[size=6]CRNA GORA NOVIJEG VREMENA - MITAR BAKIĆ[/size]
Preveo s ruskog: Miroljub Ralević

Tekst o vremenu knjaza Danila, „gospodara slobodne i nezavisne Crne Gore i Brda”, objavljen u Sankt Peterburgu 1878. godine

(…)

Usredsređeno djelovanje
Od vremena vladike Petra II, narod u Crnoj Gori zapaženo je počeo da teži sređenijem životu i evropskoj civilizaciji. Crnogorska plemena, koja su se dotada na čelu sa svojim starješinama predstavljala kao nezavisne republike i odvojene države, najzad su počela shvatati potrebu koncentrisanja ujedno i potčinjavanja jednoj višoj, zajedničkoj obaveznoj vlasti za sve. Ta viša vlast, koja je postala centar u kojem je skoncentrisan čitav državni način života Crne Gore, nije pripadala vladici Petru II, kako neki tvrde, već Senatu, koji je on formirao na opštim narodnim skupštinama čijim su odlukama podvrgavani svi najvažniji poslovi Crne Gore. I pored toga vladika je smatran za prvu ličnost u svojoj zemlji i pripadalo mu je izuzetno pravo da predsjedava narodnim skupštinama i Senatom. Prema tome, on je stalno imao punu mogućnost da u svojoj ličnosti, osim duhovne skoncentriše i svjetovnu vlast s pravom neograničenog monarha. Jasno je da bi pri nastavljanju takvog toka stvari u Crnoj Gori vrlo lako mogla nastati pojava, slična vlasti na Zapadu, suprotna, kako duhu vijeka i idejama savremene nauke i civilizacije, tako i principima učenja istočne crkve i tom značaju pravoslavnoepiskopskog čina, čiji su nosioci bili crnogorske vladike. Shvatajući potpuno svu besmislenost takve pojave s jedne strane, i duboko proničući u mogućnost njenog ostvarenja u Crnoj Gori pri postojećem ustavu, s druge strane, da bi to konačno izbjegavao, Danilo je smatrao neophodnim da odvoji svjetovnu od duhovne vlasti i preuzme na sebe samo titulu svjetovnog vladara.

Spajanje u cjelinu
Prihvativši jednom na sebe knjaževsku titulu, Danilo je tim samim otvarao sebi put daljim pogledima, čijem je ostvarenju uporno težio. Prije svega, ta okolnost ga je podizala u očima podanika i davala mu punu slobodu djelovanja da bez ustručavanja skocentriše svu vlast u svoje ruke i postane neograničeni gospodar svoje zemlje. Ipak, ne može se reći da je Danilova težnja nastajala iz same njegove pohlepnosti za vlašću. Ali ako dublje proniknemo u tadašenje prilike u Crnoj Gori i razmotrimo usredsređena Danilova djelovanja, onda dolazimo do ubjeđenja da se sama suština pokretačkog razloga koja ga je podstrekivala na dobijaju svjetovne i pri tome, apsolutna vlast, nije sastojala u Danilovoj želji za vlašću, nego u potrebi da je takva vlast prikladnija za narod koji je ogrezao u plemenski separatizam, koji još nije uspio da se čvrsto ujedini u skladnu cjelinu, i koji se nalazio u primitivnom stanju razvoja. Crnogorci su na svoj način predstavljali takav narod.
Živeći zatvoreno u svojim brdima i planinama, nalazeći se toliko godina u najfatalnijim okolnostima života, razumije se, oni nijesu mogli koristiti uspjehe progresa i nauke. Naprotiv, provodeći čitav vijek u žestokoj borbi s muslimanima, koji su ih i sa svih strana okruživali željeznim obručem, Crnogorci su zbog istorijske potrebe morali da postanu grubi u naravima da utonu u potpuno neznanje i od Turaka usvoje navike veoma svirepih i varvarskih običaja. Istina, u toku reformatorske vladavine Petra ŔŔ, Crna Gora je uspjela da se mnogo izmijeni. Za to vrijeme Crnogorci su se već odvikli mnogih grubih običaja i laganim korakom su počeli da stupaju u sredinu drugih obrazovanih naroda, jer su tada uspjeli da se k njima probiju neki zraci svjetske civilizacije i građanstva. Ali su sve to bile samo kličice, kojima nije bilo teško da opet nestanu. Da ti životni zraci ne bi iščezli u dubinu mraka crnogorskih stijena, će da donesu željenu svjetlost, neophodan je bio jedan zajednički čuvar, obučen neograničenom vlašću istočnog despota, koji bi svojom moćnom rukom podržao tek posijano sjeme unutrašnjeg mira i uređenja Crne Gore i obuzdavao plahu i prgavu narav Crnogoraca, uvijek spremnog da za najmanju uvredu ličnog dostojanstva, proizvoljno, s jataganom u rukama traži sebe u krvavim žrtvama zadovoljstva.
Duboki i pronicljivi Danilov um odmah je shvatio potrebu i socijalni položaj svoje zemlje, kao način za njegovo poboljšanje. Taj način, po Danilovom mišljenju bio je uništavanje postojećeg ustava Crne Gore i umjesto njega uspostavljanje svjetovne neograničene monarhije, kao vlasti koja bi najbolje mogla spojiti u cjelini razdvojena crnogorska plemena i jednom zauvijek učvrstiti uvođenje reda u unutrašnje upravljanje Crne Gore.

Čvrsti centar
Obnavljanje knjaževine u Crnoj Gori davalo je knjazu Danilu perspektivu za postizanje njegovih širih planova, koji su se prostirali izvan granica Crne Gore. Knjaz Danilo je tom činjenicom želio da Crnoj Gori istakne značaj čvrstog centra oko kojeg bi se grupisala ne samo crnogorska plemena, nego i čitava srpska nacija, o čijem je obnavljanju tako strastveno mislio. Bilo mu je dosta poznato da je Crna Gora, taj kutak srpske zemlje, u kojoj je rođen rodonačelnik doma Nemanjića, prvi koji je postavio temelj na kojem je kasnije izgrađeno kolosalno zdanje nekada silne Dušanove imperije. Sjećajući se toga, i istovremeno preduzimajući obnavljanje Zetske knjaževine, knjaz Danilo nije mogao, a da ne sanja da mu Crna Gora, koja je toliko vjekova kao zvijezda vodilja služila srpskom narodu u njegovom mračnom i nesrećnom položaju pod turskim jarmom, može ponovo dati i drugog Nemanju, koji bi još jednom oslobodio i ujedinio sve srpske oblasti.
Odlučujuća djelovanja koja je knjaz Danilo preduzeo protiv Turske, nas najviše ubjeđuju u toj knjaževoj težnji.
Po našem mišljenju, to su glavni motivi koji su pobudili knjaza Danila da odbaci od sebe duhovnu vlast, koju mu je zavještao običaj crnogorskog naroda i duhovnu, svojeg prethodnika vladike Petra ŔŔ, i težnja dobijanja čisto svjetovne vlasti s titulom knjaza.