Intervju: Dr Danilo Radojević
Skamenjenu sliku prošlosti čuvali su etablirani "autoriteti", naučni i politički. Mislim da se u tome nalazi odgovor što još nema odlučne kolektivne volje i institucionalnih uslova da dođemo do istorije književnosti, crnogorske enciklopedije i drugih neophodnih knjiga
Tumačenje istorije u krivom ogledalu
Među crnogorskim intelektualcima posvećenim rasvjetljavanju pozadine brojnih istoriografskih i lingvističkih falsifikata činjenih decenijama na štetu autentične crnogorske povjesnice i jezika posebno mjesto zauzima dr Danilo Radojević. Za Kulturu i Društvo govori o smjeru kojim bi crnogorska istoriografija trebala poći i temama kojima bi se trebala baviti, rezultatima svojim istraživanja života i djela kontraverznih crnogorskih intelektualaca Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije i očekivanjima finalnih rezultata procesa kodifikacije crnogorskog jezika.
*Vaše naučne radove uvijek je karakterisala autentična optika. Mnoge, za vrijeme kada su Vaše knjige objavljivane, prilično smione naučne teze, u njima iznesene, osporavane su od dijela javnosti. Danas su one prihvaćene kao elementarne činjenice. Značajan dio posla je obavljen. Ipak, koje bi teme i istorijski periodi u buduće morali biti predmet istoriografske revizije?
- Kritička istoriografija ima zadatak da, bez obzira na otpore, koristi rezultate novih istraživanja, da uvijek nanovo preispituje tumačenja povijesnih tokova. Treba reći da je do danas pokrenut proces redefinisanja važnijih momenata iz crnogorske istorije. Drugo je pitanje da li je, i koliko, kritička istoriografija imala uticaja na aktuelne procese, da li je oslobađala kolektivnu svijest od mitova koji su u određenim fazama nametani od uticajnih pojedinca i grupa. Neki istoričari su, na žalost, prihvatali ideološku matricu i tumačenje povijesti ostavljali u krivom ogledalu. A tu skamenjenu sliku prošlosti čuvali su etablirani "autoriteti", naučni i politički. Mislim da se u tome nalazi odgovor što još nema odlučne kolektivne volje i institucionalnih uslova da dođemo do istorije književnosti, crnogorske enciklopedije i drugih neophodnih knjiga.
Sada je u čestoj upotrebi sintagma "građanska država", koja podsjeća na periode kada su, isto tako, aktuelizirani neki pojmovi ("slovenstvo", "srpstvo", "jugoslovenstvo" i sl.). Međutim, istovremeno se odvija proces korišćenja vjerske pripadnosti za oblikovanje "političkih naroda". Na tu vrstu konstituisanja i rezultate koji će uslijediti na crnogorsko društvo, potrebna je ocjena naučne misli. Tako, na primjer, nije mi poznato da je dat puni odgovor na skup u Kotoru (iz 2007), na kome je podnijet veliki broj referata saradnika hrvatskih naučnih ustanova. Od posebnog značaja je kulturološko definisanje Crne Gore, što je zadatak naučnih institucija.
Kao izlišan izdatak bilo je, na primjer, reprint izdanje četiri knjige Istorije Crne Gore, na kojoj je bio obustavljen dalji rad zbog osnovne koncepcije, po kojoj crnogorski narod nije naučno definisan. Ne znam da li je tome reprintu prijethodio naučni skup, na kome bi bila pokazana valjanost takvog tretmana crnogorske istorije. Uvjeren sam da takva izdanja odlažu kritički pristup valorizaciji naše povijesti i nove generacije mogu voditi u lutanja i gubljenje identiteta. U nekim krugovima kod nas se na pojedine naučne rezultate gleda kao na nešto fluidno, da se mogu u jednoj fazi prihvatati, a u drugoj zaobilaziti. Zahvaljujući takvom odnosu, došlo je do jačanja političkog uticaja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.
Baveći se književnim i povijesnim temama, svoje interesovanje sam, još prije četiri decenije, okrenuo i ka izučavanju istorije Crnogorske pravoslavne crkve. Neke od bitnih činjenica naše istorije, kao što je autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, - jer je svaka crkva po dogmama univerzalna, a po ostvarivanju u određenom narodu nacionalna, - osporavali su i danas osporavaju i oni od kojih se to ne bi očekivalo. Autokefalnost CPC potvrđena je izvorima, od pojave petog toma Sintagme, koja je objavljena uz blagoslov Vaseljenske patrijaršije (1855), sve do kolebljivog stava ruskog emigranta S. Toickog iz 1933, od koga je pošao Lj. Durković-Jakšić, 1953, i napisao da Crnogorska mitropolija nije bila autokefalna, da bi spriječio eventualno otvaranje pitanja njene obnove jer je Crna Gora postala federalna republika. On je autor i jedinice "Crnogorsko-primorska mitropolija", u prvom izdanju Enciklopedije Jugoslavije, đe je iznio apsurdnu tvrdnju da je Crnogorska mitropolija bila podložna Pećkoj patrijaršiji i pošto ju je (patrijaršiju) sultan ukinuo (1766). Na tu tvrdnju nije bilo reakcije. Tema o autokefalnosti postala je posebno aktuelna pošto se pojavila moja jedinica "Crnogorsko-primorska mitropolija", u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije (1984). Tada je počela oluja polemičkih napada i falsifikata u štampi. U tijem osporavanjima neki istoričari su istrajali do vlastite smrti. Javnim napadima pridružio se i aktuelni mitropolit SPC u Crnoj Gori (1990), i obilježio me kao jednog od "glavnih ideologa crnogorskih autokefalista", što je značilo potvrđivanje mete za dalje napade. U osnovi horskog nijekanja autokefalnosti CPC uvijek je bilo poricanje crnogorskog naroda. Međutim, u jednom, nedavno objavljenom tekstu o autokefalnosti Crnogorske mitropolije, tako važna činjenica nije pomenuta. U tom članku nema novih podataka, već su samo preuzeti rezultati dosadašnjih istraživanja, ali su, prilikom preuzimanja, prepisane i omaške, od kojih valja istaći onu da je u Sintagmi Crnogorska mitropolija pomenuta među "petnaest" autokefalnih crkava; međutim, njih je tada bilo samo deset, a petnaest ih je bilo 1890, kad je episkop Nikodim Milaš pisao Pravoslavno crkveno pravo.
* Najavljeno je da ćemo uskoro dobiti Pravopis i gramatiku crnogorskog jezika. Što očekujete od tih dokumenata? Hoćemo li u crnogorskom alfabetu imati oznake za 33 glasa?
-Crnogorski jezik, kao što znate, odavno je predmet izučavanja, ali na nivou dijalekata ili govora koji su nominirani kao dijelovi drugoga jezika (ili sprege dva jezika). Sa istom metodom su obrađivana djela klasika crnogorske literature (Njegoša, Ljubiše i dr.), u obliku studija, doktorata ili rječnika. Iako se htjelo postići suprotno, ta literatura dokazuje specifičnosti jedinstvenog crnogorskog jezika. Što se tiče glasa šj (šjekira), njegova široka prisutnost, zvučnost i izražajnost, potvrđene su, na primjer, i u antologiji tužbalica Vuka Vrčevića, koje je on zapisao 1868. godine. Kritičko izdanje te značajne knjige priredio sam 1986, kada je i objavljena. U njoj je Vrčević pomenuti glas šj označavao sa š i j. Posao na normiranju crnogorskog jezika treba što prije dovršiti, da bi se stvorili uslovi za ravnopravno egzistiranje Crnogoraca u miljeu balkanskih kultura. Time će biti okončan jezički problem koji među balkanskim Slavenima traje dva stoljeća, ispoljavajući se u asimilatorskim varijetetima naziva (ilirski, srpskobugarski, srpskohrvatskoslovenački, srpskohrvatski, i td).
* Što se trenutno nalazi na Vašem radnom stolu?
- Tokom dužih istraživanja imao sam naviku da pripremam više projekata, tako da sad češće zastanem pred tom građom, listam i pokušavam odrediti kojoj temi da se posvetim. Dugo vremena sam zapisivao svoje utiske o događajima i ličnostima, pa sada radim na izdvajanju onih zapisa koji mogu valjano podšjećati na neko odbjeglo vrijeme.
*Mnogo toga ste posljednjih godina uradili i na aktualizaciji naučnog i literarnog rada Vaše braće. Ima li u njihovoj zaostavštini još dragocjenosti za koje cijenite da bi trebale biti predstavljene javnosti?
- Poznajući stvaralaštvo Radoja i Jovana, smatrao sam svojom moralnom obavezom da to ne prepuštim tamnilu vremena. U rukopisu stoji po jedan njihov roman.
Objektivno sagledavanje stvarnog djela i učinka
* Vi ste najbolji poznavalac djela Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije kod nas. Dvojaka su tumačenja lika i djela njih dvojice. Za jedne su istaknuti crnogorski intelektualci i borci za nezavisnu Crnu Goru. Drugi smatraju da su u pitanju ratni zločinci, kvislinški političari i najmračnije ličnosti istorije Crne Gore...
- Moje bavljenje tijem ličnostima i njihovim djelima, prije svega je u funkciji uklanjanja tabua i objektivnog sagledavanja njihovog stvarnog udjela i učinka. Sekula Drljević i Savić Marković Štedimlija imali su jednijem dijelom različit, u oba slučaja nedovoljno izučen, razvoj pogleda na etnogenezu crnogorskog naroda, ali su obojica radili na vraćanju Crnoj Gori suvereniteta, kada je bio nestao okvir genocidne vlasti države Karađorđevića. Oni su se između dva svjetska rata borili za federativno ustrojstvo unitarne Kraljevine Jugoslavije. Obojica su bili u zabludi da će doći do ratne pobjede njemačko-italijanskih snaga, koje bi nakon rata pozitivno riješile crnogorsko pitanje, pa su prihvatili kolaboraciju. Zbog takvog rada decenijama su korišćena njihova imena za najjaču političku osudu onih koji su isticali crnogorske interese. Iako su Drljević i Štedimlija uspjeli, u brutalnom kovitlacu drugog svjetskog rata, spasiti više hiljada Crnogoraca, ipak je njihov rad ostao zabranjena tema za kritičku analizu. Jednako i uporno su osuđivani od četnika i komunista, postali su paradigma svega zločinačkog, pa se ti uzvici mogu i danas čuti. U drugim sredinama postupalo se obratno pa je, na primjer, episkop Nikolaj Velimirović, ideolog fašizma, ne samo rehabilitovan, već ga je Srpska pravoslavna crkva proglasila svecem, a u Crnoj Gori niko nije tražio da Drljević, koji je zaklan, bude proglašen za sveca. [/right]
Bookmarks