Crna Gora - Nedjelja, 04. april 2010. godine

Podsjećanja: IZGRADNjA PRVIH CRNOGORSKIH PUTEVA


PRVI PUT KOJI JE IZGRADILA crnogorska država bio je put od Kotora do Krsca, a kasnije preko Njeguša do Cetinja. Kako su hroničari opisali izgradnju puta Cetinje - Rijeka Crnojevića. Priča o prvom crnogorskom putu - nogostopu od Njeguša do crnogorskog pazara u Kotoru


Staze među oblacima


Kojim putem do puta? Ovako danas počinje svaki razgovor o izgradnji crnogorskog „puta snova“ od Bara do Boljara, ali i od Risna preko Grahova do Žabljaka, takođe saobraćajnice što će život značiti. Jer, riječ je o putevima kojima će doći bolji život.
Baš zato se valja podsjetiti kako su se nekad gradili putevi u Crnoj Gori. Koliko je vremena i truda bilo potrebno da se izgrade staze među oblacima, kako ih je nazivao jedan nadahnuti pjesnik.
Inače, kao povod za ovu priču poslužilo nam je pismo našeg čitaoca Hamza Muratovića, poznatog ekologa iz Podgorice, koji pita kako su nastajale preteče modernih saobraćajnica koje su izgradile ili će ih tek izgraditi Crna Gora. Svaka priča o prvim crnogorskim putevima počinje pričom o bespuću i stazama preko surih crnogorskih litica. A one su, kao što se zna, u ratovima bili najpouzdaniji borci i saveznici. Zato nije ni čudo što je, kako reče Momčilo Radulović, direktor Saveza vozača Crne Gore, znameniti crnogorski pjesnik i vladika Petar Drugi Petrović Njegoš na pitanje koliko ima od Kotora do Cetinja odgovorio: „Prijatelj stiže za pet ura, a neprijatelj nikad“. Inače, hroničari kažu da je prvi put koji je izgradila crnogorska država bio od Kotora do Krsca, a kasnije preko Njeguša do Cetinja. To je ujedno bila i prva veza sa Bokokotorskim zalivom, čijih 34 serpentine u padu i šest u usponu i danas plijene pažnju turista, planinara i izletnika. Ovaj put dužine 44 kilometra se penje i na 1250 metara.
Pobjeda u ratu 1876-1878. označila je početak nove etape u razvoju Crne Gore. Bilo je to vrijeme prvog otvaranja prema Evropi. Unutar Crne Gore počele su reforme, a one se nijesu mogle sprovesti bez građenja novih puteva. Zato je početkom 1881. donesena odluka da se izgradi put od Cetinja do Rijeke Crnojevića, koji je zamišljen kao prva etapa buduće ceste do Podgorice, Nikšića, doline Morače i dalje. Hroničari pišu da je za izgradnju ovog puta po naređenju knjaza Nikole odvojeno 70 hiljada forinta. Ostali troškovi podmireni su državnim žitom. Inače, čitava trasa je bila podijeljena na dionice od po 200 metara. Glavni projektant puta bio je ministar unutrašnjih poslova Mašo Vrbica. Njegova desna ruka bio je znameniti Josip Slade, inženjer iz Zadra, koji je ostavio neizbrisiv pečat na izgradnji mnogih puteva i drugih objekata širom Crne Gore. Momčilo Radulović u svojoj knjizi „Drumovima kroz vrijeme“ kaže da je metar lakšeg puta pogađan po cijeni od šest, a težeg po sedam fiorina. Inače, ovaj put se radio sa neviđenim entuzijazmom i elanom jer su Crnogorci bili svjesni da će njime doći prosperitet i bolji život. Priča se da su posljednji kilometri projektovani dok su radovi na ostalim dionicama bili u punom zamahu. Interesantno je da su i tada imovinsko-pravni odnosi bili najveći problemi koji su pratili izgradnju svakog novog kilometra. Često je nedostajalo i alata i eksploziva, ali složne ruke graditelja su bile jače od svih nedaća. Radilo se ručno, naravno „na macu“, što kaže i dan-danas naš narod. Riječju, kroz sure stijene probila se džada.

Hroničari još kažu da je 6. avgusta te godine vojvoda Mašo Vrbica prošao kočijom od Cetinja do Rijeke i poslao telegram: „Danas u dobri čas dođoh novim putem u knjaževu kočiju na Crnojevića rijeku. Put će još do koji dan biti završen“. Treba reći i to da je tih godina Crnom Gorom harala glad i odnosila na stotine žrtava. Međutim, to Crnogorcima nije smetalo da početkom marta 1890. krenu u još veći građevinski poduhvat. Te godine počela je gradnja puta od Rijeke Crnojevića do Podgorice. I ovaj put je trasirao vojvoda Mašo Vrbica. „Žitni put“, kako su ga zvali zato što su radnici plaćani žitom, izgrađen je za stotinu dana. O njegovoj izgradnji Ludvik Kuba ostavio je prekrasan zapis: „Kad sam rano u petak izjahao iz Rijeke na jednodnevni put do Podgorice uvjerio sam se da su stari imali pravo kad su govorili da u najvećem zlu ima malo dobra, da pored sjenke vazda ima svjetlosti. Uvjerio sam se da grozna neman - glad ne mora uvijek mučiti i uništavati, već umije i graditi. Na putu do Podgorice radilo je četiri hiljade radnika. Trube su upozoravale na eksplozije, probijene trase su odmah kaldrmisane kamenim pločama, žene su donosile i odnosile kamenje, muškarci kopali i zidali, pored puta kolijevke sa djecom, razbacani džamadani, preslice i posuđe. Sto dana od početka gradnje, put dug 28,5 km je bio spreman da primi prve putnike. I Podgorica svečano okićena bila je spremna da dočeka prve kočije u kojima je bio vojvoda Božo Petrović sa šefom francuskog diplomatskog predstavništva na Cetinju Žerarom“.
Slično je bilo i na izgradnji ostalih puteva u Crnoj Gori u to vrijeme. U aprilu 1931. odobrena je, recimo, izgradnja banovinskog puta od Cetinja do Budve. Na ovom putu je radilo oko pet hiljada radnika. Graditeljima je najteža bila dionica preko Kosmača. Inače, ovaj put je završen 12. decembra...

Crnogorski put

Prve puteve u ljutom crnogorskom kršu izgradili su Rimljani. Jedna od glavnih saobraćajnica toga doba bio je pravac Lješ - Skadar - Duklja - Nikšić, kao i put Skadar - Bar - Dubrovnik. Za vrijeme Turaka najvažniji je ipak bio put Skadar - Plavnica - Podgorica- Nikšić - Trebinje - Dubrovnik.
„Mormonova cesta“ nije, dakle, prvi crnogorski put - piše Vito Nikolić u zapaženom feljtonu „Od bespuća do asfalta“ povodom 100-godišnjice kolskih puteva u Crnoj Gori - 1975. godine. Ima Crna Gora jedan put star koliko i ona sama. To je njen prvi „prozor u svijet“ - nogostup od Njeguša, pa do sjevernih kotorskih vrata, ispod kojih je bio nadaleko čuveni crnogorski pazar. Crnogorci i Crnogorke odlazili su onuda „dolje na more“ da bi kupili ili popravili oružje, nabavili so i šećer, prodali žito. Hroničari su zabilježili da su ovim putem morali proći i svi oni koji su željeli da posjete Crnu Goru, odnosno Cetinje. Takvih je uistinu bilo malo sve do 1838. godine kada je u posjeti Njegošu i Cetinju stigao saksonski kralj Fidrih August II, prvi suveren jedne zemlje koji je posjetio Crnu Goru. Kasnije su počeli da dolaze i drugi.
„Nema valjda puta, ne samo u Crnoj Gori koji je toliko opisivan, opjevavan, crtan i fotografisan kao što je to slučaj sa ovim putem, piše Vito Nikolić. Iako u vrijeme svoje pune eksploatacije nikada nije pripadao Crnoj Gori, on se uvijek zvao crnogorski - piše on. Tako su ga zvali Kotorani, tako ga pominju putopisci, a tako su ga registrovali i zvanični kartografi - mletački, francuski, austrijski i mnogi drugi. Na tom putu se nikad nije okrenuo točak nekog vozila, ali će on i bez toga u istoriji crnogorskih saobraćajnica ostati zapamćen kao njihova preteča.

Prvi državni putevi

Izgradnju prvih državnih puteva Crnogorci su ne bez razloga upoređivali sa slavnim pobjedama izvojevanim na bojnom polju. „Glas Crnogorca“ od 31. maja 1881. biranim riječima opisuje završetak izgradnje puta od Cetinja do Kotora. „Crna Gora je ovog proljeća dovršila jedno veliko djelo, što se može uporediti sa sjajnim pobjedama na Grahovcu, Vučjem dolu i Fundini... Djelo ovo i pobjeda ova izvojevana je mirnim radom na polju kulture, a neprijatelj koji je savladan bio je goli krš crnogorski... Iza dvije godine neumornog rada koji je među tijem bivao više puta prekidan koje rđavim vremenom, koje neprilikama našim sa Turcima evo danas s pomoći Božjom dočekasmo da vidimo dovršen put od Cetinja do Kotora i naša mnogoljubljena knjeginja s uzdanicom našim našljednikom prijestola, prvi od kako je svijeta i vijeka, prijeđoše na kočiji putem novijem prerezanim preko kršne čapre golijeh crnogorskijeh brda. Ovo je prvi veliki trijumf mirnoga i kulturnoga rada Crne Gore. Put je sagrađen temeljno i solidno, po pravilima moderne građevinske tehnike. Zasluga za to pripada puno našem inženjeru dr Sladeu“.

J. Stamatović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...4-04&id=182624