[size=6]SRPSKIJI OD SVIH SRBA[/size]

Izmedju brojnih stranaca Francuz Anri Delor, sekretar knjaza Danila (1856-1859), u svojoj brosuri Crna Gora (Pariz, 1862) pise:

"Nahije se dijele na 43 plemena. Imaju 600 sela, 15.000 kuca i 120.000 stanovnika, sve slavosrpske narodnosti i pravoslavne vjere... Oko malog srpskog naroda u Crnoj Gori, koji je jedini od sviju branio svoju vjeru i nezavisnost, zdruzile su se kroz petovjekovnu borbu simpatije i nade sviju onih Srba u Turskoj koji su sacuvali hriscanstvo. Crnogorski je narod tako postao njihov moralni vodj i u tome je njegova snaga i znacaj..".

Drugi jedan Francuz, Sarl Irijart, u knjizi Jadranska obala i Crna Gora (1875) pise:

"Poslije Kosovskog boja veza je prekinuta (izmedju Crne Gore i Srbije - B. J.), banovi, vojvode, ili princevi iz Zete nijesu se pokorili, i ovaj mali ogranak srpskog stabla predstavljao je nezavisnost rase, odbacujuci vazalnost sultanu...
To je vjeciti razlog slave Crne Gore". Cetinje je "ruka i mac Srpstva".

Engleski drzavnik i politicar Vilijem Gledston, 1877. godine:

"Ona, Crna Gora, koja se kroz cetiri stoljeca nalazila u sredini velikih talasa opasnosti, a provela u njemu zivot pun zara, ta Crna Gora, mozemo slobodno reci, nece umrijeti...
Dodajem, oni, Crnogorci, ne dopustise ni sjenci turske titule da poraste do prave upotrebe, trazeci svoj dio vazduha i plodna zemljista, kao i slobodan prolaz ka suvu i moru bogodanom. Jedno je drugo pitanje, sad, da li ce se njihova braca iz drugih srpskih pokrajina sa njima u kakvoj vecoj meri politicki ujediniti, te kakvim federativnim, ili inkorporativnim savezom, jezgro, ako ne i formu, stare srpske drzave nanovo ozivjeti..".

Italijan Viko Mantegaca u svojoj knjizi Crna Gora (1890) pise:

"Crna Gora, koja je bila kolijevka Srba na Balkanskom poluostrvu, koja im je dala slavnu dinastiju Nemanjica, postala je, kao sto rekoh, pribeziste porazenih na Kosovu, vrleti, u kojima je u tami srednjeg vijeka - dok je svemocni polumjesec gospodario nad ovim zemljama koji je osvojio Dusan Veliki - zivjela i jacala srpska ideja.
Crna Gora je bila svetionik u koji su ugnjeteni upirali svoje poglede sa nadom, jer u doba kada od nekadasnjeg Dusanovog Carstva ne bejase ostalo ni traga, i kada su se mocne evropske vojske i to ne uvek uspjesno borile u ime hriscanstva s Turcima, uvek je postojao planinski vrh i ta visoka stijena Crna Gora, sa koje su se leprsali krst i zastava srpske nezavisnosti..".

Iz petrogradskog "Heralda" 1893. godine o 400. godisnjici Obodske stamparije:

"Ma koliko da zvuci paradoksalno, ovo je jubilej cisto kulturnog znacaja, koji nam dokazuje da su Srbi i u najtezim danima svoje proslosti isli uporedo sa civilizovanim Zapadom".

Istim povodom Gledston je rekao:

"U prvoj srpskoj drzavi Crnoj Gori stampale su se knjige kada su u Velikoj Engleskoj stampare u tamnice bacali i na smrt osudjivali".

Njemacki slavista Gerhard Gezeman (1888-1948) u svom ratnom dnevniku pisanom pri odstupanju sa srpskom vojskom preko Albanije 1915. i 1916. pise:

"Crna Gora se po svojoj tradiciji dijeli na plemena cak i danas jos, nakon sto su se centralisticka vlast i dinastija Petrovica vec tokom nekoliko generacija trudili da narod odviknu od starih partikularistickih, cesto anarhicnih plemenskih osjecanja i nametnu mu crnogorsko drzavno osjecanje. Ja, medjutim, u razgovorima s Crnogorcima - i obrazovanim i neukim - nailazim zacudo malo ,crnogorskog' drzavnog osjecanja i drzavne svijesti.
Oni su izvanredno dobri Srbi. Njihovo srpsko nacionalno osjecanje i nacionalna svijest nesumnjivi su kao kod Sumadinaca ili bosanskih revolucionara. Kad hoce da povuku crtu pri razlikovanju izmedju sebe i drugih Srba, to sigurno nije politicke prirode vec crta koja odvaja patrijarhalne staroplemenske od modernizovanih kolonista. Cijela Kraljevina Srbija do 1912. je zemlja naseljenika...
Jedina razlika koju Crnogorci izmedju sebe i ,drugih' isticu jeste: da su oni ,bolji Srbi', jos bolji Srbi nego drugi..".

A u svom djelu cojstvo i junastvo starih Crnogoraca (1943) Gezeman pise:

"Crnogorac je po svome legendarnom vjerovanju ne samo najbolji ratnik na svijetu, vec i najbolji Srbin, srpskiji od svih Srba. I u tome ima donekle pravo. On je u najmanju ruku heroicka kvintesencija srpsko-dinarske duse. Uz to i legenda ima svoju biolosku vrednost. Ova ovde ulivala je Crnogorcu samopouzdanje i gotovost da sebe prinosi na zrtvu".

Gezeman kaze da "od svih junaka proslosti koji su u Crnoj Gori bili na velikoj cijeni Milos Obilic uziva najvece postovanje koje je kult postalo. I to je vec odavno poznato..".