Results 1 to 21 of 21

Thread: MILOVAN-MUŠO ŠCEPANOVIC: NASELjAVANjE KOLAŠINA (1879-1886)

  1. #1
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default MILOVAN-MUŠO ŠCEPANOVIC: NASELjAVANjE KOLAŠINA (1879-1886)

    [size=6]MILOVAN-MUŠO ŠĆEPANOVIĆ: NASELjAVANjE KOLAšINA (1879-1886)[/size]



    Nagodbe velikih sila



    Tri etape oslobađanja. Odlazak muhamedanskog stanovništva i dioba zemljišta. Posebni „Fond praviteljstvene zemlje”

    Poslije crnogorske pobjede na Grahovu /1858/ Evropska komisija za razgraničenje povukla je u 1859. godini graničnu liniju za novooslobođenu teritoriju Crne Gore tako da sa planine Vojnika granica zaokreće na sjeveroistok, presijeca rijeku Tušinu i preko vrha Pješivac stiže do Uskočkog mosta na rijeci Bukovici, koja izvire pod planinom Durmitorom i odatle uzima pravac ka jugoistoku i ide preko vrha Oravice, Osuđenika, Starca, Jablanovog vrha, Rujevog krša, do ušća rječice Pješčanice u rijeku Taru. Od ove tačke granica se penje na vrh Vladoša i ide na sjever do Šiškog jezera, preko Izlazaka, Ključa i Melaje, a od Jezera, skrećući na istok, pruža se preko vrha Bjelasice do ušća rječice Gradišnice u rijeku Lim, odakle ide tokom rijeke uzvodno do vrha planine Koma”.
    Poslije neuspjeha u Krimskom ratu, Rusija je oprezno ulazila u tzv. istočnu krizu, i dok su Srbija i Crna Gora sporazumno obajvile rat Turskoj 18. juna 1876. godine, Rusija je to učinila tek u aprilu 1877. godine, najviše iz razloga što se bojala da Bosfor i Dardanele iz oslabljene Turske ne preuzme neka od snažnih pomorskih država kao što je bila Engleska, iako joj je bilo od velikog značaja pitanje balkanskih slovenskih država.

    San Stefan i Berlin

    Rusija je odmah prešla na ostvarenje svog glavnog cilja, oduzimanjem Turskoj južnog dijela Besarabije, što je bila izgubila u neuspješnom Krimskom ratu. Ruska vojska se u svojim napredovanjima zaustavila pred samim Carigradom što je ustrašilo Englesku i Austrougarsku od daljeg napredovanja ruskih trupa pod komandom generala Gurka. U cilju zaustavljanja ruskih trupa engleska mornarica je izvela hitni demarš usidrivši svoju flotu kod ostrvceta Prinćipo, blizu Carigrada. Da bi iskoristila svoje vojne uspjehe, ruska diplomatija je u San Stefanu, blizu Carigrada, 19. februara 1878. godine diktirala Porti uslove mira, ali tada nije izdiktirala bezuslovni mir iz razloga prisustva britanske flote kod pomenutog ostrvceta, takođe u blizini Carigrada.
    Prema tom Sanstefanskom ugovoru Crna Gora je bila skoro trostruko uvećana /sa 4.315 km2 na oko 10.000 km2/ ali do realizacije ovog ugovora nije došlo iz razloga što su Engleska i Austrougarska krajem maja 1878. godine zatražile od Rusije reviziju Sanstefanskog mira, a uz to je njemački kancelar Bizmark tokom razgovora između Rusije sa jedne i Engleske i Austrougarske sa druge strane, izjavio da će u slučaju sukoba biti na drugoj strani. Da ne bi došla u opasnost da se nađe u ratu s koalicijom velikih sila a budući je tada bila iscrpljena i razjedinjena unutrašnjim previranjima i nije se mogla uspješno suprostaviti, ruska vlada je odlučila da popusti.
    Iako do ovog uvećanja Crne Gore nije došlo uslijed prihvatanja zahtjeva za reviziju Sanstefanskog mira, što je učinjeno na Berlinskom kongresu koji je rezultirao ugovorom potpisanim 13. jula 1878. godine, valja primijetiti da to uvećanje nije došlo prema Hercegovini, prema kojoj je bila orijentisana borba crnogoraca i gdje je živio istorodni narod, već prema Albaniji u krajevima naseljenim većinom katoličkim življem. Proširenje Srbije i Crne Gore nije bilo usmjereno prema Bosni i Hercegovini iz razloga što su još na sastanku u Rajhštatu 8. jula 1876. godine vladari Austrougarske i Rusije, Franjo Josif i Aleksandar Drugi, sačinili tajni ugovor kojim se Austrougarskoj odobrava okupacija Bosne i Hercegovine, čime je plaćena njena neutralnost u prethodnom ratu u korist Rusije. Tvorac te nagodbe bio je ministar inostranih djela Rusije Ignjatijev, inače bugarofil. Pri tom je Austrougarskoj obećan i „sandžački pojas”-enklave, tobože radi obezbjeđenja austorgarskih posjeda, što je ustvari bio klin za razdvajanje Srbije i Crne Gore. Tom nagodbom su znatno oštećene i Crna Gora i Srbija a posebno Crna Gora čiji je pretežni dio akcija bio usmjeren tokom rata 1876-78 godine prema Hercegovini gdje je imala veliki borj žrtava / ostala je u našem narodu pjesma: „Oj krvavi Vučji dole, naš viteški neprebole”. Njihova „vječita pokroviteljica” Rusije nije ih upozorila da je „oslobađanje” tih pokrajina zapečaćeno u Rajhštatu, obećanjem putem tajnog ugovora tih krajeva na upravu Austrougarskoj.

    Prvo razgraničenje

    Umjesto Sanstefanskog zaključen je Berlinski ugovor, 13. jula 1878. godine. Budući da je u Sanstefanskom ugovoru postojala odredba da „Visoka Porta priznanje definitivno nezavisnost Knjaževine Crne Gore”, njen predstavnik na Berlinskom kongresu Karateodoripaša ponovio je izjavu da i Turska priznaje političku nezavisnost Crne Gore, pa je ta odredba /u novoj obuhvatnijoj stilizaciji/ unesena u Berlinski ugovor i glasi: „Nezavisnost Crne Gore definitivno priznaju Visoka Porta i sve Visoke strane Ugovornice koje /je/ još nijesu priznale” /čl. 26/.
    Kolašin sa okolinom je oslobađa u tri etape:
    - U prvoj etapi oslbođeni su samo manji djelovi: Gornje Lipovo i Rečine, poslije pobjedonosne grahovske bitke 1858. godine, pa je u 1859. godini Evropska komisija izvršila razgraničenje Crne Gore i Turske tako što je granična linija povučena počev od planinskog uzvišenja na Sinjavini zv. Veliki starac /kota 2021/ preko Jablanova vrha na Studeničku glavu iznad Lipova, odatle pravcem u tzv. Migalovički izvor silaskom u selo, zatim u prislat, Strugove i Rujevi krš na južnim obroncima Lipova, pa pravcem na uzvišeni plato Jasenova iznad sela Babljaka, pa na Žuti krš južno od Kolašina /varoši/, zatim u stari hrast na utoku rječice Pjaščanice u Taru /sa lijeve strane njenog vodotoka/, prelazeći preko rijeke Tare u vrh iznad Vladoša, zatim pravom linijom preko Izlazaka na planinsko uzvišenje Ključ, pravcem u Melaju, zatim na Šiško jezero izlazeći na vrh Bjelasice.


    Predaja ključeva grada


    Ovi novooslobođeni krajevi su naseljeni iste godine od najsiromašnijih stanovnika iz Morače i Rovaca.
    U drugoj etapi obuhvaćena je varoš sa okolnim selima i sve do Preprana na objema stranama rijeke Tare tzv. Gornji Kolašin.
    U trećoj etapi snagom oružja crnogorska vojska je oslobodila predio tzv. Donjeg Kolašina / Štitaricu, Podbišće, Belojeviće, Kolašinska Polja i Bistricu sa Dobrilovinom/ aprila 1886. godine.
    I pored toga što je Berlinskim ugovorom određeno da se Crnoj Gori predaju svi ovi krajevi oslobođeni u drugoj i trećoj etapi, predaja varoši i sela u okružju Gornjeg Kolašina, izvršena je tek poslije dužeg i jakog pritiska od strane crnogorske vojske, koja se spremala i na krvavi obračun. U Nježinom lugu kod Kolašina zaključen je preliminarni ugovor o predaji Kolašina, 21. septembra/ 3. oktobra 1878. godine kojega su potpisali dotadašnji zapovjednik grada Nuri-beg i crnogorski izaslanik okružni načelnik Bašo Božović. Sjutradan 4. oktobra 1878. godine izvršena je svečana predaja ključeva grada.
    Konačni ugovor o predaji Kolašina, potpisan je kasnije na Cetinju 9/21. oktobra 1878. godine, i glasi:
    UGOVOR O PREDAJI KOLAŠINA
    Između niže pomenutijeh od jedne strane bivši zapovjenik grada Kolašina Gospodin Nuri-beg, kajmekan Njegova Veličanstva Cara Otomanskoga a od druge Gospodin Vojvoda Mašo Vrbica, Šef glavnog vojničkog štaba Njegove svjetlosti Knjaza Crne Gore, učiniše i utvrdiše svojim potpisima i pečatima ovaj ugovor.
    I. Više imenovani Gospodin Nuri-beg saglasno traktatu Berlin-skom a po naredebi svoje visoke Otomanske vlade predaje Grad Kolašin sa svojima selima i zemljištem do Mojkovca Knjaževstvu Crnogorskom.
    II. Vojnički materijal kao i tain koji je pobilježen u naročitom protokolu i od obije strane potvrđen svojina je Carsko Otomanske vlade, no pošto se Gospodin Nuri-beg izjasni da nema sredstva za prenijeti pomenuti materijal i tain u Mitrovicu, ostavlja ga vladi Knjaževstva Crnogorskog u njenim magacinima do drugog međusobnog sporazumijevanja.
    III. Carsko Otomanska vlada ima priznati i podmiriti sve troškove koje će Vlada Knjaževstva Crnogorskog učiniti oko čuvanja i držanja pomenutog materijala držeći straže i preduzimajući sve što je nužno za sigurnost i obdržanje istoga materijala.
    IV. Pošto mnoge stvari od pomenutog materijala dužina vremena uništava i kvari, a naročito ranu i džebanu, i ako kroz kratko vrijeme Turska Vlada ne postara se svoj materijal iznijeti iz Kolašina, vlada Knjaževstva Crnogorskog neće primiti na sebe nikakvu štetu za materijal koji bi sam sobom propanuo.
    M.P. Nuri-beg /potpis na turskom/
    M.P. Vojvoda Mašo Vrbica
    Cetinje, 9. oktobra 1878.
    /Tekst ugovora napisan je paralelno na srpskom i turskom jeziku/.

    Uspostavljanje vlasti

    Odmah po oslobođenju Kolašina uspostavljena je vlast. Okružno načelstvo je premješteno iz Manastira Morače, osnovan je sud / kapetan Mrdelja Veljov Radović, Vule Radivojev, Jevrem Dragović - koji je bio varoški kapetan, i Zejnil Adžibulić, a za pisare: Malin Radović, Milivoje Lazarević i Šajun Medenica/ i policija / za starješinu žandarma i uopšte policije Milo Radovanov/.
    Crnogorska vojka je zaposjela sela do Preprana, jer su donjokolašinski muslimani /u selima Štitaric, Podbišću, Poljima, Bistrici, Dobrilovini i Bjelojevićima/ tražili autonomiju bez prisustva crnogorske vojske, pa je Knjaževska vlada išla na popuštanje. Tek poslije skoro osam godina stalnih međusobnih sukoba, upada, pljački i pljenidaba stoke na oslobođenoj teritoriji a naročito na planinama Sinjavini i Bjelasici, crnogorska vojska je zaposjela Podbišće, noću 1/2 aprila 1886. godine, Kolašinska Polja 4/5 aprila a Bjelojeviće 9. aprila 1886. godine. Tako je konačno zaposjednuta teritorija do granične linije određene Berlinskim ugovorom.
    Iseljavanje muslimana iz Kolašina i okoline započelo je ljeta 1879. godine i uglavnom je završeno do kraja septembra iste godine iz Gornjeg Kolašina a iz Donjeg Kolašina poslije upada prekotarskih muslimana u Kolašinska Polja i njihovog istjerivanja 2. jula 1886. godine.

    Dva Kolašina

    Radi uspostavljanja više reda u međusobnim odnosima naseljenika Gornjeg Kolašina prema stanovnicima Donjeg Kolašina i obratno, izvršeno je razgraničenje ovih teritorija po izaslanicima Velikog suda: Jevtu Nikoliću, Vulu Radivojevu i Lakiću Radovanovu, 13. avgusta 1879. godine, čija je sentencija glasi:
    „Sentencija seline između Gornjeg i Donjeg Kolašina od Tare do Gusara: Početak od Tare, granica prva u donji kraj u krš pri samoj Tari đe mu svjedoči potok iz preko Tare koji ide od Goleša u Taru, i ovi međaš ostade pri obali potoka, otolen pravo uz kosu na vrh Brejove kite, u sred prisoja iz Kite ide uz prisoje uz kosu do u samu brazdu pod bukovu kitu koja dijeli Vrlostup i Zagrađe, iz kite obrće podno lokvice i livada Štitaričkije i tu u dno livade pod Papratnu stranu je međaš, a iz međaša ide pravom linijom podno Papratne strrane pa lugom Bukovim do na ramo među Papratnu glavicu i Prepransku kosu, i tu je međaš. Otolen ide pravom linijom krajem od Prepranske kose, i tu je međaš, iz međaša prisojnom stranom ispod fortice do u Bukovu kitu među puteve koji se razdvajaju te ide jedan uz Taru u Kolašin a drugi na Lukačko brdo, i tu je među puteve međaš. Otolen kosom uz brdo pravo na Katunište Miluna Stevanova, a s Katuništa sve pobiljem kako voda valja krajem Lokvica do u Kamenitu kosu, pa sve Kamenitom kosom do na vrh Gusara gdje je najdalji međaš od planine između ista dva plemena”.


    Forma i suština

    Agrarna politika crnogorske vlade bila je u opštim linijama jednaka za Gornji Kolašin kao i za područje Nikšićke oblasti, jer se i ovdje iskristalisao isti problem: kako riješiti pitanje naseljavanja učesnika u oslobodilačkom ratu koji je tome prethodio uz poštovanje svojinskih prava emigranata nad nepokretnim dobrima koja su do iseljenja posjedovali i izvršavanje obaveza u smislu odredbi čl. 30. /Berlinskog uguvora/„Muslimani i drugi koji posjeduju imanja na teritorijama priključenim Crnoj Gori, a koji su htjeli da se stalno nastane van knjaževine, moći će da zadrže svoje nekretnine dajući ih pod zakup ili predajući ih drugim licima na upravu. Nikome imanje ne može biti ekspropisano osim na zakoniti način, radi opšteg interesa i uz prethodnu naknadu. Jednoj tursko-crnogorskoj komisiji staviće se u zadatak da uredi u roku od tri godine sva pitanja koja se tiču načina otuđivanja, korišćenja i upotrebe na račun Visoke Porte stvari koje su svojina države i vjerskih zadužbina /fakufa/, kao i pitanja koja se odnose na interese pojedinaca koji su tu angažovani”/.
    Svakako da je cnrogorska vlada po ovom pitanju svu svoju aktivnost usredsredila na iznalaženje najpodesnijeg i odgovarajućeg načina primjene i izvršenja obaveza po tom ugovoru kako bi joj protek vremena išao na ruku do iznalaženja najpodesnijih rješenja.
    Svaki dobitnik zemlje u Nikšićkom polju preuzimao je obavezu plaćanja četvrtine roda muslimanskim emigratima - vlasnicima, i sva nastojanja crnogorske vlade da se izbjegne ta obaveza nijesu potpuno uspjela uslijed pritiska od Turske i učesnica Berlinskog ugovora. Zato je uslijedila knjaževa proklamacija o postojanju i obznani ove međunarodne obaveze izdata 13. jula 1882. godine, i Naredba /Ministarstva unutrašnjih djela/ od 16. jula 1882. godine o muhadzerimskim imanjima, upućena na sve kapetane u novooslobođenim krajevima, čiji tekst glasi:

    Po knjaževoj proklamaciji

    „Saglasno proklamaciji Njegovog Visočanstva Knjaza Nikole I. od 13. jula ov. god. naređuje Vam se, da svijema iseljenicima muhamedanske vjeroispovijesti, koji su se iselili iz Knjaževine u susjednoj nam Otomanskoj Carevini činite naplatiti četvrtinu od cjelokupnog ovugodišnjeg roda s njihovijeh zemalja.
    Višepomenuti iseljenici dolaziće k vama i biće upućeni na vas, za uređenje njihovih nepokretnih imovina, koje uređujete na ovaj način:
    I. Svaki iseljenik koji se pred vama pojavi da traži dohodak s njegovih zemalja uputite istoga sa jednijem članom toga suda i sa jednijem pisarom, da pođu po svijema zemljama što iseljenik ima, te da sve svoje zemlje, kuće i ostale nepokretnosti njegove oliberi i u opšti protokol uvede.
    II. Ovom prilikom neka se u protokol uvedu i imena onih koji su radili zemlje iseljenika i koliko je koji radio zemlje ili kosio livade, iste prinudite bez ikakva izgovora, da prijažatelju zemaljah izmire od cijeloga ovogodišnjega roda, pravu četvrtinu. Razumije se od svakoga usjeva četvrtinu.
    III. Zemlje koje se nađu, da rađene nijesu, pritjažatelj neka se postara u svoju korist, da nađe koga u tom okružju ko će mu iste raditi, da mu ne stoje nerađene, jer se to iz ekonomično-finansijalnih razloga nebi moglo trpiti, s kog bi razloga takve puste zemlje priješle u opštinske svojine.
    IV. Ako se na zemljama jednoga pritjažatelja iseljenika nađe viši broj familija koje njegovu zemlju rade, neka se postara pritjažatelj tijeh zemalja da između svijeh obitatelja na njegovim zemljama izabere i imenuje jednoga, koga neka opunomoći, da drži red na njegovim dobrima i da odgovara za isto njemu i vlastima. Ovakve izbore vi ćete priznati i potvrditi.
    V. Što se tiče kuća iseljenici mogu tražiti kirije za ovu tekuću godinu i u buduće na svoje kuće, kako se s kim pogode, a također i oni koji se nalaze u kućama iseljenika mogu tražiti troškove za nužne opravke, koje su činjeli da kuću održe u dobrom stanju, ova tražnja ima biti pravedna i prema vrednoći popravke.
    VI. Svaki pritjažatelj dužan je s guvna ili s njive ponijeti sam i o svom trošku njegov pripadajući mu četvrti dio, kako za ovu, tako i za buduće godine.
    VII. Preporučuje vam se da se tačno prema ovoj naredbi upravljate i da iseljenicima najuljudnije postupate i što brže možete njihove poslove izvršavate.
    /Cetinje, 16. jula 1862. Ministar unutrašnjih djela/.

    Vladine mjere

    Crnogorska je vlada samo formalno priznavala prava muslimanskim emigrantima na napuštene nepokretnosti, koja su im bila zagarantovana međunarodnim ugovorom, ali je stvarno provodila mjere koje su onemogućavale realizaciju tih njihovih prava i tako pripremala uslove za otkup muhadzerimskih zemalja, koji je izvršen počev od 1883. godine za neznatnu naknadu a nije u potpunosti nikada dovršen. Te mjere su zabrana svim crnogorskim stanovnicima bez izuzetka, da stupaju u bilo kakve pravne poslove u odnosu na zemlju, obaveza ličnog dolaženja po dio roda, zabrana kupoprodaje muhadzerimskih imanja i svakovrsno odugovlačenje rješavanja emigrantskih zahtjeva u tom smislu što je njihova prava svelo na golo pravo svojine čije su ekonomske koristi bile minimalne i nesigurne.
    Valja napomenuti da je uspješni završetak oslobodilačkih ratova od 1876-1878. godine doveo Crnu Goru u mnogo povoljniji položaj. Iako je ona od prije imala faktički sve atribute države, tek joj je poslije ovih ratova priznata nezavisnost i međunarodno-pravni subjektivitet.


    Odlasci i diobe


    Pri oslobođenju Gornjeg Kolašina učestvovalo je oko 3.000 vojnika iz Donjomoračkog bataliona /komandir Dragiša Perkov Medenica a potkomandir Živko Đokov Rakočević/, Rovačkog bataliona /komandir Miro Pavićev Vlahović a potkomandir Vujo Bećkov Drašković/ i Gornjomoračkog bataliona /komandir Luka Ilijin Mijatović a potkomandir Nenad Dožić/.
    U gradu i okolini stanovništvo je bilo mješovito, uglavnom pravoslavno i muslimansko. U gradu je bilo nekoliko pravoslavnih porodica, većinom doseljenih iz Bijelog Polja, a u okolnim selima bile su porodice doseljenika iz Morače i Rovaca, koji su radili kao čivčije na begovskim imanjima. I sada se po sačuvanim toponimima zna koje su muslimanske porodice imale imovinu u pojedinim selima i gradu i to: Martinovići, Bašanovići, Mekići, Šabanagići, Smailagići i Kajovići u varoši, zatim Oričići u selu Drpe, Mušovići u Rijeci Mušovića /zvanoj i Rijeka Kapetanovića/, Pepići u selu Babljaku, Zuličići u Drijenku, Pijuci u Blatini, Balabani i Kovrci u Migalovici, Lalevići u Lipovskoj Bistrici, Oti u Vojkovićima, Usovići u Planoj, Oti, Asići i Lukači u Moračkom Trebaljevu, Balijagići, Hadzibulići i Anušići u Rovačkom Trebaljevu i drugi. Do danas su sačuvani toponimi po tim porodicama: Kaljića selo /u Gornjem Lipovu/, Kovrčki katun /na Sinjavini/, Kovrčko ždrijelo, Ćatovića lokva /na Sinjavini/, Bare balabanske, Ocko ždrijelo /u Vojkovićima/, Asića ždrijelo i Čardačine /u Migalovici/, Asića brijeg i Lukačko brdo /u Moračkom Trebaljevu/, Usovića polje /u selu Plana/, Pijučki dolovi /na Vučju/, Zejnilov lug /u R. Trebaljevu/, Balijagića polje /u R. Trebaljevu, sada Tapuškovića i dr./, Ganovača /kod Biogradskog jezera/, Dolovi Lalevića /na Bjelasici/, Smailagića polje, Mekića polje, Bašanje brdo /gdje su bile tvrde kule Bašanovića/, Rijeka Mušovića, Bistrica Mušovića, i drugi.

    Uzaludni nagovori

    Knjaz je okružnom načelniku Bašu Božoviću dao instrukcije da se sa muslimanima u Gornjem Kolašinu postupa „mudro i pošteno” i da u njima treba „probuditi srpski prađedovski duh” pa je on u smislu datih uputstava sazvao predstavnike muslimana 23. septembra /5. oktobra/ 1878. godine, kojih je na skup došlo 74. Na tom skupu on im se obratio kao braći, ističući da su njihovi prađedovi primili islamsku vjeru a da oni nemaju ništa zajedničkoga sa Turcima, pa da će uživati sva prava i zakonsku zaštitu u Knjaževini kao u „staroj postojbini” bez obzira na drugu vjeru. Međutim, muslimanske porodice su se tokom 1879. godine u većini odselile ili u Donji Kolašin ili preko Tare k Bijelom Polju i dalje. Vjekovna netrpeljivost, nemogućnost faktičkog korišćenja dobrima koja su do tada imali, izvjesna polarizacija snaga zbog prenaseljenosti Donjeg Kolašina emigrantima, stalni upadi prekotarskih muslimana i pljenidbe stoke po Sinjavini i Bjelasici, pljačke i paljevine prilikom tih osvetničkih upada sve do na domak grada /u selu Drijenku i dr./, podsticanje od već odseljenih porodica - uslovi su brzo i sveopšte iseljavanje iz Gornjeg Kolašina.
    /Po kazivanju Velimira R. Tapuškovića iz R. Trebaljeva, izvjesni Gano Anušić, koji je bio vlasnik prostrane livade zv. Ganovača kod Biogradskog jezera i odselio 1879. godine za Carigrad, nešto kasnije je na samrti rekao da bi ozdravio kada bi se najeo ribe iz Biogradskoj jezera i napio vode ispod Bjelasice, što najvjernije pokazuje koliko je taj narod bio prirastao za naše planine i koliko je snažna bila nostalgija za ovim krajevima kod tih iseljenika/.

    Rezerva za darovnice

    Crnogorska vlada /podovim pojmom podrazumijevamo knjaza i njegove ministre, s obzirom na organizacionu strukturu vlasti u onom vremenu/ proklamovala je istu agrarnu politiku u ovom kraju kao u Nikšićkom polju. Međutim, u toku jeseni 1878. i čitave 1879. godine nije urađen nikakav projekat ili donesen kakav opšti propis o uslovima i načinu razdiobe tamošnjih dobara radi naseljavanja. Knjaz je lično ili posredstvom ministara davao iste naloge o privremenom zauzeću i korišćenju već napuštenih zgrada i zemljišta rezervišući kao „praviteljstveno dobro” zemljište sa objektima na Brezi i u Rogoborima naspram Breze, na drugoj strani Tare. Taj fond je pri kasnijim diobama rezervisan za tzv. darovnice koje su činili Knjaz ili Državni savjet. U poznatim izvorima nema dokaz da je u toku 1879. godine vršena neka sistematska podjela i zaposijedanje dobara, mada je faktički većina napuštenih dobara bila zaposjednuta po nalozima viših vlasti /uglavnom knjaza i ministara/ i po izvjesnom sporazumu između komandira bataliona. Ovo je činjeno samo za potrebe i u cilju jačanja granice, odnosno odbrane prema granici. Vjerovatno je da su oni što su na takav način došli do izvjesnih dobara nastojali da ih zadrže, tražeći potporu prvenstveno kod organa vojne vlasti, zbog čega je došlo do posredovanja Velikog suda u toku ljeta 1880. godine. U rješavanju spora oko dotadašnje podjele sud je utvrdio kako su Moračani pristali da rovački komandir Miro Pavićević podijeli Kolašin, a oni da biraju udio. Da je rovački komandir povukao granicu između dva glavna dijela /budućih djelova Moračana i Rovčana jer je u rovačkom batalionu bilo približno toliko vojnika koliko u oba moračka bataliona/: od glave rijeke Bistrice ispod Sinjavine, pa njenim tokom do ušća u Plašnicu, dalje tokom ove do ušća u Taru, pa preko Tare uz Sušac pravom linijom do vrha Bjelasice. U tom predmetu je konstatovano da su na takav predlog pristali komandir Dragiša Perkov i kapetan Mrdelja Radović, ali ostlai Moračani nijesu, pa je zahtijevano da Dragiša da svoj predlog. Taj predlog on je učinio tako da granična linija počinje od Preprana /Štitaričkog/ pa pomeđu Trebaljeva rijekom Tarom do u vrh sela Drijenka i stare granice /plato Jasenove/. Od tada je Trebaljevo razdvojeno na dva sela: Moračko na lijevoj a Rovačko na desnoj strani vodotoka rijeke Tare.


    Kocka presuđuje


    Ta podjela je od svih prihvaćena i bi određeno da se Moračani dižu sa rovačkog dijela /desna strana toka rijeke Tare/ do čistog poneđelnika 1880. godine.
    Dioba novooslobođenog područja u Gornjem Kolašinu, od strane komandira bataljona /iz izvorne građe se da uočiti da je komandir Donjomoračkog bataliona izražavao zahtjeve oba moračka bataliona s razloga što su Donjomoračani bili više zainteresovani kao siromašniji zemljom za naseljavanje u Gornjem Kolašinu, i naravno uz saglasnost komandira Gornjomoračkog bataljona/ na tri relativno jednaka dijela izvršena je na opisani način, vučenjem brušketa /kockom/. Nakon izbora djelova za batalione na isti način je izvršena podjela na čete unutar bataliona.
    U početku 1880. godine knjaz je pozvao komandire Moračkog i Rovačkog bataliona „i naredio im da u Kolašinu namjeste da rade 100 kuća rovačkih i 140 moračkih i to najsiromašnijih” što se vidi iz jednog kasnijeg pisma vojvode Novice Cerovića čiji sadržaj navodimo:
    „Dežurnom ađutantu, da se podnese Nj. V. Knjazu.
    Po naredbi došao sam u Kolašin sa g. Jevtom Nikolićem đe smo ispitivali zbog čega su podignute davije za podjelu Kolašina, i bi nam dokazano slijedeće: po osvojenju Kolašina, u početku 1880. godine Nj.V.Knjaz je pozvao komandira moračkog Dragišu Perkova i komandira rovačkog Mira Pavićeva i naredio im da u Kolašinu namjeste da radi 100 kuća rovačkih i 140 moračkih, i to od najsiromašnijih i ako siromasi ne bi bili u stanju zaraditi se u Kolašinu ove godine, da povedu imućnijih ljudi da ne bi zemlja u Kolašinu ostala neurađena sa koje im se neće tražiti ništa do same dacije. Ali da svakom oglase da se ova zemlja u Kolašinu dava na radnju. Komandirima odobri da i oni uzmu u Kolašinu izvan varoši po jednu kuću i pomalo zemlje.

    Kad glavari dijele

    Komandiri ovo sve priznaju i dokazuju da su obilježili bili najsiromašnije iz njihovih bataliona za naseljenje, no pošto je ovih mali broj bio u Rovca i Moraču, no razbježali se bili od siromaštine i gladi po Crnoj Gori đe im je pobliže bilo žito nabavljati da održe svoje familije u onoj mučnoj godini. Komandiri pozovu imućnije te ih nekoliko pođe u Kolašin i počnu pođešto orati, ali i njih je bio mali broj u početku.
    Komandiri podijele Kolašin na stotine i ostave za sebe po jednu kuću i 40 do 50 rala zemlje po na jednoga, a oficiri i barjaktari i drugi jači i poznati uzmu svaki od svoje stotine koliko je koji stio.
    Iza ove prve godine produži se naseljavanje koje je trajalo sve do godine 1883. Ali ovi poslednji, neki je malo primio a neki dosta, koje nije ni prvo ni poslednje nasleljavanje činjeno ni po sirotinji ni po zasluzi, no kliko mi uviđeti možemo sve po milosti glavara te danas broji se djelova u Kolašin preko 400 kuća. Od ovih se mali broj ostanio u Kolašin i to oni što nemaju ništa u Rovca i Moraču, a drugi, imućni, drže ovo kao katunište u Kolašinu a zimuju u Rovca i Moraču i pritisnutu zemlju davaju prediglim siromasima napoli /pod napolicu/. Neki od manjih glavara počeli su prodavati pritisnutu zemlju, neki pritisli zemlju u podijeljenim stotinama dokazujući da su je kupili godine 1862. u bivšeg kolašinskog kapetana Maša Aksova. Neki tajno kupuju zemlju u ovdašnjih Turaka na kojoj siromasi stoje i koja im je data na dio.
    Mržnja usijana koju opisati ne možemo kako /je/ u narodu među sobom. A tako i glavari, i oni među sobom, i to sve zbog neuredne podjele kolašinske zemlje. Mi naći ne možemo drugoga načina da bi se ovo kako popravilo do jedino da se pridobijena zemlja kolašinska podijeli na puške bez razlike kao što je Polje nikšićko kako bi svako siroče donijelo dio kojega danas nema. Jedino da bi se dala neka pomoć u zemlji ovijema siromasima koji su se ovđe u početku doselili, a njihovo nemaju ništa u Rovcima i Morači, kako bi mogli ostati živi, da im se načinjene kućice ne miču. Kupovine i stare i nove da se ponište.
    Do sada čuvali su stražu u Kolašinu oni Moračani i Rovčani koji ovđe do sada dijela imali nijesu kao i ovi ovđe koji su zemlju pograbili, i sve su se nadali da će imati dio svaki u Kolašinu, jer su u početku čuli od komandira da je dosadašnja podjela u Kolašinu privremena, koje im je Nj.V.Knjaz u Nikšiću kazao u godini 1883.
    Po dokazu komandira i drugih biće u Kolašinu zemlje oranice i kosanice preko četiri hiljade rala.
    Molimo da nam se na ove izvještaje što prije odgovori kako bi smo što prije saznali šta imamo da radimo”.

    Ostvaren cilj

    Nesporno je da se u ovom kraju agrarna politika crnogorske vlade nije, u opštim linijama gotovo nimalo razlikovala od one u Nikšićkom polju i da je osnovni cilj naseljavanjem ove oblasti, kao i Nikšićke, potpuno ostvaren. Najkrupniju ulogu u ostvarenju ovog cilja odigralo je seljaštvo, koje je podnijelo glavni teret ratovanja u hercegovačkom ustanku i ovom oslobodilačkim ratu /1876-78/ budući da je bilo životno zainteresovano ne samo za nacionalno već i za ekonomsko oslobođenje od dotadašnjih feudalnih tereta.
    Međutim, ostvarenju tog cilja stajale su na put obaveze nametnute Berlinskim ugovorom, a nije bilo ni jedinstvenog plana i opštih zakonskih propisa /tek je za kasnije novooslobođene krajeve donešen Zakon o naseljavanju novooslobođenih krajeva Crne Gore, od 27. februara 1914. godine/. Poučena iskustvom iz podjele zemlje u Nikšićkom polju, crnogorska vlada je ovdje preduzela temeljnije pripreme i primijenila radikalniji sistem. Tražene su mogućnosti i primjenjivane mjere koje bi obezbijedile postupno razvlašćenje emigranata.


    Oficiri i čardaci


    Uvedena je vojna obaveza za sve muslimane i obaveza školovanja njihove djece, kao i niz drugih mjera koje su pored svoje opšte progresivnosti pogodile muslimanski živalj i ubrzale njihovo opšte odseljenje. Pošto je to postignuto valjalo je zemlju podijeliti po već prihvaćenim kriterijumima primijenjenim u Nikšićkoj oblasti.
    Davanje dobara napuštenih od emigranata vršeno je po vojnim formacijama, koje su, opet, bile na plemenskoj osnovi, pa je to dobilo vid diobe ratnog plijena, mada suštiski ima karakter agrarne reforme provedene na jedan tradicionalni način u posebnim uslovima.
    Ovdje u Gornjem Kolašinu ta je dioba bila radikalnija i sistematičnija jer je crnogorska vlada uvidjela, kroz izvjesno vrijeme vođenja ovog postupka i nastalih propusta koji su uzrokovali sporove, da je nužna njena intervencija a da detaljniju diobu unutar četa odnosno stotina na vojnike treba da izvrši jedna nezainteresovana, iskustvom poučena i objektivna komisija.
    Djelimično davanje dobara na privremeno korišćenje u toku 1879. godine, „od onih napuštenih, i obično siromašnijim”, nije remetilo opšti plan i zamisao. U proljeće 1880. godine izvršena je globalna razdioba ukupnog zemljišnog fonda (obradive zemlje) na batalione i tek po naseljenju izvjesnog broja moračkih umjesto rovačkih porodica po onoj knjaževoj naredbi s početka 1880. godine / pošto iz Rovačkog bataliona nije bilo 100 porodica za naseljenje dijela napuštenih emigrantskih dobara/, narušen je taj opšti plan podjele po plemenima odn. batalionima, što je prouzrokovalo nezadovoljstvo i pritužbe odnosno sporove. Izvjesno nezadovoljstvo nastalo je i iz razloga što su komandiri i neki drugi oficiri, kojima je takođe početkom 1880. godine bilo odobreno da uzmu izvan varoši po kuću i nešto zemlje, zaposjeli turske čardake i poveće a ponajljepše komplekse zemlje uz njih.

    Popis vojnika

    Da bi njena intervencija u ovom poduhvatu bila što uspješnija, crnogorska Vlada je preduzela izvjesne pripreme za radikalniji zahvat i rješenje ovog pitanja. Određena je komisija za premjer zemalja koje su držali muslimanski emigranti / za novu podjelu zemlje na vojnike „po puškama”, trebalo je obezbijediti preko 4.000 rala obradive zemlje - oranice i kosanice/, njihov popis i protokolisanje. Proveden je popis svih vojnika koji su učestvovali u poslednjem ratu i popisano blizu 3.000 boraca / sa onim poginulim u bojevima/. Poništene su sve kupovine zemlje od Turaka, kojom prilikom je oduzimana i zemlja i glavni frut sa nje, kao i stoka davana u namiru kod onih koji su se spremali na odseljenje.
    /Pretežno su od strane oficira bili zaposjednuti izvjesni čardaci sa okolnim baštinama kao: čardak u Blatini - gdje je kasnije bila kuća Pavića Obrenovića, zauzeo je Mijailo Verušin, čardak u Migalovici zv. mjestu Čardačine, zauzeo je Mijailo Božov, onaj u Vojkovićima - gdje je kasnije bila kuća Mašana Malinova zauzeo je bio Dragiša Perkov, čardak u Bakovićima - gdje je poslije bila kuća Milosava Lazareva zauzeo je Mrdelja Veljov, čardak u Planu, gdje je kasnije bila kuća Puniše Perkovoga zauzeo je Luka Ilijin a čardak u Trebaljevu - gdje je kasnije bila kuća R. Anđelića, zauzeo je Vukalica Šunjov, i t.d./

    Vladino izaslanstvo

    U cilju dovršenja podjele unutar četa, na vojnike, crnogorska vlada je uputila u Kolašin vojvodu Đura Cerovića i okružnog načelnika iz Nikšića Jevta Miletina Nikolića /pošto je nešto kasnije Cerović dobio nove dužnosti, umjesto njega upućen je komandir Boško Martinović/. Po već citiranom, zajedničkom pismu od 15. septembra 1885. godine, vidi se da su oni u Kolašin došli septembra te godine i već 17. septembra dobili su od Mira Pavićeva i Dragiše Perkova pismo koje je na njih bilo adresirano a koje glasi:
    „Najvišom naredbom Nj. V. Knjaza, našeg gospodara, naselili smo od 1880. godine pa do danas preko 400 kuća Rovačko-Moračkih.
    Tadašnje okolnosti vremena nijesu dopuštile da prema naredbi Kolašin na vojnike podijelimo. A u isto vrijeme nama dvojici bile su teške prilike koje nam nijesu dale da između samih naseljenika postojani red utvrdimo no kroz cijelo to vrijeme bio je vazda nemir kako između onih 400 naseljenih kuća tako i od strane onih koji do sada nijesu imali dijela u Kolašinu.
    Tri bataliona moračko-rovačkih vojnika od davnina su dijelili zajedno sreću i nesreću zajedno ginuli i dobivali, vazda su bili gotovi krv proliti za Gospodara i svoju domovinu.
    Ovo nas je navelo da vam predložimo po našem ličnom ubjeđenju sledeće:
    Da Kolašin podijelite na svakojeg vojnika Rovačko-Moračkog koji su učestvovali u poslednjem ratu kako bi se svaki nered i mržnja iskorijenili. Maknite mržnju i podijelite kolašinsku baštinu na vojnike”.
    Iza ovoga je uslijedilo zajedničko pismo knjazu preko dežurnog ađutanta, sa pitanjima na koja je lično knjaz odgovorio. Pismo je datirano 18. septembra 1885. godine i nadovjereno potpisima Baša Božovića /okružnog načelnika/, Milisava Mišnina, brigadira Todora Vukova, vojvode Cerovića i Jevta Nikolića. /Odgovore na data pitanja koje je dao knjaz, unosimo iza pitanja/.


    Pravila podjele


    - Ako se odobraje naš predlog, što je želja svakog vojnika i glavara, molimo da nam se odgovori:
    1. Poginulog vojnika šćer, pošto nije imao sina /poginuli/ a nije udata, može li svojiti očin dio pošto se uda?
    Odgovor: može.
    2. Koji vojnik umre po sada a ostane bez đece, ko ima pravo na njeg dio?
    Odgovor: bližika.
    3. Oni što je preko naredbe u Turaka zemlju kupovao, gubi li i pare i zemlju,
    Odgovor: gubi.
    4. Oće li tobdzije imati veći udio od vojničkog?
    Odgovor: Oće, duplo više.
    5. Mogu li vojnici u svojoj četi poklanjati kome zemlje ili tursku kuću te im je na toj zemlji, u istoj četi kojoj pripada?
    Odgovor: Mogu ali ne nipošto glavaru.
    6. Oće li se brojiti vojnici od početka 1875. godine na dio u Kolašin /jer ih je prilično poginulo prije proglasa rata/?
    Odgovor: Oće.
    7. Varošani iz Kolašina, njih 16, te su uskočili a na njih se fale i vojnici i glavari, oće li im se dati zemlje oko varoši kao vojnicima, i oćemo li turske kuće u varoši, a u slabom su stanju, ostaviti varoši ili drugačije?
    Odgovor: Neka im se da zemlje oko varoši kao vojnicima. Kuće turske neka pođu po dijelu kao sve nepokretnosti kolašinske.
    8. Mnogi Moračani i Rovčani kazuju da im je obećano zemlje ali nemaju pismeno niti neko da to potvrdi, a dar drže i uživaju?
    Odgovor: Dio u Kolašinu kao svakom vojniku”.

    Najobuhvatniji propis

    Najobuhvatniji opšti propis i najtemeljniji pravni akt u ovom poduhvatu, koji je izradio vojvoda Cerović i preko dežurnog ađutanta dostavio knjazu na odobrenje 30. septembra 1885. godine je

    PRAVILNIK ZA PODJELU KOLAŠINSKE ZEMLjE

    čiji tekst navodimo:
    „Podjela između bataliona ostaje kao što je i podijeljeno, počem se nalazi za umjesno a međutim i prirodno.
    Tako isto i podjela batalionska ostaje na čete, sa izuzetkom pri mjerenju zemlje i broju vojnika da jedan drugome izmiruje tako kako će svakome vojniku biti jednako, počinjući od komandira do vojnika, jedino tobdzije koji su ratovali imaju pravo na dva dijela, vojnička.
    1. Dio koji četu pripadne, ona ga dijeli na četiri svoja voda a vojnici između sebe na djelove. Mjerači će svaku četu na posebno izmjeriti i među vojnicima razmjeriti, tako će imati svaki oficer čistu koliko ima rala a tako i vojnika, a biće glavni protokol od sve zemlje u mjesnog kapetana.
    2. Vojnik, ako mu se učini krivo da njegov dio nije prav, to može uzeti dio njegovog vodnika.Ovđen se u vojnike razumiju oni koji su vojničku poslugu činjeli počinjući od 1875. godine do ulaska u Kolašin, tj. do 1878. godine.
    Samo ne glavaru
    3. Vojnik je sa svojim dijelom slobodan u svojoj četi i u svom vodu raditi ga iz stare granice, dati ga na radnju, prodati ga, dodići na njega da živi ili darovati ga, samo ne glavaru.
    4. Vojnik koji bi zadržao svoj dio na pridobitku da ga iz stare granice radi, to može, samo ne može na isti sa stokom dodizati, osim preko zime kad bi mu na dijelu sijena rodilo, ili bi po potrebi prikupio sijena, pa pošto bi ga potrošio ima se povratiti opet sa životinjom na svoju starevinu.
    5. Vojniku koji sa kućom u staroj granici živi, ne dopušta mu se da više djelova kupuje ni mijenja u drugijeh osim njegova dijela.
    6. Četa od svojeg dijela može daroviti sirotu, siroče, samoranca, samo ako je viši broj vojnika na to saglasan a tako i pojedini vojnik može učiniti sa svojim dijelom.
    7. Poginulog vojnika šćer, neudata do danas, nasleđuje dio svog oca.
    8. Vojnik koji po danas umre a ne bi ostavio ni muškog ni ženskog đeteta, njegov dio ostaje bližiki.
    9. Vojnik koji se nastani sa kućom u Kolašinu na novodobitku, slobodan je kupiti ili promijeniti svega da ima 20 rala oranice i kosanice.
    10. Vojnici u tuđu četu ne smiju mijenjati, prodavati, tako ni na radnju davati ili uzimati, tako kako će svakoj četi svoje pravo ostati, kao i vodovima između sebe. Jedino kad iz onog voda ne bi imao ili ne bi htio ko kupiti, promijeniti ili na radnju uzeti, onda može drugi uzeti samo iz iste čete.
    11. Dio jednog vojnika kad bi izašao na prodaju daje se pravo kupovanja pomeđašu, kad bi ovaj za dio davao koliko i drugi. A promjena zemlje za zemlju može bez obzira na pomeđaše, samo u istoj četi a u istom vodu.
    12. U kojoj bi se četi našli vojnici od iste čete, koji su se nastanili i kuće ogradili, takvi se ne mogu pomicati iz svojih kuća, pa iz kojeg voda bili, a njihov dio što ih pripada ima im se dati uz njihovu kuću.
    13. Ako bi do sada naseljeni vojnik imao više prvognoja /stajskog đubriva/ no će ga na dio dopadnuti, oni kojemu na dio dođe treba da isplati onome onoliko, koliko ocijeni oficer sa četiri vodnika.
    14. Vojnici koji su se do sada u tuđe čete naselili, da idu u svoje čete. Kuće /savardake/ koje su načinjeli, da im ona četa kojoj njihove kuće pripadaju načine isto onakve na njihov dio i ako je što u koga od prvognoja to da mu se po stimi oficera i vodnika isplati.

  2. #2
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Ima i nezadovoljnih


    15. Turske kuće koje su se našle na četnim djelovima svaka četa ima pravo na njih, koje imaju ucijeniti onijema te u iste stoje, običnom cijenom i ako se što za kuću uzme da se svoj četi dadne podjednaki dio na vojnike.
    16. Oni vojnik te u turskoj kući živi a nije iz one čete đe je kuća, to da zimuje u istoj do proljeća, a onda da ide na svoj dio u svoju četu, a kuća da se ucijeni, pa ako je oni te je u njoj stajao činio kakve nužne popravke, pošto se kuća proda da mu se isplati za popravke a ostatak vojnicima na djelove.
    17. Zemlja turska odnosno podanika, koja nije podijeljena vojnicima kad bi se prodala na nju ima pravo da je kupi ona četa i oni vod u kojemu se ista zemlja nalazi.
    Do sada ko je krijući kupio zemlju u Turaka gubi je i ostaje za državu.
    18. U kojoj bi se četi koja voćka našla ostaje za onoga na čijoj se zemlji nađe.

    Vode, putevi i komunica

    19. Vode sa kojima se mogu topiti zemlje, ostaju da učini raspored mjesna vlast kako bi kome prinadležilo topljenje.
    20. Vode na kojima se mogu mlini graditi kad ne bi svaka četa takvih voda imala, to sve čete imaju podjednako pravo načinjeti redovničke mline na onu vodu đe je ima kad bi se nalazila u podjelu svojih bataliona.
    21. Pojedini čovjek kad bi htio graditi mlin ili valjalicu na komunske vode u batalionima pod tekovinu, to im se ne dopušta, osim ako bi mu cio batalion odobrio i to uslovno.
    22. Hvatanje riba u košiće i vrše, to se svakome dopušta na svojemu sentu, a udicom i rukama đe ko može.
    Trovanje ribe strogo se zabranjuje.
    23. Putovi između sela a tako i vodopoji ostavljaju se da mjesna vlast to udesi, kako ne bi stanovnici tijem patili, a glavni putevi da budu u cjelini sačuvani i popravljani od svijeh stanovnika.
    24. Komunica koja prinadleži batalionu i četama koliko ista obuhvata da ne smije niko krčiti ni raditi u njoj, jer bi se tijem sprečavao ispust životinje. A ako je ko što do sada razorao što je od smetnje naseljenicima i njihovoj životinji to da se izostavi u komunicu.
    Granice plemenskog komuna da mjesna vlast dobro pazi a tako i goru koja bi pripadala u isti komun da se bezrazložno ne siječe.
    25. Izdig na planinu i povratak sa iste u selo ostaje da se vrši po plemenskom ugovoru.
    26. Zemlja u tzv. Rogoborima ostaje za državu, a tako isto i u varoškom djelokrugu, što preteče preko vojničkih djelova i onijeh bašta koje će se dati kućama dosadanjijema, kao i onijema koje se ubuduće gradile budu.
    Zemlja koja je data Lazaru Boškoviću u Trebaljevu sa nekoliko familija, pošto budu slobodni na svoje preseliti se tada bi ista ostala za državu”.

    Pismo uz pravilnik

    Uz predlog citiranog pravilnika Cerović je poslao i pismo slijedeće sadržine:
    „Po naredbi podijelio sam kolašinsku zemlju i kuće kako će svakom vojniku i glavaru doći podjednak dio. Pošto sam Pravilnik pročitao narodu i vojnicima sa neopisanom radošću povikaše jednoglasno: „Da Bog poživi našeg milostivog i pravednog Gospodara!
    Među svijema vojnicima i narodom nezadovoljni su ostali komandir Miro Pavićev i komandir Dragiša Perkov, koji kažu da im je Gospodar obećao po jednu kuću i po nekoliko zemlje, a ja im više dao nijesam no drugom vojniku, i to da prime u svojim četama a ne onđe đe su sami bili uzeli kuće i zemlje, jer je to u tuđim četama.
    Kapetan Mrdelja Radović, Nenad Čmitin /Dožić/, Mijailo Božov bivši načelnik morački, i oni, vidi se, nezadovoljni su ali ne govore ništa a može biti da ima i još koji da je nezadovoljan od onih te su dosta pritisli bili ali na javnosti svaki kaže da je zadovoljan bez više dva pomenuta komandira.
    Pravilnik šaljem na pregled, ako sam što izostavio ili neumjesno učinio to molim da bi mi se po poslaniku ispravke poslale kako bih mogao na vrijeme i vojnicima saopštiti.
    Bez mjerača ne mogu na pojedine vojnike razdijeliti, ja bih se i sad obratio Ministarstvu unutrašnjih djela da mi ih pošalje, no se bojim da će sad vremena teška nastupiti koja bi smetala mjeračima a i narod bi morao dangubiti. Vojnik svaki zna đe je zemlja njegova bataliona a tako i njegove čete, i odmah su počeli jedan sa drugim svoje djelove mijenjati i pazarivati. Oni vojnici koji su odigli u svijet, ostavili smo im dio svakome u svoju četu, koje će držati do njihova povratka oni najsiromašniji te se u četi nađu.
    Turci podanici kad bi njihovu zemlju prodavali koja nije vojsci podijeljena učinio sam da je kupuje kapetan Mirko Bojić po onoj cijeni te se zemlja u Nikšiću kupovala a da je plati ona četa u kojoj se ista zemlja nalazi.
    Vojnicima će doći na svakog po 2 rala zemlje a može biti i više bez ove kupovice u Turaka”.
    Ovlašćenom izaslaniku je uskoro javljeno da se predloženi Pravilnik u svemu prihvata.
    Još prije dostave predloga Pravilnika za podjelu kolašinske zemlje dostavljen je na uvid i odobrenje Protokol kolašinske zemlje koji je sadržavao i popis svih učesnika u oslobađanju Kolašina /sa okolinom/ u ratu 1876-1878. godine.



    Studen prijeti


    Ovlašćeni izaslanici crnogorske vlade, izaslani u 1885. godini da izvrše korekcije odnosno pravičniju podjelu zemalja i da dovrše podjelu diobom na vojnike, prihvatili su globalnu razdiobu izvršenu u 1880. godini, na batalione i čete. Oni su nastavili diobu zemlje samo unutar četa i vodova na vojnike. Ta detaljna razdioba unutar četa i vodova praćena je ponovnim premjeravanjem, o čemu slijedi objašnjenje iz prepiske i izvještaje /raporta/ ovlašćenih izaslanika.
    Izaslanik Cerović je pri mjeranju vršio izvjesne korekture na već odijeljenim djelovima za čete unutar bataliona radi ujednačenja djelova i pravičnije podjele i uspio je da do kraja oktobra 1885. godine dovrši taj dio posla ponovnim premjeravanjem u dva moračka bataliona. Tražio je od Ministarstva unutrašnjih djela da mu pošalju još kojeg mjerača.
    Pošto su iza toga stigli traženi mjerači i zastali ga u Kolašinu, javlja:
    „Ja ću se priustavit ovđe još koji dan jer su došli dva mjerača 15 ovog mjeseca /1885/ sa kojima sam uložio premjeravanje zemlje u Kolašinu koje ću produžiti dokle mi vrijeme dozvoli kako bi lakše bilo na proljeće”.
    A već početkom novembra te godine javlja se iz Nikšića: /Min. unutrašnjih djela na Cetinje/: „Pošto nije studen dala da dovršim radnju javio sam 30. oktobra da krećem u Nišiće. Vaš telegraf došao mi je u Tušinu 31. istog u 9 ura uveče. Ako je zbog raporta mogu ga predati iz Nišića”.

    Vrijeme i mjerači

    Pošto mu je brzojavom od 2. novembra 1885. godine javljeno „da učini raport u Nišiću” uslijedio je njegov izvještaj istom Ministarstvu, koji navodimo s obzirom na izvjesne pravne relacije o načinu diobe zemljišta:
    „Kad sam pošao po naredbi u Kolašin sa g. Jevtom Nikolićem, ponio nijesam nikakvo uputstvo po kome bih odmah otpočeo radnju u Kolašinu, te tako zabavio sam se nekoliko dana na ispitivanju komandirskog rada i čim sam njihovu radnju saznao dostavio sam preko dežurnog ađutanta Nj. V. Knjazu i moje mišljenje o podjeli Kolašina na koje sam dobio odgovor preko V. Radonjića da Kolašin podijelim na vojnike. Ja sam isti dan telegrafao k. Petru Šunjinu za tri mjerača kojima nije dalo rđavo vrijeme ubrzo doći.
    Ja sam u tome vremenu bio načinio i poslao Pravilnik po kome ako se odobri mislim Kolašin urediti, na koje dobijem odgovor od Vas 7. oktobra da se poslati Pravilnik u svemu odobrava.
    Tada sam pošao u Sinjavinu te pregledao što će dopuniti udjele novonaseljenicima, pa sam tako odio i u Bjelasicu i pregledao što ovamo i od nje pripada.
    Poslije sam odio i ograničio između moračke i lipovske granice sa novodobitkom jer nije između piramida bilo obilježeno. Zatim sam označio u novodobitku na dva bataliona moračka, komunice seoske, putove seoske, progone za životinju, pojišta, glavne putove koji idu preko istih bataliona.
    Ovuda sam morao svuda ići s g. Nikolićem da bi urednije bilo.
    Pošto mi još ne bjehu mjerači došli a rđava vremena neprekidno produžavahu to sam javio 12. oktobra da se ne može dalje raditi u Kolašinu od studeni, na koje dobijem odgovor da radnju ostavim do proljeća, i ja idem u Nišiće koje sam htio i učiniti no mjerači dođu 15. oktobra te tako Vam javim da pošto su mjerači došli, da se ne bi njima uzalud putnina plaćala, da ću koliko se uzmogne produžiti radnju. I tako izmjerimo zemlju koja pripada na oba bataliona moračka, izuzevši livade u Lučkoj Gori i Sinjavini koju ne mognemo jer je snijeg bio na nju panuo.
    Poravnanje među vojnicima
    Dakle, sada nema druge radnje u dva bataliona moračka osim poravnanja zemljišta po vojnicima, da četa jedna drugoj pridoda ili popušti, a već se mjesta četna znadu. Moglo se, može biti, još štogod izmjeriti i od bataliona Rovačkog, a tako i puteve, progone i drugo obilježiti kao u moračkim batalionima. No se narod bješe razišao oko dacije, a tako i pozvat od brigadijera na mostove i putove, da grade, te tako pošto viđoh da mi je nemoguće zimus ovo svršiti do proljeća, to sam vam javio da krećem u Nišić.
    Uglavnom po Pravilniku radnja je u Kolašinu dosta dobro urađena te neće velikog truda biti na proljeće da se dovrši. Vojnicima kazivali nijesmo još da će Turcima muhadžerimima zemlju plaćati s toga da ne bi oni odmah saznali i dotrčali da im se sad plaća jer bi to bilo sad teško za novonaseljenike, a pošto svak svoj dio uzme lakše je isplatiti o proljeću.
    Turske kuće u varoši, poznato vam je da su od drveta, koje su već gotovo istrule, to da ne bi plaćali Turcima toliku kiriju naredio sam da o proljeću sve preprave sa kućama pozemljušama i to od zida kako ne bi ni traga bilo od turskijeh kuća, na koje su se svi varošani dragovoljno odazvali i već svaki mjesto obilježio.
    Pri varoši ostalo je državne zemlje u malim komadima 20 rala a u Rogobore 103 rala od kojih sam dao bio po naredbi, vojvodi Šolu 10 rala i to od najljepše u Rogobore, a kuću da primi o proljeću u blizini varoši, jer zimus nijesam mogao familije micati, a o proljeću svaki će iz okruga varoškog ići u svoj batalion. Vojvoda Šole nije bio zadovoljan i odustavio je dar Gospodarev.
    Zemlju tursku koju su krijući kupovali Moračani i Rovčani u Turaka predao sam kapetanu Bojiću da od iste zemlje drži protokol a tako i od one naplate te su za zemlju dali bili od čega će dati čisti račun.



    Naknadni zahtjevi


    Lupeštine su se umnožile bile između naših podajnika i Turaki iz preko granice. Ovo je predato bilo da pazi Miro Pavićev, ali on u tome nije nikakve strogosti pokazao, zato sam istoga ukorio i zaprijetio te je počeo sada sakupljati kako lupeže od naše strane a tako i pljenove koje su dognali, od čega će i izvješće podnijeti. A od strane turske rekao sam mu da pojača straže.
    Davije koje je Veliki sud nama poslao bio u Kolašin, svršio sam.
    Vaš telegraf pri mome povratku za Nišić našao me u Tušinu, odakle sam i odgovorio”.
    Izaslanik Cerović se dosljedno pridržavao Pravilnika za podjelu kolašinske zemlje i drugih pravnih relacija uspostavljenih na planu razrješenja pitanja sprovođenja agrarne politike crnogorske vlade pri naseljavanju Kolašina. On je po svim zahtjevima za dodjelu zemlje od lica koja se nijesu nalazila na spisku učesnika i po raznim pritužbama na razdiobu i druge postupke davao svoje obrazloženo mišljenje i tražio odobrenje od ministra unutrašnjih djela ili Državnog savjeta, u čiji djelokrug poslova su spadala ova pitanja. O tome ćemo navesti neke karakterističnije primjere na osnovu izvorne arhivske građe:

    Zamijenio brata

    1/ „Živko Petrov Damjanović iz Morače/ piše Cerović Državnom savjetu/, podnio je molbenicu Nj. V. za dio u Kolašinu. Nj. V. Knjaz je na molbenici napisao: „Neka mu odgovori Državni savjet.”
    Na istoj molbenici Savjet je napisao da ispitam oficira zašto je dao medalju Živku i zašto mu ne da dio. Ako je molbenica istinita, da oficir plati Živku putninu a ja da mu dam dio.
    Ja sam prizvao oficira i pitao ga je li on dao medalju Živku koji mi odgovori da nije no mu je dao brigadijer Todor Vuković. Ispitao sam sašta mu je dao za koje mi bi kazato sljedeće:
    - Živko Petrov kao neupisan vojnik pošao je bio na stražu na mjesto svoga brata Bogdana kome je red bio da straži na isto mjesto đe se i sada straža drži, a Bogdan je bio ostao da štogođ uradi kod kuće. Ovo je bilo pošlje rata. Jednu noć nekakvi lupeži pokušavali su da izjave stoku iz iste fortice đe su bili stražari smješteni, koje Živko opazi i izmetnu nekolike puške te odbije lupeže. Ovo je kazato bilo brigadijeru i zato mu je dao medalju. Živko je živio sa Bogdanom i ovaj dobio svoj dio a imaju zemlje i kuću u Morači pa mogu prodati ili zamijeniti. Ja ne mogah Živku dati dio o čemu navodim još i ovo. Od kako je prestao rat prispjelo je bilo momčadi iz porodica vojnika ovih bataliona oko 500 od kojih su neki činili neke usluge pa i male puške imali i ponekad se i sa Turcima prepucavali. Ja nijesam htio nikoga od tih pisati kao vojnika osim onih pravijeh vojnika. Kazato je oficirima da oni mogu slobodno od njegovog četnog dijela dati ovijem momčadima dio, koji su im u boju i posluzi pomagali.
    Sada ako se odobri Živku onda svima tim treba dati dio ko ga zaište. Zato vraćam molbenicu da date odgovor.”
    Na ovo pitanje uslijedio je odgovor Državnog savjeta: ”Ni Živko Petrov ni drugi Moračani ili Rovčani koji nijesu učestvovali u poslednjem ratu ne mogu imati dijela vojničkog.”

    Žalba neradnika

    2/ Oficir Matija Zavišin Moračanin je bio došao na Cetinje 27. februara 1879. godine i poplakao se kao mnogi da nema o čemu živjeti u Crnoj Gori.
    Nj. V. Knjaz je dobro poznavao Mateji i rekao mu da je neradnik, no po svemu naredio je bio v. Vrbici da piše biv. načelniku Bašu Božoviću da dadne Matiji jednu kuću i zemlje orane i kosane koliko mogne uraditi, i od one zemlje što mu se dadne ne smije ništa ostati neurađeno. Ovo je stoga rečeno jer je on bio poznat kao neradan.
    Matija bi stio ovim pismom da mu to ostane kao dar, a njemu pripada vojnički dio kao drugog vojnika na čemu se njemu kao krivo čini a ja mu bez pitanja ovo ne mogu odobriti. Zato šaljem pismo v. Vrbice pisano Bašu na odgovor. Ako bi ovakvima što bilo odobreno to bi pobrka bila u podjeli zemlje u Kolašinu, koju sam po naredbi učinio na vojnike.”
    Kolašin, 28. septembra 1885. V. Cerović, s. r.

    „Dokaz Radovana Begova o Stanoju Zavišinu /Matijinu bratu/ o davanju zemlje njegovome ocu Zaviši Tomninu po sopstvenom kazivanju, navodno da mu je dao veliki vojvoda poč. Mirko Petrović:
    - Kad smo privatno uljegli u Kolašin te smo ga podijelili i orali, zato mogu kazati istinu da Zaviša, otac Stanojev nije imava milosti ni dara od strane Velikog vojvode od zemlje u Kolašinu, zašto svaka naredba s Cetinja koja je došla na mene i na Milisava Mišnina ili na Milisava sama, svaku znam a tako i za Zavišu, za koga kažem istinu, da nije nikakva dara zemlje imao u Kolašin”.

    3/ Ministarstvu unutrašnjih djela Cetinje,
    Iguman Manastira Moračkog zatražuje u novodobivenom Kolašinu, takozvanu zemlju Sjerogošte, koja se zaista nalazi u krisovulju manastirskom nazad 246 godina. Kazuju neki da su Turci po nekad davali Manastiru neki mali dohodak. Zemlja je podijeljena na stotine vojnika, a biće iste zemlje preko 60 rala.
    Molim odgovoriti kako ću /riješiti/?
    Kolašin, 6/H 1885. Vojvoda Cerović

    Sa Cetinja je 7/H 1885./ uslijedio odgovor:
    ”To 60 rala te zatražuje iguman Morački kao svojinu manastirsku na mogu se oduzeti batalionima počem sa manastiru s istije nije davao dohodak ovijeh posljednjih godina no je stvar odveć zastarala.
    Božo Petrović. s r.



    Sa deset glavara


    4/ Istom Ministarstvu:
    „Priđe no sam ovđe došao Pašo Martinović i svi Turci kolašinski imali su međusobni dogovor da svi dižu iz Granice naše i uložili tajno prodavati zemlje i udute stanovnicima iz Stare granice. Čim sam dočuo ja sam prodaju uništio prvo zato što iz Stare granice ne može u novodobitku niko kupovati do onih novonaseljenika. Drugo, da komun i goru ne mogu prodati. Treće, da što je njihovo treba da dokažu ili tapijom ili svjedokom jer su kadri oni i tuđu zemlju prodati.
    Šabu Martinoviću dato je nešto zemlje tuđe i polovinu od jedne kuće, ja mislim na uživanje a on kaže da mu je darovano. Zemlju je dobro prodao. Ja sam prodaju uništio i kazao mu da je samo slobodan prodati ono što je njegovo libero i više ništa.
    Pašo Martinović sanekoliko druga krenuo je tamo da Gospodaru poljubi ruku i da /se žali/. Ja sam ga sa pismom nudio, ako se ima zašto žaliti, on je kazao da žalbe nema no da pristupi. Ali, poznajući ja Paša kao špijuna, lažovčinu i lupeža, mislim da će, ako vidi priliku i žaliti se. Za koje molim da mu se nebi što vjerovalo bez čistine a sve njegovo vladanje ako zatražite dostaviću obširno.
    Cijenu kuća i imanja*zemalja ovdašnjih Turaka učinio sam kao u Nikšiću.
    Kolašin, 21/H 1885. V. Cerović sr.

    Odgovor na pismo
    5/ * Istom Ministarstvu,
    „V. Šole Radović predao mi je Vaše pismo na koje odgovaram.
    Zemlja u Kolašinu sva je podijeljena na čete a kuće koje su u četama sve su podpunjene sa familijama iz istih četa još od početka. U zemlju i kuće koje su četama pripale kad bi se taklo onda bi sav dosadašnji rad bio uzalud. Ja sam mišljenja da mu se ovđen dadne u varoši jedna stara Turska kuća sa malo bašte uz kuću i to pošto ovi te u njima stoje sad odu svaki u svoj batalion, a zemlje 10 rala da mu se dadne u Rogobore koje sam za državu ostavio jer ovđe u varoši nema državne zemlje no sasvim malo i to u sitne komadiće.
    A mlinova ovđe nema no su razdijeljeni četama. Mjesta za građenje mlina naći može no nema od njih koristi počem ih ima mnogo.
    Sada kako naredite.
    Kolašin, 22/H 1885. V. Cerović, s.r.

    Odgovor sa Cetinja /od 25/H 1885/ glasi:
    Vaš se predlog usvaja. Vojvodi Šolu dajte onoliko zemlje koliko predlažete.
    B. Petrović, sr.

    Sentencija o razgraničenju

    Izaslanik Cerović je prije odlaska iz Kolašina za Nikšić, sa još deset glavara kolašinskih izvršio razgraničenje novonaseljenika Moračana i ranijih naseljenika tzv. starograničara Gornjolipovaca, na potezu od Jablalova vrha /na Sinjavini/ do Rujevog krša južno od Lipova, i preko tzv. Migalovičkog vrela /izvora/. O tome je 28. oktobra 1885. godine sačinjena slijedeća:
    Sentencija,
    Pošto je odijeljena Stara granica od nove od strane Lipovske, kao što i sentencija glasi, to ovđe bilježim granice od radne zemlje i seline što ostaje novonaseljenicima počinjući od Migalovičkog izvora sve povrh sadanje rađene zemlje, samo ono što je za kršem više Migalovice i više savardaka ostaje za ispust da se ubuduće ne radi, i tako ide sve brazdom do polja i do kuća Todorovića, ondole u krš više Durakovca. Durakovac i Jelova Ravan ostaju da se rade pa iz krša te je više Durakovca ide sve okrškom do na put koji izlazi iz Bistrice, pa putem do prema guvna koje isto ostaje u komun, od cklada njive đe je i međaš pobjen, ondole slazi na put, samo što više puta i obale Bistrice ostaje malo zemlje dvojice*trojice te je u zagradi za one te su ovđe kuće načinili. Ondole preskaču Bistricu na Debeli Brijeg, pa sve povijarcem iznad Bistrice a korito Bistrice i njene obale ostaju komun za građenje mlinova i onih te u mlinove godne i uz obalu stoje s kućom, da se kao komunom služe.
    Pošto granica ide uz Veliki Bijeg od Bistrice do na Oblu Glavicu, koja se nad vodu nadnaša, ondole savija iznad zemlje te je bila Nenadina, ondole sve brazdom ispod točila pa na Ždrijelo, pa ondole sve ispod točila pa naviše do u vrh Ledinka koji je do progona, pa povrh Ledinka u potok, preskače preko progona, te /je/ svega sela te opet u potočinu, pa naviše uz potok krajem njive u kolibu te je bila Laza Anđelića, pa povrh kolibe brazdom do u potočinu, pa potokom naniže do u Duboki Potok, preskače preko potoka pri ravnini povrh njive prvijem brežuljkom, prelazi preko potoka na Zeleni Grab, pa podno lazine koja nije rađena, pa brijegom zelenijem na živu baruštinu, onodle pravo u potočinu, preko potoka preskače pa niskodo revnine u krš, ondole povrh sela kršima veljijem i međašima u potok, ondole međašima povrh rađene zemlje u progon koji ide iza sadanje kuće Radovana Jukova, ondole progonom do u Bakoviće tj. do kuće te je bila Mrdelje Veljova, pa brazdom njive te je u nuglu prekida se uska ulica, pa izlazi na brijeg druge njive od koje se otkinulo prilično za progon seoski, ondole sve brazdom do uskog Ždrijela. Na donji kraj sve komun, zapušteno.
    Na drugu stranu od velike džade uzet gornji kraj velikog kamena da se brani i radi se, donji kraj da se ne brani samo njivu to je pored puta koji vodi na most na Plašnicu, na donji kraj ostaje na radnju pošto se od nje jedan dio okinuo za progon sela koji bi ostavljen sve bregovioma do sela, koji je nužan bio.


    Stara i nova granica


    Ostavismo i selu Bakovići pri vrhu jedan voznik i podsjekosmo jednu usku njivicu te je pod brdo, jer smeta bačivanju drva i /to/ niz njive ostavismo 6 lakata put širok a glavni put te ide preko Bakovića za Trebaljevo da bude širok 6 lakata, kao što je obilježen u Polju od Migalovice.
    U ovom prostoru te je ostavljeno povrh međa, nema pravo smetati jedan drugome no sva su sela u podjednakom pravu kako pasišta, tako i gore i vode.
    Od druge strane podjela stare i nove granice počinjući đe utiče izvor Migalovice u Plašnicu prelazi u brijeg niže zemlje Ilije Brajića đe se dva puta sastaju na vrh Sredorijeke, koji izlaze između ostavljenog pojišta pa ondole okoske u kršnjak u Šumatoj glavici više savardaka Novaka Lekina, ondole ide pravo proz goru ispod Oštre glavice u ploču u Prislat koji vodi k Rujevu Kršu. Ploča je položena pored šiljate glavice kamenite koja ostade u pridobitku. Ondole preko Strugova uprav u Rujevi krš, iz Rujevog krša pravo stranom preko gore u Jasen u zasječenu granicu.
    Na donji kraj ovih granica sve je novonaseljenika Kolašinskih.

    Gornji kraj je starograničara.

    Za novonaseljenike ostavih gornji kraj brazde da ništa ne rade do stare granice, no da sve ostane za selinu i ispašu. No pošto novonaseljenici Drijenka, Blatine, Migalovice i Todorovića o malo su gore, to učinih da gora koja je od Usova pored kuće Ilije Brajića do Rujevika, a tako i s druge strane, ostaje da se služe novonaseljenici njome što se drva tiče, a u pasište Moračko da sa životinjom ne smiju nipošto prelaziti no samo drvo ubrati.
    Samo oko Lazine te je u gori Toma Antonijeva, da mu ne sijeku oko livade i stanežine što bi mu moglo nauditi zemlji”.
    Čest predmet sporova
    Pošto je kolektivna zemljišna svojina bila u Crnoj Gori sve do kraja 19. stoljeća dominantni svojinski oblik i osnovica žitova i rada društvenih zajednica / plemena, bratstva i sela/, opisana granična linija između starograničara i novonaseljenika bila je često predmet sporova/pri korišćenju planine, seoskih komunskih ispaša, šuma puteva, vode i dr./.
    Ovdje su već od 1882. godine formirana sela i seoske opštine, kao teritorijalne društveno ekonomske organizacije poljoprivrednog stanovništva, pa su razgraničenja između tih i drugih većih zajednica bila neophodni preduslov stvaranju i učvršćenju režima korišćenja pripadajućih komunskih dobara.
    Zbog toga ovdje preskačemo vremenski redosljed radnji o naseljavanju novooslobođene teritorije Kolašina, i unosimo tekst jedne sentencije Velikog suda o graničnoj liniji između starograničara i novonaseljenika u Lipovu / kojom je za osnovu uzeta stara granica grubo označena od Evropske komisije za razgraničenje između Crne Gore i Turske poslije crnogorske pobjede na Grahovu u 1858. godini, koje je razgraničenje obavljeno u 1859. godini/.
    „Knj. Crnogorski Veliki sud, br. 1884, Cetinje 2. avgusta 1890. godine:
    Pošto je davija bila između Lipovaca i novonaseljenika oko granice planine.
    Riješio je:
    Da granice od seline ostaju kao što su uređene a u planini da ostanu od Studenačke glave na Jablanov vrh, kuda granice priznaju, tako neka ostanu i ubuduće.
    Katun Lipovski koji je do granice novonaseljenika na Savinu ždrijelu, koji je ponovo načinjen, da se makne pa da Lipovci idu na stari svoj katun u Pilaću i Vratlu. A pošto je Savina voda koja se nalazi u pasištu Novonaseljenika ostavljena i pri graničenju Crne Gore i Turske da imaju pravo i Lipovci da na nju poje /stoku/, to neka im se ostavi put / širine 60 metara/ i obilježi kako mogu na nju dolaziti i sa životinjom se sa iste istim putem povratiti.
    ... Kolibe Lipovske mogu ostati ondje gdje su sad do idućega Mitrovdane, a dalje ne”.
    Na tromeđi
    Valja napomenuti da je oslobođenjem Kolašina /1878/ godine / prema odlukama Berlinskog ugovora, to se odnosilo i na Gornji i Donji Kolašin/ i nakon zaposijedanja Gornjeg Kolašina / 1878/ i Donjeg Kolašina /1886/ teritorija Kolašina segnula prema Drobnjaku od Crvenog Ždrijela pravom linijom iznad Gornje Morače na Ljeviška Korita, pa niz Duge Lošovića na katun Šorojevac.
    Odatle preko Studenaca na Borova Brda. Odatle skreće put sjevera i ide na Mrkonjinu Gredu, na Osijek pa na Bajovića Pećinu. Odatle ide ispod Vrčarske Sječine na Osredak pa preko Brezovog Polja u Crvenu Gredu a odatle na Ristove Doline, preko Katunina i Urnebesa na Veliki Starac. Sa Velikog Starca ide linijom preko Tičije vode na Moračke Dolove i Rabrenske livade. Tu je tromeđa Drobnjaka, Moračana i Poljana.
    Od tromeđe pa do Tare Drobnjak se graniči sa Kolašinskim Poljima /Donji Kolašin/ počev od Rabrenske livade granicom koja dalje ide na Vodeni Pećarac, preko Vrhova pravo na Odrag a odatle preko Osuđenika na Rasovaš, zatim na Crveno Ždrijelo pa na Planinicu a odatle na Zaboj pa preko Kaluđerskih Luka u rijeku Taru / Andrija Luburić „Drobnjaci”, Beograd 1930/.


