First Day Of My Life

**getaway blues** · 19-04-11, 13:55

Kada su ljudi, bitni ili manje bitni, odlazili - nekako najtuznije u svemu tome, pored toga da ih vise nece biti tu - jeste nacin na koji su ljudi oko mene, pa i ja sam, to smijestali u jednu sivu fasciklu sjecanja. Osjecaj prisnosti, vezanosti, potrebe da oni budu tu bi prolazio - i ostajala bi ta neka ljustura od datuma, trenutaka, prica koje opet mogu biti svacije... Sjecanja su mi uvijek nosila u sebi taj neki element surovosti - jer me drze na distanci od onoga za koga se vezu, cak i u tolikoj mjeri, da mi se uvijek cinilo da se ne radi o mojim sjecanjima, nego necijim tudjim, nekog mene bivseg ciju sijenku jedva prepoznajem. Ljudi su odlazili, zauvijek - i svaki put odnosili i nepovratan dio mene, tako da je meni, sadasnjem - onaj ja sa 18, 20 godina, neprepoznatljiv. Da se sretnemo na ulici... jedan drugom ne bi imali sta da kazemo.

Priznajem, da je veliki dio onoga za sta smatram da trenutno jesam, ili makar dio onoga sto sam u stanju da prepoznam i definisem - jeste posvjesni mehanizam, ili nacin kako da se izborim sa sopstvenim sjecanjima i nostalgijama. Vise nemam problem da pustim ljude da odu, svaku nostalgiju sam naucio da stisham, a opet ne i da ugasim potpuno - jer onda opet dodjoh do one sive fascikle koju smatram najvecim porazom i najmanje ljudskom; trudim se da sopstvena sjecanja otrgnem iz kola stereotipa, i pazljivo ih biram... Trudim se da neka tuga ostane tuga, ali joj ne dam da se razmahne i povampiri; cesto sebe hvatam, na nekim mjestima, da me dotakne odjek neke stare radosti podijeljene na tom mjestu, pa da pocnem bez razloga da se smijem (sto nije bas prijatna situacija, kad nijeste sami u tom trenutku

) - i svaki dan balansiram tako, izmedju onoga sto je proslo i sto se na milion nacina prishunja, iskrade - i onoga sto jeste, i sto ce biti. Sto mora biti.

I primijetio sam, da zelje, planove, nadanja, za svaki naredni dan, ili za ono sto ce biti za 5, ili 15 godina, ono sto zelim da postignem ili ono sto zelim da osjetim, nebitno - sve vise projektujem na osnovu onoga sto sam vec prozivio. Ne znam da li je to ispravno, vjerovatno nije - jer osjecanja su najljepsa kada nas dotaknu na novi nacin, odrastanjem sve to postaje zrelije, sa vise boja, slojevitije... A i neke od najljepsih stvari koje su mi se desile do sada - su se desile onda kada ih nijesam ocekivao. Na primjer - znam da sam bio zaljubljen, mozda i volio, ne jednom - ali sada taj osjecaj daleko od toga da se moze i naslutiti; naravno, nemam potrebu niti zelju da to nesto opet prozivim na isti nacin, ali... nekako mi se cini nepravednim, da kada nostalgija, ili patnja za nekom osobom prodje, ode i svaki nagovjestaj da je tu negdje sa lijeve strane grudnog kosha ikad nesto postojalo. A umjesto tamo, nadje se u sivoj fascikli. Prihvatam cak da je to i ispravno - jer sebe pripremamo za nesto novo, koje, ubijedjen sam, dodje uvijek (mozda kako starimo sve teze, jer smo umorniji, racionalniji, tesko nam ista uspije izvuci tlo pod nogama, naucimo da igramo odbranu efikasno kao Vidic i Ferdinand) - ali mi se sve to cini nekako... neljudski. Nekad smo voljeli, zivjeli za svaki dodir i za svaki korak i miris - samo zato da bi to podijelili sa nekim koga osjecamo, i na kraju ostane - samo niska razbacanih sjecanja, o dvije osobe koje vise apsolutno ne poznajete. Mada, ko zna... mozda jeste najpravenije da taj prostor izvan vremena ostane samo njihov, ne trebam im ja sadasnji koji igram na 0:0 ili 1:0 tamo.

Volio bih, kada bi mogao da se sjetim, uvijek... kako je nesto pocinjalo. Sjecam se prvih susreta, prvog osmijeha, u nekim situacijama tacno mogu da docaram i dozovem - trenutak, mjesto, koliko je sati bilo, zbog cega smo se bas tada upoznali, sta je pisalo na njenoj majici, ili kakve je smijesne pertle na patikama imala, ili cak koja je pjesma isla u kolima koja su u tom trenutku tuda projurila, ili kako je moj klub toga dana pobijedio ili razocarao, ili... dakle, milion detalja za te neke bitne trenutke - ali sam osjecaj je stran, dalek. Ne zaljubljujem se na prvi pogled, tako da ne mogu nikada reci - e, tada i tada sam poceo da je osjecam. Zaljubljivanje cini mi se mogu da najbolje definisem i da kazem - da, to je to! - onda kad neko pocne da mi nedostaje, ili kad u sebi osjetim neko zrno posesivnosti (eto, opet ne umijem da te neke najljepse osjecaje vezem za bilo sta radosno i slobodno i lijepo, nego uvijek za nesto obojeno kapljom sjete) - ali opet, tesko da mi uspijeva da sebi docaram, kada je taj prvi osjecaj uspijevao da se prishunja. Ne znam, da li vi to uspijevate? Znate li, sa sigurnoscu, kada i kako ste pocinjali da volite? Da li je za to postojao neki dogadjaj, koji bi u vama napravio prelom - ili ste se jednog jutra jednostavno probudili, protrljali krmelje iz ochiju - i znali, to je to, zatreskao sam se? Ili nesto slicno? Ja ne mogu. Mozda zato sto bi mi taj neki prizvani osjecaj nedostajanja koji bi mi govorio da sam zaljubljen - bio sada previse bolan, pa da udje u bilo kakvo sjecanje...

Ne vjerujem da postoji neki univerzalni recept za zaljubljivanje. Ne vjerujem ni da postoji neki univerzalni recept da nam se neko svidi, uopste - osim dobre komunikacije, i osjecaja da koliko kvalitetno govorite sa tom osobom, toliko kvalitetno i cutite. Mislim da tu negdje treba dodati i osjecaj povjerenja, i zelje da podijelite nesto svoje, intimno i licno, i naravno osjecaj zelje da toj osobi, pored vas, bude dobro. Eto, to je, makar meni, sasvim dobra i kvalitetna podloga u nama za jedno cisto i naivno svidjanje. Podloga o kojoj treba brinuti, nadati se svake zime lijepom snijegu koji ce je drzati toplom i mirisnom, na proljece je cistiti i ciniti mekom i radovati joj se i vjerovati u to nesto u sebi - i na kraju tu posaditi klicu sjete i nedostajanja za jednu zaljubljenost. I uz malo srece, posle jos vise brige i posvecivanja, vjerujem da jesen nikada nece ni doci... To je nesto sto vrijedi jednog vjerovanja, a i za sta znam da postoji, ne treba mi mnogo daleko da odem - gledam moje roditelje, i sve vise kontam da, koliko god brazde na njihovom licu postaju dublje i prekrivenije bijelom izmaglicom sjecanja i zaborava - toliko vise i znam da na njihovoj livadi jesen nikada nije dosla. To je nesto sto mi mnogo znaci.

Ljudi su takvi, vole da vjeruju u stvari koje su van vremena, ili nadilaze vrijeme, ili ga pobjedjuju... Milijarde ljudi ce u Nedjelju slaviti ideju da skromnost, pozrtvovanje, vjera u sebe i u druge, vjera da smo svi dio jedne velike price sa konacnim ciljem koji je jos tamo na pocetku bio zacrtan, i prije svega toga ljubav - pobjedjuju prolaznost. I ne mogu da zamisle zivot bez toga, niti ima smisla... Najljepsi pocetak je, cini mi se, onaj u kom se vec nazire ispunjenje. Do kojeg nas dijeli samo korak, mali klik, nebitno koliko ih vremena odvajalo uvijek se cini malim korakom...

Zato, hajde da pricamo o pochecima. Vi, koji ste na svoje ponosni, ili koji svoje pocetke zivite, ili vi koji im se nadate...

**Oljce** · 19-04-11, 15:37

Fino napisano. Pre svega, vise sam cenila ljubav od zaljubljenosti i svoju i tudju. Tacno znam sta sam pocela da volim kod nekoga a kad... to je duzi vremenski period. Zaljubljenost je ushicenje sa kojim docekujete nekoga, mislite na nekoga, pamtite detalje, sta voli da jede i prelepo stanje ako je popraceno ljubavlju koja je negde ispod toga svega, dublje. Posto nije rpica sta je ljubav sta zaljubljenost i jer je to ispricano mnogo puta, tacno sta sam zavolela kod nekih... Uglavnom zavolim osobine za koje je potrebno dosta vremena da se dokazu, posvecenost, iskrenost, neku naivnu prirodu, verovanja u prave ljubavi, nemogucnost da budes sa nekim ko ti se ne svidja dovoljno... Zavolim nacin na koji me taj neko voli... mislim da je to najblizi odgovor jer obuhvata i njegovu licnost i moju i taj neki spoj.

Danas jeste First day of my life, kad pocnjem po prvi put da se osecam kao nekad, kao pre i kad ovaj avatar potpuno odgovara meni po prvi put. Pre cega ili koga? Samo kao pre, kad verujem da je sve najbolje bas ovako kako je. Getaway, necu ti slati poruku skorije, obecavam

How many times must we tell the tale?How many times must we fall?
Living in lost memory
You just recalled

**kuglica** · 20-04-11, 08:10

Ni ja ne mogu da se sjetim kada se to tačno desilo GB, mislim da sam jedno jutro nekako samo to znala... Eto tako najlakše da objasnim. na žalost, sjećam se trenutaka kad je ljubav prestala, i to baš slikovito. I ne dam da mi pomute vid, ili pokvare raspoloženje, čak i toga kad se sjetim fino mi bude po nekad

rado se sjećam lijepih trenutaka, prošlih, i sadašnjih

**Oljce** · 21-04-11, 16:59

Steta da se ovakva tema zaboravi ... Nastavak... First day of my life, ne moze biti kad ti neko nametne taj dan, taj period, nista sto ti sam nisi odlucio, mozda bolje reci, osetio da je dosao taj dan, kad se probudis sa osmehom na licu i budes srecan eto tako, jer je sve zeleno, iako nema nijednog studenta, iako su ti svi prijatelji sa strane i sam si, gledas komediju i smejes se u praznoj sobi... Tako pocinje first day i onda ide dalje... Idu sitnice koje si zaboravljao neko vreme, kad ti nije potrebna ni poruka, ni poziv. Second day... osecaj da si spreman da te neko zavoli, ovoga puta onako kako treba

Nema vremena za zanemarivanje koliko mozes da das i dobijes.

**Mojsije** · 21-04-11, 17:14

Treba prvo procesuirati kraj da bi se krenulo opet sve ispocetka. Ali do toga je dug put... ihaa....

**Oljce** · 21-04-11, 19:07

A i taj dug put ima kraj

**getaway blues** · 21-04-11, 23:27

Uvijek ga sretnem na autobuskoj stanici. Tj. ne bas tu, malo dalje, na uglu gdje prestaje sivilo stanichnog betona i mermera, i doceka vas grad, vash grad, ili grad kroz koji nevoljno prolazite i stran vam je... U mom slucaju - moj grad. E tu on stoji, tu nema nikog, taksisti koji su malo dalje bi ga vjerovatno potjerali sa ulaza u stanicu, ili da je blize njihovom mjestu, osunchanom, nasmijanom, pod topolama... Oni ne vole takve tipove. Za sve njih je on - jedna matora nesreca, budala iz ko zna kog razloga, koja zivi od milostinje za koju nema ni petlje da je zatrazhi.

Prici ce vam, jako kulturno, primijeticete da je malo zapushtaniji, ali sa glasom i savrsenim akcentom onih starih spikerki koje su nekad vodile dnevnik a sada vode jutarnje emisije na radiju koji niko ne slusa - i objasniti da ide za Beograd, da mu autobus polazi, podigne ruku, ispruzhi palac i kaziprst, fiksira pogled na njih, i vi mozete tuizmedju negovih prstiju da zamislite tih magicnih 50 centi, zbog kojih nece zakasniti, pobjeci iz svog grada, otici tamo gdje je inace zavrsavala najljepsa mladost Niksica decenijama. I ja sam najcesce prolazio, sa odgovorom ili bez...

A onda mi je u jednoj prilici receno - da je to bio jedan nastavnik, kome je zena bolovala na VMA u Beogradu, a on nije stigao da dodje iz Nk prije nego je umrla. I od tada luta oko stanice, okrivljujuci sebe, nemastinu jedne sredine i jednog vremena, sta sve ne... Daleko van granica realnosti. I juce ga opet srecem, i pustam da odigramo svoju malu igru, ja krajnje zacudjen kao da prvi put slusam pricu, a on u zurbi, postidjen, samo sto nije krenuo... I tako je uvijek. Voli li on svoju zenu i dalje, da li je ljubav bila takva da je presla tu neku granicu, necega sto ostatak svijeta smatra normalnim? Ne znam, ne mogu da mu sudim, znam samo da za njega novog pocetka nema. Nema ni za mene u tom gradu, dodjem kao turista, prvi dan fotoaparat oko vrata, i idemo, u potragu za izumrlim vrstama. For a month of Sundays, burn the town where I was born... A to je kukavicluk, za sebe makar mogu da kazem ako ne za njega, traganje za necim sto je nekad bilo, na tim ulicama.

Sa svojim gradom sam se morao prvo pomiriti... da ce uvijek biti isti, uvijek jednako lijep u aprilu i vec uveo u maju, zamrznut u vremenu, a daleko od sjaja toga vremena kada je ono bilo. Pomirenje za mene znaci pocetak. Volio bih, jednog dana, nekoga posebnog tu da dovedem - i ispricam mu sve smijesne i tuzne falinke te sredine... i opet da ispricam da sam i na to ponosan. Glupo je nekako, kad skontas sa 26 godina, da se nedje, u nekom gradu, u nekoj drzavi i u nekom svijetu, nikad nista nece promijeniti. To je klasicno predavanje, nema sanse da je odrastanje... Ali eto. I to takvo se voli.

**Oljce** · 23-04-11, 18:50

Originally Posted by getaway blues

Pomirenje za mene znaci pocetak. Volio bih, jednog dana, nekoga posebnog tu da dovedem - i ispricam mu sve smijesne i tuzne falinke te sredine...

Tacno tako

Mogu ti reci, posto je ovo nasa tema i vrsta privatnog chata

, da nema lepseg osecaja nego prestati uzaludno da radis nesto

Videcemo se u Pg. Attachment 56605 Poslednja recenica nepostojeceg vec dnevnika bi bila

I know I must remain inside this silent
well of sorrow

**Zlobnica** · 26-04-11, 12:01

Moj zivot je uvjek bio na ivici,ivici smjeha i suza,srece i bola,zivota i smrti. . .
Sve je prolazilo nekako usputno,ljubavi,dogadjaji,iskustva,sve odlazilo u nepovrat. . .
Cujem disanje,kao da me vraca u san,otkucaji srca kao da su sat koji je tek poceo da kuca,tako cudno. . .
Borim se sa snom i otvaram oci,tu je,ruka u mojoj kosi,savrseni mir na licu kao da sanja najlepsi san,tako nestvarno. . .
Ali ipak tu je, "Volim te", da li sam to rekla? Da li sam se usudila to da izgovorim?
Usne se sire u osmjeh,otvara oci. . .
Ne, ne, ne. . . Da li sam to stvarno rekla? Ili samo pomislila. . .
Zagrljaj,otkucaji me smiruju, tonem u san. . .
Ne znam, mozda sam to rekla, mozda i nisam, mozda nikad i necu. . . Ali znam to je first day of my life. . .
(izvinte sto vam malo pokvarih caskanje

)

**Oljce** · 26-04-11, 12:26

A ja se osecam odlicno

Moras da se menjas, sam.

**InDiJaNkA** · 26-04-11, 13:18

Za novi pocetak (starog pocetka i nema, zar ne, to je zapravo nastavak...) potrebno je da ga zaista zelis.
Ne ono zavaravanje sebe - promijenila sam frizuru, nabacila lazan osmijeh i prkosim svijetu time sto cu govoriti da sam krenula dalje.
Pod tim podrazumijevam da mi dan pocinje tako sto cu sebi reci da zaista vrijedi ustati i uciniti nesto korisno.
Zivot ne cini jedna stvar, niti jedna osoba- iako mu moze dati ljepsi smisao.
Treba znati uzivati u sitnicama - suncu, citanju, setnji, malim znacima paznje velikih prijatelja.
Jer, sreca je tu - ali nikad nece doci sama. Naci ce je samo borci. I ja sam uvijek bila jedna od njih.

P.S. A sto se tice mirenja i starih/novih pocetaka, Selimovic je napisao bolnu istinu - Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav...

**Raquel** · 26-04-11, 16:28

Originally Posted by InDiJaNkA

P.S. A sto se tice mirenja i starih/novih pocetaka, Selimovic je napisao bolnu istinu - Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav...

Potpis i pecat

**Prekidi_stvarnosti** · 02-05-11, 23:25

Originally Posted by InDiJaNkA

Jer, sreca je tu - ali nikad nece doci sama. Naci ce je samo borci. I ja sam uvijek bila jedna od njih.

Za srecu se ne bori, ona se stvara. Svako od nas je srecan koliko mu um dopusta. I sto se manje opires ( boris ) prije ces je naci u sebi. Ona je uvijek bila tu, nijesi porazila vojsku niti nestvarne azdaje i ostala mitoloska bica koja izadjose iz Hada. Mozda si morala preplivati neku rijeku, preskociti poneki zid, zazmuriti i vidjeti sunce, nebo, osmijeh. Nije to zbog tvog horoskopa, niti zbog kiseonika koji udises, niti zbog suncanog ugla nad piramidama. To je nesto sto izlazi iz tebe, cime se odajes. I onda kad naucis da budes priroda, shvatis da si u stvari ti sreca, da je svaki trenutak prvi trenutak zivota takvog kakav jesi, jer vec sledeceg si neka nova kombinacija. A ako mislis da si nesrecna kombinacija u bilo kom trenutku, dovoljno je da zazmuris i...

P.s. Evo bas kako ja sebe odajem, kako izgleda sreca kad se uveca:

**^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^** · 06-05-11, 10:48

Originally Posted by InDiJaNkA

Za novi pocetak (starog pocetka i nema, zar ne, to je zapravo nastavak...) potrebno je da ga zaista zelis.
Ne ono zavaravanje sebe - promijenila sam frizuru, nabacila lazan osmijeh i prkosim svijetu time sto cu govoriti da sam krenula dalje.
Pod tim podrazumijevam da mi dan pocinje tako sto cu sebi reci da zaista vrijedi ustati i uciniti nesto korisno.
Zivot ne cini jedna stvar, niti jedna osoba- iako mu moze dati ljepsi smisao.
Treba znati uzivati u sitnicama - suncu, citanju, setnji, malim znacima paznje velikih prijatelja.
Jer, sreca je tu - ali nikad nece doci sama. Naci ce je samo borci. I ja sam uvijek bila jedna od njih.

P.S. A sto se tice mirenja i starih/novih pocetaka, Selimovic je napisao bolnu istinu - Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav...

prelijpo Draganchice... Uzhivam u tvojim postovima...i vec se osjecam sretnije

**^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^** · 06-05-11, 11:08

[QUOTE=getaway blues;2179860]Kada su ljudi, bitni ili manje bitni, odlazili - nekako najtuznije u svemu tome, pored toga da ih vise nece biti tu - jeste nacin na koji su ljudi oko mene, pa i ja sam, to smijestali u jednu sivu fasciklu sjecanja. Osjecaj prisnosti, vezanosti, potrebe da oni budu tu bi prolazio - i ostajala bi ta neka ljustura od datuma, trenutaka, prica koje opet mogu biti svacije... Sjecanja su mi uvijek nosila u sebi taj neki element surovosti - jer me drze na distanci od onoga za koga se vezu, cak i u tolikoj mjeri, da mi se uvijek cinilo da se ne radi o mojim sjecanjima, nego necijim tudjim, nekog mene bivseg ciju sijenku jedva prepoznajem. Ljudi su odlazili, zauvijek - i svaki put odnosili i nepovratan dio mene, tako da je meni, sadasnjem - onaj ja sa 18, 20 godina, neprepoznatljiv. Da se sretnemo na ulici... jedan drugom ne bi imali sta da kazemo.

