KAKO ITALIJANI I DANAS SLAVE SV. BOGDANA LEOPOLDA MANDICA

[G R A D]

Sudbina znamenitih Bokelja: KAKO SUSJEDI ITALIJANI I DANAS SLAVE SV. BOGDANA LEOPOLDA MANDIĆA



Svetac iz škvera u Padovi

Jedan od najčuvenijih ispovjednika u katoličkoj crkvi, po svemu i „dušebrižnik planetarnih razmjera”!
Rođen je kao Bogdan Mandić u Herceg* Novom, gdje se i zbližio s franjevcima * kapucinima.

Za neupućene, u temelju naziva ovog monaškog reda, osnovanog 1225. je kapuljača, ili narodski: „kukuljica”. A, da bi kupucine plastičnije približio široj i valjda religijski još škrto obrazovanoj poublici, neko od pisaca jedne enciklopedije, izvjesno blizak kafani, dodaje i: „crna kafa, pomešana sa malo mlijeka daje boju kapucinske mantije...” No, u sićušnoj enciklopedijskoj jedinici nije preteklo prostora, makar i za jednu rečenicu, po kojoj su kapucini izraziti misionari kulturnih dobara.
Prezime Mandić, vele, rasijano je po ovim balkanskim okrajcima i spada među najbrojnija i najrasprostranjenija. Prema jednom predanju, i Bogdanovi preci porijeklom su iz Bosne, gdje su pripadali sitnom plemstvu. No, dolaskom „Otomanske imperije” izbjegli su u gudure sela Zakučac, iznad Splita, na područje po svemu čuvene Poljičke republike. S kamenjara, između Mosora i mora, Mandići se potom spuštaju u Herceg*Novi, gdje se 12. maja 1866. i rodio budući uzorni redovnik. Koji je na krštenju dobio i znakovito ime * Bogdan!

Zagovor kod Boga

Pod tim „pečatom” odvijaće se i njegov ovozemni život. Bio je jedanaesto po redu i predpotonje dijete Petra Mandića i Dragice, rođene Carević, čiji zemni ostaci i sad počivaju pod skromnim spomenikom na Savini, uz Crkvu sv. Ane. No, među ostalima, njihovom malom i krhkom Bogdanu djetinjstvo će obilježiti, a potom i životnu stazu odrediti, kapucini iz prvog susjedstva, tada smješteni u omanjem samostanu na Belavisti. Tako je za svećenika Mandić zaređen već 1890. u Veneciji. Najveći dio duhovnog službovanja proveo je u Padovi, kao jedan od najčuvenijih ispovjednika, bez obzira na relativan fizički hendikep i poteškoće s govorom. Tek kraće periode službovao je u Zadru, a takođe nakratko u Kopru i Rijeci. U Padovi je i preminuo 30. jula 1942. gdje je, prema crkvenim predanjima, „živio kreposno, pa su ga još za života smatrali svecem, a još više poslije smrti”!? Tako i jedan zapis tvrdi: „... Brzo se proširio glas o njegovoj svetosti po cijelom svijetu. Svima koji mu se obrate svojim zagovorom kod Boga posreduje bezbrojne milosti i uslišanja. Baš svima koji bijahu u nevolji, Leopold je govorio * Vjeru! Imajte vjeru! Bog je liječnik i lijek!...”

Mirakuli u stripu

Na stotine knjiga i publikacija do sada su napisane o sv. Leopoldu Mandiću, mnoge su prevedene i na naš jezik. A, koliko se i danas njegovo misionarsko djelo poštuje, posebno u susjednoj Italiji, ponajbolje ilustruje i jedan od potonjih brojeva časopisa „Potrovoce”, u cjelosti posvećen liku i djelu ovog znamenitog Novljanina. Desetine stranica govore i o njegovom rodnom Novom, dok hiljade hodočasnika i danas masovno posjećuju njegovo vječno počivalište u Padovi, gdje se sredinom svake godine i u njegovo veliko ime upriliči i velika vjerska svetkovina, uz naglašen ekumenski karakter.
„... Ovaj put našli smo se i u rodnom gradu Sv. Leopolda, u prelijepoj Boki Kotorskoj i državi Crnoj Gori, gdje je inače veoma prisutan duh vjerske tolerancije i ekumenizma”, piše između ostalog, u jednom od priloga na stranicama pomenutog časopisa. A, koliko je Naš Svetac i sad popularan s onu stranu Jadrana, svjedoče čak i nastavci prirodnog stripa, koji njegova duhovna pregnuća i na ovakav način približavaju, osobito mlađim naraštajima...
Jedan od čuvenih zavjeta sv. Leopolda glasi: „I s neba ću nastaviti svoj rad oko spasavanja duša!”

Posvećeni izbjeglica

Blaženim je Bogdana-Leopolda Mandića proglasio papa Pavao Šesti, 2. maja 1976, a svetim papa Ivan - Pavao, 1983. I baš kao što su i njihovi preci hrlili u njegovu isposnički skromnu ispovjedaonicu, da mu povjere svoju muku i nađu spas za životne nedaće i tjeskobu duše, tako i danas kolone vjernika-potomaka dolaze na poklonjenje njegovom vječnom počivalištu pod bijelim mermerom.
No, izuzev određenog broja katoličkih vjernika, širem auditorijumu ovdje, u njegovom zavičaju, gotovo da je nepoznat i njegov životopis. Posebno je neznano i da se sv. Leoplod, u više navrata tokom dugog isposničnog života, obraćao direktno Svetoj Stolici, da ga vrati u zavičaj. Kao misionara „za bliženje i pomirenje bratskih istočne i zapadne crkve, te vjernika ostalih konfesija”. Bog sami, valjda, opet i jedini, zna zašto mu ova molba nikad nije uslišena?! Pa je i sv. Leopold preminuo, takoreći, kao „izbjeglica”, nikad ne prihvativši italijansko državljanstvo?!
A, govorio je:
„...Moje je srce s onu stranu mora i ja živim za svoj narod. Molite blaženu Gospu da mi isprosi milost i da, kad ispunim svoje poslanje u Padovi, mogu ponijeti svoje bijedne kosti među svoj narod i za dobro njihovih duša...” Tako je zborio čovjek koji, ispred vazda širom otvorenih vrata u svoje isposničke ćelije, iako počesto bolešljiv i u poznijim godinama sasvim iscrpljen, nikad nije vratio namjernika, nevoljnika, kljastog, ubogog i posrnulog. Nikog, s bilo kakvim biljegom na inače lako ranjivoj ljudskoj duši. Umio je, za to izvjesno veoma obdaren, da pomno sasluša i bogougodno kanališe ljudsku patnju. O tom svjedoče brojni zapisi zahvalnih, onih koji su imali sreće da se s njim susretnu i obrate mu se za života u Padovi. Gdje je rekao i ovu:
„Istina nikad ne stari i jedino je ona uvijek u modi!”

Duhovni most

Samo rijetki, opet, ovdje znaju da je sv. Leopolod Mandić rođen u onoj ovećoj žutoj trospratnici koja dominira novskim Škveorm. Nekog natpisa o tom na vremešnom zdanju, naravno, još nema!? Svojedobno, pod njenim krovom koji inače dugo pamti, još kao mlad slikar, stanovao je i naš znameniti likovni posvećenik Vojo Stanić. Tu danas, takođe slika daroviti Dragan Pečurica. U prizemlju su kafić „Citadela” i sjedište firme „Admiral”. Istina, na čuvenog novskog sveca podsjeća i omanja crkvica podno Belaviste, uz Dom Vojske SCG. Osim u vjerničkoj molitvi, takođe, prisutan je još i u nekim usmenim i nerijetko oprečnim predanjima Novljana. Svojedobno, ideju da imenom. sv. Bogdana-Leopolda Mandića bolje poveže, te da ovim duhovnim „mostom” zbliži Padovu i Novi, nosio je u zamisli, sve do pretprošle godine, i don Ljubo Galić, župnik ovdšanji. Nažalost, prerana smrt je u toj plemenitoj namjeri trenutno pretekla župnika.

Hodočasnička staza

Treći je milenijum i sve opipljivija uzlazna linija interkontinentalnog ekumenizma. Hodočašća i vjerski turizam takođe su aktuelna i sve izraženija kategorija tog modernog i planetarnog „nomađenja”. Nije li, pored ostalog, i zavidno nasljeđe golemog duhovnog dijela i imena ovog Novljanina dovoljna osnova za „tkanje” neke slične hadočasničke staze!?
Jer, počesto su prvi susjedi i ponajbolji učitelji, pa i uzori. Ali, novinarsko nije da se i previše miješa u državna, a osobito božja posla! No, svejedno, za onog ko hoće da razumije, na kraju još samo-i amin i amen!

Minja Bojanić