    Zemlja i podjela


    Provedena dioba zemljišta u Gornjem Kolašinu, na tri bataliona i njihove čete unutar istih, upisana je u Protokol o podjeli zemlje, kako slijedi:
    I. Rovački batalion:
    1. Četa Beća Zuletina /Vlahovića/ 181, 2/4 i 1/8 rala,
    2. ” Pavića Puletina /Šćepanovića/ 282, 2/4 i 1/16 rala,
    3. ” Vukašina Purenova /Jankovića/ 248, 1/8 rala,
    4. ” Savelje Tripkova /Bulatovića/ 187, 3/4 rala,
    5. ” Bogdana Vuksanova 214, 3/4 i 1/8 rala,
    6. ” Ibra Jovanova / Bulatovića/ 350, 1/4 i 1/16 rala, i
    7. Kupovice ovog bataliona 192, 2/4 i 1/16 rala
    Svega: 1.657, 2/4 rala.
    II. Gornjomorački batalion:
    1. Četa Stevana Dragovića 207, rala,
    2. ” Milije Bojića 143, rala,
    3. ” Petra Toškovića 142, 2/4 rala,
    4. ” Mijaila Verušina /Vuksanovića/ 286, 3/4 rala,
    5. ” Radonje Vuksanova /Rakočevića/ 261, 1/4 rala, i
    6. ” Mijaila Radovanova /Janketića/ 299, 1/8 i 1/16 rala.
    Svega: 1.339, 1/8 i 1/16 rala.
    III. Donjomorački batalion:
    1. Četa Milisava Đurđića 312, 1/16 rala,
    2. ” Ćuće Novova /Vujisića/ 148 rala,
    3. ” Toma Radovića 138 1/16 rala,
    4. ” Matije Zavišina /Medenice/ 233, 2/4 rala,
    5. ” Radosava Lakićeva /Milajića/ 125, 3/4 rala, i
    6. Vučete Perišina /Medenice/ 236, 1/4 rala,
    Svega: 1.193, 2/4 i 1/8 rala

    46/2a

    IV. Stanovnici Kolašina 121,3/4 rala,
    UKUPNO 4.312,3/4, i 1/16 rala.
    Pored već navedenih površina u Protokol su upisane još i sljedeće površine zemljišta:
    - ”Perovića zemlja sobstvena” 88,3/4, 1/8, 1/16 rala,
    - ”Crkovno u Sjerogoštu” 10 rala,
    - ”Boškovića u Trebaljevu” 233, 1/4, 1/8 rala,
    - ”Kupovice popa Minića” 29 rala,
    - ”Državno u Brezi” 167 rala,
    - ”Državne u Rogobore” 103 rala,
    - ”Darovne Vukalici Matovu” 16 rala,
    - ”U Lučku goru preko gornje šume” 340 rala,
    Svega: 977, 1/4, 1/16 rala,

    Rekapitulacija
    - Podijeljeno na batalione 4.191, 1/16 rala,
    - Stanovnicima varoši Kolašina 121, 3/4 rala,
    - Zemlja koju je darivao knjaz 286 rala,
    - Ostala zemlja 691, 1/4 i 1/16 rala,
    SVEUKUPNO: 5.290, i 1/8 rala,

    Prirodne stranice

    Sve čete moračkih bataliona na lijevoj obali Tare i u Donjem Lipovu naseljene su tako da ih razdvajaju prirodne granice, potoci i dubodoline. Tako je četa Beća Zuletina iz rovačkog bataliona naseljena je u selu Babljaku i na Radigojnom, četa Bogdana Vuksanova u selu Drpe a četa Ibra Jovanova u R. Trebaljevu. Ostale tri čete Rovačkog bataliona naseljene su istoično i jugoistočno od varoši, pa je u glavni Protokol uneseno to razgraničenje svih rovačkih četa, kako slijedi:
    „I. Četa Beća Zuletina, omeđašena je od svije četa, njihov je dio Babljak i Radigojno, zaseban i ne tiče se dodira zemlje neke druge čete.

    II. Četa Pavića Puletina, graniči se od zapada Tarom, iz Tare prema istoku uz potok Pažanj, iz Pažnja obrće uz Mali potok ispod crkve, pa sve potokom između crkve i varoši do naspram kuće Saja Karadana, otole obrće k istoku iznad Sajove kuće koja ostaje pri varoši do na glavni put pa preko puta ulicom u Svinjaču. Od istoka se graniči četom Vukašina Purenova, počev iz Svinjače uz potok, pa u ćuntu više sastava dva potoka, pa pravom linijom uz Liješnje u stanac kamen u vrh Bašanjeg Brda, koji međaš je Žuto prlo. Sa istom četom se graniči, visočije iz Svinjače podno zemlje serdara Mira pa na dzadu, zatim, preko dzade u međaš koji je između kuća Jovana Pižurice i Vasilija Bojovića pa odatle pravcem do u dzadu, pa dzadom uz Smailagića Polje do u komunicu.

    Putem i bespućem

    III. Četa Vukašina Puranova se graniči od zapada sa četom Pavića Puletina, a od istoka sa četom Savelje Tripkova i to počev od vrha Bašanjeg Brda do u Šljivovicu. Prvi međaš je na vrh Bašanjeg Brda, pa putem do u potočinu, potočinom do pod izvor, pa odatle svraća u međaš pod izvor više kruške, a odatle ide povrh zemlje Miljana Radovanova pa pravcem do Pera Ribovića, iz međaša Perova i Miljanova ide niz brdo između njinih međaša, pa pored zemlje Savelje Tripkova u stanac kamen pomeđu Savelje i Miljana, a odatle pravcem u krš u Liješće, pa odatle u crni vao (kamen), a od vala povrh zemlje popa Minića pod put, pa putem u potok a potokom u Svinjaču, pa preko Svinjače iza popove zemlje jazom na Polje i na dzadu a sa dzade skladom velikijem pa u veliku trešnju nasred Polja, iz trešnje pravom linijom u ćuntu više kuće Nova Božova i tu sreta komunica. U selu Selišta je iste čete Vukašinove, do čete Savelje Tripkova sa istoka i međom u Svinjači, pa Dubokim potokom između Mačužica i Selišta pravcem u izdorinu u Klačini pa do u komun. Sva Selišta graniči Svinjača sa četom Bogdana Vuksanova.



    Kolašinska ustanova


    IV Četa Savelje Tripkova zahvata pojas od Bašanjeg Brda pomeđu čete Vukašina Purenova prema već kazanim granicama, i seže do rječice Svinjače. Od Svinjače preko Smailagića Polja sa istom četom se graniči već kazanim međašima a od istoka ide iz Svinjače posred Polja do na progon koji dijeli čete, pa progonom do u Smailagića Glavicu, do komuna na brdu i završava u veliku bukvu.
    V Četa Bogdana Vuksanova naseljena je u selu Drpe. Graniči se od zapada sa četom Savelje Tripkova, već kazanim međašima. Od sjevera graniči Svinjačom a od juga starom granicom do Izlazaka.
    VI Četa Ibra Jovanova, kao što smo naveli, naseljena je u Trebaljevu kao zasebina i prirodno je ograničena sa svih strana, komunima.
    Svih šest četa Rovačkog bataliona imaju zajedničku ispašu koja se nalazi između četa.
    Mlinove i mjesta za mlinove ima svaka četa u ovaj predio izuzev Babljaka kojima se dade mjesto mlina niže varoši na Svinjaču među zemljom pokojnog Todora Vukovića i Đoka Drobnjaka.
    Četa Savelje Tripkova u svome predjelu ima mlin koji je danas na nogama a sudom je dat Petru Vlahoviću. Jesenas 1885. godine kad je dolazio vojvoda Cerović dat je četi Saveljinoj jer je u njegovom predjelu, da imaju mlin kao i druge čete. Pomenuti mlin obdržava mjesni Sud za Petra do rješenja starije vlasti”.
    /V. Đuro Cerović, sr.
    V. Jevto Nikolić, s.r
    V. Boško Martinović, sr./

    Važno uputstvo

    Vojvoda Cerović je kao izaslanik crnogorske vlasti obavio glavni dio posla na razdiobi zemljišta na novooslobođenoj teritoriji u Gornjem Kolašinu „otpočevši najprije sa zemljištem koje su zaposjela dva moračka bataliona i kada je dovršio diobu u svim njihovim četama, osim dvije čete koje su kockom dobile za naseljavanje sela Trebaljevo i Sjerogošte, dobio je s najvišeg mjesta nalog i pošao radi nekih državnih poslova za Podgoricu, a protokol svoga rada ostavio i predao Jevtu Nikoliću koji je u zajednici sa naknadno imenovanim izaslanikom Boškom Martinovićem produžio Cerovićev rad.
    Proljeće 1886. godine dovršena je dioba zemalja u Gornjem Kolašinu pod rukovodstvom novih izaslanika, blagovremeno i temeljno. U cilju dovršenja posla i održavanja reda u naseljenim krajevima, oni su kao izaslanici crnogorske vlade, 13. juna 1886. godine izdali u vidu naredbe Uputstvo, adresovano prvenstveno na vojne vlasti ali i civilne o ponašanju svih naseljenika, o načinu održavanja reda i razrješavanja svih imovinskih i drugih odnosa na naseljenom području i o primjeni odredaba Pravilnika o naseljavanju Kolašina od 30. septembra 1885. godine odobrenog od Državnog savjeta 7. oktobra iste /1885/ godine, određujući i primjenu novčanih kazni i kazni zatvora za prekršioce tih ranijih propisa i odredaba ovog Uputstva. To Uputstvo, tada zvano „Kolašinska ustanova” predstavlja jedan od temeljnih pravnih akata pri naseljavanju Kolašina, i njegov tekst glasi:
    „Gospodine oficeru!
    Šaljemo ti ovu listu koju ćeš objasniti svim stanovnicima iz tvoje čete, da se po istoj u svemu budu vladali:
    1. Ko je ognojio zemlju pa ga nije na dio dopala nego drugoga, stimajte gnoj s vodnicima i kmetom da plati oni koga je pripala onome što je gnojio i to ako nije fruta za odnosne zemlje ponio, ako je frut sa zemlje skinuo to mu plaća ne pripada već samo ako nije ništa sa zemlje nosio.
    2. Kome gnojna zemlja ostane u komun i sa nje nije ponio fruta taj može ovu godinu ponijeti a isto može i ako nije više no jedan frut nosio može i ovu godinu usijati i ponijeti frut a po ovoj godini ostaje za komun.
    3. Ko je posijo na tuđi predio bez na onu zemlju te ga je na dio vojnički dopala, da mu se plati sjeme, volovi i nadnice a plaća oni što žito sa zemlje nosi.
    4. Ko je usijao na kućevni dio bez pitanja onoga čiji je dio, takvome da se ne plati ništa, već ako bi mu dao od dobre volje.
    5. Ako bi ko prisvojio komun kojeg je komisija po svojoj uviđavnosti i po potrebi naroda ostavila, toga globite 10 talijera i mjesec dana u tavanicu.
    6. Đe je Komisija puteve i vodopoje ostavila po iziskivanju naroda, ko bi takve putove ili vodopoje oužio ili zagradio, takvi neka dadne 5 talijera globe a put neka ostane kako je i označen.
    7. Pošto se zemlja dijeli a između istije djeladzija stavljaju međaši, pa bi se našao ko da makne međaše i pokrade zemlju, takvog globite 10 talijera i jedan mjesec u tavnicu.
    8. Ako bi se ko našao da pomakne međaš između četa i bataliona, takvi da plate globe 20 talijera i dva mjeseca u tavnicu.
    9. Pošto se kuće nalaze u komunu može na komun imati pojatu, obor i koliko mu je potrebito suvota i to na uzglavicu svoje zemlje, a na komunu da ne može imati nikakve branjevine * zagrade ni najmanjeg lučnjaka.

    Staro za novo

    10. Za stanovnike koji su se potpisali u Kolašin, učinjesmo da u staru granicu ne mogu imati ispašu samo to ko bi pripravio u Moraču i Rovca sijena, lista itd. da može svoju priređenu piću potrošiti.
    11. Za stanovnike koji se potpisaše u Kolašin da stanuju, koji bi činio katun u Kolašin a stanuje u Moraču ili Rovca, taj se lišava naselja u Kolašin nego svu njegovu zemlju da dijele stanovnici njegove čete.
    12. Ako bi se usudio kapetan, komandir, oficer ili ma koji drugi mjesni činovnik da učini kakvi izuzetak u batalionskim, četnim i naseljeničkim djelovima, a tako i u komunu bez znanja i naredbe Knj. Vlade, tako isto ako bi glavar htio učinjeti takvu popravku na štetu vojničkih ili naseljeničkih djelova, t.j. da bi kome darovao ili popuštao ma koliko bilo, da plati globe 10 talijera.
    Katun osim zakonitim naseljenicima Kolašinskim ne može dati ni privremeno odobriti, kako glavari tako ni naseljenici.
    13. Ako bi ko pokosio tuđu livadu t.j. dk se livade među stanovnicima ne podijele, takvoga globiti 5 talijera.
    14. Promjena zemlje za zemlju dopušta se i to po sljedećem načinu: ako bi htio brat sa bratom, komšija s komšijom mijenjati zemlju, moež ali u četu đe ga dođe među vojničkim djelovima, a kućevno mjesto ne može uzeti za promjenu niti pak može stanovnik Kolašinski imati više osim jedno kućevno mjesto.
    15. Koji se Moračanin i Rovčanin potpisao da bude stanovnik Kolašinski a ostavio je nešto svojeg nepokretnog imanja u Morači i Rovcima, pošto bi skinuo frut sa svoje baštine, strnove i pokošene livade može braniti dotle dok i ostali seljaci budu branili njihovo, a čim seljani zapušte njihovo * strnove i livade, zapuštiće i onome koji se naselio u Kolašin bez da smije braniti.
    16. Voće koje se nalazi na čijoj baštini i na uzglavnici svoje baštine, ostaje za onoga na čijoj se zemlji nalazi.
    17. Stanovnici koji su se naselili u Kolašin a imali su do sada dio u Sinjavini i Bjelasici, pa sada ga imati ne mogu.
    /Kom. Boško Martinović, sr.
    Jevto Nikolić, sr./

  3. #3
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Prepiska s Cetinjem


    Da je za izaslanike crnogorske vlade bilo još nekih poslova u Gornjem Kolašinu i u proljeće 1887. godine, vidimo iz brzojava kapetana Mirka Bojića upućenog preko Ministarstva unutrašnjih djela 23. marta 1887. godine kojim insistira na dolasku Jevta Nikolića iz Nikšića radi produženja rada:
    „Gornji Kolašin je još od početka tekućih posta kopan. Zemlja je sposobna da se radi. No počem u 8 četa nije podjela zemlje dovršena i između kolašinskih naseljenika izuzevši kućevna mjesta. Narod bi baštinu radio. Traže bilete da idu tamo da se žale.
    Potrebito je da izvolite javiti g. Jevtu Niletinu da dođe i dovrši ono što još nije dovršio jer u protivnom slučaju mnozina će doći tamo da dosađuje, a biće ih koji će uzraditi onu baštinu koja ga možda neće na dio dopadnuti pa bi u takvom slučaju nastala zapletenost između naroda i bila učinjena dosada Gospodaru i vladi”
    Zahtjevu je udovoljeno i rad je produžen. Tamo, u Kolašinu Nikolić je kod kapetana Bojića našao izvjesnu naredbu od 1. decembra 1886. godine povodom koje je po dolasku tamo pisao Ministarstvu:
    Viši autoritet
    ”Kolašin, dne 29. aprila 1887.
    Pošljednja naredba Nj. V. prošle godine u Spužu za podjelu Kolašina data je na sledeći način:
    - da se odaberu stanovnici koji su stalno u Kolašinu stajali, i da se svakome dade po 20 rala zemlje na kuću.
    Ovo je prvoj klasi.
    Ko je iz Rovaca i Morače privatno držao zemlju u Kolašinu, to da bude druga i treća klasa, i po uviđavnosti da im se da koliko koga dopadne u četu a vojnicima iz Rovaca i Morače da se da za dio po 8 talijera.
    Ja i komandir Boško Martinović izvršili smo datu nam naredbu i suviše svaki /iz/ druge i treće klase potpisao se pred nama da je stanovnik kao i prva klasa i zemlju primio, pa koji ne bi izvrši svoj potpis da četa podijeli njegov dio i onda gubi 8 talijera.
    Mijailo Vukalice Matova Selić ne izvrši kao što se potpisao da je stanovnik Kolašina no pođe u Rovca a iz Rovaca na Cetinje s družinom i donese pismo od v. Plamenca, koje glasdži: K. M. Bojiću, Kolašin. Državni savjet je riješio za Moračane i Rovčane koji imaju djelove u Kolašinu /da/ ne može biti da predižu sa stokom u Kolašin onijema koji žive u Moraču i Rovca a svoj dio mogu raditi, ili prodati ili razmijeniti ga, kako im je volja. Ovo je pravilo za svakoga jednako, a da dodigne ko sasvijem na ono svoje u Kolašin, ne može se nikome zabraniti, da bude stanovnik.
    Cetinje, 1. decembra 1886. U ime Savjeta v. Plamenac”.
    Sad je vojska iz sva tri bataliona pomućena držeći se nove naredbe tj. i oni koji su za svoj dio primili po 8 talijera danas traže zemlju da sa šnjom raspolažu kao pomenuti Rovčanin. No, kad bi se ta naredba usvojila trebalo bi opet ponovo Kolašin dijeliti.
    Ja se držim naredbe date mi u Spužu i svi oni koji su odstupili, a pred nama se potpisali da su stanovnici Kolašina pa jesenas digli u Rovca i Moraču, njihove djelove dijeli njihova četa. Zbog toga su dostina pošli bez biljeta na Cetinje da zato pitaju.
    Molim za odgovor da se znam vladati jer mi to smeta, kao da se Kolašin nije ni počinjao dijeliti” /J. Nikolić/.
    Sa Cetinja je uslijedio odgovor 30. aprila 1887. goldine:
    „Drži se naredbe koju ti je Nj. Veličanstvo dalo u Spužu, nemoj da te što zbrka telegraf kojega ti je g. Plamenac u ime Savjeta dostavio jer nije znavao da si već o tome s najvišeg mjesta uputstvo primio.”

    Kad nema inženjera

    Po razdiobi zemljišta i naseljavanju počela je intenzivna gradnja kuća i drugih objekata, kako u varoši tako i u njenoj okolini. Vojna i mjesna vlast su nastojale da tu gradnju usklade sa propisima o diobi i naseljavanju i sa planovima i potrebama mjesta i stanovništva. Crnogorska vlada je nastojala da se pri tome otkloni svaka samovolja, nastajanje šteta i ”davija”, odnosno sporova.
    Prema izvještajima sa terena vidi se da su zatečene građevine bile u vrlo slabom stanju, budući da su građene pretežno od drveta i bile dotrajale. Tako kapetan Bojić javlja iz Kolašina, pismom od 9. marta 1885. godine, da je jedan veći snijeg pritisnuo 100 ustaničkih ovaca u Sinjavini, ”obalio ovđe tursku džamiju, vojničku kasarnu /kršlu/ i jednu kuću”. Pismom od 15. aprila 1887 godine taj isti kapetan traži inženjera radi izvjesne urbanizacije i planske gradnje u varoši, navodeći:
    „Viši broj trgovaca u ovoj varoši prigotovili su materijal za građenje novih kuća a neki su već i zidare dobavili. Trgovci bi željeli da dođe inženjer da im stavi kuće u raspored po planu.
    Ako je moguće izvolite ga poslati.
    Nije li pak moguće mogu li ja učinjeti i ukoliko se budem razumio raspored po svojoj uviđavnosti.”
    Od Ministarstva je 16. aprila 1887. godine uslijedio odgovor:
    „Inžilira na raspoloženje nemamo no učinite sami raspored po svojoj uviđavnosti kako će vi najkomodnije biti”.
    Valjda se neko žalio na postupak kapetana, pa je iza toga Ministarstvo uputilo kapetanu Bojiću brzojav, 4. maja 1887. godine:
    ”Tebe nije niko rekao da s uredbom tvojega plana za tu varoš valjaš tuđe kuće, nego samo da učiniš kako će za stanovnike najkorisnije biti.
    S toga ćeš ti platiti svaku kuću koju razvališ.”
    Kapetan se pravdao pismom od 5. maja 1887. godine, pozivajući se da je osnovni raspored za gradnju kuća u varoši učinio izaslanik Cerović i da on samo slijedi taj raspored i navodi:
    ”Ja nijesam učinio ništa vanredno u građenju novih ni u objavljivanju starih kuća. Pregli su bili ovdašnji trgovci cijelu ovu varošicu nanovo načinjeti što sam ja držao da je dobro i korisno.
    Ima dvije-tri stare turske kućice načinjene od plota i drvenarije koje su same po sebi polurazvaljene a stoje na smetnji građenju novih kuća.
    Ja sam držao da ako nebi htio ili mogao graditi novu na mjesto stare kuće da se može to pravilo dati drugome koji hoće da gradi. Trgovci su pripremili veliki materijal a mnozina su i započeli i danas na gradnjama ima preko stotinu radnika.
    Meni se čini šteta je prepreku stavljati zbog dvije-tri kućice koje su od plota i drvenarije bile načinjene a polovina su same od sebe oprane i razvaljene, no ako će graditi one čije su, neće li, neka ustupe mjesto drugome jer je plac državni a drvenarija je samo ovih.
    V. Ceroviću, poznate su sve kuće u varoši. On je činio raspored za građenje novih kuća po kojemu ja sledujem.”


    Strogo po propisima


    Uslijedila je naredba Ministarstva od 6. maja 1887. godine brzojavom:
    „Ko gođ neće svojevoljno graditi novo mjesto svoje sad postojeće stare kuće, takvome nemojte razvaljivati; ako kome što razvalite porežite se svi pa mu je isplatite, ali samo da davija ne bude”.
    I po četama odnosno selima vršeno je obavezno obilježavanje kućevnih mjesta jer je zemljište za gradnju kuća i pomoćnih zgrada davano od komuna na uzglavnicama već dodijeljenih imanja. Kućevna mejsta su davana tako da gradnja ne bude na smetnji korišćenju puteva i za vodopoje, što je osnovni razlog za obavezno obilježavanje pri davanju kućevnih mjesta. Svaka samovoljna gradnja i ona što je na smetnji korišćenju puteva i vodopoja obarana je i održavan strogi red u primjeni propisa, o čemu navodimo jedan karakterističan izvještaj od 7. juna 1887. godine izaslanika Nikolića i odluku Velikog suda po tome.

    Žalba i odluka

    „Državnom savjetu, Cetinje.
    Poznata Vam je podjela zemlje u Kolašinu koju smo po zapovijedi ja i komandir Boško Martinović izvršili i podjelili.
    I mi kad smo došli na Migalovicu u četu Milisava Đurđina da davamo stanovnicima kućevna mjesta, došli smo kod kuće Mijaila Božova, đe smo našli jedan izvor koji izvire svrh mjerene zemlje i sa dna prisoja i opštega komuna.
    Tu su Mijailo i svi stanovnici rečene čete kazali da im je taj izvor važni vodopoj za živo i da bez njega ne mogu. Na osnovu toga i želje stanovnika naglas, mi smo pomenuti izvor ostavili za vodopoj i omeđašili ga s jedne i s druge strane i nekoliko i od baština. I načinismo od prisoja opširni pristup za isti vodopoj. Od sjeverne strane dadosmo Mijailu Božovu kućevno mjesto a od južne strane Radoju Tškovu. I omeđašismo i jednome i drugome kako zemlju tako i uzglavnice za kuće, kao i svakome. I tu smo dali Mijailu prilično kućevno mjesto i ljepše od mlozine.
    Proljetos Mijailo dobavi majstore da gradi kuću i započne nasred vodopoja od prisojne strane, više izvora.
    Kad je Mijailo počeo da zakopava mjesto za kuću zadavija ga Radoje Toškov, te je pošao kapetan Mirko Bojić i kazao Mijailu da ne gradi tu kuću dok došđe Jevto.
    Ja kako sam došao, pošao sam na lice mjesta i kazao sam Mijailu da ne može tu kuću graditi. Mijailo je donio bilet od svih stanovnika iste čete koji mu dopuštaju da tu gradi kuću na već započetkom mjestu, bez samoga Radoja Toškova. Ja sam odgovorio Mijailu i stanovnicima iste čete: počem dopuštate Mijailu da gradi ovđe kuću a lani ste svi kazali da vam je ovaj vodopoj važan i da bez njega ne možete, a danas ga zatvarate. Kojega smo lani po vašoj volji ostavili i ustanovili kao i druge komune i vodopoje u sva tri bataliona Moračka i rovačka, pa kad bih ovi vodopoj izmijenio, trebalo bi da izmijenim i još ovakvije komuna i vodopoja plemenskije, po želji manjega i višega broja ljudi. Ja to nijesam u stanju učiniti.
    I tako sam Mijailu pomenutu gradnju neposredno kraj vodopoja zabranio, zbog čega Mijailo polazi k vama s ovijem biljetom”.
    Državni savjet je predmet ustupio Velikom sudu, a ovaj je odlukom od 15. maja 1887. godine obavijestio:
    „Ušljed davije Mijaila Božova i Radoja Toškova, oko građenja kuće Mijailove, presuđeno je da vodopoj ostane kao što je u stanovljen, a Mijailo Božov za prestup da plati globe talijera 5 i da kuću ne gradi na vodopoj, a Radoje da plati talijera 2. Ove novce neka kapetan donese sa dacijom” /Veliki sud/.

    Zaštita opšteg dobra

    U Opštem imovinskom zakoniku za Crnu Goru, koji je proglašen 25. marta 1888. godine a stupio na snagu 1. jula 1888. godine stoji odredba /čl. 709/ da se svako pleme smatra pravim imaonikom, za sve što se tiče opšte plemenske zajednice /komun/ a da je u toj zajednici najglavnije: gora, paša i voda, u koliko što od toga nije već podijeljeno kao i svaka javna uredba ili ustanova koju pleme osnuje i uzdržava poglavito radi svoje koristi i udobnosti /put, škola i dr./. S obzirom da je stočarstvo bilo osnovna privredna grana u Crnoj Gori sve do Drugog svjetskog rata, sva komunska dobra su bila pod naročitom državnom i kolektivnom zaštitom. Ta komunska dobra bila su rangirana kao opšta, plemenska i seoska te je o opštim teret održavanja i zaštite padao na državu, o plmenskim na plemena a o seoskim na sela. Do kraja postojanja samostalne Crne Gore /1918./ svu brigu o opštim komunskim dobrima bila je preuzela vojska, o plemenskim komunima plemenske uprave birane na plemenskim zborovima a o seoskim seoske uprave, takođe birane na seoskim zborovima.
    Kako su planine Sinjavina i Bjelasica, najviša komunska prostranstva za ispašu stoke u ovim krajevima to su i one bile predmet diobe i sezonskog naseljavanja određivanjem mjesta za ljetnje katune, puteva za planinu, planinskih vodopoja, korišćenja gore za gradnju potrebnih objekata i ogrev.
    Prethodni izaslanik crnoroske vlade v. Cerović odredio je lokacije za katune na Sinjavini: Potrk, Kovrčki katun, Ošljak, Bojića Katun, Bajovića katun, Milački katun, Rašački katun, Ječmen do, Pilać, Grkovo, Vratlo, Katuninu i Gusar, puteve za izdig i zdig kao i vodopoje za stoku i prilaze tim vodopojima /Sinjavina duga oko 37 km-na pravcu sjeverozapad-jugoistok i široka oko 24 km na najširem, sjeverozapadnom dijelu, dosta je siromašna vodom: vodopoji pod Krivom gredom iznad Štitarice, vodopoji u Bunarinama, u Miloševom dolu, Savina voda, Ćatovića lokva, Srnjaci, Zelena lokva više Ravnog dola, Mutna lokva ispod Jablanovog vrha, ublovi u Lučkoj Gori, Lastva iznad Lipova i Zurica ispod Savinog ždrijela/.



    Žalba Rovčana


    Cerović je odredio mjesta i za katune naseljenika Gornjeg i Donjeg Kolašina na Bjelasici a izaslanik Nikolić je to dovršio uz ispomoć Velikog suda.
    Pismom od 9. juna 1887. godine izaslanik Nikolić se obraća Državnom senatu na Cetinju u vezi zahtjeva Rovčana da im se odobri formiranje katuna na Šišku i u Dolove Lalevića /na Bjelasici/:
    „Rovčani koji su naselili u Gornji Kolašin, njima je izdig s katunom pod Goleš više Branika. No pošto su s jedne strane Rečine kao stara granica a s druge strane Branik i Biogradska gora, oni se tuže da im je tješenje no drugome a to vam umije kazati vojvoda Đuro Cerović koji je dolazio na lice mjesta.
    Danas Rovčani traže katun na Šišku i u Dolove Lalevića i kazali su pred popu Iliju /Plamenca/ da im je to dala pogranična Komisija 1883. godine a to je danas podijeljeno na stanovnike Donjeg Kolašina koji su naseljeni na Podbišće i u Bjelojeviće.
    Na Podbišće ima 25 kuća a 69 muških glava, ustaša starosjedjelaca. Gavro Vilipov Metešanin ima na Podbišće 6 kuća sa 26 muških glava.
    Ljevorečana u Bjelojeviće naseljenih ima 18 kuća sa 75 muških glava.
    Ukupno ima u Podbišće i u Bjelojeviće 73 kuće sa 254 muških glava.
    U Bjelasici ima svega premjera livade kosa 478.
    U Podbišću je bilo livade, kosa 40
    U sve je bilo livade 518 kosa, koje sam podijelio na gornje stanovnike na svaku glavu po dvije kose livade a u selu po dva rala orane zemlje.
    U Bjelasici bila su dva katuna. Jedan katun na Dolove Lalevića a drugi na Šišku kod Jezera. I ovi katun na Dolove izmjerili smo u pomenutu livadu i podijelili kao što gornje pismo kaže. I oba sela Pobišće i Bjelojeviće sastavio sam u jedan katun na Šišku i suviše 15 kuća Boškovića koji stoje u Trebaljevo.
    Danas, ja koliko se razumijem o Bjelasici, Rovčanima se nema đe dati katun na Šišku.
    Lani je bio komandir Boško Martinović kad smo premjerili Bjelasicu. S nama je bio i serdar Miro, pa kad je riješena podjela za stanovnike Donjokolašinske u Nikšiću, i tu je bio serdar Miro koga su imenovali da samnom dijeli Donjokolašinsku zemlju Ustašima /ustanicima/, koju smo zajedno dijelili u Podbišću i Bjelojevićima i zna koliko /tamo/ ima stanovnika i muškije glava a tako zna kao i ja koliko je kosa livade u Bjelasici. Pa mu je bastalo reći pred popa Iliju da sam ja rovačku planinu podijelio. I zato Rovčani polaze na daviju pred Vama. U mene su zatražili bilet koga sam izdao pa vi kako riješite.
    Bjelojevići, 29. juni 1887. Na službi Jevto Nikolić, sr.

    Sentencija Velikog suda

    Po tom apelatu izašao je Veliki sud i nakon postupka, donio Sentenciju
    Za katun rovački na Bjelasicu:
    Rovački novonaseljenici gornjokolašinski došli su na Cetinje i požalili su se Nj.V. Gospodaru govoreći da im je velika tjeskoba u katun za Goleš u Melaju bez paše.
    Nj. Visočanstvo rješenjem obeća poslati ljude koji će tu njihovu nuždu vidjeti i popraviti. I tako po visokom nalogu na rečenu planinu dođoše tri velike sudije: v. Đuro Matanović, v. Đuro Cerović i Jagoš Radović i četvrti Jevto Nikolić. Kad dođoše na lice mjesta isti sud viđe da je pomenutim Rovčanima krivo zato im popušti nekoliko od planine u Melaju da isto koriste po načinu kao što i sentencija od Melaje glasi.
    Ovi sud kad je uredio Melaju došli su na Šišku đe se nalazi katun novonaseljenika kolašinskih a to su Podbišćani, Bjelojevići i Boškovići, ustaši koji su pređe bili naseljeni u Trebaljevu u Gornji Kolašin na datu im zemlju. Nakon što su viđeli, imenovani sud nađe da ispaše na Šišku, državne livade prilikom 100 kosa imenom Jarčeve strane, koje sudo slobodi za ispašu i da ostane za katun na Šišku.

    Katun na Šišku

    Rovčane koji stajahu u Melaju za Goleš, njih podijelismo popoli: tri čete da ostanu u isti stari katun, a druge tri čete preselismo na katun na Šišku. Imenujemo rovačke čete koje preselismo na Šišku: prva četa Bogutovska s Babljaka, druga četa Međuriječka iz Juškovića Polja, i treća četa Vlahovićka iz Drpa. Navedene čete naselismo u isti katun na Šišku s Podbišćanima zajedno, i tamo im isti katun podijelismo đe će koji graditi torove i kolibe, a paša da im je zajedno, što međašismo i stavismo granice oko cijele ispaše. Granica te ispaše Šiško jezero, iz jezera obrća ka jugoistiku pored turske granice, kosom između Reljine i Maloga jezera i sve kosom do na Gredu na vrh livada do kraja livada Gavra Vukovića, s kose iskraj livade Gavrove obrće u zapad, pa sve kosom i međašima rečene livade do u Branik. Sa dna kose i Branika obrće u sjever posred gore ispod zimskijeh stanova, podno Potrka pa u glavicu navrh Potrka, iz glavice pravo linijom i postavljenim međašima u Do navrh glavice, od jugozapadne strane do Svatovskog groblja i glavice do navrh Razvršja, pravac niz kosu pa u Jelje i u rijeku Bjelojevićku... iz rijeke ide naviše uz kosu između Matovine i Rikalovine, pa sve kosom do navrh Bjelogrivca u Lumer koji graniči s Turskom. Iz Bjelogrivca obrće k južnoj strani pored turske granice pravo na Čadorišta, a s Čadorišta na Međugorje u Šiško jezero đe se sastaje s počektom istih granica. Ovi sada naseljeni katun ima svoje imenovane granice oko cijele ispaše, ako je volja da se drže kao što su ograničene đe se nalazi granica s Turskom od istočne strane, od južne livade Gavra Vukovića, od zapadne Branik i livade u Dolove i od sjevra selina Bjelojevićka i Podbišćka.


    Poslije osam godina


    Višerečenome katunu zabranjuje se da ne smije prestupati granice navedenije preko međaša, kako u Tursku tako i u selinu Podbišćku i Bjelojevićku, nikako. Koji bi rečene međaše prestupio, za jedanput da plati globe jedan cekin, a za drugi put da mu bude dupla globa.
    Ova je uredba jednaka kako za Rovčane tako i za Ustaše. Čija je selina do pomenutoga katuna, ne mogu ni oni prejavljivati da pasu u selinu osim kad bi zdigli s katuna u selinu. Dotične livade ustaške koje su Podbišćke i Bjelojevićke u Dolove, pošto se pokose i sijeno sađene, iste ostaju da se mogu pasti s pomenutoga katuna, i to savrh Razvršja kosom do na Donju glavicu više Jelovičkoga Struga, pa Strugom u Branik i livade koje su do granice Turske od Rikalovića do na Kojanovac i spadaju u ispašu ovoga katuna, ostaju da se brane dokle se sijeno pokosi i sađene pa da se tada mogu pasti.
    Katun na Šišku đe ga je sud obilježio i raspodijelio đe će ko graditi kolibe, tuda da se i gradi đe je kome rečeno a mimo toga koji bi preskočio i na drugo mjesto kolibe načinio, neka plati globu i da se vrati u svoje mjesto.
    Za izdig na isti katun, treba da učine rečeni /na zboru ugovoreni/ dan kada će izdizati, da svi izdignu u jedan dan a za zdig pošto im nije zajedničko selo ni paša seoska, mogu zdizati svaki po ugovoru svojega sela.
    Rovčanima iz Gornjeg Kolašina ostavismo put za izdig u planinu niz Trebaljevo pa pored Tare sve džadom do na Karovu kosu u dno Bjelojevića a s Karova kose obrće iznad sela bjelojevića pa uz Jelje do na dno Vragodola a iz Vragodola na Šišku”.

    Dugo čekanje

    Po Berlinskom ugovoru /od 13. jula 1878./ granična linija između Crne Gore i Turske povučena je počev od Nedvina uzvodno rijekom Tarom do Mojkovca a odatle u pravoj liniji na Šiško jezero na Bjelasici.
    I pored toga crnogorska vojska po predaji Kolašina sa okolinom /4. oktobra 1878./ nije ušla u Kolašinska Polja i ostala sela Donjeg Kolašina, već je zadržana na Prepranu /štitaričkom/ gdje je ostala sve do aprila 1886. godine, zadržana otporom muslimana nastanjenih u Donjem Kolašinu. U aprilu te godine Rovački i Donjomorački batalion su snagom oružja ušli u Podbišće /1/2 aprila/, u Polje /4/5 aprila/ i Bjelojeviće /9. apirla/.
    Pod Donjim Kolašinom podrazumijevamo sela: Štitaricu, Podbišće, Kolašinska Polja, Bistricu sa Dobrilovinom /na lijevoj strani Tare/ i Bjelojeviće /na desnoj strani Tare/.
    Pored većinskog muslimanskog življa, u Donjem Kolašinu su živjele brojne pravoslavne porodice od čivčija i novonaseljenika poslije hercegovačkog ustanka /1875/ protivu Turaka u Potarju i Zatarju /lijeva i desna strana toka rijeke Tare/. Tamo je kao vođa ustanika djelovao iguman manastira u Dobrilovini Mihailo Dožić, sa drugim ustaničkim prvacima /Lazarom Boškovićem, Matom Grdinićem, popom Andrijom Anđelićem, Radem Ivanovićem i dr./.

    Sukobi na granici

    I poslije oslobođenja Gornjeg Kolašina, te pravoslavne porodice u Donjem Kolašinu ostale su pod turskom vlašću, iako je tamošnji kapetan Zeko Lalević bio postavljen za kapetana od crnogorske vlade i od nje primao platu. Prema izvještajima sa tog terena kroz njegovu kapetaniju su prolazile turske čete koje su vršile nasilja i pljačke nad crnogorskim stanovništvom, kako po selima tako i na Sinjavini i Bjelasici. Bilo je stalnih sukoba naročito sa muslimanskim emigrantima iz Gornjeg Kolašina, što je dovelo dotle da je veliki broj tih porodica izbjegao iz Polja i Podbišća u Kolašin. Te porodice su postale teški problem za crnogorsku vladu zbog malih mogućnosti da im se pomogne. Prvo je pokušano da im se da nešto napuštenih imanja na obradu, a poslije im je umjesto toga data izvjesna količina žita.
    U Poljskoj kapetaniji se nije osjećala crnogorska vlast, a kapetan Lalević i Iso Pepić kapetan iz Kolašina, često su se sastajali i činili neke tajne dogovore, išli kod turskih vlasti u Vraneš i Bijelo Polje. Kapetan Zeko se nije odazivao ni na pozive crnogorskih vlasti, pa je jednom i prinudno priveden do Kolašina, kojom prilikom su ga pri bježanju /straža na Prepranu/ ranili. Organizatori nereda na granici i u ovom području bile su pristalice Albanske lige, pa su ovi neredi bili sračunati na što veće privlačenje crnogorske vojske u ovaj kraj radi olakšanja pritiska na Plav i Gusinje. Zbog stalnih sukoba na granici i nesigurnog stanja u Donjem Kolašinu, tamo je decembra 1879. godine upućen s izvjesnom vojskom Lazar Sočica, koji je po dolasku tamo predlagao da oružanom silom uđe u Polja i razoruža Turke, što knjaz nije odobrio bojeći se sukoba širih razmjera u ovom kraju. Pokušaj Crne Gore u 1882. godini da se riješi pitanje Polja njihovim ustupanjem u smislu Berlinskog ugovora - nije urodio plodom. Sukobi su se nastavljali, pa je decembra 1884. godine pogranični komandir Miloš Radović sa jednom jedinicom napao muslimane koji su lovili ribu na Biogradskom jezeru / bili su pretežno iz Bjelojevića/ i većinu njih poubijao. U maju 1885. godine ubijen je kapetan Lalević iz osvete, a krajem istoga mjeseca i sudija Adžibulić iz Kolašina. U 1886. godini u proljeće /od 1. do 9. aprila/ došlo je do upada crnogorske vojske i konačnog oslobođenja ovih krajeva sve do Tare odnosno i Bjelojevića preko Tare.



    Planina za Bjelopavliće


    O plaćanju četvrtine prihoda sa zemlje muslimana-emigranata postoji za ovo područje jedan izvještaj od sudije Jevrema Dragovića iz Kolašina - da su u jesen 1881. godine prekotarski Mušovići poslali svoga poslanika u selo Bistricu /vjerovatno Bistricu Mušovića, gdje su imali zemlju/ da uzme četvrtinu i da je knjaz u vezi sa tim uputio naredbu da svakom muslimanu-emigrantu pripada dohodak - četvrtina sa zemlje koju je ranije držao.
    Prilikom podjele kapetanija na seoske opštine i organizovanja tih opština u 1882. godini, na ovom području su postojale takve dvije seoske opštine: Bistrica /sa 25 kuća, kmet Marko Raković a pomoćnici Radivoje Rabren i Filip Rovčanin/ i Štitarica/sa 30 kuća, kmet Mumin muhamedanac i pomoćnici Vlajko Borišin, Milinko Vuković i Selman Ćatović, mhamedanac/.
    Da bi ojačao granicu prema Turcima knjaz je još u 1881. godini dao „jakom plemenu Bjelopavlićkom” veliki dio planine Sinjavine sa „obavezom da svaki mora s puškom izaći na planinu, ako ima bar deset ovaca”. O tome je 7. avgusta 1887. godine Veliki sud izdao sentenciju, koja se smatra jednom od najpotpunijih, jer „je njome bilo uređeno skoro sve što se u planini ima urediti: među planine, katuništa i međe istih, priboji, putevi, pristupi vodi i pravima na vodopoj i na goru, izdig, zdig, zabrana držanja neke stoke u planini” i drugo. Planina je bila od ratova 1876-78. godine u turskoj granici i „velikim dijelom planina silnih i ubojitih muslimanskih bratstava”. Bjelopavlići i Poljani su dobili djelove nanovo a Moračanima su u toj planini ranije međe proširene na račun zemljišta koje je kasnije oslobođeno.

    Ono što traje

    Navodimo tekst te sentencije, koji i danas ima izvjesnu važnost u pravnom i stvarnom životu i saobraćaju, pri korišćenju planine.
    „Sinjavina, 7. avgusta 1887. god.
    Sentencija
    planine Bjelopavlićke Ustaške i Sinjavinu.
    Njegovi Visočanstvo knjaz i Gospodar Nikola Ŕ, videći da su Bjelopavlići bez planine i ne mogu držati stoku i da ih je to dovelo do velikog siromaštva, želeći im pomoći, smilova se darovati im planinu u Sinjavini 1881. godine koja je turska bila i na koju su Ustaši stajali sa stokom od ustanka do 1886. godine. A tada Njegovo Visočanstvo smilova se darovati Ustašima naselje u Polja, a planinu s Bjelopavlićima.
    No budući se Bjelopavlići i Ustaši nemogli nagoditi s dotičnim susjedima oko granica a tako ni između sebe, dođoše i pokazaše Njegovom Visočanstvu, koji pošto sasluša u razumije, riješi da se dadne poneki dio od Sinjavine Uskocima i Moračanima koji su naseljeni bili sa katunima pod Starac i Otmičevac preše prvog rata 1862. god. i posluživali se pašom u Sinjavinu. I da bi sačuvao narod od troškova i danguba čineć ih pri davijanju naredi da poše sud na Sinjavinu, davši mu nužna uputstva, koji pošto pregleda svu Sinjavinu stavi granice oko planine Ustaške i Bjelopavlićke.

    Precizna linija

    I. Granica počinje s Gusara obrćući u zapad kosom, kako voda valja, a s kose Gusarske obrće kosom od južne strane iznad katuna Ćatovića, ide kosom kako voda valja do na kraj kose, koja je na pogled Javorove glave, otale pravom linijom na Ponorčiću Kamenite Rupe, koji je na sjeveroistočno Javorove glave, otole pravom linijom kroz kamenite glavice pa uze Srnjak, đe su česti međaši do na Malu Glavicu u dno Ljepodola koja je od sjeverne strane do puta, odatle uz Ljepodo pravom linijom na Presvratu na oblu kamenitu glavicu, s glavice izlazi na Previju, a s Previje obrće k jugu kako voda valja idući u Jablanov vrh do na vrh prave glavice Jablanova vrha, a odatle vraća se u sjevernu stranu osojnijem krajem a od zapadne strane pravom linijom u Omoriku, koja je usred osoja više Grkova, a otole u Krš pod Osoje na vrh livada Lipovskih. Otole pobiljem do na glavicu Grkovsku a s glavice ide pravom linijom na Mali Starac. Otole starom granicom do u kamenitu kosu koja je na pogled katuna pod Veliki Starac. Otole obrće k njeveru malijem glavicama, koje su na pogled katunu do na Vojvodića klisuru, a s klisure ide istim glavicama prvijema gledajući iz katuna, a sa najkradnje glavice ide preko ravnice pravom linijom na oblu Veliku glavicu, otole ide glavicama pravom linijom u kamenitu kosu u dio vodenog Pećarca, otole kosom do na vrh Pećarca pa niz kosu na Ždrijelo više Bistričkih livada. Otole obrće uz Prisoje glavicama do na vrh Velikoga vrha navr Prisoje, otole ide pravom linijom preko vrhova k Čuminoj Gori do u Crkovnu a otole u istok krajem Crkovne i Livada Bistričkijeh pod Planinicu, a sa ždrijela obrće u jug gredama podno Suhoga Pećarca pa podno Mutnijeh lokava Donjijem Komovima, pa u Veliki Kom u dno Mišova Dola. Iz Koma ide Manjijem komovima do u blizu kabla, otole ide osojnom stranom od sjevera ispod puta koji ide iz Barica u Mušov Do ispod Kablove grede do u Kamenitu glavicu u Barice, pa kosom iste glavice do puta u krš pri omaru pod priboj. Otole ide sve iznad puta ispod gore do na kraj omara bukovoga do maloga Kneždola, otole obrće u istok u Kamenitu kosu, pa kosom do na vrh iste, a s kose obrće na jug krajem Đevojačkog kamena pobiljem do vrh visoke Oštre glavice. S glavice ide do u Prosuti krš, otole ponaniže u prlo navrh Međugorja, otole gorom do u Ljuti krš, iz krša obrće k južnoj strani do na glavičicu više puta u dno Miloševa dolapa putem iznad Ćatovića poljane do u ober u dno Đurđeva dola koji je među pomenute dolove, a otole stranom u veliku Borovu glavicu, otole gredama ispod Javorovače, pa povrh Velike aluge do u Gusar, okle je prva međa počela i tu se sastaju.


    Graničenje katuna


    Rečeni Sud pošto pomenutu planinu ograniči sa dotičnijem, Ustaši zatražiše podjelu između njih i Bjelopavlića, za koje sud nahođaše da bi ta podjela bila na štetu za obje strane, ali ipak na zahtijevanje Ustaško bi dostavljeno Njegovom Visočanstvu njihovo zahtijevanje o podjeli planine, za koje riješi da se planina ne dijeli između Ustaša i Bjelopavlića i tako prostor planine koji spada među pomenute međaše ostaje u isključivu zajednicu i svojinu svije Bjelopavlića i Ustaša naseljenih u Polja izuzimajući Podbišće i Bjelojeviće, kojima je data planina u Bjelasicu.
    Pomenuti Sud ostavi Bistrički katun pod Planinicu u Krajeve. Ovi je katun u selinu, zato što ljudi gnoje zemlju, a Štitaričanima dade da stave katune na Bunarine i pod Gusar, a Poljani da stave katun u Muleče od Miloševa dola pa do obale Kršnate glavice, koja je na istočnu stranu Lijepog dola pod Borovu glavu.
    A Bjelopavlići da stave katune do međaša koji je u kosicu na zapadnu stranu Lokve u Lijepi do. Odatle ide linija u pravcu kose od Borove glave. OD pomenutih međaša da Bjelopavlići porede katune do Miloševa dola po Okrugljaku i Mutnijem lokvama, Gorojevici i Provaliji. A Lijepi do među pomenute katune osta za projav stoke u pasište, đe ne može načiniti katun ni jedna ni druga strana mimo pomenutih međaša. Kao što su poređani katuni, naporedo tako da i stoku otvaraju uz planinu, a pošto se odmaknu od katuna da obrću čobani stoku kudije je koga volja kroz planinu, a vodopojima da se služe kako je kome na senat s katunom. Voda koja je u Barice pod Borovu glavu ostade za obje strane pod ovim uslovima: da Ustaši na rečenu vodu jave s katuna između Borove glave i Đevojačkoga kamena i opet da vrću istijem putem. A Bjelopavlići pošto im manjka voda, da i oni jave i poje na iste Barice i to sa njinih katuna niz Kneždo i da vraćaju opet na stranu njihovih katuna ispod Borove glave a da Bjelopavlići ne smiju prepuštati stoku preko međa koje odvajaju ujedničku planinu od Ustaške i Seline i uduta livadskijeh. Koji bi čoban Bjelopavlićki preko pomenute linije prejavio stoku, da ga globe fior. 5 za svaki prestup i suviše da plati štetu ako je bude.

    Rokovi za izdig

    Gora koja je oko Priboja u Barice da se ne smije sjeći za katunske potrebe, koja je na istočnu stranu puta kojim Ustaši idu na vodopoj u Barice a tako i goru oko Priboja Studenačkih sa vrh Međugorja pa putem do ravnice Miloševa dola i Ždrijela u dno Dola, a sa Ždrijela putem do na Klisuru u dno Šibe. Više rečena gora ostaje za Priboja sve do ravnice livada i koji bi pošao u pomenutu goru da posiječe jedno drvo da ga globe za svako drvo fior. 1. A za druge gore, da ih čuvaju od neurednog sječenja, no da se služe i da sijeku goru po izdatim pravilima o čuvanju gore. A što se tiče nužnijeh potreba za katune, da mogu obje strane sjeći i preko linije goru, koja odvaja planinu od Seline tj. ispod Greda u Aluge, iznad Bistrice i Štitarice.
    Rok izdiga da bude 15. junija. A kada bi bilo proljeće studno da produže rok izdiga do 25. junija a kada bi bilo proljeće iz rana lijepo, ostavlja se da obe strane mogu dogovorno učiniti rok izdiga od 1. juna do označenog roka, kada nađu za najbolje. A koji bi se usudio da izađe prije roka taj da se globi fior. 50 i odmah da se sažene sa planine do roka. A kad nastupi jesen ostavlja se čobanima da mogu premještati torove, kako im je sačuvanije od studi i imati bolje pasište, po svoj ujedničkoj planini, a da se ne smiju u tuđe katune nastanjivati bez dopuštenja onoga čiji je katun. A koji bi se čoban nastanio u tuđ katun, na žalbu onoga čiji je, da ga Sud globi fior 5 i da ga išćera odmah i suviše od istoga da se naplati šteta ako je bude učinio.
    A budući krmad, koja su na veliku štetu u planinu, zato se ostavlja da nijedan Bjelopavlić ni Ustaš ne smije izagnati krme u zajedničku planinu. A koji bi ga izagnao da ga globe fior. 10 i odmah da makne krme iz planine.

    Uz Lipovo do katuna

    Za Morački katun koji je naseljen pri samoj granici pod Starac po naredbi Suda prije prvog rata 1862. god. tako da ga ostavi i ovaj Sud, da ostane i ubuduće u svojim granicama. A što se služio rečeni katun s gorom iz Mijanovice, tako da ostane da se služi i ubuduće kao i do danas i da izvoze goru istijem putem koga imaju danas preko Sinjavine od Mišova dola do katuna pod Starac.

    Sudije:
    V. Đuro Matanović, sr.
    V. Đuro Cerović, sr.
    Jevto Nikolić, sr.

    Prvobitno je Bjelopavlićima određen put do katuna u Sinjavini uz Gornju Moraču, preko Semolja a kasnije uz Lipovo na tzv. DZajovića ždrijelo, do oslobođenja Donjeg Kolašina, kada su dijelom izdizali uz Lipovo ili uz Štitaričku provaliju do na svoje katune /tamo su u planini iza Borove glave podigli i Crkvu na zv. mjestu Ružica.
    Crnogorska je vlada davanjem dijela planine Bjelopavlićima i Ustašima obezbjeđivala granicu prema Turcima i pospješivala njihovo iseljenje a to je činila i drugim raznim mjerama. Knjaz je na razne načine pribavljao i kao darovnice davao imanja pojedinim svojim prvacima, zaslužnim za oslobađanje ovih krajeva. Tako je još 1883. godine dao Žižićima u Poljima 18 rala biv. muhadzirske zemlje, zatim Radu Ivanoviću u Tvrdom potoku, Boškovićima kod Klisure u Poljima i drugim.


    Žilav otpor muslimanima


    Da su muslimani davali žilav otpor svim tim mjerama i pritisku, vidimo iz jednog karakterističnog izvještaja od 13. marta 1886. godine kapetana Bojića iz Štitarice, Ministarstvu, čiji sadržaj navodimo:
    „Na zahtjev Štitaričkih Turaka bavim se od duže vremena u Štitarici radi njihovog iseljenja u Tursku granicu. Svi su Turci izričito kazali da se žele što brže iseliti i da se neće zaoravati, što su i učinjeli izuzev tri-četiri familije u Donjoj Štitarici koje stanuju najbliže Podbišću i Poljima. A ove su se počele zatezati i molili da ostanu do Đurđeva dne sa izgovorom dok potroše sijeno a to nije s toga već ih nagovaraju Poljani i Podbišćani da se nipošto ne isele pa da bismo im najviše muke zadavali. Ujedno da ih drže za svoje špijune i da ih podvode da čine zloupotrebe a drugo da se nebi naša straža približavala Poljima. Usljed toga nijesam htio dopuštiti ovim još neiseljenim familijama da i dalje ostanu pošto su jednom iskazali da se žele što brže iseliti.
    Noćas ponoći Smajo Odov koji je još u mjesecu februaru htio iseliti se i Selman Mekin pošli su za Cetinje da se žale na mene i da se mole da i dalje ostanu u našoj granici. Ovaj Selman sastajao se juče sa Poljanima na Katuničko brdo za koje sam tek danas doznao.

    Ponoćni tovari

    Za skorije zauzeće Polja kao i za prekinuti sve zloupotrebe od strane susjednih Turaka, dobro bi bilo da im se ne dopušti nijednog dana u našoj granici jer su sami tražili da se isele.
    Turci sa Podbišća pobjegli su sa stokom i pregone ponoći tovare preko Tare. Prilika da će se svijem prebježati no ako to u ova nekolika dana ne učine može ih straža zauzeti bez ikakve opasnosti”.
    Proljeća i jula mjeseca 1886. godine sve muslimanske porodice su emigrirale iz Donjeg Kolašina. Iza toga je obavljeno premjeravanje zemljišta kojim je rukovodio izaslanik crnogorske vlade Jevto Miletin Nikolić. Mjerenje zemlje u Donjem Kolašinu izvršili su mjerači: Damjan Perović, Miloš Perović, Stanko Dragović, Lakić Milajić i Todor Simonović. Oni su u Donjem Kolašinu mjerenjem našli ziratnog zemljišta:
    - oranica 1.839 rala,
    - livada 270 kosa.
    Polja su naseljena prvjenstveno ustanicima /tzv. ustašima/ odn. učesnicima u ustanku u Potarju od 1875. godine /čiji su prvaci bili: iguman manastira iz Dobrilovine Mihailo Dožić, ustanički barjaktari Lazar Bošković, pop Andrija Anđelić, Rade Ivanović i drugi/, zatim porodicama iz Šaranaca, Jezera, Lijeve Rijeke, Vasojevića, Rovaca i Morače. Zemlja je dijeljena po muškim glavama, po 6 rala u selini i planini /od toga 2 rala oranice i 4 rala odn. dvije kose livade/.
    U Gornjem Kolašinu su, poslije diobe, vojnički djelovi mogli biti predmet kupoprodaje, davanja na obradu ili zamjene samo za određeno vrijeme poslije podjele beglučke zemlje. Kupiti, uzeti na radnju ili izvršiti zamjenu, samo su mogli starosjedioci ili vojnici naseljenici.
    Dozvola za kupoprodaju, davanje na radnju, darovanje ili zamjenu vojničkih djelova bila je mjera privremenog karaktera, dopunski korektiv za uobličavanje većih posjeda radi stvaranja uslova za naseljavanje. Kasnije je svako raspolaganje vojničkih djelova ograničeno i svedeno samo na izmir vađevine, dacije i slično, /naredba od 14. septembra 1891. godine/.

    Pravo na vojnički dio

    Država je maksimirala i cijenu /8 talira za vojnički dio, koji je u prosjeku iznosio 1,5 ralo/ i ukupnu površinu obradive zemlje koja se mogla steći kupoprodajom, darivanjem ili zamjenom vojničkih djelova /20 rala/. Propisano je ko ima pravo i pod kojim uslovima kupiti, primiti kao poklon ili zamijeniti vojnički dio. Prodaja i zamjena mogla se obaviti samo u istom vodu. To pravo prečekupnje korigovano je i u korist pomeđaša. Poslije izvjesnog vremena zabranjen je svaki promet tim nekretninama i pored činjenice da zemlja u Gornjem Kolašinu nije otkupljivana iako je zadugo smatrana /golom/ svojinom turskih emigranata. Prodaja vojničkih djelova po slobodnim cijenama dozvoljena je tek citiranom naredbom iz 1891. godine ili samo radi izmirenja već stvorenih dugova prema državi /državne vađevine ili dacije/ ako se ova nije mogla na drugi način izmiriti. Definitivno je dato pravo slobodne prodaje vojničkih djelova tek naredbom od 12. aprila 1899. godine.
    U Donjem Kolašinu je malo onih koji su zemlju dobili kao vojnici, odnosno učesnici u ratovima za oslobođenje Kolašina. Državni savjet je dao tumačenje „da se zemlje u Poljima imaju smatrati kao darovne i sa tijema zemljama posjednici nijesu kupci kao sa sopstvenim starinom raspolagati, tj. vrhu njih se ne mogu zaduživati, ne mogu ih prodavati ni ustupati ni pod kakvim uslovima. Ako ko ima u Poljima kupovne zemlje, sa njom može po svojoj volji raspolagati”.
    Najposlije je premjerena i podijeljena zemlja u Bjelojevićima /na desnoj obali rijeke Tare/ oslobođenim 9. aprila 1886. godine. Primjera radi navodimo spisak domaćinstava i muških glava u njima i veličine dodijeljene orane zemlje u ralima:

  4. #4
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Dva rala po muškoj glavi



    "Bjelojevići":
    Red. broj dom. Broj muških glava Starješina domaćinstva Dato rala oranice
    1. 7 Milovan Mišnin - pod kuću i niže puta 14
    2. 6 Marko Jovanov - pod kuću 12
    3. 4 Panto Jovanov - pod kuću 8
    4. 3 Novo Petrov - pod kuću 6
    5. 2 Peruta Petrov - pod kuću 4
    6. 3 Savić Gavrov - u podkutnjicu 6
    7. 3 Vučeta Radošev - pod kuću 6 i 1/4,
    8. 3 Đorđije Radošev - pod kuću 6 i 1/4
    9. 4 Vukota Radonjin - pod kuću 8
    10. 5 Radule Puniših - pod kuću 10

    Red. br. Broj muških Starješina domaćinstva Svega rala oranice
    11. 5 Marko Lukić - pod kuću i do potočine 11
    12. 6 Pero Dmitrov - pod kuću, između Vukote i Dabetića i pod Milovanovom 12 i 1/4
    13. 7 Božina Vukov - da mu se premjeri preko potoka
    14.4 4 Milisav Stanojev u podkućnicu 8
    15. 3 Veliša Šćepanov - u podkućnicu 6
    16. 3 Stanko Milićev - u podkućnicu 6
    17. 3 Jovan Tucov - u potkućnicu 6
    18. 4 Spasoje Markov - do zemlje Markove 7 i 1/2.
    Iz navedenog spiska se vidi da je svakoj muškoj glavi dato po dva rala oranice a ostalo do 6 rala /odn. za još 4 rala/ dato je u livadi /po dvije kose livade/.
    Podjela livada u planini
    O tome kako je dijeljena zemlja u Kolašinskim Poljima, kako je izvršeno razgraničenje ziratne zemlje od komunskog zemljišta, kako su ostavljeni putevi i vodopoji i obilježena kućevna mjesta - viđećemo iz jednog nedatiranog izvještaja Jevta Miletina u svojstvu izaslanika Velikog suda /oko Trojičina dana juna 1887. g./ povodom "davije" između kapetana Mališe /Tomovića/ i Miloša Oraovčanina, čiji tekst glasi:
    "Knj. Crnogorskom Velikom sudu, Cetinje.
    Kao što ste mi naredili, došao sam u Polja na daviju između kapetana Mališe i Miloša Oraovčanina. I kao što sam vi dostavlja telegramima tako vi opisujem obširnije o istome.
    Prvo, kad sam dijelio oranu zemlju u jesen 1886. godine tako sam izmjerio Milošu zemlju ko i drugim, đe danas gradi kuću i o svemu što je bilo iznad Polja do greda i livada u planinu, ostalo je nedijeljeno. Opet sam pošo u proljeće 1887. godine i sve podijelio kako Poljane od Polja do greda tako i livadu u planini, pa sam opet saša u Polja te izdijelio namješća kuća, kako između jednoga i drugoga komšije tako i između uzglavnica i komuna. Đe danas nema jedne kuće a kojoj nije označena i omeđašena uzglavnica u odnosu na komun. Za Miloša i njegove komšije, od Pavića potoka do kuće kapetana Mališe ima kuća 17, koje spadaju u jednu liniju i kojima je svijem put, međa sa komunom.

    Odvajanje uzglavica

    Do potoka prvo Božo Anđelić, pa Pop /Andrija/ i Mido Anđelić Perko Tomović, ovicer Novica, Mileta i Novo, braća Tomovići i Radule njihov sinovac. Đe su rečene kuće tu su bile turske i put stari iznad njih. Do Radula Mašan Žižić, pa Mićo Kosović Oraovčanin, pa Miloš Oraovčanin, pa Dmitar Nešković, pa Pero i Lazo Vasovići. Svi rečeni spadaju u jednu liniju puta.
    Kad smo počeli od Pavića potoka odvajati uzglavnice od komuna, bio je stari put iznad kuća Anđelića i Tomovića, iznad kuće Mašana Žižića i Mića i Miloša oba Oraovčanina. Do potoka bijaše više ove tri kuće jedna mala putanja kudije smo prošli. Kad smo došli na progon ja oćah pravom linijom preko Ravnoga brijega pa na česmu i pravo na put iznad kuće kapetana Mališe pa mi nedade kapetan Mališa i ovicer Novica Tomović, no mi kazaše: "tudije se ne može zato što neda bara no podigni ozgor i zakuči staro kućište tursko koje je na uzglavnici Ilije Oraovčanina". Ja sam ih posluša i put iznad kućišta ponadiga pa opet sve pravcem do više kuće kapetana Mališe. U pomenutu liniju ima kuća 17. Od južne strane i Pavića potoka ima kuća Anđelića i Tomovića 8, a od sjeverne strane i kuće kapetanove ima kuća šest.



    Spor oko barjaktara Mališe


    Svi, jedna i druga strana, priznaju put i da im je on međa s komunom a tako i kapetan Mališa. Od tri kuće što su među njima, Miloševa, Mićova i Mašana Žižića, koje dijeli međaš, za njih kapetan ne priznaje no se drži međaša po konopu i mjeri zemlje iz 1886. godine. Ja sam kapetanu odgovorio, pošto nijesam razumio za ove tri kuće ko i za ostale, što se ne obrati na moja dva pisma koja sam mu poslao po Milošu a drugo po Mališi Radovu, usmeno.
    Molio sam kapetana da on ovu globu primi i zavede u protokol i namiri putnine ovicerima i kmetovima a rešto da ostane pri njemu, pa nije htio. Poslije sam ja svu globu skučio i zaveo, za koje ću vi podnijeti račun od svega, prvom prilikom ako bog da kako dođem na Cetinje.
    Kapetan Mališa preoro je lično put koji sam ostavio niza stranu s gornjeg puta na stari koji ide iznad njegove kuće i zato sam mu uzeo talijera 10...

    Oranje komuna

    A za njegovu nemarnost, kao i što je Lazo Vasović svoje kućevno mjesto uzora a preko međaša obilježenoga načinio kuću i staju, to je blizu 100 metara. Pa Mido Anđelić više puta na komun je uzorao ralo baštine. Božo Anđelić, i on preko puta uzora pola rala na komunu. Novo Tomović, manje od Boža, uzoro je više puta na komunu. Ovi su četiri prestupnika u ovu liniju. Ove 17 kuća ne brane se: „Kapetan ore komun a nama ne brani, zato smo i prestupili”...
    Pa preko Pavića potoka Filip i Mileta Vilipovići, zagradili su put seoski idući u goru i Mileta je nasred njega načinio savardak. Mitar i Milan Pejovići, njihova su kućevna mjesta uzorali pa na komun kuće načinili preko međaša koga je kapetan Mališa obilježio u suvi panj. Vučina Pejović jedan put /progon/ koji ide iz sela na Taru krajem njegove njive uzorao je cio a međaši od potoka ostali u oranju, pa tako ima i još prestupnika koji su manje pogriješili od onije. Kapetan nikoga globio nije niti mu zabranio, pa ga zato vi pitajte.
    Vi znate je li kriv ili nije a ja sam sve prestupnike globio od fiorina do cekina.
    Ovi komun rečene linije kada smo odvajali, počeli smo od južne strane i Pavića potoka, prvo starijem putem počinjući iznad kuće Boža Anđelića, pa popa Andrije i Mida Anđelića, Perka i ovicera Novice i Milete, Nova i Radula, svi pet Tomovići, i dotle je bio stari put. A iznad tri kuće Mašana Žižića i Mića i Miloša Oraovčanina, bijaše mala putanja đe nas je srio progon iz Tare uz brdo i Ravni bijeg. Odatle ja hoćah pravom linijom preko Ravnoga brijega na česmu pa na put stari krajem kuće kapetana Mališe, pa me smete kapetan Mališa i ovicer Novica Tomović, govoreći: tuđije se ne može no sreta bara, no podigni odavde put naviše iznad bare i zakuči staro kućište tursko koje spada na uzglavnicu Ilije Oraovčanina”, i ja sam tako i učinio i podigao put i zakučio kućište đe je danas kuća Ilina, pa otole pravom linijom iznad kuće Iline, Mićove i Miladinove, svi tri Oraovčani, pa iznad kuće Mitra Neškovića, pa Pera i Laza braće Vasovića. Onđe me je srela strana više kuće kapetana Mališe. Sa ove linije obrnuo sam niza stranu pravo kući kapetanovoj na stari put i omeđašio sam između kapetana i Laza Vasovića put, a gornjega puta na donji. I tako sam ovu liniju omeđašio a bio je samnom u moje znanje kapetan Mališa i Novica Tomović. Sad što je ovo 17 kuća koje spadaju u jednu liniju, svi priznaju da im je međa prema komunu put, a tako i kapetan Mališa priznaje da je iznad 8 kuća Anđelića i Tomovića do Mašana Žižića put međa, pa iznad 6 kuća od progona do njegove kuće. I za njih priznaje samo ne priznaje za ove tri kuće: Mićovu i Miloševu Oraovčana i Mašana Žižića.
    Ovicer Novica priznaje za naše pravdanje oko podignutog puta s progona iznad kuće Iline a neoće da kaže za ove tri kuće: Mićovu i Miloševu Oraovčana i Mašana Žižića, đe smo im ostavili među s komunom, no kaže neznam. Ja kad sam doša sad u četvrtak pred Trojičin dan i vidio početak građenja kuće Miloševe, nedograđene i našo sam progon na mjesto iz Tare uz brdo u koji ima lakata 15 /širine/. Kapetana Mališu nijesam tu našao no je bio u Ostrog. Ja sam kazna, po mome znanju i davanju Miloš je prav i ja pođoh u Kolašin, dok dođe kapetan Mališa, pa kad on dođe i ja ću doći da za to vidimo. Mene je Miloš pitao: „Oću li u srijedu navesti majstore na kuću, ako ne bi ti i kapetan Mališa došli?” Ja sam kaza: „navedi majstore i radi, kuća je tvoja”.
    Kapetan Mališa došao je u utorak a Mališa navede 4 majstora na kuću u srijedu a kapetan pošlje desečara Laza Vasovića da saćera Milošu majstore i Lazo pođe i mače majstore. Ovi Lazo što je saćerao Milošu majstore on je njegovo kućevno mjesto uzorao i lično preo međaša kuću načinio u koje i danas stoji. I za to priznaju i Lazo i kapetan da je kuća Lazova na komunu. Ja kad sam došao iz Kolašina prizvao sam podkomandira Mata Grdinića i dva ovicira: Novicu Tomovića i Đorđija Topovića i četiri kmeta i tu sam se razgovorio s kapetanom pred njima za Miloša i za druge prestupnike. On je kaza: „ja ne priznajem za Miloša da je to njegovo đe danas gradi kuću i nijesam znava kad si mu ga dao?” Ja sam odgovorio kapetanu: „ako nijesi znava onda kad si mu zabranio, znade li kad sam ti poručio po barjaktaru Mališi Radovu, pa kad sam ti opet posla pismo po Milošu, pa treće kad sam telegrafisao serdaru Miru i da pošlje čovjeka da to vidi. I poslije barjaktara Miloša Radovića koji je došao i lično ti kaza, neka Miloš gradi kuću, kao i na njegovu svojinu po dokazu Jevtovu i po prilici. Pa četvrto, ja kad sam došao i očima vidio, i reka neka Miloš gradi kuću, pa si mu sagna majstore. Kapetan Mališa je odgovorio: „ja nijesam za to priznava prije ni priznajem danas da je to Miloševa, ni priznajem da sam kriv za jedna solat, da više vlasti za koje tražim biljet”.


    Setencija o katunima


    Ja sam onda popisa Milošu trošak i putninu...” /Zemaljski muzej u Nikšiću, Arhiva Jevta Miletina, fasc. VIII, omot II, spis 68/.
    Izaslanik Nikolić je na kraju podijelio starosjediocima i naseljenicima u Podbišću i Bjelojevićima premjerene livade u Bjelasici planini, označavajući im i katune za ljetnji izdig radi ispaša i učestvovao u sastavu vijeća velikosudija, jula 1887. godine za razrešenje pitanja davanja Rovčanima novih površina zemljišta na planini radi podizanja novih katuna u smislu zahtjeva Rovčana od 29. juna 1887. godine a po rješenju Nj.V. knjaza, što smo već naveli.
    Smatra se da je izaslanik Nikolić završio svoj rad na podjeli zemalja u Kolašinu /u Gornjem i Donjem Kolašinu/ početkom septembra 1887. godine, a pošto je učestvovao u sastavu velikosudskog vijeća u donošenju sentencije planine bjelopavlićke i ustaške u Sinjavinu, kojom je izdvojena i ograničena ova planina u datom dijelu ovim koristnicima, smatramo da je uz njegovo učešće donešena i sentencija o katunima proljetnim i ljetnjim pod Bukovu glavu za naseljenike Donjeg Kolašina, nepotpuno datirana /od 24. avgusta 187/9/, koja je objavljena/u Arhivu za pravne i društvene nauke Beograd, sv. 2/1930. pod naslovom „Sentencije crnogorskog Senata”, sa još nekim sentencijama/, čiji tekst glasi:
    „Sentencija, od 24. avgusta 187/9/ o katunima proljetnijema i ljetnijema pod Bukovu glavu.
    Prvi, Donjopoljani i Gojakovići, oni imaju svaki pomalo zemlje ispod greda od Tvrdog potoka do Pogledala u dno Skare, imaju katuništa. U Tvrdi potok višerečenima se dade, da u proljeće svaki može načinjeti proljećni katun ispod greda na svoju rečenu zemlju i da pasu proljećnu pašu povrh greda pa do mjerenijeh livada koje su za proljeće ostavljene da ih pasu do izdiga Gojakovići. I Donjopoljanin koji bi izdigao u Tvrdi potok da proljetuje, njemu se dopušta samo se zabranjuje Katunu povrh greda da ne može nijedan izdići da proljetuje na glavu katuna rečenije ispod greda.

    Proljećni katun Gornjopoljanima

    Gornjopoljani do Babića polja, oni imaju proljećni katun u Skaru i da pasu istu planinu koju i Donjopoljani do mjerenijeh livada. Rečeni Poljani, ovo ispaše što imaju da zajedno pasu do izdiga a onda svaki da izdižu zajedno pod Bukovu glavu u svoje označene katune. Rečeni Poljani kad bi svoje livade pokosili i vratili se ispod Borove glave da pasu po livadama, onda iz dogovora da učine način kad će da bude vrijeme od paše po livadama. Onda može svaki panuti na svoju livadu da gnoji, samo oni koji bi ostao na livadu s katunom neka čuva sijeno tuđe, svojih komšija, pa u slučaju ako ne bude ko svoju livadu pokosio ili preradio do toga vremena da se to brani dobro.
    Štičaričani, susjedi Poljanski koji imaju svoje proljećne katune na Pometenik do Skare, oni mogu na rečeni katun izdići i pasti istu pašu kudijen pasu Poljani. Kao što im je ista paša zajedno u planinu... s Poljanima koji imaju svoj označeni katun pod Borovu glavu tako i isti Štitaričani da imaju način s Poljanima u pašu po vadama, kao što im je i livada pomiješana.
    Katuni Poljski i Štitarički koji su označeni međašima:
    - Prvo, Gojakovićima i Doljopoljanima osta katun za njih od Lijepoga dola ispod Borove glave od strane međaša Bjelopavlićkije pa ispod brda do na Kamenitu glavicu više korita nasred Muleča. Rečeno korito nasred Muleča ostavismo među katune od gornjega međaša što je više korita do na Zbornu glavicu, udno korita. Ovi prostor ostavismo među katune za izlazak u Rasojaš.
    - Katun Gornjopoljski počinje sa Zborne glavice do više Miloševa dola.
    - Treći katun, Štitarički u Banarine, počinjući od koliba Lazara Boškovića iznad gore put Gusara. Ovi prostor od katuna Gornjopoljskoga sa vrh Miloševa dola do počinjućeg katuna Štitaričkoga u Bundčini, ostaje slobodan za prolazak života uz planinu.

    Štitaričani i Poljani zajedno

    Rečenijem Poljanima i Štitaričanima paša koju imaju /u/ planinu ostaje im da zajedno pasu kao što gornje pismo glasi. Štitaričani kad bi se rastavili s katunom da ne izdižu na Pometenik a Poljani bili s katunom na Skari onda Poljani mogu pasti Pometenik do na vrh Greda. Samo Poljani na Pometenik ne mogu načinjeni katun da u njega stoje. Kad bi Poljani učinjeli ugovor za izdig na Borovu glavu tada se ugovor sastoji sa Štitaričanima zajedno, zato što su Skara i Pometenik jedna paša a tako i sve /do/ Sinjavine.
    A za priboje zimske i stanove u Sinjavinu, koji su od Kravara do na grlo od Štitarice, učinjesmo raspored:
    - Prvi priboj na Kravar... livada pripada istom priboju... sa vrh Kravara do vrh Prisoja. Svi imaju dio u rečeni priboj pa da se služe jednako bilo čija da je livada;
    - Drugi priboj u Urdopov do, đe pripadaju sve livade današnjije Gojakovića, i tako imaju pravo iste livade u rečeni priboj svaka koja njemu prinadleži. Pomenute livade Gojakovića kako mu pripadaju tako i kupovica Ivanovića koja ima pravo kao i ostale;
    - Treći priboj u Prijeki do, kome pripadaju livade u Rače brdo, koje su danas Zindovića a tako i sve livade od kupovice Ivanovića pa do /na/vrh Rača brda i do na Kupravo brdo, imaju pravo u rečeni priboj. I tako danas ostaše i rečene livade i njihov priboj za Zindoviće zasebno;
    - Četvrti priboj u Ćorov vrh, koji pripada livadama Boškovića koji imaju isti vrh od livada Fuštića pa do livada Krgovića više Barica. Sve pomenute livade imaju pravo u rečeni priboj;


    Zabran sjekire u priboje


    - Peti priboj u Poljane Fuštića, koji je zaseban za iste Poljane, koji istome i pripadaju;
    - Šesti priboj u Borce koji pripada livadama Krgovića i Grdinića i Jakova Dragova Tomovića, i sve livade koje su danas pomenutijeh od Glavice više Đevojčina kamena pa putem do Tvrdoga potoka do livada Boškovića. Svaki ima jednako pravo u rečeni priboj;
    - Sedmi priboj Milutina Raosavljevića u Međugroje, više Miloševa dola u koji imaju pravo i Mićići zašto im se livada graniči sa rečenim pribojem;
    - Osmi priboj Krgušića u Trebježine;
    - Deveti priboj u Trebježine i Šib i to od Klisure pa putem na dno Krgušića Trebježine, pa podno livade Stajišta do u potok, pa potokom do međaša pri Jagodinoj glavici... u njega jednako pravo imaju stojat zimi i jeseni i arčiti sijeno.
    Rečeni priboj koji imaju zasebno goru i koja se zabranjuje od sjekira svakim slučajem, kao što se bez nje ne može tako i da se čuva od strane Suda.
    Podbišćani i Bjelojevići, kojima zajedno pripada paša, selina i planina:
    - Podbišće je odijeljeno granicom a selima od Polja i Štitarice kao što u sentenciji glasi, no pošto Podbišće ima i zajedničku pašu, to može pasti preko Tare od mosta koji je danas u Šućkovinu pod Karovu kosu, pa gornji kraj uz Taru i do granice, /zatim) do Branika i do Laništa, Bjelojevići tako mogu pasti kad bi im bilo potreba u Gradac, koji je danas Podbišćki, koji Podbišćanima sijeno donosi, da im je livada pomiješana, pa tamo i da pasu zajedno.
    - Selina Bjelojevićka, koju imaju Tarom pa do granice Turske i do sjenokosa, pa do planinske međe na Razvršje i do livada koje imaju od Laništa do Razvršja, tamo da se služe pitomom gorom za posjeći list kao ostala sela ovoga plemena. Bjelojevići koji imaju na Šišku sa Podbišćanima i Rovčanima zajedno, kao što im sentencija glasi.

    Nikolić završava podjelu

    Sva pomenuta sela koja su ovđe zavedena, u ovo pleme, učinješe ovako:
    - Što se nalazi pitomo gore i listosjeka, da se služe zasebno svako selo za sebe, a za pašu - da pasu zajedno, đe pase jedan seljanin tu da može i dotični susjed, samo da ne močže drugoseljanin pasti između žita i sijena druga sela.
    - Pomenuta sela, pošto su im i ljetnji katuni razdvojeni i to kako Podbišćanima u Bjelasicu, Bistričanima u krajeve pod Planinicu, i tako dalje, kad bi jedni seljani izdigli a drugi njegovi dotični susjedi ne izdigli, tada ne mogu pasti u drugoseosku selinu ali ni /onaj što ne bude izdigao/ nikako preko označenije granice seline koje su omeđašene između sela, osim kao što gornje pismo glasi kad budu svi stajali u selinu.
    - Krupna gora koja se u ovom plemenu nalazi od Šiškog jezera pa dovrh Štitarice i dovrh Bistrice, kao jelovina, lučevina i borovina, i druga koja je potrebna za kuće i druge potrebe kućevne, ova gora sva ostaje ujedno da se njom služe pomenuti plemenici i da ne može jedan drugome braniti.
    Izaslanik Nikolić je početkom septembra 1887. godine završio svoj rad na podjeli Kolašina, nakon čega se javio (B. Petroviću/ brzojavom od 3. septembra.
    „Pošto sam svršio protokole kolašinskije zemalja, spreman sam sjutra rano da krenem preko Podgorice na Cetinje s mjeračima.
    Zastavljen sam zbog troška moga i četiri mjerača f. 400 za koje kaže g. kapetan Mirko Bojić da ih ne može dati bez vašeg dopuštenja.
    Zato molim da naredite kap. Bojiću da isplati ovi trošak i molim za odgovor što prije.”
    Istog dana uslijedio je brzojavom nalog k. Bojiću: „Izdaćeš na posebne priznanice Jevtu Miletinu i mjeračima fior. 400...”

    Komun bezemljašima

    U Donjem Kolašinu je pod pojedinim selima podijeljeno zemlje /oranice i livada/:

    Red.
    broj Selo broj doma- Muških Rala obradive Kosa livade
    ćinstava glava zemlje
    1. Bistrica 22 82 122,1/4 i 1/8 31
    2. Gojkovići 23 74 146,/1/4 i 1/8 20, 3/4, 1/8 i 1/16
    3. Donja Polja 58 190 377,1/8 32, 2/4 i 1/8
    4. Stanojevići 26 87 181 16, 1/4
    5. Varda 45 138 280, 1/4, 1/8
    i 1/16 47, 2/4 i 1/8
    6. Podbišće 57 173 340, 3/4 i 1/8 47, 2/4 i 1/8
    7. Bjelojevići 17 69 116, 2/4 8, 3/4 i 1/8
    8. Štitarica 38 111 236, 3/4 i 1/8 79, 1/8 i 1/16
    Svega: 286 924 1.801, 2/4, 1/16 246, 1/4

    Pri podjeli zemlje u Gornjem i Donjem Kolašinu, ovlašćena Komisija nije dijelila goru i velike prostore komunskih ispaša.
    Smatra se da je tada ostalo dvije trećine nepodijeljene zemlje u okolini Kolašina i sela.
    Od tih komuna kasnije je dodjeljivana zemlja onih koji je nigdje nijesu imali i kojima je ona bila nužna. Zato je tražen pristanak svih korisnika, odnosno vojnika u batalionu kome je pripadalo na korišćenje to komunsko zemljište. Osporavano je pravo kapetanima da raspolažu komunom ili ga daju pojedincima. Takvim diobama zahvaćeni su samo komuni, odn. komunsko zemljište koje se nalazilo između dodijeljenih obradivih površina. Veliki komunski kompleks iznad sela i izvan podijeljenih cjelina, gore i planine, ostali su za zajedničko korišćenje i na zajedničku upravu, i nijesu mogli biti predmet ma kakvih raspolaganja.


    Oslobađanje od Turaka


    S obzirom da je knjaz u 1901. godini prilikom dolaska u Kolašin, odobrio da se u Poljskoj kapetaniji odvoji od komuna i dodijeli svakoj kućnoj zajednici po tri rala zemlje u svrhu krčenja i pretvaranja u obradivo zemljište/DAC, MUD- Upravno odjeljenje, za 1911. godinu, fasc, 116, i Privredno odjeljenje F. 26/1911, objavljeno u „Pravnom zborniku” br. 3-4 /1974. god./, to je dat prikaz nezauzetog zemljišta /kao komunskog/ preostalog između imanja naseljenika, kako slijedi:

    Lokacija Obradivo Za krčenje:

    - rala -kosa i čereka

    I. U Poljima-Stanojevići
    1. U Milečje 4
    2. Ispod Oraovačke 3
    3. Ispod Tomovića 2,2/4
    4. Između Mida i Tomovića 1,2/4
    5. Ispod Anđelića 2,1/4
    6. Do Palevića potoka 3 2,1/4
    7. Do Begluka pri Mojkovcu, 30

    II. U Podbišće

    8. Pod kuću Zeka Lalevića 5 2,2/4
    9. U Rosulje 4

    III. U Štitarici

    10. U Katuničko brdo 41
    11. Kupovina Spasoja Ivanova 11
    Svega: 42 72 i 1/4.
    U smislu knjaževa rješenja, u 1902. godini podijeljeno je:
    - Bistričanima na 38 domaćinstava u 79 komada, rala 131 i 1/4,
    - Kaludranima, pridodato što im je voda odnijela,
    - Krčevina Bjelojevička podijeljeno na 48 domaćinstava i u 55 komada rala 200 i 1/4,
    - Krčevina Novoseljska na 28 domaćinstava, u 52 komada, 10 rala i 1/2,
    - Krčevina Podbišćka na 71 domaćinstvo, 73 komada, što čini 225, 1/2 rala,
    42/3A

    - Krčevina Štitarička, podijeljeno na 81 domaćinstvo u 104 komada, rala 319 i 1/2.

    IV. ZAKLjUČAK

    Kolašin sa okolinom je oslobađan od Turaka u tri etape. Prva etapa je oslobođenje Gornjeg Lipova i Rečina poslije crnogorske pobjede na Grahovcu (1858) i razgraničenja provedenog od Evropske komisije u 1859. godini, druga etapa je predaja Gornjeg Kolašina sa selima do Preprana 4. oktobra 1878. godine u smislu Berlinskog ugovora (1878) i treća etapa kada je Crnogorska vojska aprila 1886. godine silom oružja zaposjela Donji Kolašin /Polja Kolašinska sa okolnim selima/ i uspostavila graničnu liniju utvrđenu Berlinskim ugovorom /od Nedvina uz rijeku Taru do Mojkoivca i odatle pravom linijom na Šiško jezero na planini Bjelasici.

    Dioba zemljišta

    Tokom 1879. godine emigrirale su uglavnom sve porodice Turaka i muslimana bilo u Donji Kolašin ili dalje a iz Donjeg Kolašina potpuno i trajno u 1886. godini.
    Crnogorska vlada je i ovdje, kao u Nikšiću, preduzela sve potrebne mjere radi naseljavanja ovih krajeva svojim življem. I pored priznanja svojinskih prava emigrantima /po čl. DžDžDž Berlinskog ugovora a po osnovu prava na dio prihoda od zaposjednute ziratne zemlje, ona je uspjela da onemogući realizaciju tih prava i ovdje nije došlo ni do otkupa zemlje kao u Nikšićkom polju.
    Kolašin su oslobađala tri bataliona crnogorske vojske: Donjomorački, Gornjomorački i Rovački batalion, sa ukupno oko 3000 vojnika.
    Dioba zemljišta na toj oslobođenoj teritoriji izvršena je prvo na batalione, zatim na čete i vodove unutar ovih, a mjerenje i rezidbu unutar tih formacija provela je posebna Komisija imenovana od crnogorske vlade u sastavu: vojvoda Đuro Cerović, Jevto Nikolić i komandir Boško Martinović, ustanovljavajući protokole o premijeru zemlje i predloživši /30. septembra 1885./ ”Previlnik za podjelu kolašinske zemlje”/ koji je odobren od Državnog savjeta / 7 oktobra 1885. godine/.

    Ustanovljavanje puteva i vodopoja

    U Gornjem Kolašinu dioba je izvršena ”po puškama” odnosno vojnicima, učesnicima oslobađanja Kolašina a u Donjem Kolašinu po muškim glavama prvjenstveno ustanicima /učesnicima u ustanku u Potarju 1875. godine/, starosjediocima i vojnicima/ gdje su dobijene zemlje imale tretman darovnica/.
    Pri razdiobi ustanovljeni su putevi, vodopoji, obilježena kućevna mjesta na uzglavnicama dodijeljenih imanja, uređeno korišćenje gora, voda i komuna kao i uređeno korišćenje planina: Sinjavine i Bjelasice /lociranjem katuna i priboja, određivanjem puteva, vodopoja i okruženja, korišćenja planina za sve kolektivne korisnike /sela, i vojne formacije - čete/. Na Sinjavini je dat dio planine Bjelopavlićima a ustanicima, Moračanima i Rovčanima i na Sinjavini i na Bjelasici.
    Postojao je i posebni tvz. ”fond praviteljstvene zemlje” iz kojeg je knjaz darivao svoje zaslužne ljude.
    Dodijeljena zemlja je prvobitno mogla biti prodata, data na radnju, darovana ili zamijenjena samo između vojnika u istom vodu ili iza toga u okviru iste čete izuzimajući starješine. Bile su maksimirane i cijene i ukupno dozvoljena površina zemlje koja se mogla tim dozvoljenim pravnim poslovima ostvariti. Kasnije je svako raspolaganje bilo zabranjeno, i dozvoljeno bez ograničenja aprila 1899. godine.
    I priprema i podjela zemalja u Kolašinu i okolini, izvedene su sistematski i radikalno.


    - Kraj -






    --------------------------------------------------------------------------------

  5. #5
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Dan", 9. 11. 2008.

    ZAPIS O SMAILAGIĆA POLjU


    Mjesto istorije


    Ski-centar na Bjelasici kod Kolašina, Biogradska gora i jezero, Lipovo s izvorištem "Akva Monte" ispod Jablanovog vrha, stari put kroz litice Platija i manastir Morača, kanjon Mrtvice i budući autoput od Podgorice do Kolašina prema Boljarima, sve su to mjesta koja privlače turiste i čine Kolašin atrakcijom, ne samo za planinare, nego i za obične ljude željne odmora i čistog vazduha. Ljudi vole ne samo da uživaju u prirodnim ljepotama mjesta kroz koja prolaze, nego ih zanima i njihova istorijska prošlost, zanimaju ih ličnosti koje su životom i djelom zaslužile da se po njima zovu pojedina mjesta i ulice. Upravo je ime mjesta povod za razmišljanje.
    Na izlazu iz Kolašina, na putu prema ski-centru Bjelasica, nalazi se naziv "Polje", a to se mjesto sve do skoro nazivalo "Smailagića polje". Da li je bilo opravdano promijeniti ovaj naziv? Ako je ovaj naziv nastao iz asocijacije na Smail-agu, istorijski i turistički gledano, nije ga trebalo mijenjati, jer je popravka imena prepravka istorije, važnog istorijskog podatka.
    Ime Smail-age Čengića usko je povezano sa njegovim ubistvom na Mljetičku kod Boana, povezano je sa pogibijom Petrovića, Njegoševom osvetom. Posebno je taj podatak važan u vezi sa "diplomatijom" Novice Cerovića, ako je Novica pripremio Smail-aginu pogibiju. Radovan Bećirović je Novici Ceroviću, u pjesmi "Na grobu Novice Cerovića", pored epiteta da je vitez stavio epitet da je i diplomata.
    Josef Holeček (1853-1929), pisac i dopisnik čeških listova, došao je u Crnu Goru prilikom izbijanja Hercegovačkog ustanka 1875. godine. Trifun Đukić napisao je nekrolog povodom njegove smrti, objavljen u časopisu "Misao" 1929. godine. U nekrologu Đukić piše da je Holeček objavio spjev "O smrti Smail-age Čengića". Evo o tome riječi Trifuna Đukića:
    "Holoček je osobitu pažnju posvetio Marku Miljanovu i Novici Ceroviću. O Marku on je dao, maltene čitavu jednu monografiju, vrlo korisnu za poznavanje ovog legendarnog junaka i docnijeg književnika; dok mu je markatna Novičina figura dala podstreka da i sam napiše spjev "O smrti Smail-age Čengića".
    Taj Holočekov spjev interesantan je po koncepciji i po samoj obradi. U ratnom logoru, pred knezom i ostalim Crnogorcima ispričao je, ili bolje ispjevao je stari Novica podvig čete koju je predvodio protiv objesnog silnika. Pobuda za ovaj događaj potiče prema Holečeku iz dva razloga. Smail-aga je na Grahovu pogubio Petroviće, a među njima i najmlađeg brata vladike Rada. Ali, Smail-aga ima i strasnog i pohotljivog sina Rusten-bega koji ukrade i odvede lijepu Dobrilu, sestru Mirka Aleksića. I dok se duh mladoga Petrovića javlja svom bratu Njegošu, da kao Hamletov otac traži osvetu, dotle i Mirko Aleksić dolazi iz Gackoga ka Novici da traži od njega pomoć da se osveti Rusten-begu. Dobrila je postala žrtvom mladoga Turčina, koji uspijeva da pobjegne sa otkinutom djevojačkom glavom. Ali zato gine silni Smail-aga koga obara puška Mirka osvetnika, a sječe ga sablja Novičina...
    Pomenusmo Holečekovog Smail-agu kao zanimljivu kompoziciju spjeva o ovome događaju, podešavanu, kako sam pisac kaže, prema pričanju samoga Novice Cerovića. U kritičku i estetičku analizu ove pjesme, koja nije bez svojih poetskih ljepota, ne možemo ovdje ulaziti, kao što nam je za sada nemoguće govoriti i o najvećem Holečekovu spjevu "Sokolović", čija je građa takođe u vezi sa našom istorijom. Cio taj i pjesnički i raznovrsni spisateljski Holečekov rad koji se nas Jugoslovena tiče bio bi zahvalan predmet čitave jedne studije.
    Ljubomir Nenadović nekoliko nedjelja bio je sa vojskom, Crnogorcima. O tome je pisao sa Cetinja 1878. godine. Najviše vremena provodio je s Novicom Cerovićem. Znanje Novice Cerovića o psihološkoj i vojničkoj diplomatiji opisao je Nenadović. Pitanje je da li se to znanje i iskustvo onda i kasnije znalo koristiti i u Crnoj Gori.
    Evo tog opisa:
    "... Jedno poslije podne, kad sam legao da se malo odmorim i spavam, naslonio sam glavu na golu stijenu, kad eto ti Novice Cerovića, nosi sa obje ruke veliki kamen, zacenuo se od smijeha i viče mi: `Uzmi ovaj kamen pod glavu, mekši je`. Novica je od mene punih 18 godina stariji (rođen 1808. god.) ali lakše je mogao snositi sve ratne nezgode. On se uvijek šali; što god govori, sve je samo oštra dosjetljivost. Ovih dana dva mu se sina raniše; ali on je to, premda je vrlo nježnog srca, filozofski primio. U svemu je dobar i nezlobiv kao dijete. Svaki ga poštuje. Knjaz ga ne zove drukčije nego Bane! Neprestano puši, na kratak trešnjev čibuk. Rado priča. Svaka mu je riječ zanimljiva. "
    Kad sam radio u Bijelom Polju često sam prolazio kroz Lepenac. Mještani su mi pokazivali mjesto pored puta, gdje je komandant Korunga za vrijeme Mojkovačke bitke izvršio samoubistvo. Predlagao sam da se napravi spomenik dvostrukog značenja. To bi ujedno bio spomenik vojničkog dostojanstva i spomenik pogibije i hrabrosti crnogorske vojske.

    dr Božo Vuković

    http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...&clanak=163999

  6. #6
    Join Date
    Sep 2007
    Posts
    3,761
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    _




    Nijesam znao za ovu temu, ustvari, nijesam obratio paznju. Posto mi je veoma bliska, potrudicu se kasnije da, inace izvrsnom Scepanovicevom doprinosu, pridruzim i neka zapazanja Rajka Raosavljevica, koji se vrlo predano i temeljito bavio istorijom kolasinskog kraja.

    Za sad, kratko cu se osvrnuti na poslednji post ( dio o pogibiji Smail-age Cengica)

    Ali zato gine silni Smail-aga koga obara puška Mirka osvetnika, a sječe ga sablja Novičina...
    Ovakva ili slicna verzija dogadjaja je stalno u opticaju. Novica je i u narodnoj poeziji, ali i u istorijskim radovima koji su pretendovali da budu relevantni, pokupio svu slavu, iako izvori koje mozemo smatrati pouzdanijima, interpretiraju cuveni dogadjaj na nesto drugaciji nacin. Evo sta je upravo Rajko Raosavljevic zabiljezio, prikupljajuci materijal i istrazujuci istoriju Kolasinskog okruga, prije svega Morace i Rovaca (naravno, njegova saznanja poticu od pisanih izvora, kao ostavstine porodica vecih bratstava ili zapisa sacuvanih u Manastiru, te iz razgovora sa starim Moracanima, ciji su se djedovi i pradjedovi komatili sa Smail-agom):

    * iz Drobnjaka i Uskoka bilo je oko 150 naoruzanih ljudi, koji su bili pod komandom Cerovica, Suja Karadzica i popa Zugica.

    * moracki odred brojao je nesto vise od 250 ljudi pod oruzjem - 20 Rovcana, 10 Pipera, 10 Bjelopavlica, ostatak - Moracani. Komandovao je vojvoda Mina (Radovic), zajedno sa serdarima Miletom Medenicom, Ilijom Mijatovicem, kapetanima Dmitrom Radovicem, Masom Vuksanovicem i Djurom Rakocevicem, uz, podrazumijeva se, arhimandrita Dimitrija Radojevica, koji je bio, na neki nacin, Vladikin povjerenik.

    Znamo kako su se stvari odvijale, ali treba precizirati ishod - kako je okoncao svoj zivot znameniti aga. Raosavljevic kaze:


    " Ne zna se ko je ubio Smail-agu, ali se pouzdano zna, sto je i ustanovljeno, da ga je ubila puska tada zvana "sindzirlija", kojih je u svoj toj osvetnickoj vojsci bilo svega dvije, i to Rista (Jankova) Dulovica i nekog uskoka Jakica. Tada su mnogi zakljucili da su ga oni ubili, ali s obzirom na junastvo i do tada priznatog nisandzije Rista Jankova, vladalo je uvjerenje da ga je on ubio, a posjekao Mirko Aleksic. Zna se tacno da je Risto na diobi plijena dobio curak Smail-agin. Svakako to ne bi dobio da ga nije zasluzio. Dosta su plijena dobili Moracani, ali najvise je dodijeljeno ahimandritu Radojevicu, koji je dobio konja Smail-agina, njegov cilim iz satora i dva bakarna ledjena iz kojih se Smail-aga umivao."


    " S obzirom na to da je Smail-aga pogubljen u Drobnjaku, a posjekao ga Uskok Mirko Aleksic, Moracani nijesu htjeli da traze nagradu za ucesce u ovom boju, iako su Moracani tada posjekli veci broj glava."


    " Kao poznavaoci terena, posebno Mljeticka i okoline, svakako da je razmjestaj vojske vrsio Novica, a Moracani su kao glavnina bili presudni u ovom boju, jer su bili najbrojniji. "



    Naravno da ne umanjujem udio Drobnjaka i Uskoka na terenu, ali ako govorimo samo o cinu agine smrti i njenoj kasnijoj simbolici - po svoj prilici, Mirko je naisao na gotov rucak, dok se Novica nije ustrucavao da pokupi sav krem.


    -------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

    Da su Moracani mozda najvise zasluzni za slavu Mirkovu, svjedoci i jedna interesantna prica, po kazivanju Tadise Rakocevica iz Prekobrdja:



    Kapetan Okica Kaljevic i Mirko Aleksic, koji je posjekao glavu Smail-age Cengica, prekoracili su bili neku naredbu knjaza Nikole, pa se ovaj na njih toliko razestio, da je naredio da ih vrgnu u cetinjsku tamnicu, sa prijetnjom da ce ih strijeljati.

    U te dane bili su se slucajno skupili pod Brijestom nekoliko glavara crnogorskih, i medju njima Dragisa Perkov Medenica iz Morace - koliko da pristupe knjazevoj ruci i da se porazgovaraju s njime o kojecemu, kako su to od davnina naucili.

    Ne potraja dugo, pa dodje iz svoga dvorca i knjaz Nikola, i, posto se pozdravi sa prisutnima, sjede medju glavare i saopsti im da je kapetana Okicu Kaljevica i Mirka Aleksica stavio u tamnicu i da ce sjutradan biti obojica musketani, jer nijesu postupali po njegovim naredjenjima.

    Glavari kad to cuse, svi se od cuda skamenise i niko da progovori nijedne, vec ugnali glavu u ramena i cute... kad samo malo docnije Dragisa se uzvrpoljio na svome mjestu i glasno, iz dva puta, ponovi svoju omiljenu uzrecicu "Daklem".

    "Sto znaci, Dragisa, to tvoje "daklem"" - upita ga knjaz.

    "Zao mi je, gospodare, Okice Kaljevica sto ce izgubiti glavu, jer je jedinac u oca i majke, a Mirka Aleksica ne zalim nimalo" - odgovori Dragisa.

    "Kako ne zalis Mirka Aleksica, koji je posjekao silnog Smail-agu i oslobodio raju od jednog velikog zulumcara, a zalis jednog obicnog kapetana?' - knjaz ce ljutito.

    "Bas zato, gospodare, ne zalim ga, kad ne rodi nijedna bula takvog Turcina da osveti Smail-agu, nego eto ti oces da ga dostojno osvetis sa glavama dva vidjena Crnogorca!" - odgovori Dragisa.

    Knjazu skoci kobilica medju oci i pocrveni od ljutine, zatim ustade i bez rijeci ode u dvor. Neki glavari tada rekose Dragisi da je mnogo naljutio gospodara i da vjeruju da ce ga grdno kazniti, a Dragisa ce:

    "Daklem, ja sam za pravdu boziju govorio, pa ne zalim da me moj gospodar kazni."

    (I kaznio bi ga, pricalo se kasnije, ali ga je knjeginja Milena odgovorila, posto je knjaz imao obicaj da, kad je suvise ljut, da se njoj povjeri i cuje njeno misljenje, jer je znao da bi u svojoj srditosti mogao napravit neku nesrecu.)

    Pod uticajem knjeginjinih rijeci, knjaz se vrnu i opet sjede medju glavare, ali mu se na licu ne vidjese malopredjasnja strogost i ljutina, pa se obrati Dragisi:

    " Dragisa, cestitaj slobodu Mirku Aleksicu i Okici Kaljevicu, koji su imali srecu sto sam danas medju ovijem ljudima s tobom govorio."

    " Kad cujem od tebe, gospodare, da si im oprostio" rece Dragisa.

    Knjaz posla po Mirka i Okicu, i kad su prispjeli pred skupom glavara, knjaz im rece:

    "Poljubite se sa Dragisom, on vi je dao slobodu!"

    Na to ce Dragisa: "Ne, ne, gospodaru, kad poljube tvoju desnicu, onda cu znati da si im ti darivao slobodu, a predje ne."

    Knjaz tada pruzi ruku i cestita im slobodu, a oni mu poljubise ruku, pa se tada zagrlise i poljubise sa Dragisom, a zatim i sa ostalijem glavarima.

    Tako je ovi razgovor pod Brijestom toga dana srecno zavrsen.







    _


  7. #7
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Na današnji dan

    28. jula 1858.

    Oko 5000 Vasojevića, Moračana, Rovčana, Drobnjaka, Uskoka i Kuča, pod komandom Miljana Vukova Vešovića i Novice Cerovića, napali su Kolašin i okolinu. Popalili su turske katune na Sinjavini i razorili Trebaljevo, Lipovo i Štitaricu. Napad je uzrokovao brojne probleme koji su riješeni diplomatskim zalaganjem evropskih sila.

  8. #8
    Join Date
    Sep 2007
    Posts
    3,761
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    .

    Novica Cerovic organizovao je Rovčane, dvije Morače, Jezera i Šarance, a Miljan Vukov Vasojeviće, Bratonožiće i dio Kuča. Napad na Kolašin dogodio se u zoru 02.08.1858. (prema kazivanju Moračana koji su učestvovali u bici).

    Napad se odvijao iz sledećih pravaca:

    Rovčani, pod komandom Pavića Djikanova, pravcem Crkvina - Lugovi - Kolašin

    Moračani (Milisav Mišnin): Žirci - Babljak - Kule Martinovića - Kolašin

    Vasojevići (Miljan Vukov): Bukova poljana - Durutovac - Kolašin, kao i Bjelasica - Rijeka Mušovića - Kolašin

    Uskoci i Jezerci (Novica Cerović): Grkovo - Sedam katuna na Sinjavini - Lipovo - Kolašin

    Kuči (vojvoda Bracan i serdar Spaho): Tara - Muminove kule - Kolašin

    Bratonožići (Vuko Milošev i Beša Djeljević): Planinica - Vladoš - Kolašin


    Po tadasnjem obicaju, crnogorska vojska je pri jurisu strahovitom vikom oznacila pocetak napada. Bitka za Kolasin potrajala je 8 sati, a najsnazniji otpor pruzila su turska uporista na Bašanju brdu - kule Bašanovića i Zeka Martinovića.
    U borbama za Kolasin poginulo je oko 200 crnogorskih i 600 turskih vojnika.
    Po razaranju Kolasina, Porta je uputila ostar protest kod velikih sila zbog krsenja primirja, pa je izvrsen pritisak na knjaza Danila, koji je (privremeno) rascinio vojvode Cerovica i Vesovica. Medjutim, kako je saslusanje Miljana Vukova pred posebno obrazovanom komisijom u Dubrovniku imalo povoljan ishod za Crnu Goru, knjaz Danilo je vojvodama vratio regularni status, obavezujuci ih da plijen koji je crnogorska vojska sakupila u dejstvima, bude povracen kolasinskim Turcima.


    ________

  9. #9
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    MASIV PROKLETIJA DOMINIRA SA VISITOROM

    Planina i u pjesmama opjevana



    Masiv Prokletija predstavlja složen planinski bedem nazupčen oštrim grebenima, krševitim golim i visokim, sa teško pristupačnim vrhovima, gdje se izdvaja Visitor, jedan od većih ogranaka Prokletija, planina pjesmama opjevana, planina koja u svojim vrletnim prostranstvima krije mnoge privlačnosti za ljubitelje prirode, izviđače, planinare, turiste i naučnike. Od davnina su po okolnim obroncima ove planine "visili" torovi, pa otuda i naziv Visitor. Nalazi se u jugoistočnom dijelu Crne Gore, nedaleko od državne granice prema Albaniji, koja se u luku duboko uvlači prema rijekama Limu i Ljuči, Plavskom jezeru i Plavu i Gusinju. Ovdje je priroda bila izdašna - kao da je htjela pokazati svu raskoš svojih stvaralačkih dostignuća. Veličanstveni nazupčani vrhovi izrastaju iz pustog golog krša i zaklanjaju modro nebo, a u glacijalnim udubljenjima leže glečerska jezera "gorske oči", šumski brežuljci i planinski masivi izbrazdani su hučnim rijekama i potocima, vrletne klisure strmih strana privlače u svako doba godine. U proljeće i ljeto, u jesen i zimu ovaj prostor Visitora pruža izvanredne draži.
    Pogled sa Visitora seže do Komova, Bjelasice i Durmitora. Svaki posjetilac poželi da ostane vječno na ovim prostorima da bi se nagledao ljepota. Satima bi posmatrao planinu Nenovu goru i njene prelijepe proplanke, nekad brojeći buljuke stada, sada berače mlaina, kupina, jagoda, borovnica... Naravno, ovdje su i planine u okruženju Goleš, Sjekirica, Mokra planina. Na ovim prostorima sve puca od zdravlja. Posebnu atrakciju predstavlja penjanje sa južne strane od obale Plavskog jezera, uz livade do najvišeg vrha Plana na 2210 metara nadmorske visine. Uz puno napora izlazi se na vrh za puna tri sata dobrog hoda. Rad lakšeg prilaza Visitoru prošle godine su završeni radovi na probijanju sedam kilometara puta na potezu Brezojevica-Kula-Visitorsko jezero.
    Povoljne fizičko-geografske pogodbe planine Visitor uslovile su da ona raspolaže raznovrsnim prirodnim resursima: šume, vode, sjenokosne livade, pašnjaci, divljač, planinsko voće i ljekovito bilje. Ova bogatstva, poglavito vrlo povoljni uslovi za stočarstvo, uvijek su privlačno djelovala na planinske stočare koji su gusto naselili njenu podgorinu. U Podgorini su seoska naselja Brezojevica, Martinovići, Dosuđe, Pepiće, Zagrađe, Baća i Murina. Stočari iz ovih naselja imaju katune u srednjoj podgorini i u najljepšem dijelu planine. Sjenokosne livade i pašnjaci prostiru se do samih vrhova Visitora. Planina Visitor može služiti za primjer po broju katuna i po uslovima za katusnko stočarstvo. Ovaj klasični tip stočarenja ima dugu tragediju na ovoj planini.
    Danas u selu Brezojevice živi Rajković V. Milovan, okretan, vitak i nasmijan, milina je s njim porazgovarati. Dok razgovaramo u planinskom stanu o svemu pomalo o prošlosti, najviše o sadašnjosti, o stvaranju boljih uslova za život, iz daljine od Sjekirice čuje se pjesma.
    - Sagradio sam na katunu prostran i udoban planinski stna, kao i pomoćne objekte za potrebe stoke. Svake godine sredinom aprila izdižem sa stokom na katun Livade iznad sela, a onda kasnije na prostore Visitora kad ovu visoku planinu osvoji proljeće i život zažubori. Moj katun Mramorje je najljepši dio planine kroz koju prolazi put prema Visitorskom jezeru.
    Ovaj još otresit i krepki stočar uzgaja više od četrdeset ovaca. Drži tri krave, dva konja, više svinja i živinu. Prvih jesenjih dana Milovan sa stokom spušta se na katun Livade sve dok ga prvi snijeg n otjera prema selu.
    - I danas, u 40. godini života najljepše se osjećam kada sam na svojoj livadi i pašnjaku sa stokom.
    - Dok mognem micati stočarenje će biti jedino moje zanimanje koje sam zavolio od malih nogu - poručuje Milovan, koji je ljubav prema stočarstvu prenio velikim dijelom na svoje nasljednike. Tako i protiče stočarski život Milovanove porodice, ponekad monoton i jednoličan, usamljen i dosadan, ali najviše čaroban, miran, opojan u kome se najslađe spava i sanj,a često lak i neuhvatljiv. U poslove stočarenja uključena je cijela porodica, a sa plasmanom sira i kajmaka gotovo da nemaju problema, sve što proizvedu polasiraju na plavskoj pijaci.
    - Radimo svi koliko možemo, a tu je i vrijedna supruga Živka, koja mi je desna ruka u svim poslovima i svojom racionalnošću aktivno sudjeluje u ukupnim porodičnim poslovima.
    U katun Mramorje su, između ostalih ostali vjerni stočarnju Vešo Kočanović, Milovan V. Rajković, Živko Mijović, Budo Radenović i drugi. Žale oni što bogatstvo livada i pašnjaka ne koriste buljuci ovaca kao nekada, što ne odjekuje čobanska pjesma. Ali, ako, te pjesme nema, često se začuju sirene automobila pristiglih novootvorenim putem sa izletnicima, planinarima, đacima. U neposrednoj blizini Visitorskog jezera, nedavno su planinari podigli skroman planinski dom stjecište izviđača, planinara, lovaca i ljudi dobre volje. Na Visitoru će zadovoljstvo naći i lovci. U strmim stranama pod okriljem drveća i drugog rastinja koje ovdje ostaje ima hitronogih divokoza, srna, divljih svinja... Vrsni lovci sa puno trofeja su Radovan Kočanović, Milić Šoškić, Mladen Otašević, Ljubo Milačić i drugi.
    Saobraćaj kao esencijalan faktor, treba da omogući da se sa postojećeg magistralnog puta uđe u visoki planinski masiv kako bi bio dostupan turistima i time dobio dodatnu turističku vrijednost. Tranzitna uloga saobraćajnice uslovila je da Visitor sve više upoznaju domaći i strani turisti i zapaze njegove izrazito povoljne geografske osnove za razvoj turizma.


    Gavro Otašević

    http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2009-12-04

  10. #10
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    LjEPOTE I PRIVREDNI POTENCIJAL BOGIĆEVICE

    Neiscrpan izvor stvaralaštva


    U sastavu masiva Prokletija je i planina Bigićevica koja se odlikuje većim nadmorskim visinama (Veliki Ridski krš 2.358 metara), većim sniježnim padavinama, heterogenom konfiguracijom terena i različitim reljefom. Priroda je ovu planinu obdarila izvanrednim ljepotama: klimatskim kontrastima i mnogobrojnim geografskim, botaničkim i zoološkim vrijednostima. Prirodne ljepote - defile pitomih dolina, šumskih brežuljaka i planinskih predjela izbrazdanim hučnim rijekama i potocima, jezerima i vrletnim klisurama strmih strana visokim i po nekoliko stotina metara, privlače u svako doba godine. U proljeće i ljeto, u jesen i zimu. Ovaj kraj pruža izvanredne draži, ne samo onima koji mimogred uživaju u divnim panoramama, bogatom raskošnom mozaiku, već i geografima, botaničarima i zoolozima i svim koji priroda, još ne izmijenjena ljudskom rukom, predstavlja neiscrpan izvor stvaralaštva.
    Priroda Bogićevice vjekovima se čuvala sama među izvorima, jezerima, četinarima, u planinskoj klimi, gdje ne uživaju samo ljudi, već i flora i fauna. Buđenje na ovim prostorima flore i faune počinje u aprilu, kada se ispod sniježnog pokrivača pojavljuju visibabe, jaglike, kaćunice i dolaze prve laste, ševe i slavuji sa zimovnika. Romantični prostor Bogićevice je ujedno izvorišna čelenka Lima koji raspolaže velikim vodnim snagama. Gorostas od Prokletija, silan i gasit, dok silazi sa sniježnih planina probija se kroz litice, Lim kao da žali i da oklijeva što ga matica neodoljivo vuče u nepoznatu dolinu, a tamo gdje i prestaje biti rijeka, kod Višegrada gubi mu se i samo ime.
    Naseljenost gorostasne Bogićevice gledano sa aspekta biologije je takođe različito, ima terena na kojima nije nastanjena nijedna biološka zajednica, dok su drugi tereni nastanjeni svim biološkim zajednicama, florom i faunom.
    Prostori Bogićevice se karakterišu surovim uslovima života flore i faune. Viši djelovi planine se karakterišu planinskom klimom, dok niži djelovi imaju umjereno-kontinentalnu klimu. Područje planine karakteriše se velikim brojem izvora, vrela, otoka, rijeka i drugih vodnih tokova. Poznate planinske rijeke su Lim, Komorača, Temnjačka rijeka i Pećka bistrica. Voda iz prirodnih vodotoka koristi se za navodnjavanje poljoprivrednih površina.
    Na prostorima Bogićevice nalaze se sve vrste četinara, lišćara, a i biljne formacije iz porodice trava. Ovaj prostor je jedan od najbogatijih raznovrsnom visoko-planinskom divljači (divokoze, srne, mrki i medvjedi, divlje svinje), kao i domaće životinje: ovce, koze, goveda, konji.
    Povoljne fizičko-geografske pogodbe Bogićevice uslovile su da ona raspolaže raznovrsnim prirodnim resursima: voda, šuma, livade, pašnjaci, divljač, planinsko voće i ljekovito bilje. Ova bogatstva, poglavito vrlo povoljni uslovi za stočarstvo, uvijek su privlačno djelovala na planinske stočare koji su gusto naselili njenu podgorinu. Sjenokosne livade i pašnjaci prostiru se do samih vrhova Bogićevice. Zato prostori Bogićevice mogu služiti za primjer po broju katuna: Treskavica, Bjelala, Bakovića katun, Ornice, Gradina i po uslovima za katunsko stočarstvo. Ovaj klasičan tip stočarenja ima dugu tradiciju na Bogićevici i planinama u okruženju. Područje ove planine karakteriše se nerazvijenošću putnih pravaca, zatvorenošću prema ostalim centrima, što je uslovljavalo da postojeće stanovništvo forsira razvoj stočarske proizvodnje, iz razloga što su stočarski proizvodi mogli da se pakuju i transportuju do potrošačkih mjesta koristeći kao transportno sredstvo tovarne konje. Na terenima Bogićevice i planina u okruženju više godina prisutna je uspješna akcija izgradnje puteva, što omogućava lakše i brže povezivanje sa katunima i dopremanje stočarskih proizvoda do potrošnih mjesta.
    Međutim, u poratnim godinama svaka faza industrijalizacije u našoj zemlji negativno je uticala na stanje stočarstva na Bogićevici i drugim planinama. Mladi ljudi su odlazili u škole ili su se zapošljavali u fabrikama. Raslojavanje sela i zanemarivanje stočarstva se najviše odrazilo na seoska naselja koja su blizu Plava (Vojno Selo, Bogajiće, Đurička Rijeka, Meteh, Hoti) i dr, tako da su sada katuni opustjeli. Iz godine u godinu na prostorima Bogićevice je sve manje stočara i stoke, što je rezultat opšteg napuštanja sela od strane mladih ljudi. Razvoj stočarstva, preorjentacija stanovništva na stočarstvo i povećanje stočnog fonda, danas u mnogome posješuje poreska politika, krediti i drugi državni mehanizmi.


    Gavro Otašević


    http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2009-12-04

  11. #11
    Join Date
    Sep 2007
    Posts
    3,761
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    .

    Desio se Vule Radivojev (Bulatovic), kapetan, jednog dana poslom na Cetinje, pa kako je knjaz Nikola bio pod Brijestom sa nekim glavarima, pristupi mu da se sa njime pozdravi. Poslije kraceg razgovora, knjaz upita:

    "Kako je rodio Kolašin? - misleci na ljetinu, a Vule ce na to:

    "Dobro je rodio, gospodare, da ralo za ralo zemlje nije moglo više bačit pogani nego što je Kolašin!"

    Knjaz se nasmija, pa rece: "Mora bit da ste u njemu pronašli tursko śeme, jer ne vjerujem da ste ga sa sobom donijeli iz Rovaca i Morače."

    Djavo bi ga zna, gospodare, dodjoše nam braća ispreko Tare, pa se i mi potrovasmo pored njih od onih turskijeh butiga, te više ni mi ne ličimo na sebe."


    (pricu obradio Radun Tripkovic)

    ______

  12. #12
    Join Date
    Jan 2008
    Posts
    141
    Thanks Thanks Given 
    3
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    4 Posts

    Default

    ja samo da se pohvalim da mi je VULE cukundjed ili ti pra-pradjed i da navedem jos jednu njegovu anegdotu

    Poslije oslobodilačkih ratova kada je Crna Gora dobila nezavisnost, reći će knjaz Nikola Vulu Radivojevu jednom prilikom kada je ovaj bio došao nekim poslom na Cetinje:

    - Vule, ja zanam jednoga crnogorskog glavara koji nije posjekao nijednu tursku glavu - očigledno ciljajući na Vula, koji se nije naročito isticao u ratovima, našto mu Vule odgovori:

    - Gospodare, ja, boga mi, znam dvojicu, - ciljajući na Gospodara.

  13. #13
    Join Date
    Jan 2008
    Posts
    141
    Thanks Thanks Given 
    3
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    4 Posts

    Default

    KONj BEZ REPA I JOVAN BEZ BRKA

    Vule Radivojev iz Rovaca bio je, kako se to u narodu kaže, čovjek jezirlija, gotov vazda ko odapeta puška da riječ vrati.

    Došao on na Cetinje na jednog brdskog konja kusog repa, i počinuo kod Jovana Babina, krčmara i njegova prijatelja. Kad je Vule odveo konja u štalu i timario ga, zapitaće Jovana:

    - A, Vule, zašto ovi konj nema repa ?

    - Jovane - odgovori Vule i dalje radeći oko konja - da ovaj konj umije zboriti, pitao bi te zašto nemaš brka.

  14. #14
    Join Date
    Sep 2007
    Posts
    3,761
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    .

    hahahahahahaha

    Vule je upamcen kao pametar rovacki, izuzetno mudar i razborit coek, i jedan od najuglednijih Rovcana, dok je njegov brat bio cuveni Vukosav, junak bitke za Moracu (i Crnu Goru) i nosilac Obilica medalje.


    Attachment 49795

    Vule Radivojev, okruzni kapetan u Kolasinu

    ________

  15. #15
    Join Date
    Mar 2010
    Location
    Baš fino potkrovlje
    Posts
    8,419
    Thanks Thanks Given 
    2,975
    Thanks Thanks Received 
    1,432
    Thanked in
    771 Posts

    Default

    Jeli ostalo sto muslimana posle 1858 tj 1878 godine u kolasinu?
    Ја чекам посао али волим ову земљу!



    А што пијем кад ми шкоди
    ко ће кући да ме води?

  16. #16
    Join Date
    Sep 2007
    Posts
    3,761
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    .

    Vjerovatno si mislio na 1878?

    Poslije oslobodjenja Kolasina, Muslimani se iseljavaju najcesce u Bijelo Polje, Novi Pazar, Sjenicu. Muslimansko stanovnistvo se plasilo odmazde Moracana i Rovcana - ostalo je zabiljezeno da su im Crnogorci predocili da su nepozeljni, ali da ce im dozvoliti mirno iseljenje. Sve dzamije su, nazalost, srusene.

    Danas u Kolasinu zive, cini mi se, tri muslimanske porodice.


    _______

  17. #17
    Join Date
    Mar 2010
    Location
    Baš fino potkrovlje
    Posts
    8,419
    Thanks Thanks Given 
    2,975
    Thanks Thanks Received 
    1,432
    Thanked in
    771 Posts

    Default

    Da 1878, zbog toga i editovah post.
    Jesu li te tri porodice starosjedeoci?
    Ako jesu svaka cast.
    Ја чекам посао али волим ову земљу!



    А што пијем кад ми шкоди
    ко ће кући да ме води?

  18. #18
    Join Date
    Sep 2007
    Posts
    3,761
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    .

    Ne znam, moguce je da jesu. Ako su potomci starih, velikih trgovackih porodica (inace se bave/bavile su se trgovinom i ugostiteljstvom), onda pretpostavljam da jesu.

    Crnogorski trgovci su uspijevali da opstanu (i bili su cijenjeni) u turskom Kolasinu, pa ne sumnjam da su moguci i obrnuti slucajevi.

    _______

  19. #19
    Join Date
    Jan 2008
    Posts
    141
    Thanks Thanks Given 
    3
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    4 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Jal Cargo View Post
    .

    hahahahahahaha

    Vule je upamcen kao pametar rovacki, izuzetno mudar i razborit coek, i jedan od najuglednijih Rovcana, dok je njegov brat bio cuveni Vukosav, junak bitke za Moracu (i Crnu Goru) i nosilac Obilica medalje.


    Attachment 49795

    Vule Radivojev, okruzni kapetan u Kolasin

    ________
    Boga mi je i Vule imao dosta medalja, neki 5-6 ako se ne varam, mada nisam povukao na njega
    Last edited by Tosho; 17-12-10 at 11:36.

  20. #20
    Join Date
    Sep 2007
    Posts
    3,761
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    .


    Naravno, bio je i Vule odlikovan, ali ostao je upamcen kao jedan od najmudrijih Crnogoraca u to pero.

    ______

  21. #21
    Join Date
    Jan 2008
    Posts
    141
    Thanks Thanks Given 
    3
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    4 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Jal Cargo View Post
    .


    Naravno, bio je i Vule odlikovan, ali ostao je upamcen kao jedan od najmudrijih Crnogoraca u to pero.

    ______
    VULE RADIVOJEV O JUNAŠTVU

    Vule, ti si dobar i pametan čovjek, ali u ovim ratovima nijesi se pokazao kao junak - reći će jednom prilikom knjaz Nikola Vulu Radivojevu.
    - Gospodare, nijesam bio veliki junak ali sam, kažu ljudi, bio pametan: a junak pametnome konja vodi, dok junačka đeca umiru od gladi. Bolje je da sam i tvoj rob nego da mi se zeleni grob. dako ih slikam kada budem isao doma, pa cu ih postavit.


    e morao sam jos ovu, ali necu vise

    a sto se tice odlikovanja, dako ih slikam kad podjem doma, pa cu postavit.

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •