[SIZE=3]Pet pucnjeva u parlamentu: Kako je srpski poslanik Račić ubio hrvatskog poslanika Radića, onda kad su Hrvati prvi put rasturali Jugoslaviju[/SIZE]
UVREDE HRVATSKE, MECI SRPSKI
Srpski poslanik, četnik -dobrovoljac kod Vojvode Vuka, Punia Račić, nije mogao da otrpi uvrede koje su stizale iz političke klupe hrvatskog seljačkog demagogaStjepana Radića i njegovih kortea. Kad je sa govornice pomenuo srpsku krv, koja se za Kraljevinu prolivala, Hrvat Pernar zlobno je dobacio: "Pa izračunajte koliko ste litara krvi prolili pa da je platimo!" Račić je izvukao pitolj... Pucnji Punie Račića 20. juna 1928. označili su kraj jugoslovenske ideje. Ostalo je jo da Hrvati, uz parolu "Nikad vie u Beograd", sahrane Pavla, pa Stjepana Radića, da kralj Aleksandar raspusti parlament i uvede estojanuarsku diktaturu, pokuavajući silom da sačuva dravu koja se cepala, koju je rat dokrajčio da bi se - posle pokuaja obnove zvanog Titovo bratstvo-jedinstvo - definitivno raspala. rtvu parlamentarne pucnjave Hrvati danas smatraju nacionalnim junakom. A Račića Srbi su zaboravili: osuđen na dvadest godina, sklonio se iz zatvora kad su doli Nemci, dočekao je borbe za Beograd, a onda su mu, 17. oktobra 1944.(!), oslobodioci zakucali na vrata. Streljan je odlukom partizanskog prekog suda. Za grob mu se nikad nije saznalo Bilo je već prolo podne, 20. juna 1928. godine. Dan je bio vrlo sunčan. Kriom sam otvorio prozor od nae spavaće sobe, koja je bila na spratu, u staroj zgradi Vojne akademije, na uglu Miloeve i Nemanjine ulice. Kad sam se malo bolje naslonio, pogledao sam na klupu, koja je bila pored trafike, na samom uglu ove dve ulice. Neki su sedeli na klupi a neki kraj njih stajali. Svi su bili uzbuđeni i mlatarajući rukama neto su jedni drugima govorili. Sve su to bili poslanici iz Hrvatske seljačke stranke (HSS) i Seljačko-demokratske koalicije (SDK). Prepoznao sam Predavca, Svetozara Pribićevića i jo neke. Zatim se njihova bučnost stiavala dok nisu svi pognuli glave. Video sam po njima da se neto tragično dogodilo. Beograd jo ni-ta nije znao! Onda su pristigli jo jedan, pa jo jedan i svi zajedno, čini mi se njih sedam do osam, kao sa zbornog mesta, krenuli urno, niz Nemanjinu ulicu, ka elezničkoj stanici...
(Posle ovog dana, dugo godina će proteći da se hrvatski poslanici vrate u Beograd.)
"Sa Beogradom uvek, pod Beogradom nikad" bilo je geslo Stjepana Radića. Crnogorski separatisti poslednjih godina preuzeli su taj poklič.
Posle jednog časa, u spavaću sobu je uao na sobar Milisav, bacio pogled po celoj sobi, pa kad je video da nikog nema, zadigao je yemper, raskopčao koulju i izvukao vanredno izdanje "Politike". Na prvoj strani bio je naslov "Atentat na Stjepana Radića".
Tako je pitomac 56. klase Vojne akademije, Arsenije M. Janković, doiveo slom lanog osećaja jedinstva u tvorevini nezgrapnog imena - Kraljevini SHS - u kojoj su Hrvati vođeni Stjepanom Radićem, teački tvrdoglavim političarom koji "izneverava sve i svakoga", hteli ili sve ili nita.
Telo Pavla Radića, prostreljenog kroz srce, na sudskomedicinskoj ustanovi u Beogradu : pojurio da pomogne stricu, ubijen petim Račićevim hicem
A u Zagrebu, gde je bio retko sparan dan "nabijen olujnom depresijom", vodeći hrvatski ur-nalist Josip Horvat ovako opisuje odbleske drame u Beogradu:
"Prva vijest o krvoproliću umrtvila je trenutno mozgove. Prva reakcija bijae reakcija instinkta. "Obzorova" redakcija je izvijetena o događaju par desetaka minuta nakon to se zbio. Gabro Pilić uspio je iz same skuptinske zgrade dobiti te-lefonsku vezu sa Zagrebom. Bilo je oko desete ure (tu je Horvat pogreio za cela dva sata, prim. S. Ć.) prije podne.
Mara Vuksan, kćerka Punie Račića:
GDE JE GROB MOGA OCA
Ko je bio g. Punia Račić danas se moe malo saznati. Pominje ga, dodue, Vladimir Dedijer u prvoj knjizi "Prilozi za biografiju Josipa Broza" ali veoma turo. Moguće je da postoji jo neki pisani trag o ovom čoveku ali u vreme vladavine Josipa Broza o njemu se i govorilo i pisalo gotovo sve najcrnje. Međutim.
- Moj otac Punia rođen je 1886. godine. Bio je divan otac i suprug. Ozbiljan domaćin. U ratovima s početka veka borio se za srpski narod sa Vojvodom Vukom u elitnim četničkim odredima. Bio je hrabar čovek o čemu svedoče gomila odlikovanja koja na alost, nisu sačuvana. A i kako bi kada su 17. oktobra 1944. godine iznenada banuli partizani i bez ikakvog razloga mog oca izveli iz kuće i uhapsili ga. Niko nam tada nije rekao ni zato ga vode niti kuda ga vode. Posle mesec i po, tačnije 4. decembra 1944. godine doao je kod nas čovek koji je bio sa njim u istoj ćeliji u Banjičkom logoru i saoptio nam da su oca izveli iz ćelije i streljali ga. Nikada poro-dica nije slubeno saznala ta se dogodilo, niko nam nikada nije saoptio bar gde je grob. Zato?! Verujte mi strano se uzbudim kada o tome govorim. Ne mogu vie da govorim. Molim Vas ne zamerite ali ne mogu vie da govorim - rekla je, u telefonskom razgovoru sa saradnikom "Srpskog nasleđa" gospođa Mara Vuksan, rođena ćerka g. Punie Račića. Dodala je samo da ima i brata koji ivi u inostranstvu.
Račić je posle atentata svoj revolver predao Upravniku grada. "Nosim ga od Bregalnice", rekao je predajući se zakonu. U areru su ostala dva metka. Pogreno je izvetavano o marki oruja, nije u pitanju "parabelum" nego "tajer", kalibra 9 mm
Saradnik "Srpskog nasleđa, tragom Dedijerovog kratkog zapisa saznaje da je tačno da su g. Puniu Račića uhapsili i odveli od kuće borci 21. srpske divizije, čiji je komandant bio Miloje Milojević, (posle sukoba sa Josipom Brozom 1968. godine isteran iz aktivne vojne slube - danas nije iv). Komesar je bio Mladen Mlađo Marin, inače Srbin iz Bosne, koji takođe danas nije među ivima.
Razgovor sa gospođom Marom Vuksan obavljen je 6. avgusta 1998. godine u Beogradu.
Nekoliko nevjerojatnih uzrujanih rečenica.
Mozak mehanički prima vijest ali ne shvaća, ne vjeruje! Zar je Gabro Pilić poludio!
Kontrola je prvog izvjetaja nemoguća, već je prekinut svaki privatni telefonski razgovor s Beogradom. I to je neka potvrda nečega to se ukazuje arealno kao suludi san.
Oko jedne ure na Zagreb se spustila gromovita oluja. Netko se od redakcije odvezao na aerodrom. Oko jedan sat dolazi redovni putnički avion iz Beograda. Moda će netko znati kakve potankosti ukoliko je avion puten iz Beograda. Jer jo uvijek je događaj i bez kontura i bez pravog sadraja. Netko javlja da je avion viđen nad Zagrebom upravo u času oluje. Desetak minuta kasnije grunuo je u redakciju Zvonimir Golubić, član beogradske redakcije "Tipo-grafijine" tampe. Bio je očevidac događaja... Iz uzrujanih, isprekidanih njegovih rečenica redakcija sastavlja prvi suvisli opirni opis događaja za posebno izdanje. Redarstvo je već zaplijenilo dosadanja posebna izdanja, samo dok je dola pismenaodluka o zapljeni, izdanja su već razgrabljena."
U Zagrebu su strasti bile zategnute kao strune, a neki su se zanosili da je čas da "treba istući federaciju, sad ili nikad". Pucnji jednog ultranacionaliste, kakav je bio radikal Punia Račić, na krvav način stavili su do znanja Hrvatima da ne mogu beskrajno sejati uvrede i udarati plot gde god zaele.
A sama krvava skuptinska drama imala je prolog u politici čoveka koga je bivi poglavar Bosne i Hercegovine Stjepan Sarkotić nazvao "nenormalnim čovekom", jer najčistiji program dr Ante Starčevića alhemičarski mea sa nekoliko kapi socijalističkog ulja. Taj isti Sarkotić, koga su Srbi upamtili samo po zlu, nita nije pratao Radiću, koji je u pijanoj novembarskoj noći 1918. jedini bio protiv Beograda i potom načinio salto mortale:
"Ja ne mogu drati za normalnog čoveka onog, koji se pretvorio od glorifikatora Marije Terezije, Franca Jozefa, jednom reči od oboavaoca Habsburga u habsburgodera... i poklonika dinastije Karađorđević."
Bookmarks