma pogodan trenutak, u kojem bi oni bez posebnog truda mogli da postižu cilj razdora između Crne Gore i Rusije, koji u toku čitavih vjekova nijesu bili u stanju postići napore i prijetnje Napoleona Prvog i njegovog maršala Marmona, ni toliko intriga, podmićivanja i tajnih ubistava, kojima su pribjegavali Venecija i Austrija.
    Francuskim agentima sada nije ostajalo ništa drugo, nego da doliju ulje na vatru, što nijesu propustili da urade. Tako vidimo da od Pariskog kongresa Ekard s posebnom snagom i brižljivošću djeluje na knjaza Danila. On s posebnom energijom i upornom istrajnošću u njemu još više pobuđuje negodovanje protiv Rusije i podstrekava ga da od sebe odbaci njeno pokroviteljstvo, jer se Rusija, kako kaže Ekard knjazu, pred licem Evrope sama odrekla Crne Gore. Ekard je istovremeno veoma okretno i vješto nagovorao knjaza Danila i sugerisao mu da stupi u dirketne veze s Francuskom i od nje za sebe traži prijateljstvo i zaštitu.

  5. #5
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    188
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    (…)

    Naoružani mir

    U tome je Ekara, osim knjeginje Darinke, podržavao još jedan zemljak, Anri Delari, koji je doputovao na Cetinje početkom 1856. godine, i koji je postao knjažev sekretar. Cilj, koji je pobudio Delarija da napusti divni i raskošni Pariz, bio je, kako sam kaže u jednom pismu, pisanom sa Cetinja u Pariz, nekoliko mjeseci poslije dolaska u Crnu Goru, „Affaiblissement de l influence russe” („Slabljenje ruskog uticaja nad Crnogorcima”. Zahvaljujući tadašnjem zahlađenju crnogorskog naroda i knjaza Danila prema ruskoj vladi, taj Delarijev cilj nije ostao pusta njegova mašta. On je bio ostvaren za kratko vrijeme. U junu 1854. godine, knjaz Danilo je poslao u Pariz svojeg prvog ađutanta Vukovića, s misijom da predloži francuskom caru prijateljstvo i savez Crne Gore i primi je pod svoju imperatorsku zaštitu.
    To je prvi i neposredni rezultat, koji je nastao iz Pariskog kongresa i deklaracija koje su na njemu donesene! Evo kako je nastao razlaz između peterburške i cetinjske vlade i kako je privremeno uništen vjekovni savez Crne Gore i Rusije, savez koji je bio učvršćen i osvještan vjerom, srodstvom, prošlošću i najzad, svetim zavještanjem velikog crnogorskog svetitelja i zaštitnika vladike Petra Prvog Svetog.
    Poslije zaključivanja Pariskog traktata i stupanja Crne Gore u savez s Francuskom, prvi posao knjaza Danila, na koji je upotrijebio sve napore, bio je da izmijeni postojeće nenormalno stanje u Crnoj Gori, i po mogućnosti preciznije odredi njene odnose prema Turskoj. Za postizanje toga, knjaz Danilo je odlučio da stupi u neposredne pregovore s vladom Otomanske imperije. Ne može, a da se ne primijeti da je okolnosti, koje su pokrenule knjaza na taj korak, donekle, stvorio Pariski kongres. Radi se o tome, da razmatranja, koja su postavljena u Parizu o pitanju nezavisnosti Crne Gore, nijesu dovela opunomoćene velike sile do nikakve kolekvitne odluke, a u znatnoj mjeri su komplikovala i onako zamršene međusobne odnose između Crnogoraca i Turaka.
    Vrijeme neizvjesnosti
    Oni su još više uzbudili i u njima zapalili iskonsku uzajamnu mržnju i ozlojeđenost, jer su poslije toga među njima brzo nastali sasvim zategnuti odnos, koji su u bliskoj budućnosti nagovještavali krvavi sukob. Utoliko više, takav sukob je bio blizak i neizbježan, i s pitanjem o nezavisnosti Crne Gore bila su tijesno povezana i druga dva goruća pitanja, koja su uporno pozivala njihovo neodloženo rješavanje, još pri zaključivanju mira 1853. godine. Ta pitanja su nam već poznata: 1. O postavljanju granica između Crne Gore i turskih posjeda, i 2. O sjeverno-istočnim okruzima, zbog čijih su posjedovanja između Crnogoraca i Turaka bivali neprekidni mjesni pogranični sukobi, koji su prijetili pretvaranje u pravi rat, zbog čega je knjaz Danilo u pripravnosti stalno držao Crnu Goru. Takav položaj prilika, ili bolje rečeno, takav naoružani mir, u kojem su odmah za Pariskim kongresom bile jedna protiv druge, Crna Gora i Turska, potpuno je usporavao privatni i društveni život Crnogoraca i veoma se pogubno odražavao na njihovo blagostanje i državno uređenje.
    On je vezivao knjaza Danila za ruke i noge, nije mu dozvoljavao ni trenutka da skrene svoju pažnju na unutrašnje poslove Crne Gore, ni da posveti svoje snage njenoj državnosti i primjenama, za koje je ona tada imala mnogo potrebe. Da bi se izbavila toga, u najvećoj mjeri teškog i neizdrživog položaja, bilo je neophodno izabrati, ili konačno stupiti u formalni rat s Turskom, ili se potruditi da stvar sredi pregovorima, i tako uspostavi s njom, makar i na određeno vrijeme, nekakav modus vivendi. Ali da rizikuje prvo, knjaz Danilo nije bio spreman. Prvo, njegov siromašni narod nije imao ni municije, ni vojničke opreme. Nije bilo čak, najneophodnijeg za rat, metaka i baruta. Drugo, Crna Gora je još tada bila sasvim slaba. Ona se nije uspjela još oporaviti i ojačati od strašnog pogroma koji se obrušio na nju za vrijeme njenog posljednjeg i nedavnog rata s Omer-pašom, i treće, spoljašnji događaji u evropskoj politici prema Turskoj nijesu pogodovali knjazu Danilu.
    Težak položaj Rusije
    Tada su se sve evropske sile brinule o cjelovitosti i neprikosnovenosti Otomanske imperije. Među njima nije bilo ni jedne, na čiju bi pravu pomoć i zaštitu Crna Gora mogla sa sigurnošću računati u slučaju neuspješog ishoda borbe s Turskom. Rusija tek što je završila strašni Sevastopoljski rat, koji je vodila s čitavom civilizovanom Evropom, na veliki stid i sramotu humanog 19. vijeka, javila se da mačem u rukama brani postojanje azijatskog varvarina u Evropi, i krvlju svojih sinova spasava život najžešćeg dželata od dželata. Crna Gora zato nije mogla misliti da će Rusija, ne odmorivši se, ponovo se latiti oružja i zbog njenih interesa početi novi rat protiv udruženih sila fanatizovanog muslimanstva i lukavog zapadnog hrišćanstva.
    Utoliko više, Crna Gora nije mogla računati na zaštitu Rusije, jer je tada između cetinjske i peterburške vlade postojao puni razlaz i potpuni prekid. Još manje se mogla nadati na Austriju, jer se Austrijska imperija, od pamtivijeka neprijateljski i iz koristoljublja odnosila prema Crnogorcima, kao i prema drugim slovenskim narodima, bajonetima i čijom je krvlju Austrija više puta spasena od strašnih najezda istih osmanlija-muslimana, koje austrijski diplomati za posljednji vijek tako svesrdno pomažu u njihovoj borbi protiv njihovih spasilaca, Slovena.
    Umjesto pomoći i podrške, Crnogorci, poučeni iskustvom, i tada, kao i uvijek, mogli su od Austrije očekivati da se ona udruži s Turcima, ako ne oružanim miješanjem, onda, barem, zatvaranjem svojih luka za Crnogorce, a otvaranjem za Turke da im pomogne da postignu svoj zavjetni cilj, uništenje Crne Gore, čijem je ostvarenju, iskreno reći, Austrija još više željela, nego Turska. To isto možemo reći i za Englesku, koja se već tada svečano predstavila prvom muslimanskom državom. Ostajala je jedino Francuska imperija, koja se saosjećala s Crnogorcima, jer je Crna Gora tada bila pod zaštitom francuskih imperatora. Ali i to francusko saosjećanje bilo je veoma slabo i beznačajno. Crna Gora je tek stupila u prve veze s Francuskom. Tijesnog saveza i pravog prijateljstva među njima tada još nije bilo, i zato se knjaz Danilo nije smio osloniti da Francuska, u slučaju potrebe, isuče mač u zaštitu Crne Gore. Takve unutrašnje i spoljašnje nepovoljne okolnosti u kojima se našla Crna Gora poslije Pariskog kongresa, učinili su jaki uticaj na politička djelovanja knjaza Danila. Mi zato vidimo da se on, nalazeći se pod njihovim pritiskom, tada najviše brine, s jedne strane, da sredi sporna pitanja s Turskom mirnim putem, i tako otkloni opasni rat na neko vrijeme, kada Crna Gora za njega bude pripremljenija, i s druge, da pridobije društveno saosjećanje Evrope u korist Crnogoraca i više se zbliži s Francuskom i francuskim imperatorom.

    Neočekivani predlozi
    Radi postizanja posljednjeg cilja, knjaz Danilo je namjeravao da otputuje u Pariz i po čitavoj Evropi, a za postizanje prvog, stupio je u neposredne pregovore s turskom vladom. Tako je knjaz krajem 1856. godine, po nagovoru francuskog konzula Ekara, sastavio i poslao u Carigrad sljedeće predloge, koji su trebali biti osnova daljih pregovora o pomirenju Crnogoraca i Turaka. 1. Od albanske strane knjaz Danilo je zahtijeva od Porte da Crnoj Gori ustupi luke na Jadranskoj obali, grad Bar sa zonom koja mu priliježe i prostire se između Skadarskog jezera, Jadranskog mora i austrijskih posjeda, i 2. Od Hercegovine zaokruženja crnogorske teritorije, koje su Crnogorci približno u nedavnom ratu vratili mačem od Turaka. U zamjenu za te ustupke, knjaz Danilo je obećao Porti da nad sobom prizna sultanov suverenitet.
    Naravno, ne može se reći da je knjaz Danilo, predlažući takve ustupke bio iskren u svojem obećanju. Naprotiv, ako dublje proniknemo u njegova djelovanja i shvatimo samu suštinu te ideje kojom se rukovodio pri tome, onda se možemo potpuno ubijediti da su ti uslovi bili samo političke smicalice knjaza Danila, posredstvom koje je mislio izići iz mučnog položaja i samo otkloniti privremeno sukob. Međutim, knjaz Danilo je bio daleko od svake pomisli da se zbog jednog komada zemlje potčini sultanu i konačno pomiri s vjekovnim neprijateljem čitavog srpskog naroda. Knjaz-junak, koji je već bio poznat u cijelom slovenskom svijetu kao istaknuti borac južnoslovenske slobode i ujedinjenja, nikako nije mogao u duši željeti, ni ozbiljno da misliti o miru s Turskom.

    Pozadina jedne inicijative
    Najzad, i kad bi knjaz Danilo bio lično raspoložen za to, onda ipak nije mogao računati na tu mogućnost, jer mu je bilo sasvim poznato da se Crnogorci nizašto neće složiti s tim, i u takvom slučaju, oni ne bi kasnili da mu se jave i kažu: „Knjaže, ti si potpuno ovlašćen i možeš, ako treba stupiti u službu kod sultana, ali samo znaj, sultanov sluga ne može biti crnogorski gospodar!” A neizbježno bi slijedio takav protest i za najmanje sumnjičenje knjaza u izdaji i crnogorske slobode, ili čak, u nebrizi o nacionaloj časti, što nam najviše garantuje ta okolnost da je po opštem shvatanju crnogorskog naroda potčinjavanje Turskoj i konačno pomirenje s njom, ne samo neostvarivo, nego i nemoguće, jer bi to protivurječilo narodnim tradicijama, čitavoj prošlosti Crne Gore, i čak njenom biću, jer je po dubokom ubjeđenju svakog Crnogorca, Crna Gora stvorena da tuče Turčina i ispod njenog jarma oslobodi svoj srodni narod. Toj borbi Crnogoraca s Turcima neće biti kraja, dok i jednog pedlja srpske zemlje bude u kandzama azijskih varvara. Evo šta u vezi toga kaže naš veliki pjesnik, vladika Petar ŔŔ, koji je nesporno više od svih drugih znao misli, želje, težnje i društveno raspoloženje Crnogoraca. U svojem „Gorskom vijencu” on kliče:
    „Borbi našoj kraja biti neće.

    Do istrage turske ili naše”

    Knjaz Danilo je isto mislio. On nimalo nije izlazio iz kruga pogleda svojeg naroda, i njegovu glavu ni trenutka nije napuštala misao o uspostavljanju krune Nemanjića. Zato sigurno možemo tvrditi da je pomirenje, koje je on predložio Turskoj, bio način, ili bolje rečeno, svestrano promišljeni put, koji je on izabrao za postizanje toga cilja.
    Djelujući tako u pomirljivom tonu, eto, kakva se Danilu ukazala perspektiva. Prije svega, on je tim mislio, prvo, izbjeći usamljeno i opasno nadmetanje Crnogoraca s Turskom. Drugo, da Crnoj Gori da dovoljno vremena da se oporavi ranijeg rušilačkog i nedavnog rata. Treće, da uveća njenu ratnu i materijalnu snagu pripajanjem nekoliko okruga Hercegovine i oduvijek željene luke na Jadranskom moru, a zatim, posredstvom toga još više podići, učvrstiti i pripremiti Crnogorce za upsješno ostvarenje te velike i svete ideje oslobođenja i ujedinjenja Srba, o kojoj je mladi knjaz Danilo, od stupanja na crnogorski prijesto, stalno sanjao u svojoj bujnoj fantaziji

    Dobijanje direktne veze s morem, posebno je laskalo knjazu Danilu. To se objašnjava, ne samo što je luka uvijek i u svako vrijeme bila neophodna za Crnu Goru, nego još više od te nasušne potrebe za koju su Crnogorci imali posebno kada su bili u ratnom stanju s Turskom, i što je luka otvarala knjazu Danilu, tako reći, put za postizanje svojih budućih ciljeva, kojim je on tako uporno težio. Bez sopstvene luke na moru, u mirno vrijeme, Crnogorci su, kao što se zna, dobijali proizvode preko austrijskog tržišta, Kotora. Ali čim je počeo rat između njih i Turske, onda je Austrija, plašeći se obnavljanja srpske kraljevine, kao zakleti neprijatelj Crne Gore, sada zatvarala svoju luku i tako lišavala Crnogorce mogućnosti postojanja. Pri takvim fatalnim okolnostima, razumije se, svaka nada Crnogoraca na uspješan ishod rata s Turskom bila je nezamisliva, jer su se njihova hrabrost, energija i napori razbijali i paralisali djelovanjem jezuitske bečke politike, koja je više puta prijetila da Crnu Goru iscrpi glađu, i tako pomogne Turskoj u postizanju toga, što nije bila u stanju postići svojom bezbrojnom velikom azijatskom vojskom.
    Sasvim bi drukčije nam izgledale tadašnje prilike Crne Gore, kad bi ona imala slobodan izlaz na more. Tada bi Crnogorci imali mnogo više šansi za ostvarenje svoje zavjetne misije, jer bi njihove ruke s austrijske strane bile sasvim odvezane. Oni više ne bi zavisili ni od njene milosti i nemilosti, ne bi se nalazili pod njenim svirepim težnjama i ne bi se plašili da budu zatvoreni u brdima. A koliko bi to značilo za Crnu Goru i koliko bi crnogorsko oružje u takvom slučaju imalo više uspjeha u borbi protiv Turaka, o tome najbolje svjedoči nedavno završeni rat.
    Danas je svakom pozanto, ko se makar malo interesuje sudbinom Crne Gore, i koji prati njena vojna dejstva u posljednje dvije godine, da su Crnogorci, bez obzira na svoju borbenu hrabrost, na sve ogromne i legendarne pobjede koje su izvojevali nad Turcima, uspjeli da vratiti veoma malo zemlje od Turske. U čemu je razlog? U djelovanjima i isključivo u postupcima Austrije. Austrijska imperija je odredila Crnoj Gori izvjesni, vrlo mali uski prostor zemlje, u čijim je granicama Crnogorcima dozvoljeno da izvrše svoj pobjedonosni pohod, od kojih je bilo naređeno da se ne kreću dalje ni koraka, jer se to ne slaže s pljačkaškim pogledima Austrije, koje ona ima prema srpskim provincijama Bosne i Hercegovine.

    Zavisnost od Austrije
    Tako je Crnoj Gori bilo suđeno da ne vodi rat po sopstvenom planu, koji bi se slagao s vojnom strategijom, interesima Crnogoraca, srpske nacije i čitavog slovenskog plemena, već po planu, koji joj je nametan iz Beča i koji je diktirao pobjedničkom vođi nepobjedive Crne Gore, austrijski agent Temel. I crnogorski knjaz je za čitavo vrijeme dugotrajnog rata stojao pred Bečom potpuno nijem, kao „jagnje” pred svojim dzelatom. U svemu su slušana njegova naređenja i ni korak se nije udaljavao od unaprijed određenih mu uputstava. Naravno, on sve to nije činio što je Austriju smatrao svojim prijateljem, ili što su mu ta naređenja bila po volji, nego što drukčije nije mogao, jer bi najmanja neposlušnost austrijske dikcije pobudila bečki kabinet a zatvori Kotor i svoje druge luke: Risan, Budvu, Perast, Herceg-Novi, što bi za Crnu Goru značilo mnogo više nego kad bi naoružao protiv nje milionsku vojsku, jer bi stanovništvo Crne Gore od 200 000, sa 700 000 hercegovačkih izbjeglica neizbježno moralo propasti od najžešćeg oružja, gladi.
    Eto u kakvoj se zavisnosti od Austrije, zbog nedostatka luke nalazila Crne Gora! Kada toga ne bi bilo, o kakva bi sreća bila za Crnu Goru! Austrija tada ne bi imala nikakve snage da zaustavi u Hercegovini pobjedonosni marš Crnogoraca, i sada bi se dvoglavi orao Crne Gore sigurno lepršao ne samo nad Nikšićem i Bilećom, nego i nad Trebinjem i Mostarom. Vjerovatno bi on stigao i u bosansku prijestonicu, Sarajevo. Ali ko je vinovnik što su Crnogorci osuđeni u takvo ropstvo Austrije, ko im je zavezao ruke takvim željeznim okovima, i koji je, najzad, prvi razlog što je njihovu hrabrost i energiju tako dugo paralisala austrijska vlada, i da zbog toga nijesu mogli donijeti toliko koristi slovenskoj stvari, koliko bi se moglo očekivati pri drugim okolnostima, makar na primjer, kad bi prije početka rata, koji je završen, Crnogorci vladali Kotorskim zalivom?
    Neću sakriti od ruskog društva da je svemu tome krivac, vinovnica-dobrodeteljnica i zaštitnica Crne Gore, Rusija, ili tačnije, ne Rusija, nego ruski Car, taj isti, kojeg slave pod imenom „Blagosloveni” - čiji predikat ne može biti opravdan s tačke gledišta Crnogoraca.

    Izlaz na more
    Takav nepovoljni, pogubni i možemo reći bojažljivi položaj u koji je bila stavljena Crna Gora u odnosu na Austriju, veoma je uznemirio knjaza Danila. Njegov pronicljivi um potpuno je predvidio a će uloga Crne Gore u oslobođenju dotada južnog slovenstva biti ništavna i ograničena, dok se ona bude nalazila u tom bezizlaznom kavezu, u koji ju je zatvorio Bečki kongres. Knjaz je zbog toga sve svoje napore usmjerio da raskine sudbonosne lance i Crnoj Gori da izlaz na more. Kao povoljni način za postizanje toga, on je smatrao miroljubive diplomatske pregovore u koje je stupio s turskom vladom. Knjaz Danilo se nadao da tim putem po cijenu spoljašnjeg priznanja suvereniteta Turske istrgne iz ruku posljednju luku na jadranskoj obali i tako, s jedne strane, da jednom zauvijek zbaci s Crne Gore prijeteću ruku Austrije, crnogorskim junacima da punu slobodu djelovanja, da oni u budćnosti i budućoj borbi s osmanlijama ne zavise od milosti austrijske vlade i ne rukovode se planom bečke politike, i, s druge, Crnoj Gori dadne mogućnost da morskim vezama bude u mogućnosti da popravi svoj materijalni i ekonomski položaj, da se za vrijeme rata snabdije vojnom municijom i bolje pripremi za uspješnije ostvarenje svojeg nacionalnog djela, oslobođenja Srba. To su glavni razlozi, zahvaljujući kojima je knjaz Danilo tako uporno težio da dobije bilo koju luku na jadranskoj obali.
    Osim toga, knjaz Danilo je imao još jedan motiv koji ga je pobuđivao da pregovara s turskom vladom. Taj motiv je proizilazio iz njegovog čvrstog ubjeđenja da mu preuranjena i usamljena borba Crnogoraca s Turskom neće samo donijeti nikakvu korist zajedničkoj stvari oslobođenja Srba, nego će mu, naprotiv, još naškoditi i odložiti na duže vrijeme ostvarenje tog plana. Knjaz je potpuno shvatao da je Crna Gora sasvim mala i sama, i nije u mogućnosti da ostvari veliku nacionalnu misiju. Zato je on, ne želeći da bez potrebe prolijeva krv i uzaludno troši snage, nastojao da s Turskom zaključi primirje. Posredstvom toga, knjaz je mislio da dobije u vremenu, da stupi u bliske i tijesne veze sa Srbijom i s njim se dogovori o solidarnosti i zajedničkoj akciji prema Porti.

    Knjaz je istovremeno pretpostavljao da u tom periodu agituje čitav slovenski narod na Balkanskom poluostrvu, s ciljem da u njima probudi ratničko raspoloženje, pripremi ih na opšti ustanak, a zatim, kada se ukažu povoljne prilike podignu zastavu slobode i protiv Turske odmah ustalasaju Hercegovce, Bosance, Srbe i Bugare. Knjaz Danilo je zamišljao, da ne samo snagama male Crne Gore, nego zajedničkim naporima svih južnoslovenskih elemenata svrtne otomanski jaram i stave kraj azijatskoj dominaciji na Balkanskom poluostrvu.
    Evo te zamišljene, svjesne i duboko pronicljive ideje, kojom se rukovodio knjaz Danilo u svojim političkim postupcima i pregovorima s turskom vladom! Postavivši čvrsto svoj zadatak, rušenje Turske i na njenim ruševinama obnavljanje velike nove Srbije, knjaz Danilo je prema tome, usmjeravao sva svoja djelovanja, jer je ta uzvišena ideja za njega bila zvijezda vodilja, za kojom je stalno slijedila njegova plemenita duša. Eto, zašto su svi uski pogledi lokalnog patriotizma iščezavali pred njegovim očima, eto zbog čega je on bio spreman da se žrtvuje samoljubljem Crnogoraca, i u ime dobra čitave srpske nacije da stupi na privremeno primirje s Turskom i prizna joj spoljašnji suverenitet, jer mu je očigledno samo ta okolnost otvarala siguran put, kojeg se, držeći mogao računati na postizanje svoje ideje idee fidze.

    Dva prijatelja
    Ali koliko se god zalagao knjaz Danilo o ostvarenju svojih neostvarenih planova, ma koliko god naprezao svoje napore o zaključivanju primirja s Turskom, ipak, u tome nije mogao uspjeti, jer sama Turska nije željela i nije htjela mir. Vlada Otomanske imperije potpuno je shvatila sve nepovoljne i otežavajuće okolnosti u kojima se nalazila Crna Gora. Njoj su bili poznati zategnuti odnosi između Austrije i knjaza Danila kojeg je Bečki kabinet mrzio mnogo, što nije potpadao pod njegove nježnosti, i nije htio biti oruđe njegove podmukle politike na Istoku. Taj zlobni odnos Austrije prema Crnoj Gori veoma je reljefno izražen riječima jedne narodne pjesme, koje pjesnik unosi u sultanova usta. Na sjednici savjeta turskih ministara, na kojoj je raspravljano pitanje o ratu protiv Crne Gore, sultan, po riječima pjesme, između ostalog, govori svojim ministrima:
    „A evo ni zgoda i vrijeme,
    Jer ja imam dobra prijatelja,
    Baš od Beča, bečkog ćesara,
    On je Goru zatvorio Crnu
    Evo ima šest godina dana,
    odkako je metnuo pandure,
    ne da njima praha, ni olova!
    U Stambolu je bilo neizvjesno da između Rusije i Crne Gore postoji razlaz i da za Tursku grozni sjeverni kolos više ne štiti Crnogorce. Zbog svega toga, vlada „svijetle” Porte, iako nije odbijala da potpuno pregovara s knjazom Danilom, ipak se ponašala sasvim drsko i samovoljno. Njoj se činilo da je Turskoj već došlo to zgodno vrijeme, u koje ona, ne plašeći se smetnji i miješanja Rusije, može lako postići svoju bolesnu maštu uništenja Crne Gore, i da je u interesu imperije osmanlija neophodno da se s Crnogorcima obračuna za stare račune i patnje ne mirnim putem, kako je to želio i postizao knjaz Danilo, već puškom i sabljom u dvoboju na bojnom polju. U takvom ratničkom pravcu državnike Carigrada tajno je podstrekavala njihova duševna prijateljica Austrija, u čijem interesu nije bilo pomirenje Crnogoraca s Turcima, pošto bi to pomirenje bilo usmjereno protiv austrijske politike. U njemu je u prvom planu iznijeto ustupanje Crnoj Gori luke na Jadranskom moru, a kao što je svakom poznato, Austrija to nije željela, pa čak, ni sada ne želi iz raznih političkih razloga. Austrijski diplomati nijesu zato kasnili da Turskoj daju svoj dobri neprijateljski savjet za Crnogorce. Oni su joj čak, ponudili svoje usluge, obećavajući da otvore za tursku armiju jadranske luke i tako joj pomažu u postizanju „velikodušnog djela”, tj. uništenje „gnijezda glavosječa, razbojnika, pljačkaša i buntovnika”, kako je nekada pakosno prikazivala, a donekle, i danas prikazuje Crnogorce jevrejsko-austrijska štampa. Zahvaljujući takvim okolnostima i huškanju Austrije, pregovori, koji su započeti između Crne Gore i Turske na samom početku, dobili su veoma izazovan i neprijateski karakter, jer se unaprijed mogao predvidjeti novi rat, koji se spremao razviti poslije kratkog smirivanja. Ta okolnost je pobudila knjaza Danila da sebi traži tješnje prijateljstvo i zbližavanje s Francuskom. On je zato odlučio da ubrza svoje odavno zamišljeno putovanje u Pariz, februara 1857. godine, zajedno sa svojom suprugom, knjeginjom Darinkom, dvojicom senatora i svojim sekretarom Anrijem Delarijem.

    Put u Pariz
    Putovanje knjaza Danila u Pariz skrenulo je na sebe sveopštu pažnju Evrope i njenih istaknutih organa javnosti. To se objašnjava značajem, kakvo je ono imalo u političkom smislu. Mi smo na svojem mjestu ukazali na važnost položaja koji ima Crna Gora na Istoku, a takođe izložili i sve napore zapadnih sila, koje su nastojale da unište ruski uticaj na Crnu Goru i zamijene ga svojim. U svoje vrijeme mi smo takođe ukazali da sve brige zapadne Evrope do danas nijesu imale nikakvog uspjeha i da je Rusija do Pariskog kongresa bila u Crnoj Gori potpuni domaćin, zbog čega je i njena politika, oslanjajući se na takvu čvrstu tačku oslonca, mogla podražavati pred drugim državama Evrope svoju dominaciju na Balkanskom poluostrvu. Danilovim putovanjem u Pariz okolnosti su se mijenjale. Prvo, Rusija se u najvećoj mjeri lišavala te važne tačke i njenoj istočnoj politici time je bio nanesen veoma osjetljiv udarac. Drugo, Francuskoj se otvarao povoljan put, kojim joj se davala mogućnost da proširi i učvrsti svoj uticaj na Istoku, na štetu njoj najviše zainterseovanih sila, Rusije i Austrije. Zbog toga je to putovanje knjaza Danila podiglo toliko buke i govorkanja u političkoj štampi, jer je njime dirnuto grozno Istočno pitanje, čije je najmanje mijenjanje uvijek ostavljalo zabrinjavajući utisak na Evropu. Jasno je, što je poslije toga knjaz Danilo tim putovanjem, s jedne strane, izazvao protiv sebe veliko negodovanje kako Rusije, tako i Austrije, i s druge, punu blagonaklonost Francuske, koje je po prvi put izraženo na blistavom prijemu, koji mu je priređen u Parizu. Francuski imperator, Napoleon Treći, odmah je razumio svu korist, kakvu politika Ferancuske može izvući iz važne pozicije, koju zauzima Crna Gora. Zato Napoleon nije propustio priliku i da iskoristi dolazak knjaza Danila u Pariz, kojeg je dočekao srdačno, primivši ga kao potpuno nezavisnog suverena, što je za Crnu Goru tada imalo veliki značaj, jer je time Turskoj najosjećajnije izražen protet protiv tog besmislenog članka Pariskog traktata, u kojem je Crnu Goru malo prije toga Ali-paša nazvao neodvojivim djelom Otomanske imperije. Napoleon je pažljivo saslušao sve zahtjeve knjaza Danila, prihvatio na sebe protekciju Crne Gore i zaštitu njenih interesa, i predložio knjazu godišnju novčanu pomoć od 50.000 franaka, umjesto te subvencije, koju je Rusija ranije odobravala Crnoj Gori, ali čije je davanje još od vremena Sevastopoljskog rata već bilo prekinuto. Uopšte, imperator Napoleon je ušao u bliske i tijesne veze s knjazom Danilom i opštio s Crnom Gorom, kao što su do tada činili ruski carevi.

  6. #6
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    188
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Pobuna raje

    Za vrijeme boravka u Parizu, knjaz Danilo je ponovo tražio posredovanje u određivanju granica Crne Gore, pripajanje morske luke, povećanje teritorije i diplomatskim putem uspostavljanje pravilnih odnosa između cetinjske i carigradske vlade. U vezi toga on je imao nekoliko susreta s francuskim ministrom inostranih poslova, grofom Valevskim, s predstavnicima drugih država, potpisnicama pariskog traktata, i između ostalog, s ambasadorom Otomanske imperije. Evropski diplomati, kako se činilo u prvo vrijeme, ozbiljno su primili k srcu nastojanja knjaza Danila, i u svim novinama su već progovorili da će pitanje Crne Gore razmotriti i riješiti posebna komisija od opunomoćenika velikih sila, jer su svi priznali za potrebno otklanjanje u budućnosti krvavih sukoba i izbjegavanje novih miješanja na Istoku. I zaista, u Carigradu je ubrzo sazvana konferencija, na kojoj su razmatrane crnogorsko-turske stvari na osnovu nama već poznatih uslova, koje je u vezi pomirenja knjaz Danilo predložio Turskoj. Međutim, carigradska konferencija nije imala nikakvih rezultata i nije postigla željeni cilj. Razlozi njenog neuspjeha su, s jedne strane, u antagonizmu i razmimoilaženju, koji su vječno postojali i danas postoje između velikih sila u vezi crnogorskog pitanja, i s druge, u toj gruboj i tvrdoglavoj upornosti, s kakvom se ponašala Turska na toj konferenciji.
    Koliko je njeno ponašanje bilo drsko, i koliko je ona bila nepopustljiva pred zahtjevima knjaza Danila, najbolje svjedoči memorandum turske vlade, kojim se usudila da saopšti knjazu Danilu u Parizu, kao odgovor na njegov predlog o pomirenju. Po Delariovim riječima, evo kakve je uslove u tom memorandumu postavila Porta, s kojima se slagala da zaključi mir s Crnom Gorom. Prvo, Porta je od knjaza Danila zahtijevala da on bezuslovno prizna glavarstvo Turske, i u zamjenu toga predlagala mu „titulu mušira” (maršala), s platom koja odgovara tome činu. Drugo, za njega i njegovo potomstvo regulisala je unutrašnju vladavinu Crnom Gorom, čije je granice obećala razgraničiti i kasnije precizno odrediti. Treće, van crnogorske teritorije određivala je izvjesne okruge zemlje, oslobođenje od zemljišnih poreza na deset ili trideset godina, na kojima je predlagala naseljavanje siromašnim Crnogorcima. Četvrto. Svim stanovnicima Crne Gore u imperiji davala je da uživaju sva prava, kakva uživaju svi podanici Turske. Tako knjazu Danilu za odricanje nezavisnosti nije bila ustupljena ni tražena luka na jadranskoj obali, ni proširenje crnogorske teritorije na račun Hercegovine. Poslije toga, ma koliko želio mir, knjaz Danilo se nikako nije mogao složiti s takvim ponižavajućim uslovima. Zato je on, osiguravši se prijateljstvom i blagonaklonošću francuskog imperatora, odmah napustio Pariz, brzo se vratio u Crnu Goru, jer mu je na kraju postalo sasvim jasno da Turska ne želi mir, da s Turcima stvari neće srediti diplomatskim putem, i da se zbog toga mora pripremati za novu borbu, koju zaista nije trebalo dugo čekati.

    Težak položaj raje

    Direktni i neposredni povod za davno očekivani raskid i sukob Crne Gore s Turskom poslužio je hercegovački ustanak, koji je planuo u oktobru 1857. godine, tj. nekoliko mjeseci poslije dolaska knjaza Danila na Cetinje iz Pariza. Taj ustanak, kao i svi ostali, izazvan je svirepošću i okrutnim ugnjetavanjima, kojima je podvrgavana nezaštićena raja koristoljubljem paša i njihovih pristalica, čija je samovolja tada dostigla krajnje granice u Hercegovini. Turski činovnici su tu činili sistematsku pljačku i razbojništvo. Pariskim traktatom velike sile su obećale zaštitu balkanskim narodima. Ali to je bilo samo na riječima, a ispalo je sasvim drugačije. Oduzevši Rusiji pravo odvojene i jedine zaštitnice hrišćana evropske Turske, Pariski traktat je tim samim prepustio varvarima - Turcima punu slobodu djelovanja, pošto su spašeni iz kandzi sjevernog kolosa i postavljeni pod zaštitu čitave zapadne Evrope, mogli su pod njenom zaštitom potpuno nekažnjeno činiti nad svojim hrišćanskim podanicima svemoguće užase i mučenja, na kakve je spreman samo grubi muslimanski fanatizam i divlji azijatski varvarizam. Zbog toga je položaj Hercegovaca postao tako neizdrživ u epohi, koja je nastupila poslije Pariskog kongresa.
    Sultanski fermani i gati-gumajuni, kojima se ukidao „harač” (opšti porez) i „trećina” (treći dio sirovih proizvoda, koji sa zemlje dobijaju begovi), obećavali su raji različite olakšice i povlastice, koje nijesu ispunjene. Oni su uvijek ostajali mrtvo slovo i predstavljali samo predmet kancelarijskog zanimanja te diplomatije, po Garibaldijevim riječima, „nesrdačne starice” (koja nikada nije ozbiljno primala srcu nevolje zlosrećne turske raje. Zato je hrišćansko stanovništvo Balkanskog poluostrva za posljednjih dvadeset godina moralo preživljavati najteže godine toga mučeničkog jarma, koji im je prije pet vjekova nametnula divlja osmanlijska horda.
    Položaj nesrećnika bio je utoliko užasniji, što su teški nameti, porezi i kontribucije deset puta uvećani u odnosu na ranije, odmah po završetku Sevastopoljskog rata, koji je do kraja istrošio i tako raštimovane finansije Turske imperije. Zbog toga se pravoslavnom narodu Hercegovine više nije pružala nikakva mogućnost da dalje izdržava taj varvarski sistem naplaćivanja poreza, koje je praktikovala turska vlada, već se zato on osmjelio na očajničku borbu s Turcima.

    Plamen ustanka

    Albanci i muslimanski Srbi grada Podgorice sa svirepim skadarskim guvernerom Ali-pašom prvi su vinovnici ustanka. Stanovnici okruga Kuči, naseljeni plemenom Drekalovića, koji su još za vrijeme vladike bili pripojeni Crnoj Gori, čiju nezavisnost nije priznavala Turska, ustali su prije drugih protiv osmanlijskih ugnjetača, koji su težili da ih ponovo konačno potčine svojem jarmu. Ali-paša skadarski je 20. oktobra 1857. godine izdao proglas, kojim je nazvao Drekaloviće sultanovom rajom. Ali to ni najmanje nije uplašilo hrabro pleme, koje je, nadajući se pomoći Crnogoraca, s ogromnom energijom stupilo u žensku borbu s muslimanskim stanovništvom Podgorice.
    Malo kasnije njihov primjer su slijedili drugi okruzi u susjedstvu s Crnom Gorom, okruzi, koji su se kao i Drekalovići nalazeći se u neodređenom položaju, kao što je poznato, činili su predmet stalnih sporova Crnogoraca i Turaka. Iskra, koja je zapaljena u sjevernoj Albaniji, ubrzo se proširila u polukrugu duž čitave sjevero-istočne granice Crne Gore i obuhvatila svojim plamenom sve okruge koji priliježu, uz nju, kao pleme Vasojeviće, Šarance, plemena Uskoka, Pivu, Drobnjake, Nikšićku Župu, Rudine, Banjane, Grahovo i Zupce. Među ustanicima su bili energični i talentovani vođe, kao čuveni Luka Vukalović i Ivan Baćović, otac slavnog muratovačkog junaka, Maksima Baćovića, koji su uspjeli za kratko vrijeme proširiti ustanak, usmjeriti dejstva pojedinih glavara na isti cilj i sastaviti zajednički plan rata.

    (…)

    Odriješene ruke
    Osim toga, crnogorski vladari, kao nasljednici zetskih knezova, uvijek su gledali na Hercegovinu i sjevernu Albaniju, kao na dio svojih posjeda, otrgnutih od njih, koje su držali jedino silom. Hercegovci su 1857. godine ustali protiv Turske, pozivajući se na te okolnosti kada su tražili pomoć od knjaza Danila. Ako knjaz ne bi ukazao tu pomoć, značilo bi, pokolebati i oslabiti svoju ogromnu popularnost u svom narodu i čitavom južnoslovenskom svijetu. Čak ću više reći, u očima Crnogoraca i Hercegovaca takvo knjaževo odbijanje bilo bi smatrano izdajom, jer bi protivurječilo tradicijama i vjekovnom formiranom ubjeđenju Crnogoraca, po kojima im je bilo neuobičajeno i čak neprijatno ostati neutralnim, zbog borbe svoje krvne braće i mrskim protivnikom i svirepim neprijateljem čitavog srpskog plemena. Zbog tih okolnosti i takvog opštenarodnog raspoloženja Crne Gore, knjazu Danilu, naravno, nije ostajalo ništa, nego privremeno prekinuti političke pregovore, u kojima i onako nije imao sreće i ispitati svoju sreću na bojnom polju. Povod za miješanje dali su Turci grada Spuža. Oni su u januaru izdajnički, bez ikakvog razloga, najsvirepije, varvarski isjekli na komade crnogorskog sveštenika Radosava iz okruga Bjelopavlića, pravdajući svoj postupak da je sveštenik istovremeno bio i crnogorski vojvoda.
    Ubistvo popa Radosava odriješilo je ruke knjazu Danilu. Ono mu je dalo zakonski i opravdani razlog da najzad izađe iz te mučne pasivnosti, na koju ga je dotada osuđivala evropska diplomatija. Kaz Danilo je 1. februara 1858. godine napisao pisma svim konzulima velikih sila u Skadru i Dubrovniku, izvještavajući ih o činu koji se dogodio, i u turskom prekršaju neutralnosti. Istovremeno, knjaz im je objavio da otada smatra da ima pravo da djeluje ofanzivno i preduzima sve neophodne mjere za obezbjeđivanje svojih granica od turskih upada. Odmah poslije toga on je uputio vojvodu Iva (Ivana) Radonjića s 800 Crnogoraca, da od turske vojske očiste Zupce i osvoje Sutorinu. Sutorina je dugački i veoma uski turski pojas, koji spaja okrug Zupci s učešćem Kotora i samo značajna u strategijskom u pogledu. Šaljući protiv nje Crnogorce, knjaz Danilo je imao u vidu da obezbijedi zapadnu granicu Crne Gore i Turcima zatvori Kotorski zaliv.

    Pad Sutorine

    Vojvoda Ivo Radonjić je uspješno obavio zadatak, koji mu je dat u dužnost. Stigavši u Zupce oko 7. februara, odmah je uspostavio veze s Lukom Vukalovićem i spojio odred Crnogoraca s hercegovačkim insurgentima. Sjutradan ujutro, u cik zore, Luka Vukalović i Radonjić su zajedničkim snagama napadali Turke, koji su zauzimali veoma čvrste pozicije na visovima blizu sela Pukovo. Krvava i žestoka borba nastavljana je čitavog dana, u kojoj su Crnogorci s mukom, tek predveče, uspjeli odbaciti neprijatelja s njegove pozicije i zauzeti visove prema Pukovu. Sjutradan je ponovo bio juriš s još većom energijom i hrabrošću, ali konačni poraz Turaka bio je tek trećeg dana, 10. februara.
    Posljednji put potučen do nogu, Salihpaša se više nije usuđivao da očekuje i četvrti napad Crnogoraca, već je požurio da noću opljačka Zupce, i s jadnim ostacima svoje vojske, u potpunom neredu odstupi u zajedničku kasarnu u Trebinju. Tako je postignut glavni cilj pohoda vojvode Iva Radonjića. S jedne strane, turska vojska je bila primorana da se pomjeri malo nazad od crnogorske granice, zbog čega je unutrašnje uzbuđenje Crnogoraca prošlo, a s druge, što je najvažnije, u crnogorskim rukama ostala je Sutorina, poslije čega je Turcima bilo nemoguće preko Kotorskog zaliva iskrcavati svoj desant kraj praga Crne Gore.

    Diplomatske igre

    Poslije teko reći, prvog čina velike krave drame, za okrvavljene aktere nastupila je dugotrajna pauza, za vrijeme koje je evropska diplomatija ponovo pokrenula najuspješniju intervenciju. Po dobijanju vijesti o sukobu u Zupcima, Francuska se odmah obratila predstavkama u Carigradu, u kojima su se pozitivno ispoljavala nezadovoljostva pariskog kabineta protiv politike turskog dvora. Francuskim primjerom pošla je i Rusija. S ovim predstavkama Porta je po običaju nastavljala da uvjerava u svojem miroljubivom raspoloženju, koje ona navodno, gaji prema Crnoj Gori.
    Međutim, pomjeranje turske vojske u Hercegovini i naoružavanje pograničnih tvrđava i utvrđenja neprekidno je nastavljano. Austrija i ovom prilikom nije propustila slučaj da Turskoj ukaže svoje usluge i pruži aktivno djelovanje. Poslije crnogorskog zauzimanja Sutorine i zatvaranja Kotorskog zaliva, bečki kabinet je za iskrcavanje turske armije u Hercegovini otvorio luku Klek. Ta činjenica, kao i okolnost da su Turci stalno pojačavali vojne pripreme na granici Crne Gore, jasno su odavali svu važnost tih mirotvornih tvrdnji turske vlade, koje nije prestajala da daje francuskom i ruskom ambasadoru u Carigradu. Ipak, lukava i dvolična carigradska politika, koju je još vještije podržavala politika bečkog dvora, veoma vješto je uspjela odvojiti pogled vladama velikih sila prijateljskih Crnoj Gori, i pod maskom pretvaranja dugo od njih skrivati svoje vojne planove. Tako je Porta krajem marta 1858. godine sa smišljenom prevarom poslala u Trebinje Kemalefendiju, u svojstvu izuzetnog komesara, kojem je, kako je zvanično izvještavano iz Carigrada, vlada naredila da zaustavi ratna dejstva protiv Crngoraca, stupi u pregovore s crnogorskim knjazom, da nastoji regulistai sporna pitanja mirnim putem i postigne sporazum s Crnom Gorom. Ali ta formalna i zvanična naređenja turske vlade, bile su samo prazne fraze, o čijem ostvarivanju ona uopšte nije ni pomišljala. Pravi cilj i zadatak misije Kemalefendije u Trebinju bio je drugi, sasvim suprotnog karaktera. U njemu se krila zadnja misao carigradskog dvora. S jedne strane, turska vlada je imala u vidu da posredstvom toga, tako uspješno osmišljenog političkog trika pokaže i posvjedoči pred vladama Francuske i Rusije svoje navodno miroljubivo raspoloženje prema Crnoj Gori, i pomoću toga ih još više uvede u zabludu u odnosu na svoje stvarne namjere, koje je smišljala protiv Crnogoraca. S druge strane, „svijetla” Porta je pretpostavljala da tim postupkom pobudi velike sile da primoraju knjaza Danila da prekine uspješno započeta vojna dejstva u Hercegovini, i ponovo stupi u pregovore, koje Turska nije željela završiti i izbjeći dalje krvoproliće, nego da njihovim posredstvom dobije u vremenu, neophodnom Turcima, da umjesto razbijene i demoralizovane armije Salihpaše skoncentriše u Hercegovini svježe nove snage iz Azije i Carigrada. I zaista, Porta je uspjela kako u jednoj, tako i drugoj zamisli. Francuska vlada, ne ulazeći u dvoličnost turskih radnji, u vjerujući zvaničnim turskim uvjeravanjima Porte, zagrizla je udicu konstantinopoljske politike.


    Prekid borbi
    Ona je tako u misiji Kemal-efendije u Trebinju vidjela da se carinski kabinet ozbiljno i čvrsto odlučio da najzad ispuni stalno davana uvjeravanja u mirnom raspoloženju, tj. da on namjerava, bez šale prekinuti i završiti svađe, nastale u Crnoj Gori diplomatskim pregovorima. Zbog toga Francuska nije kasnila da posredstvom svojeg konzula Ekara u Skadru, učini jak pritisak na knjaz Danila i posavjetuje mu da prekine neprijateljska dejstva, koja su Crnogorci preduzeli protiv Salih-paše, i pribjegnu posredovanju velikih sila. Na žalost, knjaz, je potpuno podlegao uticaju francuske vlade. Po njegovim nastojanjima on je još prije Kemal-efendije stigao u Trebinje, čime su počeli diplomatski pregovori, naredio vojvodi Ivu Radonjiću da napusti Hercegovinu i sa svojim odredom da se odmah vrati u Crnu Goru
    Naravno, ne možemo reći da je knjaz Danilo izjavio takvu spremnost za prekidanje borbe jedino i isključivo što je popuštao pritisku francuske vlade. Knjaz je i onako bez posebnog insistiranja Fransczske bio spreman, i čak je želio zaključiti mir i zaustaviti rat u koji je, kao što smo vidjeli, nerado i poslije dugog otpora bio uvučen.
    Takvo miroljubivo raspoloženje knjaza Danila objašnjava se time što je on taj rat smatrao preuranjenim, i sve spoljašnje i unutrašnje prilike Crne Gore, bez obzira na prvi uspjeh oružja, nijesu mu ipak, davale ni najmanju nadu na njegov upješan ishod za Crnogorce. Srbija još nije bila spremna za rat, i nije mogla učestvovati u njemu, tako od nje knjaz Danilo nije mogao očekivati nikakvu pomoć, ni podršku. Takođe, ni Bosna nije podizala glavu i čvrsto je spavala letargičnim snom, od kojeg je nije mogla probuditi ni grmljavina pušaka, koje su se razlijegale na granicama Crne Gore. O Staroj Srbiji i Bugarskoj nema ni govora.

    Bez alternative

    Prema tome, knjazu Danilu nije ostajalo nikakve mogućnosti da računa da će za sobom povući i podići protiv Turske čitav pravoslavno-južnoslovenski svijet, o čemu je stalno sanjao. Naprotiv, poslije prvog sukoba s Turcima u Zupcima, on je jasno vidio, ako se upusti u dalju borbu s Turskom, onda će Crna Gora morati sama, zajedno sa šačicom hercegovačkih ustanika pružati otpor čitavoj ogromnoj masi Osmanlijske imperije od 36 miliona ljudi. Ali, osim toga, Crna Gora je morala izdržati borbu ne samo s Turskom, nego i sa susjednom hrišćanskom imperijom, Austrijom, koja je otvoreno prešla na stranu osmanlija, i koja je Crnogorcima na svakom koraku činila nesavladive teškoće i prepreke. Takve fatalne okolnosti, naravno, nijesu mogle, a da ne utiču na knjaza Danila. Bez obzira na svu njegovu ličnu hrabrost, odlučnost i energiju Crnogoraca, te okolnosti su ipak, morale privući knjaza da sluša miroljubive savjete, koje mu je davala prijateljska francuska vlada da ga učini prijateljem mira. Eto zašto je knjaz Danilo bio toliko spreman da se potčini presudi diplomatije, i po upornom traženju Francuske da prekine tek započeti rat s Turskom.
    Prekinuvši borbu, poslije toga knjaz Danilo je upornije, nego ranije počeo tražiti kod velikih sila konačno rješenje crnogorskog pitanja, tj. priznavanje nezavisnosti Crne Gore, precizno razgraničenje njenih granica od turskih posjeda, zvanično pripajanje crnogorskoj teritoriji sjeveroistočnih okruga i poboljšanje sudbine hercegovačke raje, koja je ustala na oružje. Francuska, koja je tada smatrana zaštitnicom Crnogoraca, i koja je više od drugih umiješana u crogorsko-turske stvari, prihvatila je na sebe glavnu ulogu posredništva, i podržavala zakonite zahtjeve knjaza Danila. Na njenu inicijativu, u Carigradu i Trebinju, između predstavnika velikih sila s jedne, i Porte s druge strane, ponovo su pokrenuti diplomatski pregovori, koji su nastavljeni skoro dva mjeseca, u martu i aprilu.
    Delarijev zapis
    Međutim, sva ta posrednička zalaganja, preduzeta s ciljem pomirenja protivnika, na kraju su bila bez ikakvih uspješnih rezultata. Ona su pomagala samo Turskoj za postizanje podmuklog cilja da dobije u vremenu, kao i mogućnost turskoj armiji da se oporavi od prvog poraza i skupi nove snage. Razlog takvog neuspijeha pregovora bio je u dvoličnom ponašanju Turske. Radi se o tome, da je tursku vladu tajno podržavala jezuitsko-austrijska politika, koja nimalo nije bila raspoložena za mir i čvrsto je odlučila da mačem pokori Crnu Goru. Ona je zato igrala dvojaku ulogu. Vodeći u Carigradu i Trebinju pregovore o miru, ona je tada potajno prema granicama Crne Gore koncentrisala nove bataljone nizama i bašibozuka. Sama ta okolnost već jasno potvrđuje prethodno, naprijed izloženo mišljenje, da se Porta, šaljući Kemal-efendiju u Trebinje, navodno, rukovodila isključivo miroljubivo i pri tome zadnjom mišlju, što je vodila pregovore samo da sebi da slobodno vrijeme i bolje se pripremi za novu borbu. I zaista, bilo je tako. Kasnije, kada se na granici Crne Gore skupila mnogobrojna i elitna turska vojska, Porta je sa sebe zbacila masku i počela dejstvovati otvoreno i energičnije. Umjesto da završi toliko duge pregovore mirnim putem, ona ih je odjednom prekinula, izmijenila ton i počela od crnogorskog knjaza odlučno tražiti bezuslovno potčinjavanje, u suprotnu, prijetila je Crnoj Gori ognjem i mačem.
    Evo šta je pisao knjazu Danilu njegov sekretar, Anri Delari, kojeg je knjaz u aprilu poslao u Trebinje da se savjetuje s komesarom Porte, Kemal-efendijom: „Kemal kaže, piše Delari, Porta traži da knjaz prizna vrhovnu sultanovu vlast i poslije toga biće mu ustupljeno hiljadu stvari, za koje on ima potrebu, a koje zbog siromaštva ne može dobiti. Ja podsjetih Kemala: „Ukratko, Porta hoće da se knjaz stavi na blagonaklonost Turske”, a on na to odgovori: „Ko... Oni (tj. Kemal i drugi turski dostojanstvenici) osporavaju činjenicu realnog postojanja Crne Gore, van autoriteta Porte. Vjerovatno, sada ona i postoji, ali, kažu oni, to se ne može nastavljati ubuduće, jer Crna Gora na to nema nikakvo pravo, jer ona pripada nama, kao što zna čitavi svijet i drukčije ne može biti. Apsolutno je nemoguće, nastavlja Delariu, raspravljati s takvim stvorenjima. Dva dana sam doživljavao mučenja od Kemala, Kian-Kain-paše, Vasilj-paše i svake vrste sličnih efendija. Jednostavno, to je kazna, od koje me milosrdni Bože, ubuduće sačuvaj. Da sam ja bio privatna ličnost, a ne knjažev sekretar, tada bih Turcima otvoreno rekao što zaslužuju, a zatim bih im brzo poželio laku noć (Si j avais ete moi, non secrtaire du Prince, je leur aurais dit nettement leur fait et souhaite le bonsoir). Da nijesam to ja, nego knjažev sekretar, ja bih njima to jasno rekao i poželio laku noć”.
    Nijesu potrebni nikakvi komentari na pismo Anrija Delarija da se sazna čemu je težila politika Turske. Očigledno, Porta je htjela rat. I zaista, ubrzo poslije toga, ona je naredila novom glavnokomandujućem turske vojske u Hercegovini, Husein-paši, da krene na teritoriju Crne Gore i zauzme njen pogranični okrug Grahovo.

    „Monitor” javlja
    Kada se Evropom pronijela vijest o turskoj odluci da krene svoju vojsku unutar Crne Gore, Francuska je odmah podigla svoj glas protiv ponižavanja prava naroda, koji joj je tako iskreno povjeren. U „Monitoru” od 11. maja (29. aprila) u vidu manifesta publikovan je zvanični članak, u kojem je francuska vlada odlučno osuđivala postupke carigradskog kabineta, i u kojem je formalno izjavljivano da će Francuska najzad, uspjeti da primora neposlušnika da diplomatski poštuje nezavisnost zemlje, na koju Turci, kako se isticalo u „Monitoru”, toliko nepravedno i bezrazložno izjavljuju svoje pretenzije. Taj članak je ostavio duboki utisak na cijeli Istok. Kao odgovor na njega u carigradskom časopisu je štampano prilično oštro objašnjenje, u kojem je, između ostalog, izjavljivano: „Turska se odlučuje, bez obzira što podržava svoja prava, i neće popustiti nekom malom narodu od 140 000 ljudi. Crnogorci, bez ikakvog razloga, halapljivi samo da pljačkaju, spuštaju se u doline, osvajaju zemlju koja im ne pripada i pobunjuju Hercegovinu. Treba prekinuti s tim neredom. Sultanova vlada ima svoje obaveze i sigurno će ih ispuniti. Ako ona sada ne namjerava da prodre unutar Crne Gore da kazni stanovnike te zemlje za svo zlo koje joj je učinjeno, ona je ipak, čvrsto odlučila da će ih protjerati u brda i ubuduće preduzeti potrebne mjere za otklanjanje takvih nereda. Oni, koji iskreno govore o cjelovitosti imperije i progresu, biće na turskoj strani, samo ako nije po njihovim ubjeđenjima skrivena zadnja tajna pomisao.”
    Takvo bezočno i oholo objašnjenje svijetle Porte još više je izazvalo negodovanje kod francuske vlade, koja je sada energično odlučila da otvoreno podrži Crnu Goru i ne ograniči se samo usmenim protestom. Odmah poslije objavljenog članka u „Monitoru”, Francuska je odmah (16. - 4. maja) uputila u vode Dubrovnika i Bara diviziju morske eskadre, brod Algesivas i fregatu Ejlau, koja je kasnije zamijenjen fregatom Impetiz pod komandom kontraadmirala Gravijera. Rusi su takođe poslali u luku Gravoze fregatu Polkan, pod komandom kapetana Todora Juškovića. Cilj slanja tih brodova bio je silom spriječiti tursku armiju da se iskrca u provincije susjedne s Crnom Gorom, Hercegovinu i Albaniju.
    Turski upad
    A međutim, dok je vojna eskadra Crnoj Gori prijateljskih velikih sila obavila plovidbu Atlantskim okeanom, Sredozemnim i Jadranskim morem stigla do odredišta za zauzimanje predviđenog zadatka, za to vrijeme, između Crnogoraca i Turaka već se uspio razbijesnjeti i drugi čin velike i grozne krvave drame. Turska armija od 8 000 vojnika, među kojima su dva bataljona bila naoružana karabinima marke Minjea, 24. aprila je ušla na teritoriju Grahova, od Bileće, pod komandom Husein-paše s artiljerijom od osam topova. Prije toga ona je stigla do okruga Banjana 22. aprila, koji je zauzela bez boja, i po svojem varvarskom običaju, zapalila ga i potpuno razorila. Turska armija je 23. aprila ušla u Viluse, pogranično selo Crne Gore, gdje ju je dočekao strašni otpor vojvode Banjana, Jovana Baćovića i čuvenog crnogorskog junaka „arambaše”, popa Luke Petrovića.
    Poslije žestokog boja, koji je trajao nekoliko sati, turska vojska je rasturila šačicu junaka-delija, koji nijesu ustupali desetostruko brojnijoj turskoj vojsci, koji su zatim krenuli naprijed. Sjutradan, 24. aprila, Turci su stigli do brdovitog i strmog terena Grahovca, na kojem su se ulogorili i učvrstili tranšejama. Plan Husein-paše bio je da se dobro ukopa u Grahovcu i od njega napravi čvrstu bazu vojnih operacija, koje je namjeravao preduzeti i u unutrašnjosti Crne Gore. Taj teren je za njega bio pogodan, jer je računao na mogućnost da otuda održava stalne veze s pograničnom turskom tvrđavom Klobuk, udaljenom od Grahovca samo oko četiri kilometra. Takva veza bila je neophodna Husein-paši, kako zbog životnih namirnica za svoju armiju, tako i da ga Crnogorci ne odsijeku, a u slučaju potrebe da dobije pojačanje.
    Kada je na Cetinje stigla prva vijest o ulasu turske vojske u Grahovac, knjaz Danilo je Crnogorcima najprije naredio da ostanu mirni i ne preduzimaju protiv nje nikakvo ofanzivno dejstvo. On se nadao da će tako svaliti svu odgovornost na napadače, i u korist Crne Gore pridobije sve evropske države. Ipak, knjaz nije mogao biti dugo miran zbog tih strašnih priprema i utvrđivanja koje su činili Turci u Grahovcu. On je zbog toga poslao vojvodu Petra Filipova Vujovića s odredom Crnogoraca od 400 ljudi, da zauzmu utvrđenje Umac i klanac, koji vodi iz Grahova u susjedni crnogorski okrug Cuce. Zauzevši određene pozicije, Petar Vujović je svoja dejstva ograničio samo tamo, što je po knjaževom naređenju, preko parlamentarca poslao pismo Husein-paši, protestvujući protiv turske invazije, nagovarajući ga da odstupi. U pismu se govorilo da crnogorsko pitanje može biti riješeno pregovorima posredstvom velikih sila, koje su uzele na sebe tu stvar i da nije razumno zbog njega počinjati borbu, koja će neizbježno dovesti do novih, nepredvidivih neprilika i komplikacija.
    Uzaludna priča
    Husein-paša je dobio pismo i nije odgovorio. Kada je o tome vojvoda Petar obavijestio knjaza Danila, onda knjazu nije ostajalo ništa nego volens nolens da upotrijebi oružje i silom mača pruži otpor turskom upadu, jer su se svi njegovi razumni dokazi, sva nastojanja da izbjegne krvoproliće, pokazali sasvim neuspješni i uzaludni. Oni su kuražili samo turskog glavnokomandujućeg, koji je sebi objašnjavao takvo pasivno i miroljubivo djelovanje knjaza Danila, jedino njegovom bojažljivošću i slabošću Crne Gore. Na brzu ruku knjaz je skupio 4000 Crnogoraca iz okruga susjednih nahija i odmah poslao u Grahovac na pojačanje Petru Vujoviću. Ali prije nego što pristupimo izlaganju istorijske priče, kako se dogodila slavna Grahovačka bitka, predstavićemo kratki odlomak iz lijepe crnogorske pjesme, koju je sastavio junak te bitke, veliki vojvoda Mirko Petrović.
    Ta pjesma veoma karakteristično slika i živo prikazuje tadašnje raspoloženje Crnogoraca, isto kao i duboku potištenost koja je u prvo vrijeme obuhvatila čitavu Crnu Goru viješću o ulasu Turaka na njenu teritoriju. Pjesnik govori o tom trenutku, kada knjaz Danilo dobija pismo od Husein-paše, u kojem se paša kune knjazu „svetilištem Kabom, velikim postom Ramazanom i knjigom istine Koranom, ako mu Crna Gora ne izjavi pokornost, pretvoriće je u prah i pepeo, zamijesiće zemlju crnogorskom krvlju i takvim cementom na Cetinju izgraditi džamiju u čast Alaha i njegovog proroka Muhameda”. Crnogorski knjaz, govori dalje pjesnik, pročitao je pismo i natmurio čelo. Njegov pogled je sijevnuo ispod trepavica, kao odsjaj noža i strijele munje. Njegove grudi, slično ključaloj vodi, gušile su se od bola. Razmislivši malo nad pašinim pismom, on saziva vođe i načelnike nahija. U nekoliko riječi ispričao im je sve. Oni ćutke slušaju, negodujući na pašine prijetnje. Jedni uvijaju svoje brkove, drugi isukuju jatagane i razgledaju sječivo.

  7. #7
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    188
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Polazak u boj
    Svi u tajacu gledaju jedan drugog. Iza ćutanja slijedi gunđanje, a zatim strašna galama. Činilo se da bijesni vojska za vrijeme strašne tuče. Turčin im je probio srce. Svaki od vitezova sjeća se krvave Kosovske bitke, stare slave Srbije, koja se zamračila na dan sv. Vita, Vidovdana, kada je Crna Gora činila jedan najmanji djelić beskrajnih srpskih posjeda. Svako s tugom ponavlja i pita se u duši gdje je Bosna? Gdje je naša Srbija, koja je nedavno bila tako jaka? Šta je sa Zetom i Hercegovinom, kolijevkom naših predaka? Ah! Sada sve strada pod vješalima Osmanlija. Ništa nam nije ostalo, ništa, osim neplodnih stijena! Crna Goro! Mala bakljo, koja još goriš, posljednja iskro ognja koja si nekada sijala na oltaru slobodne Srbije! Ovdje čak, nas i satana progoni. On pruža ruku da ugasi sveto pleme! Duša vitezova prigušena je tugom. Srce plače u njihovim širokim grudima, kao udovica, koja rida o smrti svojeg prvorođenčeta. U tihoj tugi grle jedni druge.
    „Srećna je Danilova majka, crnogorskog sokola!” Razumio je potištenu dušu hrabrih i graknuo na čitavu Crnu Goru:
    „Na oružje, junaci! Listovi istog drveta rasturite se po nahijama, razvijte trobojku zastavu da se svi junačine-delije okupe oko nje. Nazdravlje paši, koji nam obeća utočište pod sultanovom mantijom. Na oružje!”
    ”Čujte drugovi, braćo, sinovi naše majke Srbije! Kada su se vratile vođe u nahije, skupili su se oko hrabre zastave. Svuda su se razlijegle bojne pjesme i odjeknule puške sa srebrnim šarama. Po brdima i dolinama drhtala je sva Crna Gora, spremna da se sruči na podzemne bezdani...
    Svi pod zastave
    „Hrabri žure pod zasave. Oni čvrsto stežu svoje kožne pojaseve, silave i kolane. Za njih umeću po dva teška pištolja i jatagan, koji može rasjeći gvožđe rala za zemlju, ne nazubivši se. Na njihovim ramenima su dugačke crnogorske puške, koje imaju dosta metaka i gađaju koliko oči vide. „Struka” je prebačena ukoso i štiti ih od hladnoće. Slično punoj pušci, oni samo čekaju vojvodin znak da udare...
    „Kada hrabri Crnogorac ide u pohod, sa svih strana dolaze bolešljivi starci, odvažne žene, pastiri. Oni povećaju vojsku hrabrih, spremnih da umru:
    „Radi svete vjere pravoslavne
    I slobode svoga otečestva...
    Skupivši na Cetinju 4000 Crnogoraca, knjaz Danilo je naredio da odmah krenu ka Grahovcu i očiste crnogorsku teritoriju od turske vojske. Katunska nahija, koja je činila samo srce Crne Gore, prva je pošla pod vođstvom Krsta (Krca) Petrovića, knjaževog brata od strica, kao i vojvode Petra Vukotića i Ivana (Iva) Radonjića, pobjednika sa Zubne. Odmah je za njima stupila Riječka nahija i knjaževska garda sasvojim hrabrim vođom na čelu, popom Đurom Kusovcem. Glavnu komandu nad svim snagama Crnogoraca, knjaz Danilo je htio sam da preuzme. Međutim, Crnogorci mu nijesu dozvolili. „Gospodare, zavikali su jednoglasno, dok sam sultan ne pođe iz Stambola sa svojom armijom protiv Crne Gore, mi nikako nećemo Tebi dozvoliti da ideš u borbu, a bilo bi uvredljivo za naše narodno osjećanje i nisko za Tvoje knjaževsko dostojanstvo, da se Ti, kneže, boriš protiv vojske kojom ne komanduje sultan, nego njegov sluga Husein-paša. Tada je na zajedničku želju i nastojanje Crnogoraca, položaj generalisimusa nad crnogorskim jedinicama predat starijem bratu knjaza Danila, velikom vojvodi Mirku Petroviću. Bilo je opšte i neopisivo oduševljenje. Kada se knjaz Danilo sa svojom suprugom knjeginjom Darinkom pojavio da čestita vojsci polazak u pohod, svuda je propraćen oduševljenim uzvicima, svuda se razlijegalo bučno „ura!” „Živio!” Vidjevši tako junačko raspoloženje Crnogoraca, knjaz Danilo je bio potpuno ubijeđen u pobjedu i pri rastanku, glavnom komandantu dao je sljedeći savjet: „Mirko, ako potučete tu armiju, onda Turci neće brzo skupiti novu vojsku, i sva Hercegovina će za vas biti otvorena. Ne zaustavljajte se da opkoljavate utvrđene gradove. Koristite prvi zanos vojske i idite pravo na Mostar. Tamo izdiktirajte uslove mira”. Poslije tih knjaževih riječi
    „Onda skoči Mirko vojevoda,
    Pokloni se knjazu i knjeginji,
    Pa prifati svijetlo oružje,
    A mladi mu konja privedoše,
    Vilovita konja okročio,
    Obrnu ga uz polje Cetinje,
    Za vojvodom sva ostala vojska...
    Izlazak s pjesmom
    Crnogorci su izašli iz Cetinja veselo, s pjesmom, kao da su grahovski tjesnaci bili mjesta bogate gozbe, a ne polje žestoke bitke i vječno groblje mnogima od njih. Narodni pjesnik s ushićenjem opisuje taj pohod crnogorske vojske, isto kao i dobro raspoloženje duha koje se izražavalo na licu svakog. Čim je dat znak „naprijed”, govori pjevač:
    „Udariše svirke i muzike,
    Barjaktari barjake razviše,
    A vojvode vojsku okrenuše,
    Bože dragi, na svemu ti hvala!
    Divno li ih bješe pogledati,
    Kako vojska veselo iđaše,
    Osobito tu knjaževu gardu!
    Na kape im orli dvojeglavi,
    Na njima su svileni barjaci,
    Sve na novu formu načinjeni
    Na barjake crnogorska arma,
    U sred arme slovo Danilovo,
    Što vojnike diže na junaštvo,
    Među njima vitez pope Đuro,
    Svu je vojsku glavom nadvisio,
    Njemu slike u ordiju nema,
    Do vojvode Miloš Obilila”...
    Kontigent Katunske nahije stigao je u Grahovac 28. aprila, i radi posmatranja Turaka oko njega zauzeo čvrste pozicije. Vojvoda Petar Vukotić se s plemenima Ozrinići, Cuce, Bjelice, Zagarač, Komani i Grahovljani rasporedio kraj planine Omutiča, na jugozapadu Bojane. Krsto Petrović i Ivan Radonjić su se Njegušanima, Cetinjanima i Ćeklićima učvrstili na sjeveroistoku. Crnogorska vojska je u zauzetim položajima odsijecala sultanovu armiju od jedinog potoka na tim terenima, Grahovske rijeke, nad kojima dominiraju pozicije, koje je zauzeo odred Petra Vukotića. Turci, da ne umru od žeđi, odlučili su da Vukotića odbace na ravno mjesto i ovladaju dolinom i potokom, koji protiče kroz nju. S tim ciljem oni su ga napali 29. aprila ujutro, pustivši svoje bašibozuke na front njegovog korpusa, dok je artiljerija podržavala tu ofanzivu i dva bataljona su išla zaobilazno.
    (…)
    Juriš i opsada
    Tako je počela čuvena Grahovačka bitka. Vojvoda Mirko Petrović se tada s kontigentom Riječke nahije i knjaževskom gardom nalazio u Grahovu, udaljenom od Grahovca od tri sata najnapornijeg putovanja. Čuvši grmljavinu topova i huku pušaka, kao pomaman on je pojurio u pohod, i oko 9 sati ujutro bio na mjestu bitke. Odmah po dolasku, vojvoda Mirko je rasporedio svoj odred na sjeveroistoku planine Zebnjaka i Osječenice, približivši se turskim tranšejama na rastojanju polovine pištoljskog pucnja. Da bi zadržao Turke od opšte ofanzive na Omutić, i spriječio ih da navale ogromnom masom na odred Petra Vukotića, Mirko je naredio odredu Riječke nahije da započne puškaranje s Turcima na samim rovovima pored logora, gdje su podignute baterije. On je ubrzo dobio vijest da je Petar Vukotić odbio Turke na ravnici i ubio više od 300 ljudi.
    Ta vijest je neobično oduševila Crnogorce Riječke nahije, koji su u zanosu oduševljenja od glavnog komandanta, vriskom zahtijevali dozvolu da idu direktno na neprijateljski logor i zauzumu ga na juriš. Takav poduhvat bio je veoma opasan, jer je neprijatelj sa stravičnih visova, koje je zauzimao, nastavljao slati cijeli grad metaka na Crnogorce, pa je vojvoda Mirko uložio sve napore da zadrži svoj odred od nepromišljene odluke.
    Međutim, dok je turska pažnja bila skrenuta Omutiću, i dok se oko njega odigravala bitka, drugi odred Crnogoraca od 500 ratnika knjaževe garde, pod komandom Draga Obrenovića, bio je poslat u pozadinu otomanske armije. Taj odred je brzo i vješto u pozadini zaobišao Turke stazama, poznatim i dostupnim samo Crnogorcima, izveo oko čitavog neprijateljskog logora dugački zaobilazni pokret i zauzeo sve visove koji dominiraju iznad puta, koji vodi iz Klobuka u Grahovac. Husein-paša se tako sa svih strana odjednom našao blokiran i odsječen od Klobuka, odakle je samo mogao dobiti rezerve i pojačanje. Poslije toga, između Crnogoraca i Turaka, toga dana na sjeveroistočnoj strani od turskog logora ponovo je započela neprekidna borba do devet sati uveče. Borci slobode, ne gledajući provalu oblaka, bez parčeta hljeba i kaplje vode od jučerašnjeg dana, i što je turska pozicija, koja se nalazila na Grahovačkim visovima bila veoma učvršćena, bez obzira na sve to, bili su čvrsto odlučni da na juriš zauzmu turski logor. Gorštaci su s tom namjerom, s izvanrednom hrabrošću i očajničkom odvažnošću jurišali na neprijateljske redove, i tu, u samom redu nizama, jataganima presijecali svojnje neprijatelje, i sami padali pod udarcima muslimanskih bajoneta. Takav besprimjeran dvoboj i takvo užasno nadmetanje nastavljeno je u toku cijelog dana, za vrijeme kojeg Crnogorci, po izrazu pjesme:
    ”Nit sjedoše, nit ljeba jedoše,
    Nit od boja taj dan počinuše,

    Tamna noć
    Međutim, bez obzira na svu odlučnost s kojom se borila crnogorska vojska, ubistveni oganj osam topova, na kraju je uspio odbraniti logor i odbiti sve razjarene napade Crnogoraca, koji su dejstvovali nepodesnim starinskim albanskim puškama protiv Minjeovih karabina, i koji su silno postradali od topovske kanonade, jer su bili loše zaštićeni u svojim pozicijama i ofanzivnim pokretima malih brežuljaka i zidova, sagrađenih od kamena na brzu ruku. Bitka je trajala do same noći i prekinuta, čim je bio mrak. Narodni pjesnik, koji je učestvovao u bici, mnogo žali što je rano nastupila noć.

    ”Jer kada bi dnevi više bilo,
    Šćahu Srbi šanac osvojiti,
    I sve Turke pod sablju turiti,
    I na tome megdan prekinuti,
    No ih tavna nojca uhvatila.”
    U devet sati uveče, vojvoda Mirko je vratio Crnogorce isključujući odred Draga Obrenovića, koji se učvrstio na putu između Klobuka i Grahovca i Petra Vukotića, koji je ostao na ranijem mjestu, kraj planine Omutić, odsijecajući dalje sultanovu vojsku od Grahovačke rijeke. Gubici 29. aprila bili su veliki na obje strane. Po Dučićevoj procjeni Turci su imali 3000 poginulih i ranjenih, Crnogorci dvije stotine ubijenih i šest stotina ranjenih. Među crnogorskim sokolovima, koji su tog dana junački položili svoje glave za zaštitu rodnog ognjišta, bio je pokrovitelj i vođa knjaževske garde, pop Đuro Kusovac i hercegovački harambaša pop Luka Petrović, čija su imena ponos i slava čitave Crne Gore. Obojica su hrabro poginuli, jurišajući na turske šančeve. Crnogorski pjevač, začuđen njihovom beznadežnom hrabrošću, ushićeno kliče u čast poginulih.
    „Neka ginu vesele im duše,
    Jer su život za poštenje dali!
    Ime će se njino spominjati
    Doklen teče sunca i mjeseca”

    Odluka vojnog savjeta
    Među onima koji su ostali živi, ali koji su se isticali hrabrošću, mora se pomenuti ime čuvenog hercegovačkog vođe Peka Pavlovića. U bici kod Omutića, prvi put je pokazao svoje junaštvo. Otada njegova vojnička hrabrost sve više raste, najprije u vrijeme njegovih ”hajdučkih pohoda” u Hercegovinu, zatim 1862. godine u ratu Crne Gore s Turskom. Najzad, u toku posljednjeg hercegovakog ustanka 1875 i 1876. godine Pekovo ime je postalo poznato u Evropi i ovjenčano blistavim oreolom vječne i besmrtne slave.
    Sjutradan, 30. aprila, rano izjutra, u crnogorskom logoru, na planini Omutić, vojvoda Mirko je sazvao vojni savjet, na kojem je, uz zajednički pristanak i odobrenje Crnogoraca odlučeno da je izmijenjeni plan ofanzivnog nastupanja, time što će se opkoliti, turski logor u Grahovcu i primorati ih na predaju glađu i žeđu. Na takvu odluku Crnogorci su podstaknuti posljedicama bitke prethodnog dana, u kojoj su s jedne strane pretrpjeli velike gubitke u poređenju s Minjeovim karabinima, isto kao i nemogućnost da zauzmu jako utvrđeni, topovima zaštićeni logor, nemajući za to odgovarajućeg oružja. Međutim, sve okolnost za uspješno izvršenje opsadnog plana, išle su na ruku Crnogorcima, jer su voda i rezerve kod neprijatelja bile potpuno odsječene. Radi većeg obezbijeđenja uspjeha, ostajalo je samo pojačanje po nekoliko stotina Crnogoraca. Poslije toga, sva ostala crnogorska vojska je vraćena da odmori i bila raspoređena na takvim položajima, s kojih su se mogli pratiti svi turski pokreti i u svako vrijeme pružiti pomoć odredima Petra Vukotića i Draga Obrenovića.


    Na život i smrt
    Delarju je istakao da on ne može određivati takav raspored crnogorskoj armiji. „Diplomatska misija, koju mi je stavio u dužnosti knjaz Danilo, dodao je Delarju, nema nikakve veze ni međusobnih odnosa s vojnim rukovodstvom i planom vojnih akcija, i zato se ja ne mogu miješati u njih. Sva moja nagovaranja biće uzaludna i nekorisna, jer ih niko neće slušati. Vojvoda Mirko ima neograničenu vlast, i može, bez ustručavanja raditi slobodno, imajući u obzir samo strateške razloge, svoj položaj, čak potrebu i obaveze svoje vojske”. Međutim, svi ti pregovori, ma koliko god bili opravdani, ipak nijesu pomogli Delarju. Nalazeći se u turskim rukama, htio-ne htio, morao je ispuniti zahtjeve glavnog turskog komandanta.
    Delariju se tada, plašeći se da Crnogorci ne poslušaju njegovo prinudno pismo, snašao, i umjesto da ga napiše srpski, napisao je francuski, znajući da u crnogorskoj vojsci nema nikog ko zna taj jezik, i ko bi mogao pročitati pismo. Tako je postigao, što se kaže da, „i vuci su siti i ovce na broju”. Husein-paša se u žurbi nije dosjetio da pismo prevede na srpski jezik, jer, dobišvi ga iz Delarjuevih ruku, odmah ga je poslao u crnogorski logor, na ime vojvode Mirka. Mirko, kao Crnogorac starog kova, pisao je i govorio samo na svojem maternjem jeziku i zato, kada je dobio pismo od Delarjua, napisano francukui, nije ga razumio i tek po povratku na Cetinje saznao je od knjaza Danila njegov „interesantni” sadržaj.
    Prsa u prsa
    Malo kasnije poslije toga, Husein-paša, pretpostavljajući da je Delarjuevo pismo već stiglo u crnogorski logor, naredio je svojoj armiji da izađe iz Grahovca. Crnogorci, koji takođe nijesu drijemali te noći, nestrpljivo su iščekivali odstupanje Turaka. Čim je već bio primijećen pokret u turskom logoru, oni su se odmah pripremili za boj, i po Mirkovom rasporedu, noću su za zauzeli sve okolne planinske prolaze. Dok je turska armija, zbog teške komore i otežanog puta odstupala polako, crnogorski odredi su najprije takođe polako i postepeno stezali u polukrugu svoje redove. A kada su Turci već bili na polučasovnom rastojanju od Grahovca, Crnogorci su brzo stupili iz prikrivenih pozicija, presjekavši Turke od njihovog logora u Grahovcu, opkolili ih sa svih strana kao gvozdenim prstenom. Sultanova armija se tako našla u stisnutim stegama, da nije imala mogućnosti krenuti ni naprijed, ni odstupati. Poslije toga, na sve strane je počela očajna i žestoka borba.
    U tačno određeno vrijeme, po čitavoj liniji, koju je zauzimala crnogorska vojska, razlijegli su se strašni krici: „U ime Boga i za slavu svetog Petra, juriš u Turke!”, a Crnogorci su zatim neobuzdano i silovito, kao lavina udarili dolje na neprijateljsku vojsku. Turska armija je najprije pružila izvanrednu hrabrost i nepokolebljivost, koju ranije nikada nije ispoljavala, barem u takvoj mjeri. Dok su se u njihovim rukama nalazili topovi i dok su se nadali pomoći odreda Kiani-paše, Turci ni koraka nijesu uzmicali Crnogorcima u hrabrosti, i držali su se prisebno, tako da su u početku svi neobuzdani naleti crnogorske vojske izgledali sasvim neuspješni, jer su se razbijali o neprijateljske kolone kao i nesavladivi zid. U toku prva dva sata bitke, pobjeda je prelazila na jednu i na drugu stranu. Obje armije su se čitavo vrijeme borile s istim zanosom i hrabrošću. Bez preuveličavanja se može reći da je to bila užasna borba, kojoj po žestini nema slične u čitavoj vojnoj svjetskoj istoriji, i koju nikakvo pero nije u stanju opisati. „Mio Bože, na svemu ti hvala”, kliče crnogorski Tirtej:
    „Ko će ovo perom opisati,
    Al u pjesmu, pobro, spomenuti!
    Kad se vojske dvije udariše:
    Jedno turska, a drugo rišćanska...
    Stade cika tankijeh pušaka,
    Stoji piska noža i sabalja,
    Stoji buka sjajnijeh mušketa,
    Zagrmješe oboi topovi,
    Razležu se brda i doline,
    A trese se drvlje i kamenje,
    Od onoga ognja žestokoga,
    Zemlja ječi, vedro nebo zveči,
    Vas Grahovac tama popanula
    Provre crna krvca pod čadore...”
    Odsudni napad
    Kada je bitka u punom jeku, prasak topovskih granata se odjednom stišao. To je označavalo napad vojvode Petra Vukotića, koji je sa šačicom junaka neustrašivo jurnuo na neprijateljski redut, i tu su handžarima posjekli sve artiljerce i osvojili čitavu artiljeriju. Ne gledajući, što sultanova armija i poslije toga nije konačno klonula duhom, nadajući se pomoći Kiani-paše, ona se i dalje ponašala hrabro i držala dobro.
    Boreći se na život i smrt, Turci su nastavljali da se polako kreću naprijed. Konjica je štitila odstupanje i povremeno se protiv neprijatelja služila bajonetima, ali nije mogla izdržati njihove nalete. Takva odlučujuća bitka nastavljena je, dok se u Mirotinskim klisurama neočekivano na prethodnicu turske armije razlijegla jaka kanonada, od koje su se svi Turci užasnuli panično zbunili. Ta kanonada je označavala pojavljivanje odreda Draga Obrenovića, koji je s fronta napao vojsku Husein-paše, presrevši naprijed konvoj, poslat iz Trebinja i rasturivši dva bataljona Kiani-paše, koji je žurio u pomoć Husein-paši.
    Taj napad Draga Obrenovića riješio je bitku u korist Crnogoraca, jer je on dao povod opštem rasulu turske amrije, koja od tog trenutka, klonuvši duhom nije više kao ranije pružala otpor, i zaboravivši pravila discipline i čast svoje zastave, u strašnom neredu pobjegla je. Poslije toga niko više nije slušao komandu svojeg glavnokomandujućeg, niko više nije mislio o zaštiti. Svaki Turčin je mislio samo o ličnom spasu. Svi su oni bježali pojedinčano i svako na svoju stranu, kud ga oči vode. Sam Husein-paša, našavši se sam, ostavljen od vojske, pobjegao je u galopu, neprimijetno klisnuvši kroz crnogorske redove i nekako srećno stigao u Klobuk, odakle je pobjegao u Trebinje.
    „Kad to viđe paša Feruk-paša
    prepade se, zlosrećna mu majka!...
    Pak pobježe, crn mu obraz bio!...
    Uostalom:
    Neka bježi, vesela mu majka!...
    On će kazat Avdulu-sultanu,
    Kako mu je ratovati bilo
    Sa Danilom Petrovićem knjazom”...


    Juriš do kraja
    Od čitave armije, osam hiljada vojnika, samo se jedna divizija za čitavo vrijeme bitke i do samog kraja držala mirno i zaista pokazala nevjerovatnu hrabrost. To su bila dva bataljona sultanove garde, koji su pokazali svoju hrabrost još na Dunavu 1854. godine, i koji su u znak podviga, za sjećanje nosili veliku počasnu zastavu Silistrije, koja se nazivala „Alaj barjak carski”. Njima je komandovao junak Kadri-paša, o kojem crnogorska pjesma govori:
    „Al ne bježi junak Kadri-paša,
    No ustavlja careva nizama
    Šuplje kolo čini od nizama
    Siplje oganj na svakoju stranu
    Jer on sebe i topove brani”...
    Vidjevši da je bitka izgubljena, Kadri-paša je organizovao kare i odlučio da se probije bajonetima ka Klobuku. Ali svi njegovi hrabri i očajnički napori bili su uzaludni, jer Crnogorci, naviknuti na bajonete, uspješno su im suprostavili široke i oštre kame. S prodornim krikom, isukanim jataganima u rukama, gorštaci su neustrašivo jurnuli na zbijene turske redove i oborivši kare, pomiješali se s njima. Tu je nastala neopisiva i dotada na svijetu neviđena tuča, u kojoj se nije čuo nijedan pucanj, u kojoj su na najužasniji način radili samo hladno oružje, jatagan, kama i bajoneti.
    „Dok prestade puška talijanka
    I careva puška karabinka,
    Stade klepet noža i paloša,
    Bajoneta, sablje i handžara”...
    Skoro su svi Turci bili posječeni. Kadri-paša je ubijen i među prvima obezglavljen.
    „Aga stari megdandžija:
    A od Cuca vojvoda Ilija”
    Nožem na nož
    Evo kako tu krvavu Grahovsku bitku opisuje crnogorska rapsodija, koja pripada peru Mirka Petrovića. „Bože, je si l gledao to strašno ubistvo, taj nepoštedni boj? Kakvo škrgutanje zuba, udaranje kopalja i mačeva, očajnički vapaj i krik, predsmrtne grčeve! Pobijeđeni Turci traže spasenje, jedni bjekstvom, drugi molbom o milosti. „Nema milosti”, takva je odluka naših vođa!”.
    „Jedni tuku konjicu razbacanu po dolini, režu, bodu kamama, kao ribari naslažu svoje šarane. Drugi nastavljaju da tjeraju pješadince i artiljerce, koji su ostali u Grahovu”.
    „Nesrećnici blijede, drhte čitavim tijelom i na njihovom srcu je smrtna hladnoća, prije nego što sijevne gvožđe. Posječene glave se kotrljaju kao zreli orasi, kada se trese drvo. Leševi su nagomilani u gomilama, grudima jedni na druge. Pomislilo bi se da je uragan s planine oborio čitavu šumu”.
    „Bože, ko ne bi uzdahnuo kad vidi toliko hrabrih, potučenih, posječenih, koji se dave u potocima sopstvene krvi. Jedan probodeni, na mjestu gdje se zakopčava pojas, leži na sredini svojih unutrašnjih organa, razbacanih po zemlji. Drugi je dobio udarac u predjelu želuca i kroz duboki otvor vide mu se pluća, srce, bubrezi, koji još podrhtavaju. Ne, od vremena Kosova nije bilo takve klanice i takve nesreće”!
    Crnogorski gubici u bici 1. maja bili su neznatni. Po Dučićevom tvrđenju, poginulo je 15, a ranjeno 150. Iako ne možemo previše vjerovati tome malom broju, ipak, možemo tvrditi da crnogorski gubici toga dana nijesu bili veliki, jer su Crnogorce uveliko štitile stijene i pećine na prostoru na kojem se odigravala strašna drama. Turci, nenaviknuti da idu po strmim stazicama, zatvorni bez izlaza u uskim tjesnacima, konačno su postradali. Broj njihovih gubitaka ne može se precizno odrediti. Po Dučićevim procjenama, Turci su ostavili na bojištu 8000 mrtvih. Ali taj broj je očigledno preuveličan, i čini nam se da prednost treba dati Delarijevim brojkama, koje broje do 3000 ubijenih Turaka. Kao trofej pobjede Crnogorcima je pripalo osam topova, 6000 pušaka (po Delariju 4800), 4000 šatora i toliko konja, ogroman broj razne vojničke opreme, sablji, zastava i „Alaj-barjak”, pištolja, jatagana i medalja, mnogo engleskih i francuskih, koje su vojnici dobili za Krimski rat. Uopšte, plijen je bio ogroman, jer francuske novine, koje su se tada saosjećajno odnosile prema Crnoj Gori, s prijekorom su pisale Austriji, koja je podržavala Tursku: „Uz takvu strogoću, s kakvom Austrijanci gledaju da se kroz njihove luke ne prevozi municija u Crnu Goru, najbolji način je dostaviti Crnogorcima barut i puške, njima snabdjeti tursku armiju, koja opkoljava zemlju.
    Značaj Grahovačke bitke
    Eto kakva je bila Grahovačka bitka! Nesumnjivo, to je jedna od najznačajnijih pobjeda koju istoričar Crne Gore može unijeti na stranice duge hronike i petovjekovne borbe Crnogoraca s azijatskim varvarima. Značaj te pobjede već se određuje posljedicama, koje su neposredno nastale iz nje za Crnu Goru, isto kao i moralni značaj kakav je ona imala u životu i istorijskim sudbinama Crnogoraca. Grahovačka pobjeda je pobudila Evropu da se bliže upozna s Crnom Gorom, raširila u daleke zemlje slavu crnogorskog oružja i skrenula na Crnogorce saosjećajnu pažnju i prema njima izazvala toplu ljubav većeg dijela evropskog obrazovnog društva. Tu treba pomenuti opštu eksploziju oduševljenja koja se tada izrazila među svim slovenskim narodima prema Crnogorcima.
    Istina, i prije toga Crna Gora je uživala opštu pažnju i ljubav Slovena, ali se po slovenskim zemljama i krajevima nikada nijesu tako jasno pronosile vijesti o Slovenima, podvizima Crnogoraca, koje su oni stekli u njihovoj neprestanoj borbi na oltaru slobode i nezavisnosti svoje domovine, zaštiti svoje krvne braće i ugnjetene sabraće od Turaka. Prije toga vremena Crna Gora još nikada nije igrala tako važnu ulgou na Balkanskom poluostrvu, koju su joj počeli otada pripisivati, i još nikada nije zauzimala među Slovenima tako zanosno i visoko mjesto, na koju je podiglo Grahovo.
    S druge strane, Grahovačka pobjeda je oživjela sve stare tradicije crnogorske vojne istorije. Ona je do nemogućeg razvila vojinstveni duh Crnogoraca i sa svježom snagom probudila u njima narodno osjećanje i nacionalni ponos, i već tim potkrijepila u njihovom shvatanju misao o njihovoj sopstvenoj snazi i nepobjedivosti, pobudila na nova žrtvovanja i podvige i istovremeno osvijetlila nadu na budući uspjeh za postizanje zavjetnog cilja, oslobođenja Srba. Zbog svega toga, Grahovačka bitka je postala poznata i popularna ne samo kod Crnogoraca, nego i uopšte kod čitavog srpskog naroda.


    U čitavoj istoriji srpskog plemena nema nijedne bitke, s izuzetkom Kosovske, koja bi kao Grahovo bila opjevana u narodnim pjesmama. Te pjesme se i danas s posebnom ljubavlju pjevaju u svim krajevima srpske zemlje, jer čitav srpski narod u njima nalazi utjehu svojoj uvijek rastuženoj duši, jer mu Grahovačka pobjeda čini osvetu nad Turcima za poraz Srba na Kosovu polju. Istovremeno, u njoj on vidi vjerni zalog svoje bolje budućnosti, svojeg preporoda, jer mu turski poraz na Grahovcu služi kao očigledni dokaz da Bog istine nije uvijek na strani jačih, već je on čvrsto ubijeđen, ma koliko jaki bili njihovi neprijatelji, njihove velike snage, ipak, pravedno djelo nacionalnih težnji moraju pobijediti i prevagnuti nad nasiljem, jer, izražavajući se pjesnikovim riječima, „Sam Bog višnji pomoći će srušiti nezgode”.
    Kada se Evropom pronijela vijest o pobjedi koje je crnogorsko oružje nanijelo turskoj armiji u Grahovcu, onda je ona izazvala ogromnu političku senzaciju. Diplomatska pera su pisala življe, telegrafi progovorili češće, štamparske mašine i bez toga aktivne, počele su još marljivije raditi. Sve je počelo predviđati veliki sukob, koji je prijetio da se raširi zbog male Crne Gore. Šta je bio razlog takve neobične zabrinutosti?
    Sama pomisao da će grahovska stvar podići srpsko pitanje, koje će naprijed istaći svu tešku artiljeriju velikog Istočnog pitanja. Radi se o tome da je poraz Turaka na Grahovcu mnogo uticao na sve narode Balkanskog poluostrva i izazvao značajan pokret u njihovoj sredini. Nijesu samo slovenska plemena, nego i druge hrišćanske nacije evropske Turske u tom porazu vidjele osvetu narodnih nevolja, pričinjenih muslimanskom vladavinom. Čim se među njima raširila vijest o grahovskoj katastrofi, oni su se malo ohrabrili i ispoljili spremnost da složno ustanu, zbace sa sebe jaram azijatskih varvara.

  8. #8
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    188
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Poput električne struje
    Odmah poslije Grahovačke bitke, čitavo stanovništvo Hercegovine brzo je ustalo kao jedan čovjek, i s oružjem u rukama jurnulo na vjekovnog neprijatelja.
    Revolucionarni pokret je obuhvatio skoro čitavu Bosnu i Epir, i prijetio da se ubrzo proširi u sve druge provincije, potčinjene sultanu. U Srbiji, Grčkoj i Rumuniji osjećao se pokret i svuda su već počele aktivne pripreme za rat. Riječju, vijest o turskom porazu na Grahovcu, kao električna struja obletjela je čitavo Balkansko poluostrvo i dovela ga u strašno uznemirenje, koje je bilo spremno pretvoriti se u opštu eksploziju i opšti ustanak svih balkanskih hrišćana protiv vjekovnih i svirepih ugnjetača, osmanlija-muslimana. Tako je Grahovačka pobjeda, po riječima francuskog kontraadmirala, Žirjena Gravijera, bila tako reći, „une torche jetee dans un champ de ble mur” (bačena žiška u zrelo žitno polje), zbog čega je izazvala takvu zabrinutost u Evropi. Tim zavrzlamama pridodati su još i zategnuti odnosi u kojima su se zbog tih događaja našle jedna protiv druge velike evropske sile.
    Kao što smo već vidjeli, Francuska i Rusija, prije nego što se odigrala grahovska drama, umiješale su se u crnogorsko-turske stvari, i prihvativši crnogorsku stranu, radi njene zaštite poslale su u vode Jadrana svoje vojne brodove. Ta okolnost je skrenula na sebe pažnju čitave Evrope, a posebno Engleske i Austrije, koje su mnogo sumnjale i naslućivale zbog savjesnosti namjera francuske i ruske vlade. Zbog svojih grubih i egoističkih interesa, bečki i londonski kabineti su se i tada, kao i danas, jasno isticali posebnom brigom za očuvanje cjelovitosti i neprikosnovenosti Otomanske imperije. Zbog toga oni nijesu mogli ravnodušno gledali događaje koji nastaju na Balkanskom poluostrvu. Čim je Turskoj, poslije Grahova počela prijetiti opasnost, oni su hitno intervenisali i požurili u pomoć svojom voljenom klijentu.

    Četvorougao velikih
    Njihovo miješanje je počelo, što je Austrija protestvovala protiv prisustva francuske eskadre i ruske fregate u lukama Boke Kotorske, čija je uklanjanja ona uporno zahtijevala. Ali kada na taj zahtjev nije bila obraćena nikakva pažnja, onda je bečki kabinet smatrao za cjelishodnije da pristupi vojnim demonstracijama. Garnizoni dalmatinskih gradova Dubrovnika, Herceg Novog i Kotora bili su popunjeni novim bataljonima mađarsko-njemačkih pukova. Utvrđenja, koja su se nalazila u Kotorskoj oblasti pretvorena su u odbrambeni položaj i hitno snabdjevena bombama, đuladima, barutom i drugom vojnom opremom. Osim toga, počeli su pojačani radovi na opremanju i podizanju na vojni položaj austrijske flote, a eskadri, koja se nalazila na tamošnjem sidrištu, bilo je naređeno da bude spremna da otplovi na zauzimanje Kotorskog zaliva.
    Sa svoje strane, Engleska, takođe nije drijemala. Ona je kao i Austrija učinila energične molbe i izjavila svoje krajnje nezadovoljstvo protiv načina djelovanja Francuske i Rusije. Grahovska stvar je tako uznemirila čitavu Evropu. Crnogorsko pitanje je zbog toga postalo „kamen spoticanja” i predstavljalo neku vrstu „champ-clos” za politički dvoboj velikih sila. Ali od toga, do pravog dvoboja nije bilo više od koraka. S jedne strane, što se Evropa podijelila na dva suprotna tabora, i s druge, zbog iskonske podozrivosti, nepovjerljivosti s kojima su se evropski kabineti uvijek odnosili među sobom, čim se samo nešto ticalo stvari Istočne Evrope, te pitanje male Crne Gore umalo nije poslužilo „casus belli” za opšti rat.
    Odnosi su bili tako zategnuti, da se odjednom svuda počelo pričati da se Evropa nalazi uoči novog i velikog Istočnog rata. Ali bez obzira na tu čitavu buku, ipak, nije došlo do otvorenog razlaza. Utisci krimskog ratnog pohoda su se još tada živo ocrtavali u sjećanju svakog. Države se još nijesu uspjele oporaviti od ogromnih gubitaka koji su im naneseni u toj kampanji, i naravno, nijedna od njih nije željela novi rat. Zahvaljujući takvom raspoloženju, velike sile ako su očigledno iskazivale spremnost da brane oružanom silom svoje interese na Istoku, ipak su bile veoma spremne za očuvanje mira. Zato, ma koliko vazduh bio zasićen mirisom očekivane oluje, mračni oblaci, koji su se nadvili nad političkim horizontom Evrope, zahvaljujući željenom vjetru, raznijeli su se u prostranstvo, a nastala nezadovoljstva i zabune uglađeni su putem diplomatskih pregovora. U tom pogledu inicijativa pripada Francuskoj.

    Potvrda granica
    Želeći da rasije sumnje koje su nastale kod evropskih kabineta zbog slanja francuske eskadre u vode Jadrana, vlada imperatora Napoleona Trećeg pozvala je velike sile, potpisnice Pariskog traktata, da sastave međunarodnu komisiju, da se bavi topografskim istraživanjem pograničnih mjesta crnogorske i turske teritorije i sastavi plan po kojem bi se precizno odredile granice između Crne Gore i sultanovih posjeda. Tim putem francuska vlada je pretpostavljala da izbjegne strašni rat i postavi kraj spornim tačkama koje su dovele tursku armiju u sukob s Crnogorcima, i ubuduće da odbaci mogućnost nastajanja novih miješanja na Istoku.
    Sve velike sile su se složile s tim predlogom, i kolektivno se obratile u Carigradu s predstavkama, kojima su zahtijevale od Porte hitno prekidanje vojnih dejstava, koje je ona usmjerila protiv Crne Gore. Turska vlada, koja se do sada oglušavala na sva upozorenja i izvještaje velikih sila, i koja ranije nije htjela ni čuti o primirju s Crnogorcima, poslije grahovačkog poraza mirno se pokorila zahtjevima Evrope. Tako je 14. maja sultan izdao formalnu naredbu komesaru Porte u Hercegovini, Kemal-efendiji i glavnokomandujućem turske vojske, Husein-paši, u kojem im je strogo naredio da protiv Crne Gore ne preduzimaju nikakva neprijateljska dejstva.

    Pod pritiskom sila
    Takva sultanova pomirljivost, popustljivost i promjena u političkom kursu njegove vlade nastale su pod uticajem kako zajedničkog pritiska velikih sila, tako i tih nepovoljnih okolnosti u kojima se Turska našla odmah poslije grahovskog poraza. Poslije toga, velike sile su od knjaza Danila zahtijevale zaustavljanje vojnih dejstava. Popustiti tim zahtjevima za knjaza Danila bilo je veoma nepovoljno. Radi se o tome da su ostaci turske armije, koji su ostali poslije Grahovca u Hercegovini, bili ništavni i demoralisani. Zato je čitava Hercegovina bila potpuno otvorena i nezaštićena, pozivajući Crnogorce, da sada lako ovladaju Fočom i Mostarom.
    Za knjaza Danila je nastupio povoljan trenutak, kojim je imao mogućnost da zauzme čitavu Hercegovinu, i zatim, krenuvši k Novom Pazaru uspostavi direktne veze sa Srbijom i zajedno s njom uvuče čitavo Balkansko poluostrvo u borbu protiv Turske. Ali bez obzira na sve to, koliko god knjazu Danilu bio težak ustupak, on se morao pokoriti zahtjevima velikih sila i pozvati Crnogorce iz Hercegovine, dajući sudbinu Crne Gore vagi diplomatije.

    Poštovanje status kvoa
    Odmah poslije prekida rata i zaključivanja primirja između Crne Gore i Turske, u Dubrovniku se sastala međunarodna komisija, u čiji su sastav, osim predstavnika dvije zainteresovane zemlje ušli i predstavnici Rusije, Francuske, Engleske, Austrije i Pruske. Komisiji je naređeno da nacrta plan crnogorsko-turske granice. Ali na samom početku pregovora između velikih sila nastali su nesporazumi. Austrija i Turska, koje nijesu priznavale nezavisnost Crne Gore, protestvovale su zbog prisustva crnogorskog predstavnika u komisiji. Austrijske novine, koje su se prema Crnoj Gori uvijek odnosile neprijateljski, povodom tog slučaja pisale su: „Članovi komisije uopšte nemaju potrebe da prisustvuje i crnogorski predstavnik. Oni treba samo da idu od brda do brda iza linije leševa i krvlju označe granice, na koje Crna Gora ima pretenzije”.
    Međutim, zahvaljujući energičnom nastojanju Francuske i Rusije, prve poteškoće su uspješno završene za Crnu Goru, jer je njenom predstavniku bilo dozvoljeno da učestvuje u savjetovanjima. Kao osnova za zasnivanje istraživanja komisije bilo je zauzimanje status ljuo granica Crne Gore od marta 1856. godine, kada je u Parizu bio sazvan Evropski kongres. Počevši svoj posao 25. jula, komisija ga je završila u jesen i zatim svoja istraživanja odmah poslala u Carigrad. Tu je 28. oktobra 1858. godine, pod predsjedništvom velikog vezira održana konferencija, na kojoj su prisustvovali ambasadori svih velikih sila. Na osnovu izvještaja dubrovačke komisije, ta konferencija je sastavila i potpisala zapisnik o granicama, uz koji je priložena karta s preciznim oznakama posljednjih granica. Istovremeno, Carigradska konferencija je odlučila da sljedeće godine, u proljeće, pozove novu komisiju koja mora prisustvovati na samom mjestu postavljanja granica. I zaista, to je bilo tako. Međunarodna komisija se ponovo sastala 1859. godine, koja je ovako označila i zvanično utvrdila granice Crne Gore:
    Pretpostavivši da granica počinje kraj desne obale Skadarskog jezera, na vrhu planine Stena, iznad ostrvceta Grmožur, i provukavši je ide na jug do Sutormana. Odatle ona skreće na zapad i prolazeći paralelno prema obalama Jaranskog mora, preko planine Versut i planinskog grebena, koji se uzdiže iznad Spiča, spušta se k austrijskom utvrđenju Presjeka, gdje su se do nedavno sastavljale granice Turske, Austrije i Crne Gore.
    Od Presjeke granica se proteže k sjevernoj padini planinskog lanca do austrijskog sela Stanjevići odakle prelazi na suprotnu padinu i ide po visoravni, koja dominira nad austrijskim utvrđenjem Trinita i gradom Kotorom, do sela Orahova. S te tačke ona prelazi na drugu padinu grebena k sjeveru i kreće prema austrijskom utvrđenju Dragalj, od kojeg ponovo mijenja pravac k zapadu, oslanjajući se na vrh planine Vučji zub.
    S Vučjeg Zuba granica vodi na planine Jastrebicu i Gubar, odakle, skrećući na sjeveroistok, prolazi preko visova Šestikova Glavica i Ledenice, i stiže do stijena Mičja Motika. S te tačke granica ponovo skreće na sjever, i idući grebenom planine spušta se k mjestu sastava rječica Zaslapa i Sušice, koje čine početak rijeke Trebišnjice i ide koritom rijeke do crkve sv. Arhanđela, ispod tvrđave Klobuka. Odatle se granica penje, zaokrugljujući se k sjeveru na uzdignutu površinu Mirotonski dolovi i ponovo zatvara pripojene okruge Grahovo i Rudine. Zatim ide vrhovima Malo Iljino brdo, Vjetreno brdo, Raškovo brdo i stiže na istok do planine Mala kita.
    S vrha Kite granica se spušta grebenom k istoku rijeke Velja matica u ravnici Nikšića, zatim ide rijekom do mjesta gdje se gubi u ponor, podiže na planinu Gradac i uzevši pravac k sjeveru, ide do glavnog vrha planine Vojnik.
    S Vojnika granica, skrećući na sjeveroistok, presijeca rijeku Tušinju i stiže do Uskočkog mosta na rijeci Bukovici, koja izvire ispod planine Durmitora, a odatle pravcem na jugoistok i preko vrhova Jablanov vrh, Starac, Rujan i Krš ide do ušća rječice Plješanice u rijeku Taru. S te tačke granica se penje na vrh Vladoš i ide na sjever kroz Pivljanske izlaze i ključ, i stiže do Šiškog jezera, a odatle, skrećući na istok provlači se kroz vrh Bjelasice do brda Bjeloga. S tog brda granica se spušta do sela Trepča, i skrenuvši malo desno, oslanja se o potok Trebačka rijeka, koja uzvodno ide do ušća u rijeku Lim. Odatle granica sa sjeveroistoka skreće na jugozapad i uzvodno rijekom Limom ide do mjesta, gdje se u nju uliva rječica Zlorečica. S te tačke granica se usmjerava pravo na zapad i ide uzvodno rijekom Zlorečicom i stiže do planine Koma.

    Demarkaciona linija
    S Koma granica uzima pravac k jugu i ide preko vrhova Varda, Urna, Planina i Donebeza do presjeka linijom Male rijeke, idući po Maloj rijeci, a zatim rijekom Moračom do ušća u nju rijeke Zete. Odatle se granica penje Zetom do ušća u nju rječice Breščine, na Mirošču glavicu i Visočicu, prelazi na desnu obalu Zete k Srebrnoj glavici i stiže do izvora rječice Cerkovnice, opisujući polukrug u kojem leži tvrđavica Spuž. Granica se dalje usmjerava rijekom Cerkovnicom i Sitnicom do sela Lekići, a odatle penje na greben, i idući njime do vrha Veliki vrh, spušta prema jezeru Malo (ili Gornje blato), koje presijeca popola. Od jezera granica ide u pravac rijeke Biševine, koja ističe iz njega, i spuštajući se rijekom Mala Morača, stiže do Skadarskog jezera, presijecajući ga pravom linijom spaja se s vrhom Stena.
    Prema toj demarkacionoj liniji pređašnjim posjedima crnogorske knjaževine od Hercegovine su pripojeni okruzi Grahovo, pola Banjana, Rudine, Nikšićka Župa, dvije trećine Drobnjaka, Tušinja, plemena Uskoka, Lipovo, Gornji Vasojevići i jedna trećina donjih, i od Albanije Dodoši i dio Kuča.
    Što se tiče ostalih hercegovačkih okruga, koji su s Crnom Gorom takođe zajedno ratovali protiv Turaka, ali koji poslije zaključivanja mira nijesu priključeni njoj, za njih su od Porte ugovorene neke olakšice, koje kasnije nijesu ispunjene. Dakle, Crna Gora je poslije dugog perioda borbe, preokreta i diplomatskih napora svojeg knjaza, najzad, jedva dobila određene granice i njihovo zvanično priznanje velikih sila.
    S tom činjenicom crnogorska država ulazi u novu fazu svojeg života, jer ime Crna Gora otada dobija mjesto u diplomatskim arhivama Evrope, poslije čega je uništenje njene samobitnosti postala nemoguća stvar, barem bez evropskog rata. U tom pogledu, plod grahovačke pobjede bio je veoma značajan. Naravno, on bi bio kudikamo značajniji da mu nijesu smetale Austrija i Engleska.

    Otvaranje mora
    Radi se o tome što je knjaz Danilo, koristeći pravo pobjednika, energično odlučio da po svaku cijenu iz turskih ruku istrgne luku na Jadranskom moru i tako Crnoj Gori da, koliko toliko zadovoljavajuće granice, pri kojima bi ona imala mogućnost da stupi na put umnog i materijalnog razvoja. Za vrijeme diplomatskih pregovora na Carigradskoj konferenciji su Francuska i Rusija u tom poslu podržavale knjaza. Ali ipak, svi njegovi napori ostali su neuspješni, jer su se Engleska, a posebno Austrija odlučno usprotivile pripajanju morske luke Crnoj Gori.
    Austrijska vlada je i tada, kao i sada objavila da nizašto neće dozvoliti Crnoj Gori da dobiju prilaz moru. Po riječima bečkih diplomata „Adrija” je zatvoreno njemačko more, austrijsko jezero i zato niko, osim Austrije, nema pravo na njega”. Zbog tih strašnih pretenzija austrijske vlade, Crna Gora je donedavno ostajala zatvorena u svojim brdima izolovana od ostalog svijeta, bez obzira što je vječito težila da mijenja taj nenormalni položaj, i što je T urska nekoliko puta izjavljivala spremnost da zadovolji njene pravedne zahtjeve. Ali to, što nijesu uspjeli postići knjaz Danilo i njegovi prethodnici, postigao je njihov potomak i dostojni nasljednik, knjaz Nikola. Kao što je poznato, Crnogorci su u posljednjem ratu od Turske silom mača sebi izvojevali luku Bar, jer se danas crnogorske litice bratski grle s bučnim talasima prostranog Jadrana.
    Njihovo bratstvo je učvršćeno krvlju sinova junačke Crne Gore, a zatim sankcionisano aktom Sanstefanskog dogovora. Ali kako taj dogovor Evropa nije priznala, kako je pitanje o crnogorskoj luci dato na vaganje diplomatima, koji su se sastali u Berlinu, onda se i danas kod svakog ko se bilo koliko interesuje sudbinom Crne Gore, postavlja pitanje, da li će Bar ostati izvan Crne Gore, ili će pak, crnogorska krv, prolivena zbog njega opet biti žrtvovana nepravednim pretenzijama Austrijske imperije?

  9. #9
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    188
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Atentat u Kotoru

    U trenutku dok pišemo ove redove, u vezi toga ništa ne možemo određeno reći, jer su sve vijesti, koje se tiču ovog pitanja sasvim suprotne i različite. Ali ako Berlinski kongres posluša nastojanja grofa Andrašija, i ako evorpski diplomati ponovo donesu sudbonosnu presudu za Crnu Goru da Bar daju Austriji, kako je ona nekada bila dužna da joj ustupi Bokokotorski zaliv, onda sigurno možemo reći da se Crnogorci nizašto neće pokoriti takvoj odluci, jer su oni čvrsto odlučili da do posljednje kapi krvi brane svoje neosporno pravo.
    Nedavno smo dobili pismo iz Crne Gore, u kojem, između ostalog pišu: „To što smo mi dobili cijenom nebrojenih žrtava i gubitaka, nikada ne može služiti interesima Austrije. Zar mi nemamo svojih interesa i potreba? Ili smo mi, pak, stvoreni samo da vječno prolivamo krv zbog Austrije, te banalne Austrije, koja je svima i svakom poznata po svojoj gruboj nezahvalnosti i izdaji? Dosta se Crna Gora mučila i patila, dosta je nad njom visila ruka mrskih Austrijanaca! Vrijeme je da se stavi kraj njenim stradanjima, vrijeme je najzad, i zlosrećnoj Crnoj Gori da pogleda na Božju svijetlost i „probije sebi prozor” na slobodno more, tu najčvršću osnovu političke i ekonomske nezavisnosti, tu jaku polugu umnog i materijalnog razvoja... Za dobijeno Crna Gora nikome nije dužna. Hrabrošću i krvlju svojih sinova ona je sebi izvojevala mogućnost za samostalan život, pa zato nikakve političke smicalice nemaju pravo oduzeti joj to, makar to zahtijevala ne „jedna, nego sto hiljada” Austrija!...
    Austrijska vlada mobiliše svoju vojsku i približava je našim granicama kao da želi zaplašiti nas, da lakše istrgne iz naših ruku mastan zalogaj. Ali mi dobro znamo hrabrost Austrijanaca i zato se njih malo plašimo. Mi se samo plašimo da nas ne ostavi Rusija. Crnogorski narod je uvijek vjerovao u pravoslavnu Rusiju. On u njenoj sili i moći vidi najvjerniji zalog svoje budućnosti.
    Neka se Rusija dostojanstveno odazove toj vjeri Crnogoraca i tada stvar Crne Gore neće biti izgubljena, što god zajedno radila diplomatija, zajedno s Austrijom. U takvom slučaju Crnogorce neće ništa primorati da odstupe od stečenog, ni mađarsko-njemački pukovi, ni odluke kongresa, ni austrijska oklopna flota, koja već nekoliko vremena upućuje svoja jedra od Polija k našim novoosvojenim obalama. S oružjem u rukama hrabro ćemo poći u susret neprijatelju, i ako bude potrebno, uz pomoć Boga i naše ruske braće, pobjedonosno ćemo izdržati novi rat”.

    Korisna zalaganja
    Proučivši sasvim dovoljno vojnu i političku istoriju Crne Gore za vrijeme vladavine knjaza Danila, mi se nećemo pozabaviti podrobnijim prikazivanjem unutrašnjeg stanja ove zemlje za taj vremenski period. A pošto za to nemamo dovoljno vremena, onda za sada o tome nećemo mnogo ići u širinu. Samo ćemo reći da su napori i zalaganja knjaza Danila korisni za unutrašnje uređenje i poboljšanje reda administracije i upravljanja svojom zemljom važni ne manje od njegovih podviga, i možda bi oni čak, još više stekli ljubav i priznanja, kako kod crnogorskog naroda, tako i kod čitavog obrazovanog svijeta.
    Tako je knjaz Danilo još 1855. godine izdao novi Kodeks zakona, poznat pod nazivom „Danilov zakonik”, koji se sastoji od 95 članova. Taj Zakonik predstavlja zbornik odluka krivičnih, građanskih, administrativnih i čak, crkvenih poslova. On je sastavljen na osnovu Zakonika vladike Petra Prvog Svetog i običajnog prava, sačuvan u svježem sjećanju patrijarhalnog naroda, razvijenog do najsitnijih pojedinosti.
    Knjaz Danilo je učinio mnogo promjena u administrativnim, sudskim i vojnim stvarima Crne Gore. Umjesto ranijih starješina i plemenskih načelnika on je postavio kapetane, perjanike, satnike i palire, čija je obaveza bila da predvode odrede, a u miru strogo prate red u plemenima, sakupljaju državni porez, pretresaju i rješavaju sporove i parnice, i u svojem okrugu izvršavaju sva naređenja koja polaze direktno od knjaza ili Senata.


    Smrt knjaza Danila

    Uvodeći dosta korisnih institucija (uređenja), knjaz Danilo je težio omogućiti zemlji široki unutrašnji razvoj i pobijediti grubost karaktera. Težeći tome, knjaz je morao voditi jaku borbu s narodom i njegovim predrasudama, činiti ustupke tradicijama, mnoge, čak, ugledne prekršioce „Zakonika” kažnjavati smrtnom kaznom. Ali on je ipak, postigao cilj, jer su slučajevi lične osvete i samovolje postali rijetki, prekršaji protiv vlasništva još rjeđi. U tom pogledu i progres je išao veoma brzo, jer sva lica, savremena knjazu Danilu i koja bliže znaju tadašnju Crnu Goru, jednoglasno tvrde da je ona u toku njegove osmogodišnje vladavine postigla izvanredne uspjehe na putu građanskog razvoja, bez obzira na udaljenost mora, stiješnjenosti u svojim granicama i što je skoro stalno bila u vojnom stanju.
    Ali, u samom jeku svoje reformatorske aktivnosti i u samom cvijetu svojeg mladog života knjaza Danila je neočekivano zatekla neprirodna smrt. Ubijen je izdajnički na austrijskoj teritoriji 12. avgusta 1860. godine. Evo kako se odigrala ta grozna i tragična drama. Zajedno sa svojom suprugom, kneginjom Darinkom, čije je zdravlje zahtijevalo potrebe u morskom kupanju, knjaz je otputovao u selo Perast, blizu Kotora. On je stalno insistirao da je prati, bez obzira na savjete mnogih bliskih rođaka, među njima i svojeg brata Mirka, koji je smatrao da njegov život nije bezbjedan na austrijskoj zemlji.

    Veliki vladar
    Najprije je sve bilo da ne može biti bilje. Kod knjaza su se sastajali deputati Boke Kotorske, članovi i glavna službena lica. U krugu te gospode i njihovih porodica knjaz i knjeginja su provodili vrijeme i ubrzo postali predmet opšteg raspoloženja i pažnje. Za vrijeme tihih ljetnjih večeri, kada je muzika svirala na keju Kotora, knjeginja Darinka je voljela da prošeta tamo i baš, pri kraju jedne od takvih večeri, slijedilo je ubistvo. Tek što je Danilo, uzeo pod ruku knjeginju da je smjesti u čamac, zločinac, koji se prikrao, kojeg niko nije primijetio, opalio je pištoljem iz blizine u leđa i knjaz je odmah pao.
    Slijedila je neopisiva panika, jer je ubica uspio pobjeći na znatno rastojanje, dok ga je uhvatila austrijska straža. Ranjenog knjaza su prenijeli u Kotor i položili ga u dom crnogorskog predstavnika. Sjutradan ujutro, po Crnoj Gori se raznijela kobna vijest, i Crnogorci su požurili u Kotor.
    Na velikom trgu skupilo ih se nekoliko hiljada ljudi. Oružje je sijalo i po masi gluvim žamorom pretrčavao je uzdržani ropot, koji se, najzad, razbjesnio glasnim kletvama prijetnjom da će spaliti grad ako im odmah ne predaju na ruke knjaza, koji umire. Mnogi, smatrajući knjaževo ubistvo kao izdaju Austrijanaca, htjeli su srušiti Kotor i sve predati ognju i maču. Na tome je posebno insistirao hrabri, poznat čitavoj Crnoj Gori, čuveni pop Zeko Popović, komandant plemena Drekalovića.
    Međutim, knjeginja Darinka i austrijske vlasti uspjeli su izbjeći pokolj i krvoproliće. Kroz 24 sata knjaz Danilo je umro. Njegovo tijelo su svečano, uz velike počasti prenijeli u Crnu Goru. Po imepratorovom naređenju, knjazu su odate vojne počasti, kao austrijskom maršalu. Ulicama Kotora, pored postrojene vojske sa strane, uz topovsku paljbu nosili su ga austrijski vojnici. Na granici je tijelo predato Crnogorcima, koji su ga prenijeli na Cetinje i sahranili u crkvi Cetinjskog manastira.
    Ubistvo knjaza Danila predstavlja veoma tamnu istoriju, do sada prekrivenu tajanstvenim i nejasnim velom. Ubica je bio Crnogorac, koji se zvao Todor Kadić, kojeg je knjaz, zbog nekog prekršaja protjerao iz Crne Gore. Radi se o tome, kako tvrde mnogi, da je u to ubistvo umiješana austrijska vlada. Neki čak kažu da je Kadić, kad je doveden na mjesto pogubljenja, glasno izjavio da je zločin izvršio po austrijskom nagovoru. Većina Crnogoraca vjeruje toj izjavi, bez obzira što se s druge strane navodi mnogo različitih priča, koje objašnjavaju taj tragični događaj kao privatne razmirice.
    Iako i to ne treba opovrgavati, čak je i lično nezadovoljstvo knjaza Danila moglo biti jedan od razloga koji ga je pobudio da izvrši strašan zločin. Ipak, i Austrija ne može biti potpuno opravdana zbog te okolnosti da je ubica pripadao stranki nezadovoljnih prognanika iz Crne Gore, jer su htjeli spriječiti stupanje knjaza Danila na knjaževski prijesto. Kolovođe te stranke, kao što je poznato, živjeli su u Zadru, austrijskom glavnom gradu Dalmacije, i živjeli, zahvaljujući samo darežljivosti austrijske vlade, od koje je ta gospoda dobijala značajne penzije za svoje izdržavanje.
    Knjaz Danilo je bio jedan od najčuvenijih crnogorskih vladara. Za vrijeme njegove vladavine Crna Gora je preživjela najteže dane svojeg postojanja, i zahvaljujući umu i energiji svojeg knjaza, u kritične trenutke uvijek je izlazila kao pobjednik. Rana i nasilna njegova smrt nesporno je nenadoknadiv i najveći gubitak koji je ikada doživljavala Crna Gora.
    Sam narod je dugim, neutješnim oplakivanjem svojeg gospodara iskazivao duboko shvatanje tog gubitka, koji se u pokojnikovoj ličnosti sručio ne samo na njegovu domovinu, nego i na sve koji se još muče u ropstvu srpske zemlje, i koji su od pamtivijeka navikli polagati sve svoje najbolje nade na ratobornog Zeka.
    Cetinjski manastir, gdje su prenijeti posmrtni ostaci knjaza, čitavih osam nedjelja, dana i noći bio je pun naroda. Plakali su kao djeca ne samo žene, nego i visoki ratnici, junaci s mračnim, preplanulim licima. Ne treba se čuditi, zaslužio je to knjaz Danilo, i ne treba ga samo oplakivati, nego se uvijek sjećati i vječno ga proslavljati.
    Zaslužio je on to svojim patriotizmom i samopožrtvovanjem, osobinama kojima se izdiže visoko iznad svih vladara, kako Srbije, tako i Crne Gore. Tako je knjaz u ime ideje oslobođenja i ujedinjenja srpske nacije, uvijek i u svakom trenutku bio spreman žrtvovati se životom i tronom. Kome još od srpskih patriota nijesu poznate njegove plemenite riječi, kojima se obratio knezu Srbije, Milošu Obrenoviću: „Kneže, objavio mu je on, idite Vi svojim putem, a ja ću poći svojim. Kada nam se putevi sastave, onda budite sigurni, ja ću prvi pozdraviti Vas za cara čitave Srbije”.
    U tom duhu pisao je i knezu A. Karađorđeviću, kada je na njega polagano toliko neostvarenih nada. „Mi očekujemo signal još ranije od Vas. Dajte Srbiji slobodu, a zatim, ako poželite, postanite car. Ja ću se složiti da imam čast da komandujem stražom kraj kapije dvorca Vašeg veličanstva”.
    Izgleda, bila bi dovoljna samo jedna od tih Danilovih riječi da mu da prvo mjesto u nizu srpskih vladara, i da kod svakog pravog Srbina prema njenu izazove osjećanje ne samo uvažavanja, nego i dubokog poštovanja.

    (Kraj)

  10. #10
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Republika Srpska
    Posts
    5
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Громада фин текст.

  11. #11
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •