[size=6]MILOVAN-MUŠO ŠĆEPANOVIĆ: NASELjAVANjE KOLAšINA (1879-1886)[/size]



Nagodbe velikih sila


Tri etape oslobađanja. Odlazak muhamedanskog stanovništva i dioba zemljišta. Posebni „Fond praviteljstvene zemlje”

Poslije crnogorske pobjede na Grahovu /1858/ Evropska komisija za razgraničenje povukla je u 1859. godini graničnu liniju za novooslobođenu teritoriju Crne Gore tako da sa planine Vojnika granica zaokreće na sjeveroistok, presijeca rijeku Tušinu i preko vrha Pješivac stiže do Uskočkog mosta na rijeci Bukovici, koja izvire pod planinom Durmitorom i odatle uzima pravac ka jugoistoku i ide preko vrha Oravice, Osuđenika, Starca, Jablanovog vrha, Rujevog krša, do ušća rječice Pješčanice u rijeku Taru. Od ove tačke granica se penje na vrh Vladoša i ide na sjever do Šiškog jezera, preko Izlazaka, Ključa i Melaje, a od Jezera, skrećući na istok, pruža se preko vrha Bjelasice do ušća rječice Gradišnice u rijeku Lim, odakle ide tokom rijeke uzvodno do vrha planine Koma”.
Poslije neuspjeha u Krimskom ratu, Rusija je oprezno ulazila u tzv. istočnu krizu, i dok su Srbija i Crna Gora sporazumno obajvile rat Turskoj 18. juna 1876. godine, Rusija je to učinila tek u aprilu 1877. godine, najviše iz razloga što se bojala da Bosfor i Dardanele iz oslabljene Turske ne preuzme neka od snažnih pomorskih država kao što je bila Engleska, iako joj je bilo od velikog značaja pitanje balkanskih slovenskih država.

San Stefan i Berlin

Rusija je odmah prešla na ostvarenje svog glavnog cilja, oduzimanjem Turskoj južnog dijela Besarabije, što je bila izgubila u neuspješnom Krimskom ratu. Ruska vojska se u svojim napredovanjima zaustavila pred samim Carigradom što je ustrašilo Englesku i Austrougarsku od daljeg napredovanja ruskih trupa pod komandom generala Gurka. U cilju zaustavljanja ruskih trupa engleska mornarica je izvela hitni demarš usidrivši svoju flotu kod ostrvceta Prinćipo, blizu Carigrada. Da bi iskoristila svoje vojne uspjehe, ruska diplomatija je u San Stefanu, blizu Carigrada, 19. februara 1878. godine diktirala Porti uslove mira, ali tada nije izdiktirala bezuslovni mir iz razloga prisustva britanske flote kod pomenutog ostrvceta, takođe u blizini Carigrada.
Prema tom Sanstefanskom ugovoru Crna Gora je bila skoro trostruko uvećana /sa 4.315 km2 na oko 10.000 km2/ ali do realizacije ovog ugovora nije došlo iz razloga što su Engleska i Austrougarska krajem maja 1878. godine zatražile od Rusije reviziju Sanstefanskog mira, a uz to je njemački kancelar Bizmark tokom razgovora između Rusije sa jedne i Engleske i Austrougarske sa druge strane, izjavio da će u slučaju sukoba biti na drugoj strani. Da ne bi došla u opasnost da se nađe u ratu s koalicijom velikih sila a budući je tada bila iscrpljena i razjedinjena unutrašnjim previranjima i nije se mogla uspješno suprostaviti, ruska vlada je odlučila da popusti.
Iako do ovog uvećanja Crne Gore nije došlo uslijed prihvatanja zahtjeva za reviziju Sanstefanskog mira, što je učinjeno na Berlinskom kongresu koji je rezultirao ugovorom potpisanim 13. jula 1878. godine, valja primijetiti da to uvećanje nije došlo prema Hercegovini, prema kojoj je bila orijentisana borba crnogoraca i gdje je živio istorodni narod, već prema Albaniji u krajevima naseljenim većinom katoličkim življem. Proširenje Srbije i Crne Gore nije bilo usmjereno prema Bosni i Hercegovini iz razloga što su još na sastanku u Rajhštatu 8. jula 1876. godine vladari Austrougarske i Rusije, Franjo Josif i Aleksandar Drugi, sačinili tajni ugovor kojim se Austrougarskoj odobrava okupacija Bosne i Hercegovine, čime je plaćena njena neutralnost u prethodnom ratu u korist Rusije. Tvorac te nagodbe bio je ministar inostranih djela Rusije Ignjatijev, inače bugarofil. Pri tom je Austrougarskoj obećan i „sandžački pojas”-enklave, tobože radi obezbjeđenja austorgarskih posjeda, što je ustvari bio klin za razdvajanje Srbije i Crne Gore. Tom nagodbom su znatno oštećene i Crna Gora i Srbija a posebno Crna Gora čiji je pretežni dio akcija bio usmjeren tokom rata 1876-78 godine prema Hercegovini gdje je imala veliki borj žrtava / ostala je u našem narodu pjesma: „Oj krvavi Vučji dole, naš viteški neprebole”. Njihova „vječita pokroviteljica” Rusije nije ih upozorila da je „oslobađanje” tih pokrajina zapečaćeno u Rajhštatu, obećanjem putem tajnog ugovora tih krajeva na upravu Austrougarskoj.

Prvo razgraničenje

Umjesto Sanstefanskog zaključen je Berlinski ugovor, 13. jula 1878. godine. Budući da je u Sanstefanskom ugovoru postojala odredba da „Visoka Porta priznanje definitivno nezavisnost Knjaževine Crne Gore”, njen predstavnik na Berlinskom kongresu Karateodoripaša ponovio je izjavu da i Turska priznaje političku nezavisnost Crne Gore, pa je ta odredba /u novoj obuhvatnijoj stilizaciji/ unesena u Berlinski ugovor i glasi: „Nezavisnost Crne Gore definitivno priznaju Visoka Porta i sve Visoke strane Ugovornice koje /je/ još nijesu priznale” /čl. 26/.
Kolašin sa okolinom je oslobađa u tri etape:
- U prvoj etapi oslbođeni su samo manji djelovi: Gornje Lipovo i Rečine, poslije pobjedonosne grahovske bitke 1858. godine, pa je u 1859. godini Evropska komisija izvršila razgraničenje Crne Gore i Turske tako što je granična linija povučena počev od planinskog uzvišenja na Sinjavini zv. Veliki starac /kota 2021/ preko Jablanova vrha na Studeničku glavu iznad Lipova, odatle pravcem u tzv. Migalovički izvor silaskom u selo, zatim u prislat, Strugove i Rujevi krš na južnim obroncima Lipova, pa pravcem na uzvišeni plato Jasenova iznad sela Babljaka, pa na Žuti krš južno od Kolašina /varoši/, zatim u stari hrast na utoku rječice Pjaščanice u Taru /sa lijeve strane njenog vodotoka/, prelazeći preko rijeke Tare u vrh iznad Vladoša, zatim pravom linijom preko Izlazaka na planinsko uzvišenje Ključ, pravcem u Melaju, zatim na Šiško jezero izlazeći na vrh Bjelasice.


Predaja ključeva grada


Ovi novooslobođeni krajevi su naseljeni iste godine od najsiromašnijih stanovnika iz Morače i Rovaca.
U drugoj etapi obuhvaćena je varoš sa okolnim selima i sve do Preprana na objema stranama rijeke Tare tzv. Gornji Kolašin.
U trećoj etapi snagom oružja crnogorska vojska je oslobodila predio tzv. Donjeg Kolašina / Štitaricu, Podbišće, Belojeviće, Kolašinska Polja i Bistricu sa Dobrilovinom/ aprila 1886. godine.
I pored toga što je Berlinskim ugovorom određeno da se Crnoj Gori predaju svi ovi krajevi oslobođeni u drugoj i trećoj etapi, predaja varoši i sela u okružju Gornjeg Kolašina, izvršena je tek poslije dužeg i jakog pritiska od strane crnogorske vojske, koja se spremala i na krvavi obračun. U Nježinom lugu kod Kolašina zaključen je preliminarni ugovor o predaji Kolašina, 21. septembra/ 3. oktobra 1878. godine kojega su potpisali dotadašnji zapovjednik grada Nuri-beg i crnogorski izaslanik okružni načelnik Bašo Božović. Sjutradan 4. oktobra 1878. godine izvršena je svečana predaja ključeva grada.
Konačni ugovor o predaji Kolašina, potpisan je kasnije na Cetinju 9/21. oktobra 1878. godine, i glasi:
UGOVOR O PREDAJI KOLAŠINA
Između niže pomenutijeh od jedne strane bivši zapovjenik grada Kolašina Gospodin Nuri-beg, kajmekan Njegova Veličanstva Cara Otomanskoga a od druge Gospodin Vojvoda Mašo Vrbica, Šef glavnog vojničkog štaba Njegove svjetlosti Knjaza Crne Gore, učiniše i utvrdiše svojim potpisima i pečatima ovaj ugovor.
I. Više imenovani Gospodin Nuri-beg saglasno traktatu Berlin-skom a po naredebi svoje visoke Otomanske vlade predaje Grad Kolašin sa svojima selima i zemljištem do Mojkovca Knjaževstvu Crnogorskom.
II. Vojnički materijal kao i tain koji je pobilježen u naročitom protokolu i od obije strane potvrđen svojina je Carsko Otomanske vlade, no pošto se Gospodin Nuri-beg izjasni da nema sredstva za prenijeti pomenuti materijal i tain u Mitrovicu, ostavlja ga vladi Knjaževstva Crnogorskog u njenim magacinima do drugog međusobnog sporazumijevanja.
III. Carsko Otomanska vlada ima priznati i podmiriti sve troškove koje će Vlada Knjaževstva Crnogorskog učiniti oko čuvanja i držanja pomenutog materijala držeći straže i preduzimajući sve što je nužno za sigurnost i obdržanje istoga materijala.
IV. Pošto mnoge stvari od pomenutog materijala dužina vremena uništava i kvari, a naročito ranu i džebanu, i ako kroz kratko vrijeme Turska Vlada ne postara se svoj materijal iznijeti iz Kolašina, vlada Knjaževstva Crnogorskog neće primiti na sebe nikakvu štetu za materijal koji bi sam sobom propanuo.
M.P. Nuri-beg /potpis na turskom/
M.P. Vojvoda Mašo Vrbica
Cetinje, 9. oktobra 1878.
/Tekst ugovora napisan je paralelno na srpskom i turskom jeziku/.

Uspostavljanje vlasti

Odmah po oslobođenju Kolašina uspostavljena je vlast. Okružno načelstvo je premješteno iz Manastira Morače, osnovan je sud / kapetan Mrdelja Veljov Radović, Vule Radivojev, Jevrem Dragović - koji je bio varoški kapetan, i Zejnil Adžibulić, a za pisare: Malin Radović, Milivoje Lazarević i Šajun Medenica/ i policija / za starješinu žandarma i uopšte policije Milo Radovanov/.
Crnogorska vojka je zaposjela sela do Preprana, jer su donjokolašinski muslimani /u selima Štitaric, Podbišću, Poljima, Bistrici, Dobrilovini i Bjelojevićima/ tražili autonomiju bez prisustva crnogorske vojske, pa je Knjaževska vlada išla na popuštanje. Tek poslije skoro osam godina stalnih međusobnih sukoba, upada, pljački i pljenidaba stoke na oslobođenoj teritoriji a naročito na planinama Sinjavini i Bjelasici, crnogorska vojska je zaposjela Podbišće, noću 1/2 aprila 1886. godine, Kolašinska Polja 4/5 aprila a Bjelojeviće 9. aprila 1886. godine. Tako je konačno zaposjednuta teritorija do granične linije određene Berlinskim ugovorom.
Iseljavanje muslimana iz Kolašina i okoline započelo je ljeta 1879. godine i uglavnom je završeno do kraja septembra iste godine iz Gornjeg Kolašina a iz Donjeg Kolašina poslije upada prekotarskih muslimana u Kolašinska Polja i njihovog istjerivanja 2. jula 1886. godine.

Dva Kolašina

Radi uspostavljanja više reda u međusobnim odnosima naseljenika Gornjeg Kolašina prema stanovnicima Donjeg Kolašina i obratno, izvršeno je razgraničenje ovih teritorija po izaslanicima Velikog suda: Jevtu Nikoliću, Vulu Radivojevu i Lakiću Radovanovu, 13. avgusta 1879. godine, čija je sentencija glasi:
„Sentencija seline između Gornjeg i Donjeg Kolašina od Tare do Gusara: Početak od Tare, granica prva u donji kraj u krš pri samoj Tari đe mu svjedoči potok iz preko Tare koji ide od Goleša u Taru, i ovi međaš ostade pri obali potoka, otolen pravo uz kosu na vrh Brejove kite, u sred prisoja iz Kite ide uz prisoje uz kosu do u samu brazdu pod bukovu kitu koja dijeli Vrlostup i Zagrađe, iz kite obrće podno lokvice i livada Štitaričkije i tu u dno livade pod Papratnu stranu je međaš, a iz međaša ide pravom linijom podno Papratne strrane pa lugom Bukovim do na ramo među Papratnu glavicu i Prepransku kosu, i tu je međaš. Otolen ide pravom linijom krajem od Prepranske kose, i tu je međaš, iz međaša prisojnom stranom ispod fortice do u Bukovu kitu među puteve koji se razdvajaju te ide jedan uz Taru u Kolašin a drugi na Lukačko brdo, i tu je među puteve međaš. Otolen kosom uz brdo pravo na Katunište Miluna Stevanova, a s Katuništa sve pobiljem kako voda valja krajem Lokvica do u Kamenitu kosu, pa sve Kamenitom kosom do na vrh Gusara gdje je najdalji međaš od planine između ista dva plemena”.


Forma i suština

Agrarna politika crnogorske vlade bila je u opštim linijama jednaka za Gornji Kolašin kao i za područje Nikšićke oblasti, jer se i ovdje iskristalisao isti problem: kako riješiti pitanje naseljavanja učesnika u oslobodilačkom ratu koji je tome prethodio uz poštovanje svojinskih prava emigranata nad nepokretnim dobrima koja su do iseljenja posjedovali i izvršavanje obaveza u smislu odredbi čl. 30. /Berlinskog uguvora/„Muslimani i drugi koji posjeduju imanja na teritorijama priključenim Crnoj Gori, a koji su htjeli da se stalno nastane van knjaževine, moći će da zadrže svoje nekretnine dajući ih pod zakup ili predajući ih drugim licima na upravu. Nikome imanje ne može biti ekspropisano osim na zakoniti način, radi opšteg interesa i uz prethodnu naknadu. Jednoj tursko-crnogorskoj komisiji staviće se u zadatak da uredi u roku od tri godine sva pitanja koja se tiču načina otuđivanja, korišćenja i upotrebe na račun Visoke Porte stvari koje su svojina države i vjerskih zadužbina /fakufa/, kao i pitanja koja se odnose na interese pojedinaca koji su tu angažovani”/.
Svakako da je cnrogorska vlada po ovom pitanju svu svoju aktivnost usredsredila na iznalaženje najpodesnijeg i odgovarajućeg načina primjene i izvršenja obaveza po tom ugovoru kako bi joj protek vremena išao na ruku do iznalaženja najpodesnijih rješenja.
Svaki dobitnik zemlje u Nikšićkom polju preuzimao je obavezu plaćanja četvrtine roda muslimanskim emigratima - vlasnicima, i sva nastojanja crnogorske vlade da se izbjegne ta obaveza nijesu potpuno uspjela uslijed pritiska od Turske i učesnica Berlinskog ugovora. Zato je uslijedila knjaževa proklamacija o postojanju i obznani ove međunarodne obaveze izdata 13. jula 1882. godine, i Naredba /Ministarstva unutrašnjih djela/ od 16. jula 1882. godine o muhadzerimskim imanjima, upućena na sve kapetane u novooslobođenim krajevima, čiji tekst glasi:

Po knjaževoj proklamaciji

„Saglasno proklamaciji Njegovog Visočanstva Knjaza Nikole I. od 13. jula ov. god. naređuje Vam se, da svijema iseljenicima muhamedanske vjeroispovijesti, koji su se iselili iz Knjaževine u susjednoj nam Otomanskoj Carevini činite naplatiti četvrtinu od cjelokupnog ovugodišnjeg roda s njihovijeh zemalja.
Višepomenuti iseljenici dolaziće k vama i biće upućeni na vas, za uređenje njihovih nepokretnih imovina, koje uređujete na ovaj način:
I. Svaki iseljenik koji se pred vama pojavi da traži dohodak s njegovih zemalja uputite istoga sa jednijem članom toga suda i sa jednijem pisarom, da pođu po svijema zemljama što iseljenik ima, te da sve svoje zemlje, kuće i ostale nepokretnosti njegove oliberi i u opšti protokol uvede.
II. Ovom prilikom neka se u protokol uvedu i imena onih koji su radili zemlje iseljenika i koliko je koji radio zemlje ili kosio livade, iste prinudite bez ikakva izgovora, da prijažatelju zemaljah izmire od cijeloga ovogodišnjega roda, pravu četvrtinu. Razumije se od svakoga usjeva četvrtinu.
III. Zemlje koje se nađu, da rađene nijesu, pritjažatelj neka se postara u svoju korist, da nađe koga u tom okružju ko će mu iste raditi, da mu ne stoje nerađene, jer se to iz ekonomično-finansijalnih razloga nebi moglo trpiti, s kog bi razloga takve puste zemlje priješle u opštinske svojine.
IV. Ako se na zemljama jednoga pritjažatelja iseljenika nađe viši broj familija koje njegovu zemlju rade, neka se postara pritjažatelj tijeh zemalja da između svijeh obitatelja na njegovim zemljama izabere i imenuje jednoga, koga neka opunomoći, da drži red na njegovim dobrima i da odgovara za isto njemu i vlastima. Ovakve izbore vi ćete priznati i potvrditi.
V. Što se tiče kuća iseljenici mogu tražiti kirije za ovu tekuću godinu i u buduće na svoje kuće, kako se s kim pogode, a također i oni koji se nalaze u kućama iseljenika mogu tražiti troškove za nužne opravke, koje su činjeli da kuću održe u dobrom stanju, ova tražnja ima biti pravedna i prema vrednoći popravke.
VI. Svaki pritjažatelj dužan je s guvna ili s njive ponijeti sam i o svom trošku njegov pripadajući mu četvrti dio, kako za ovu, tako i za buduće godine.
VII. Preporučuje vam se da se tačno prema ovoj naredbi upravljate i da iseljenicima najuljudnije postupate i što brže možete njihove poslove izvršavate.
/Cetinje, 16. jula 1862. Ministar unutrašnjih djela/.

Vladine mjere

Crnogorska je vlada samo formalno priznavala prava muslimanskim emigrantima na napuštene nepokretnosti, koja su im bila zagarantovana međunarodnim ugovorom, ali je stvarno provodila mjere koje su onemogućavale realizaciju tih njihovih prava i tako pripremala uslove za otkup muhadzerimskih zemalja, koji je izvršen počev od 1883. godine za neznatnu naknadu a nije u potpunosti nikada dovršen. Te mjere su zabrana svim crnogorskim stanovnicima bez izuzetka, da stupaju u bilo kakve pravne poslove u odnosu na zemlju, obaveza ličnog dolaženja po dio roda, zabrana kupoprodaje muhadzerimskih imanja i svakovrsno odugovlačenje rješavanja emigrantskih zahtjeva u tom smislu što je njihova prava svelo na golo pravo svojine čije su ekonomske koristi bile minimalne i nesigurne.
Valja napomenuti da je uspješni završetak oslobodilačkih ratova od 1876-1878. godine doveo Crnu Goru u mnogo povoljniji položaj. Iako je ona od prije imala faktički sve atribute države, tek joj je poslije ovih ratova priznata nezavisnost i međunarodno-pravni subjektivitet.


Odlasci i diobe


Pri oslobođenju Gornjeg Kolašina učestvovalo je oko 3.000 vojnika iz Donjomoračkog bataliona /komandir Dragiša Perkov Medenica a potkomandir Živko Đokov Rakočević/, Rovačkog bataliona /komandir Miro Pavićev Vlahović a potkomandir Vujo Bećkov Drašković/ i Gornjomoračkog bataliona /komandir Luka Ilijin Mijatović a potkomandir Nenad Dožić/.
U gradu i okolini stanovništvo je bilo mješovito, uglavnom pravoslavno i muslimansko. U gradu je bilo nekoliko pravoslavnih porodica, većinom doseljenih iz Bijelog Polja, a u okolnim selima bile su porodice doseljenika iz Morače i Rovaca, koji su radili kao čivčije na begovskim imanjima. I sada se po sačuvanim toponimima zna koje su muslimanske porodice imale imovinu u pojedinim selima i gradu i to: Martinovići, Bašanovići, Mekići, Šabanagići, Smailagići i Kajovići u varoši, zatim Oričići u selu Drpe, Mušovići u Rijeci Mušovića /zvanoj i Rijeka Kapetanovića/, Pepići u selu Babljaku, Zuličići u Drijenku, Pijuci u Blatini, Balabani i Kovrci u Migalovici, Lalevići u Lipovskoj Bistrici, Oti u Vojkovićima, Usovići u Planoj, Oti, Asići i Lukači u Moračkom Trebaljevu, Balijagići, Hadzibulići i Anušići u Rovačkom Trebaljevu i drugi. Do danas su sačuvani toponimi po tim porodicama: Kaljića selo /u Gornjem Lipovu/, Kovrčki katun /na Sinjavini/, Kovrčko ždrijelo, Ćatovića lokva /na Sinjavini/, Bare balabanske, Ocko ždrijelo /u Vojkovićima/, Asića ždrijelo i Čardačine /u Migalovici/, Asića brijeg i Lukačko brdo /u Moračkom Trebaljevu/, Usovića polje /u selu Plana/, Pijučki dolovi /na Vučju/, Zejnilov lug /u R. Trebaljevu/, Balijagića polje /u R. Trebaljevu, sada Tapuškovića i dr./, Ganovača /kod Biogradskog jezera/, Dolovi Lalevića /na Bjelasici/, Smailagića polje, Mekića polje, Bašanje brdo /gdje su bile tvrde kule Bašanovića/, Rijeka Mušovića, Bistrica Mušovića, i drugi.

Uzaludni nagovori

Knjaz je okružnom načelniku Bašu Božoviću dao instrukcije da se sa muslimanima u Gornjem Kolašinu postupa „mudro i pošteno” i da u njima treba „probuditi srpski prađedovski duh” pa je on u smislu datih uputstava sazvao predstavnike muslimana 23. septembra /5. oktobra/ 1878. godine, kojih je na skup došlo 74. Na tom skupu on im se obratio kao braći, ističući da su njihovi prađedovi primili islamsku vjeru a da oni nemaju ništa zajedničkoga sa Turcima, pa da će uživati sva prava i zakonsku zaštitu u Knjaževini kao u „staroj postojbini” bez obzira na drugu vjeru. Međutim, muslimanske porodice su se tokom 1879. godine u većini odselile ili u Donji Kolašin ili preko Tare k Bijelom Polju i dalje. Vjekovna netrpeljivost, nemogućnost faktičkog korišćenja dobrima koja su do tada imali, izvjesna polarizacija snaga zbog prenaseljenosti Donjeg Kolašina emigrantima, stalni upadi prekotarskih muslimana i pljenidbe stoke po Sinjavini i Bjelasici, pljačke i paljevine prilikom tih osvetničkih upada sve do na domak grada /u selu Drijenku i dr./, podsticanje od već odseljenih porodica - uslovi su brzo i sveopšte iseljavanje iz Gornjeg Kolašina.
/Po kazivanju Velimira R. Tapuškovića iz R. Trebaljeva, izvjesni Gano Anušić, koji je bio vlasnik prostrane livade zv. Ganovača kod Biogradskog jezera i odselio 1879. godine za Carigrad, nešto kasnije je na samrti rekao da bi ozdravio kada bi se najeo ribe iz Biogradskoj jezera i napio vode ispod Bjelasice, što najvjernije pokazuje koliko je taj narod bio prirastao za naše planine i koliko je snažna bila nostalgija za ovim krajevima kod tih iseljenika/.

Rezerva za darovnice

Crnogorska vlada /podovim pojmom podrazumijevamo knjaza i njegove ministre, s obzirom na organizacionu strukturu vlasti u onom vremenu/ proklamovala je istu agrarnu politiku u ovom kraju kao u Nikšićkom polju. Međutim, u toku jeseni 1878. i čitave 1879. godine nije urađen nikakav projekat ili donesen kakav opšti propis o uslovima i načinu razdiobe tamošnjih dobara radi naseljavanja. Knjaz je lično ili posredstvom ministara davao iste naloge o privremenom zauzeću i korišćenju već napuštenih zgrada i zemljišta rezervišući kao „praviteljstveno dobro” zemljište sa objektima na Brezi i u Rogoborima naspram Breze, na drugoj strani Tare. Taj fond je pri kasnijim diobama rezervisan za tzv. darovnice koje su činili Knjaz ili Državni savjet. U poznatim izvorima nema dokaz da je u toku 1879. godine vršena neka sistematska podjela i zaposijedanje dobara, mada je faktički većina napuštenih dobara bila zaposjednuta po nalozima viših vlasti /uglavnom knjaza i ministara/ i po izvjesnom sporazumu između komandira bataliona. Ovo je činjeno samo za potrebe i u cilju jačanja granice, odnosno odbrane prema granici. Vjerovatno je da su oni što su na takav način došli do izvjesnih dobara nastojali da ih zadrže, tražeći potporu prvenstveno kod organa vojne vlasti, zbog čega je došlo do posredovanja Velikog suda u toku ljeta 1880. godine. U rješavanju spora oko dotadašnje podjele sud je utvrdio kako su Moračani pristali da rovački komandir Miro Pavićević podijeli Kolašin, a oni da biraju udio. Da je rovački komandir povukao granicu između dva glavna dijela /budućih djelova Moračana i Rovčana jer je u rovačkom batalionu bilo približno toliko vojnika koliko u oba moračka bataliona/: od glave rijeke Bistrice ispod Sinjavine, pa njenim tokom do ušća u Plašnicu, dalje tokom ove do ušća u Taru, pa preko Tare uz Sušac pravom linijom do vrha Bjelasice. U tom predmetu je konstatovano da su na takav predlog pristali komandir Dragiša Perkov i kapetan Mrdelja Radović, ali ostlai Moračani nijesu, pa je zahtijevano da Dragiša da svoj predlog. Taj predlog on je učinio tako da granična linija počinje od Preprana /Štitaričkog/ pa pomeđu Trebaljeva rijekom Tarom do u vrh sela Drijenka i stare granice /plato Jasenove/. Od tada je Trebaljevo razdvojeno na dva sela: Moračko na lijevoj a Rovačko na desnoj strani vodotoka rijeke Tare.


Kocka presuđuje


Ta podjela je od svih prihvaćena i bi određeno da se Moračani dižu sa rovačkog dijela /desna strana toka rijeke Tare/ do čistog poneđelnika 1880. godine.
Dioba novooslobođenog područja u Gornjem Kolašinu, od strane komandira bataljona /iz izvorne građe se da uočiti da je komandir Donjomoračkog bataliona izražavao zahtjeve oba moračka bataliona s razloga što su Donjomoračani bili više zainteresovani kao siromašniji zemljom za naseljavanje u Gornjem Kolašinu, i naravno uz saglasnost komandira Gornjomoračkog bataljona/ na tri relativno jednaka dijela izvršena je na opisani način, vučenjem brušketa /kockom/. Nakon izbora djelova za batalione na isti način je izvršena podjela na čete unutar bataliona.
U početku 1880. godine knjaz je pozvao komandire Moračkog i Rovačkog bataliona „i naredio im da u Kolašinu namjeste da rade 100 kuća rovačkih i 140 moračkih i to najsiromašnijih” što se vidi iz jednog kasnijeg pisma vojvode Novice Cerovića čiji sadržaj navodimo:
„Dežurnom ađutantu, da se podnese Nj. V. Knjazu.
Po naredbi došao sam u Kolašin sa g. Jevtom Nikolićem đe smo ispitivali zbog čega su podignute davije za podjelu Kolašina, i bi nam dokazano slijedeće: po osvojenju Kolašina, u početku 1880. godine Nj.V.Knjaz je pozvao komandira moračkog Dragišu Perkova i komandira rovačkog Mira Pavićeva i naredio im da u Kolašinu namjeste da radi 100 kuća rovačkih i 140 moračkih, i to od najsiromašnijih i ako siromasi ne bi bili u stanju zaraditi se u Kolašinu ove godine, da povedu imućnijih ljudi da ne bi zemlja u Kolašinu ostala neurađena sa koje im se neće tražiti ništa do same dacije. Ali da svakom oglase da se ova zemlja u Kolašinu dava na radnju. Komandirima odobri da i oni uzmu u Kolašinu izvan varoši po jednu kuću i pomalo zemlje.

Kad glavari dijele

Komandiri ovo sve priznaju i dokazuju da su obilježili bili najsiromašnije iz njihovih bataliona za naseljenje, no pošto je ovih mali broj bio u Rovca i Moraču, no razbježali se bili od siromaštine i gladi po Crnoj Gori đe im je pobliže bilo žito nabavljati da održe svoje familije u onoj mučnoj godini. Komandiri pozovu imućnije te ih nekoliko pođe u Kolašin i počnu pođešto orati, ali i njih je bio mali broj u početku.
Komandiri podijele Kolašin na stotine i ostave za sebe po jednu kuću i 40 do 50 rala zemlje po na jednoga, a oficiri i barjaktari i drugi jači i poznati uzmu svaki od svoje stotine koliko je koji stio.
Iza ove prve godine produži se naseljavanje koje je trajalo sve do godine 1883. Ali ovi poslednji, neki je malo primio a neki dosta, koje nije ni prvo ni poslednje nasleljavanje činjeno ni po sirotinji ni po zasluzi, no kliko mi uviđeti možemo sve po milosti glavara te danas broji se djelova u Kolašin preko 400 kuća. Od ovih se mali broj ostanio u Kolašin i to oni što nemaju ništa u Rovca i Moraču, a drugi, imućni, drže ovo kao katunište u Kolašinu a zimuju u Rovca i Moraču i pritisnutu zemlju davaju prediglim siromasima napoli /pod napolicu/. Neki od manjih glavara počeli su prodavati pritisnutu zemlju, neki pritisli zemlju u podijeljenim stotinama dokazujući da su je kupili godine 1862. u bivšeg kolašinskog kapetana Maša Aksova. Neki tajno kupuju zemlju u ovdašnjih Turaka na kojoj siromasi stoje i koja im je data na dio.
Mržnja usijana koju opisati ne možemo kako /je/ u narodu među sobom. A tako i glavari, i oni među sobom, i to sve zbog neuredne podjele kolašinske zemlje. Mi naći ne možemo drugoga načina da bi se ovo kako popravilo do jedino da se pridobijena zemlja kolašinska podijeli na puške bez razlike kao što je Polje nikšićko kako bi svako siroče donijelo dio kojega danas nema. Jedino da bi se dala neka pomoć u zemlji ovijema siromasima koji su se ovđe u početku doselili, a njihovo nemaju ništa u Rovcima i Morači, kako bi mogli ostati živi, da im se načinjene kućice ne miču. Kupovine i stare i nove da se ponište.
Do sada čuvali su stražu u Kolašinu oni Moračani i Rovčani koji ovđe do sada dijela imali nijesu kao i ovi ovđe koji su zemlju pograbili, i sve su se nadali da će imati dio svaki u Kolašinu, jer su u početku čuli od komandira da je dosadašnja podjela u Kolašinu privremena, koje im je Nj.V.Knjaz u Nikšiću kazao u godini 1883.
Po dokazu komandira i drugih biće u Kolašinu zemlje oranice i kosanice preko četiri hiljade rala.
Molimo da nam se na ove izvještaje što prije odgovori kako bi smo što prije saznali šta imamo da radimo”.

Ostvaren cilj

Nesporno je da se u ovom kraju agrarna politika crnogorske vlade nije, u opštim linijama gotovo nimalo razlikovala od one u Nikšićkom polju i da je osnovni cilj naseljavanjem ove oblasti, kao i Nikšićke, potpuno ostvaren. Najkrupniju ulogu u ostvarenju ovog cilja odigralo je seljaštvo, koje je podnijelo glavni teret ratovanja u hercegovačkom ustanku i ovom oslobodilačkim ratu /1876-78/ budući da je bilo životno zainteresovano ne samo za nacionalno već i za ekonomsko oslobođenje od dotadašnjih feudalnih tereta.
Međutim, ostvarenju tog cilja stajale su na put obaveze nametnute Berlinskim ugovorom, a nije bilo ni jedinstvenog plana i opštih zakonskih propisa /tek je za kasnije novooslobođene krajeve donešen Zakon o naseljavanju novooslobođenih krajeva Crne Gore, od 27. februara 1914. godine/. Poučena iskustvom iz podjele zemlje u Nikšićkom polju, crnogorska vlada je ovdje preduzela temeljnije pripreme i primijenila radikalniji sistem. Tražene su mogućnosti i primjenjivane mjere koje bi obezbijedile postupno razvlašćenje emigranata.


Oficiri i čardaci


Uvedena je vojna obaveza za sve muslimane i obaveza školovanja njihove djece, kao i niz drugih mjera koje su pored svoje opšte progresivnosti pogodile muslimanski živalj i ubrzale njihovo opšte odseljenje. Pošto je to postignuto valjalo je zemlju podijeliti po već prihvaćenim kriterijumima primijenjenim u Nikšićkoj oblasti.
Davanje dobara napuštenih od emigranata vršeno je po vojnim formacijama, koje su, opet, bile na plemenskoj osnovi, pa je to dobilo vid diobe ratnog plijena, mada suštiski ima karakter agrarne reforme provedene na jedan tradicionalni način u posebnim uslovima.
Ovdje u Gornjem Kolašinu ta je dioba bila radikalnija i sistematičnija jer je crnogorska vlada uvidjela, kroz izvjesno vrijeme vođenja ovog postupka i nastalih propusta koji su uzrokovali sporove, da je nužna njena intervencija a da detaljniju diobu unutar četa odnosno stotina na vojnike treba da izvrši jedna nezainteresovana, iskustvom poučena i objektivna komisija.
Djelimično davanje dobara na privremeno korišćenje u toku 1879. godine, „od onih napuštenih, i obično siromašnijim”, nije remetilo opšti plan i zamisao. U proljeće 1880. godine izvršena je globalna razdioba ukupnog zemljišnog fonda (obradive zemlje) na batalione i tek po naseljenju izvjesnog broja moračkih umjesto rovačkih porodica po onoj knjaževoj naredbi s početka 1880. godine / pošto iz Rovačkog bataliona nije bilo 100 porodica za naseljenje dijela napuštenih emigrantskih dobara/, narušen je taj opšti plan podjele po plemenima odn. batalionima, što je prouzrokovalo nezadovoljstvo i pritužbe odnosno sporove. Izvjesno nezadovoljstvo nastalo je i iz razloga što su komandiri i neki drugi oficiri, kojima je takođe početkom 1880. godine bilo odobreno da uzmu izvan varoši po kuću i nešto zemlje, zaposjeli turske čardake i poveće a ponajljepše komplekse zemlje uz njih.

Popis vojnika

Da bi njena intervencija u ovom poduhvatu bila što uspješnija, crnogorska Vlada je preduzela izvjesne pripreme za radikalniji zahvat i rješenje ovog pitanja. Određena je komisija za premjer zemalja koje su držali muslimanski emigranti / za novu podjelu zemlje na vojnike „po puškama”, trebalo je obezbijediti preko 4.000 rala obradive zemlje - oranice i kosanice/, njihov popis i protokolisanje. Proveden je popis svih vojnika koji su učestvovali u poslednjem ratu i popisano blizu 3.000 boraca / sa onim poginulim u bojevima/. Poništene su sve kupovine zemlje od Turaka, kojom prilikom je oduzimana i zemlja i glavni frut sa nje, kao i stoka davana u namiru kod onih koji su se spremali na odseljenje.
/Pretežno su od strane oficira bili zaposjednuti izvjesni čardaci sa okolnim baštinama kao: čardak u Blatini - gdje je kasnije bila kuća Pavića Obrenovića, zauzeo je Mijailo Verušin, čardak u Migalovici zv. mjestu Čardačine, zauzeo je Mijailo Božov, onaj u Vojkovićima - gdje je kasnije bila kuća Mašana Malinova zauzeo je bio Dragiša Perkov, čardak u Bakovićima - gdje je poslije bila kuća Milosava Lazareva zauzeo je Mrdelja Veljov, čardak u Planu, gdje je kasnije bila kuća Puniše Perkovoga zauzeo je Luka Ilijin a čardak u Trebaljevu - gdje je kasnije bila kuća R. Anđelića, zauzeo je Vukalica Šunjov, i t.d./

Vladino izaslanstvo

U cilju dovršenja podjele unutar četa, na vojnike, crnogorska vlada je uputila u Kolašin vojvodu Đura Cerovića i okružnog načelnika iz Nikšića Jevta Miletina Nikolića /pošto je nešto kasnije Cerović dobio nove dužnosti, umjesto njega upućen je komandir Boško Martinović/. Po već citiranom, zajedničkom pismu od 15. septembra 1885. godine, vidi se da su oni u Kolašin došli septembra te godine i već 17. septembra dobili su od Mira Pavićeva i Dragiše Perkova pismo koje je na njih bilo adresirano a koje glasi:
„Najvišom naredbom Nj. V. Knjaza, našeg gospodara, naselili smo od 1880. godine pa do danas preko 400 kuća Rovačko-Moračkih.
Tadašnje okolnosti vremena nijesu dopuštile da prema naredbi Kolašin na vojnike podijelimo. A u isto vrijeme nama dvojici bile su teške prilike koje nam nijesu dale da između samih naseljenika postojani red utvrdimo no kroz cijelo to vrijeme bio je vazda nemir kako između onih 400 naseljenih kuća tako i od strane onih koji do sada nijesu imali dijela u Kolašinu.
Tri bataliona moračko-rovačkih vojnika od davnina su dijelili zajedno sreću i nesreću zajedno ginuli i dobivali, vazda su bili gotovi krv proliti za Gospodara i svoju domovinu.
Ovo nas je navelo da vam predložimo po našem ličnom ubjeđenju sledeće:
Da Kolašin podijelite na svakojeg vojnika Rovačko-Moračkog koji su učestvovali u poslednjem ratu kako bi se svaki nered i mržnja iskorijenili. Maknite mržnju i podijelite kolašinsku baštinu na vojnike”.
Iza ovoga je uslijedilo zajedničko pismo knjazu preko dežurnog ađutanta, sa pitanjima na koja je lično knjaz odgovorio. Pismo je datirano 18. septembra 1885. godine i nadovjereno potpisima Baša Božovića /okružnog načelnika/, Milisava Mišnina, brigadira Todora Vukova, vojvode Cerovića i Jevta Nikolića. /Odgovore na data pitanja koje je dao knjaz, unosimo iza pitanja/.


Pravila podjele


- Ako se odobraje naš predlog, što je želja svakog vojnika i glavara, molimo da nam se odgovori:
1. Poginulog vojnika šćer, pošto nije imao sina /poginuli/ a nije udata, može li svojiti očin dio pošto se uda?
Odgovor: može.
2. Koji vojnik umre po sada a ostane bez đece, ko ima pravo na njeg dio?
Odgovor: bližika.
3. Oni što je preko naredbe u Turaka zemlju kupovao, gubi li i pare i zemlju,
Odgovor: gubi.
4. Oće li tobdzije imati veći udio od vojničkog?
Odgovor: Oće, duplo više.
5. Mogu li vojnici u svojoj četi poklanjati kome zemlje ili tursku kuću te im je na toj zemlji, u istoj četi kojoj pripada?
Odgovor: Mogu ali ne nipošto glavaru.
6. Oće li se brojiti vojnici od početka 1875. godine na dio u Kolašin /jer ih je prilično poginulo prije proglasa rata/?
Odgovor: Oće.
7. Varošani iz Kolašina, njih 16, te su uskočili a na njih se fale i vojnici i glavari, oće li im se dati zemlje oko varoši kao vojnicima, i oćemo li turske kuće u varoši, a u slabom su stanju, ostaviti varoši ili drugačije?
Odgovor: Neka im se da zemlje oko varoši kao vojnicima. Kuće turske neka pođu po dijelu kao sve nepokretnosti kolašinske.
8. Mnogi Moračani i Rovčani kazuju da im je obećano zemlje ali nemaju pismeno niti neko da to potvrdi, a dar drže i uživaju?
Odgovor: Dio u Kolašinu kao svakom vojniku”.

Najobuhvatniji propis

Najobuhvatniji opšti propis i najtemeljniji pravni akt u ovom poduhvatu, koji je izradio vojvoda Cerović i preko dežurnog ađutanta dostavio knjazu na odobrenje 30. septembra 1885. godine je

PRAVILNIK ZA PODJELU KOLAŠINSKE ZEMLjE

čiji tekst navodimo:
„Podjela između bataliona ostaje kao što je i podijeljeno, počem se nalazi za umjesno a međutim i prirodno.
Tako isto i podjela batalionska ostaje na čete, sa izuzetkom pri mjerenju zemlje i broju vojnika da jedan drugome izmiruje tako kako će svakome vojniku biti jednako, počinjući od komandira do vojnika, jedino tobdzije koji su ratovali imaju pravo na dva dijela, vojnička.
1. Dio koji četu pripadne, ona ga dijeli na četiri svoja voda a vojnici između sebe na djelove. Mjerači će svaku četu na posebno izmjeriti i među vojnicima razmjeriti, tako će imati svaki oficer čistu koliko ima rala a tako i vojnika, a biće glavni protokol od sve zemlje u mjesnog kapetana.
2. Vojnik, ako mu se učini krivo da njegov dio nije prav, to može uzeti dio njegovog vodnika.Ovđen se u vojnike razumiju oni koji su vojničku poslugu činjeli počinjući od 1875. godine do ulaska u Kolašin, tj. do 1878. godine.
Samo ne glavaru
3. Vojnik je sa svojim dijelom slobodan u svojoj četi i u svom vodu raditi ga iz stare granice, dati ga na radnju, prodati ga, dodići na njega da živi ili darovati ga, samo ne glavaru.
4. Vojnik koji bi zadržao svoj dio na pridobitku da ga iz stare granice radi, to može, samo ne može na isti sa stokom dodizati, osim preko zime kad bi mu na dijelu sijena rodilo, ili bi po potrebi prikupio sijena, pa pošto bi ga potrošio ima se povratiti opet sa životinjom na svoju starevinu.
5. Vojniku koji sa kućom u staroj granici živi, ne dopušta mu se da više djelova kupuje ni mijenja u drugijeh osim njegova dijela.
6. Četa od svojeg dijela može daroviti sirotu, siroče, samoranca, samo ako je viši broj vojnika na to saglasan a tako i pojedini vojnik može učiniti sa svojim dijelom.
7. Poginulog vojnika šćer, neudata do danas, nasleđuje dio svog oca.
8. Vojnik koji po danas umre a ne bi ostavio ni muškog ni ženskog đeteta, njegov dio ostaje bližiki.
9. Vojnik koji se nastani sa kućom u Kolašinu na novodobitku, slobodan je kupiti ili promijeniti svega da ima 20 rala oranice i kosanice.
10. Vojnici u tuđu četu ne smiju mijenjati, prodavati, tako ni na radnju davati ili uzimati, tako kako će svakoj četi svoje pravo ostati, kao i vodovima između sebe. Jedino kad iz onog voda ne bi imao ili ne bi htio ko kupiti, promijeniti ili na radnju uzeti, onda može drugi uzeti samo iz iste čete.
11. Dio jednog vojnika kad bi izašao na prodaju daje se pravo kupovanja pomeđašu, kad bi ovaj za dio davao koliko i drugi. A promjena zemlje za zemlju može bez obzira na pomeđaše, samo u istoj četi a u istom vodu.
12. U kojoj bi se četi našli vojnici od iste čete, koji su se nastanili i kuće ogradili, takvi se ne mogu pomicati iz svojih kuća, pa iz kojeg voda bili, a njihov dio što ih pripada ima im se dati uz njihovu kuću.
13. Ako bi do sada naseljeni vojnik imao više prvognoja /stajskog đubriva/ no će ga na dio dopadnuti, oni kojemu na dio dođe treba da isplati onome onoliko, koliko ocijeni oficer sa četiri vodnika.
14. Vojnici koji su se do sada u tuđe čete naselili, da idu u svoje čete. Kuće /savardake/ koje su načinjeli, da im ona četa kojoj njihove kuće pripadaju načine isto onakve na njihov dio i ako je što u koga od prvognoja to da mu se po stimi oficera i vodnika isplati.