Jevrem Brkovic: Vuk je Crnogorcima oteo jezik

[Ćipur]

Eto koliko poznaješ istoriju ,kada ti meni ispričaš koliko je tvoj prtađed ubio Crnogoraca u Kotara i kada kažeš ovima koliko ih lažeš ,e onda možemo da pričamo. A drugo moj djed je uvjek bio Četnik koji je ubijo partizane i ustaše i štitio srbe da tvoj prađed nebi silovo još koju srpkinju i da nebi još koje djete odveli u loger eto to ustašo. Šta je dok ti ovde iznošiš neku lažnu istoriju sve ide ljepo čim neko kaže suprotno odmah ga vrjeđaš ,eto takvi ste vi hrvati

Đedov otac, prađed! Kolko je on ubio Srba, u I svjetskom ratu? Znaš li ti uopšte kad je bio I svjetski rat!

[DesertFox]

Neznam o čemu ti pričaš i o kakvim parama iz BiH se nemogu izvuć ni srbi koji čine jednu većinu ,a kamoli crnogorci kao manjina. Crnogorci imaju sreće u BiH što se srbi bore za svoja prava ,pa imaju školstvo na srpskom jeziku ,slušaju svoju istoriju imaju vjeronauku itd,itd. Kao jedna manjina ništa nemogu da urade ,mada ni Crna Gora ništa nije učinjela za nji ili ti nas. Ti izgleda patiš od neke srbo-fobije jel Crnogorci u BiH bez srba nebi dogurali ni do otadžbinskog rata ,a kamoli dalje. Bosna je tipičan primjer gdje se vodi borba protiv pravoslavlja na balkanu ,a koliko vidim ti si neka vrsta hrvata ???

Razpitaj se kad su tvoji predci okrenuli ledja Crnoj Gori i podali se Srbiji. Da se nijeste priklonili fatamorgani velike Srbije, mogli ste bit dio jedne male Crne Gore, koja se mozzda onda ne bi ni ssirila na Iztok. I sad ne biste patili pod ccizmom antipravoslavlja.
Inacce, imam ja rodbinu u Hercegovinu i ne bi se slozzili s tobom. Bili su zadovoljni i svojijem zzivotom i svojijem susjedima Muslimanima ("Bolji su nam stoput od ovijeh nazovi nassijeh"), i svojijem polozzajem u BiH. Onda ste rijessili usreccit ih, od te srecce joss se nijesu oporavili, a neki su zbog vassega junasstva nad muslimanskijem zzenama i djecom, njinijem susjedima zauvijek napusstili i tu vassu sretnu drzzavu i ovi svijet. Samo mucci.

[DesertFox]

Đedov otac, prađed! Kolko je on ubio Srba, u I svjetskom ratu? Znaš li ti uopšte kad je bio I svjetski rat!

Pa, recci mu, ccocce, vidiss e je zastranio - tvoj (pra)djed ka partizan nije ubija Crnogorce no Srbe ccetnike. Da oni ne bi njega ubili. I sve njegove. Ka predci tijeh ccetnika dvadestinu godina prije.

[salex]

Razpitaj se kad su tvoji predci okrenuli ledja Crnoj Gori i podali se Srbiji. Da se nijeste priklonili fatamorgani velike Srbije, mogli ste bit dio jedne male Crne Gore, koja se mozzda onda ne bi ni ssirila na Iztok. I sad ne biste patili pod ccizmom antipravoslavlja.
Inacce, imam ja rodbinu u Hercegovinu i ne bi se slozzili s tobom. Bili su zadovoljni i svojijem zzivotom i svojijem susjedima Muslimanima ("Bolji su nam stoput od ovijeh nazovi nassijeh"), i svojijem polozzajem u BiH. Onda ste rijessili usreccit ih, od te srecce joss se nijesu oporavili, a neki su zbog vassega junasstva nad muslimanskijem zzenama i djecom, njinijem susjedima zauvijek napusstili i tu vassu sretnu drzzavu i ovi svijet. Samo mucci.

Bolje da se okrenem "velikoj Srbiji" nego da nas ustaše pokulju kao po hrvatskoj.

Ne brini se ti za mene bolje se ti raspitaj jel ne pozanješ svoju istoriju ni 1%.

I kojim ti jezikom zboriš jel ti to ušlo od šiptara da šištiš. vidiss ,piškišš ,kakišš

[DesertFox]

Bolje da se okrenem "velikoj Srbiji" nego da nas ustaše pokulju kao po hrvatskoj.

Ne brini se ti za mene bolje se ti raspitaj jel ne pozanješ svoju istoriju ni 1%.

I kojim ti jezikom zboriš jel ti to ušlo od šiptara da šištiš. vidiss ,piškišš ,kakišš

Samo se ti "okrecci". Vecc ti se u glavu svrtilo te ne znass dje udarass. Te utvare cce ti glave docc, ka ssto su ti pamet popile.

[salex]

Znam dobro srbi u hrvatskoj su vjerovali pa su predali hrvatima oružije ,i šta posle bi sve i jedno srpsko selo je zapaljeno ,a stanovništvo pobijeno

[Ćipur]

Znam dobro srbi u hrvatskoj su vjerovali pa su predali hrvatima oružije ,i šta posle bi sve i jedno srpsko selo je zapaljeno ,a stanovništvo pobijeno

Opet nova istorija! :lolblue:

Znaci borbi nije ni bilo! :yipiiii:

Hrvati su bez borbe zauzeli Knin! :lolblue: :loblue:

salex je najveca legenda spamovanja i glupiranja u istoriji interneta!

[Cousteau]

Da, tako je, skroz zanimljivo.

Da dodam još nešto, mi smo od Mađara uzeli ime Beč, a oni su od nas Slovena uzeli ime za Nemce i Nemačku, pa ih i oni zovu tako.

hehe, nisam znao to, jer... znas odakle Slovenima da nazovu Njemce bas tako?

A Madjarice su... ima ih super, neka mjesavina Slovena i plemena iz Azije cijim jezikom govore, mada ovo za slovensko porijeklo ne vjerujem da ce ti zvanicna verzija njihove istorije priznat.

[ssin]

hehe, nisam znao to, jer... znas odakle Slovenima da nazovu Njemce bas tako?

A Madjarice su... ima ih super, neka mjesavina Slovena i plemena iz Azije cijim jezikom govore, mada ovo za slovensko porijeklo ne vjerujem da ce ti zvanicna verzija njihove istorije priznat.

Kažu da je Nemac zato što je nem - to jest ne govori našili. Mađari jesu mešavina kao i svi u Evropi, to njima ne smeta mnogo. Oni u svojoj etničkoj genezi imaju i puno slovenskih elemenata. Od Mađara se inače može mnogo toga pozitivnog naučiti o tome šta je prava nacija, a ne pleme ili verska skupina...posebno mi se sviđa njihov odnos prema istorijskom otomanskom nasleđu, to sam uočio na svojim putovanjima po Mađarskoj...

[Ćipur]

Izlagnje sa simpozijuma "Vuk Karadzic i Crnogorci" odrzanog na Cetinju 5. juna 2004.

JEVREM BRKOVIĆ: VUK KARADžIĆ KAO POSRBITELj BALKANA

I

Danas govoriti o Vuku Karadzicu, a ne dirnuti u njegov mit, bilo bi samo utapanje u mitologiju o ovoj svakako znacajnoj pojavi srpskog i uopste juznoslovenskog devetnaestog stoljeca. I do sada je bilo veoma ozbiljnih pokusaja da se mit o Vuku Karadzicu demitologizuje, ne povrjedjujuci ono sto je u djelu ovog samorodjenog reformatora srpskog jezika i knjizevnosti, posebno utemeljitelja narodne knjizevnosti kao najvece duhovne vrijednosti jednog naroda, u cemu je Vuk, zahvaljujuci svojoj sveukupnoj ponarodjenosti, svakako pretjerivao. Studija Mese Selimovica 'Za i protiv Vuka' je putokaz kako treba prilaziti djelu Vuka Karadzica.
U istorijskom smislu, ili u retrospektivi odnosa Vuka Karadzica i ondasnje Srbije, pa djelimicno i Crne Gore, veoma je zanimljiva teza sto bi bilo s kulturom, knjizevnoscu i uopste narodnim duhom, da Srbija u jednom prelomnom istorijskom trenutku nije posla za Vukom Karadzicem? Ovo se pitanje moze postaviti bez obzira na ceste sukobe Vuka i Milosa Obrenovica, zapravo nerazumijevanje jednog sasvim nepismenog drzavnika i jednog prakticno samouko opismenjenog drzavnog i nacionalnog teoreticara, reformatora i jezikoslovnog prakticara do gotovo banalnog pojednostavljenja i jezika i azbuke.
Prije deset godina je Bogdan Bogdanovic, uz Radomira Konstantinovica, juce a i danas, na zalost, ponizena piramida modernog srpskog duha, postavio pitanje sto bi bilo sa Srbijom da je polovinom devetnaestoga stoljeca, kada se tek konstituisala i kao drzava, i kao teritorija, i kao narod, opredjeljujuci se izmedju jednog evropski obrazovanog, civilizacijski oformljenog i reformisticki usmjerenog Dositeja Obradovica, srpskog Didroa, sa sesirom, i evropskim nacinom odijevanja, i jednog samoukog Vuka Karadzica, sa drvenom stulom i turskim fesom, posla za takodje reformatorom Dositejom, mjesto sto je posla za Vukom sa drvenom stulom, turskim fesom i guslarskom mentalnoscu? Mozda bi to danas bila jedna druga Srbija.
Mozda bi to danas bila jedna druga Srbija i mozda Evropa tu Srbiju ne bi smatrala izvorom balkanskog mraka i konstantne opasnosti za susjede. Ne bi je smatrala zemljom ratova, zlocina, etnickog ciscenja, sovinizma, zemljom ideologije kame i zastave s mrtvackom glavom; zemljom cetnistva i velikosrpstva kao konstantnog nacionalnog programa od Garasanina do Kostunice, mada su obojica sumnjivog srpskog porijekla.

II

Samo je priuceni Vizantinac i odrodjeni Crnogorac Vuk Stefanovic Karadzic u svakoj prilici bio mnogo manje Juzni Sloven a mnogo vise samo Srbin. On je memorijsko ilirstvo i emotivno juznoslovenstvo zamijenio svuda i u svemu racionalnim srpstvom. Vuk se, dosljedno takvoj svojoj opsesiji, kao Srbin ponasao u gotovo svim prilikama, bilo kao skupljac narodnih umotvorina bilo kao etnograf i etnolog, bilo kao istoricar i jezikoslovac. On je sve balkanske etnose vidio i dozivio kao djelove srpskog etnosa, takve ih je i istorijskoj nauci preporucio. Gdje za to nije bilo cak ni dovoljno pretpostavki i indicija, on ih je jednostavno domisljao i od njih pravio svoja istorijska i jezicka ubjedjenja, to jest epsku, jezicku, etnografsku, mitolosku, duhovnu i narodnu mapu srpstva. Od svih velikih balkanskih mislilaca devetnaestog vijeka, samo je vidoviti Vuk Stefanovic Karadzic umio da razmislja i postupa utilitarno i po konceptu neprikosnovenog ruskog velikodrzavlja, primjenjujuci ga na balkanske uslove i na taj nacin posrbljavajuci sve vec postojece narode, praveci, sto se jezika tice, samo donekle ustupke Slovencima, a povremeno i Hrvatima. Naravno, Vuk do kraja zivota nije odustao od svog ubjedjenja da su i to srpska plemena, samo nesto malo drukcija od srbijanskih Srba, Macedonaca i Crnogoraca. Vuk je 'Macedonce' i Crnogorce u svim svojim spisima tretirao samo kao ciste Srbe, s tom razlikom sto je Crnogorcima priznavao vjekovnu drzavnost i rasno, to jest 'fizicesko' prvjenstvo u cijelom srpstvu, dok je, u tom pogledu, kad govori o Makedoncima, bio skrtiji i od samog Jovana Cvijica. Vuk je u ovom mojem kratkom razmisljanju o balkanskom posrbitelju samo metafora o totalnoj potcinjenosti naucne istine, rezimskim, to jest drzavnim i velikodrzavnim interesima i doktrini. Iako je napisao ono cuveno pismo srdzbe i prijekora knjazu Milosu Obrenovicu, pored znacajnih zasluga za srpsku kulturu, Vuk je i tipican asimilator svih balkanskih kultura, naroda i jezika, i to po onoj Garasaninovoj mapi po kojoj na Balkanu postoje samo Srbo-Srbi, Srbo-Crnogorci, Srbo-Hrvati, Srbo-Slovenci, Srbo-Macedonci i Srbo-Bugari. Po toj se nacertanijskoj mapi ide i dalje, cak do Besarabijskih i Bijelih Srba. Iz takvih mapa i takve onovremene mislenosti proizisao je Srpski kulturni klub i nedavni Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, koji nije nista drugo do ovovremeno Garasaninovo Nacertanije s komunistickom velikodrzavnom instrumentalnoscu.

III

CRNOGORCI SU VAZDA SVOJIM JEZIKOM i oruzjem govorili, kliktali, klikovali, kojevitezali, kleli, lelekali, u kam zatucali i svoje dusmane i sebe u svim nuzdama i tmusama, kada im se cinilo da im je mrklo bez svitanja i da ce im se grob na taj svijet propasti! A onda je Vuk Karadzic dospio preko Kotora, uz kotorske strane i pravo na Cetinje. Otkrio je Crnu Goru i u njoj izvorni narodni jezik i mnostvo inkunabula i hrisovulja iz minulih vjekova, ustivanih u manastirskoj riznici kao med u sacu. Jezik je zapisao i shvatio da je to drugaciji jezik i od onog “govedarskog” jadarskog i levackog, i od onog ucenog i pojnog, karlovackog i novosadskog. Crnogorci, a mozda ni Vuk sve do susreta s Kopitarom, nijesu shvatili da ih je Vuk, zapisujuci njihov jezik, ostavio bez jezika, uzimajuci ga kao uzoriti obrazac jeziku koji je on, po beckom i Kopitarovom scenariju pospremio, uniformisao, uprostio i ucinio jasnim i sumadijskom cobaninu i vojvodjanskom seminaristi doslom u Bec da se iskoluje i vospita za Srbiju.

IV

VUK JE CRNOGORCIMA JEZIK ZAPISAO I OTEO IM GA, da bi mi, evo, poslije gotovo dva vijeka, svoj jezik morali od drugih otimati, vratiti mu svoje ime i znacenje. Inkunabule i hrisovulje je iz Cetinjske riznice utovario, uz Njegosevu pomoc, i pravo s njima u Bec, da ih tamo protolkuje, prouci i restaurirane vrati na Cetinje. Jezik nam je vratio kao srpski, a inkunabule i hrisovulje je, za velike pare, po Becu rasprodao, kako bi on, vec i dozivotno katolik, i Ana Kraus, katolkinja po rodjenju, i kcerka Mina, krstena po katolickom obredu (a popravoslavljena udadbom za starijeg beogradskog trgovca), i nekoliko sinova, kao i Mina krstenih, mogli pristojno u Becu zivjeti i on, povremeno, u Tursku Srbiju upadati, pokusavati da kneza Milosa opismeni, a Srbima jezik, sto ga je nasao u Crnoj Gori i Hercegovini, nametne za narodni i knjizevni. Milos ga zamalo nije dao musketati sto Srbiju i Srbe hoce da opismeni i medju kulturne narode uvede. Milos mu je vise no jednom priprijetio “da ce mu i onu zdravu nogu pretuci”. Vuk je, medjutim, i dalje klecao od Beca do Beograda i Cetinja, zapisivao i pokrstavao, davao ime i jeziku i narodu, naravno srpsko, kako bi ugodio jednoj Srbiji, koju je on prije drugih vidio i naznacio kao veliku i svuda i u svemu srpsku. Vuk je sve to radio kako bi ugodio jednoj Srbiji koja jos nije bila iz opanaka i turskog fesa izasla.

Cetinje
5. VI 2004.

[ssin]

Auh. Prvi put čujem da su Dositej Obradović i Vuk Karadžić u nekom ideološkom ili bilo kakvom drugom nesaglasju. To je samo posledica vulgarizacije kulture u korist jeftine dnevne politike i žao mi je što je Brković to rekao, ali činjenice stoje upravo suprotno.

I Dositej Obradović i Vuk Karadžić su u svoje vreme predstavnici glavnih evropskih struja, potpuno u saglasju sa dominantnim tadašnjim duhom u Evropi. Dositej u prosvetiteljstvu, Vuk u romantizmu. Dositej je itekako uticao na Vuka, u nekom smislu je i njegova preteča. I jedan i drugi su moderni za svoje vreme, protiv srednjevkovnih crkvenih dogmi. Posmatranje bilo jednog ili drugog u smislu nekakvog ultranacionalizma je besmisleno. Oni su Evropljani, Srbi i ponosim se njima. Ko želi više o tome da sazna, neka traži i čita.

Knjige, knjige braćo a ne zvona i praporci.

