Jedna stvar je čovjekova vjera u neke normalne i logične stvari, a druga stvar je vjerovanje u bajku. Da parafraziram Fromm-a, ne govori se o vjeri u smislu konkretnog vjerovanja, već o ličnosti natopljenom ili nenatopljenom vjerom. Ja mogu vjerovati da me moj najbolji prijatelj nikad neće zajebat, ali dok smo god živi, ja to ne mogu da znam. I pored hiljadu pozitivnih dokaza koji su mi dosad pruženi, ko mi kaže da se sjutra stvari neće promijeniti. Na osnovu svog iskustva, poznavanja ljudi, procjene šta će biti sjutra, ja vjerujem da će moj prijatelj ostati moj prijatelj.
Svi značajni fizičari su znali da su neke stvari tačne mnogo prije nego što su mogli da ih dokažu (Ajnštajn i teorija relativiteta, recimo).
Svi oni (i svi mi) su polazili od nekih empirijskih činjenica, vjerovali su u svoje teorije i prije nego su imali konačan dokaz. Problem nastaje kad se kao aksiom uzima totalna i nikad moguće dokaziva glupost: da neko svemoguće biće malim prstom pomjera svemir.
A još kad mi kažu da je i evolucija božije djelo - je li nekome logično da svemogći bog milionima godina još uvijek nije završio posao. Zar nije za 6 dana svijet stvorio?
Ako ćemo baš da filozofiramo, onda niko nikad ništa ne može dokazati, jer su krajnji dokazi, u najboljem slučaju, aksiomi koji se ne provjeravaju. Ko nam garantuje da su oni tačni?
Last edited by NHM; 24-03-11 at 20:59.
- .- - .- - .- - .. .-. .- -- --- ... -. .--- .. -.-. .... .- .-. ..
Bookmarks