Simo Matavulj u "Bilješkama jednog pisca", navodi riječi Crnogorca Tomaša Vukotića povodom traženja neke pozorišne grupe za izvođenje "Balkanske carice" kralja Nikole:
[...] "I zar ti skitači ne umiju govoriti po naški, onako čisto crnogorski, ka što je pisano?
Bože sačuvaj!
Ne bi im svaku treću razumio... Ni najbolji glumci u Biogradu ne umiju govoriti našijem govorom".[...]
Kao što nam Srbin Simo Matavulj svjedoči, još prije mnogo godina Crnogorci su svoj jezik nazivali - crnogorski jezik!
- Iz knjige koju je 1996. godine izdalo Momirovo ministarstvo kulture
http://img405.imageshack.us/img405/4...prepisids0.jpg
Ilovački prepis Zakonika Svetog Save (zapis iz knjige)
Ovaj zapis nastao je u manastiru Ilovica, koji se nalazio u Boki Kotorskoj. Zapis je iz prepisa knjige - 'Zakonik Svetog Save'.
Iz zapisa koji je nastao 1262. kojega su napravili pravoslavni monasi, očigledno pod ogromnim uticajem Svetog Save, vidimo da se zemlja u kojoj je napravljena knjiga i zapis zove - ZETA, a ne zove se Srbija i srpska zemlja!
Iako su u to doba Nemanjići vladali Zetom (Dukljom), zemlja se ipak ne naziva srpskom!
Takođe vidimo, iz ovog jasnog DOMAĆEG izvora, i pored svih svetosavskih bajki koje su trenutno u modi, jezik kojim se piše ova knjiga zove se SLOVENSKI, a ne srBski.
http://img442.imageshack.us/img442/4...roslovead8.jpg
http://img407.imageshack.us/img407/9...roslovebk0.jpg
http://img171.imageshack.us/img171/8...ijevod1wc1.jpg
http://img468.imageshack.us/img468/1...ijevod2iz0.jpg
sluzbeni jezik treba preimenovati u srpski, ubaciti glasove koji se koriste na podrucju crnr gore, i zavrsiti pricu. gramatika bi ostala ista, isto bi se pisalo i govorilo, samo bi ime jezika bilo promijenjeno.
Al eto, ni monasi Svetog Save ga nijesu zvali srpskim.
PETAR I MARKU ZORZIJU
Pre[svije]tli i preu[zvi]šeni g-dne, g-dne,
Kako su mi predali dva sveštenika počtenjejše pismo ot vašega pres[vije]tloga i preu[zvi]šenoga gospodstva, tako, koliko sam moga iz onoga razumijeti, kazao sam glavarima ot Njegušah koji u prošastu nedjelju činili su zbor među sobom ot svega njihova plemena oli knežine. No, vidim iz njihova obštega otgovora da nijesu namislili ostavit bez suda glave, rane i štete koje su imali i što su izgubili. Noseći ove razloge da nijesu dužni plaćat pravi za krivoga, u vrijeme kada je moga platiti životom oni isti z družinom ot oružja principova, koji su kavgu začeli.
Ja s moje strane žudim sa svijem serdcem i nastojim sa svom jakosti da se zlo prekrati i da ljevše i bolje Njeguši mogu pismo vašega pre[svije]tloga i preu[zvi]šenoga gospodstva razumjeti. Što im ja nijesam moga rastulmačiti, budući potpuno svaku riječ u italijanskom jeziku postignuti ne mogu, to sam na našem jeziku činio prepisat i s mojijem osobitijem pismom na Njeguše poslat, od kojijeh čekam iznova ot[govor].
Međutijem i za vazda ostajem s punom stimom i visokopočtenijem na vaše zapovijedi pokorni ...
Na Stanjeviće, maja 10. 1795.
PE[TR] [PETROVIČ]
-----
Iz knjige,
Petar I Petrović - DJELA
izdao CID Podgorica 1999 godine
štampala "Vojna štamparija" - Beograd
Ćipure ne znam jesi li primjetio jezik koji je đedo Vuko sa ostalim hoštaplerima nametnuo nesrećnim južnim Slovenima se zove istočno hercegovački. Namjerno je izbjegnuto zapadno crnogorski. Hercegovina je u cjelokupnoj istoriji čovječanstva postojala oko 20 godina kao politička institucija. Crna Gora i pored gotovo 1000 godišnje istorije nije mogla nazvati svoj jezik svojim imenom, nego se taj isti crnogorski jezik naziva po imaginarnoj geografskoj odrednici hercegovački!?!?!?:lolblue: :lolblue: :lolblue:
Srbi ijekavicu nijesu smatrali za svoj jezik, svjedoči, niko drugi do Vuk Karadžić!!!
U knjizi „Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815, skupio Vuk Stefanović Karadžić” objašnjava Vuk Karadžić zašto sve pjesme nije donio u ijekavštini:„Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik.”
Sremci su sigurno Srbi. Pravi Srblji, potomci sebara, izbjegli pred Turcima u raznim seobama.
A Hercegovci ??
Ipak je to bila 1815., srpska nacija još nije bila nacrtana. Nacrtana je kasnije u 2 programa:
Sremci su Srbi (bar neki) a termin Sremci nije jednak terminu Srbi. Niti "varošani i varoške" znači "Srbi". Vidimo da je građanski sloj naročito bio protiv Vukove reforme. Verovatno im je prijatniji bio zvuk nemačkog jezika, a možda i mađarskog. A najbliži ijekvci su im bili slavonski Hrvati, verovatno. Među tim slavonskim Hrvatima katolicima takođe je bilo dosta i ekavaca pa verujem da ih čak i danas ima, u nekom zanemarljivom broju. Inače kajkavci su takođe ekavci. Zaključak - nema to veze sa nacijama. Da ima, bili bi nacije ekavci, ijekavci i ikavci a ne Srbi, Hrvati itd.
Jasno je šta je Vuk htio reći-da ekavski Srbi u Sremu smatraju i/jekavicu prvenstveno hrvatskim jezikom.
U "Srbi svi i svuda" Vuk jasno napominje da se Srbima smatraju samo štokavci pravoslavci.
To je još jedan dokaz koliko se sav štokavski "narod" prije 200+ godina smatrao Srbima.
A o rječnicima prije Vuka,a koje je Vuk koristio u izradi 2/3 svoga rječnika i koje je precizno nabrojao,bolje je ne govoriti previše.
Jambrešićev- Andrea Jambresich Croata Zagoriensi
Stulijevo "Rječosložje ilirsko-italijsnko-latinsko" - illyrice-slovinski,horvatski,harvatski.
Pamtnomu dosta.
Zaista, Vuk je sve sasvim jasno napisao, tako da zaista nisu potrebna posebna dodatna tumačenja. Ono što je on pretpostavljao, imenovao ili predviđao treba jasno odvojiti od onoga što je video i zabeležio na terenu, a te stvari još niko nije osporio.
Ko je onda bio Vuk Karadžić? Lažac, srpski nacionalni ideolog, uništitelj hrvatskog jezika? Ja mislim da nije bio ništa od svega ovoga. Čovek jednostavno nije bio političar inače bi bio nešto kao Ante Starčević, borio bi se za vlast, imao jasan politički program, a pisanje, jezik itd. bi mu bili sporedni ili puko političko sredstvo. Zašto se u stvari tolika prašina diže oko Vuka ako je čovek nebitan? Jedino, samo i uvek zbog sitnih nacionalističkih pobuda, a dokaza i primera za to je milion.
Dakle - molim za stav o Vuku Karadžiću i o njegovoj ulozi i značaju iz tvog ugla. A o ovim rečnicima, srpstvu, hrvatstvu, ilirstvu, slovenstvu, jeziku, dijalektima, standardima, mogu mnogo da kažem.
Ajdemo ovako: što je tačnije reći sretan ili srećan?
Sve te i mnoge druge riječi su izvedene iz riječi SREĆA
Pazite prvo se utvrdi morfema.
- Iz knjige koju je 1996. godine izdalo Momirovo ministarstvo kulture
http://img405.imageshack.us/img405/4...prepisids0.jpg
Morački prepis Zakonika Svetog Save (zapis iz knjige)
Ovaj zapis nastao je u manastiru Morača. Zapis je iz prepisa knjige - 'Zakonik Svetog Save'. Prepis ove knjige nastao je u Manastiru Morača godine 1615. godine. Markirani dio je očito prepis zapisa iz istomene knjige, ali koja je nastala 1252. godine. Drugi nemarkirani dio je zapis iz godine 1615.- Vidimo iz dijela zapisa, koji su napravili pravoslavni monasi, očigledno pod ogromnim uticajem Svetog Save, iz dijela koji se odnosi na 1252. godinu, da se tada nije govorio srBski jezik, već slovenski, čak i te 1252. godine korišćen je, vidimo, termin kojega nalazimo kod Petra I Njegoša, kod Marka Miljanova, kod Stefana Mitrova Ljubiše, termin - NAŠ jezik.
U dijelu zapisa koji je nastao 1615. godine nalazimo termin PRAVOSLAVNI HRIŠĆANI, ovaj monah koji je načinio zapis mogao je umjesto tako dvije duge riječi PRAVOSLAVNI HRIŠĆANI staviti riječ Srbi, al to eto nije uradio iz jednostavnog razloga jer Srbi nijesu živjeli u tom kraju godine 1615. Da je znao da će Vuk Karadžić izmisliti Srbe ijekavce 200 i više godina kasnije, sigurno bi umetnuo Srbe u zapis. Al nije znao, znao je tada samo da su Srblji - ratari iz Srbije.
Nema srBskog, nema Srba u ovom zapisu pravoslavnih monaha. Ko zna, možda su bili komunisti?
Ovaj Zapis iz 1615. prvi put na www.
Srpski ministar Janjić o razgovoru sa Jelenom - kćerkom kralja Nikole, kraljicom Italije
- Nalazio sam se u Sofiji poslom i kad sam čuo, pripovijedao je Janjić - Lončareviću, da je talijanska kraljica u pohodu kod svoje kćeri, bugarske carice, odlučio sam da je posjetim i pozdravim. Primila me srdačno. Razgovarali smo dosta dugo. Iznenađen i oduševljen njenim dobrim srpskim jezikom rekao sam joj:
“Veličanstvo, ja se Vama divim, što i sada, živeći dugo u Italiji, tako dobro govorite srpski”.
Ona se na to digla, pružila mi ruku i na rastanku rekla:
“Oprostite, gospodine ministre, ja ne govorim srpski, no crnogorski. Tako me je učio moj otac, crnogorski kralj Nikola.”
Ovo je objavio Srbin Ljuba Stojanović u zagrebačkom časopisu "Nova Evropa", časopis je izlazio između dva svjetska rata u Zagrebu.
- 1834. Vuk Karadžić za vrijeme boravka u Crnoj Gori i Boki, piše Jerneju Kopitaru:
„Prekrasne stvari ZA srpski jezik nakupio sam i jednako ji kupim.
Radi se o čuvenom Vukovom dolasku u Crnu Goru 1834. godine od kada zvanično počinje da se uvozi srpstvo, srpska ideologija u Crnu Goru.
U Crnoj Gori i Boki je tada Vuk formirao mrežu osrbljivača, u Crnoj Gori bio mu je glavni poklonik sami Njegoš - glavni osrbljivač, a u Boki pop Vuk Rišnjanin, dolje u tekstu se pop Rišnjanin pominje.
U boki recimo nikada nije postojalo srpsko ime prije te 1834. godine, nikada, nikada, poslije tog Vukovog dolaska počinju da niču raznorazna "srpska" udruženja.
Vuk Karadžić piše za vrijeme boravka u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj Slovencu Jerneju Kopitaru, hvali se kako se nakupio riječi ZA srpski jezik.
Ne kaže da je našao krasne riječi u srpskom jeziku, već je našao riječi ZA srpski jezik. Jevrem Brković je naravno u pravu kad kaže na početku topica da je Vuk oteo Crnogorcima jezik.
I dodao bih kako kažu neki drugi crnogorski intelektualci - osakatio ga.
Čitajte kako je Vuk Karadžić konstruisao "srpski" jezik oduševljavajući se što je našao kod nas, i sav veseo otišao iz Crne Gore pokravši bezbroj crnogorskih riječi, hiljade i hiljade, te ih proglasio ih za srpske!
- Vuk se krene iz Beča tek 8. jula, iako je još 6. juna bio izvadio pasoš za Crnu Goru u turskom poslanstvu. Iz Beča se Vuk krenuo deližansom i preko Graca i Ljubljane ne zadržavajući se nigde stigne u Trst 10. jula u veče. U Trstu se zadržao mesec dana u društvu s Frušićem, Vladisavljevićem, i drugim trstanskim prijateljima. Desetog avgusta krenuo je iz Trsta morem za Dubrovnik, gde i stigne posle osmodnevnog putovanja. U Dubrovniku je bio gost Gagićev, i ostao je trinaest dana. Za to vreme gotovo svako veče išao je u jednu krčmu van grada, gde dolaze sodati (seljaci) iz okoline, i slušao kako pevaju uz gusle. Kad mu je jedan poznanik rekao da je to sramota, i šta će reći gospoda dubrovačka, on mu je odgovorio, da nije došao ovamo da ugađa volji gospode dubrovačke već svojoj. Prvog septembra pošao je put Kotora, a odatle četvrtog istog meseca na Cetinje, gde je stigao drugi dan. U svima pismima koje je pisao s Cetinja pun je hvale kako ga je lepo primio Vladika.
„Vladika me je primio kao druga i prijatelja, i s čim se gođ može, rad je da mi ugodi”, piše Kopitaru.
Srećan slučaj pomogao mu je da ubrzo vidi i pozna sve glavnije ljude u Crnoj Gori. Uoči Lučina dne (17. oktobra), kad se navršilo četiri godine od smrti vladike Petra I, otvore mu grobnicu, da kosti prenesu na drugo mesto (jer je crkva tesna, a grobnica je zauzimala mnogo mesta), ali u mesto kostiju nađu ga celokupna. Vladika ga štampanim cirkularom objavi narodu za sveca, i iz sve Crne Gore povrvi narod da mu se pokloni i da ga celiva, jer su ga još za života za sveca držali. Mislio je ostati na Cetinju celu zimu, ali oštra brdska klima nije bila za njega. Na nekoliko dana po dolasku počeo se tužiti na zdravlje. „Mjesto se ovo čini da je vrlo zdravo, ali sam ja u Primorju bio zdraviji, nego što sam ovdje od kako sam došao, a unapredak ne znam kako će biti (ima četiri dana kako mi noću udara krv na nos, pa ne može da iziđe nego je ujutru ispljujem i izraknem)”, piše Kopitaru (12. septembra).
Po ovome se moglo očekivati, da neće moći dugo izdržati na Cetinju. I zaista 30. ili 31. oktobra sišao je u Kotor. Odlazak je bio iznenadan, jer je 28. oktobra pisao Stejiću, da misli zimovati na Cetinju, a već 29. vladika mu je izdao crnogorski pasoš da može ići u Kotor na pet meseci „lečiti se”. Mora biti da se razboleo ili se uplašio da se ne razboli zimi bez lekara na Cetinju. U Kotoru se zaista razboleo, ali je to pripisivao nazebu na putu od Cetinja do Kotora. U Boci je mislio ostati do marta i obići severnu stranu do manastira Savine, a na proleće južnu do granice turske, pa se opet vratiti na Cetinje, ali je bio samo do Risna, gde je u tamošnjoj crkvi pregledao srbulje, i našao jedno jevanđelje na pergamentu, koje je, sudeći po opisu koji saopštava Kopitaru, bilo bosanske (bogumilske) redakcije. Pod nadzorom policije Kad je došao u Kotor, policija mu saopšti da se tu ne može zadržavati bez naročitog odobrenja iz Zadra, samo može privremeno stati dok odobrenje ne dođe. Vuk je stalno bio na očima policije. Tako i pismo, koje je poslao Kopitaru iz Trsta, ovaj nije primio, i piše mu: „Kako ja od 25 godina poznajem poštu, vaše pismo nije u Trstu ni došlo na poštu. Vi poznajete njene „špijunčiće”.
Ali Vuk nije ni ostao dugo u Kotoru, jer se razboleo, i nemajući nikakve nege ni zgodna stana ode početkom decembra u Dubrovnik Gagiću, koji ga opet primi u kuću na negovanje. Oko polovine januara bio se prilično oporavio, i očekivao je da još bolje prizdravi, i da se vreme prolepša, pa da se opet vrati u Boku, „koja je za jezik naš najznatnije mesto u cijelom narodu našem”, piše Kopitaru. Tako je ostao u Dubrovniku do pred kraj aprila, a 30. već je bio u Kotoru. Do polovine maja obilazio je severnu stranu Boke, Risan i Perast.
„Prekrasne stvari za srpski jezik nakupio sam i jednako ji kupim. U Perastu sam napisao nekoliko vrlo lijepije ženski pjesama. Ako amo đe ne zaglavim, imaću vam s čim doći”, - piše Kopitaru.
U polovini maja poslao mu je Vladika konja i dva momka i 16-og pošao je preko Budve, Paštrovića, Crmnice i Rijeke na Cetinje. Mislio je poći s Vladikom u Brda, Kuče, i u Moraču, ali se taj put nije ostvario. Tridesetog maja bio je na Stanjevićima, i ostao nekoliko dana. Sa Stanjevića je došao u Kotor, odakle se 13. juna krenuo preko Novog i dalje suvim preko Sutorine u Dubrovnik. Odatle se posle nekoliko dana krenuo morem natrag u Trst, gdje je posle devetodnevnog putovanja stigao prvih dana meseca jula. U Trstu je ostao opet mesec dana. Prvih dana meseca avgusta krene se u Beč, gde stigne šestog istog meseca. Tako je Vuk na ovom putu probavio trinaest meseci. Najduže se zadržao u Dubrovniku (više od pet meseci), zatim u Trstu i na Cetinju (po dva meseca). Ostalo vreme proveo je po Primorju od Dubrovnika do Budve i po jugozapadnoj Crnoj Gori. I pored sve bolešljivosti i teškoće putovanja bio je vrlo zadovoljan ovim putovanjem. To se ogleda u svima pismima pisanim prijateljima. Naročito je bio zadovoljan bogatom građom koju je prikupio o srpskom jeziku, skupljenom građom za rečnik, za život i običaje narodne, skupljenim narodnim pesmama i poslovicama. Još oktobra pisao je Stejiću i Justinu Mihailoviću:
„Da ništa više novo ne nađem osim ovoga što sam dosad našao, opet nalazim, da je bilo vrijedno ovako daljni i trudni put preduzeti”.
A to je bio tek početak putovanja. Kopitara je detaljnije izveštavao naročito o dijalekatskim osobinama koje je nailazio. Od novih poznanstava i veza koje je na ovom putu stekao najvažnije je poznanstvo i prijateljstvo dvojice pašenoga, Vuka Popovića iz Risna, sveštenika i katihete u Kotoru, i Vuka Vrčevića iz Budve, koji su mu postali odsad glavni skupljači narodnih umotvorina i opisivanja života i običaja ovih krajeva.
Ljub. Stojanović. (1924.)
Link :arrow: http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...09-08&id=70114
Link :arrow: Prof. dr Branislav Kovačević i Marijan-Mašo Miljić: CRNA GORA I CRNOGORCI U „NOVOJ EVROPI”
Last edited by Ćipur; 13-01-09 at 05:29.
Fond riječi Srba prije Vuka Karadžića u odnosu na današnji srpski jezik bio je 10-20%. Sve ostalo je Vuk uzeo, oteo od neSrba i proglasio te riječi jednostavno za srpske, a jezik za srpski.
Što kaže sami Vuk. Hmmm...da vidimo.
... Svi Slavenski narodi kromje Serbalja vostočnog' vjeroispovjedanija imaju svoje Rječnike... Mi ga sami trebamo... Ja sam takovij Rječnik preduzeo, i već skupio. On će pomenutim' potrebama udovletvoriti. Soderžavaće sve Serbske rječi, koe se nalaze u Rječnicima: (koi e samo imenom Serbskij), Dellabelli, Belostencu, Jambrešiću, Stulliju, Hajmu; imaće jošt' ednu tretinu pravih Srbskih rječi , koe se ni u ednome, ot rečenih Rječnika, ne nalaze."
(Sabrana dela Vuka Karadžića, 2. tom, Prosveta, Beograd, 1966- "Objavlnie o serbskome rječniku")
Dakle- jedna trećina "pravih srpskih riječi" (33%). Ostalo je uzeo iz navedenih rječnika.
Bar tako sam kaže.
Od te jedne trecine "pravih" srpskih riječi, barem je pola uzeo iz Crne Gore !!!
Dakle, Srbi su prije Vuka upotrebljavali - iz danasnjeg srpskog rjecnika 15 - 20 % rijeci !!!
"Dan" je u broju od 14. oktobra 2007., u suštini odgovorio na ovaj moj post.
Stavove sa linka, u vidu pitanja, da Sv Petar nikad nije srpskim govorio, bio sam postavio i gostima u nekim TV emisijama.
Evo linka zbog kojeg je "Dan" našao za shodno da prospe nove laži.
https://forum.cdm.me/showpost.php?p=585630&postcount=32
"Dan" je hitro našao za potrebno da prevari po milioniti put svoje čitaoce, da im oriba mozak gvozdenom svetosavskom četkom.
Pošto su "Dan"-ovi čitaoci u ogromnoj većini polupismeni, u naslovu se stavili kako je Sveti Petar govorio srpskim jezikom.
Međutim, u samom tekstu iz Dan-a, nema nikakvih naznaka da je sami Petar I Petrović Njegoš smatrao da mu je jezik srpski.
Još jedan sjajna potvrda da Sveti Petar Cetinjski svoj jezik nije smatrao srpskim.
===========================
ADVOKAT OBRAD-RADE PAVIĆEVIĆ O JEZIKU I USTAVNIM RJEŠENjIMA
~Do danas sačuvana vladičina pisma iz 1802. godine nepobitno dokazuju da je sa svojim savremenicima iz inostranstva komunicirao na srpskom jeziku.
Sveti Petar Cetinjski je govorio srpski
U prilog raspravi o srpskom jeziku a u susret donošenju novog ustava Crne Gore, ugledni bjelopoljski advokat Obrad - Rade Pavićević iznosi svoje mišljenje zasnovano na, kako kaže, vjerodostojnim dokumentima.
U skladu sa tradicionalnim poštovanjem istorije i značajnih ličnosti na našim prostorima, vrlo zanimljivo je pogledati kojim je jezikom za svoje ino savremenike govorio Petar Prvi Petrović Njegoš, otvara Pavićević diskusiju.
- Sveti Petar Cetinjski govorio je osim maternjeg, srpskog jezika, i italijanski, francuski i ruski. Služio se još i engleskim i njemačkim jezikom. Austrijska carevina je sačuvala njegovu prepisku iz 1802. na osnovu koje se jasno vidi da je govorio srpskim jezikom - kaže Pavićević.
Riječ je o Njegoševih osam pisama austrijskom general-majoru italijanskog porijekla Nikoletiju u Kotoru. Pisma su pisana u razdoblju od četiri mjeseca, od 21. maja do 27. septembra 1802. godine u manastiru Stanjevići, vladičinoj primorskoj rezidenciji.
- Na svim tim pismima Petra Prvog Petrovića Njegoša, i na tri takođe sačuvana pisma njegovog sekretara Frančeska Dolčija, stoji pismena napomena - "Prevedeno sa srpskoga, s posebnog lista, uspoređeno i potpisano samo od mene i Nikole Paskvalija, carsko-kraljevskog tumača za ilirski jezik" - otkriva Pavićević detalje dodajući da su za Paskvalija i Njegoš i njegov sekeratar Dolči te 1802. godine pisali srpskim jezikom.
- Važno je napomenuti da se dvije godine kasnije desio Prvi srpski ustanak, a mnogo kasnije Vuk Stefanović Karadžić je objavo Azbuku i Rječnik srpskog jezika. Te godine vladičin sekretar nije bio bosanski Srbin Sima Milutinović - Sarajlija, niti je kod vladike Rada i knjaza Danila bio Dimitrije Milaković, jer ni Njegoš ni knjaz Danilo nijesu bili rođeni. Zato se oficijelno shvatanje tumača Nikole Paskvalija o tome kojim jezikom govore cetinjski vladika i njegov sekretar nikako ne može objasniti navodnim lukavim i tajnim uticajem Srba koji su kod crnogorskih vladika i knjaževa služili na Cetinju - ističe Pavićević.
Pavićević dalje ređa činjenice da je Nikola Paskvali do 1797. godine bio službeni tumač Venecijanske republike za ilirski, to jest, srspki jezik od kad je službu nastavio u Austrijskoj carevini koja je okupirala crnogorsko primorje .
- Jasno je da je Paskvali bio državni službenik i njegova naznaka da je pisma prevodio sa srpskog jezika nije izjava njegove volje već službena politika država čiji je službenik bio. Uostalom, te 1802. godine Srbija kao država nije ni postojala, pa je isključeno da su Venecija a potom i Austrijska carevina vodile bilo kakvu prosrpsku filološku politiku. Određenje službenog tumača da Sveti Petar Cetinjski i njegov sekretar pišu srpskim jezikom je apsolutno nepobitna konstatacija, i tada i sada - kategoričan je Pavićević.
Njegoševa pisma iz 1802. godine i pismene napomene uz njih sačuvana su i objavljena 1990. godine u Zagrebu.
- Dakle, nesumnjivo je da su Sveti Petar Cetinjski i njegov sekretar za svoje savremenike iz susjednih država pisali i govorili srpskim jezikom - zaključuje Obrad-Rade Pavićević.
Knjiga o pismima
Austrija je 1978. godine predala Arhivu Hrvatske građu u kojoj se između ostalog nalazio i jedan konvult sa naslovom "Lettere del Vladika di Montenegro al General Comandante Sr Niccoletti") "Pisma vladike Crne Gore generalu komandantu Nikoletiju").
- Predato je 49 numerisanih listova s tim što je nedostajalo osam listova. Ispisani su sa obje strane mastilom. U Zagrebu je 1990. godine o tim arhivskim spisima štampana knjiga pod naslovom "Pisma Petra prvog Petrovića Njegoša". Izdavači su ITP "Naprijed" i Arhiv Hrvatske. Autori knjige su Danilo Klen i Mirjana Strčić. Knjigu je štampao štamparski zavod "Ognjen Prica" u tiražu od 700 primjeraka - kaže Pavićević.
M. Novović
http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...&clanak=120956
Pa naravno da se Crna Gora proširila na rčun Hercegovine jer je to potpuno prirodno.
I naravno da se ne zna što su stare Crna Gora i Hercegovina. To su izmišljotine kojima se pokušalo osporiti pravo Crne Gore na njeno proširenje na prirodno zaleđe. I uopšte od kad se uopšte pominje Hercegovine? Koliko mi se čini ona nije postojala ni u vrijeme Turske ni Austrougarske. Tek sa pretenzijama Srbije ne samo na Hercegovinu nego i na Crnu Goru počinje da se javlja taj naziv.
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks