Ima i nezadovoljnih
15. Turske kuće koje su se našle na četnim djelovima svaka četa ima pravo na njih, koje imaju ucijeniti onijema te u iste stoje, običnom cijenom i ako se što za kuću uzme da se svoj četi dadne podjednaki dio na vojnike.
16. Oni vojnik te u turskoj kući živi a nije iz one čete đe je kuća, to da zimuje u istoj do proljeća, a onda da ide na svoj dio u svoju četu, a kuća da se ucijeni, pa ako je oni te je u njoj stajao činio kakve nužne popravke, pošto se kuća proda da mu se isplati za popravke a ostatak vojnicima na djelove.
17. Zemlja turska odnosno podanika, koja nije podijeljena vojnicima kad bi se prodala na nju ima pravo da je kupi ona četa i oni vod u kojemu se ista zemlja nalazi.
Do sada ko je krijući kupio zemlju u Turaka gubi je i ostaje za državu.
18. U kojoj bi se četi koja voćka našla ostaje za onoga na čijoj se zemlji nađe.
Vode, putevi i komunica
19. Vode sa kojima se mogu topiti zemlje, ostaju da učini raspored mjesna vlast kako bi kome prinadležilo topljenje.
20. Vode na kojima se mogu mlini graditi kad ne bi svaka četa takvih voda imala, to sve čete imaju podjednako pravo načinjeti redovničke mline na onu vodu đe je ima kad bi se nalazila u podjelu svojih bataliona.
21. Pojedini čovjek kad bi htio graditi mlin ili valjalicu na komunske vode u batalionima pod tekovinu, to im se ne dopušta, osim ako bi mu cio batalion odobrio i to uslovno.
22. Hvatanje riba u košiće i vrše, to se svakome dopušta na svojemu sentu, a udicom i rukama đe ko može.
Trovanje ribe strogo se zabranjuje.
23. Putovi između sela a tako i vodopoji ostavljaju se da mjesna vlast to udesi, kako ne bi stanovnici tijem patili, a glavni putevi da budu u cjelini sačuvani i popravljani od svijeh stanovnika.
24. Komunica koja prinadleži batalionu i četama koliko ista obuhvata da ne smije niko krčiti ni raditi u njoj, jer bi se tijem sprečavao ispust životinje. A ako je ko što do sada razorao što je od smetnje naseljenicima i njihovoj životinji to da se izostavi u komunicu.
Granice plemenskog komuna da mjesna vlast dobro pazi a tako i goru koja bi pripadala u isti komun da se bezrazložno ne siječe.
25. Izdig na planinu i povratak sa iste u selo ostaje da se vrši po plemenskom ugovoru.
26. Zemlja u tzv. Rogoborima ostaje za državu, a tako isto i u varoškom djelokrugu, što preteče preko vojničkih djelova i onijeh bašta koje će se dati kućama dosadanjijema, kao i onijema koje se ubuduće gradile budu.
Zemlja koja je data Lazaru Boškoviću u Trebaljevu sa nekoliko familija, pošto budu slobodni na svoje preseliti se tada bi ista ostala za državu”.
Pismo uz pravilnik
Uz predlog citiranog pravilnika Cerović je poslao i pismo slijedeće sadržine:
„Po naredbi podijelio sam kolašinsku zemlju i kuće kako će svakom vojniku i glavaru doći podjednak dio. Pošto sam Pravilnik pročitao narodu i vojnicima sa neopisanom radošću povikaše jednoglasno: „Da Bog poživi našeg milostivog i pravednog Gospodara!
Među svijema vojnicima i narodom nezadovoljni su ostali komandir Miro Pavićev i komandir Dragiša Perkov, koji kažu da im je Gospodar obećao po jednu kuću i po nekoliko zemlje, a ja im više dao nijesam no drugom vojniku, i to da prime u svojim četama a ne onđe đe su sami bili uzeli kuće i zemlje, jer je to u tuđim četama.
Kapetan Mrdelja Radović, Nenad Čmitin /Dožić/, Mijailo Božov bivši načelnik morački, i oni, vidi se, nezadovoljni su ali ne govore ništa a može biti da ima i još koji da je nezadovoljan od onih te su dosta pritisli bili ali na javnosti svaki kaže da je zadovoljan bez više dva pomenuta komandira.
Pravilnik šaljem na pregled, ako sam što izostavio ili neumjesno učinio to molim da bi mi se po poslaniku ispravke poslale kako bih mogao na vrijeme i vojnicima saopštiti.
Bez mjerača ne mogu na pojedine vojnike razdijeliti, ja bih se i sad obratio Ministarstvu unutrašnjih djela da mi ih pošalje, no se bojim da će sad vremena teška nastupiti koja bi smetala mjeračima a i narod bi morao dangubiti. Vojnik svaki zna đe je zemlja njegova bataliona a tako i njegove čete, i odmah su počeli jedan sa drugim svoje djelove mijenjati i pazarivati. Oni vojnici koji su odigli u svijet, ostavili smo im dio svakome u svoju četu, koje će držati do njihova povratka oni najsiromašniji te se u četi nađu.
Turci podanici kad bi njihovu zemlju prodavali koja nije vojsci podijeljena učinio sam da je kupuje kapetan Mirko Bojić po onoj cijeni te se zemlja u Nikšiću kupovala a da je plati ona četa u kojoj se ista zemlja nalazi.
Vojnicima će doći na svakog po 2 rala zemlje a može biti i više bez ove kupovice u Turaka”.
Ovlašćenom izaslaniku je uskoro javljeno da se predloženi Pravilnik u svemu prihvata.
Još prije dostave predloga Pravilnika za podjelu kolašinske zemlje dostavljen je na uvid i odobrenje Protokol kolašinske zemlje koji je sadržavao i popis svih učesnika u oslobađanju Kolašina /sa okolinom/ u ratu 1876-1878. godine.
Studen prijeti
Ovlašćeni izaslanici crnogorske vlade, izaslani u 1885. godini da izvrše korekcije odnosno pravičniju podjelu zemalja i da dovrše podjelu diobom na vojnike, prihvatili su globalnu razdiobu izvršenu u 1880. godini, na batalione i čete. Oni su nastavili diobu zemlje samo unutar četa i vodova na vojnike. Ta detaljna razdioba unutar četa i vodova praćena je ponovnim premjeravanjem, o čemu slijedi objašnjenje iz prepiske i izvještaje /raporta/ ovlašćenih izaslanika.
Izaslanik Cerović je pri mjeranju vršio izvjesne korekture na već odijeljenim djelovima za čete unutar bataliona radi ujednačenja djelova i pravičnije podjele i uspio je da do kraja oktobra 1885. godine dovrši taj dio posla ponovnim premjeravanjem u dva moračka bataliona. Tražio je od Ministarstva unutrašnjih djela da mu pošalju još kojeg mjerača.
Pošto su iza toga stigli traženi mjerači i zastali ga u Kolašinu, javlja:
„Ja ću se priustavit ovđe još koji dan jer su došli dva mjerača 15 ovog mjeseca /1885/ sa kojima sam uložio premjeravanje zemlje u Kolašinu koje ću produžiti dokle mi vrijeme dozvoli kako bi lakše bilo na proljeće”.
A već početkom novembra te godine javlja se iz Nikšića: /Min. unutrašnjih djela na Cetinje/: „Pošto nije studen dala da dovršim radnju javio sam 30. oktobra da krećem u Nišiće. Vaš telegraf došao mi je u Tušinu 31. istog u 9 ura uveče. Ako je zbog raporta mogu ga predati iz Nišića”.
Vrijeme i mjerači
Pošto mu je brzojavom od 2. novembra 1885. godine javljeno „da učini raport u Nišiću” uslijedio je njegov izvještaj istom Ministarstvu, koji navodimo s obzirom na izvjesne pravne relacije o načinu diobe zemljišta:
„Kad sam pošao po naredbi u Kolašin sa g. Jevtom Nikolićem, ponio nijesam nikakvo uputstvo po kome bih odmah otpočeo radnju u Kolašinu, te tako zabavio sam se nekoliko dana na ispitivanju komandirskog rada i čim sam njihovu radnju saznao dostavio sam preko dežurnog ađutanta Nj. V. Knjazu i moje mišljenje o podjeli Kolašina na koje sam dobio odgovor preko V. Radonjića da Kolašin podijelim na vojnike. Ja sam isti dan telegrafao k. Petru Šunjinu za tri mjerača kojima nije dalo rđavo vrijeme ubrzo doći.
Ja sam u tome vremenu bio načinio i poslao Pravilnik po kome ako se odobri mislim Kolašin urediti, na koje dobijem odgovor od Vas 7. oktobra da se poslati Pravilnik u svemu odobrava.
Tada sam pošao u Sinjavinu te pregledao što će dopuniti udjele novonaseljenicima, pa sam tako odio i u Bjelasicu i pregledao što ovamo i od nje pripada.
Poslije sam odio i ograničio između moračke i lipovske granice sa novodobitkom jer nije između piramida bilo obilježeno. Zatim sam označio u novodobitku na dva bataliona moračka, komunice seoske, putove seoske, progone za životinju, pojišta, glavne putove koji idu preko istih bataliona.
Ovuda sam morao svuda ići s g. Nikolićem da bi urednije bilo.
Pošto mi još ne bjehu mjerači došli a rđava vremena neprekidno produžavahu to sam javio 12. oktobra da se ne može dalje raditi u Kolašinu od studeni, na koje dobijem odgovor da radnju ostavim do proljeća, i ja idem u Nišiće koje sam htio i učiniti no mjerači dođu 15. oktobra te tako Vam javim da pošto su mjerači došli, da se ne bi njima uzalud putnina plaćala, da ću koliko se uzmogne produžiti radnju. I tako izmjerimo zemlju koja pripada na oba bataliona moračka, izuzevši livade u Lučkoj Gori i Sinjavini koju ne mognemo jer je snijeg bio na nju panuo.
Poravnanje među vojnicima
Dakle, sada nema druge radnje u dva bataliona moračka osim poravnanja zemljišta po vojnicima, da četa jedna drugoj pridoda ili popušti, a već se mjesta četna znadu. Moglo se, može biti, još štogod izmjeriti i od bataliona Rovačkog, a tako i puteve, progone i drugo obilježiti kao u moračkim batalionima. No se narod bješe razišao oko dacije, a tako i pozvat od brigadijera na mostove i putove, da grade, te tako pošto viđoh da mi je nemoguće zimus ovo svršiti do proljeća, to sam vam javio da krećem u Nišić.
Uglavnom po Pravilniku radnja je u Kolašinu dosta dobro urađena te neće velikog truda biti na proljeće da se dovrši. Vojnicima kazivali nijesmo još da će Turcima muhadžerimima zemlju plaćati s toga da ne bi oni odmah saznali i dotrčali da im se sad plaća jer bi to bilo sad teško za novonaseljenike, a pošto svak svoj dio uzme lakše je isplatiti o proljeću.
Turske kuće u varoši, poznato vam je da su od drveta, koje su već gotovo istrule, to da ne bi plaćali Turcima toliku kiriju naredio sam da o proljeću sve preprave sa kućama pozemljušama i to od zida kako ne bi ni traga bilo od turskijeh kuća, na koje su se svi varošani dragovoljno odazvali i već svaki mjesto obilježio.
Pri varoši ostalo je državne zemlje u malim komadima 20 rala a u Rogobore 103 rala od kojih sam dao bio po naredbi, vojvodi Šolu 10 rala i to od najljepše u Rogobore, a kuću da primi o proljeću u blizini varoši, jer zimus nijesam mogao familije micati, a o proljeću svaki će iz okruga varoškog ići u svoj batalion. Vojvoda Šole nije bio zadovoljan i odustavio je dar Gospodarev.
Zemlju tursku koju su krijući kupovali Moračani i Rovčani u Turaka predao sam kapetanu Bojiću da od iste zemlje drži protokol a tako i od one naplate te su za zemlju dali bili od čega će dati čisti račun.
Naknadni zahtjevi
Lupeštine su se umnožile bile između naših podajnika i Turaki iz preko granice. Ovo je predato bilo da pazi Miro Pavićev, ali on u tome nije nikakve strogosti pokazao, zato sam istoga ukorio i zaprijetio te je počeo sada sakupljati kako lupeže od naše strane a tako i pljenove koje su dognali, od čega će i izvješće podnijeti. A od strane turske rekao sam mu da pojača straže.
Davije koje je Veliki sud nama poslao bio u Kolašin, svršio sam.
Vaš telegraf pri mome povratku za Nišić našao me u Tušinu, odakle sam i odgovorio”.
Izaslanik Cerović se dosljedno pridržavao Pravilnika za podjelu kolašinske zemlje i drugih pravnih relacija uspostavljenih na planu razrješenja pitanja sprovođenja agrarne politike crnogorske vlade pri naseljavanju Kolašina. On je po svim zahtjevima za dodjelu zemlje od lica koja se nijesu nalazila na spisku učesnika i po raznim pritužbama na razdiobu i druge postupke davao svoje obrazloženo mišljenje i tražio odobrenje od ministra unutrašnjih djela ili Državnog savjeta, u čiji djelokrug poslova su spadala ova pitanja. O tome ćemo navesti neke karakterističnije primjere na osnovu izvorne arhivske građe:
Zamijenio brata
1/ „Živko Petrov Damjanović iz Morače/ piše Cerović Državnom savjetu/, podnio je molbenicu Nj. V. za dio u Kolašinu. Nj. V. Knjaz je na molbenici napisao: „Neka mu odgovori Državni savjet.”
Na istoj molbenici Savjet je napisao da ispitam oficira zašto je dao medalju Živku i zašto mu ne da dio. Ako je molbenica istinita, da oficir plati Živku putninu a ja da mu dam dio.
Ja sam prizvao oficira i pitao ga je li on dao medalju Živku koji mi odgovori da nije no mu je dao brigadijer Todor Vuković. Ispitao sam sašta mu je dao za koje mi bi kazato sljedeće:
- Živko Petrov kao neupisan vojnik pošao je bio na stražu na mjesto svoga brata Bogdana kome je red bio da straži na isto mjesto đe se i sada straža drži, a Bogdan je bio ostao da štogođ uradi kod kuće. Ovo je bilo pošlje rata. Jednu noć nekakvi lupeži pokušavali su da izjave stoku iz iste fortice đe su bili stražari smješteni, koje Živko opazi i izmetnu nekolike puške te odbije lupeže. Ovo je kazato bilo brigadijeru i zato mu je dao medalju. Živko je živio sa Bogdanom i ovaj dobio svoj dio a imaju zemlje i kuću u Morači pa mogu prodati ili zamijeniti. Ja ne mogah Živku dati dio o čemu navodim još i ovo. Od kako je prestao rat prispjelo je bilo momčadi iz porodica vojnika ovih bataliona oko 500 od kojih su neki činili neke usluge pa i male puške imali i ponekad se i sa Turcima prepucavali. Ja nijesam htio nikoga od tih pisati kao vojnika osim onih pravijeh vojnika. Kazato je oficirima da oni mogu slobodno od njegovog četnog dijela dati ovijem momčadima dio, koji su im u boju i posluzi pomagali.
Sada ako se odobri Živku onda svima tim treba dati dio ko ga zaište. Zato vraćam molbenicu da date odgovor.”
Na ovo pitanje uslijedio je odgovor Državnog savjeta: ”Ni Živko Petrov ni drugi Moračani ili Rovčani koji nijesu učestvovali u poslednjem ratu ne mogu imati dijela vojničkog.”
Žalba neradnika
2/ Oficir Matija Zavišin Moračanin je bio došao na Cetinje 27. februara 1879. godine i poplakao se kao mnogi da nema o čemu živjeti u Crnoj Gori.
Nj. V. Knjaz je dobro poznavao Mateji i rekao mu da je neradnik, no po svemu naredio je bio v. Vrbici da piše biv. načelniku Bašu Božoviću da dadne Matiji jednu kuću i zemlje orane i kosane koliko mogne uraditi, i od one zemlje što mu se dadne ne smije ništa ostati neurađeno. Ovo je stoga rečeno jer je on bio poznat kao neradan.
Matija bi stio ovim pismom da mu to ostane kao dar, a njemu pripada vojnički dio kao drugog vojnika na čemu se njemu kao krivo čini a ja mu bez pitanja ovo ne mogu odobriti. Zato šaljem pismo v. Vrbice pisano Bašu na odgovor. Ako bi ovakvima što bilo odobreno to bi pobrka bila u podjeli zemlje u Kolašinu, koju sam po naredbi učinio na vojnike.”
Kolašin, 28. septembra 1885. V. Cerović, s. r.
„Dokaz Radovana Begova o Stanoju Zavišinu /Matijinu bratu/ o davanju zemlje njegovome ocu Zaviši Tomninu po sopstvenom kazivanju, navodno da mu je dao veliki vojvoda poč. Mirko Petrović:
- Kad smo privatno uljegli u Kolašin te smo ga podijelili i orali, zato mogu kazati istinu da Zaviša, otac Stanojev nije imava milosti ni dara od strane Velikog vojvode od zemlje u Kolašinu, zašto svaka naredba s Cetinja koja je došla na mene i na Milisava Mišnina ili na Milisava sama, svaku znam a tako i za Zavišu, za koga kažem istinu, da nije nikakva dara zemlje imao u Kolašin”.
3/ Ministarstvu unutrašnjih djela Cetinje,
Iguman Manastira Moračkog zatražuje u novodobivenom Kolašinu, takozvanu zemlju Sjerogošte, koja se zaista nalazi u krisovulju manastirskom nazad 246 godina. Kazuju neki da su Turci po nekad davali Manastiru neki mali dohodak. Zemlja je podijeljena na stotine vojnika, a biće iste zemlje preko 60 rala.
Molim odgovoriti kako ću /riješiti/?
Kolašin, 6/H 1885. Vojvoda Cerović
Sa Cetinja je 7/H 1885./ uslijedio odgovor:
”To 60 rala te zatražuje iguman Morački kao svojinu manastirsku na mogu se oduzeti batalionima počem sa manastiru s istije nije davao dohodak ovijeh posljednjih godina no je stvar odveć zastarala.
Božo Petrović. s r.
Sa deset glavara
4/ Istom Ministarstvu:
„Priđe no sam ovđe došao Pašo Martinović i svi Turci kolašinski imali su međusobni dogovor da svi dižu iz Granice naše i uložili tajno prodavati zemlje i udute stanovnicima iz Stare granice. Čim sam dočuo ja sam prodaju uništio prvo zato što iz Stare granice ne može u novodobitku niko kupovati do onih novonaseljenika. Drugo, da komun i goru ne mogu prodati. Treće, da što je njihovo treba da dokažu ili tapijom ili svjedokom jer su kadri oni i tuđu zemlju prodati.
Šabu Martinoviću dato je nešto zemlje tuđe i polovinu od jedne kuće, ja mislim na uživanje a on kaže da mu je darovano. Zemlju je dobro prodao. Ja sam prodaju uništio i kazao mu da je samo slobodan prodati ono što je njegovo libero i više ništa.
Pašo Martinović sanekoliko druga krenuo je tamo da Gospodaru poljubi ruku i da /se žali/. Ja sam ga sa pismom nudio, ako se ima zašto žaliti, on je kazao da žalbe nema no da pristupi. Ali, poznajući ja Paša kao špijuna, lažovčinu i lupeža, mislim da će, ako vidi priliku i žaliti se. Za koje molim da mu se nebi što vjerovalo bez čistine a sve njegovo vladanje ako zatražite dostaviću obširno.
Cijenu kuća i imanja*zemalja ovdašnjih Turaka učinio sam kao u Nikšiću.
Kolašin, 21/H 1885. V. Cerović sr.
Odgovor na pismo
5/ * Istom Ministarstvu,
„V. Šole Radović predao mi je Vaše pismo na koje odgovaram.
Zemlja u Kolašinu sva je podijeljena na čete a kuće koje su u četama sve su podpunjene sa familijama iz istih četa još od početka. U zemlju i kuće koje su četama pripale kad bi se taklo onda bi sav dosadašnji rad bio uzalud. Ja sam mišljenja da mu se ovđen dadne u varoši jedna stara Turska kuća sa malo bašte uz kuću i to pošto ovi te u njima stoje sad odu svaki u svoj batalion, a zemlje 10 rala da mu se dadne u Rogobore koje sam za državu ostavio jer ovđe u varoši nema državne zemlje no sasvim malo i to u sitne komadiće.
A mlinova ovđe nema no su razdijeljeni četama. Mjesta za građenje mlina naći može no nema od njih koristi počem ih ima mnogo.
Sada kako naredite.
Kolašin, 22/H 1885. V. Cerović, s.r.
Odgovor sa Cetinja /od 25/H 1885/ glasi:
Vaš se predlog usvaja. Vojvodi Šolu dajte onoliko zemlje koliko predlažete.
B. Petrović, sr.
Sentencija o razgraničenju
Izaslanik Cerović je prije odlaska iz Kolašina za Nikšić, sa još deset glavara kolašinskih izvršio razgraničenje novonaseljenika Moračana i ranijih naseljenika tzv. starograničara Gornjolipovaca, na potezu od Jablalova vrha /na Sinjavini/ do Rujevog krša južno od Lipova, i preko tzv. Migalovičkog vrela /izvora/. O tome je 28. oktobra 1885. godine sačinjena slijedeća:
Sentencija,
Pošto je odijeljena Stara granica od nove od strane Lipovske, kao što i sentencija glasi, to ovđe bilježim granice od radne zemlje i seline što ostaje novonaseljenicima počinjući od Migalovičkog izvora sve povrh sadanje rađene zemlje, samo ono što je za kršem više Migalovice i više savardaka ostaje za ispust da se ubuduće ne radi, i tako ide sve brazdom do polja i do kuća Todorovića, ondole u krš više Durakovca. Durakovac i Jelova Ravan ostaju da se rade pa iz krša te je više Durakovca ide sve okrškom do na put koji izlazi iz Bistrice, pa putem do prema guvna koje isto ostaje u komun, od cklada njive đe je i međaš pobjen, ondole slazi na put, samo što više puta i obale Bistrice ostaje malo zemlje dvojice*trojice te je u zagradi za one te su ovđe kuće načinili. Ondole preskaču Bistricu na Debeli Brijeg, pa sve povijarcem iznad Bistrice a korito Bistrice i njene obale ostaju komun za građenje mlinova i onih te u mlinove godne i uz obalu stoje s kućom, da se kao komunom služe.
Pošto granica ide uz Veliki Bijeg od Bistrice do na Oblu Glavicu, koja se nad vodu nadnaša, ondole savija iznad zemlje te je bila Nenadina, ondole sve brazdom ispod točila pa na Ždrijelo, pa ondole sve ispod točila pa naviše do u vrh Ledinka koji je do progona, pa povrh Ledinka u potok, preskače preko progona, te /je/ svega sela te opet u potočinu, pa naviše uz potok krajem njive u kolibu te je bila Laza Anđelića, pa povrh kolibe brazdom do u potočinu, pa potokom naniže do u Duboki Potok, preskače preko potoka pri ravnini povrh njive prvijem brežuljkom, prelazi preko potoka na Zeleni Grab, pa podno lazine koja nije rađena, pa brijegom zelenijem na živu baruštinu, onodle pravo u potočinu, preko potoka preskače pa niskodo revnine u krš, ondole povrh sela kršima veljijem i međašima u potok, ondole međašima povrh rađene zemlje u progon koji ide iza sadanje kuće Radovana Jukova, ondole progonom do u Bakoviće tj. do kuće te je bila Mrdelje Veljova, pa brazdom njive te je u nuglu prekida se uska ulica, pa izlazi na brijeg druge njive od koje se otkinulo prilično za progon seoski, ondole sve brazdom do uskog Ždrijela. Na donji kraj sve komun, zapušteno.
Na drugu stranu od velike džade uzet gornji kraj velikog kamena da se brani i radi se, donji kraj da se ne brani samo njivu to je pored puta koji vodi na most na Plašnicu, na donji kraj ostaje na radnju pošto se od nje jedan dio okinuo za progon sela koji bi ostavljen sve bregovioma do sela, koji je nužan bio.
Stara i nova granica
Ostavismo i selu Bakovići pri vrhu jedan voznik i podsjekosmo jednu usku njivicu te je pod brdo, jer smeta bačivanju drva i /to/ niz njive ostavismo 6 lakata put širok a glavni put te ide preko Bakovića za Trebaljevo da bude širok 6 lakata, kao što je obilježen u Polju od Migalovice.
U ovom prostoru te je ostavljeno povrh međa, nema pravo smetati jedan drugome no sva su sela u podjednakom pravu kako pasišta, tako i gore i vode.
Od druge strane podjela stare i nove granice počinjući đe utiče izvor Migalovice u Plašnicu prelazi u brijeg niže zemlje Ilije Brajića đe se dva puta sastaju na vrh Sredorijeke, koji izlaze između ostavljenog pojišta pa ondole okoske u kršnjak u Šumatoj glavici više savardaka Novaka Lekina, ondole ide pravo proz goru ispod Oštre glavice u ploču u Prislat koji vodi k Rujevu Kršu. Ploča je položena pored šiljate glavice kamenite koja ostade u pridobitku. Ondole preko Strugova uprav u Rujevi krš, iz Rujevog krša pravo stranom preko gore u Jasen u zasječenu granicu.
Na donji kraj ovih granica sve je novonaseljenika Kolašinskih.
Gornji kraj je starograničara.
Za novonaseljenike ostavih gornji kraj brazde da ništa ne rade do stare granice, no da sve ostane za selinu i ispašu. No pošto novonaseljenici Drijenka, Blatine, Migalovice i Todorovića o malo su gore, to učinih da gora koja je od Usova pored kuće Ilije Brajića do Rujevika, a tako i s druge strane, ostaje da se služe novonaseljenici njome što se drva tiče, a u pasište Moračko da sa životinjom ne smiju nipošto prelaziti no samo drvo ubrati.
Samo oko Lazine te je u gori Toma Antonijeva, da mu ne sijeku oko livade i stanežine što bi mu moglo nauditi zemlji”.
Čest predmet sporova
Pošto je kolektivna zemljišna svojina bila u Crnoj Gori sve do kraja 19. stoljeća dominantni svojinski oblik i osnovica žitova i rada društvenih zajednica / plemena, bratstva i sela/, opisana granična linija između starograničara i novonaseljenika bila je često predmet sporova/pri korišćenju planine, seoskih komunskih ispaša, šuma puteva, vode i dr./.
Ovdje su već od 1882. godine formirana sela i seoske opštine, kao teritorijalne društveno ekonomske organizacije poljoprivrednog stanovništva, pa su razgraničenja između tih i drugih većih zajednica bila neophodni preduslov stvaranju i učvršćenju režima korišćenja pripadajućih komunskih dobara.
Zbog toga ovdje preskačemo vremenski redosljed radnji o naseljavanju novooslobođene teritorije Kolašina, i unosimo tekst jedne sentencije Velikog suda o graničnoj liniji između starograničara i novonaseljenika u Lipovu / kojom je za osnovu uzeta stara granica grubo označena od Evropske komisije za razgraničenje između Crne Gore i Turske poslije crnogorske pobjede na Grahovu u 1858. godini, koje je razgraničenje obavljeno u 1859. godini/.
„Knj. Crnogorski Veliki sud, br. 1884, Cetinje 2. avgusta 1890. godine:
Pošto je davija bila između Lipovaca i novonaseljenika oko granice planine.
Riješio je:
Da granice od seline ostaju kao što su uređene a u planini da ostanu od Studenačke glave na Jablanov vrh, kuda granice priznaju, tako neka ostanu i ubuduće.
Katun Lipovski koji je do granice novonaseljenika na Savinu ždrijelu, koji je ponovo načinjen, da se makne pa da Lipovci idu na stari svoj katun u Pilaću i Vratlu. A pošto je Savina voda koja se nalazi u pasištu Novonaseljenika ostavljena i pri graničenju Crne Gore i Turske da imaju pravo i Lipovci da na nju poje /stoku/, to neka im se ostavi put / širine 60 metara/ i obilježi kako mogu na nju dolaziti i sa životinjom se sa iste istim putem povratiti.
... Kolibe Lipovske mogu ostati ondje gdje su sad do idućega Mitrovdane, a dalje ne”.
Na tromeđi
Valja napomenuti da je oslobođenjem Kolašina /1878/ godine / prema odlukama Berlinskog ugovora, to se odnosilo i na Gornji i Donji Kolašin/ i nakon zaposijedanja Gornjeg Kolašina / 1878/ i Donjeg Kolašina /1886/ teritorija Kolašina segnula prema Drobnjaku od Crvenog Ždrijela pravom linijom iznad Gornje Morače na Ljeviška Korita, pa niz Duge Lošovića na katun Šorojevac.
Odatle preko Studenaca na Borova Brda. Odatle skreće put sjevera i ide na Mrkonjinu Gredu, na Osijek pa na Bajovića Pećinu. Odatle ide ispod Vrčarske Sječine na Osredak pa preko Brezovog Polja u Crvenu Gredu a odatle na Ristove Doline, preko Katunina i Urnebesa na Veliki Starac. Sa Velikog Starca ide linijom preko Tičije vode na Moračke Dolove i Rabrenske livade. Tu je tromeđa Drobnjaka, Moračana i Poljana.
Od tromeđe pa do Tare Drobnjak se graniči sa Kolašinskim Poljima /Donji Kolašin/ počev od Rabrenske livade granicom koja dalje ide na Vodeni Pećarac, preko Vrhova pravo na Odrag a odatle preko Osuđenika na Rasovaš, zatim na Crveno Ždrijelo pa na Planinicu a odatle na Zaboj pa preko Kaluđerskih Luka u rijeku Taru / Andrija Luburić „Drobnjaci”, Beograd 1930/.
Zemlja i podjela
Provedena dioba zemljišta u Gornjem Kolašinu, na tri bataliona i njihove čete unutar istih, upisana je u Protokol o podjeli zemlje, kako slijedi:
I. Rovački batalion:
1. Četa Beća Zuletina /Vlahovića/ 181, 2/4 i 1/8 rala,
2. ” Pavića Puletina /Šćepanovića/ 282, 2/4 i 1/16 rala,
3. ” Vukašina Purenova /Jankovića/ 248, 1/8 rala,
4. ” Savelje Tripkova /Bulatovića/ 187, 3/4 rala,
5. ” Bogdana Vuksanova 214, 3/4 i 1/8 rala,
6. ” Ibra Jovanova / Bulatovića/ 350, 1/4 i 1/16 rala, i
7. Kupovice ovog bataliona 192, 2/4 i 1/16 rala
Svega: 1.657, 2/4 rala.
II. Gornjomorački batalion:
1. Četa Stevana Dragovića 207, rala,
2. ” Milije Bojića 143, rala,
3. ” Petra Toškovića 142, 2/4 rala,
4. ” Mijaila Verušina /Vuksanovića/ 286, 3/4 rala,
5. ” Radonje Vuksanova /Rakočevića/ 261, 1/4 rala, i
6. ” Mijaila Radovanova /Janketića/ 299, 1/8 i 1/16 rala.
Svega: 1.339, 1/8 i 1/16 rala.
III. Donjomorački batalion:
1. Četa Milisava Đurđića 312, 1/16 rala,
2. ” Ćuće Novova /Vujisića/ 148 rala,
3. ” Toma Radovića 138 1/16 rala,
4. ” Matije Zavišina /Medenice/ 233, 2/4 rala,
5. ” Radosava Lakićeva /Milajića/ 125, 3/4 rala, i
6. Vučete Perišina /Medenice/ 236, 1/4 rala,
Svega: 1.193, 2/4 i 1/8 rala
46/2a
IV. Stanovnici Kolašina 121,3/4 rala,
UKUPNO 4.312,3/4, i 1/16 rala.
Pored već navedenih površina u Protokol su upisane još i sljedeće površine zemljišta:
- ”Perovića zemlja sobstvena” 88,3/4, 1/8, 1/16 rala,
- ”Crkovno u Sjerogoštu” 10 rala,
- ”Boškovića u Trebaljevu” 233, 1/4, 1/8 rala,
- ”Kupovice popa Minića” 29 rala,
- ”Državno u Brezi” 167 rala,
- ”Državne u Rogobore” 103 rala,
- ”Darovne Vukalici Matovu” 16 rala,
- ”U Lučku goru preko gornje šume” 340 rala,
Svega: 977, 1/4, 1/16 rala,
Rekapitulacija
- Podijeljeno na batalione 4.191, 1/16 rala,
- Stanovnicima varoši Kolašina 121, 3/4 rala,
- Zemlja koju je darivao knjaz 286 rala,
- Ostala zemlja 691, 1/4 i 1/16 rala,
SVEUKUPNO: 5.290, i 1/8 rala,
Prirodne stranice
Sve čete moračkih bataliona na lijevoj obali Tare i u Donjem Lipovu naseljene su tako da ih razdvajaju prirodne granice, potoci i dubodoline. Tako je četa Beća Zuletina iz rovačkog bataliona naseljena je u selu Babljaku i na Radigojnom, četa Bogdana Vuksanova u selu Drpe a četa Ibra Jovanova u R. Trebaljevu. Ostale tri čete Rovačkog bataliona naseljene su istoično i jugoistočno od varoši, pa je u glavni Protokol uneseno to razgraničenje svih rovačkih četa, kako slijedi:
„I. Četa Beća Zuletina, omeđašena je od svije četa, njihov je dio Babljak i Radigojno, zaseban i ne tiče se dodira zemlje neke druge čete.
II. Četa Pavića Puletina, graniči se od zapada Tarom, iz Tare prema istoku uz potok Pažanj, iz Pažnja obrće uz Mali potok ispod crkve, pa sve potokom između crkve i varoši do naspram kuće Saja Karadana, otole obrće k istoku iznad Sajove kuće koja ostaje pri varoši do na glavni put pa preko puta ulicom u Svinjaču. Od istoka se graniči četom Vukašina Purenova, počev iz Svinjače uz potok, pa u ćuntu više sastava dva potoka, pa pravom linijom uz Liješnje u stanac kamen u vrh Bašanjeg Brda, koji međaš je Žuto prlo. Sa istom četom se graniči, visočije iz Svinjače podno zemlje serdara Mira pa na dzadu, zatim, preko dzade u međaš koji je između kuća Jovana Pižurice i Vasilija Bojovića pa odatle pravcem do u dzadu, pa dzadom uz Smailagića Polje do u komunicu.
Putem i bespućem
III. Četa Vukašina Puranova se graniči od zapada sa četom Pavića Puletina, a od istoka sa četom Savelje Tripkova i to počev od vrha Bašanjeg Brda do u Šljivovicu. Prvi međaš je na vrh Bašanjeg Brda, pa putem do u potočinu, potočinom do pod izvor, pa odatle svraća u međaš pod izvor više kruške, a odatle ide povrh zemlje Miljana Radovanova pa pravcem do Pera Ribovića, iz međaša Perova i Miljanova ide niz brdo između njinih međaša, pa pored zemlje Savelje Tripkova u stanac kamen pomeđu Savelje i Miljana, a odatle pravcem u krš u Liješće, pa odatle u crni vao (kamen), a od vala povrh zemlje popa Minića pod put, pa putem u potok a potokom u Svinjaču, pa preko Svinjače iza popove zemlje jazom na Polje i na dzadu a sa dzade skladom velikijem pa u veliku trešnju nasred Polja, iz trešnje pravom linijom u ćuntu više kuće Nova Božova i tu sreta komunica. U selu Selišta je iste čete Vukašinove, do čete Savelje Tripkova sa istoka i međom u Svinjači, pa Dubokim potokom između Mačužica i Selišta pravcem u izdorinu u Klačini pa do u komun. Sva Selišta graniči Svinjača sa četom Bogdana Vuksanova.
Kolašinska ustanova
IV Četa Savelje Tripkova zahvata pojas od Bašanjeg Brda pomeđu čete Vukašina Purenova prema već kazanim granicama, i seže do rječice Svinjače. Od Svinjače preko Smailagića Polja sa istom četom se graniči već kazanim međašima a od istoka ide iz Svinjače posred Polja do na progon koji dijeli čete, pa progonom do u Smailagića Glavicu, do komuna na brdu i završava u veliku bukvu.
V Četa Bogdana Vuksanova naseljena je u selu Drpe. Graniči se od zapada sa četom Savelje Tripkova, već kazanim međašima. Od sjevera graniči Svinjačom a od juga starom granicom do Izlazaka.
VI Četa Ibra Jovanova, kao što smo naveli, naseljena je u Trebaljevu kao zasebina i prirodno je ograničena sa svih strana, komunima.
Svih šest četa Rovačkog bataliona imaju zajedničku ispašu koja se nalazi između četa.
Mlinove i mjesta za mlinove ima svaka četa u ovaj predio izuzev Babljaka kojima se dade mjesto mlina niže varoši na Svinjaču među zemljom pokojnog Todora Vukovića i Đoka Drobnjaka.
Četa Savelje Tripkova u svome predjelu ima mlin koji je danas na nogama a sudom je dat Petru Vlahoviću. Jesenas 1885. godine kad je dolazio vojvoda Cerović dat je četi Saveljinoj jer je u njegovom predjelu, da imaju mlin kao i druge čete. Pomenuti mlin obdržava mjesni Sud za Petra do rješenja starije vlasti”.
/V. Đuro Cerović, sr.
V. Jevto Nikolić, s.r
V. Boško Martinović, sr./
Važno uputstvo
Vojvoda Cerović je kao izaslanik crnogorske vlasti obavio glavni dio posla na razdiobi zemljišta na novooslobođenoj teritoriji u Gornjem Kolašinu „otpočevši najprije sa zemljištem koje su zaposjela dva moračka bataliona i kada je dovršio diobu u svim njihovim četama, osim dvije čete koje su kockom dobile za naseljavanje sela Trebaljevo i Sjerogošte, dobio je s najvišeg mjesta nalog i pošao radi nekih državnih poslova za Podgoricu, a protokol svoga rada ostavio i predao Jevtu Nikoliću koji je u zajednici sa naknadno imenovanim izaslanikom Boškom Martinovićem produžio Cerovićev rad.
Proljeće 1886. godine dovršena je dioba zemalja u Gornjem Kolašinu pod rukovodstvom novih izaslanika, blagovremeno i temeljno. U cilju dovršenja posla i održavanja reda u naseljenim krajevima, oni su kao izaslanici crnogorske vlade, 13. juna 1886. godine izdali u vidu naredbe Uputstvo, adresovano prvenstveno na vojne vlasti ali i civilne o ponašanju svih naseljenika, o načinu održavanja reda i razrješavanja svih imovinskih i drugih odnosa na naseljenom području i o primjeni odredaba Pravilnika o naseljavanju Kolašina od 30. septembra 1885. godine odobrenog od Državnog savjeta 7. oktobra iste /1885/ godine, određujući i primjenu novčanih kazni i kazni zatvora za prekršioce tih ranijih propisa i odredaba ovog Uputstva. To Uputstvo, tada zvano „Kolašinska ustanova” predstavlja jedan od temeljnih pravnih akata pri naseljavanju Kolašina, i njegov tekst glasi:
„Gospodine oficeru!
Šaljemo ti ovu listu koju ćeš objasniti svim stanovnicima iz tvoje čete, da se po istoj u svemu budu vladali:
1. Ko je ognojio zemlju pa ga nije na dio dopala nego drugoga, stimajte gnoj s vodnicima i kmetom da plati oni koga je pripala onome što je gnojio i to ako nije fruta za odnosne zemlje ponio, ako je frut sa zemlje skinuo to mu plaća ne pripada već samo ako nije ništa sa zemlje nosio.
2. Kome gnojna zemlja ostane u komun i sa nje nije ponio fruta taj može ovu godinu ponijeti a isto može i ako nije više no jedan frut nosio može i ovu godinu usijati i ponijeti frut a po ovoj godini ostaje za komun.
3. Ko je posijo na tuđi predio bez na onu zemlju te ga je na dio vojnički dopala, da mu se plati sjeme, volovi i nadnice a plaća oni što žito sa zemlje nosi.
4. Ko je usijao na kućevni dio bez pitanja onoga čiji je dio, takvome da se ne plati ništa, već ako bi mu dao od dobre volje.
5. Ako bi ko prisvojio komun kojeg je komisija po svojoj uviđavnosti i po potrebi naroda ostavila, toga globite 10 talijera i mjesec dana u tavanicu.
6. Đe je Komisija puteve i vodopoje ostavila po iziskivanju naroda, ko bi takve putove ili vodopoje oužio ili zagradio, takvi neka dadne 5 talijera globe a put neka ostane kako je i označen.
7. Pošto se zemlja dijeli a između istije djeladzija stavljaju međaši, pa bi se našao ko da makne međaše i pokrade zemlju, takvog globite 10 talijera i jedan mjesec u tavnicu.
8. Ako bi se ko našao da pomakne međaš između četa i bataliona, takvi da plate globe 20 talijera i dva mjeseca u tavnicu.
9. Pošto se kuće nalaze u komunu može na komun imati pojatu, obor i koliko mu je potrebito suvota i to na uzglavicu svoje zemlje, a na komunu da ne može imati nikakve branjevine * zagrade ni najmanjeg lučnjaka.
Staro za novo
10. Za stanovnike koji su se potpisali u Kolašin, učinjesmo da u staru granicu ne mogu imati ispašu samo to ko bi pripravio u Moraču i Rovca sijena, lista itd. da može svoju priređenu piću potrošiti.
11. Za stanovnike koji se potpisaše u Kolašin da stanuju, koji bi činio katun u Kolašin a stanuje u Moraču ili Rovca, taj se lišava naselja u Kolašin nego svu njegovu zemlju da dijele stanovnici njegove čete.
12. Ako bi se usudio kapetan, komandir, oficer ili ma koji drugi mjesni činovnik da učini kakvi izuzetak u batalionskim, četnim i naseljeničkim djelovima, a tako i u komunu bez znanja i naredbe Knj. Vlade, tako isto ako bi glavar htio učinjeti takvu popravku na štetu vojničkih ili naseljeničkih djelova, t.j. da bi kome darovao ili popuštao ma koliko bilo, da plati globe 10 talijera.
Katun osim zakonitim naseljenicima Kolašinskim ne može dati ni privremeno odobriti, kako glavari tako ni naseljenici.
13. Ako bi ko pokosio tuđu livadu t.j. dk se livade među stanovnicima ne podijele, takvoga globiti 5 talijera.
14. Promjena zemlje za zemlju dopušta se i to po sljedećem načinu: ako bi htio brat sa bratom, komšija s komšijom mijenjati zemlju, moež ali u četu đe ga dođe među vojničkim djelovima, a kućevno mjesto ne može uzeti za promjenu niti pak može stanovnik Kolašinski imati više osim jedno kućevno mjesto.
15. Koji se Moračanin i Rovčanin potpisao da bude stanovnik Kolašinski a ostavio je nešto svojeg nepokretnog imanja u Morači i Rovcima, pošto bi skinuo frut sa svoje baštine, strnove i pokošene livade može braniti dotle dok i ostali seljaci budu branili njihovo, a čim seljani zapušte njihovo * strnove i livade, zapuštiće i onome koji se naselio u Kolašin bez da smije braniti.
16. Voće koje se nalazi na čijoj baštini i na uzglavnici svoje baštine, ostaje za onoga na čijoj se zemlji nalazi.
17. Stanovnici koji su se naselili u Kolašin a imali su do sada dio u Sinjavini i Bjelasici, pa sada ga imati ne mogu.
/Kom. Boško Martinović, sr.
Jevto Nikolić, sr./
Bookmarks