[Ćipur]

Vuk je bio ultrancaionalista.
Pa napravio je današnju srpsku naciju. Malo li je

[ssin]

Vuk je bio ultrancaionalista.
Pa napravio je današnju srpsku naciju. Malo li je

Čuj, da je danas živ budi 100% siguran da bi govorio drugačije, saglasno modernom vremenu, shvatanjima i situaciji. Budi siguran da bi bio na strani suprotnoj od današnjeg nacionalizma i klerikalizma. Bio bi neki ugledni intelektualac i pomiritelj verovatno. Pa i on sam još za života uviđa mogućnost da "ćemo se podeliti po veri" i prvi to u stvari i kaže. Mislim da se to ne vidi dovoljno, ali Vuk je prilično bitan za modernu hrvatsku naciju, mada današnji nacionalisti to nikada neće priznati. To je žalosno. Mislim, spočitavati nekom nešto u trenutku kad 90% naroda nema nikakvu nacionalnu svest je bezveze. Nema Vuk ništa, ali baš ništa protiv crnogorske, hrvatske ili bilo koje druge nacije. Ali toga tada NIJE BILO u smislu u kojem DANAS postoji, kao što ni srpske nacije nije bilo u smislu u kojem danas postoji, samo je srpska nacionalna ideja krenula malo ranije.

edit: i da dodam, i u Srbiji danas totalno je bezveze uzimati Vuka kao nekakvu nacionalističku ikonu. Ali to su Srbi: za desetak godina i Đinđić će postati nacionalistička ikona. A živi smo svedoci "lika i dela" dotičnog političara.

[Ćipur]

Patrik Geri: Projektovanje jezika i ideologija u daleku prošlost

Filologija je ostala oruđe nacionalizma. Na način koji podseća na Fichtea, koji je insistirao da samo prirodni jezik stavlja ljude u pravi odnos prema svetu, francuski filolozi tvrdili su da su književna dela srednjovekovne Francuske "autohtone biljke, spontano nikle na tlu otadžbine". Tako se, ironično, desilo da, dok je francusko traganje za "naučnom" filologijom bio pokušaj bekstva od "romantizma", "romantizam" se u suštini doživljavao kao "germanstvo"; da bi to postigli, francuski filolozi koristili su isto ono oruđe koje je koristio nemački nacionalizam. Filologija koja je iz toga nastala, nije bila ništa manja glorifikacija romantizovanog pogleda na srednji vek nego što je bila glorifikacija francuskog samostvorenog mita o naučnoj egzaktnosti. Tokom ovog procesa, republikansko osećanje "građanina", nezavisno od bilo kog istorijski opravdanog nacionalnog jezika i kulture, bilo je odbačeno u korist etničkog nacionaliste.
Širom Evrope, pogubni uticaji filološke metode identifikovanja naroda pomoću jezika bili su ogromni.
Najpre, beskrajne gradacije velikih lingvističkih grupa u Evropi usitnjene su naučnim pravilima u odvojene jezike. Pošto se pisana i govorna stvarnost nisu u potpunosti poklapale sa ovim veštačkim pravilima, "zvanični" oblici - obično sistematizovane verzije nekog lokalnog dijalekta često neke politički moćne grupe ili važnog grada - izmišljali su se i nametali preko državnog školskog sistema. Kao rezultat toga, lingvističke granice postale su mnogo rigidnije, a cele tradicije, usmene, a u nekim slučajevima čak i pisane, bukvalno su nestale pod pritiskom da se koristi "standardni" jezik. Ovo je za posledicu imalo ništa manje nego virtuelne, izmišljene jezike, među kojima su ne samo tako očigledni slučajevi kao što su ukrajinski, bugarski, srpski, hrvatski, slovenački, litvanski, hebrejski, norveški, irski, holandski i rumunski nego i, na suptilnije načine, takođe nemački i italijanski.
Ne iznenađuje što su zagovornici ovih "standardnih" jezika u početku težili da ih pripišu stvarnim ili željenim političkim granicama. U retkim slučajevima, cela populacija date društvene zajednice zaista je govorila čak i favorizovani dijalekt tog jezika. Čak i u zemlji kao što je Francuska, sa viševekovnom tradicijom političkih granica, i u kojoj su se norme o pravilnoj upotrebi jezika razvijale vekovima, verovatno da 1900. godine nije mnogo više od 50 odsto francuskog stanovništva govorilo francuski kao maternji jezik. Ostali su govorili varijante romanskih jezika i dijalekata, dok su keltski i germanski jezici bili dominantni u Bretanji, Alzasu i Loreni. U drugim slučajevima, nacionalni jezik govorila je sasvim određena manjina, kao u Norveškoj, ili su ljudi koristili različite jezike za razne svrhe i u različitim kombinacijama u trgovini, kulturi, politici ili kod kuće. Tako su se svuda pojedinci, porodice i zajednice našli izolovani od "nacionalnog jezika" i pod pritiskom da se odreknu svojih jezičkih tradicija. Ovo je moglo da znači mnogo toga, od prostog usvajanja rečnika, standardnog izgovora i modifikovanih sistema sufiksa i prefiksa, kao u slučaju stanovnika Holandije, ili odbacivanje dijalekata ili starih lingvističkih tradicija, kao što je bilo s provansalskim jezikom na jugu Francuske. Konačno, to je moglo da znači učenje jezika u državnim ili od države opunomoćenim školama, koji je pripadao sasvim različitoj lingvističkoj porodici, kao što je bio slučaj sa Britima (Bretoncima) i Baskijcima u Francuskoj, ili Rumunima i Slovenima u Ugarskoj.
Rezultat je bio da su ambiciozni nacionalni školski programi, uključujući jezička uputstva one vrste koje je podržavao Stein, postali ključni u stvaranju populacije sposobne da se služi nacionalnim jezikom. Obrazovne institucije postale su tako mesta za stvaranje nacije-države, kako putem usađivanja nacionalne ideologije tako i, daleko suptilnije, kroz širenje nacionalnog jezika kao oličenja ove ideologije. Jezik je postao sredstvo učenja nacionalne istorije "naroda" čiji je jezik bio i čije je aspiracije izražavao. Međutim, nova filologija omogućila je nacionalističkim prosvetiteljima i ideolozima da idu čak i dalje: omogućila je stvaranje nacionalne, "naučne" istorije koja je projektovala i nacionalni jezik i nacionalnu ideologiju u daleku prošlost.
Ovo projektovanje bilo je moguće jer je trijumf filologije imao još jedan, isto poguban, uticaj na razvoj nacionalizma. Jednom, kada su se nacionalni jezici učvrstili - barem u teoriji, ako još ne na usnama stanovništva - pravila indoevropske filologije omogućila su lingvistima da ovim jezicima pripišu drevne prazavičajne tekstove, neke stare i više od hiljadu godina. Tako su lingvisti mogli da govore o drevnim spomenicima svojih naroda: najstariji tekstovi na "germanskom" datiraju iz osmog; na "francuskom" iz devetog; na "slovenskom" iz jedanaestog; "jermenskom" iz šestog veka.

http://www.danas.co.yu/20071105/feljton1.html

[Ćipur]

Gospodin Geri je jasno i fino objasnio kako su mnogi Crnogorci posrbičeni, kako su dobili srpsku svijest, to jest svijest naroda koji ima vurtuelni jezik, konstruisani, kako su Crnogorci dobili svijest virtuelnog - srpskog naroda (naroda sastavljenog od 10 naroda).

Da li je gospodin Geri plaćenik CIA, Vatikana, Kominterne, kad ovako piše za "srpski" jezik?
O ne, Ćipur je kriv što ga je citirao. Da to je to.

:zzz:

[Ćipur]

Slavko Perović, 1995. godine, 10 godina prije DPS-a i Mila Đukanovića: "Ja govorim crnogorskim jezikom.... "

[Ćipur]

MITROPOLIT AMFILOHIJE ODRŽAO PREDAVANJE O JEZIKU


Maljem od gluposti razbijaju glave profesorima

Na molbu Aktiva nastavnika i profesora srpskog jezika mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije održao je sinoć u Nikšiću predavanje na temu "Jezik, predanje i kultura kao osnovi narodnog bića". Na stotine Nikšićana imalo je priliku da čuje priču o nastanku jezika na ovim prostorima i njegovom uticaju na društvo, nekad, a posebno sada. Govoreći o jeziku kao nečemu što je u prirodi ljudskog bića i uma, Amfilohije navodi da je njegovo cijepanje i razjedinjavanje zločin koji se ne smije naumiti a kamoli desiti.
- U posljednje vrijeme u Crnoj Gori ne govori se samo o novom čovjeku, već je na djelu reinterpretacija sveukupne naše istorije. Na djelu je titanski pokušaj promjene identiteta bića Crnogoraca. Ko ugrožava jezik jednog naroda, on ugrožava i njegovo postojanje. U tom poduhvatu ima nečeg orvelovskog, nihilističkog, demosnkog, bilo da je taj svjestan toga ili ne. U Crnoj Gori našoj maloj i raspetoj, na djelu je upravo jedan takav poduhvat - rekao je mitropolit.
Za one koji su se, po njegovim riječima, odlučili da jednu svetinju kakva je jezik, razdijele i nazovu nekim drugim imenom, kaže da su novi učitelji i prosvetitelji, koji su započeli jednu marksističku ideologiju, ali mnogo dublju nego što izgleda da jeste.
- Stvaraju nove diobe, stravičnu mržnju, zlo koje nema u sebi iskonskog i pravog sadržaja. Lako je iz toga prosuditi odakle se sada rađa i smišlja novi jezik. Uzmite dijalekte, ili izgovor nekog slova u tom dijalektu u jeziku, i na tome insistirate, a ako vas u tom naumu podrži još i Ministarstvo prosvjete, pa onda i vlast, onda tvoja glupost postaje zakon i pravilo života. Odnosno, u sadašnje vrijeme, to postaje malj kojim se razbijaju glave nikšićkih profesora srpskog jezika i teško tome ko se usprotivi jednom takvom malju - utemeljenom na neznanju - istakao je Amfilohije, dodajući da se nada da je ovo vrijeme prolazno jer mnogo dublje počivaju korijeni našeg naroda od jednostranosti i zabluda ljudskih.

B.Brašnjo

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...3&clanak=13183

[Ćipur]

INSTITUT ZA CRNOGORSKI JEZIK OTKRIVA


"Gorski vijenac" prevođen na srpski


Direktor Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje prof.dr Vojislav Nikčević izjavio je na jučerašnjoj konferenciji za novinare da upotrebu jezika i pisama manjinskih naroda u Crnoj Gori u budućem Ustavu treba propisati u skladu sa Poveljom o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama.
-Uz to bi dobro bilo da crnogorski Srbi u javnoj upotrebi koriste službeni pravopis srpskog jezika iz Srbije, Bošnjaci bosanskog (bošnjačkog) iz Bosne i Hercegovine, Hrvati hrvatskog jezika iz Hrvatske i Albanci pravopis albanskog jezika koji tradicionalno upotrebljavaju - kazao je Nikčević, ističući da je Matica crnogorska 2000.godine obznanila deklaraciju Crnogorski kao maternji jezik, a Ministarstvo prosvjete i Vlada Crne Gore usvojili neutralni tradicionalni naziv "maternji jezik i književnosti" kao nastavni predmet.

Stručni saradnik Žarko L. Đurović, u svom govoru na temu "Crnogorci nijesu Srbi" ustvrdio je da su standardni srpski jezik i njegova norma udaljeni od stvarne crnogorske književne tradicije, a kao najbolji dokaz naveo "Gorski vijenac".
-Dušan Bogosavljević preveo je 1927. godine "Gorski vijenac" na srpski jezik. On je to uradio da bi čitaoci iz Srbije mogli da čitaju Njegoševo djelo, čiji je original za njih bio nerazumljiv - rekao je Đurović.

Da spriječimo dalju diskriminaciju bilo kakve vrste, pa i jezičke, ustavno ćemo zaštititi crnogorski jezik koji smo naslijedili, ne od Srba, no od naših predaka i prenijeti ga potomstvu kao nemjerljivo blago crnogorskog naroda - poručio je Đurović.

N.M.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...4&clanak=15508


Obična manipulacija

Lj. BOŽANOVIĆ, 20.11.2004 18:40:54

STRUČNI saradnik Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje Žarko L. Đurović ustvrdio je nedavno da su standardni srpski jezik i njegovi koreni udaljeni od stvarne crnogorske književnosti. Kao glavni argument naveo je podatak da je Dušan Bogosavljević 1927. godine “preveo” “Gorski vijenac” na srpski jezik kako bi ga razumeli čitaoci u Srbiji.
Ova izjava izazvala je brojne reakcije a poznati lingvista Radmilo Marojević tvrdi da se radi o običnoj manipulaciji:
- Nije to nikakav prevod već je “Gorski vijenac” pretvoren u pripovetku. To u stvari znači da je reč o adaptaciji pesničkog teksta u prozu. Da se vidi kako bi to delo izgledalo kao pripovetka. A pošto je taj koji je to radio ekavac, on je to i uradio na ekavici. Doduše, ima slučajeva da se neko delo iz stare epohe prevodi na novi. “Gorski vijenac” je napisan na srpskom jeziku i može se prevesti samo na jezik koji nije srpski.
On ističe da se ovde radi o činjenici da pojedini autori neke aspekte “Gorskog vijenca” ne razumeju.
- Ali greške ne prave samo oni koji su ekavci nego i oni koji su ijekavci. Kao što mnoge stvari u “Gorskom vijencu” i NJegoševo pevanje nije razumeo ni Žarko Đurović koji je napisao knjigu “Crnogorski jezik u Gorskom vijencu”.
“Gorski vijenac” štampan je 1847. godine u Beču, a deo rukopisa i prvo izdanje čuvaju se danas u Biljardi na Cetinju.
- Rukopis “Gorskog vijenca” pronađen je u Beču ali samo stihovi od prvog do 1528. Znači nije potpun i u tom rukopisu nije bilo ni lica. Doduše kasnije je rukopis pronađen ali je posveta pisana rukom NJegoševog sekretara Milorada Medakovića. Taj rukopis je poklonjen posle Prvog srpskog rata kralju Aleksandru i on ga štampao pre rata, u LJubljani. Kasnije je rukopis fototipski nekoliko puta objavljivan, a najbolje je izdanje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti iz 1985. godine. Iz Dvorske biblioteke u Beogradu rukopis je prenet na Cetinje u Biljardu - dodaje Marojević.

Njegoš kao dramaturg

U BILjARDI se nalaze dragocena dokumenta i stvari koje su bile deo života velikog crnogorskog vladike i pesnika. Među njima je sačuvan i papir, gde je NJegoš čak naveo i imena ljudi koji bi u nekoj mogućoj predstavi glumili likove iz “Gorskog vijenca”.
Za vreme kratkog NJegoševog života nije poznato da je ova ideja javno zaživela, mada se ne isključuje mogućnost da je ona izvedena u nekom intimnijem društvu pred očima samog autora.

http://www.novosti.rs/code/navigate....t=69706&datum=

[Ćipur]

Intervju: Pol-Luj Toma

Njegoš pripada i Francuzima


Mnogo je teže razumeti književno delo nego reći da li ono pripada hrvatskoj, srpskoj, bosanskoj ili bošnjačkoj književnosti

Pol-Luj Toma (Foto D. Ćirkov)

U Francuskom kulturnom centru u Beogradu danas u 18 časova biće predstavljene pripovetke Radoja Domanovića, koje je na francuski jezik prevela Kristina Šalub. Na promociji će govoriti Ivan Čolović, antropolog, Bojan Đorđević, naučni saradnik Instituta za književnost i umetnost, i Pol-Luj Toma, šef katedre za bosanski, hrvatski, srpski, crnogorski na Univerzitetu Pariz 4 Sorbona.
Pol-Luj Toma (55) jednom do dva puta godišnje dolazi u Beograd gde je od 1985. do 1991. bio lektor za francuski jezik na Filološkom fakultetu. Doktorirao je na temu „Govori Niša i okolnih sela”, a mentor mu je bio akademik Pavle Ivić.

Recite nam nešto više o istorijatu katedre na kojoj predajete. Koliko imate studenata, gostujućih lektora…
Katedra za srpsko-hrvatski jezik i jugoslovenske književnosti osnovana je 1972. godine, a ovaj jezik se učio i ranije kao pridruženi drugim grupama. Posle šest godina provedenih u Beogradu, posle Mišela Obena, 1991. došao sam na mesto šefa ove katedre. Tada smo imali dva lektora, iz Zagreba i Beograda (Milena Kundaković). Zahvaljujući podeli jezika zatražio sam više lektorskih mesta. Sada ih imamo iz svih oblasti: BiH, Hrvatske i Srbije (Boris Lazić), a pokušaćemo da imamo i iz Crne Gore ako se odluče za svoju jezičku normu.

Sarađujete li sa Srpskim kulturnim centrom u Parizu?
U zavisnosti od toga šta mi ili oni imamo za ponudu. Promocija Domanovićevih pripovedaka na francuskom, zbog koje sam u Beogradu, u srpskom centru u Parizu biće održana iduće nedelje. Što se tiče nabavke knjiga, dobijamo ih direktno od Narodne biblioteke Srbije i Matice srpske iz Novog Sada, i mogu reći da smo najbolje opremljeni knjigama od svih država u kojima se uče ovi jezici koje predajemo.

Na sajtu Sorbone stoji naziv katedre za „bosanski, hrvatski crnogorski, srpski”. S obzirom na to da ovaj naziv uskoro neće moći da stane u indeks, kako gledate na ovaj odraz političke situacije na jezik?
Moći će, ako se pišu samo inicijali. U Hagu koriste skraćenicu BHS… Katedra se zove za „srpski, hrvatski, bosanski” i tako piše u diplomi. Međutim, abecednim redom na francuskom glasi tako kako ste rekli. Nisam oduševljen tim nazivom, ali toliko se već svima pravdam da mi je dozlogrdilo. Šta god da radim, uvek ću nekome da se zamerim a po tom pitanju su i naučnici ovde podeljeni. Nema zadovoljavajućeg rešenja, i treba tražiti najmanje loše rešenje, a studenti na diplomi moraju imati dokaz da znaju sve te standarde ako žele, na primer, da se zaposle u Bosni, ili Hrvatskoj… U pitanju je svakako jedan jezik sa različitim jezičkim standardima. Pošto je u Crnoj Gori jedan od zvaničnih naziva i crnogorski jezik dodaćemo onda i taj naziv.

Pomenuli ste crnogorski jezik…
Problem sa Crnom Gorom je što je komisija koja rešava ta pitanja vrlo podeljena. Mi smo naziv prihvatili kad se pojavio, ali neće biti ozvaničen dok ne bude po Ustavu Crne Gore, i za sada nema razmene lektora sa Crnom Gorom. Voleo bih na ovom mestu da dodam da sam toliko radio na širenju srpskog jezika, i bio prvi stranac koji je objavio rad u Srpskom dijalektološkom zborniku, pa mislim da sam zaslužio da steknem i srpsko državljanstvo. Čitam da se trenutno mnogo piše o srpskom i crnogorskom državljanstvu vaših poznatih glumaca pa, eto, navodim i svoj primer.

Kod nas se ovih dana povela rasprava jer se jedna knjiga pojavila u prevodu, ili redakturi, sa srpskog na hrvatski. Kako Vi svojim studentima približavate ovu problematiku?
Mi se ne bavimo prevođenjem sa srpskog na hrvatski, i biće mi zanimljivo da to vidim. Po mom sudu reč je više o hrvatizaciji srpskog teksta ili posrbljenju hrvatskog. To je stvar dobre volje. Ne vidim, za sada, razlog za prevod osim u slučaju političkih zvaničnih tekstova. Znam da su filmovi srpski titlovani na hrvatski i da je to izazvalo smeh kod hrvatskih gledalaca, jer su i neke psovke ublažavali pri prevodu. Postoji Rečnik manje poznatih reči, kao što je slučaj kad čitate Andrića ili Sremca, i možda bi to bilo rešenje. Ne mogu da verujem da neki hrvatski intelektualac ne može da čita tekst na srpskom, osim ako ne zna ćirilicu.

Kako gledate na svojatanja Andrića i Njegoša?
Koliko vidim, ne uzimaju u obzir šta bi oni sami rekli na to! Pozitivno je ako svi hoće da ih prisvoje jer onda smatraju da su oni dobri pisci. I Njegoš i Andrić, kao velikani, pripadaju svima, pa i nama Francuzima. Isto je sa Šekspirom. Zašto bi on bio vlasništvo Engleza? Mislim da su u Crnoj Gori rekli da je Njegoš crnogorski pisac koji piše na srpskom jeziku. A opet, neki kažu da bi se novi standard crnogorskog jezika oslanjao baš na Njegoša, a on te razlike nije uzimao u obzir... Šta je kriterijum? Ako se oslanjamo na ono što je sam pisac mislio, ono što sad čitaoci misle, ili njegove teme, onda je Andrić i srpski, i bosanski i hrvatski pisac. Hrvati ga uzimaju kao hrvatskog ali su ga stavili i u leksikon stranih pisaca.

Sigurno predajete i dubrovačku književnost?
Predajemo i dubrovačku kao književnost 16. i 17. veka. Da li treba reći da je srpska zato što je na štokavskom ili je hrvatska zato što je sada to hrvatski prostor? Ne moramo da stavljamo etikete, svako zna gde je Dubrovnik. Važno je čitati, učiti, voleti dubrovačku književnost jer je ona deo svetske književnosti a ne raspravljati gde ona pripada. Mnogo je teže razumeti i pročitati te književnosti nego reći da li je hrvatska, srpska, bosanska ili bošnjačka.

Preveli ste Sterijine „Rodoljupce”, da li još nešto planirate?
Nedavno sam izdavaču dao prevod „Pokondirene tikve” i „Kir Janje”. Na fakultetu imamo radionicu gde se u okviru mastera studenti odlučuju za prevođenje. Mogu reći da je veliko interesovanje za Nušića i Glišića. Na francuski su prevedeni najveći pisci 20. veka (Andrić, Crnjanski, Kiš), pa Basara, Petković, Pištalo. Šteta je što nema prevoda velikana iz 19. veka, i što više vreme prolazi manje su šanse da budu prevedeni. Za vreme rata prevođeno je više, pa se književnost našla u poziciji da nam objašnjava situaciju na Balkanu. „Životopis Malvine Trifković” Mirka Kovača preveden je jer se u njemu govori o srpsko-hrvatskom braku koji se loše završava, a to onda daje objašnjenje za srpsko-hrvatski konflikt.


Mirjana Sretenović
[objavljeno: 03/02/2009]

http://www.politika.rs/rubrike/inter...cuzima.lt.html

[Ćipur]

Za doktorske studije crnogorski pravopis


NJEMAČKI PENZIONISANI SUDIJA RAJNALD EKHART OBIŠAO GRADOVE CRNE GORE NE BI LI ŠTO BOLJE SAVLADAO JEZIK


Podgorica – “Ovdje sam na radnom odmoru, da bih usavršio vaš jezik”, kaže uz široki osmijeh 73-godišnji Njemac Rajnald Ekhart, postdiplomac na Humboltovom univerzitetu u Berlinu na Katedri za južno-slovenske jezike i književnosti.
Ekhart, koga prijatelji zovu Aldo, po profesiji sudija, proteklu sedmicu proveo je obilazeći gradove Crne Gore i razgovarajući sa ljudima, ne bi li se što bolje pripremio za usmenu odbranu magistarskog rada “Ustav Knjaževine Crne Gore iz 1905. godine kao predmet kulturološke analize".
“Puno pričam sa ljudima, a Crnogorci su često oduševljeni kada vide da jedan Njemac zna prilično dobro njihov jezik”, kaže Aldo.
Ekhartu, koji odaje utisak ozbiljnog čovjeka, ali krajnje neopterećenog balkanskim brigama, ovo nije prvi susret sa malom zemljom na južnom Jadranu.
“Moj otac je bio inženjer u Berlinu, i nakon Drugog svjetskog rata, pošto za njega nije bilo posla u Njemačkoj, prihvatio je ponudu Jugoslovenske vlade da dođe da radi u zemlji u kojoj je počinjala obnova”, priča Aldo, koji je rođen 1936, godine kada su održane čuvene Berlinske olimpijske igre, na kojima je Hitlerova nacistička stranka promovisala svoj režim.
Godine 1948, voz pun njemačkih inženjera i tehničara te njihovih porodica krenuo je iz Berlina, preko Čehoslovačke i Mađarske do Vojvodine. Među njima je bila i sedmočlana porodica Ekhart.
Aldo se dobro sjeća dolaska u Suboticu i raspoređivanja stranog kadra. Njegov otac dobija, na zapovijest savezne komisije, posao u tada najmanjoj jugoslovenskoj republici, što ga ne čini, kaže on, naročito srećnim.
“Bio je razoračaran. Želio je da radi u Ljubljani, Zagrebu ili Beogradu, ali je dobio posao ovdje, u Crnoj Gori”, prisjeća se uz osmjeh Aldo.
Nakon dolaska u tadašnji Titograd, porodica Ekhart doživljava novo razočarenje – posao inženjera nije podrazumijevao djelatnost u Titogradu, nego rad na izgradnji kombinata drvne industrije u Mojkovcu.
Porodica Ekhart kamionom je krenula u svoje novo prebivalište... I dok je učestvovao u obnovi i izgradnji postradale zemlje, njemački visokokvalifikovani inženjer Ekhart djecu je upisao u mojkovačku školu.
“Nikako nijesam znao vaš jezik. Moj otac je tada uprkos tome kazao: svejedno, ti ćeš u školu. I bilo je tako. Dva-tri mjeseca sjedio sam u klupi kao kamen, nijesam govorio, nijesam ništa razumio”, prisjeća se Aldo perioda kada je imao 12 godina.
Vremenom, razumijevajući pojmove iz matematike, fizike i hemije, on počinje da 'ulazi' u jezik, da bi na koncu bio upisan u redovne đake, i sa sobom ponio diplomu polumature.
“Mojkovac je tada imao samo sedmogodišnju školu, i sa polumaturom, to je bio kraj mog školovanja u tom gradiću”, priča Aldo na crnogorskom jeziku koristeći ispravno gramatička pravila.
Inženjer Ekhart radi, osim u Mojkovcu, i kao inspektor za cijelu Crnu Goru, sa konkretnim zaduženjem – nadgledanje rada fabrika. Ipak, zbog daljeg školovanja djece, njemačka familija dolazi do nepremostivih problema, jer, kako tvrdi Aldo, nije bilo izvodljivo da sa 13/14 godina on započne samostalan život u Bijelom Polju ili Titogradu. Zbog toga se Ekhartovi 1950. godine vraćaju u Berlin.
“Bilo mi je krivo što odlazimo. Bio sam očaran prirodom u Mojkovcu, vodom rijeke Tare – hladnom, čistom, Biogradskim jezerom i Bjelasicom… osjećao sam se tada kao planinski jarac”, kaže uz osmjeh.
Nakon povratka u Berlin, koji je Aldu, kako tvrdi, teško pao, on nailazi na teškoće novog privikavanja.
“Kad sam se vratio u Njemačku, bio sam crnogorski divljak. U školi sam se tukao, a u svjedočanstvu su mi napisali da moram da dobijem bolje ocjene iz vladanja... Tek tada sam ostavio Crnu Goru iza sebe, a isto tako, nažalost, i - samo skromno - znanje svoga, kako su ga tada zvali - 'srpskog' jezika”, priča on. U Berlinu Aldo je položio maturu, pa onda redovno svršio pravni fakultet. Godine1959. ženi se Njemicom, i često odlazi na putovanje u Dalmaciju.
“Od tada, gotovo svake godine dolazim sa suprugom, sinom i kćerkom na odmor u Jugoslaviju. Ostao sam privržen svojoj ljubavi”, priča uz gotovo materijalizovanu nostalgiju.
Do svoje 62. godine, Aldo radi kao sudija u Berlinu, kada odlazi u penziju i počinje da uči, prvo kao gostujući student južnoslovenske jezike.
“Moja žena se nadala, nakon moga penzionisanja, da ćemo više putovati. Zato, kada je čula da ću da studiram, bila je i tužna i vesela u isto vrijeme”, priča.
Nakon tri godine, u toku kojih redovno sluša predavanja, 2001. godine zvanično se upisuje na fakultet.
“Sada sam na kraju studija, u decembru bi trebalo, ako sve bude u redu, da magistriram”, kaže ponosno. Dodaje da njegovoj supruzi ponekad zasmeta kada joj on otkaže odlazak u bioskop ili pozorište sa objašnjenjem da ne može da ide, da mora da “završi zadatak za fakultet”.
Poslije decembra, kaže, planira da se odmori, dođe opet u Crnu Goru, ali na pravi odmor, bez obaveza.
“Tako ću proslaviti položeni magistarski ispit”, kaže.
Ipak, dodaje da ga mentor nagovara da ide dalje i da upiše i doktorske studije.
“Ako budem zdrav, upisaću. Najviše me interesuje crnogorski jezik i novi pravopis. Podržavam osamostaljenje crnogorskog jezika”, završava svoju priču Rajnald Ekhart.

Mojkovac ga je zaboljeo

Prvi put, nakon konačnog rastanka sa Crnom Gorom, Aldo odlazi sa svojim roditeljima, braćom i sestrama opet u Mojkovac 1971. godine.
“Bio sam razočaran. Kao mladić sam gledao kako pokušavaju da izgrade taj gradić kao moderan, vladao je optimizam, postojala je želja da se potisnu stari običaji, bilo je nade... Dvadesetak godina kasnije, vidim prljavu rijeku Taru, kombinat je pružio utisak razvaline... to nas je boljelo”, priča.
Dodaje da je potom još dva puta otišao u Mojkovac i da se potvrdilo negativno viđenje njegovog dvogodišnjeg zavičaja.
Slučaj Mugoša potpuno jasan
Ekhart, koji redovno preko online izdanja crnogorskih medija prati sva dešavanja, ističe da je slučaj Mugoša - “Vijesti” za njega potpuno jasan.
“Žestoko ponašanje gradonačelnika Mugoše je sramotno, i da se tako nešto desilo u Njemačkoj, funkcioner bi morao da se povuče, bez odlaganja. U Njemačkoj pozicija štampe je jača nego ovdje”, primjećuje on.
“Saznajem od crnogorskih sagovornika da mnogi ljudi ovdje nijesu zadovoljni. Zarade su niske a cijene prilično visoke. Čujem da u Crnoj Gori vladaju bogataši, a da je narod sve siromašniji. Onda se čudim što isti ti ljudi na izborima pretežno glasaju za 'već vječno' vladajuću koaliciju”, kaže Aldo.


Tanja PAVIĆEVIĆ

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=314581

[Ćipur]

USTAVNI SUD NIJE PRIHVATIO INICIJATIVU DA JE USLOV ZA PRIJEM U DRŽAVLJANSTVO DISKRIMINATORSKI

Crnogorski jezik se mora znati



Podgorica - Uslov da onaj ko traži prijem u crnogorsko državljanstvo mora znati osnove crnogorskog jezika nije diskriminatorski i asimilatorski, kako je to u inicijativi za ocjenu ustavnosti ustvrdio podgorički advokat Mlađen Mićović, ocijenio je juče Ustavni sud.
Zakonom o crnogorskom državljanstvu predviđeno je da državljanstvo prijemom može steći osoba koja, između ostalog, “ima znanje crnogorskog jezika u mjeri koja omogućava osnovnu komunikaciju”.
U Mićovićevoj inicijativi se navodi da su osporenom odredbom oni koji govore srpski, bosanski, albanski ili hrvatski jezik podvrgnuti diskriminatorskim ograničenjima u sticanju prava na državljanstvo u odnosu na one koji govore crnogorski jezik, bez obzira na to što je i njihov jezik u službenoj upotrebi u Crnoj Gori. Mićović je naveo da osporenu odredbu treba dovesti u vezu sa ustavnim garancijama o zabrani asimilacije, kao i sa ustavnim načelom o ravnopravnosti.
“Osporenom odredbom ne povređuje ni odredbe službenoj upotrebi jezika kao ni princip zabrane asimilacije. Crnogorski jezik je Ustavom definisan kao službeni, državni, zvanični jezik a samim tim je označen kao jezik koji se koristi na čitavoj teritoriji države, i njegova upotreba u službenim odnosima se uvijek podrazumijeva. Službena upotreba, srpskog, bosanskog, albanskog i hrvatskog jezika u generalnom smislu garantuje se svim građanima, pa i pripadnicima manjinskih naroda, zbog čega se ne može dovesti u kontekst sa povredom ustavnog načela o zabrani svake asimilacije, tako i jezičke jer se nijedno lice s obzirom na jezik kojim govori, identitet, ili bilo koju ličnu osobenost i pripadnost, ne isključuje niti ograničava u postupku sticanja crnogorskog državljanstva”, kazala je sudija izvjestilac Desanka Lopičić.

“Ustavom je propisano da je službeni jezik u Crnoj Gori crnogorski i da su u službenoj upotrebi srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik, da se prava i slobode ostvaruju na osnovu Ustava i potvrđenih međunarodnih sporazuma i da su svi pred zakonom jednaki bez obzira na bilo kakvu posebnost i lično svojstvo. Evropskom konvencijom o državljanstvu potpisano je da državljanstvo označava zakonsku vezu između jednog lica i jedne države i ne ukazuje na etničko porijeklo tog lica, kao i da svaka država treba da odredi po svom vlastitom pravu ko su njeni državljani. Međunarodno pravo ne reguliše jedinstvena pravila o sticanju i prestanku državljanstva, već ta pitanja uređuje po opšteprihvaćenom stanovištu i one spadaju isključivo u nadležnost svake države, uz obavezu primjene osnovnih principa koji su utvrđeni međunarodnim aktima, posebno u dijelu koji se odnosi na poštovanje ljudskih prava i poštovanje principa nemiješanja u unutrašnje stvari države”, rekla je Lopičić.

Ona je rekla da se državljanstvo stiče pojedinačnom odlukom na osnovu pravila koja donosi svaka država posebno, i koja su od države do države različita.
“Ustavom je propisano da u Crnoj Gori postoji crnogorsko državljanstvo, da država štiti prava i interese crnogorskih državljana i da crnogorski državljanin ne može biti prognan niti izručen drugoj državi, osim u skladu sa međunarodnim obavezama Crne Gore. Osim navedenih načela, o utvrđivanju zaštite crnogorskog državljanina Ustav ne uređuje način i postupak sticanja državljanstva, već to ovlašćenje daje zakonodavcu, da uz poštovanje ustavnih principa uredi način ostvarivanja ovog prava. Odredbom nije narušen nijedan ustavni princip na koji se ovom inicijativom ukazuje. U odnosu na ustavno načelo jednakosti pred zakonom, osporena odredba se ne može dovesti u pitanje, jer se uslov znanje crnogorskog jezika u mjeri koja omogućava osnovnu komunikaciju za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, primjenjuje na svakog stranca koji pokrene postupak prijema u crnogorsko državljanstvo i nijedan stranac, koji dođe u pravnu situaciju da na njega bude primijenjena navedena odredba ne stavlja se u povoljniji položaj u odnosu na sve na koje se ta odredba odnosi”, kazala je Lopičić.
Ona je navela da se odredba zakona ne može dovesti u pitanje ni u odnosu na načelo opšte zabrane diskriminacije.
“Osporena odredba ne sadrži diskriminatorna ograničenja u odnosu na Ustav, niti u smislu u kojem Evropski sud za ljudska prava tumači ograničenja, jer se njome ne pravi bilo kakvo razlikovanje po ličnim svojstvima lica koja podnose zahtjev za prijem u crnogorsko državljanstvo, pa ni po osnovu jezika kojim govore. Ostvarenje prava na crnogorsko državljanstvo zakonodavac nije uslovio nacionalnom pripadnošću, etničkim porijeklom, jezikom niti bilo kojim razlikovanjem po osnovu ličnih svojstava koja podnesu zahtjev za prijem u cnrogorsko državljanstvo i da zakonodavac propisivanjem osporenog ustava za sticanje crnogorskog državljanstva nije prekoračio svoja ovlašćenja za uređivanje ovog pitanja. Ustavni sud nije nadležan da u ustavno-sudskom postupku ocjenjuje da li je kao uslov za sticanje crnogorskog državljanstva, osim zanja crnogorskog jezika trebalo propisati znanje još nekog jezika koji je u službenoj upotrebi, jer je ocjena cjelishodnosti i opravdanosti tog zakonskog rješenja u domenu zakonodavne politike”, rekla je Lopičić.

Sud još nepotpun

Sjednici Ustavnog suda juče je prvi put prisustvovao novoimenovani sudija Miodrag Iličković, ali sud i dalje zasjeda u nepotpunom sastavu. Ustav predviđa da sud ima sedam sudija, ali je Zoran Smolović sredinom januara imenovan je za sudiju Apelacionog suda.
Ustavni sud nije prihvatio ni inicijativu za ocjenu ustavnosti odredbi Zakona o penzijskom osiguranju o izračunavanju visine starosne penzije i Zakona o porezima na dohodak fizičkih lica.


D.P.

[Ćipur]

Francuski Moniteur je 11. jula 1838. objavio prilog o posjeti kralja Saksonije Crnoj Gori. U Crnoj Gori je saksonskog kralja dočekao Njegoš. Pominje se i jezik.
Vrlo zanimljiv izvještaj. Markirani tekst je prevod članka iz lista Moniteur

[Ćipur]

SVAKODNEVNA UPOTREBA INTERNETA, RAČUNARA I MOBILNIH TELEFONA DOVELA DO VELIKIH PROMJENA U KOMUNIKACIJI

Ribrendirani jezik




Esemesuj mi Markov broj, atačuj mi one fotke sa ribrending iventa, mejlovaću ti to noćas… a ko se ne bi snašao u jednostavnosti ovih rečenica? Računari, mobilni uređaji, televizori... su postali neizostavni dio naših života. Kako je engleski jezik globalno u upotrebi, nove su riječi, koje su se svijetom proširile zajedno sa proizvodima koje su imenovale, opšteprihvaćene svuda na planeti. Engleski je postao dominantan u svakodnevnoj komunikaciji, posebno među mladima, što je stvorilo “globiš” (Global + English = Globish) – novi način komuniciranja u bogatoj porodici od više od 6.800 jezika koliko se govori na planeti Zemlji. “Globiš” je "mješavina" ili "mućkalica" ili po globiški "mišmeš" (engl. mishmash) engleskih najčešće korištenih riječi i izraza u svakodnevnoj komunikaciji. Prisutan je u svim domenima naših života, a njegovom nastanku i opštem prihvatanju kumovao je u najvećoj mjeri Internet.

Svakodnevna upotreba Interneta, računara i mobilnih telefona dovela je do velikih promjena u jeziku, pa ni crnogorski nije ostao imun na njih.
Mr Igor Ivanović, saradnik na Institutu za strane jezike u Podgorici, smatra da su promjene toliko velike da nekada oni koji su van računarskog svijeta imaju problema da razumiju one koji su u tom svijetu. Raslojavanje je, kaže, uzrokovano potrebom dijela govornika da i kroz leksičke signale pokažu da su upoznati sa najnovijim dešavanjima, da poznaju rad na računaru i da, samim tim, imaju prednost u odnosu na one koji nemaju takve vještine za rad na računaru, koji je postao novi oblik pismenosti.

Bivše jugoslovenske republike su se ranije uhvatile u koštac sa problemom očuvanja jezika i pokušale, neke i uspjele, naći domaću zamjenu za termine kojima se opisuju pojmovi iz oblasti informacionih tehnologija (IT).
- Bilo je predloga da Internet bude mreža, web sajt - mrežno mjesto, link – spoj, server da bude poslužitelj... Bilo je i onih koji su na takve predloge odgovarali konstacijom da bi onda trebalo naći i domaće riječi za televizor, avion, kamion, telefon... Rasprave o čistoći i očuvanju jezika pred poplavom IT termina iz engleskog vode se već dugo i to u većini zemalja van engleskog govornog područja. U skandinavskim zemljama se sa zabrinutošću govori o opasnosti da će engleski potisnuti domaći jezik ili kako lingvisti kažu - da domaći jezik „izgubi svoj domen“ – navodi Jovanka Radović, novinarka i PR menadžerka Crnogorskog telekoma.

Kada je prije nekoliko godina u Švedskoj uočeno da studenti ne mogu gotovo nijednu svoju stručnu diskusiju ili najjednostavniji naučni rad prezentovati na švedskom, to je, kako je rekla, bio znak da je situacija sa jezikom otišla predaleko.
- Pokazalo se da engleski ima snažnu dominaciju u pojedinim oblastima, čak toliku da studenti na maternjem jeziku ne uče ni osnovne termine. Bilo je onih koji u tome nisu vidjeli opasnost – polazeći od definicije da je jezik sredstvo sporazumijevanja, postavljali su pitanje „Zar je onda važno koji jezik koristimo“ – kaže Radović.

Naučne studije pokazuju da se učenjem na engleskom, kao stranom jeziku, postižu rezultati za 10 do 20 odsto slabiji, nego na maternjem. Procenat je zabilježen čak i kod onih koji su visokoobrazovani i izuzetno vladaju engleskim. Naučnici smatraju da je rezultat uslovljen činjenicom da mozak koristi različite djelove kad su u pitanju maternji i jezik koji se uči kasnije.
- Ako se crnogorski ne koristi i ne razvija brzinom promjena u svijetu, postoji rizik da se uskoro na tom jeziku neće moći mnogo toga opisati, da će taj jezik jednostavno zakržljati – smatra Radović. Jedini način da se to spriječi jeste da se razvija domaći jezik. Mnoge zemlje, kako je rekla, imaju zakone kojima je regulisano pitanje očuvanja jezika. Ne predviđaju kazne ili druge sankcije za one koji prekrše pravila jezika, odnosno zapostavljaju svoj jezik, niti postoji policija za takve prekršaje. Ti zakoni funkcionišu kao podrška očuvanju i razvoju domaćeg jezika i po pravilu zagovaraju upotrebu domaćih termina kad god je to moguće. Ona smatra da bi, kada je ta tema u pitanju, Crna Gora trebalo da uči iz iskustava drugih, razvijenih zemalja.

Radović je mišljenja da bi od velike koristi bilo da računarski programi, operativni sistemi... postoje i na crnogorskom jeziku, te da se za većinu termina koje koristimo da opišemo pojmove iz IT oblasti, nađu domaći izrazi. Slično misli i Dejan Abazović, savjetnik ministra za informaciono društvo.
- Ne postavlja se pitanje potrebe, već načina kako to uraditi i definisati, te kako predvidjeti obaveznu primjenu. Trebalo bi odrediti pravu mjeru i nivo do kojeg je neophodno neke termine prevoditi. Mnogi termini su već zaživjeli i predstavljaju svakodnevno korišteni informatički žargon – kaže on.
Igor Ivanović iz Instituta za strane jezike smatra da bi trebalo da postoji izbor: za one koji se protive prevođenju, te one koji smatraju suprotno.
Neki su mišljenja, kaže on, da lokalizacija kompjuterskih programa, nije neophodna. U potpunosti naviknuti na korišćenje engleskih termina, tim korisnicima bi njihovo prevođenje na crnogorski jezik samo otežalo stvari. Vlada i mišljenje da djeca vrlo rano počinju da uče engleski, pa im prevodi engleskih računarskih termina uopšte ne trebaju. S druge strane, postoje i oni koji se zalažu za prevod, uz obrazloženje da će, ako djeca usvoje engleske termine, kasnije biti gotovo nemoguće navići ih na upotrebu crnogorskih. Postoje i korisnici koji ne znaju engleski jezik, pa je neophodno da postoje prevodi računarskih termina.

- Nema razloga da računarski programi ne budu prevedeni i prilagođeni na crnogorski jezik. Praksa prevođenja računarskih programa je u drugim zemljama već dugo sasvim prirodna stvar. Pitanje smisla obavljanja tog posla se nekad dovodi u pitanje uz obrazloženje da je stručnu terminologiju nemoguće prevesti. Znamo da ne postoje prevodi svih termina, ali velika većina njih se može prevesti ili prilagoditi za potrebe računarskih programa. Prevod operativnih sistema i osnovnih programa omogućava da povećamo bazu korisnika i da što veći broj korisnika u Crnoj Gori „računarski“ opismenimo. Kako se prevode romani ili filmovi koji potiču sa inostranog govornog područja, ista logika važi i za prevođenje računarskih programa – kazao je Ivanović.

Na nivou Vlade, u koordinaciji Odjeljenja za prevođenje Ministarstva za evropske integracije, radi se uopšteno prevođenje stručnih termina. Ministarstvo za informaciono društvo je, kako je rekao Abazović, angažovano u dijelu koji se odnosi na stručne termine iz oblasti informatike. Dio terminologije, prikupljen je tokom rada na Upitniku Evropske komisije, a sadrži karakteristične pojmove sa kojima su se prevodioci sreli tokom prevođenja odgovora i aneksa.
- Na kraju rada i nakon potvrde nadležnog ministarstva termini će biti objavljeni u crnogorskoj terminološkoj bazi Monterm, koja je dostupna na internetu (www.eiprevod.gov.me) – rekao je Abazović.
Ivanović iz Instituta za strane jezike smatra da takve baze doprinose poboljšanju i standardizaciji prevoda, te da bi Monterm trebalo proširiti, kako bi ona postala standard za prevodioce.

[Ćipur]

Gugl još bez crnogorskog

Stranica Internet pretraživača Gugl (Google) postoji na crnogorskom domenu (google.me), no kao jezici na kojima je dostupna se nude srpski i bosanski. Crnogorski je i jedini od jezika sa prostora bivše Jugoslavije za koji Gugl nema podršku za nedavno ponuđenu uslugu – virtuelna tastatura.
- Neke stvari moramo posmatrati malo realnije. Kada je u pitanju internet zajednica, nismo tako mnogobrojni korisnici. Samim tim nas i Gugl, kao i ostale globalne kompanije, ne stavljaju baš u prvi red obaveza lokalizacije – kaže Abazović, dodajući da je Crna Gora u svakom slučaju prepoznata, te da, po njegovom mišljenju, nije mala stvar vidjeti logo Gugla, ispod kojeg stoji Crna Gora ili crnogorski. No, crnogorski ne stoji. On je rekao da će ukazati Guglu na interesovanje za dobijanjem vrituelne tastature za crnogorski jezik na stranicama poznatog Internet pretraživača.
Prije nekoliko godina je započet i projekat lokalizacije operativnog sistema otvorenog koda (open source) MonOS na crnogorski jezik. No, projekat je zaboravljen...
- Taj projekat je razvijen u okviru Centra informacionog sistema Univerziteta Crne Gore (CIS UCG), a radila su ga dva studenta, Aleksandar Vuković i Luka Abazović. Napravljen je prvi crnogorski operativni sistem baziran na platformi otvorenog koda. Radilo se o "live CD" distribuciji, koja je služila za "podizanje" računara bez instalacije. Projekat je bio sjajna osnova za razvoj informatičke kulture, posebno među mladima. MonOS je bio i dvojezičan, što znači i terminološki lokalizovan – kazao je Abazović. Prema njegovim riječima, tadašnje institucije sistema su u potpunosti previdjele značaj tog projekta.
- Ne postoji zemlja u okruženju koja ne razvija svoj sistem na platformi otvorenog koda i to se obično radi u saradnji sa ministarstvom prosvjete i ministarstvima zaduženim za informatički razvoj – kaže on, dodajući da bi trebalo oživjeti tu inicijativu.
Sistemi otvorenog koda o kojima Abazović govori, u mnogo su manjem procentu u upotrebi među crnogorskim korisnicima, od proizvoda kompanije Majkrosoft, čiji su operativni sistemi, te kancelarijski paket Ofis, lokalizovani na srpski i hrvatski jezik. Abazović kaže da lokalizacija te vrste a u vezi sa crnogorskim jezikom ne bi bila nepotrebna i suvišna.
- Trebalo bi u saradnji sa crnogorskom kancelarijom Majkrosofta pokrenuti i tu vrstu lokalizacije – rekao je on, pretpostavljajući da će interesovanje te kompanije biti slično onom u vezi Gugl lokalizacije – zbog malog broja korisnika, nećemo baš biti u vrhu liste prioriteta...

Prilagođavanje anglicizama bolje nego originali

Dosadašnja praksa i istraživanje Instituta za strane jezike, prema navodima Ivanovića, ukazuje da se veliki broj anglicizama u crnogorskom jeziku piše u originalu ili se prilagođavaju, što on smatra poželjnijim procesom.
- Prilagođavanju treba pristupiti kada u našem jeziku ne postoji odgovarajuća riječ koja bi imenovala novu realnost, ili kada su iscrpljeni svi instrumenti crnogorskog jezika u vezi sa građenjem novih riječi, odnosno kada ne možemo stvoriti našu riječ koja bi se na prirodan način uklopila u jezik – kaže on.
Neki od često korištenih anglicizama u crnogorskom jeziku, koji imaju i svoje prilagođene verzije ili su prevedeni su: atačment (Attachment - prilog, pridružen, pridodat dokument); forvardovati (Forward - proslijediti); sejvovati (Save - sačuvati), editovati (Edit - promijeniti), Printer (štampač), brauzer (Browser - pretraživač), link (veza)... Neke od engleskih riječi koje su prilagođene i kao takve i opšteprihvaćene u našem jeziku su code – kod, digital – digitalni, spray – sprej, player - plejer...


Damira KALAČ

[Ćipur]

24. juna 1864.

Stimulans za narodni jezik - U jednom od dokumenata Istorijskog arhiva Kotor iz vremena austrijske uprave u Dalmaciji i Boki, zabilježeno je kako Pokrajinski odbor iz Zadra obavještava Opštinu Prčanj da je odredio nagradu od pedeset fiorina učiteljici Đovani Montanji (Giovanna Montagna) za njen doprinos osnovnom obrazovanju i nastavi na narodnom jeziku („...per le sue prestazioni nell’ istruzione elementare e nell’ insegnamento della lingua slava...”).
Dugo godina i nakon pada Mletačke republike u Boki je u adminstarciji bio u upotrebi italijanski jezik koji su zadržali ruska, francuska i austrijska vlast. Pored toga, narodni jezik bio je prisutan u zvaničnoj komunikaciji, a početkom XIX vijeka, tokom vladavine Francuza u Dalmaciji i Boki, njegovo korišćenje bilo je nesmetano i zakonom definisano (francuski Zakon za Kraljevinu Iliriju iz 1810).
Nedugo potom, u drugoj polovini XIX vijeka, u škole i administraciju uveden je kao zvaničan jezik narodni, srpsko-hrvatski.