Priznajem, da je veliki dio onoga za sta smatram da trenutno jesam, ili makar dio onoga sto sam u stanju da prepoznam i definisem - jeste posvjesni mehanizam, ili nacin kako da se izborim sa sopstvenim sjecanjima i nostalgijama. Vise nemam problem da pustim ljude da odu, svaku nostalgiju sam naucio da stisham, a opet ne i da ugasim potpuno - jer onda opet dodjoh do one sive fascikle koju smatram najvecim porazom i najmanje ljudskom; trudim se da sopstvena sjecanja otrgnem iz kola stereotipa, i pazljivo ih biram... Trudim se da neka tuga ostane tuga, ali joj ne dam da se razmahne i povampiri; cesto sebe hvatam, na nekim mjestima, da me dotakne odjek neke stare radosti podijeljene na tom mjestu, pa da pocnem bez razloga da se smijem (sto nije bas prijatna situacija, kad nijeste sami u tom trenutku

) - i svaki dan balansiram tako, izmedju onoga sto je proslo i sto se na milion nacina prishunja, iskrade - i onoga sto jeste, i sto ce biti. Sto mora biti.

I primijetio sam, da zelje, planove, nadanja, za svaki naredni dan, ili za ono sto ce biti za 5, ili 15 godina, ono sto zelim da postignem ili ono sto zelim da osjetim, nebitno - sve vise projektujem na osnovu onoga sto sam vec prozivio. Ne znam da li je to ispravno, vjerovatno nije - jer osjecanja su najljepsa kada nas dotaknu na novi nacin, odrastanjem sve to postaje zrelije, sa vise boja, slojevitije... A i neke od najljepsih stvari koje su mi se desile do sada - su se desile onda kada ih nijesam ocekivao. Na primjer - znam da sam bio zaljubljen, mozda i volio, ne jednom - ali sada taj osjecaj daleko od toga da se moze i naslutiti; naravno, nemam potrebu niti zelju da to nesto opet prozivim na isti nacin, ali... nekako mi se cini nepravednim, da kada nostalgija, ili patnja za nekom osobom prodje, ode i svaki nagovjestaj da je tu negdje sa lijeve strane grudnog kosha ikad nesto postojalo. A umjesto tamo, nadje se u sivoj fascikli. Prihvatam cak da je to i ispravno - jer sebe pripremamo za nesto novo, koje, ubijedjen sam, dodje uvijek (mozda kako starimo sve teze, jer smo umorniji, racionalniji, tesko nam ista uspije izvuci tlo pod nogama, naucimo da igramo odbranu efikasno kao Vidic i Ferdinand) - ali mi se sve to cini nekako... neljudski. Nekad smo voljeli, zivjeli za svaki dodir i za svaki korak i miris - samo zato da bi to podijelili sa nekim koga osjecamo, i na kraju ostane - samo niska razbacanih sjecanja, o dvije osobe koje vise apsolutno ne poznajete. Mada, ko zna... mozda jeste najpravenije da taj prostor izvan vremena ostane samo njihov, ne trebam im ja sadasnji koji igram na 0:0 ili 1:0 tamo.

Volio bih, kada bi mogao da se sjetim, uvijek... kako je nesto pocinjalo. Sjecam se prvih susreta, prvog osmijeha, u nekim situacijama tacno mogu da docaram i dozovem - trenutak, mjesto, koliko je sati bilo, zbog cega smo se bas tada upoznali, sta je pisalo na njenoj majici, ili kakve je smijesne pertle na patikama imala, ili cak koja je pjesma isla u kolima koja su u tom trenutku tuda projurila, ili kako je moj klub toga dana pobijedio ili razocarao, ili... dakle, milion detalja za te neke bitne trenutke - ali sam osjecaj je stran, dalek. Ne zaljubljujem se na prvi pogled, tako da ne mogu nikada reci - e, tada i tada sam poceo da je osjecam. Zaljubljivanje cini mi se mogu da najbolje definisem i da kazem - da, to je to! - onda kad neko pocne da mi nedostaje, ili kad u sebi osjetim neko zrno posesivnosti (eto, opet ne umijem da te neke najljepse osjecaje vezem za bilo sta radosno i slobodno i lijepo, nego uvijek za nesto obojeno kapljom sjete) - ali opet, tesko da mi uspijeva da sebi docaram, kada je taj prvi osjecaj uspijevao da se prishunja. Ne znam, da li vi to uspijevate? Znate li, sa sigurnoscu, kada i kako ste pocinjali da volite? Da li je za to postojao neki dogadjaj, koji bi u vama napravio prelom - ili ste se jednog jutra jednostavno probudili, protrljali krmelje iz ochiju - i znali, to je to, zatreskao sam se? Ili nesto slicno? Ja ne mogu. Mozda zato sto bi mi taj neki prizvani osjecaj nedostajanja koji bi mi govorio da sam zaljubljen - bio sada previse bolan, pa da udje u bilo kakvo sjecanje...

Ne vjerujem da postoji neki univerzalni recept za zaljubljivanje. Ne vjerujem ni da postoji neki univerzalni recept da nam se neko svidi, uopste - osim dobre komunikacije, i osjecaja da koliko kvalitetno govorite sa tom osobom, toliko kvalitetno i cutite. Mislim da tu negdje treba dodati i osjecaj povjerenja, i zelje da podijelite nesto svoje, intimno i licno, i naravno osjecaj zelje da toj osobi, pored vas, bude dobro. Eto, to je, makar meni, sasvim dobra i kvalitetna podloga u nama za jedno cisto i naivno svidjanje. Podloga o kojoj treba brinuti, nadati se svake zime lijepom snijegu koji ce je drzati toplom i mirisnom, na proljece je cistiti i ciniti mekom i radovati joj se i vjerovati u to nesto u sebi - i na kraju tu posaditi klicu sjete i nedostajanja za jednu zaljubljenost. I uz malo srece, posle jos vise brige i posvecivanja, vjerujem da jesen nikada nece ni doci... To je nesto sto vrijedi jednog vjerovanja, a i za sta znam da postoji, ne treba mi mnogo daleko da odem - gledam moje roditelje, i sve vise kontam da, koliko god brazde na njihovom licu postaju dublje i prekrivenije bijelom izmaglicom sjecanja i zaborava - toliko vise i znam da na njihovoj livadi jesen nikada nije dosla. To je nesto sto mi mnogo znaci.

Ljudi su takvi, vole da vjeruju u stvari koje su van vremena, ili nadilaze vrijeme, ili ga pobjedjuju... Milijarde ljudi ce u Nedjelju slaviti ideju da skromnost, pozrtvovanje, vjera u sebe i u druge, vjera da smo svi dio jedne velike price sa konacnim ciljem koji je jos tamo na pocetku bio zacrtan, i prije svega toga ljubav - pobjedjuju prolaznost. I ne mogu da zamisle zivot bez toga, niti ima smisla... Najljepsi pocetak je, cini mi se, onaj u kom se vec nazire ispunjenje. Do kojeg nas dijeli samo korak, mali klik, nebitno koliko ih vremena odvajalo uvijek se cini malim korakom...

Zato, hajde da pricamo o pochecima. Vi, koji ste na svoje ponosni, ili koji svoje pocetke zivite, ili vi koji im se nadate...

Zaista...si me ostavio bez texta...shto je rijetkost! svaka cast... Svidja mi se kako uvijek naslozish "kockice" a pritom izbor rijechi bude vishe nego perfektan...

Tesko je reci kad pocinjesh da volish... Mislim, odrediti precizno trenutak, u toliko casova, toga dana... Upravo ono o cemu si i sam govorio...potreba za nekim...nedostajanje..zelja da se probudish i osoba bude prvo shto cesh vidjeti... zurish da se probudish pored osobe koju volish kako bi je slusao dok prica, dok se smije, dok gunjdja...kako bi je gledao...i osjecao se ispunjeno...podjednako ispunjeno kao i kad cutite... Zhelja da toj osobi budesh sve...i dash sve...a da pritom ne osjetish ni jednog trenutka potrebu da trazish neshto kao hm...u nedostatku bolje rijechi "protivuslugu"... to je onda kad ti svaki dan pocinje i zavrshava se mislima i njegovim imenom...
uhhh...teshko teshko... toliko toga mozhesh napisati o ovom...a da nikad ne bude dovoljno...

**elizapg** · 07-05-11, 16:23

GB je rijesio da cure ostavlja bez teksta odje

. Zaista me rijetko ko zadivi u nacinu izrazavanja, stilu pisanja, generalno obimom i kvalitetom svog vokabulara. Svaka cast!

E sad, sto se teme tice, zaista je neiscrpna ali evo mali osvrt.
Tezak je svaki gubitak a tek osobe bez koje nismo mogli da zamislimo dan. Najgore od svega mi je nesposobnost danasnje omladine da istraju u necemu. Prosto, nedostatak volje da se bore u ljubavi za one do kojih im je stalo. Koliko znam veza da su trajale godinama, deceniju i sl. i onda se raskrste i svako svojim putem i sto je najcesce od svega, odmah posle takvih veza uskoce u nove, vrlo kratke i odluce se za ono sudbonosno da za cio zivot. Ne razumijem i nikad necu, mozda jer sam neko ko kad zavoli nekog, prosto ne umije u potpunosti da ga se odrekne i izbaci iz srca, o bilo kojoj vrsti ljubavi da se radilo.
Razumijem kad veze ne funkcionisu ali u danasnje vrijeme je manje trpeljivosti i tolerancije i zar treba da provedem dobar dio svog zivota s nekim i onda kazemo cao kao da se nista nije desilo. I to mi je najzalije od svega. Umisljanje i nepriznavanje da je nesto ikad postojalo, bilo. Sve manje je zaista ljudi, jakih licnosti koji ce tu svoju "sivu fasciklu" nositi s sobom dostojanstveno i bez imalo srama ili kajanja.
Zato mi je i tesko da "prebolim nekog". U mom zivotu radi se samo o jednoj osobi koju sam voljela, a mogu reci i dalje volim- ne onom jacinom kao nekada, koja je obuhvatala zelju da se ta osoba vidi, cuje, dodirne svaki dan ( to je vec neka vrsta blage zavisnoti

), vec na onaj tihi nacin, kad imamo potrebu da je nekad i vidimo i samo cujemo da je ok i da je srecna i nista vise i da negdje u krajicku te fascikle ostaje ona humana potreba i obecanje da na vas moze racunati ako vam ikada zatreba.
Priznajem, losa sam u ostavljanju osoba za sobom, naravno ne u smislu napadnosti prema toj osoba nego u smislu mog unutarnjeg osjecaja za koji jedino sama mogu znati kakav je. Ah, ta nostalgija, sjecanja...
Opet, s druge strane, vrlo sam otvorena i komunikativna i uvijek izvucem snagu za nove pocetke, pokusaje. Idem iz krajnosti u krajnost, sto je najgore za mene samu jer citav zivot mirim te dvije suprotne strane.
Nije mi puno trebalo da prckam po svojoj sivoj fascikli pa da saznam kad sam shvatila da mi taj neko nesto znaci. Negdje ranije, kroz druge teme, pominjala sam taj osjecaj, par momenata, kad sam prosto, osjetila to je to

. Radilo se o svega par minuta odsustva osobe s kojom u tom trenutku nisam imala nista vise od prijateljstva. Toliku sam tjeskobu, neopustenost, nestrpljivost osjecala dok ta osoba se nije vratila. Kad je dosla, kao da vam je neko ubrizgao inekciju mofijuma haha, osjecaj smirenosti, opustenosti. I u tom, neocekujucem osjecaju znala sam da je on nesto moje, domace... lice koje kada vidite, znate da ste kod kuce

. I dan danas se tako osjecam. Jbg. vise se i ne borim protiv tog osjecaja, samo sam ga prigrlila i to je to. Znam da cu opet to naci. Znam jer vjerujem u to, jer zelim svim svojim bicem. A u zivotu vam se i desavaju stvari onakve kakve su vam i misli. Ono sto zracite, to i privlacite. A vjera u ljubav za sva vremena me ne pusta. Nisam nerealna, samo volim da volim vise od svega

**Miss_Lucifer** · 11-05-11, 22:51

Originally Posted by getaway blues

Zato, hajde da pricamo o pochecima. Vi, koji ste na svoje ponosni, ili koji svoje pocetke zivite, ili vi koji im se nadate...

Svaki moj početak unapred je određen prošlošću i obojen unapred pripremljenim očekivanjima, tako da tu nema neke novine.

**Imas PM** · 18-05-11, 08:00

kod mene miss je donekle isto, al samo jednom prosloscu mi je obojan svaki pocetak, onom kojom ne zelim da ponovim ( da me ne shvatite pogresno ne zbog druge strane, dabogda svaka ikad za zivota takva bila, vec zbog sebe i sopstvenih gresaka, magli crnila i oblaka ) i svakim novim pocetkom zelim biti nov bolji jaci sigurniji (nemam vise straha ni trunke od icega, odbacivanja, ili ko zna cega sve ne) ....................
sp.