Dana 9. kolovoza zajedno s gosp. Josipom Esterajherom, s dva ogromna šlepera humanitarne pomoći krenuo sam po zapovijedi predsjednika Franje Tuđmana u Glinu i Topusko (hrana i piće i druge potrepštine) Srbima, osobito ženama i djeci, koji su tamo već dva-tri dana bez hrane i vode. S teretnim vozilima nismo mogli dalje od Gline. Ostavili smo ih s vozačima u Glini i odlučili sami krenuti u Topusko. U Glini sam sreo gospodina Petera Galbraitha, veleposlanik SAD-a u Republici Hrvatskoj. Pitao sam ga, ima li primjedbe na našu obrambenu akciju. Odgovorio mi je, da nema primjedbi. Sve teče, reče mi, u najboljem redu. Divi se našim vojnicima.
Kad smo stigli u Topusko, već se bila počela oblikovati povorka srpskih izbjeglica, koji su pošto-poto htjeli napustiti Hrvatsku unatoč našega nagovaranja da ostanu ovdje gdje je njihova domovina. Dobio sam od generala Stipetića zapovijed da stanem na čelo povorke i da ljude odvedem kroz Glinu i Sisak na autocestu i da im na prvoj benzinskoj stanici na autocesti podijelimo hranu. Tako je i bilo. Pratio sam kao predstojnik ureda za prognanike i izbjeglice kolonu u autu s Josipom Esterajherom odmah iza naše policije i predstavnika ECMM-a. Povorku su pratili dužnosnici UNCRO-a, ICRC-a i ECMM-a, predstavnici Hrvatskoga crvenog kriza i djelatnici socijalne zaštite, a osiguravali su ga pripadnici MUP-a Hrvatske. U povorci je moglo biti između oko deset tisuća osoba, što civila što učesnika srpske paravojske. Kod Siska smo stajali oko sat vremena, jer su autobusi i teretna vozila bila prenatrpana stvarima srpskih izbjeglica i nisu mogla proći kroz podvožnjak kod Siska. Tada sam razgovarao sa gosp. Johannom Krambom, predstavnikom promatračke misije Europske zajednice (ECMM) o egzodusu hrvatskih Srba s oslobođenih područja. Johann Kramb mi je izjavio "da mu nije jasan razlog zbog kojega ljudi odlaze iz Hrvatske". Ocijenio je da je posrijedi tzv. "efekt lavine", kod kojega svi odlaze a da ne znaju ni zašto ni kamo. Pitao sam ga što da učinimo s tolikim brojem izbjeglica, da li da ih silom vratimo njihovim kućama. On mi je rekao: "Ne, nipošto! Morate ih pustiti da idu kamo su odlučili otići." To isto su mi rekli i predstavnici UNHCR-a. Upitao sam ga kako ocjenjuje naše ponašanje prema ljudima u povorci. Kramb mi je ustvrdio da nema pritužbi na naše ponašanje, to jest na ponašanje hrvatskih vlasti. "Sve se odvija vrlo dobro. Naravno, ima sitnih teškoća koje su razumljive kod organizacije tako velikoga broja izbjeglica, ali, općenito govoreći, ono sto sam ja vidio govori da je sve u redu", kazao mi je Kramb.
Dodao je da je danas poslijepodne u Glini čuo kako je stotinjak Srba poželjelo ostati na oslobođenim područjima Hrvatske, ali im to nisu njihovi (to jest Srbi) htjeli omogućiti.
U istoj stanci kod Siska iskoristio sam priliku i obratio se muškarcu u srpskom automobilu, koji je bio u vojnoj uniformi s revolverom o pojasu - za kojega mi je gospodin Kramb rekao da je ministar u Krajinskoj vladi, nažalost, zaboravio sam mu ime - da okrene kolonu odbjeglih Srba u obrnuti smjer pa da se svi vrate svojim domovima. Sve ih naš predsjednik poziva da ostanu u Hrvatskoj i da im jamči sigurnost.
Odgovorio mi je: "Vlasti Srpske Krajine odlučile su i naredile da se svi povučemo u Jugoslaviju, te nema povratka".
Negdje oko 15.30 stigli smo na autocestu i na prvoj benzinskoj stanici prije Lipovljana podijelili im piće, mlijeko, kruh, cigarete i gorivo za njihova vozila, sve besplatno. Dijelili smo im i letke kojima ih predsjednik Tuđman poziva da ostanu u Hrvatskoj, u svojoj domovini i da ne odlaze iz Hrvatske. Nisu htjeli ni čitati te letke. To isto smo ponovili i drugi dan, u jutro kod Županje. Naredio sam predstojniku Regionalnog ureda Vinkovci da organizira humanitarnu pomoć Srbima i da im podijeli letke na kojima je bio ispisan poziv Srbima da se vrate svojim domovima i da ostanu u Hrvatskoj. Tako je učinio drugo dana u jutro.
Bookmarks