BAJO PIVLJANIN U VENECIJANSKIM I ZADARSKIM ARHIVIMA

[G R A D]

Svjedočanstva:
EPSKI CRNOGORSKI JUNAK U VENECIJANSKIM I ZADARSKIM ARHIVIMA

Bajo u Mlecima


Profesor Svetozar Borak pronašao je niz zanimljivih podataka o hajduku i harambaši Baju Pivljaninu - Nikoliću

Narodno pamćenje odužilo se junaku i megdandžiji Baju Pivljaninu epskom pjesmom. Postoji, međutim, i onaj Bajo Pivljanin iz venecijanskih i nekih drugih arhiva, koji bilježe događaje u toku njegovog petnaestogodišnjeg izbivanja iz Crne Gore i bavljenja, uglavnom, među kotorskim serdarima. Čini se da je upravo to razdoblje života našeg junaka najbolje osvijetljeno, pošto je lišeno one mistike koja obavija sve epske heroje - priča Svetozar Borak, profesor istorije iz Benkovca.
Prvi glas o Baju Pivljaninu javlja se u terminaciji generalnog providura Antonija Priulija, datiranoj 11. juna 1669. godine, a izdatoj na Hvaru. On je sa još dvojicom hajdučkih harambaša, Grujicom Žeravicom i Vukosavom Puhalovićem, tražio nagradu od venecijanskih vlasti za ratne zasluge. Vlasti su ih uvrstile u spisak „zasluženih” i tako im omogućile uživanje tzv. „mrtve plaće”.
Iz spisa saznajemo da je Bajo bio skroman u zahtjevima, jer je i prije toga često izlagao život ratnim opasnostima, zadobijao je rane a nije dobijao nikakve nagrade. Sve je to činio u duždevoj službi. Zbog toga je bio uvršten u odred plaćene konjice, mada nikada nije morao uzjahati konja i ići u borbu.
Čini se da Baju Pivljaninu nije dala mira ratnička, hajdučka krv, pa je gledao kako da nastavi četovanje i upade na turska područja, uprkos potpisanom miru između Turske i Venecije u Kandiji. I kotorski uskoci, pogotovo brat Stojana Jankovića, Ilija, nijesu vodili računa o miru, pa su nastavili uskakati u turske krajeve i živjeti od pljačke. Venecijanci su tu neugodnu situaciju nastojali da riješe bez buke. Odlučeno je da se pozovu predstavnici peraštanskih hajduka i kotorskih uskoka u Mletke, što se i dogodilo u decembru 1669. godine.
Peraštane je predstavljao Bajo Pivljanin, zajedno sa Grujicom Žeravicom i Vukosavom Puhalovićem. Oni su učinili mletačkom duždu predstavku, datiranu 10. januara 1670. U predstavci su njih četvorica tražili da se hajdučkim porodicama u okolini Perasta, („gdje živi oko 1.500 duša”) pomogne tako što će ih preseliti u plodne Ravne Kotare, Risan ili negdje drugo.
Potrebno je zbog toga da im država obezbijedi hranu dok njihovi usjevi rode, da ih oslobodi carina kao što su oslobođeni Paštrovići, Grbljani i Peraštani i da se ne miješa u njihove sporove, pošto će oni pravno urediti odnose među sobom.
Razumije se da je ovaj zahtjev prosuđen u Veneciji kao pretjeran, pa su vlasti počele da odugovlače sa konačnim rješenjem. Bajo i njegovi drugovi našli su se u nevolji, pošto im je počelo ponestajati novca za trošak, koga su sami pribavili. „Umorni i suzni”, kako su se izrazili u svojoj novoj molbi upućenoj duždu, oni su zatražili da im se isplati vojnička plaća i zaostaci, kako bi se mogli vratiti svojim kućama. Iznos je bio 600 dukata.
Njihova je molba uvažena, a neka su obećanja i ispunjena: narodu je podijeljeno nešto žita, a Baju, Žeravici i Puhaloviću data su nova odijela.
U junu 1670. godine providur Barbaro izdao je terminaciju po kojoj se u Risan šalje naročito mletački predstavnik koji će hajduke držati pod kontrolom, a sam Risan i sela oko njega predati hajducima i njihovim porodicama.
Mira je bilo dok Jusuf-aga Rizbanbegović nije 1671. godine pokušao da prodre u Risan. Hajduci su ga dočekali i sve Turke iz njegove ekspedicije pobili. To je izazvalo mučan utisak kod Porte u Carigradu, pa je na Veneciju otuda izvršen strahoviti pritisak i mletačke vlasti su morale da rasele sve hajduke Risna.
Jednoga jutra, u junu 1671. godine, rišnjanski hajduci su ukrcani na galije i svi prevezeni u Pulj u Istru. Tek tada su počele nevolje jer su hajduci počeli u ogorčenju pljačkati. Po nalogu Senata, u Pulj je stigao providur Barbaro i uspio je smiriti uznemirene Crnogorce. Podijelio im je (u okolini Pulja) zemlju i žito do novog roda.
Novo podneblje nije odgovaralo dojučerašnjim Bokeljima, pa su mnogi od njih bježali kod senjskih gusara i hajduka, odajući se ponovo oružju i ratovanju, a neki su se vraćali u Boku, razumije se kradom. Tamo su ih čekala hapšenja, tamnice i prikivanje na vesla, na galijama. Iz istih razloga je pao u nevolju i Mato Njegušević. Za njegovo izbavljenje zauzima se Bajo Pivljanin, čijem se prezimenu ovoga puta dodaje i Nikolić.
On je tim povodom uputio 27. marta 1673. godine molbu duždu u kojoj smjerno moli za slobodu svoga zemljaka, ali otvoreno prijeti da će „u slučaju ako se ostali hajduci, na galijama i u tamnicama, ne puste na slobodu, hajduci morati štititi svoje živote”.
Postoje svi znaci da je Bajovoj molbi udovoljeno, pošto se više nije čulo za bunu Crnogoraca u Pulju.



Vasko Radusinović