Vijesti, 14. 12. 2010.
PODSJEĆANJA: JOŽEF BAJZA – MAĐAR KOJI JE VJEROVAO U VASKRSNUĆE CRNE GORE
Govorio je dok su Crnogorci ćutali
Nelegalna i nelegitimna Podgorička skupština je, u režiji srpske vlade, krajem 1918. godine, anektirala Crnu Goru Srbiji kroz bezuslovno prisajedinjenje. Tako je Mirovna konferencija u Parizu ozakonila okupaciju Crne Gore, priznala novonastalo stanje i dala međunarodno priznanje Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. U to srpsko-jugoslovensko sazdanje Crna Gora i Crnogorci nijesu mogli ući ni kao poseban državni subjekt, ni nacionalni činilac, niti pod sopstvenim imenom.
Pored crnogorskog kralja i vlade u egzilu i većine naroda u zemlji, sa nestankom Crne Gore nijesu se mirili ni rijetki evropski intelektualci, kojima je „ljubav prema pravdi najuzvišenija pobuda“.
Među njima posebno mjesto pripada dr Jožefu Bajzi Mlađem (József Bajza, 1885-1938.), poznatom mađarskom slavisti, istoričaru književnosti, lingvisti, profesoru na Budipeštanskom univerzitetu, kustosu i direktoru Narodnog muzeja, bibliotekaru Zemaljske biblioteke „Sečenji“, publicisti, istoričaru, bibliografu, velikom prijatelju Crne Gore, iako mu se nikada nije pružila prilika da je posjeti.
Ali je prilika da se mi sjetimo čovjeka koji je mnogo doprinio oživljavanju, obnavljanju i afirmaciji crnogorskog pitanja i proročki vjerovao u vaskrsnuće Crne Gore. Crna Gora je nestala kao međunarodno priznata država 1919. u Versaju, kod Pariza, ali crnogorsko pitanje se nije ugasilo.
Jožef Bajza je crnogorsko pitanje postavio kao problem međunarodne savjesti i pravde, ukazujući na nepravdu koja je svojevremeno u Versaju učinjena Crnoj Gori i Crnogorcima. U svojoj studiji Crnogorsko pitanje (A montenegroi kérdés), objavljenoj u Budimpešti, prvo na mađarskom 1927. a godinu dana kasnije na italijanskom jeziku (La questione montenegrina) dr Jožef Bajza je ukazao na uzroke i genezu udesa Crne Gore i Crnogoraca nakon Prvog svjetskog rata, ali i argumente za svoje uvjerenje da kad-tad mora doći do crnogorskog vaskrsnuća i obnove države Crne Gore.
Potvrdile su se, i stalno se potvrđuju proročke riječi dr Jožefa Bajze: da je crnogorsko pitanje ujedno i evropsko, da obnovljena Crna Gora ne može biti prijetnja miru u Evropi, već obrnuto, činilac stabilnosti.
Možda, u nekoj višoj sprezi slobode i pravde, nije slučajno što Mađarska, domovina dr Jožefa Bajze, predsjedava komisijom koja treba da kandiduje Crnu Goru za Evropsku uniju i da tu kandidaturu svesrdno i zvanično podrži.
Zapravo, dr Bajza je svojevremeno želio i činio da se čuje evropski prijateljski glas za Crnu Goru.
Zbog toga su ga napadali unitaristi, srpski i jugoslovenski intelektualci i istoričari, koji su crnogorsko pitanje nazivali „takozvanim“, a Bajzine naučne motive tražili u dnevnopolitičkim ciljevima i, navodnoj, zloj namjeri Mađarske akademije nauka i mađarske politike prema mladoj jugoslovenskoj državi i južnoslovenskom ujedinjenju, što su i vrijeme i činjenice sasvim demantovali.
Dr Jožef Bajza je ne samo skretao evropsku pažnju i izazivao simpatije prema Crnoj Gori, nego je, u međuratnom periodu, iznova afirmisao crnogorsko pitanje na međunarodnom planu.
Ne mireći se sa nestankom Crne Gore, dr Jožef Bajza Mlađi, govorio je u njeno ime u vrijeme dok su mnogo pozvaniji, čak i njeni sinovi, bili cenzori crnogorskog eventualnog vaskrsnuća.
Crna Gora je bila vrlo prisutna u mađarskoj javnosti i uživala veliki politički i moralni ugled, dobrim dijelom zahvaljujući i dr Jožefu Bajzi.
Dr Jožef Bajza se odužio ne samo svojoj i nekoj višoj savjesti nego i Crnoj Gori, ali je došlo vrijeme da se i ona oduži njemu.
Bajzino ime predstavlja veliki most između Mađarske i Crne Gore, njihovih naroda i kultura.
On je proročki vjerovao da će crnogorsko pitanje u budućnosti opet doći na dnevni red. I došlo je! Sada kao evropsko.
Podsjetimo da Dukljanska akademija nauka i umjetnosti objavljuje prevod Bajzinog djela Crnogorsko pitanje, konačno, i na crnogorskom jeziku.
Dvotomna Bibliografija
Dr Jožef Bajza je prije studije Crnogorsko pitanje objavio nekoliko manjih tekstova: o smrti kralja Nikole, o štampi u Crnoj Gori i drugim temama iz crnogorske kulturne prošlosti. Neumorno je držao predavanja i pisao o crnogorskoj poratnoj drami. Posebno se pamte ona iz 1925/26. na katedri za slavistiku Budimpeštanskog univerziteta.
Iz dugogodišnjeg strpljivog, predanog i temeljnog proučavanja istorije Crne Gore, literature i izvora o njoj nastalo je i njegovo dvotomno djelo Bibliografija Crne Gore (publikovano u Budimpešti, I dio 1927, II dio 1929).
Marijan Mašo MILJIĆ
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks