Page 1 of 7 12345 ... LastLast
Results 1 to 25 of 159

Thread: Jevrem Brkovic: Vuk je Crnogorcima oteo jezik

  1. #1
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Jevrem Brkovic: Vuk je Crnogorcima oteo jezik

    Pobjeda, 06. 06. 2004. Društvo



    INSTITUT ZA CRNOGORSKI JEZIK I JEZIKOSLOVILjE ODRŽAO NAUČNI SKUP NA CETINjU



    Jevrem Brković: Vuk je Crnogorcima oteo jezik



    Cetinje, 5. juna - U organizaciji Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje sa Cetinja danas je u hotelu „Grand” održan naučni skup na temu „Vuk Karadžić i Crnogorci” kome su prisustvovali Jevrem Brković, predsjednik DANU, mitropolit CPS Mihailo, akademici DANU, naučni i kulturni radnici i drugi. Svoje referate i saopštenja su podnijeli: Vojislav P. Nikčević, Jevrem Brković, Novak Kilibarda, Milorad Nikčević, Vukić Pulević, Žarko L. Đurović, Sreten Zeković, Borislav Cimeša, Savo Lekić, Mile Bakić, Predrag Malbaša, Vasilije Milić, Branko L. Šoć i Marijan Miljić, dok je pročitan rad Radoslava Rotkovića.
    U uvodnom izlaganju Vojislav P. Nikčević, direktor Instituta, je pored ostalog kazao: „U centar pažnje našeg naučnog skupa je postavljeno analitičko, kritičko, interdisciplinarno i multidisciplinarno sagledavanje i preispitivanje odnosa Vuka Karadžića i Crnogoraca iz današnje vremenske perspektive, tj. kompleksne problematike njegova ukupnog djela jezikoslovnoga, istoriografskog, sociološkog, kulturološkog, političkog i spisateljskog karaktera”.
    Pored ostalog, Jevrem Brković je u svom radu napomenu:
    „Vuk je Crnogorcima jezik zapisao i oteo im ga da bi mi evo poslije gotovo dva vijeka svoj jezik morali od drugih otimati, vratiti mu svoje ime i značenje. Inkunabule i hrisovulje je iz cetinjske riznice utovario, uz Njegoševu pomoć, i pravo s njima u Beč da ih tamo protolkuje, prouči i restaurirane vrati na Cetinje. Jezik nam je vratio kao srpski, a inkunabule i hrisovulje je za velike pare po Beču rasprodao”.

    Mile Bakić je iznio podatke o Vukovoj trgovini sa arhivskom građom, a Predrag Malbaša o njegovoj zaradi na prodaji naših starih rukopisnih knjiga, ikona i drugo.
    Jezik je danas u Crnoj Gori državno političko pitanje. Svaki narod ima pravo da svoj jezik nazove svojim imenom. Čudim se nekim ljudima što su se okomili protiv Crnogoraca da nazovu jezik svojim imenom, izjavio je Novak Kilibarda. Ko se sada ljuti na Hrvate što svoj jezik zovu hrvatskim, ko se ljuti na Bošljake i Muslimane. Niko. Nadam se da se ubrzo niko neće ljutiti ni na Crnogorce da nazovu svoj jezik svojim imenom”, rekao je Kilibarda.


    Đ. M.
    Last edited by G R A D; 05-07-07 at 12:33.

  2. #2
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Sreten Perović o crnogorskom jeziku (rad iz 2000 god.)

    Sreten PEROVIĆ: Crnogorski jezik prvi spominje Vuk Karadžić


    U vrijeme jake polarizacije na one koji navodno brane "Jugoslaviju", a pritom negiraju svakoga ko ne uvažava fiktivnu zajednicu Crne Gore i Srbije, i na sve one druge, ne samo Crnogorce, koji nikoga ne negiraju ali nastoje da u punom opsegu ostvare svoj lični, građanski, nacionalni i državno-pravni personalitet - politički ciljevi često zamaglju ili sasvim odbacuju rezultate nauke, objektivne analize i životne prakse.
    Ta je politička taktika, preuzeta iz ranijih "ujediniteljskih" vremena, dala pogubne rezultate i u ovim potonjim ratovima. Oni prvi, današnji crnogorski "ujedinitelji" kao da ne žale što u tom procesu gube i svoje (crnogorsko ?) ime i prezime; oni, međutim, kao da žele da definitivno izgube vlastiti, maternji, crnogorski jezik. Kako god ga oni zvali, kako god ga zvao i Ustav Republike Crne Gore, kako god zapisivali u dnevnike školske nastave naši prosvjetni radnici - bili oni Crnogorci, Srbi, Muslimani ili "Jugosloveni", crnogorski jezik kao sociolingvistička kategorija dominira u najširoj populaciji, a sve više i među stvaralačkom inteligencijom, školovanoj na domaćim ili izvanjim fakultetima.
    Uvaženi nastavnik jezika i književnosti u jednoj od najelitnijih osnovnoškolskih ustanova u Republici, shodno svojim saznanjima i bez ikakve želje da politički ili nacionalno usmjerava svoje učenike, u posljednje vrijeme upisuje svoja predavanja iz jezika i književnosti pod sintagmom Crnogorski jezik. (Namjerno ovom prilikom ne naglašavamo lično ime predavača o kome je riječ, jer njegov čin koji inkriminiše unitaristička štampa u stvari je opštedruštveni problem čije rješenje nije daleko; ali u hronici današnjeg crnogorskog školstva, ma kako se stvari razvijale, to ime i taj čin ne mogu biti zaobiđeni.) Kažu: prekršen je Ustav. I to tvrde oni koji svakodnevno krše i norme dobrog ukusa i načela crnogorskog Ustava.
    Po uslovno važećem Ustavu (RCG) jeste u službenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog izgovora (bivši srpskohrvatski, s Novosadskim pravopisom iz 1960-te); korišćenje naziva crnogorski jezik u službenim dokumentima nije u skladu s ustavnom normom. Ali je evidentno neustavno (i sa dalekosežnim težim posljedicama!) to što se u crnogorskim školama, pa i osnovnim školama - i nastavnici u predavanjim služe "ekavskim izgovorom" i još više - što crnogorski đaci, bez obzira koje su južnoslovenske nacije, uče iz udžbenika od kojih je 1.500 ekavskih, a samo 80 uslovno ijekavskih ili ijekaviziranih (jer je i njihov sadržaj u većini preuzet, tj. izvorno "ekavski"!). Kako to da ne (za)smeta čistuncima nacionalne i građanske ravnopravnosti, propovjednicima afirmacije kulturnog (pa i jezičkog), etničkog, konfesionalnog i svakog drugog entiteta humanističke sadržine? Razumljivo je, međutim, što se šovinisti i zagovornici srpskog i svakog drugog velikodržavlja, serviseri asimilacije manjih i manjinskih naroda - ponašaju kao da su u pravu, javno bar ne priznajući da postoji crnogorska nacija, crnogorski narod, crnogorska kultura, a najmanje - da postoji crnogorski jezik. Ali uopšte nije razumljivo da to čine stvarno obrazovani ljudi, građanski intelektualci, naučni radnici, lingvisti i istoričari kulture, kojima su poznati duhovni i stvaralački procesi, pa i konvencije, tj. dogovori (ili nagovori) o problemima jezičke politike ili politike o jeziku.
    Crnogorski jezik je, kao ime, prvi pomenuo Vuk Karadžić u svom djelu "Montenegro und die Montenegriner" (1837). Iako je smatrao da su "Crnogorci Slaveni Srpske grane Grčkoga zakona" (grčke vjeroispovijesti), Vuk navodi da francuski pukovnik Vijala de Somijer, 1813, "veli za Crnogorski jezik" da je dijalekat Grčkoga" !
    Vuk je, razumije se, znao da Crnogorski jezik, koji je bio baza njegove jezičke norme, nije dijalekat grčkog jezika, ali on je Vijalu naveo samo kao dokaz koliko se, ipak, malo zna o Crnoj Gori i Crnogorcima u ondašnjoj Evropi. Pola vijeka iza Vuka, Ljubomir Nenadović - u svojim čuvenim pismima o Crnoj Gori i Crnogorcima - javlja sa Cetinja da se jezik kojim govore i pišu Crnogorci umnogome razlikuje od jezika kojim se govori i piše u Novom Sadu i Beogradu, te ako se nastavi takav razvoj - za sto godina ta dva jezika biće međusobno udaljena koliko španski i portugalski!


    Asimilacijom autentične kulture bilo kog naroda nestaje i sam taj narod


    Nije došlo do tolikog udaljavanja između crnogorskog i srpskog jezika, za čim ne treba žaliti, ali nije za pohvalu ni potpuno odsustvo društvene brige za njegovanje i razvoj crnogorskog jezika.
    Gubljene jezičkog (a time i temeljnog segmenta kulturnog) identiteta Crnogoraca, pa i ostalih koji se ovim jezikom u Crnoj Gori služe, dobilo je drastične forme u ovih stotinak proteklih godina. Asimilacijom autentične kulture bilo kojeg naroda - nestaje i narod kojemu je pripadala ta kultura. A još uvijek važi opomena koju je, upravo u onim pismima iz Crne Gore, uputio Ljubomir Nenadović: "Koji narod u slobodi i u civilizaciji ugine, on je svojevoljno pristao na to da ga nestane"!
    U prvoj polovini posljednje decenije, javno šikanirane i podvrgnute žestokim pritiscima moćnih negatora, asocijacije crnogorske kulture prerastaju u intelektualni i moralni pokret otpora. Slijedeći univerzalne principe ljudskih prava, Crnogorski P.E.N. Centar, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika i Matica crnogorska javno deklarišu svoja zalaganja za zvaničnu upotrebu imena i javno praktikovanje crnogorskog jezika. Deklaracija Crnogorskog PEN-a o ustavnom položaju crnogorskog jezika (Doclea br . 3, 1994) i PEN-ova Promemorija o ugroženosti crnogorske kulture, naroda i države (Doclea br. 6, 1994) dokumentovale su neopravdanost, pa i neodrživost (ustavne) norme da se jezik Crnogoraca naziva srpskim, jer to ima višestruke negativne posljedice. PEN je, međutim, naglašavao da pod pojmom crnogorski jezik ne podrazumijeva sistemski poseban jezik, "nego jedan od četiri pomenuta naziva (crnogorski, srpski, hrvatski, bosanski) kojim Crnogorci imenuju svoj dio štokavskog sistema, koji zajednički baštine sa Muslimanima, Srbima i Hrvatima".
    Kao oformljeni sociolingvistički entitet, crnogorski jezik nastao je i razvijao se pod posebnim uslovima, te "ima svoje fonološke, prozodijske, morfološke, leksičko-frazeološke, pravopisne i druge posebnosti, vlastitu istoriju i književnu samopotvrdu". Te stavove podržao je i 62. Kongres Internacionalnog PEN-a (Pert, Australija, 1995) i posebnom rezolucijom pozvao "srpsku i crnogorsku državu , u ime obaveza i principa sadržanih u Povelji Ujedinjenih nacija, UNESKO-a i Internacionalnog PEN-a, da zaštite i promovišu lingvistička i kulturna prava svih stanovnika Crne Gore". Te principe deklariše u svom "nacionalnom programu" i Matica crnogorska.
    Možda će zaista crnogorsko Ministarstvo prosvjete ovim povodom razmotriti brojne neustavnosti u vezi s uvezenim i "domaćim" udžbenicima, njihovim idejnim, stručnim i faktografskim nedostacima i skandalima, pa i pravo da učitelji(ce) i nastavnici, čak i u osnovnim školama, u predavanjima protežiraju ekavštinu i direktno ili indirektno negiraju crnogorski narod i njegovu kulturu, naročito crnogorski jezik i crnogorsku književnost.
    Ako Ministarstvo uskoro pokrene taj proces provjere i verifikovanja ovdje pomenutih segmenata školstva, onda je nesebični čin nastavnice OŠ "Savo Pejanović" u Podgorici urodio plodom. Bez obzira je li čas crnogorskog jezika bio u skladu s Ustavom ili nije.
    Nastavnici često jesu krivi, ali u manjoj mjeri nego pisci (toliko kritikovanih) udžbenika, najviše programeri prosvjetno - pedagoške politike i prakse.

    To je Savez pedagoga koji je prvi podržao Pavkovića

    I sad se hajkačima na cijenjenu nastavnicu jezika i književnosti priključuje i Savez pedagoga Jugoslavije koji od "Ministarstva obrazovanja u Podgorici" traži da se "nastavnici zabrani rad u prosvjeti"! Po mišljenju te "pedagoške" institucije, postupak ove nastavnice predstavlja "izdaju pedagoške etike, istorije srpstva (!!!) i sramoćenje vjekovnih ideja sloge i jedinstva Srba i Crnogoraca". Ta "savezna" institucija, cijeneći da je to "nacionalističko-secesionistički čin za katedrom" , ipak nije objasnila kako je to izdaja "istorije srpstva", ako već priznaje da postoji vjekovna sloga i jedinstvo Srba i Crnogoraca, dakle - dva (makar i bliska) naroda. Savez pedagoga Jugoslavije, takođe saopštenjem, prva je institucija koja je javno podržala novu vojnu doktrinu Generalštaba Vojske Jugoslavije.

    Srpsko-hrvatsko-slovenački jezik!

    Bilo je jedno vrijeme, između dva svjetska rata, kad je publikovana "Gramatika srpsko-hrvatsko-slovenačkog jezika" (dr Poljanec), jer je unitaristička koncepcija Kraljevinu Jugoslaviju smatrala domovinom jednog troimenog naroda (Srbi-Hrvati-Slovenci!). Recidivi takvog stava primijetni su i poslije Drugog svjetskog rata, u avnojevskoj Jugoslaviji (pa i u Novosadskom dogovoru o jeziku iz 1954-te!), a primjera takvog ponašanja u Crnoj Gori bilo je i biva u izobilju. (Pisac ovih redova, kao član Savjeta Osnovne škole "Maksim Gorki" u Titogradu, 1978. godine, javno je protestovao što je u pismenom zadatku njegove ćerke, učenice prvog razreda, učiteljica lijepo cvijeće prepravila u lepo cveće i pritom ukorila učenicu za "greške". Da taj slučaj ne bude prezentiran široj javnosti i Ustavnom sudu, da se sve završi u okviru škole, zamolio je njen ondašnji direktor Mojsije Ivanović.

    Nastavnica suspendovana zbog crnogorskog jezika

    Nastavnica koja je jezik kojim govore Crnogorci u školskom dnevniku upisivala kao crnogorski, suspendovana je iz dalje školske nastave.
    Direktor Osnovne škole "Savo Pejanović" u Podgorici Branko Dubak juče je odluku o suspenziji saopštio nastavnici maternjeg jezika i književnosti Kaći Brkovic.
    Last edited by G R A D; 16-01-08 at 14:32.

  3. #3
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Razgovor iz 2000. godine sa Akademikom Sretenom Perovicem

    Razgovor -
    Akademik DANU Sreten Perović, poznati pjesnik, predsjednik Crnogorskog PEN centra, glavni urednik Crnogorske enciklopedije


    CANU povlađuje srpskim asimilacionim projektima



    Enciklopedizam u svijetu ima dugu istoriju, a u Crnoj Gori i - dugu muku. Još u antičkoj Grčkoj ljudi su željeli da na jednom mjestu imaju sva do tada dostupna znanja. Od antičkih do ovovremenih sofista, za gotovo dva i po milenija, najmanje se promijenio čovjek; sve ostalo, pa i saznanje o porijeklu i svrsi života danas izgleda drukčije. Umnožila su se znanja, uklonjene su mnoge zablude (a neke su se, uprkos napretku nauke, čak i umnožile), ali i na kraju XX vijeka - čovjek je čovjeku vuk (Homo homini lupus), ili još bolje - Nečovjek je čovjeku najveći (smrtni) neprijatelj. Enciklopedija bi trebalo da pomogne i da se to eruptivno zlo, koje tako dugo i tragično zapljuskuje ovaj dio južne Evrope, smanji - makar u generacijama koje će tek doći, jer neznanje je i danas najveća prepreka da se Crna Gora i njeno multinacionalno građanstvo ravnopravno "integrišu" u savremenu Evropu, kaže akademik Sreten Perović, glavni urednik Crnogorske enciklopedije koju priprema Dukljanska akademija nauka i umjetnosti (DANU).
    U bivšem Leksikografskom zavodu Crne Gore (LZCG) radili ste na pripremi višetomne Enciklopedije Crne Gore (ECG), koju je, poslije ukidanja LZCG (1991) kao obavezu preuzela CANU. Da li u radu na jednotomnoj Crnogorskoj enciklopediji, koju sad priprema Dukljanska akademija, možete koristiti nešto od tog institucionalnog leksikografskog nasljeđa?
    - Na žalost, ne mnogo. Kad je ukinut LZCG materijale (stručnu biblioteku, Opšti alfabetar u tri knjige i ostalu dokumentaciju) preuzela je CANU. To je bilo ono tragično vrijeme na početku ovog najnovijeg ciklusa "balkanskih ratova". Sad smo mi, Dukljanska akademija, tražili da nam CANU ustupi, tj. da vrati tu (još uvijek neraspakovanu) biblioteku LZCG od oko hiljadu stručnih knjiga, jer to njima ne treba, ali smo dobili neuvjerljiv i nevjerovatan odgovor - da je to državna svojina, pa zato ne mogu da nam izađu u susret. Taj otpis CANU signirao je akademik Milinko Šaranović. A kad akademici CANU, koji dobro znaju na koji način i u kakvoj atmosferi im je pripala pokretna imovina (ne i autorska svojina) Leksikografskog zavoda, postupaju tako, uz saglasnost predsjednika CANU, onda se o klimi tolerancije i uzajamnog uvažavanja teško može govoriti.
    CANU očigledno ne trpi konkurenciju, iako svih ovih ratnih godina trpi neprijatnije procese, koji nikako ne doprinose demokratizaciji i intelektualnom ohrabrenju, a sasvim sigurno štete jačanju samosvijesti, osamostaljenju i razvijanju kreativnih potencijala evromediteranske Crne Gore. Da li su tim odgovorom (koji ima više nego simboličnu težinu) htjeli da kažu da je CANU državna, a DANU antidržavna institucija, svojina - nije nam poznato. Doista, građanska i ideološka tolerancije nema veliku tradiciju u Crnoj Gori, pa ni među "vrhovistima" CANU, po svemu sudeći. Ona nije odnjegovana, osim kad su u pitanju dogovori "tri srpske akademije" (SANU, CANU i ANURS) koji propagiraju unitarizam u "narodnom biću", jeziku, veledržavlju, kad se povlađuje asimilacionim projektima, vazda usmjerenim ka Crnoj Gori i crnogorskoj kulturi.
    Enciklopedista, pjesnik, prevodilac, dramski pisac, antologičar, književni istoričar, pozorišni kritičar... Šta Vas od svega toga najviše ispunjava?
    - Nikad nijesam radio ono što bi me do kraja stvaralački ispunjavalo. Uvijek sam imao mnogo čisto beletrističkih projekata (poetskih, dramskih, pa i novelističkih), ali za njihovu finalizaciju najčešće nije bilo ni uslova ni vremena. Bilo bi - da nijesam uobražavao da je moja obaveza, pa i uloga, da pomognem opštoj emancipaciji Crne Gore, a da svoje intimne stvaralačke planove i projekte moram da "za izvjesno vrijeme" odložim. Od sudbinskoga značaja je bila moja odluka da se, po završenom fakultetu, vratim u Crnu Goru (1956), iako Crnoj Gori nijesam bio ništa dužan, čak ni stipendiju.
    Kao mlad profesor i već afirmisani pisac, sa dvadesetpet godina zamijenio sam, na njegov prijedlog, Radonju Vešovića i postao glavni urednik časopisa "Susreti", časopisa koji je modernom orijentacijom i kvalitetom postigao jugoslovensku reputaciju, ali ga je politička birokratija, krajem 1962. godine, "prisajedinila" starijem i konzervativnijem "Stvaranju" (zapravo ukinula, po sistemu "ujedinjenja" iz 1918). Mnogo sam prevodio makedonsku poeziju (sve njihove najveće pjesnike), ubijeđen da crnogorska kultura može mnogo da nauči od makedonske, još više od makedonske kulturne politike. Ono odlaganje intimnih stvaralačkih planova "za izvjesno vijeme" proteglo se u nedogled. Kažu: vrijeme prolazi; tačnije je: vrijeme stoji a mi prolazimo.

    -------------------------------------------------
    Poznato je da Domovina nije bila baš nježna prema meni

    - Poeziju sam pisao iz bola i ljubavi i mislim da je to umjetnički najkvalitetnije što sam stvorio.
    Sve ostalo bilo je, a i danas jeste - oduživanje domovinskog duga. A poznato je da Domovina (Crna Gora) nije bila naročito nježna prema meni, no, ni ja, boreći se za njen svjetliji lik, nijesam skrivao njene mane: njen zapjenušani "internacionalizam" koji se često pretvarao u pogubni mitomanski san; njen isušeni istoricizam i navodno "zavjetni" sveslovenski patriotizam; njen neoprostivo funkcionalizovani primitivizam (koji, istina, nije samo njena "privilegija"); njen povremeni i ne uvijek površni rasizam i šovinizam, razorniji u njenom Dvadesetom nego u Petnaestom ili Osamnaestom stoljeću… U mojem poluvjekovnom djelovanju na književnoj i društvenoj sceni nastojao sam da tragam za suštinama, a u Crnoj Gori, ma koliko da je crna, suština nije u obilju njenih mana, nego u njenim latentnim mogućnostima, u njenim uslovnim vrlinama, uprkos raznim nastojanjima da se sve to zatrpa zlom i nevinim žrtvama. (S pravom je podsjetio Jevrem Brković da nama nema izlječenja dok ne priznamo vlastite zločine - prema drugima i prema sebi!)

  4. #4
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Nastavak razgovora iz 2000. sa Akademikom Sretenom Perovicem

    Mnogi Crnogorci su uvijek pospani


    - Ne vjerujem ni u kakvu nacionalnu dvostrukost: ni u onu Petra Prvog (Svetog Petra) da su Crnogorci i Rusi jednorodna i jedinojezična braća; ni u onu Njegoševu crnogorsko-slavjano-ilirsku, a dijelom i srpsku; ni u onu kralja Nikole srbofilsku crnogorštinu ili tzv. crnogorsko srpstvo; pa, naravno, ni u trajnije potencije nekih mojih sugrađana koji, na razne načine upregnuti, sve teže i bezvoljnije vuku stari nacional -šovinistički i rasistički tramvaj - "svepravoslavlja", "sveslovenstva" i "svesrpstva", kaže akademik Sreten Perović na konstataciju da je današnja crnogorska književna scena u znaku kako starih mitologija, tako i "volje za novim", uz sveprisutnu tenziju nacionalne dvostrukosti, i pitanje - sa čim crnogorska književnost ulazi u novi milenijum? Perović pojašnjava:
    - Znam, međutim, da su se, s manjim ili većim ožiljcima, svi osvijestili. Osvijestiće se i oni sve rjeđi naši savremenici - kad definitivno uvide da rikše koje vuku ne obezbjeđuju egzistenciju, niti vode u "srećniju budućnost".
    Govorimo o crnogorskoj književnosti, a ne o ukupnoj crnogorskoj književnoj sceni, na kojoj se odvija složen prosec nacionalne i političke "identifikacije"; pored Crnogoraca i Albanaca (koji pišu unifikovanim albanskim/toskijskim jezikom), tu su i pripadnici bar još četiti nacionalna kruga - srpskog, muslimanskog (bošnjačkog), hrvatskog i "jugoslovenskog". Piše se mnogo, a čita se i proučava malo; kvalitet uglavnom niko ne verifikuje. Neki naši značajni pisci, kao Mirko Kovač, Jevrem Brković, Sreten Asanović, Mladen Lompar i čitav niz drugih, starijih i mlađih, uspješno su probili regionalnu opnu i izašli (i dalje izlaze) na konkurentnu internacionalnu književnu scenu, izazivajući interesovanje najširih čitateljskih krugova i probirljivih književnih analitičara.
    Više puta ste apelovali na svjetsku javnost, povodom diskriminacije Crnogorske pravoslavne crkve?
    - Mnogi Crnogorci su još uvijek pospani. Tek se bude iz stogodišnjeg sna. Još su mamurni, očni kapci se sporo otvaraju, još je pogled nedovoljno bistar, neprecizan; još im se svijet pomalja kao kroz maglu.
    Svakome je već jasno da je Crnogorska crkva obnovljena, da postoji, da djeluje, da ima dosta pristalica (ne kažem vjernika, jer Crnogorci, kao i Srbi, nikad nijesu bili veliki vjernici; a jesu i danas, najviše politički - sujevjerni), da je bila faktički autokefalna bar pet vjekova, a i faktički i formalno bar dva potonja vijeka. Crnogorska crkva je obnovljena, ali joj nijesu vraćeni njeni hramovi.
    Da smo ćutali o svemu tome, ne bi se danas mnogo toga znalo. I buđenje bi bilo još teže, još potresnije.
    Predsjednik ste Crnogorskog PEN centra. Koliko je naš PEN, kao dio mnogočlane internacionalne književne asocijacije, u mogućnosti da ostvaruje međunarodnu komunikaciju?
    - Crnogorski PEN će ove godine obilježiti desetogodišnjicu svoga djelovanja. Nastao je u teškim okolnostima (15. marta 1990) i bitno se angažovao protiv rata na "našim prostorima", djelovao je humanistički, edukativno, branio je i sebe i druge; internacionalizovao je tzv. crnogorsko pitanje, tj. uz punu podršku Internacionalnog PEN-a - demaskirao najgrublje asimilacione nasrtaje na identitet crnogorske kulture, crnogorskog jezika, ukupne duhovnosti crnogorskog naroda.
    Crnogorski PEN još nema svojih prostorija, plaćenog administrativca, pa ni bilo kakve opreme; sve se odvija u privatnom stanu njegovog predsjednika ili sekretara, ali - nada u bolje nije nestala.
    Nadamo se da ćemo desetogodišnjicu Crnogorskog PEN centra obilježiti ustanovljenjem i dodjelom nagrade, koja bi mogla nositi ime prvog i zaslušnog našeg predsjednika, akademika Pavla Mijovića. Nagrada bi bila trodjelna: za ukupno i novo djelo - domaćim autorima, i za najuspjeliji prijevod crnogorske književnosti - stranim piscima.
    Valjda ćemo uskoro moći da se u svojoj zemlji okupljamo u svojim prostorijama.
    Kada možemo očekivati novu poeziju Sretena Perovića?
    - Dukljanska akademija nauka i umjetnosti unijela je među svoje izdavačke projekte i Izabrana djela Sretena Perovića, u šest knjiga, čime želi da obilježi pola vijeka moga književnog rada. Da li će taj projekat uspjeti da ostvari - ne znam, ali znam da je krajnje vrijeme (a tako se i danas radi u našem, ne mnogo bogatijem "okruženju", u Srbiji, Makedoniji, Hrvatskoj, u BiH) da se u kritički priređenim, sistetizovanim edicijama najzad predstave naši najaktivniji i po mnogo čemu najznačajni autori: Branko Pavićević, Jevrem Brković, Radoslav Rotković i niz drugih.
    Kako se osjeća pisac koji je, evo, navršio pet decenija uspješne književne karijere?
    - Da naučim da plivam, bacili su me u brzu rijeku. U Moraču. Bilo mi je tek sedam godina. Sa dvanaest sam ostao bez oca, đeda, kuće i svega u kući. U "danima oslobođenja" oslobodili su me od svakog dobra i svake sigurnosti. Ne i od - nade. I moje srce nije ispunila ni osveta ni mržnja. (Pokoj duši moje mudre majke.) I to je moje bogatstvo. Plivao sam kroz brzu rijeku, tukao se o rape, plavili su me i mutni valovi, ali potonuo nijesam.

    -----------------------------------------------------
    Najmlađi krug kritičara informiše samo o svojem intelektualnom klanu


    - Treba organizovati simpozij o vrijednostima crnogorske književnosti, o kontinuitetima i diskontinuitetima njenim, a ne prepuštati sve pukoj improvizaciji, od čega nije imun ni najmlađi krug "kritičara" koji informišu samo o svojem intelektualnom klanu.
    Kao da su nikli na ledini, kao da nemaju domaćih prethodnika, u srednjim i starijim generacijama, od kojih neki i danas stvaraju najrafiniranija i najkvalitetnija svoja djela.
    Ali i među tim mladim i najmlađim ima darovitih, ali se bojim da će mnogi od njih, ne nailazeći na pravu podršku i uljuljkujući se u internet - samodovoljnost, polako odustajati od iscrpljujuće i uglavnom nikad isplative književne avanture, kaže akademik Perović.


    Balša BRKOVIĆ

  5. #5
    Join Date
    Sep 2005
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    922
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    U drugom postu u ovom topicu, profesor Sreten Perović navodi Vukov zapis o Francuzu Vijali de Somijer-u, koji je još 1813. godine naš jezik nazivao crnogorskim !

    Ja nijesam sasvim siguran, ali mislim da je to prvi pomen našeg jezika jednim NACIONALNIM određenjem, u istoriji Crne Gore.
    I to odrednicom - CRNOGORSKI.
    Dakle, bješe to prije skoro 200 godina, a kao što znamo negira nam se i dan danas pravo na crnogorski jezik.

    Tu se radi upravo o ovom citatu Vuka Karadžića:


    Quote Originally Posted by Vuk Karadžić
    ...Француски пуковник Вијала, који је 1813. године обишао Црну гору, вели за Црногорски језик (којим је, вели, за невољу и говорио) да је дијалекат Грчкога! Јамачно су били тога мнијења и они Француски
    дипломати, који су (као dе Ргаdt) дијелећи Турсkу царевину размакли границе Грчке до нa Дунав.

    Ovaj tekst je iz knjige



    Evo faximil iz knjige




    --------------------------------
    Last edited by Regi; 07-10-05 at 02:41.

  6. #6
    Join Date
    Sep 2005
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    922
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default Pol Lui Toma, Šef Katedre Za Slavistiku Na Sorboni, Ima Crnogorskog !

    U "Pobjedi" od 16.10.2004. izasao je intervju,
    koji je dao šef katedre za slavistiku na pariskoj Sorboni.
    On je nedvosmislen, da je crnogorski jezik ravnopravan sa ostalim juznoslovenskim jezicima!
    Prenosim citav intervju.

    =======================================





    Pobjeda 16.10.2004. Kultura

    INTERVJU:
    POL LUI TOMA, ŠEF KATEDRE ZA SLAVISTIKU NA SORBONI



    Ne može jedan čovjek prije podne govoriti srpski, po podne hrvatski, večerati uz vino i na crnogorskom vam jeziku poželjeti laku noć, a probuditi se kao neko ko govori bosanski. To bi ipak bilo teško


    U svojim tekstovima koristim termin crnogorski jezik


    Pol Lui Toma šef je katedre za slavistiku na pariškoj Sorboni. Podgoricu je posjetio u svojstvu učesnika međunarodnog simpozijuma "Dramski tekst u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori" održanom u Crnogorskom narodnom pozorištu, čiji je suorganizator Centre de recherse sur les litteratoures et civilisationns slaves iz Pariza. Vrstan je slavist i poznavalac južnoslovenske pismenosti. Dobro su mu poznata crnogorske jezičke nedoumice. Smatra da je sa aspekta struke stvar nedvosmisleno jasna i da Crnogorci, kao Srbi, Hrvati i Bošnjaci, govore jezikom koji mogu zvati imenom s etničkom odrednicom i da je na potezu država Crna Gora od koje treba očekivati da pravno normira taj fakat.

    * U Crnoj Gori Francusku narod doživljava kao zemlju umjetnosti i visoke mode a Sorbona je simbol prestižnog univerziteta, gotovo ekvivalent Kembridzu ili Harvardu. Koliko su ta dva stereotipa bliska činjeničnom stanju ?
    - U svakom stereotipu ipak se krije neka istina. Bez obzira što se stvari munjevito mijenjaju Francusku širom svijeta, i tu Crna Gora nije izuzetak, ljudi prepoznaju po modnoj industriji i umjetnosti, prevashodno slikarstvu, filmu i književnosti. Te vrijednosti naša su dragocjenost. Drago mi je čuti da Sorbona ima tretman prestižnog univerziteta. I to je tačno. Jednako kao što je tačno da je na Sorboni prije dvadeset i pet godina otvorena katedra na kojoj je izučavan jezik koga smo zvali srpsko-hrvatski a kog danas naši studenti izučavaju pod tri imena srpski, hrvatski i bosanski. Lično smatram da tu ima prostora i logike za još jedan - crnogorski jezik. Drago mi je što su ti jezici i književnosti nastale na njima prisutni na Sorboni upravo znatnom zaslugom mene i mog cijenjenog prethodnika koji je doktorirao izučavajući Njegoša. Značaj i ugled našeg univerziteta obavezuju nas da održimo nivo tih studija i stalno ih unapređujemo.

    * Sorbona je dakle prihvatila fakat da se razlazom slovenskih naroda na Balkanu od jedinstvenog srpsko-hrvatskog, odnosno hrvatsko srpskog formiralo više jezika ?
    - Velika je odgovornost govoriti u ime institucije kao što je Sorbona. Nemoguće je govoritu u ime Sorbone i niko od nas to ne čini.Dakle, ne govorim u ime Sorbone. Govorim kao lingvist, posmatrajući problem o kom razgovaramo u duhu Sorbone. Lingvistički stvar se nije drastično promijenila u odnosu na ono što je bilo ranije. Uvijek je bilo jasnih, osobito leksičkih razlika između govornog i pisanog jezika u Bosni, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. Kad čitamo vaše pisce ili slušamo vaše ljude po jezičkim razlikama jasno znamo odakle nam ko dolazi. S imenovanjima koja su uslijedila te razlike su verifikovane i mi to uvažavamo.Naučno gledano, to je jedinstven lingvistički sistem unutar kog imamo više standardizovanih jezika. Identičnu situaciju imamo sa standardizovanim varijetetima engleskog u Britaniji, Americi i Australiji. Nema nikakvih razloga da imenovanja jezika prihvatimo u skladu sa vašim dogovorima.Predajemo na više jezika. Imamo lektore iz svih ovdašnjih država. Svaki student mora razumjeti sve varijante četvoroimenog jezika a svako od njih bira, shodno svom ukusu i namjerama, koju varijantu će aktivno govoriti. Ne može jedan čovjek prije podne govoriti srpski, po podne hrvatski, večerati uz vino i na crnogorskom jeziku vam poželjeti laku noć, a probuditi se kao neko ko govori bosanski. To bi ipak bilo teško. On razumije sve one koji govore ovim jezicima i bez teškoća s njima komunicira, ali govori isključivo jednom varijantom i tu je dosljedan.

    * Dakle, ako Crnogorci jezik kojim govore nazovu nacionalnim imenom taj jezik će studenti izučavati na Sorboni ?
    - Svakako. Taj jezik se već izučava i to godinama i decenijama unazad. Na Sorboni studenti čitaju velike crnogorske pisce, prvenstveno Njegoša. Vidim da sa imenovanjem svog jezika imate probleme koji se daju urediti rješenjima na nivou državnih institucija i precizirati odredbama Ustava. Morate imati zvanično rješenje. Država ga mora inicirati. Ja sam lingvist, u svojim tekstovima koristim termin crnogorski jezik i tu sa aspekta struke ne vidim da može postojati problem s imenovanjem, ali na diplomama naših studenata za sada piše samo srpski, hrvatski ili bosanski jezik. Imenovanje jezika te države institucionalno su normirale, što sa crnogorski jezikom za sada nije slučaj. Kada i kako to učiniti stvar je vašega izbora.

    * Koliko su studenti zainteresovani za studije slavistike?
    - Zbog rata i nesreća koje su se tokom prošle decenije izdešavale ovdje interesovanje je veće nego ranije. Na žalost, po pravilu interesovanje za južnoslovenske jezike i književnosti balkanskih naroda uvijek se uvećavalo kada je region bio u krizi . To se desilo u doba prvog svjetskog rata , tako je i danas.

    * Da li su vaši studenti pretežno djeca imigranata sa područja koja nastanjuju Sloveni? Koliko su za slavistiku zainteresovani Francuzi ?
    - Prvo vam moram objasniti sljedeću stvar : Pojam Francuz obuhvate sve ljude koji imaju francusko državljanstvo . Francuzi ne prave ta razdvajanja na nači kako vi to posmatrate. Ta vrsta različitosti o kojoj ste upravo govorili među nama, bez obzira da li je neko Francuz u prvoj, drugoj, trećoj generaciji ili su svi njegovi preci, kao što je to slučaj sa mnom, etnički Francuzi do u nedogled, jednostavno ne postoji. Svi smo mi Francuzi. Dvije trećine studenata pripadaju južnoslovenskom etničkom stablu ali to ne znači da znaju ovdašnje jezike. Djelimično poznaju razgovorni jezik ali ne mogu da čitaju lijepu književnost ili štampu. Naročito je komplikovano ako je to malo jezika što znaju vid nekog ovdašnjeg dijalekta . Većina naših studenata učenje jezika počinje s početka. U posljednje vrijeme sve više nam dolaze i studenti koji porijeklom nijesu iz ovog regiona, niti imaju slovensko porijeklo. To su ljudi koji studiraju istoriju, geografiju, političke nauke... pa se svako iz svog ugla interesuje za Balkan, shvatajući da znanja iz tih oblasti, koja se odnose na vas, mogu produbiti čitajući dokumenta ili literaturu u originalu. Interesantno je da postoji i znatan broj mladih ljudi, uglavnom se radi o ženama, koji stupaju u emotivnu vezu sa nekim ko dolazi odavde i to ih snažno motiviše da nauče vaše jezike.

    * Koliko Francuzi čitaju svoje autore?
    - Stalno govorimo o krizi čitanja i stalno se čudimo koliko se knjiga svake godine štampa.To je presjek našeg stanja. Stvari diktiraju izdavači i njihov poslovni interes.Francuska ima jako smjele izdavače i iste takve čitaoce. Dominira interesovanje za roman.

    * Koliko su danas otvoreni za kulturne uticaje drugih naroda. Postoji fama da ste jako samozadovoljan svijet.
    - To o našem samozadovoljstvu moglo se reći prije dvadesetak godina. Danas su Francizi postali nešto skromniji. Uticaj našeg jezika na planetarnom nivou opada u odnosu na engleski jezik koji postaje novi planetarni jezik, što nije činjenica koja nas fascinira ali je uvažavamo. Postajemo otvoreniji. Prije dvadestak godina teško da ste u Parizu mogli naći nekoga ko bi vam odgovorio na pitanje postavljeno na engleskom jeziku, čak i da ste ga postavili čovjeku koji dobro govori engleski . Danas je normalno da Francuz konverzaciju sa strancima obavlja na engleskom. Francuzi su duhom radoznao svijet koji želi znati što više tako da i male književnosti, to je inače termin kog nerado koristim, mogu računati na veliko interesovanje pospješeno političkim turbulencijama u regionima iz kojih ta književnost dolazi.

    * Možemo li govoriti o Francuskoj kao zemlji bez društvenih konflikta?
    - Ne postoji ni jedno društvo koje za sebe može reći da je za uvijek riješilo sve svoje problema, Francusko društvo ne predstavlja izuzetak. Imamo naše konflikte.U našem je duhu da polemišeno po svim pitanjima i probleme rješavamo kroz razmjenu stavova. Imamo načina da rješavamo sve naše različitosti.

    * S dozom humora govoreći, svoje probleme rješavate institucionalno, ne prizivajući u pomoć tradicionalne terapeutske metode, na primjer "puštanje krvi" .
    -Hoću reći da ih rješavamo na isti nači kao i vi u Crnoj Gori, za koju moram konstatovati da je regionalni izuzetak, dakle bez "puštanja krvi". Ne zaboravite šta je sve Crna Gora učinila sklanjajući hiljade ljudi čije su vjera i nacija različite u odnosu na vaše, a koji su se ovdje sklonili pred "terapeutima" na koje aludirate .

    * Pomagati čovjeka u našem je etičkom kodu....
    - To je toliko blisko modernom shvatanju ljudskih dužnosti.

    * Na taj način Crnogorci su "moderni" od iskona.
    -To znam. Zbog toga vas poštujem i ugodno se osjećam među vama i vašim prijateljima.


  7. #7
    Join Date
    Sep 2005
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    922
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default ........................nastavak.................. ........

    Kiš i Tišma

    * Koliko se naši pisci prevode na francuski? Ko su najprevođeniji pisci i ko su najbolji prevodioci s naših jezika na francuski?
    - Slična je stvar kao sa oscilacijama kada je posrijedi ineresovanje za jezike kojima govorite. Kada kod vas nastupe krizni periodi poraste zanimanje naše javnosti za ovo područje pa izdavači i prevodici koriste tu situaciju. Poslednjih godina se neuporedivo više prevodi u odnosu na period od prije petnaest godina ili ranije. Imamo više vrsnih prevodilaca a ja za najbolju među njima smatram svoju koleginicu Mirel Ruben. Ona je profesionalni prevodilac. Prevodi puno toga. Izdvaja se i količinom prevedenog teksta i kvalitetom prevoda.Prevodi sa svih vaših jezika. Sada je prevela Pekićevo Zlatno runo. Vama makar ne moram govoriti koliki je i kakav je to podvig. Upravo je štampana treća knjiga. Prevodi Dubravku Ugrešić. Prevela je i mnoge vaše tekstove pisane za pozorište. Najviše je prevođen Danilo Kiš. Sva njegova djela su prevedena na francuski. Prisutan je i Aleksandar Tišma. Nije to slučajno. Njih dvojica imaju jevrejsko porijeklo. Njihova djela zbog te činjenice, svoje tematike i duha u kom su pisana mogu računati na širu recepciju.


    Vlatko Simunović

  8. #8
    Join Date
    Sep 2005
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    922
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default Rajko Cerovic: Ogled o jeziku

    Rajko CEROVIĆ:
    OGLED O JEZIKU: Riznici jezika kojeg smo po političkoj konvenciji dugo nazivali srpskohrvatskim,
    Crnogorci su dali nemjerljiv doprinos


    Crnogorski jezik - fikcija ili realnost



    Ko je uistinu otac kodifikovanog narodnog jezika kao književnog kojeg u Srbiji zovu srpskim, u Hrvatskoj hrvatskim, u Bosni bošnjačkim ili bosanskim, a u Crnoj Gori, bar kad je riječ o osobama nešto više pismenosti i realnijeg osjećanja crnogorskog istorijskog, nacionalnog i kulturnog identiteta - crnogorskim? Nije li to Vuk Karadžić koji je od djetinjstva upio u sebe drobnjačku jezičku tradiciju i baštinu, tim prije što nije mogao biti u mladosti obrazovan da bi došao u dodir sa drugim i drukčijim jezičkim realitetima? U svojoj u Tršić doseljenoj porodici Vuk je mogao čuti narodni crnogorski jezik, proosjetiti crnogorsku izuzetno razvijenu usmenu tradiciju, a zatim kasnije, kad se uz pomoć Kopitara i uz nesebičnu austrijsku “finansijsku i drugu podršku” u hodu obrazovao, pokupio je iz Crne Gore i neke glasove kojih u Srbiji nije bilo, da bi, nametnuvši taj jezički obrazac mnogima kojima nije bio ni izdaleka blizak, smjelo ustvrdio da je riječ o istom jeziku i da su “Srbi svi i svuda”.
    Posljedice Vukove jezičke i druge unifikacije ne malo su doprinijele, između ostalog, i nedavnom krvavom razlazu nekoliko naroda u bivšoj zajedničkoj domovini. Vukov srpski jezički imperijalizam, koji je decenijama nailazio na ne male otpore, jednostavno se nije uspio održati. Kad već nije mogao biti samo srpski taj jezik je dobijao besmislene nazive “srpskohrvatskoslovenački”, u karađorđevićevskoj Jugoslaviji, u kojoj Crna Gora nije imala prava ni na vlastitu geografsku odrednicu, pa zatim “srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski” kao plod rezultante pragmatskih političkih sila, a nikako samo lingvističke logike i prakse. Danas je taj jezik pukao na svoje sastavne sociolingvističke djelove, bez obzira na činjenicu da je riječ o jeziku kojim se četiri naroda međusobno i bez većih teškoća uspješno sporazumijevaju.
    Naziv jezika bio je i ostao jedan od najefikasnijih i najočiglednijih pokušaja asimilacije čitavih naroda, a u južnom slovenstvu u prvom redu sa srpske, i ako ni hrvatska strana u tome nije bila suviše nevina. Kao posljednja meta i jedino preostala mogućnost za nametanje srpske imperijalne jezičke politike, kao sigurno najpouzdanijeg asimilacionog sredstva za poništavanje čitavih naroda, beogradskoj politički i intelektualno nacionalističkoj čaršiji ostali su samo Crnogorci. Ne treba, međutim, zaboraviti da ako je ko koga u međusobnoj srpskocrnogorskoj komunikaciji učio ovom današnjem jeziku biće prije da su Crnogorci učili Srbe, a ne obratno. Ovako, po već nevažećoj ustavnoj žabljačkoj odrednici, po kojoj Crnogorci govore srpskim jezikom, ispada da su se Srbi doseljavali u Crnu Goru da biše Crnogorce naučili da zbore, a onda se, po uspješno završenom zadatku, masovno vraćali u Srbiju. Istorijska nauka zna samo za iseljavanje odovud, a nikad obratno.
    Otkuda Crnogorcima toliki afinitet za jezičku nauku, ako iz zavičaja nijesu ponijeli urođeni smisao i interes za ljepotu jezičkog izraza, onu visoku izražajnu mjeru crnogorske usmenosti iz koje su ponikli Njegoš ili Ljubiša, izbrušenu crnogorsku retoriku kojoj su se uvijek divili jezički stručnjaci iz drugih južnoslovenskih i uopšte slovenskih sredina? Jezik Crnogoraca je još prije Vukove reforme dostigao onu mjeru sopstvene i usmene i pisane dovršenosti iz koje je, sigurno ne samoniklo ili volšebno, moglo zasijati superiorno Njegoševo djelo. Petar I je, primjera radi, umro 1830. godine, a Vukova reforma po zvaničnoj srpskoj lingvistici doživljava prve plodove tek 1847. godine. Da nije slučajno kod javnog čitanja poslanica Petra I, koje su pisane krajem XVIII i početkom XIX vijeka, Crnogorcima bio potreban prevodilac?

    Tradicija pisanja na narodnom jeziku u Crnoj Gori mnogo je starija nego u Srbiji, a gotovo sve što je u srpskoj kulturi vrijedno pomena moglo je početi samo u austrougarskoj Vojvodini. Otuda u djelu Branka Radičevića, koga u vezi sa Vukovom jezičkom reformom srpski lingvisti stavljaju odmah uz Njegoša, narodni jezik doživljava tek svoje mucave početke, prvo bojažljivo oslobađanje: “Ao, nono bela, / voda te odnela”, dok Njegošev jezik grmi kao da se odvaljuje lovćensko stijenje. Petar I u svojim poslanicama u prozi, koje graniče sa najsuptilnijim poetskim izrazom, profetski progovara o slobodi i “voljnosti” sopstvenog naroda snagom starozavjetnih proroka. Njegoš je, uostalom, napisao “Gorski vijenac” starim predvukovskim pravopisom, ali je čistota i visoka kreativna mjera narodnog jezika u njemu više nego nesporna. Mnogo, mnogo ranije od Vuka je još kotorski pisac Ivan Antun Nenadić (1723 - 1784) anticipirao kasnija Vukova jezička načela: “Kako bolje mogu biti razumjen od naše čeljadi, i da se lašnje može štjeti kako se govori, i da se izgovara onako kako se i štije”. Kakva visoka svijest o potrebi pisanja narodnim maternjim jezikom i to gotovo sto godina prije Vuka? No, ovdje, u vezi sa pominjanjem Nenadića, treba očekivati onaj banalni protivudar srpskih nacionalista, pogotovu iz Crne Gore: Stoj brajko, Boka nije bila u sastavu crnogorske države, pa njeno kulturno nasljeđe pripada valjda Tuđmanu?! Što onda da radimo sa Vojvodinom koja je tek 1918. godine ušla u kraljevinu Jugoslaviju, odnosno poslije Drugog svjetskog rata zvanično u Srbiju? Bez Vojvodine nema srpske kulture ni srpskog kulturnog subjektiviteta. Tu sigurno nema spora. Boka je, uostalom, početkom XIX vijeka bila dva puta oslobađana od tuđinske vlasti zajedničkim snagama vojske Petra I i Bokelja, a 1813. obostranom voljom prisajedinjavana u zajedničku državu sa Crnom Gorom. Kotor je i u vrijeme viševjekovne mletačke i kasnijih francuske i austrougarske vladavine bio ne samo glavni crnogorski pazar, nego su u Boki učili crnogorski vladike i drugi ljudi od pismenosti, nad pravoslavnim stanovništvom u Boki i Crnogorskom primorju imali jurisdikciju samo crnogorski mitropoliti. Za sve to vrijeme ne samo nijedan crnogorski mitropolit, kao glava i crkve i države, nikada nije stupio na tlo Srbije, ni kao turske ni kasnije slobodne teritorije, pa ni knjaz Danilo. Tek je Nikola, kao prvi crnogorski vladar krajem XIX vijeka, 1896. godine prvi put posjetio Beograd.
    Koliko se kulturno jedinstvo sa Bokom i Crnogorskim primorjem snažno osjećalo svjedoči i Ljubišino najvažnije djelo “Pripovijesti crnogorske i primorske” u kojima pisac jasno stavlja do znanja da je riječ o istom jeziku i istoj kulturi. Koliko je kotorski biskup, kasnije barski nadbiskup i književnik Andrija Zmajević još u XVII vijeku duboko osjećao pripadnost široj, a ne samo bokeljskoj zajednici, svjedoči njegovo kapitalno djelo “Ljetopis crkovni” koje je ispisao u dvije verzije na maternjem jeziku, i to latinicom i ćirilicom. Crnogorske kulturne, trgovačke, pa i jezičke veze bile su mnogo jače sa Dubrovnikom nego sa nekom dalekom i dugo vremena hipotetičnom Srbijom. Između slobodne Crne Gore i, u drugoj polovini XIX vijeka već dijelom oslobođene Srbije, prostirala se nepremostiva turska teritorija koja se, uz veliki rizik, možda mogla preći u jednom pravcu, ali bez izgleda na povratak. Nije, dakle, bilo ni fizičke mogućnosti za stvaranje istovjetnog jezika, odnosno jezičku unifikaciju, koja je nesmetano i bez pitanja Crnogoraca vršena od 1918. godine.
    Ako bismo pokušali razmišljati hladne glave došli bismo do jednostavnog zaključka da Crnogorci, ako već ne zovu svoj jezik vlastitim imenom, prije govore hrvatskim nego srpskim jezikom, i to ne samo zbog ijekavice, već i vjekovnog kulturnog i fizičkog dodira sa Dubrovnikom i širim dalmatinskim i hrvatskim zaleđem. Srbija je ne samo Njegošu, nego i svim crnogorskim mitropolitima i vladarima do Nikole, bila teritorijalno daleko gotovo kao danas našim savremenicima Kina ili Tibet.
    Tačno je da su iz Beograda, posebno krajem XIX vijeka, u Crnu Goru zaobilaznim putevima doturane knjige po Garašaninovom asimilatorskom planu, ali i liferovani “prosvjetari” od kojih je većina imala precizne špijunske zadatke. No, ni te knjige, ni djelatnost malobrojnih škola i nadleštava nijesu, u jezičkom smislu, ostavili premnogo uticaja na najšire narodne slojeve koji su spontano čuvali vlastiti jezik, i čak do danas prenijeli najširu upotrebu i tri glasa kojih nema ni u srpskom ni hrvatskom jeziku. Kad su crnogorska djeca u školi, između dva rata, počela da sriču obavezni ekavski bio je to za njih šok i toliko neprirodna situacija da su morala pomisliti da su njihovi roditelji primitivni i nepismeni i da ih tek treba učiti “otmenom” govoru. Nažalost, to se produžava i do današnjeg dana. Ne samo da dio nastavnog osoblja, pogotovu “snahe” iz Srbije, produžavaju da predaju na ekavskom, nego su ekavski više od dvije trećine tekstova u čitankama za maternji jezik i književnost. Da ne govorimo o tome da je još uvijek većina udžbenika štampana u Beogradu, naravno na ekavskom, koje crnogorske prosvjetne vlasti nijesu u stanju, (ili neće?) da ijekaviziraju pod izgovorom da je riječ o navodno velikim troškovima.
    Konačno, činjenica da četiri naroda u bivšoj Jugoslaviji, i u našem neposrednom okruženju, govore i pišu međusobno razumijevajućim, odnosno u lingvističkom smislu jednim jezikom, velika je privilegija ovog prostora. Taj jezik nikada nije bio i jedinstven, nego je svaki od ova četiri naroda unosio svoje specifičnosti u zajedničku jezičku riznicu. Doprinos Crnogoraca takvoj jezičkoj baštini daleko prevazilazi fizičke mjere crnogorske teritorije ili broja stanovnika. Crnogorski u svijetu originalni istorijski put formiranja države i nacije, dugi život u neprijateljskom okruženju i osobena istorijska sudbina, duboko su utisnuti u jezičko tkivo ovoga naroda.


  9. #9
    Join Date
    Sep 2005
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    922
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default ........................nastavak.................. ........

    Crnogorski jezik nije fikcija već kulturna i civilizacijska realnost. Njegov sociolingvistički sadržaj i posebno izražajno bogatstvo davno su uočeni i od imperijalnounitarne jezičke nauke. Crnogorski govori, kao eufemizam i zamjena za nacionalno imenovanje jezika, i to usljed višedecenijskog dobro razrađenog asimilatorskog pritiska, temeljno su izučeni. Današnja standardizacija i kodifikacija crnogorskog jezika za crnogorske jezičke stručnjake jednostavan je posao.
    Ako se predstojećim ustavnim promjenama bilo amandmanski, bilo pravljenjem novog ustava, čak i hipotetične zajedničke države, ne ispravi naziv jezika u školi generacije Crnogoraca će sazrijevati u uvjerenju da Crnogorci nemaju ni svoga jezika, ni književnosti, ni kulture, ni ičega njihovog pod nebom. Imamo li prava na toliki stepen samouništenja?


    Škola kao šovinistička tvrđava


    Pored ostalog, prvi školski predmet u Crnoj Gori se, po već nevažećem žabljačkom ustavu, zove “Srpski jezik i književnost”. Dakle, Crnogorci ne samo da nemaju svoga jezika već govore tuđim, nego ni svoju književnost. Njegoš, Ljubiša, Lalić, Zogović ili Mirko Banjević se u Crnoj Gori izučavaju u okviru srpske književnosti, daje im se i u njoj periferno mjesto, potcjenjuje i ponižava čitav jedan narod, krši svaki ustav od završetka Drugog svjetskog rata naovamo, negira nacionalni i kulturni subjektivitet najistorijskijeg naroda na Balkanu. Crnogorska škola i dalje opstaje kao šovinistička tvrđava i tvorac najretrogradnijeg mentaliteta, trovačnica generacija. Oni “veseli” ratnici što su početkom devedesetih krvoločno krenuli na Dubrovnik, odnosno na Hrvate u njihovoj zemlji, samo su dobri đaci crnogorskih škola koje ih ne uče da misle svojom glavom nego da ponavljaju stereotipe.

    ----------------------------------------------------------------------

    Brojni crnogorski lingvisti


    Pogledajmo, primjera radi, koliko su crnogorski lingvisti, naravno na radu u kulturnim centrima izvan Crne Gore, pretežno u Beogradu, doprinijeli nauci o nekad zajedničkom jeziku, ili možda samo srbistici: Mihailo Stevanović, Radosav Bošković, Mitar Pešikan, Nikola Banašević, Milija Stanić, ili danas Dragoljub Petrović, Mato Pižurica, Drago Ćupić, pored ostalog i direktor Instituta za jezik SANU, ili u Sarajevu Jovo Vuković, osnivač i dugogodišnji šef katedre za jezik na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Još prije Drugog svjetskog rata zvanje doktora nauka iz oblasti maternjeg jezika osvojili su Branko Miletić i Danilo Vušović, u Skoplju je na univerzitetu predavao dr Tomanović, na govoru Mrkojevića doktorirao Luka Vujović itd. Samo na Filozofskom fakultetu u Nikšiću trenutno radi pet doktora maternjeg jezika: Branislav Ostojić, Rajka Bigović - Glušica, Zorica Radulović, Miodrag Jovanović i Jelica Stojanović. Donedavno je u Nikšiću predavao, istina ne jezik, nego crnogorsku književnost, jer je za jezik bio “nepodoban” dr Vojislav Nikčević

  10. #10
    Join Date
    Sep 2005
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    922
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default Jevrem Brković: IMENOVANJE CRNOGORSKOG JEZIKA NE SMIJE SE PREPUSTITI EKSPERTIMA

    Podgorica, 9. IV 2004.

    Jevrem Brković:
    IMENOVANJE CRNOGORSKOG JEZIKA NE SMIJE SE PREPUSTITI EKSPERTIMA




    Nece, valjda, o imenovanju crnogorskog jezika odlucivati jezicki unitaristi, kakvi su dr Lidija Tomic, dr Miodrag Jovanovic, Ljubomir Kovacevic, Jelica Stojanovic, Draga Bojovic, dr Slobodan i Zagorka Kalezic, dr Vuk Cerovic (Karadzicev covjek) i dr Zivko Djurkovic... Ta niksicko-terazijska lingvisticka druzina, kada je vidjela da ce ipak doci do imenovanja crnogorskog jezika, kao isprobani populisticki adut zloupotrijebila je svoje studente.

    I
    KAO STO SE NI RAT
    ne smije prepustiti samo generalima, tako se ni imenovanje jezika, pogotovo crnogorskog, ne smije prepustiti samo lingvistima. Nigdje se kao na imenu jezika ne vidi sto je uradjeno od crnogorskog narodnog bica u posljednje dva vijeka, narocito sto je uradjeno u XX vijeku, to jest sto nije uradjeno. Pitanje naroda i jezika kojim taj narod govori, nigdje nije smatrano sporednim pitanjem osim u Crnoj Gori. Odvajkada je crnogorski narod zborio svojim crnogorskim narodnim zborom i jezikom. Crnogorci su svoj jezik stvarali, govorili i pisali njime i prije Njegosa, i prije Petra Prvog, i prije Crnojevica, i prije Balsica, i u Duklji, i prije Duklje!
    Dukljani, Zecani i Crnogorci, a to su tri imena za jedan narod, stvarali su svoj narodni jezik i govorili svojim narodnim jezikom. Dukljani su ga zvali slovenskim, o cemu imamo toliko dokaza: Zecanin iz Krajine (XI vijek), autor je “prvog ljubavnog romana“ (Vladimir i Kosara) kod Juznih Slovena, napisanog na slovenskom jeziku. Ima argumentovanih dokaza da je i Ljetopis Popa Dukljanina na latinski preveden sa slovenskog. Zecani su svoj jezik zvali narodnim ili slovenskim. Crnojevicka je Crna Gora svoj jezik stvarala i na osnovu zetskog i na osnovu dukljanskog, odnosno slovenskog jezika. U doba Crnojevica se u Zeti, to jest Crnoj Gori, pise cistim narodnim jezikom, koji se tako i zove, a ima dokumenata gdje se naziva i slovenskim. Nema dokumenta da su balsicki Zecani i crnojevicki Crnogorci svoj jezik nazivali srpskim. Petrovicka Crna Gora je svoj jezik i svoju pismenost zahvatala iz govorne i ljetopisne riznicke memorije svojih predaka Dukljana i Zecana. I nikada i nigdje njegosevska Crna Gora svoj jezik nije imenovala drukcije do narodnim i naskim, a u crkvenim librima i crkvenoslovenskim. Ljuba Nenadovic je, u pismima sa Cetinja, ozbiljno upozorio: Nastave li Crnogorci da govore i pisu crnogorskim jezikom, za sto godina razlika izmedju crnogorskog i srpskog jezika bice veca nego izmedju spanskog i portugalskog!
    I bila bi da Srbi nijesu iz godine u godinu u Crnu Goru slali, naravno besplatno, svoje skolske programe, udzbenike i prosvetare. Ubrzo su takvi srpski pokloni poceli da ozbiljno razijedaju crnogorsko nacionalno i jezicko bice!


    II
    CRNOGORCI SU NASTAVILI
    da govore i pisu svojim jezikom – narodnim, naškim, crnogorskim. A onda su u Crnu Goru poceli da dolaze Srbi iz Beča, Pešte, Novog Sada, Karlovaca i Beogradskog pašaluka. Imajuci već viziju buduće Velike Srbije - od Dunava do mora sinjega, često do zagrcnuća deklamujući (sto je za taj period nacionalnog uskrsnuca i budjenja nacionalne futurologije sasvim normalno), pjesmu violentnog Sima Milutinovica Sarajlije Vostani Servijo! Takvi su Srbi poceli Crnogorce da poducavaju ko su i kojim jezikom govore. Prvo su to činili oprezno, poput Garasaninovog Piroćanca, i u prihvatljivim “bratskim” asimilativnim dozama, govoreci im da su Crnogorci i Srbi braća, da su Slavjani, da se jezik kojim govore i jedni i drugi – i Novi Sad i Cetinje, i Beograd i Cetinje zove slavenoserbski, crkvenoslavenski, a onda su, u daljim ”bratskim” asimilatorskim kontaktima, odbacili i ono slavenski i oni crkveni da bi ostalo samo ono srpski, sto je i bila njihova strategija utapanja crnogorskog jezika u srpski i Crne Gore u Srbiju, kojoj je vec tijesan bio nekadasnji Beogradski pasaluk!

    III
    ISPADA DA SU CRNOGORCI I NJIHOVI DINASTI
    u jednom periodu obnavljanja crnogorske drzave na zetskim i dukljanskim temeljima, imali mnogo preca posla od naziva svoga narodnog jezika. To je vec bio onaj tipicno crnogorski romanticarski period kada su i najpametniji Crnogorci propovijedali sveslovenski unitarizam i rusenje “tih malih slovenskih cergi od Jadrana do Tihog okeana”. Svako se, i narodi i pojedinci, svojih malih i velikih zabluda mnogo bezbolnije oslobadjao od, na zrtvovanje vazda spremnih, Crnogoraca. Svaka slavjano-serbska, panslavisticka, poslastica, smisljena u Sankt Petersburgu ili u Beogradu, na naivnom je Cetinju primana i docekivana mimo svakog ocekivanja onih sto su takvim poklicima pozivali Crnogorce da mnogo vise budu Sloveni i Srbi nego Crnogorci!
    Cetinje je vazda svojim crnogorskim jezikom sa svima razgovaralo i svima se davalo i vise no sto se od njega trazilo. I Cetinje i Crna Gora,cijelog su svog vladicansko-knjazevsko-kraljevskog postojanja pripadali vise drugima, pogotovo Rusima i Srbima, nego sebi, a sve to da bi “braca” Slavjani shvatili kako sigurnu postaju na samoj jadranskoj obali imaju! Crnogorci se citavog vremenskog postojanja samo svog oruzja, svoje povijesti i svog jezika nijesu stidjeli, a cesto su dozivljavali da im i jezik i povijest osporavaju. Tako je bilo prije hiljadu godina, kada je Duklju “zla raska struja” razarala, tako je i danas kada Crnu Goru terazijske mracne sile hoce da razore. Crna Gora je opstala i opstajala evo sve do danas, kada Crna Ruka hoce i zivi jezik da joj iz celjusti iscupa!

    IV
    CRNOGORCI SU VAZDA SVOJIM JEZIKOM
    i oruzjem govorili, kliktali, klikovali, kojevitezali, kleli, lelekali, u kam zatucali i svoje dusmane i sebe u svim nuzdama i tmusama, kada im se cinilo da im je mrklo bez svitanja i da ce im se grob na taj svijet propasti! A onda je Vuk Karadzic dospio preko Kotora, uz kotorske strane i pravo na Cetinje. Otkrio je Crnu Goru i u njoj izvorni narodni jezik i mnostvo inkunabula i hrisovulja iz minulih vjekova, ustivanih u manastirskoj riznici kao med u sacu. Jezik je zapisao i shvatio da je to drugaciji jezik i od onog “govedarskog” jadarskog i levackog, i od onog ucenog i pojnog, karlovackog i novosadskog. Crnogorci, a mozda ni Vuk sve do susreta s Kopitarom, nijesu shvatili da ih je Vuk, zapisujuci njihov jezik, ostavio bez jezika, uzimajuci ga kao uzoriti obrazac jeziku koji je on, po beckom i Kopitarovom scenariju pospremio, uniformisao, uprostio i ucinio jasnim i sumadijskom cobaninu i vojvodjanskom seminaristi doslom u Bec da se iskoluje i vospita za Srbiju.

    V
    VUK JE CRNOGORCIMA JEZIK ZAPISAO I OTEO IM GA,
    da bi ga oni, poslije gotovo dva vijeka, morali od drugih otimati, vratiti mu svoje ime i znacenje. Inkunabule i hrisovulje je iz Cetinjske riznice utovario, uz Njegosevu pomoc, pa pravo s njima u Bec, da ih tamo protolkuje, prouci i restaurirane vrati na Cetinje. Jezik nam je vratio kao srpski, a inkunabule i hrisovulje je, za velike pare, po Becu rasprodao, kako bi on, vec i dozivotno katolik, i Ana Kraus, katolkinja po rodjenju, i kcerka Mina, krstena po katolickom obredu (a popravoslavljena udadbom za starijeg beogradskog trgovca), i nekoliko sinova, kao i Mina krstenih, mogli pristojno u Becu zivjeti i on, povremeno, u Tursku Srbiju upadati, pokusavati da kneza Milosa opismeni, a Srbima jezik, sto ga je nasao u Crnoj Gori i Hercegovini, nametne za narodni i knjizevni. Milos ga zamalo nije dao musketati sto Srbiju i Srbe hoce da opismeni i medju kulturne narode uvede. Milos mu je vise no jednom priprijetio “da ce mu i onu zdravu nogu pretuci”. Vuk je, medjutim, i dalje klecao od Beca do Beograda i Cetinja, zapisivao i pokrstavao, davao ime i jeziku i narodu, naravno srpsko, kako bi ugodio jednoj Srbiji, koju je on prije drugih vidio i naznacio kao veliku i svuda i u svemu srpsku. Vuk je sve to radio kako bi ugodio jednoj Srbiji koja jos nije bila iz opanaka i fesa izasla.

    VI
    I MINISTAR PROSVJETE I NAUKE,
    gospodin Backovic, i predsjednik Savjeta Vlade Crne Gore za opste obrazovanje, gospodin Cerovic, trebalo bi da znaju da se, u ovom trenutku, ne radi o normiranju crnogorskog jezika: nije rijec o pravopisu, gramatici, fonetici, morfologiji, sintaksi i leksici, vec iskljucivo o imenovanju jezika kojim vjekovima govore Crnogorci! Dakle, ne radi se o kodiranju nekodiranog jezik, to je vec radjeno i uradjeno od Beckog do Novosadskog dogovora, gdje crnogorski lingvisti (misli se na Novosadski dogovor), situirani u srpsko jezicko bice, nijesu zastupali jezik Crnogoraca, vec su kao najpoznatiji lingvisti Beogradskog univerziteta, (Boskovic i Stevanovic) pratili asimilacionu politiku SANU, a i sami indoktrinirani velikosrpstvom - Crnogorski jezik sveli na crnogorske govore! Doduse, u preambuli Novosadskog dogovora se kaze da je srpskohrvatski jezik jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca! To je najvise sto se tada moglo izboriti, a i to postignuce nijesu izborili lingvisti, vec tadasnja drustvena stvarnost i nacionalno utemeljenje Crnogoraca.
    Last edited by Regi; 26-10-05 at 00:51.

  11. #11
    Join Date
    Sep 2005
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    922
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    VII
    RIJEC EKSPERTSKIH TIMOVA, I JEZICKIH STRUCNJAKA,
    o imenovanju crnogorskog jezika, vise ne moze biti dominantna i odlucujuca. Jezik stvaraju narod njegovi intelektualci, u prvom redu knjizevnici, a proucavaju i kodifikuju lingvisti i odgovarajuce naucne institucije. O imenovanju jezika, ako vec od naroda i drzave ranije nije imenovan ili je, kao u crnogorskom slucaju, preimenovan - odlucuju kulturni, drzavni i politicki cinioci prvoga reda, uz uvazavanje sveukupne povijesne, drzavne, nacionalne, kulturoloske i jezicke stvarnosti. Oni meritorno donose i odluke o imenu jezika, cija je sustina najbitnija komponenta narodnog, a u crnogorskom slucaju - i drzavnog bica.
    Neki ekspertski timovi su, u crnogorskom slucaju, i doveli do jezicke asimilacije Crnogoraca. Takvi su eksperti vazda bili, i danas su, samo glasnogovornici beogradske skole jezicke unitarnosti: jednog jezika s mnostvom regionalnih govora. Njima se danas u Crnoj Gori argumentovano suprotstavljaju crnogorski lingvisti (akademik Vojislav Nikcevic, dr Rajka Bigovic Glusica, prof. dr Zorica Radulovic, mr Tanja Becanovic, mr Miodarka Tepavcevic, mr Sonja Nenezic i dr...) Oni su se slijedeci i proucavajuci povijesno postojanje i bogatstvo crnogorskog jezika, oduprli srpskoj asimilacionoj jezickoj politici. Nece, valjda, o imenovanju crnogorskog jezika odlucivati jezicki unitaristi, kakvi su dr Lidija Tomic, dr Miodrag Jovanovic, Ljubomir Kovacevic, Jelica Stojanovic, Draga Bojovic, dr Slobodan i Zagorka Kalezic, dr Vuk Cerovic (Karadzicev covjek) i dr Zivko Djurkovic... Ta niksicko-terazijska lingvisticka druzina, kada je vidjela da ce ipak doci do imenovanja crnogorskog jezika, kao isprobani populisticki adut zloupotrijebila je svoje studente.

    VIII
    CIJELA PRICA OKO IMENOVANJA CRNOGORSKOG JEZIKA
    mora se uozbiljiti. Konacno i Vlada i njena ministarstva, ne samo resorna, moraju shvatiti o cemu se radi. Pitanje imenovanja crnogorskog jezika nije u nadleznosti samo ministra Slobodana Backovica, i njegovog ministarstva, gdje jos ima inspektora i savjetnika sa doktorskom titulom koji bi rado pucali u crnogorski jezik, a tek u one sto se bore za njegovo nacionalno ime! Ni gospodja Vesna Kilibarda i njeno Ministarstvo nijesu, uz Backovica, jedini nadleznici za imenovanje crnogorskog jezika. Crnogorska Vlada se vise ne moze ponasati kako se do sada ponasala. Budu li se i dalje pravili kardinalni ustupci velikosrpskom nacionalizmu i Amfilohiju Radovicu (kao sto ih pravi gospodin Marovic), a oni su inspiratori crkveno-cetnicke gerile u Crnoj Gori, zavladace oni, koji ni gospodu iz Vlade ni bogougodnog gospodina Marovica - nece pitati koji im je maternji jezik i jesu li bili za imenovanje crnogorskog jezika! Tada gospodi iz Vlade nece pomoci ni ona sutnja na nedavnoj Vladinoj sjednici, gdje je ministru Backovicu trebalo pruziti energicniju podrsku, a ne sve prepustiti “ekspertskom timu”. Koaliciona DPS-SDP Vlada, iako je Crna Gora preokupirana ozbiljnim ekonomskim nevoljama, morala bi svojim punim autoritetom podrzati nacionalno imenovanje jezika crnogorskog naroda.

  12. #12
    Join Date
    Sep 2005
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    922
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default Sreten Zekovic: RAZUR CRNOGORSKOGA JEZIKA I NJEGOVA REVITALIZACIJA

    Sreten Zekovic:
    RAZUR CRNOGORSKOGA JEZIKA I NJEGOVA REVITALIZACIJA





    Samosvojni crnogorski jezik je sociolingvisticki i etnicki sistemski posebit i zasebit jezik samobitnoga crnogorskog naroda i nacije, isto kao sto su to drugi srednjejuznoslovenski i slovenski bliski jezici, a ne dijalekatska drugacica sve(to)srpskoga iliti srpskohrvatskoga jezika koja se izgoni i razura kao arhaizam, provincijalizam, narodni neknjizevni jezik i sl., jer se ne uklapa u apstraktnu normu “opcene pravilnosti” tzv. svesrpskoga jezika. Razureni crnogorski jezik se revitalizuje kroz primjenu crnogorske norme “opcene pravilnosti”, sto se ostvaruje kroz vaspostavu jedinstva standardnoga (interdijalekatskog) govornoga i pisanog, narodnoga i knjizevnog, javnoga i zvanicnog jezika.

    Jezik tradicionalnih Crnogoraca zv. predvukovski crnogorski jezik je uveliko ostvarivao nacelo narodnosti, narodni duh koji cini sustastvo Vukove jezicke reforme. U predvukovskom i prelaznom razdoblju, dosegao je jedinstvo standardnoga (interdijalektalnog) govornog i pisanog, narodnoga i knjizevnog, javnoga i zvanicnog crnogorskoga jezika. Imentovali su ga kao slovenski jezik, ilirski jezik, jezik slaveno-serbski, naski jezik, a nikada srpski jezik. Izraz “srpski jezik” kao i da nije uopste postojao u njihovoj svijesti i rjecniku, navlastito Svetoga Petra Crnogorskoga, koji je smatrao da oni koji se “stide svojijem narodnim jezikom zboriti” (koji imaju kompleks jezicke inferiornosti), i koji tudjijem jezikom zbore, uzdizu tudju naciju, a “svoju otadzbinu preziru”.
    Crnogorci su zborili i pisali svojim, maternjim, crnogorskijem jezikom u staroslovenskoj redakciji. U objavljenijem śedocanstvima i knjizevnijem djelima dosla je do izrazaja izvornost crnogorskoga jezika, cija se osobitost i posebitost ne ogleda samo u izvornoj leksici, morfologiji, no i u (njima odnositeljnoj) sintaksi i tacnopisu. Izgradio se i uoblicio u opsti, nad-dijalekatski tip jezika.

    APSTRAKTNA IDENTIFIKACIJA I REDUKCIJA

    Temeljna pretpostavka nistenja crnogorskoga jezika i prihvacanja jednoga, jedinstvenog tzv. srpskoga (srpsko-hrvatskoga) jezika jeste opstenita ondasnja etnogenezicka zabluda o nepostojanju crnogorskoga naroda, odnosno o jednom jedinstvenom narodu tzv. “Srbohrvatima” (“Hrvatosrbima”), istom narodu su dva (plemenska) imena, koji se sluzi jedinstvenijem jezikom. Vuk izvodi narodnost i nacionalnost iz takvoga novostvorenoga jezika, umjesto obrnuto (jezik iz narodnosti i nacionalnosti kao njihov sustastveni konstituens). To cini tako sto srednjejuznoslovenski jezicki savez neosnovanom apstraktnom identifikacijom reducira na “jedan jedinstveni” tzv. srpski (srpsko/ hrvatski) jezik.
    Tu je otpocela prisutno jedno mistifikujuce sofisticko kruziste i zavrzlama: pretpostavka se potvrdjuje (njezinim) ishodistem, i obrnuto: rezultat se uslovljava i objasnjava (svojom) pretpostavkom. Ili odredjenije: zamjenjuju se uzrok i pośljedica. To je circulum vitiosus (vrcenje u krugu). Naime, toboznji jedinstveni “srbohrvatski narod“ podrazumijeva jedinstveni stokavski kombinatorijski, kompilatorski tzv. srpski (srpskohrvatski) jezik, i prevrnuto: jedinstveni stokavski jezicki sistem podrazumijeva jedinstveni (nepostojeci) mastarijski “Srbo-hrvatski narod” koji se u daljem toku unitaristicki namece kao (sve)srpski narod sa (sve)srpskijem jezikom. Po potrebi se taj jedinstveni narod sirio na “Srbe, Srbohrvate i Srboslovence” (tzv. ”troplemeni” i “troimentovani narod” cije su drugo(tno)sti ostali narodi). To je vakat tvorenja ideologije i idejnosti “oslobodilackoga” objediniteljstva, prisajediniteljstva i stvaranja sirijeh narodnosnih i drzavnijeh cjelina po nacelu: “Jedan narod, jedna drzava, jedno (nacionalno) trziste, jedan jezik, jedna knjizevnost, jedna crkva, jedna kultura ”.

    Rasto bi se taj sporni jedinstveni jezik imentovao srpskijem?

    Pri tome, cak i pod neodrzivom pretpostavkom da se radi o jednom jedinstvenom jeziku nema nicesovoga naucnog pososenja da se on imentuje srpskijem jezikom vise no crnogorskijem, bosanskim iliti hrvatskijem jezikom. Jedini razlog za takvo njegovo imentovanje je izricito ili precutno oliti skr(ov)ito, posve neodrzivo i danas sasvijem nesmisleno, predmnijenje o istrebiteljskom (genocidnom) poistovjecivanju i reduciranju (********nju) svijeh srednjejuznoslovenskijeh naroda i njihovih jezika na jedan jedinstveni mastarijski srpski (srpsko-hrvatski) narod po imperijalnom majorizatorskom, posrbiteljskom nacelu “manji potok u veci uvire”.

    Srpski je jezik u Crnoj Gori (o)zvanicno veljesrpstvo

    ********vanje svijeh srednjejuznoslovenskijeh naroda i njihovih posebitih i zasebitijeh sociolingivistickih i nacionalnih jezika u jedan jedinstveni tzv. sveobuhvatni sve(to)srpski narod vrijezi se tzv. jedinstvenim svesrpskijem jezikom, i obrnuto: ********vanje srednjejuznoslovenskijeh jezika korovi se tako sto se proglasavaju pomjesnijem drugacicama toboznjega jednog jedinstvenoga sve(to)srpskoga naroda koji zbori jednim srpskijem jezikom. Na osnovu toga trajnijega neodrijesenog cvorista sve do danas se mistifikovano legalizuje narodnosno i jezikoslovno sve(to)srpstvo, odnosno veljesrpstvo.
    Tako je navodnim “naucnijem jezikoslovljem” crnogorski narod jezicki i kulturno vec bio zbrisan i ukljucen u svesrpski narod i njegovu kulturu. Od samoga pocetka, pa sve do danas, temeljna, bilo izricita ili precutna oli skr(ov)ita pretpostavka nijekanja crnogorskoga jezika je poricanje crnogorskoga naroda i nacije, odnosno opstenita zabluda da Crnogorci nijesu posebit i zasebit narod i nacija, da su etnicki Srbi, djelicak svesrpstva. To je ostao sustastveni biljeg Vukovoga i docnijeg tzv. svesrpskog jezika, iako savremeni prosrpski jezikoslovci u Carnoj Gori pokusavaju da utaje taj sve(to)srpski naci(onali)zam tako sto izgovorno isticu da njihovo ponistavanje crnogorskoga jezika i sprdnja s njim ne znaci i nistenje crnogorskoga naroda i nacije i njihovo posprdivanje.
    Danas su i u nauci i u svakodnevnoj, empirijskoj svijesti razjasnjeni i razgraniceni pojmovi slavenoserbi, slavenoiliri, Iliri i Srbi. Posve su odbacene i zablude o Hrvatima i opstenito Juznijem Slovenima kao Ilirima (tijem nijesu postali Iliri), a jos vise izmastareni jedinstveni narod Hvata i Srba, Srbo-Hrvata i svesrba tri vjerozakona. Medjuti(je)m, njihova “naucna” jezikoslovna nadgradnja Vukovoga jedinstvenog srpskoga jezika odrzava se uporno i dalje, iako su joj temelji podavno razureni, oburdani i (b)estragani.
    Vec je na Beckom knjizevnom dogovoru 1850. zakljuceno “da jedan narod treba jednu knjizevnost da ima”. Na osnovu toga je Vuk St. Karadzic istoga godista pripravio Glavna pravila za juzno narjecje na kojijema su podumijentirani svi buduci tacnopisi.
    Toga radi je bilo nuzdevito da se:

    a) svaka sustastvena nacionalna razlicitost mora śeci da bi se “utopila” (poslicila) u “jedinstveni (srpski) narod” (tolerisu se samo pomjesne tzv. “specificne razlike”: obicaji, folklor, mentalitet i sl.) i

    b) svaka bitna jezicka razlicitost se krese, da bi se poslicila jednom, zajednickom (srpskom) jeziku, a to znaci da se sama jezicka posebitost nacija nisti, ne priznaje, no se preprovodi i podvodi (suponira) kao “dijalektalna razlicitost”, a kada je ona naglasena, kao npr. kod Crnogoraca, onda se u cjelosti proglasava i ozloglasava kao arhaizam, provincijalizam, narodni neknjizevni jezik i slicno.

  13. #13
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    7
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    O JEZIKU

    „Jezik ima svoju kosmicko galakticku tablicu po kojoj je formiran.
    Nas svesteni srpski jezik kojim se govorilo u srednjem vijeku je napusten,dalek i tudj savremenom covjeku.
    Uveden je narodni jezik,kao da srednjevjekovni sr(b)ski nije bio narodni.
    U sr(b)ski jezik su usle rijeci stvorene u uslovima i okolnostima turske strave,i to su nazvali narodnim.
    Ne treba zaboraviti da je nemanjicka država bila slobodna i da je tadasnji jezik imao neuporedivo bolje uslove da bude narodni nego pod turskom vlascu.
    trebalo je zadrzati strukturu našeg svestenog jezika uz mogućnost ulaska novih rijeci koje su docnije usle u upotrebu.
    Pored toga sto je reformama promjenjena struktura i gramatika jezika potisnute su mnoge rijeci naše srednjovjekovne duhovnosti,sto je stvorilo prazninu,koju su docnije obrazovani Srbi popunjavali rijecima i pojmovima iz zapadnih (nesr(b)skih) jezika.
    Tako je nas srednjovjekovni sr(b)ski postao nepristupacan,dalek i tudj savremenom covjeku.
    Tako da je danas ruski jezik blizi srednjevjekovnom sr(b)skom nego nas savremeni.
    Nasi lingvisti,kad govore da je za staroslovenski uzet najviše sr(b)ski dijalekat,zaboravljaju da kažu koliko je nas savremeni jezik od njega udaljen”...
    P.S.
    Izvod iz knjige
    RAZGOVORI SA KOSOVSKIM IKONAMA
    od
    Ljubomira Jovanova Perunovica

  14. #14
    Join Date
    Jul 2004
    Posts
    111
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Uf! Naporno i previše za moj mozak koji se inače bavi i pitanjima jezika!
    Zna se kako jezik postaje kategorija po naučnim standardima. Ima svoj rečnik, gramatiku, pravopis, nešto kakve-takve književnosti i, naravno, žive govornike. I gotovo.
    Zbog toga mi i nije jasno čemu sve ovo pametovanje! Tim prije što niko ne iznese kakvu originalnu tezu.

  15. #15
    Join Date
    Feb 2004
    Posts
    268
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Jevreme spasi nas!!!

    „Vuk je Crnogorcima jezik zapisao i oteo im ga da bi mi evo poslije gotovo dva vijeka svoj jezik morali od drugih otimati, vratiti mu svoje ime i značenje. Inkunabule i hrisovulje je iz cetinjske riznice utovario, uz Njegoševu pomoć, i pravo s njima u Beč da ih tamo protolkuje, prouči i restaurirane vrati na Cetinje. Jezik nam je vratio kao srpski, a inkunabule i hrisovulje je za velike pare po Beču rasprodao”.

    hehehehhe kraljuuuuuu
    Like Frankie said "I did it my way"
    - - - - - -
    "Molim lijepo,vele da zena od nesoja moze da napravi chojeka pa ako idemo tom logikom onda vishe zena stvara jedan chvrst kompaktan karakter - moramo legalizovat poligamiju!"

  16. #16
    Join Date
    May 2004
    Posts
    5,882
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    ZIVA ISTINA. TO CHAK I AKO pazljivo odGLEDATE ONU SERIJU o vuku karadzicu STO SE DAVALA NA TV mozete da primijetite
    "Life's but a walking shadow, a poor player, that struts and frets his hour upon the stage, and then is heard no more; it is a tale told by an idiot, full of sound and fury, signifying nothing".

  17. #17
    Join Date
    Jun 2006
    Posts
    405
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Bečki književni dogovor, da vas ne varaju, srpskog jezika u njemu NEMA!

    Bečki književni dogovor


    (Prema tekstu objavljenom u Hrvatskom književnom listu br.13 od svibnja 1969.)


    Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego još i po jeziku i po pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili. I tako smo

    1.
    Jednoglasnice priznali da ne valja miješajući narječja graditi novo kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno da bude književni jezik; i to sve
    a) zato što nije moguće pisati tako da bi svaki mogao čitati po svojem narječju;
    b) zato što bi svaka ovakova mješavina, kaono ti ljudsko djelo bila gora od kojeg mu drago narječja, koja su djela božija, a
    c) i zato što ni ostali narodi, kao npr. Nijemci i Talijani, nijesu od svojih narječja gradili novijeh, nego su jedno od narodnijeh izabrali te njim knjige pišu.

    2.
    Jednoglasnice smo priznali da je najpravije i najbolje primiti južno narječje da bude književno; i to
    a) zato što najviše naroda tako govori,
    b) što je ono najbliže staromu slovenskomu jeziku a po tome i svjema ostalijem jezicima slovenskijem,
    c) što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane,
    d) što je sva stara dubrovačka književnost u njemu spisana,
    e) što najviše književnika i istočnoga i zapadnoga vjerozakona već tako piše (samo što svi ne paze na sva pravila). Po tom smo se složili da se na onijem mjestima gdje su po ovomu narječju dva sloga (syllaba) piše ije, a gdje je jedan slog, ondje da se piše je ili e ili i, kako gdje treba, npr. bijelo, bjelina, mreža, donio. A da bi svak mogao lakše saznati gdje su po ovome narječju dva sloga, gdje li jedan, i gdje treba pisati je, gdjeli e, gdjeli i - zamolili smo svi ostali g. Vuka Stefanovića-Karadžića da bi napisao o tome glavna pravila, koja su ovdje priložena.

    Ako li tkogod iz kojega mu drago uzroka ne bi htio pisati ovijem narječjem, mi mislimo da bi za narod i za književno jedinstvo najprobitačnije bilo da piše jednijem od ostala dva narodna narječja, kojijem mu je volja, ali samo da ih ne miješa i ne gradi jezika kojega u narodu nema.

    3.
    Našli smo za dobro i potrebno da bi i književnici istočnoga vjerozakona pisali h svuda gdje mu je po etimologiji mjesto, kao po starome slavenskome jeziku, kao što oni zakona zapadnoga pišu h i kao što narod naš od obadva vjerozakona na mnogo mjesta po južnijem krajevima govori.


    4.
    Svi smo priznali da h u samostavnijeh imena na kraju u rod. množ. ne treba pisati jer mu ondje ni po etimologiji ni po općenome narodnom govoru, ni po ostalijem današnjijem jezicima slavenskijem nije mjesta. Mi smo se opominjali da će se naći književnika koji će reći da bi ovo h samo zato valjalo pisati da se ovaj padež razlikuje od ostalijeh, ili najposlije da bi ove razlike radi mjesto h valjalo pisati kakav drugi znak. Ali jedno zato što se u mnogijeh riječi ovaj padež po sebi razlikuje (npr. zemalja, otaca, lakata, trgovaca itd.), a drugo što u nas ima i drugijeh padeža jednakijeh, pa ih u pisanju nikako ne razlikujemo, i što ovakovijeh stvari ima mnogo i u drugih naroda - mi smo svi pristali na to da se ni h niti ikakov drugi znak na pomenutome mjestu ne piše, osim samo kada se iz smisla ne bi moglo razumjeti da riječ stoji u rod. mn. da se naznače akcenti (koje će nam valjati činiti i u ostalijem ovakovijem događajima).


    5.
    Svi smo jednoglasice pristali da se pred r, gdje samo sobom slog čini, ne piše ni a ni e, već samo r neka stoji (npr. prst) i to
    a) zato što narod tako govori,
    b) što književnici istočnoga vjerozakona svi tako pišu (osim jednoga, dvojice),
    c) što i Česi tako pišu,
    d) što su i mnoge slavenske knjige glagoljskijem slovima tako pisane,
    e) što se dokazuje da ni u starom slovenskome jeziku na ovakijem mjestima nije trebalo pisati jerova ni kod r ni kod l, jer su ova oba slova na ovakijem mjestima bila samoglasna, kao i u sanskritu.


    Ovo smo dakle za sad svršili. Ako da bog te se ove misli naše u narodu prime, mi smo uvjereni da će se velike smutnje književnosti našoj s puta ukloniti i da će se k pravome jedinstvu mnogo približiti.

    Zato molimo sve književnike, koji upravo žele sreću i napredak narodu svojemu, da bi na ove misli naše pristali i po njima djela svoja pisali.


    Beč, 28. Ožujka p. n. 1850.


    Ivan Kukuljević;

    Dr. Dimitrije Demeter;

    Ivan Mažuranić;

    Vuk S. Karadžić;

    Vinko Pacel;

    Franjo Miklošič;

    Stefan Pejaković

    Đura Daničić.



    http://hr.wikisource.org/wiki/Be%C4%...BEevni_dogovor

  18. #18
    Join Date
    Jul 2006
    Posts
    281
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Evo sta je istorijski prethodilo "Beckom knjizevnom dogovoru":


    "Istina je da su baš u to vreme neki književnici bili protivu ove mešavine, i zalagali se za crkvenoruski jezik, koji, po njihovu mišljenju, kao „najčistiji slovenski", treba upotrebljavati u književnosti, a samo kad se piše za prosti narod, kada se radi na njegovom prosvećivanju, onda to treba činiti na jeziku toga naroda. Ovakvog shvatanja o dvojstvu književnog jezika bio je među prvima Jovan Rajić. I sam on je, kao pisac, to shvatanje u praksi primenjivao; on je najveći broj svojih dela napisao na ruskocrkvenom, ali je, ipak, neka dela koja je smatrao da su više narodu namenjena, spev Boi zmaja s orlovi, npr., ispevao na čistom narodnom jeziku. A na tom je jeziku napisao i Mali katihizam, koji je bio namenjen narodu za versku pouku. I pored pojedinačnih drukčijih mišljenja slavenosrpski jezik ipak za određeno vreme preovlađuje u književnosti. Za njegovu upotrebu se zalažu i srpske crkvene vlasti, koje su onda upravljale celokupnim kulturnim životom srpskog naroda. Upravo taj jezik, kao književni, branili su zajedno i srpski književnici i predstavnici crkve u borbi protivu čistog narodnog jezika, koji će tražiti Vuk Karadžić. Na upotrebu slavenosrpskog jezika u književnosti pristale su najzad i austrijske vlasti, koje su jedno vreme zahtevale da se Srbi u književnosti služe narodnim jezikom. Austrijske državne vlasti su jasno uviđale da preovlađivanje rusko-crkvenog jezika u srpskoj književnosti i ruske građanske azbuke, često savremeni srpskohrvatski jezik, upotrebljavane naporedo s crkvenom ćirilicom, jesu rezultat jakog ruskog uticaja, koji se s kulturnog vrlo lako može preneti i na politički teren. I ta je vlast preduzela efikasne mjere da ovu opasnost po svoje političke interese na svaki način otkloni. Konačno je, pri kraju vlade odveć revnosne katolikinje Marije Terezije, znatno pojačana akcija da se srpsko pravoslavno stanovništvo približi katoličkom i na taj način srpski narod odvoji od Rusije. Toga radi, pored ostalih, preduzete su administrativne mere da se u srpskim školama ćirilica i ruskocrkveni jezik zamene latinicom i jezikom prostoga naroda. Najzad je, 1779, kada je cela Vojvodina zajedno s Hrvatskom i Slavonijom došla pod mađarsku upravu (ranije je Tamiški Banat bio pod neposrednom političkom upravom Austrije), učinjen ozbiljan pokušaj da se katoličko i pravoslavno stanovništvo (tj. kasnije Hrvati i Srbi) u tim zemljama izjednače u azbuci i u školskom i književnom jeziku. Ove je godine izdata naredba prema kojoj je ćirilica mogla ostati samo u crkvi, a u škole se morala uvesti latinska azbuka i prostonarodni „ilirski" jezik. To je naišlo na silno negodovanje crkvenih starešina i prosvetnih činilaca među Srbima, i oni su pokazali jak otpor. A austrijske vlasti su čvrsto bile rešene da ovu meru sprovedu, i kao odgovor na otpor sa strane Srba, one su samo ponovile svoju naredbu. Ni dalji protesti srpskih predstavnika, ni narodne bune, ni neprekidni zahtevi da se ova naredba povuče još nije mogla naterati austrijske vlasti da odustanu od svoje namere. One su, doduše, popustile u zahtevu za uvođenje pravog narodnog jezika utoliko što su pristale da se mesto ovoga može uzeti jezik srpske obrazovanije klase, tj. srpskog građanskog drštva, ali su ostale uporne u zahtevu da se svuda osim u crkvi ćirilica zameni latinicom. Srbi se, razumljivo je, time nisu mogli zadovoljiti, i njihovi predstavnici i dalje ulažu proteste, podnose molbe i obrazlažu ih; idu lično pred cara Josipa II i dokazuju da se zabranom ćirilice i uvođsnjem latinice kod njih ruše temelji njihove narodnosti. Najzad je Pridvorna školska komisija 1785. g. po nalogu cara Josipa II, rešila da ostane sve po starom, obrazlažući takvo rešenje potrebom otklanjanja nemira među srpskim stanovništvom i obeštećenjem državne kase, koja bi inače morala da plati štamparu Kurcbeku preko 20000 forinata za već štampane ćirilske knjige. Ekonomski i politički razlozi za donošenje ovoga rešenja svakako su bili mnogo dubljeg karaktera. Za jedu veliku carevinu 20000 forinata nisu predstavljale nikakav finansijski gubitak. Nepolitički je, međutim, bilo Srbe u Bečkoj Monarhiji prisiljavati da se služe latinicom i time ih odvajati od njihovih sunarodnika iza turske granice, kod kojih upotrebi ćirilice niko nije pravio nikakvih smetnji. I umesto toga što bi trebalo da Austrija privlači Srbe u Turskoj, mada bi kod njih ovim gaženjem verskih i narodnih obeležja svojih srpskih podanika izazvala revolt i stvorila neraspoloženje prema sebi. A sama upotreba dveju različnih azbuka kod Srba s dveju strana austro-turske granice znatno bi otežavala trgovinu koja se obavljala preko te granice. Posle ovoga popuštanja austrijskih vlasti svi odlučujući faktori su se zadovoljili rešenjem da se ostane na upotrebi slavenosrpskog jezika u književnosti. Za austrijske vlasti bilo je važno to što ovo nije više bio ruskocrkveni već srpski jezik „kulturnijih i izobraženijih krugova"; crkvena hijerarhija je, takođe, bila zadovoljna što je otklonjen zahtev da se za školski i književni jezik mora uzeti jezik prostog naroda, jer je sa svog klasnog stanovišta sasvim pravilno ocenjivala da bi to za njene socijalno-ekonomske pozicije bilo vrlo opasno oružje u rukama naroda. Ono bi brzo dovelo do otrežnjenja seljačkih masa, koje bi neposredno ugrožavale te pozicije. Srpski se prosvetiteljski pisci kraja XVIII i početka XIX veka opet nisu mogli osloboditi ovoga jezika. Više tih pisaca (Zaharije Stefanović Orfelin, Emanuilo Janković, Pavle Solarić i najznačajniji od svih — Dositej Obradović) tražili su da se u cilju prosvećivanja prostog naroda za ovaj narod piše na njegovu jeziku. Ovo bi, u stvari, imalo da znači da se za književni jezik uzme jezik prostog naroda jer je književnost prosvetiteljskog doba pretežno baš tome narodu bila namenjena. Ali su se u praksi mnogi pisci manje naslanjali na prostonarodni, a više na jezik „izobraženije klase". Drukčije, naravno, nije ni moglo da bude. Ruskocrkveni jezik neposredno prethodnih decenija ne samo što je postao zvanični jezik srpske crkve škole, i ne samo što je nekolike decenije jedino on bio književni jezik kod Srba, već su baš zato mnogi njegovi elementi ušli u razgovorni jezik građanskog društva. U tome društvu, koje je dobrim delom prolazilo kroz ondašnju školu, rusko-slovenski se smatrao za otmen jezik više klase, i bio je znak veće obrazovanosti. Ovo društvo više nije govorilo ni autentičnim dijalektom Srba domorodaca, niti bilo kojim dijalektom došljaka iz raznih naših krajeva, već jednom složenom mešavinom više različnih dijalekat, a sa dosta primesa ruskocrkvenih glasovnih osobina i oblika, a i sa znatnim brojem reči primljenih iz ruskocrkvenog jezika. I ukoliko je ko više učio, utoliko je u njegovu govoru bilo više elemenata ovoga jezika, pa je sasvim razumljivo što srpski pisci onoga vremena, koji su bili iz redova građanske klase, i svi manje ili više školovani ljudi, — prostonarodni jezik nisu ni poznavali kako valja. To se najbolje može videti na slučaju D. Obradovića, koji je neprestano izjavljivao da će za narod pisati narodnim jezikom. Ni jedni ni drugi malo pre pomenuti pisci tim jezikom nisu mogli pisati, već su ipak pisali mešavinom ruskocrkvenog, odnosno slavenosrpskog jezika, na kome su se vaspitavali, i razgovornog jezika građanskog društva, kome su pripadali, opet slovenosrpskim jezikom, čija je vrlo zanimljiva odlika bila to što on nikako nije bio određen jezik. U jednih pisaca više je HQCHO karakter ruskocrkvenog jezika, u drugih se više približavao jeziku građanske klase, a kod nekih i jeziku prostog naroda. Ovo poslednje se s najviše razloga može reći za jezik Dositeja Obradovića."

    izvod iz knjige - M. Stefanović: "Savremeni srpskohrvatski jezik I"
    Last edited by jujy; 23-07-06 at 19:39.

  19. #19
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default SVEN MENESLAND, LINGVISTA: Crnogorski jezik bio bi najbolje rješenje

    "Pobjeda" 21. 10. 2006. KULTURA I DRUŠTVO


    SVEN MENESLAND, LINGVISTA: Crnogorski jezik bio bi najbolje rješenje


    Kad kažemo crnogorski to bi trebalo da znači jezik koji je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori. Kad bi ljudima bilo to bilo moguće objasniti to bi bilo pravo rješenje


    Član Norveške akademije nauka i umjetnosti Sven Menesland profesor je na Odsjeku za literaturu i evropske jezike Univerziteta u Oslu. Uz finansijsku podršku Ministarstva spoljnih poslova Norveške, trenutno u našoj zemlji realizuje projekat "Jezička situacija u nezavisnoj Crnoj Gori - norme i standardi". U Crnoj Gori prvi put je boravio 1969., kao student. Važi za jednog od najboljih poznavalaca Balkana u cijeloj Skandinavji. Njegovo djelo "Jugoslavija prije i poslije" u kom se bavi poviješću južnoslovenskih naroda od predistorije do danas, doživjelo je pet izdanja. Posljednje sadrži poglavlje posvećeno crnogorskom referendumu i nezavisnosti. Autor je "Norveško - srpskohrvatskog rječnika" i "Gramatike hrvatskog, srpskog i bosanskog jezika". Priredio je zbornik "Jezik i demokratija" koji je rezime projekta na kom su, prvi put nakon rasturanja SFRJ, zajednički radili srpski, hrvatski i bosanski lingvisti. Za Kulturu i Društvo govori o mogućim rješenjima crnogorske debate o imenovanju jezika u službenoj upotrebi.

    *Kakav je Vaš generalni stav prema fragmentaciji bivšeg srpsko-hrvatskog jezika koja ovih dana ima finale u zahtjevima da jezik koji je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori bude nazvan crnogorski?

    - Kao lingvista i slavista vrlo dobro znam da je riječ o jeziku sa jedinstvenom osnovom štokavskog govora. U smislu komunikacije jezik koji se koristi u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji i Bosni bez svake sumnje je jedan jezik. Tu sam bez dilema. Isto tako, kao lingvista, znam da je književni jezik nešto drugo u odnosu na govorni jezik. Književni ili standardni jezik uvijek je, u svim zemljama, bez izuzetka, političko pitanje. Ovo što se trenutno dešava u Crnoj Gori nama je poznato. Mi u Norveškoj smo imali zajednički jezik sa Dancima. Kada je Norveška postala nezavisna država htjeli smo imati jezik i htjeli smo mu dati ime norveški. Razumijem da ljudi u Crnoj Gori žele imati jezik koji ima ime njihove države i nacije. Ali, slično kao u Norveškoj, jezik nema samo komunikacijski već i ima i važan simbolički značaj, pa njegovo imenovanje ima emotivnu podlogu. Male jezičke razlike u Norveškoj, koja, iako mala, ima dva standardna književna jezika, oba norveška, izazivale su oštre polemike, imale su veliki emocijalni značaj. Stotinu godina smo se svađali povodom jezika. Jezičke polemike zbog toga za mene nijesu nove. Treba poštovati pravo ljudi da imaju standardni jezik koji osjećaju kao njihov. Nema smisla nametati jezik. U Norveškoj su svojevremeno političari nastojeći da približe dva standardna norveška jezika nametnuti oblike i riječi koje su ljudi doživljavali kao tuđe. Od toga smo odustali. Razumljivo mi je da su ljudi u Hrvatskoj jezik kojim govore nazvali hrvatski, shvatam zbog čega Srbi svoj jezik zovu srpski a Bošnjaci svoj bosanski...Politička situacija je takva kakva jeste i ta promjena prati političku realnost. Međutim ne vrijedi pretjerivati. Lingvistički to je još uvijek jedan jezik.

    *Da li Ustav Kraljevine Norveške sadrži odredbu koja eksplicitno imenuje jezik u službenoj upotrebi ?

    - Ne. Ali, zato, imamo puno zakona kojima se reguliše upotreba jezika. Rekao sam da u Norveškoj postoje dva standardna književna jezika. Državna televizija ima striktnu obavezu da dvadeset odsto programa emituje na jeziku koji je u Norveškoj manjinski. Svaka škola mora organizovati paralelnu nastavu za učenike koji insistiraju da nastavu prate na standardnom jeziku koji je u manjinskoj upotrebi. Brojni su zakoni koji sadrže odredbe kojima se reguliše oblast upotrebe jezika, preciziran je njegov službeni naziv i tako dalje, ali u samom Ustavu to se ne precizira.

    *Kako zvati jezik kojim govorimo u Crnoj Gori?
    - Vidim da se po tom pitanju u Crnoj Gori vode oštre polemike. Političari su podijeljeni, emocije su vrlo jake. Na sceni su dva tabora. Jedni prihvataju samo oznaku crnogorski jezik. Drugi kao naziv prihvataju samo srpski jezik. U ovakvoj situaciji / za razliku od Crne Gore u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji političari i lingvisti su bili jedinstveni u stavu da standardni jezik treba zvati državnim imenom/ treba tragati za rješenjem koje bi svi mogli prihvatiti. Znam da to nije lako. S obzirom da je književni jezik kojim se trenutno služe oni koji se izjašnjavaju da su Crnogorci, fonetski, morfološki i sintaksički istovjetan jeziku koji koriste oni koji kažu da su Srbi, s obzirom da je ono što zovemo standardnim jezikom jezička supstanca kojom se ljudi služe ista bez obzira na osjećaj njihove nacionalne pripadnosti, jezik kojim svi govore trebao bi imati jedinstveno ime.
    Mogao bi se zvati "standardni jezik". Ta odredba Ustava Crne Gore oko koje se trenutno polemiše mogla bi da glasi: U Crnoj Gori je u upotrebi standardni književno jezički izraz. Tako bi bila izbjegnuta upotreba termina "srpski" i "crnogorski" za koje dvije strane izričito tvrde da su za njih neprihvatljive.
    Drugo rješenje je da ta formulacija bude: U Crnoj Gori u zvaničnoj upotrebi je crnogorski ili srpski/srpski ili crnogorski jezik. Prirodno standard bi bio jedan. Dakle jedan rječnik, jedan pravopis, jedna gramatika..

    * A zašto ne, u Crnoj Gori je u zvaničnoj upotrebi crnogorski jezik?
    -Trebalo bi izbjegavati krajnosti. Naziv crnogorski je stičem utisak posvojen i čini mi se, velikom broju ljudi ovdje bi teško bilo prihvatiti taj termin. Taj naziv u značenju jezika kojim govore ljudi u Crnoj Gori je pravi i najbliže određuje političku realnost, ali je plašim se, taj pojam u svijesti ljudi postao povezan sa jednom novokomponovanom varijantom koja je značajnom broju ljudi u Crnoj Gori tuđa i neprihvatljiva. Zato je teško izaći pred ljude i saopštiti im da bi jezik kojim govore trebali nazvati tim imenom. S druge strane naziv srpski mnogim ljudima jednako je tuđ i neprihvatljiv. Teško će biti naći rješenje prihvatljivo i jednima i drugima. Teško, ali ne i nemoguće.

    * Većina zagovornika termina crnogorski jezik ne negira činjenicu da jezik kojim govori većina Južnih slovena ima jedinstvenu lingvističku osnovu i suštinski je jedan jezik. Terminom crnogorski jezik oni, ako pravilno razumijem njihovo nastojanje, nastoje označiti jezik koji je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori i koji je lingvistički, izuzimajući reflekse jata i dio leksike, istovjetan sa standardnim bosanskim, srpskim, i hrvatskim jezikom. Ljudi jezik kojim govore nastoje zvati svojim nacionalnim imenom i na to imaju pravo koje im se ne bi trebalo uskraćivati?

    - U nezavisnoj Crnoj Gori književni jezik treba standardizovati i to je posao lingvista. Njegovo imenovanje stvar je političke volje koje može konsultovati linvistiku. Naziv crnogorski trebao bi da bude oznaka jezičke supstance kojom se u međusobnoj komunikaciji služe ljudi na teritoriji države Crne Gore, bez nacionalnog sadržaja koga potencirate vašim pitanjem. Kad kažemo crnogorski jezik to bi trebalo da znači, jezik koji je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori. Kad bi ljudima to bilo moguće objasniti to bi bilo pravo rješenje. Ipak, iz razloga koje sam već pominjao a tiču se identifikacije te oznake sa sadržajem izrazito negativnog predznaka, mogućnost da to ljudi mogu shvatiti na pravi način, propuštena je. Crnogorski kao državni jezik? Idealno ali nemoguće. Mnogi to neće prihvatiti zbog aktuelnih konfrontacija. Srpski, takođe.

    * Naziv crnogorski ili srpski/srpski ili crnogorski jezik koji pominjete neprihvatljiv je za nacionalne zajednice koje govore tim jezikom a nijesu ni Crnogorci ni Srbi...

    - U pravu ste. Naziv crnogorski jezik u državnom smislu bio bi najbolje rješenje. Dakle crnogorski u smislu države Crne Gore a ne crnogorski kao jezik jedne nacionalne zajednice u Crnoj Gori koja svoje ime nameće jeziku kojim govore i druge nacionalne zajednice u Crnoj Gori. Međutim, poznajući crnogorsku društvenu realnost i emocije sa kojima se pristupa ovom pitanju trebali bi definisati neutralno rješenje, kao što je Standardni jezik u zvaničnoj upotrebi u Crnoj Gori. Jezik u javnoj upotrebi u Crnoj Gori je standardni jezik i tačka. Racionalno bi bilo izbjegavati pojmove srpski ili crnogorski.
    *Da li radeći na projektu „Jezička situacija u Crnoj Gori“ planirate kontakte sa lingvistima koji po pitanju standardizacije jezka u Crnoj Gori zastupaju drugačije stavove ?
    - Pojam standardnog jezika u smislu kakvim ga smatra autor projekta "Jezička situacija u Crnoj Gori" i norveška lingvistika bitno je drugačiji od shvatanja kruga lingvista čija je personifikacija prof. Nikčević. Standardni jezik ne bi kao cilj trebao da ima da bude što više različit od drugog standarda, recimo srpskog jezika, već da jezička osnova tog standarda bude što bliža onoj koja u Crnoj Gori trenutno jeste. Ne treba mijenjati normu, treba je propisati. Nijesam siguran da Nikčevićev "novi" crnogorski jezik može postati standardni jezik u Crnoj Gori. Eventualno može postojati kao regionalni književni jezik, poput čakavskog u Hrvatskoj. Ne vjerujem da bi većina stanovništva prihvatila uvođenje novih slova. Političari bi, istina, taj jezik "silom" mogli nametnuti školstvu ali bi, uvjeren sam, mediji, književnici i ljudi iz administracije nastavili koristiti staru normu. Došli bi u neugodnu situaciju baš kao svojevremeno mi u Norveškoj. U vrijeme moje mladosti, u školi smo učili jezik koji društvo nije prihvatalo. Takvu strategiju norveški političari su napustili. Ne savjetujem da istim putem krenete ovdje u Crnoj Gori.

  20. #20
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default ........................nastavak.................. ........

    Standardni jezik

    *Kakav je Vaš odnos prema ideji da se o imenu jezika građani neposredno izjašnjavaju na referendumu ?
    - To je, možda, čak i opasno rješenje. Na taj način se otvara prostor za politikantski pristup stvarima i potencira konflikt. Stvari treba rješavati na stručnoj osnovi. Termin standardni jezik na kom, kada je imenovanje jezika u Crnoj Gori u pitanju, inisistiram, jer vjerujem da je to za sve u Crnoj Gori prihvatljivo rješenje, čini mi se da ovdašnjim ljudima nije poznat ili ga ne poznaju na pravi način. Taj termin u svijetu je u širokoj upotrebi.

    * Da li ljudi kojima je u Crnoj Gori lingvistika poziv, po Vašem saznanju, korektno razumiju taj pojam?
    -Ne razumiju. Primjetna je oštra polarizacija. Uočljiv je ekstremizam. A baš ti bi ljudi trebali da razgovaraju i nađu neutralno rješenje koje bi neutralizalo polarizaciju.



    Vlatko Simunović

  21. #21
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Kako je Sv. Petar Cetinjski zvao svoj maternji jezik, pravi je to Dukljanin bio!

    Petar I Jeremiji M. Gagiću


    Milostivij gospudar moj,

    Jeremij Mihailovič,

    Vaše dva ljubeznjejše pisma od 17ga i 23ga minuvšega fevralja čest jesam imao ispravno polučit. No po pričinje mojej bolesti nijesam moga otgovorom služit, budući mi ot nazad 15 danah udario pritisak, koji me verhu mojega obiknovenoga kašlja i revmatizma teško mučio i do danas nije me posve ostavio.
    Posiljka pod bukvoju A koju sam pri pervomu pismu primio sostoit u dvije knjigi Novago zavjeta, prevedenago gospodinom Stojkovičem na naš jezik, iz kojih jednu vam posilaju s pismom gospodina novgorodskago i s, petrburskago mitropolita Serafiona, moleći vas da mi soobštite vaše mijenije, kako će se vam ovi prevod pokazati. Ja ga nijesam svega za uzrok moje bolesti pročitao, ali mi se čini da je dobro preveden. No da je cerkovna pečat bolje bi bilo za one koji graždansku nijesu ni vidjeli. Biće mislim i riječih koje neće svaki razumjeti po tomu što u svakoj počti provinciji i nahiji neka razlikost u govorenju i narječijam iмade, budući svoj jezik tuđima jezikami pokvarili i mnogo svoga izgubili.

    Za tisjaču červonih mojega i narodnoga pensiona i za 99 mojih osobnih, također ispolučeniji pomjanutoj posilki prepovodim raspiski, mene je udivitelno što ova tisuća cekinah ne ide pravo cernogorskomu, nego slavenoserbskomu narodu. Može bit neka pulitičeska pričina tomu. Molim kad vam budet nadokano sočinit pismo za gosudarja novoga imperatora da biste me izvijestili kakvim surgučem krasnim ili černim treba ono je zapečatiti.

    Drago mi je i radostno čuti da ste već s obručenoju vam djevišeju sčas(t)livo brakosočetanije soveršili. Vseblagij Bog da vam darujet to što u njega prosili budete. S ovim čistoserdečnim raspoloženijem i pozdravom vas i za vazda ostajem vašega blagodarija pokornij sluga i svakoga dobra želatelj.

    Cetinje,
    marta 5. dnje 1826. goda.

    m. č. PETROVIČ.


    -------------

    Petar I Dositeju Obradoviću


    Blagorodni gospodin Dositej Obradovič,

    Primio sam s punim udovolstvijem Vaše počteno pismo, također i novo napečatane u našem jeziku knjige ot ljubavi Vaše k meni poslane, na koje čuvstvitelno blagodareći Vam serdečno želim što bi u našem dragom rodu sveđer više takvih ljudej bilo, koji bi svoji darovanija i trudi po primjeru Vašemu i s takvijem userdijem, kako i Vi, ljubeznjejšij mnje Obradovič, na prosvjasvješčenije svojej naciji posvješčavali.

    Jesam Vašega blagorodija pokorni sluga černogorskih mitropolit i ordena sv. Aleksandra Nevskago kavaler.

    PETR PETROVIČ NJEGOŠ s.r.

    Na Stanjeviće, 23. okt. 1805.

    P.p.
    Drago mi je što Vi imadete jednoga mladića dostojnoga sebi nasljednika, a ja se trudim, da i ovdje bude zavedena malena šкola. Molim, ne prihvatajte se na drugu stranu do polučeniji drugoga mojega pisma.


    --------------

    PETAR I MUSTAJ-PAŠI, VEZIRU SKADARSKOME I ALBANSKOME


    Ot nas Petra Petrovića, vladike crnogorskoga i kavalijera rusijskoga, čestitome Mustaj-paši, veziru skadarskomu i sve Arbanije drago prijateljsko pozdravljanje.

    Razumijem da Tahir-beg Averić i neki ostali Turci od Podgorice i od Spuža i Žabljaka hoće da uzmu moje ribnike pokraj Gornjeg blata u Sinjac, koji su u moju zemlju i u moj udut, što ni je od starine ostalo, od kojih imam starinske knjige, koje kažu svuđe granice naokolo, pak se čudim odkuda oni mogu imati ribnik u moju vodu i u moju zemlju, koje mi je od Ivan-bega Crnojevića ostala, kako sjedoče mnoge knjige, među koje imam jednu od tvojega šukunđeda Sulejman-paše. Za to te mnogo molim kako većila careva i pravoga sudnika da rečeš Tahir-begu i ostalijema, da se od toga posla prođu, oli da pošlješ tvoje dva čojka, koji znadu turski čitati i naški govoriti, da ribnike i granice pogledaju i da moje i Tahir-begove knjige vide, zašto ja tuđe ništa ne ištem i kavge ne želim, a Tahir-begova braća i momci prijete, da će moje ljude sjeći na moje ribnike, koje sam ja dao kao i sve zemlje moje u sinjački meteh kuluku crnogorskomu, da on od svega za svoj harač dohotke uzima. Ja ljubim mir i prijateljstvo na komšiluku sa svakim, za to te i opet tvrdo molim, da mi za ovu rabotu odgovoriš da znam hoće li se rečeni Turci od takve napasti proći, oli nećeš li ti tvoje ljude poslati, da sudom vidite kako bude pravo bez ikakva inada i kavge.

    I da si zdravo i dugo i za mnogo.


    --------------

    PETAR I KAPETANU PLUSKU



    Presvijetli gospodine,

    Sinoć primih vaše počitajemoje pismo, pod čislo 21, označenoje, iz kojega razumjeh da je gospodin kapitan i kavaljer Kaboga doša u tomu gradu s depešama i da ima namjerenije po poveleniju visočajšega cesaro-kraljevskoga dvora doći ovdje i besjediti sa mnom o važnih djelah.

    Ja sožaljeju što po sadašnjem obstojateljstvam ne mogu po trebovaniju vašemu naznačit den od njegova ovamo došestvija bez znanja i soglasija glavarah narodnijeh koji su u takvom slučaju potrebiti, nego poslah da što skorije imaju doći ovdje, budući da su pošli na različita mjesta za posla narodnje. I kako se povrate, bićete uvjedomljeni. Međutijem molim da više rečenij gospodin iмade dobrotu od usterpjenja.

    Vaše p.g. piše mi sveđer italianskim jezikom kojega ja ne razumijem nako veoma malo. A sekretar naš obštenarodnij, koji je pisma u našem jeziku prevodio nahodi se, kako je vam izvjestno, u Budvi i, ako ne bude oslobođen za doći na svoje mjesto, ja ne znam kako otgovarati, koji čest imam prebivat s istinim počitanijem vašega presvijetloga gospodstva pokornjejšij sluga

    Cetinje, fevralja 3/15, 1820.

    mitropolit PETROVIČ


    ----------


    Iz knjige,
    "Petar I Petrović - DJELA"
    izdao CID Podgorica 1999 godine
    štampala "Vojna štamparija" - Beograd

  22. #22
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default 5 primjera kako je Marko Miljanov zvao svoj maternji jezik! Bješe on pravi Dukljanin!

    KAKO JE MARKO MILjANOV NAZIVAO SVOJ MATERNjI JEZIK



    Vidimo iz 4 odlomka iz dijela Marka Miljanova, on je svoj maternji jezik zvao >naški<, po današnjim mjerilima bio bi proglašen za čistog Dukljanina, s obzirom da NIJE zvao maternji - >srpskim< jezikom.





    Dva odlomka iz knjige Marka Miljanova >>Život i običaji Arbanasa<<.



    Oni i Crnogorci


    ... Tek u nji` nema ni crnoga ni bijeloga, u čam se slava ne traži tako veličanstveno da se ne može opisat` njina fantazija, od koje imamo neki dio mi Brđani i Crnogorci u običaje, da se u mlogome priliču s arbanaškijem običajima, i to više imaju toga plemena brcka koja su bliže Arbanije, kao Vasojevići i Kuči, malo Lješnjani i Ceklinjani, a poviše Cr[m]ničani. Ova su više poznata s Arbanasima i njinijema običajima, da i` nijesu toliko opori jednijema i drugijema, no se miješaju, traže jedan drugoga, čine poznanstvo i prijateljstvo, bratime se i kumuju, i u sve drugo se slažu, kad se ne biju među sobom; samo i` je u jezik velika razlika, no i to su mlogi jedni od drugije naučili da govore, naši arbanaški, a oni naški.
    Mlogo Arbanasi traže poznanstvo i prijateljstvo s našijem ljuđima. Oni često dolaze na naše skupštine samo zato da pregleda kojega će izabrat da se š-njim pobratimi, ali okumi i postanu blizika, s više ljubavi no rođena braća. Natiječu se naši i njini, koji će boljega prijatelja ugrabit. Ali u to se više Arbanasi `itaju.

    ---------------

    Narodne pjesme


    [...] Арбанас говори: „Узми жену од фиса-соја; нећеш се кајат', каква је гој, кад је од фиса, кад ти пријатељ у кућу дође, рећи ће добру ријеч, али да ће ти родит' добро дијете! По њински се ова ријеч говори: ја фјал-ја дјал! (Нашки: ал' ријеч, ал сина!) Они лакоме добријема или лијепијема женама ка итко, али пријатељу још више, и млоги ће бољу рад' пријатеља заминут' а грђу узет' . Међу њима има јунака женскије' ка у старије' Грка и Римјана које спомена заслужују, од којије' ћу поменут' на своје мјесто, ако ћу и мало; али ћу сад мало о мушкијема, па ћу о женскијема. [...]




    Dvije priče iz knjige >Primjeri čojstva i junaštva<


    Jedna Arbanaška udovica, ženila sina jedinca. Svatovi dovedoše nevjestu. Pošto se večeralo, počelo se pjevat i igrat. Mladoženja ojde da pregleda konje svatovske, dolje u lubu. Konj ga udari nogom u čelo, i on pade mrtav. Majka ga nađe mrtva. Metnu ga u jasle i pokri sijenom da ga drugi ne nađu i ne kažu, pa je ižljegla među svatove, igrala i pjevala, mložila veseije. Kad bi koji svat reka:
    »Iziđi, Redžo, đe se kriješ, zove te nevjesta da igraš!« — majka mu je svakad iskočila u kolo govoreći:
    »Zagovorio se nešto moj Redžo, ja ću mjesto njega igrat sa svatima i sa snaom!«
    Veselje je trajalo svu noć, po običaju arbanaškome.
    Ujutru, kad je vakat bio da se ide u crkvu na vjenčanje, nevjesta i svatovi su gotovi bili. Majka je otišla sa slugama u lubu, obukla sinu najljepše aljine, pa ga mrtva donesoše među svatovima. Tu je sjela kod njega, tužeći mu kaževala da ga čeka nevjesta i svatovi da idu na vjenčanje u crkvu!
    Ovu su tužbu Arbanasi spjevali u svoje pjesme, đe se govori:
    »Čov, Redžo, čov, djalia« itd., naški:
    »Dig se, Redžo, dig se, sine moj!«
    A Redžovu nevjestu povedoše svatovi odaklen su ju i doveli.
    A Redžova majka ostade da nariče svoga sina. Njeno naricanje i trpjenje zasluži spomena, te ju i danas Arbanasi pjevaju.

    ----------

    Božina Stojanov i Lazo Novakov bjeu Bezijovci. Božina je bio od najbolje, a Lazo od najgore sume ljudi njinoga vremena. Lazu je nepravo bilo što je Božina onoliko dobar bio, a on ovoliko nedobar, stoga opali puškom u Božinu. Puška ne probi, no se ustavi neđe u aljine. Seljani skočiše da ubiju Laza, no ne dade Božina veleći:
    »Lazu možete aljinu svuć da mu je ubijete, ka što je on moje aljine ubio! A pošto nije on mene ni drugoga krvavio, ne treba ni njegovu krv prosut!«
    U to vrijeme bio je zakon da kad neko nekoga kamenom ili drvetom udari, zato da mu izgore kuću i sav mal da mu propane. A puškom kad gađe, i malom i glavom pogine, jer takve rabote su se vojskom sudile, a ne pojedini glavari da presude. I po presudi krivac plati. Tako oćaše i Lazo platit, da mu se ne zna kućnika, da bješe gađa rđavoga, no gađa dobroga, koji ga odbrani i nekće osvete, no s tijem pakaza da je velikodušan, ka što je junak.
    Velikodušnost junaštvu priliči! Lazu život pokloni, a sebe čast prinese, s kojom posvjedoči svoje čojstvo i junaštvo. da mu svako reče:
    »Dobro učinje, pomoga mu bog!«
    A Lazo ostade pri prvome s onoliko junaštva koliko ga ima, a ljubavi još manje među braćom, jer svi su ga mrzjeli, koji kće da ošteti onakvoga jimaka kojega su svi ljubili! Božina je bio pobratim Marka Đeljoševa, kojega smo prije na Korita viđeli krvava od štrugle s kojom ga bješe ubio Poj Ulja u glavu. Pa Marko ne dađe da ga ubiju, ka što je prije rečeno. O Marku Đeljoševu i Božini Stojanovu ima dosta priča na naški i arbanaški jezik.



    ---------


    "Pobjeda", 31. 12. 2005. Društvo


    Aleksandar Janinović: Kralj, vojvoda i Arbanasi


    Dosta ovdašnjih Albanaca nije dočekalo crnogorsku vojsku, koja je ovdje ušla dvije godine poslije Berlinskog kongresa (1880), po čijim odlukama su Bar i ovaj primorski grad pripali Crnoj Gori. Pošli su u Tursku (prije svega u Skadar i Carigrad), vjerujući da će tako spasiti glave i svoje bogatstvo. Oni koji su ostali strahovali su od "gorštaka crnogorskih koji samo znaju da ratuju". Kralj Nikola će, međutim, brzo dokazati da je taj strah bezrazložan. On je od prvog dana tražio (i nalazio), puteve za saradnju sa Arbanasima (on ih naziva još i muhamedancima), koji su ostali da dijele sudbinu sa pridošlim Crnogorcima i jednim malim brojem pravoslavaca koji su tu već bili. Vojvoda Simo Popović, guverner Primorja zapisuje kako su usklađivani običaji jednih i drugih. U početku, kad bi išao kakav sprovod ili litija pravoslavnih žitelja "Turci (Arbanasi) su sjedjeli u pazar i pred kafanama ili dućanima i ne bi se obrnuli na to". Ali ubrzo je uveden običaj da "muhamedanci ustanu, a da pravoslavci skidaju kapu" kad je sprovod kod jednih ili drugih. Počeli su potom i obilasci u vrijeme Bajrama, Božića, Uskrsa ili krsne slave.
    Kralj je, uz to, činio i neke značajne ustupke. On je uvažio zahtjev jednog broja kapetana brodova da se "srpska trobojka sa velikim bijelim krstom na crvenom polju", koja je ponuđena iz prestonice, ne ističe. Jer, kapetani su ocijenili da im ona može biti smetnja da uspješno obavljaju poslove na teritoriji Turske. A ni njima se, vjerovatno, nije plovilo pod krstom. Umjesto takve zastave izrađena je nova, sa "okrunjenom šifrom" kralja - gospodara. Nikola je samo zahtijevao da ta zastava sa "okrunjenom šifrom" trajno ostane na trgovačkom brodovlju, kao znak da je Crna Gora, pod njegovom vladavinom, dobila more.
    Knjaz i kralj Nikola uslišio je i zahtjeve Albanaca da ne idu u vojsku i u školu. U početku je, istina, insistirao da 150 mladića Albanaca ide u crnogorsku vojsku. No, to je izazivalo brojna negodovanja, pa je gospodar odlučio da ih te obaveze oslobodi, a oni koji ne budu služili vojni rok bili su dužni da daju "nizamiju" (posebnu taksu), od šest fiorina u zlatu, godišnje. Albanci, posebno moreplovci, su bili zadovoljni takvom odlukom, a oni kojima je "nizamija" dosadila, odlučivali su se da obuku uniformu crnogorske vojske.
    Mladi Albanci (opet je riječ, prije svega, o mornarima i njihovoj djeci), nijesu željeli u početku ni da idu u školu, već su smatrali da im je unosnije da odmah započnu mornarski život, na koji način će najbrže steći životnu školu. Kako im odmah od početka nije udovoljeno tom zahtjevu (insistiralo se dugo da se školuju i da uče u školi jedan strani jezik, a ponajprije italijanski), počela su i iseljavanja. Kralj je zbog takvog otpora i takvih reakcija ukinuo i tu obavezu. I dobio je dodatnu odanost od strane njegovih "podanika - Arbanasa", kako ih je zvao. Oni su mu za te popuste i razumijevanje bili sve privrženiji. I sve ga više poštovali.
    O uzajamnom poštovanju između Crnogoraca i Albanaca ostale su priče čija je glavna ličnost znameniti vojvoda Marko Miljanov. Dok je ovdje boravio radi liječenja 1897. godine, bio je gost u kućama ne samo Crnogoraca, nego i Albanaca. Bio je na večeri kod Ali Kasme, Cufa Mavrića i drugih. U razgovoru su se zanimali koji je razlog što vojvoda dobro govori dva jezika kojima se služe njegovi plemenici Kuči i njihovi susjedi, Albanci.
    - U mom se plemenu govori naški i Arbanaški. Oni su oba moji. Osim toga između mojega plemena i sjevernih arbanaških, nema granice. I ja i moji plemenici idemo slobodno kod njih i oni dolaze kod nas. Kad pođemo tamo, ja zborim arbanaški, a oni naški. Kad oni dođu kod nas, ja govorim arbanaški, a oni naški, rekao je Marko.
    (Citat je iz zapisa koji je ostavio ovdašnji prosvjetar i hroničar Mašan Pavićević).

    Ovih nekoliko skica, nastalih još u početku suživota dva naroda, najbolje govore o mudrim postupcima kralja Nikole i vojvode Marka iz kojih se zametnula klica sloge, poštovanja i uvažavanja između Albanaca i Crnogoraca, što je potvrđeno tokom minule decenije i po.
    I nastavljaju se.

  23. #23
    Join Date
    Apr 2004
    Location
    Californication
    Posts
    901
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Svi mi dobro znamo da korijeni naseg jezika koji se prica u Crnoj Gori upravo dolaze iz Niksica(i sire okoline kao sto je recimo Herzegovina) i po nekim lingvistima nas se jezik razvio iz tog podrucja.
    NOTHING IN LIFE IS CERTAIN BUT TAXES AND DEATH

  24. #24
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Kako nam se udžbenici rade dan-danas po Garašaninovim direktivama!

    Srpska istoriografija nastala je sa isključivim ciljem da bi od bajki pravila istoriju, da bi varala, a ne da bi se bavila istinom, i istorijom kao naukom.
    Srpska istoiografska škola iznikla je iz ove rečenice Ilije Garašanina, iz njegovog "Načertanija", programa za stvaranje Velike Srbije.

    ------
    "... Na ovo djelo treba osobito vnimanije obratiti i istoriju o kojoj je gore reč dati napisati črez čoveka vrlo sposobnog i duboko pronicavajućeg ..."
    Ilija Garašanin, Načertanije (1844. g.)
    ------

    Dakle, po čika Iliji, istorija treba biti pronicljiva i sposobna, ne istinita!

    Ogromna većina i crnogorskih ubogih istoričara je iznikla iz ove srpske škole, naši nesrećnici ubijeni su svetosavskom macom, teško mogu da se otrgnu iz okova Ilije Garašanina, jednostavno tako su učeni u najprevarantskijoj istoriografskoj školi - srpskoj.

    Ovo je ogromna exluziva, prvi put na net-u, ovo je putopis Rusa Bronevskog nastao oko 1810, dakle prije nego je Vuk Karadžić uspio da izmisli Srbe ijekavce, prije nego što su Vuk, Sima Milutinović, Garašanin i ostali Velikosrbi napravili uticaj na Njegoša, koji je pod njihovim uticajem počeo da izmišlja Srbe po Crnoj Gori.

    Iz knjige



    Rus Bronevski o narodnosti (etnicitetu) Crnogoraca, o jeziku kod Crnogoraca i ko vlada kod Crnogoraca!!!


    Rus je jasan, te 1810., on kaže:
    "Njihov izgovor je mekši i prijatniji nego kod Srba, Hrvata i Dalmatinaca"

    Nijedan jedini Crnogorac, mu te 1810., nije rekao ništa o srpskom porijeklu Crnogoraca ...

    Kažu nam da su Vladike vladale Crnom Gorom, poslije Crnojevića?!!

    ha ha ha

    A ko je smijenio Vladiku Savu i doveo na vlast Šćepana Malog?

    Eeee, kad bi priznali da smo imali zbor, skupštinu, vjekovima, uuuuuuuuuu, pa mi bi odmah stali u red najstarijih naroda Evrope, naroda sa najvećom tradicijom i kulturom.
    To se nikako nije smjelo priznati, pa je u udžbenike i dan danas šaljiva konstatacija da su popovi vladali Crnogorcima!

  25. #25
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    OC, California
    Posts
    8,953
    Thanks Thanks Given 
    2
    Thanks Thanks Received 
    35
    Thanked in
    25 Posts

    Default

    Ja mislim da je dovoljno procitati petrove poslanice pa da se dodje do slicnog zakljucka. Nesumnjivo je da je vijece postojalo.

    Ne treba zaboraviti i koleraciju sa pred-kraljevskom istorijom jevreja, gdje je takav pristup upravljanja bio mnogo bolji. Stoga starozavjetni tragovi pored toponima sa ovim imaju i dublji smisao. Takodje znam mnoge price iz Rovaca koje potvrdjuju takvo uredjenje, i moram priznati da sam bio zapanjen sa nekim epilozima i koliko su visoku eticku vrijednost nosili u sebi.
    Last edited by Ego_and_his_own; 06-01-07 at 02:25.

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •