"POBJEDA NEDJELJOM"

[x-files]

Da svi ovakvi tekstovi budu na jednom topic-u

[x-files]

posted by G R A D

„POBJEDA NEDJELjOM” NA ČEVU

Centar na periferiji


U SVOJOJ dugovječnosti Čevo, nekadašnja naseobina stare Crne Gore, zapamtila je mnoge dane herojske i slavne, vremena kada su ljudi družeći se sa njivama, livadama, šumama i gorama istovremeno nosili dvije vrste oružja - „ralo i motiku”, ali za pojasom i dzeferdare. Jer, samo tako se mogla sačuvati sloboda i familija pod ovim dijelom kape nebeske. Jedno je sigurno, život nije mazio ove ljude kojima ni prirodno okruženje nije davalo valjanu šansu za slamanje nemaštine i bespuća. Nije, naravno, borba čovjeka sa ovim nevoljama trajala kratko. Ona se mjeri vjekovima, stotinama poginulih koji su živote dali i podalje od zavičaja, u vremenu kada je Čevo bilo jedan od tri cenra stare Crne Gore (Cetinje, Rijeka Crnojevića i Čevo).
Da je put od centra do periferije života mnogo bez pokazuje trajanje ove nekadašnje opštine, kojoj nikad nijesu falili odlasci i raseljavanja. I u nekim davnim vremenima odavde su u traganju za životnim boljitkom odlazili ne pojedinci nego plemena.
Skoro da danas nema ni jednog područja u Crnoj Gori gdje nema neko od potomaka onih kojima su korijeni sa Čeva. Dosegli su ljudi odavde i do Kninske Krajine, nekih područja Srbije i... I žeđ za selidbama nije, niti prestaje.
Prestaje, prestaje, veli Veljko Vukotić, predsjednik ovdašnje mjesne zajednice, i odmah dodaje da više nema ko seliti. U centru Čeva, koje se nekad zorilo kućama punim čeljadima, stočarima, prodavnicama i brojnim varoškim obilježjima danas ni 20 familija kojima je ovdje stalno mjesto boravka. Uglavnom veli Veljko, ostali su stariji i rijetki su oni poput 27-godišnjeg Milorada Vujovića, koji se zaposlio kao šumar, oženio i porodicu formirao. Bilo je ovdje i poznatih stočara Vulaša, Vukotića, Draškovića, Damjanovića, Đuraškovića... I njihovih brojnih stada i buljuka sa blizu pet hiljada ovaca i koza.
Nestadoše stočari i stada, ali se 80-godišnja Njegosava Vukotić nada da će opet biti kao nekada. Ona uprkos svemu, ili kako reče „u inat” drži još pet-šest povaca i toliko jagnjadi. Jedina je „farmerka” na Čevu. Treba je čuti kako s ljubavlju priča o poslu kojim se, otkad zna za sebe, bavi. Zna u gram koliko je koje jagnje teško, ako kakav trgovac bane, kao ono nekada, kada je meso za svoju kafanu od Njegosave kupovao oznati ugostitelj Pero Milošević sa Bukovice iznad Njeguša, ili cetinjski mesar Branko Ivanović. I danas ova starica ima robu prve klase”, ali veli da joj je žao što stado nije veće pa bi „imale” o čemu novine pisat i televizija slikat”.
Novine i televizija kad „javljaju” o Čevu moraju pomenuti Đoka Vujovića, penzionisanog poštara, koji pamti telefon na „čekrk”, i ovo područje sa brojnim mještanima i stočarima. Pamti Đoko i višegodišnje službovanje u pošti na Bati Cuckoj. Bio je tamo poštar, ali se stopanjicom Vasiljkom i poljoprivrednik. Taj posao nije zaboravio ni pošto se „zaglavario” za upravnika pošte na Čevu, gdje je proveo dobar dio radnog vijeka. Ali, 132 eura penzije za 32 godine rada u čevskoj i cuckoj pošti nijesu dovoljni za lagodniji starački život. Petnaest krava iz njegove štale, odnosno sir koji tako vješto pravi Vasiljka, naravno uz golemi rad, popuni kućni budzet.
Pitam vremešnog „farmera” da li će ubuduće mlijeko, možda, prodavati novopodignutoj „fabrici” za proizvodnju sira u ovom katunskom selu. Za sada o tome ne razmišljam, kaže Đoko, jer s plasmanom ovog iz moje „fabrike” nema problema.
A ima li problema sa obezbjeđenjem mlijeka za čevsku „fabriku bez dimnjaka” koja radi u okviru Zemljoradničke zadruge Čevo. Jedan od osnivača ove sirare je Vlado Vukotić, nekadašnji radnik „Monteksovog” pogona za proizvodnju prirubnica. On je svjestan da u zavičaju mlijeka nema, ali se nada da će ga naći u „komšiluku” koji je, po broju stada i krava, bogatiji.
Predsjednik mjesne zajednice Veljko Vukotić smatra da je cio ovaj kraj imao perspektivu dok je radio „Monteksov” pogon 80-ih godina prošlog vijeka i zapošljavao 25 mladih radnika. Njegovim gašenjem, kao da je dosta toga stalo, konta Veljko, uz napomenu da se u ovom kraju dosta i uradilo na modernizaciji putne mreže ka Nikšiću, Danilovgradu, Cetinju, Trnjinama, renoviranju nekadašnjeg zadružnog doma... Ali zatvaranjem „industrije”, mnogi mladi ljudi, koji su bili naumili da ovdje ostanu i formiraju porodice, otišli su i vraćaju se s vremena na vrijeme, pa i neke novopodignute i renovirane kuće nko ne otvara mjesecima. I seoska škola sa pet đaka je pred zatvaranjem, a bojati se da će prestati da saboraća onaj privatni autobus koji tri puta mjesečno ovuda prolazi od Cetinja ka Nikšiću i obratno.
Prolazi i odlazi život iz mjesta kojemu su proricali drugu sudbinu. Što se tiče one „fabrike” prirubnica, slaba vajda. Ona je danas u vlasništvu Ministarstva za poljoprivredu. Mašine su joj i zarđale i zastarale. Po svemu sudeći otići će u staro gvožđe.
Za kraj ovog, ne baš veselog kazivanja o jednom od nekadašnjih centara stare Crne Gore, priča penzionisanog poštara koju pamte i mnogi Katunjani. Naime, kada su i u Cucima otvarali neki pogon, sličan ovom čevskom, starina Krsto Zvicer je to ovako prokomentarisao: Ove „škrkalice” će brzo zaistitit svijet, pa bi bilo bolje da se proizvodi meso, mlijeko i druga hrana...
Čini se da se starina Krsto nije prevario. Jer i na Čevu, kao i drugdje, malo je „fabrika bez dimnjaka”, a još niko nije izmislio kako da se hrana proizvodi ako se ne zaore duboka brazda.

Vasko Radusinović

--------------------------------------------------------------------------------

[x-files]

posted by G R A D

U POSJETI „POBJEDA NEDJELjOM” U UGNjIMA KOD CETINjA

Buđenje u Konaku


Uzalud je tražiti selo po imenu Konak. Ipak ovdje, između prestonice pod Lovćenom i mora, postoji jedno područje takvim imenom. I u njemu sela: Očinići, Ugnji, Vrela, Bjeloši i Obzovica, koja čine tu administrativnu skupinu kojoj je, zaista, teško odrediti centar. Naravno, ne geografski, nego onaj poput mnogih drugih širom Crne Gore u kojima najveća sela imaju domove kulture, seoske škole, prodavnice... E, toga ovdje nema.
Priču o Ugnjima, na osmom kilometru puta od Cetinja prema Budvi (uz dodatnih dva kilometra priključka) počinjem kazivanjem Dragana Zubera, Boška i Vasa Lagatora, Marka Kape i Jova Zubera. Dragan je ponajmlađi, i nije stalni stanovnik sela. I on se, kao i mnogi drugi, silom prilika, odselio i ne konači u Konaku, ali vjeruje da će buđenje njihovog sela uslijediti uskoro. Uz pominjanje ovog kraja što se Konakom zove nije na odmet pomenuti i malo istorije. Ne treba, mnogo ići u daleku prošlost koja kaže da Cetinje nekada nije imalo hotela i mjesta gdje se moglo zakonačiti. Liše dvora crnogorskih suverena i konaka cetinjskog Manastira. U njima nije bilo mnogo mjesta za sve koji su dolazili kod gospodara i u prestonicu, pa su neki noćivali u okolnim mjestima. Tako je ovdje „prispjelo” i ime koje i dan danas nosi ovaj kraj.
Pošteni, bogami i siromašni domaćini su za sve one koji su noćili u njihovim domovima imali i „luksuz”, često odvajan od ustiju mnogobrojnih familija koje su se izdržavale od stočarstva i poljoprivrede. Ali, i od sječe (i prodaje drva) u obližnjoj planini Hum, koja do dana današnjeg nije „izdala”. Vazda je bila naša uzdanica, vele moji sagovornici, a to najbolje potvrđuju najstariji Ugnjanin, 95-godišnji Nikola - Kole Lagator i njegova nešto mlađa stopanica osamdesetdvogodišnja Velika. Uz spomen drva i Huma „ide” jedna legenda. Bogami ovi ljudi ne kriju da je i istinita. I u pjesmu ukomponovana: „Na Ugnje i Bjeloše čudno čudo kažu od dva metra drva četiri naslažu”. Bili smo, zaista vješti u tom poslu, ne kriju ovi ljudi. A kako i ne bi kad su svojevremeno ovdašnji domaćini morali „državi” isporučivati i po 20 hiljada kubika drva godišnje, a uz to se i moralo voditi računa i o svojim familijama. Nužda ih je, očigledno, natjerala da se snalaze kako znaju i umiju. Kad je, ne baš tako davno, cetinjska industrija, prvenstveno „Obod” širom otvorila svoja vrata za radnu snagu, ka gradu su pohitali mnogi iz ovih krajeva. Neko pješice, neko drugim prevoznim sredstvima, uostalom do Cetinja se začas stiže. Ko je radio i dobro je zarađivao i istovremeno zaboravljao na zavičajna zanimanja. No, mnogi su „zaboravili” da se Ugnjima vraćaju, i da se, radeći na roditeljskim imanjima, ponovo zlopate. Nove kuće i stanovi čekali su tamo u prestonici, a naseobina ispod Huma počela je tužno da čeka one koji su je napustili. Nije vajde kriti, po koja para od dobrih „gradskih” plata stizala je i u Ugnje. U stare domove „prislonile” su se i nove kuće sa modernim pokućstvom. Ali, stanari su stizali, s vremena na vrijeme.
I kako to u ovim našim minulim, skorijim, a i sadašnjim vremenima biva, grad i industrija su „izdali”. To je usporilo i stizanje životnog boljitka u Konak. Stigao je, istina, onaj moderan put što vodi iz prestonice pod Lovćenom, ka turističkoj prestonici tamo na plavom moru. Ali, za dolazak siromaštva bio je dovoljan i onaj stari put. No, narav i rs našeg čovjeka je teško predvidjeti. Vidi se to i po povratku na selo onih koji su u gradu izgubili posao. Na sreću novi krovovi su sve više šarali uganjski pejzaž, mada se dolaznicima, vlasnicima novih kuća, nije hitalo. Tek po koji rijetki i hrabri. Da nije tako mogao bih u ovoj novinskoj priči nadugo i naširoko pričati i nabrajati brojna imena stočara i poljoprivrednika. Danas ih nema mnogo. I svi su, uglavnom, stariji. Ipak, ne treba zaboraviti Marka Kapu i sinove mu Đura i Steva, rođake im Nika i Pera. Imaju, čuh, moderne farme. Oni ne vole da ih zovu farmom. Znaju da za to trebaju neka druga mjerila a i pare.
Koja to „mjerila” trebaju da se život vrati u Ugnje, u Konak, odnosno da se ovdje život potpuno probudi.
- Mnoga, veli Dragan Zuber, radnik „Oboda” glavni čovjek Odbora za uređenje sela. Sigurno nije mu lak posao. Na sreću, on je vrijedan, a uz to i zaljubljenik u zavičaj, kojemu se vraća kad god je slobodan. Posao ga u „Obodu” ne zamara već poduže, pa često boravi u Ugnjima, a i stigao je da uradi staru, porodičnu kuću.
Vadi Dragan notes i ovako za „Pobjedu nedjeljom” priča: „Želja nam je da obnovimo Ugnje. Za „početak” napravili smo novu elektro mrežu u dužini od dva kilometra, a na sred sela novu trafostanicu. Proširili smo i put, priključak sa onim modernim što vodi ka Cetinju i Budvi, mada nam je izlazak na tu saobraćajnicu nerješiv. Za to trebaju stručnjaci, a i mehanizacija.
Naravno, sami nijesmo mogli, nastavlja Dragan. Pristigla nam je pomoć američke nevladine organizacije IRD. Iz te kase, za ove naše potrebe, uplaćena nam je fina para - 40 hiljada eura. Mi mještani smo uložili 25 odsto sredstava. Pomogla nam je Elektroprivreda Crne Gore, Elektrodistribucija Cetinja, a naš predlog kad smo „konkurisali” za novac „tumačila je i zastupala” Gordana Mugoša kojoj smo mnogo zahvalni. Pomoći je izostala ni od Ministarstva Crne Gore za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo. Ministar Milutin Simović i njegov savjetnik Vojo Lješović su sve dobro „mjerili” i premjerili. I iz državne kase stiglo nam je 4,5 hiljade eura. Mi to ne krijemo i zahvaljujemo tim ljudima. Nadamo se da će nam pomoći i u narednim akcijama na uređenju Uganja. Sve smo to radili uz pomoć ovih koje pomenuh, ne bi li u ovaj kraj vratili mještane i život. On je životna odstupnica za mnoge koji su izgubili „državni” posao.
Nećemo da rečemo zbogom selu, kažu „Pobjedini” sagovornici. Treba još dosta toga uraditi, uprkos besparici. Valja kaptirati tri izvora, rekonstruisati drevnu gobomolju Sv. Dimitrija za koju je već pristigao prvi prilog iz daleke Amerike. Crkveno zvono poslao je naš plemenik Novak Zuber.
A gdje je crkva, Bog i izvori biće i života. Nema razloga da tako ne bude, u Ugnjima, u Konaku nadomak Cetinja.



Vasko Radusinović

--------------------------------------------------------------------------------

[G R A D]

04.04.2004.
Društvo


Tragovi: ĐORĐIJE RAJOVIĆ, ZALjUBLjENIK U VISINE, ČUVA OD ZABORAVA CRNOGORSKE PILOTE

Orlovi, sklanjajte se!


Malo je poznato da je cetinjski kraj uoči Drugog svjetskog rata imao veliki broj pilota - u Dobrskom selu 18, u Ceklinu 15, u
Ljubotinju 18, u Kosijerima 3.... Kako je Đorđije Rajović, bivši padobranac i jedriličar godinama strpljivo sakupljalo podatke o njima. Đorđijinim stopama pošao i sin Sreten - danas padobranac i jedriličar

Na padinama Vrtijeljke, nadomak Cetinja, smjestilo se živopisno - Dobrsko selo. Ako vas kojim slučajem ovamo put nanese, teško da će te se odmah odlučiti šta je ljepše - Vrtijeljka, Dobrštak, Mekavac ili Lipa koju krasi obližnja pećina. Ovdje možete još mnogo toga saznati - da je Sveti Petar Dobrsko selo zbog blage klime izabrao za zimovanje, da je vladika Danilo ovdje naučio prva slova...
Ali, malo ko zna da je Dobrsko selo, uoči Drugog rata, iznjedrilo čak 18 pilota i dva jedriličara. Zapravo, najviše od 1920. do 1942. O ovome, ipak, najviše zna krepki 83-godišnji penzioner Đorđije Rajović, čiji je otac Vido iz ovog sela. Đorđija smo ovih dana upoznali na Cetinju.
-Već decenijama, takoreći od prvih dana oslobođenja, sakupljam podatke o pilotima iz cetinjskog i drugih krajeva Crne Gore. Počeo sam od Dobrskog sela - rodnog sela mog oca. I zapazio da je tada samo moje selo iznjedrilo 18 pilota i dva jedriličara, Ceklin ih je dao 15, Ljubotinj takođe 18, Kosijeri tri... Slično je i u Crmnici i u drugim krajevima. Najviše ih je poginulo u aprilskim danima 1941. godine.
Interesanto je, kaže Đorđije, da sam i ja htio da učim za pilota. Bio sam odličan i na padobranskom i na jedriličarskom kursu, ali... Moja majka Milica je bila protiv. Nije joj bilo teško da zakuca na vrata bana Zetske banovine i zatraži - da me ne upišu! Tako sam umjesto da postanem pilot neposredno pred rat završio gimnazijsku maturu. A bio sam i učitelj i nastavnik... Poslije oslobođenja me zadužiše za distribuciju američke pomoći. Postavi me na to mjesto dobri Pavle Popović. Teška li su ta vremena bila. Ko je imao eksere za obuću - imao je bogatstvo. I za sve se znalo gdje ide. Magacin nam je bio u Kotoru. Za padobranca sam završio na Zlatiboru. Imam 1000 skokova. Imao sam i diplomu, ali su mi je zaplijenili Italijani 1941. godine...
Čitavog života sam bio zaljubljenik u visine. Što kao padobranac, što kao jedriličar. Bio sam i modelar. Učestvovao sam, sjećam se, i na jednom međunarodnom takmičenju u Ljubljani... A prve podatke o crnogorskim pilotima i jedriličarima, počeo sam, veli Đorđije, da prikupljam odmah u prvim danima oslobođenja. Išao sam takoreći od kuće do kuće. Mnoge sam i lično poznavao. Kavi su to ljudi bili?! Hrabri, patriote, najbolji sinovi ovih brda. Zato smatram da ove ljude ne smijemo zaboraviti. Nažalost, za objavljivanje jedne monografije nemam sredstava. Niko neće da pomogne...
Interesantno je da ono što nije uspio Đorđije, uspio je njegov brat Pavle. Postao je sportski pilot. Završio je Višu ekonomsku školu i radio kao ekonomista u mnogim crnogorskim kolektivima. Pavle je godinama bio saradnik „Pobjede” i mnogih drugih listova. Često se javljao napisima o vazduhoplovstvu, ali i o svojoj prvoj ljubavi - Dobrskom selu. Kao član nekadašnjeg Aero-kluba Cetinje zalagao se za otvaranje aerodroma u gradu pod Lovćenom.
Međutim, rat je bio brži... Za njegovo ime, kaže Đorđe, vezani su i počeci biciklizma u ovom gradu. Inače, sportski pilot je postao u Mostaru i u Divuljama je sve do rata letio na jednom češkom hidroavionu.
Đorđije je čitavog života, kaže, nastojao da ljubav prema vazduhoplovstvu i visinama prenese na mlade. Zato nije ni čudo što je njegovim stopama pošao i sin - Sreten, takođe jedriličar i padobranac. Tehnički fakultet je završio u Beogradu i tamo radio. I skakao. Danas živi u Podgorici... I njemu je, kao i njegovom ocu, ostala želja da poleti - avionom. Još kao dijete sam, kaže Đorđije, zamišljao kako podno Lovćena ispred mog aviona bježe orlovi. Međutim, sudbina je, eto, htjela drugačije. Da se okrenem istraživanju i pričama o ovim hrabrim ljudima.
Da ne ostanu zaboravljeni.


J.Stamatović

--------------------------------------------------------------------------------


Sedam pilota iz Dobrskog sela


- Još 1930. Dobrsko selo je, kaže Đorđije Rajović, imalo sedam pilota. Većinom su to bili vojni piloti. Mnogi su, kaže on, rođeni u Dobrskom selu ili imaju neku vezu sa njim. O njihovim podvizima se i dan-danas mogu čuti priče. Zato me duša boli što će neke od njih ostati nezabilježene i nezapisane. Ja trenutno podsjećam da te uspomene ne blijede - na nenadmašenog Sava Jokovog Vujovića na Dušana Jokovog Vukića i na mnoge druge. Tu su još Lazar Ivov Vukić, Ilija Stevov Kavaja, Jovica Đurov Vukić, Mihailo Dušanov Sjekloća, Branko Vidov Sjekloća, Nikola Mitrov Kavaja, Ljubomir Kavaja, Milan Kavaja i mnogi durig. Svi oni su zaslužili pamćenje. Zato bi dobro bilo da se monografija posveti kako onima koji su pali u aprilskom ratu tako i onima koji su za slobodu dali najvrednije što su imali - svoje živote. Siguran sam , kaže starina Đorđije Rajović, da su i mnoga druga crnogorska sela iznjedrila ovakve ljude. Ljude koji pišu istoriju. Ljude koji se ne zaboravljaju.



--------------------------------------------------------------------------------

[G R A D]

23.05.2004. Društvo


Riječ po riječ ZDRAVKO VELIMIROVIĆ, REDITELj


Četiri neobična čovjeka iz Banskih stanova


Nikada nijesam želio da šokiram publiku, psihički je razbijam i demorališem. Po mom mišljenju umjetnost ima zadatak da oplemenjuje ljude i pripitomljava ih. Lako je čovjeka učiniti divljakom. O crnoj Gori 22 filma
Filmski, pozorišni reditelj i scenarista, Zdravko Velimirović autor je osam igranih dugometražnih i 40 dokumentarnih filmova. Kako je rođen 1930. godine na Cetinju, gdje je djetinjstvo proveo sa Pavlom Vujisićem, Borislavom Pekićem i Minjom Dedić, iskoristili smo priliku da vam prenesemo njegova sjećanja na cetinje, doživljaje sa studija u Parizu... Ovaj čuveni crnogorski reditelj u posljednjih deset godina imao je deset uspjelih izložbi umjetničke fotografije, a uskoro priprema i novu izložbu fotografija portreta.
* Stevo Lepetić, Jovo Marić, Savo Radović su samo neki od snimatelja koji su počeli kao fotografi završivši trogodišnji zanat tridestih godina dvadestog vijeka u Herceg Novom kod Franca Laforesta i ruskog fotografa Ivana Vasiljevića u Đenovićima?
- Da, to je logičan slijed do pokretne slike. Međutim, pored njih terba pomenuti i fotografa Slavka Vukčevića iz Budve koji je bio dobar snimatelj, ali i odličan fotograf. Veliki značaj za fotografije u filmu imao je i Cetinjanin Velja Stojanović. On je imao tako dobar osjećaj za kompoziciju kadra i za značenje kadra u okviru drugih kadrova. Velika je šteta što je taj daroviti čovjek rano umro.
* Pročitala sam u jednom intervjuu da ste na cetinju odrastali sa Pavlom Vujisićem, Minjom Dedićem, Borislavom Pekićem...
- U Banskim stanovima, Cetinjnai dobro znaju gdje je to jer te zgrade i danas postoje, živio je Miroslav Minja Dedić (otac mu je bio sreski načelnik) inače glavni reditelj i glumac Kraljevskog pozorišta na Cetinju, a poslilje jedan od velikih modernih reditelja Beogradskog dramskog pozorišta. Vidio sam ga ba šneki dan, izgleda sjajno. On je, zamislite, glumio još prije rata kao đak, pa tokom rata, a poslije rata bio je reditelj. On je bio dosta stariji od nas, oko 15 godina. Iza njega najstariji je bio Pavle Vujisić i njegov brat Dujo. Ja sam tada imao oko devet godina, Borislav Pekić Deset, a Pavle Vujisić 14 godina. Mislim da je imao jedno 150 kila, već tada, i naravno bio je kapo di banda. Njegova najveća kletva bila je: ako mi kod baba barake ne kupiš dva bombona, ja ću sad da legnem na tebe, a to bi značilo kao da je valjak prešao preko vas. Sjajan je bio, ali nije bilo ni pomena o glumi za koju će se kasnije opredijeliti i postati veliki glumac. Borislav Pekić iako je bio godinu dana stariji od mene, išao je sa mnom u školu. Kao što je i danas običaj na Cetinju, svako je imao nadimak. Pekića smo zbog malo dugačkog nosa zvali Pinoko, mene su zvali Bandera jer sm bio visok i mršav. Tasja Bokan, komšinica, ga je zezala0 „ti da padneš na nos pronašao bi naftu”. Mora se priznati da su četiri neobična čovjeka odrasla u isto vrijeme, pod istim krovom, u donjoj zgradi Banskih stanova. Eto, šta Cetinje daje.
* Odlazite za Beograd gdje ste diplomirali filmsku i pozorišnu režiju na Akademiju za pozorište i film 1954. kada je 1949. Slavko Vorkapić došao iz Amerike da vam predaje, rekao je da donesete vaše kamere i foto-aparate, što vas je sve zaprepastilo.
- Da, samo je jedan među nama imao foto-aparat i to lajku. Vorkapić je bio zaprepašten i onda je počeo iz početka i postavio uslove nadležnima da dobijemo profesionalne kamere.
* Da li od tada datira vaša ljubav prema fotografiji koja je uvijek bila obavezan predmet na studijama filmske režije?
- Ama, čujte, i prema fotografiji naravno, ali posebno film. Nikada nijesam volio da radim u pozorištu, a radio sam u pozorištu. Nikad nijesam razmišljao da ću raditi radio drame, a napravio sam ih 22 i dobio prvu nagradu na nekom takmičenju jugoslovenske radio difuzije. Nijesam volio dokumentarne filmove, a poslije toga sam napravio osam igranih, a više od 40 dokumentarnih filmova. Vidite koliko sam ih uradio, a nijesam volio ni pozorište ni dokumentarni film, a nijesam ni sanjao da ću to ikada u životu raditi!
* Godine 1957. dobijate stipendiju francuske vlade i odlazite u Pariz na visoku filmsku školu (IDHEC-u). Živite u blizini kafane „Demago”, centra svih centara kulturnog okupljanja u Parizu.
- Moj prvi susret sa francuskom kinematografijom bio je grozomoran. Samo što me nije zemlja pojela. Odvede me jedan čovjek iz toga komiteta za strane studente, koji je već imao sve moje biografske podatke, na smimanje filma „Jadnici”. Rekli su mi da s tanem malo iza reditelja, na nekom poluosvijetljenom mjestu. Žan Gaben je igrao glavnu ulogu i, iz nekog improvizovanog tunela, nosio je na leđima ranjenog borca revolucije. I tako, izlazi onaj genije, Žan Gaben i odjednom skine onog ranjenika i kaže dosta je, ja ne mogu ovo da igram. Ko je ova ličnost? Ja sam se reo sa njegovim očima koje me upitno gledaju i potpuno sam se izgubio. Molim vas, dajte pauzu. Poblijedio sam ,pozelenio. Tu je bilo trista osoba, što glumaca, što statista, asistenata, kako to već biva na snimanju jednog velikog filma. Reditelj je došao da se izvini i rekao da je pogriješio organizator koji me je postavio na osvijetljenom mjestu. Žan je došao utoliko: „Ja vam se izvinjavam, ali i vi mene treba da razumijete, svaki par očiju u ovoj ekipi ja znam. Znate koje pitanje sam sebi postavio, ko su ova dva oka i kad ja sebi postavim to pitanje, onda više nema moje koncentracije, a ni glume. To vam je prva lekcija iz filmske režije, da znate da pred glumca ne treba postaviti par nepoznatih očiju jer se gubi koncentracija”. To pravilo sam zapamtio zauvijek, a kako i ne bih.
* Pored učešća na jugoslovenskim festivalima, vaši filmovi su učestvovali u zvaničnom programu, u Kanu, Moskvi, Čikagu, Lajpcigu, Kairu, San Sebastijanu, Rio de Žaneiru... Dobitnik ste više nagrada, među kojima i dvije Zlatne arene. U zadnje vrijeme snimili ste dosta, ako se tako može reći, ekoloških filmova o Crnoj Gori.
- Da snimio sam 22 filma o Crnoj Gori i tri igrana koja su direktno vezana za Crnu Goru. Tu je došla do izražaja moja sklonost ka fotografiji i kinematografiji, naravno u Lelejskoj gori, kada je kamera počela da igra autonomnu ulogu učesnika u drami. Kada je počela da se identifikuje sa glavnim junakom, sa njegovim posrtanjem, sa njegovom dinamikom, sa njegovom bioritmikom. Ona bi išla iza njega potpuno u korak. Ona bi ga promašila i nastavila onako kako je on krenuo da ide, kad bi dobio metak u glavu, kada je bio trovan. Tada je „radila” čista fotografija, čista filmska fotografija. Imao sam jednog sjajnog snimatelja Ukrajinca i tada sam pokušao da napravim jedan eksperiment koji je uspio, sa razim fleš-bekovima, fleš forvardima.
* Predavali ste na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu i na Univerzitetu Kvebek u Montrealu (Kanada). Normalno je da ste kao predagog imali veliku odgovornost, a da li ste i kao reditelj imali određenu vrstu odgovornosti?
- Kako da ne. Mislim da nam predstoji ponovno gledanje i ocjenjivanje naše kinematografije. Lično, nemam za čim, da žalim, nagrade imam koliko i godina života. Možda bih bio više prisutan u javnosti da nijesam bio osporavan od bojovnika „crnog talasa”. Njihova glavna parola je bila: istina umjesto ljepote. Kao da se to potire. Nikada nijesam želio da šokiram svoju publiku, psihički je razbijam i demorališem. Po mom mišljenju umjetnost ima zadatak da oplemenjuje ljude i pripitomljava ih. Lako je čovjeka učiniti divljakom. Nijesam zaboravio tu svoju odgovornost i zato su pravednost, istinitost i ljudskost ključni motivi svih mojih filmova.


Maja Đurić-Đorđević

--------------------------------------------------------------------------------


Cetinjsko zlatno doba


* Sjećate li se nekih fotografskih ateljea koji su tih pedestih godina radili i kakva je kulturna klima bila u to još „zlatno doba” Cetinja? - Kako da ne, b ili su Krstićevića i Đonovića, čiji je sin Nikica kasnije bio filmski snimatelj u Beogradu. Pedeset treće, četvrte, Milo Đukanović i ja uzeli smo da radimo dvije diplomske predstave u Crnogorskom narodnom pozorištu na Cetinju, tako se u to doba ono zvalo. Te godine pao je ogroman snijeg u visini krovova, a po ulicama su bili tuneli koima se išlo. Meni je tada Krstićević pozajmio foto-aparat. Sve sam islikao, ali ko zna gdje je to sad. Krstićević mi je dao retinu dva, stari aparat na kome ako ne premotate dobijete dvije slike na istom snimku. A cetinjsko pozorište, to je tek posebna priča. Ko je sve tada u njemu glumio i kakve su se presdtave radile. Olga Spiridonović, čuvena glumica, počela je kao dvanaestogodišnja djevojčica da glumi na Cetinju, jer su joj otac i majka bili glumci pozorišta. Pa Stanko Kolašinac. Kosta Čakić, novinar, ima divnu kolekciju fotografija glumaca i uopšte pozorišta i Cetinja. Anton Zadrima je davno napisao jednu finu knjigu o istoriji tog pozorišta, a kasnije su počeli da o njemu pišu i drugi autori. Ono je bilo četvrto pozorište u zemlji prije Drugog svjetskog rata. Bila je jedna genijalna glumica na Cetinju, amaterka, zvala se Bula Đanin, naravno to joj nijebilo pravo ime nego nadimak. Pule Vujović će vam o tome mnogo pričati, on zna puno anegdota o tome kakvi su sve zanimljivi ljudi ivjeli na Cetinju.



--------------------------------------------------------------------------------


Pekićevi rukopisi


* Dva školska druga, vi i Borislav Pekić, radite zajedno na vašem prvom filmu „Dan četrnaesti” koji je učestvovao i na Kanskom festivalu? - Tada sam radio u „Lovćen filmu” sa Milom Đukanovićem i Boškom Boškovićem i kada smo raspisali konkurs za scenario, među njih 120 pod šifrom stiglo je i sedam pisanih istom rukom, iz sedam različitih gradova na sedam različito obojenih papira. Sve tri nagrade pripale su tim scenarijima čiji je autor bio isti čovjek, Borislav Pekić. Za predsjednika žirija bio je postavljen neki pravnik i važna ličnost u vojsci, tek se kasnije tokom dodjele nagrade ispostavilo da je taj čovjek Pekića osudio na dest godina zatvora od kojih je pet odležao. Možete samo zamisliti njegovo zaprepašćenje. Pekića su zatvorili jer je bio član neke Grolovske demokratske partije i po gradu je dijelio novine te stranke, a to su bile godine 47-48. kada se hapsilo za svašta.



--------------------------------------------------------------------------------

[G R A D]

18.07.2004. Društvo


NA LICU MJESTA
„POBJEDA NEDJELjOM” STARIM PUTEM CETINjE - KOTOR

Kroz istoriju i ljepotu do mora sinjeg


Prvim crnogorskim drumom ponovo stižu gosti, pa i oni izdaleka, vođeni radoznalošću, ljepotom... Ne proći ovuda znači ne dokučiti veliko bogatstvo

Nije bilo lako u kamenom bespuću i drugim blokadama državu stvarati i očuvati. Ma koliko čovjek bio postojan i odlučan, u namjeri da dosegne život po svojoj želji. Jer, bio je primoran da se svakodnevnim radom, ali i „prahom iz pušaka”, bori da bude svoj na svome. U traganju za takvim primjerima ne treba dugo i daleko putovati. Stari put Cetinje - Kotor, preko Njeguša, ili obrnuto, i sve što je decenijama bilo naslonjeno na njega, nudi svojevrsnu šetnju kroz istoriju crnogorske države, koja je tek posljednjih decenija 19. vijeka, u sve nedaće koje su je snalazile, uspjela da spoji gore i more, da svoje teško životno breme koliko-toliko olakša.
Nikada, a kamoli tih dalekih godina, nije bilo lako graditi puteve kroz carstvo ljutog kamena, bez grma „žutog zlata”, koje je, za neke iz tadašnjeg crnogorskg okruženja, bilo glavna „mehanizacija”. Ne veli naš narod uzalud da para vrti tamo gdje burgija neće. A gradnja saobraćajnice, prvog crnogorskog druma, počela je baš tako. Pogotovo kada je sa lovćenskih padina, granice Crne Gore i Austro-Ugarske, krenula ka Njegušima i Cetinju. Da ne bude zabune, zlata Crna Gora imala nije, ali je imala volju da se putem približi onima koji su sticajem okolnosti bili nastanjeni u njenom okruženju.
U knjizi „Njeguši kroz istoriju” Dušana Otaševića, pobliciste i istoričara, našao sam veoma zanimljiva i uvjerljiva svjedočanstva o prvom putnom izlazu Knjaževine Crne Gore u svijet, i njenom silasku na more, koje je, u to vrijeme, bilo austrougarsko. Prikupio je Otašević brojnu istorijsku građu i dokumenta o vremenu kada se od Cetinja ka inostranstvu (ili ka Cetinju) išlo pješice, ili na konjima, kada su kiridžije obavljale transprot robe. Ili o vremenu kada su poštari-pješaci, Crnogorci, dosezali od Kotora, preko Cetinja, sve do Carigrada.
Austro-Ugarska je sredinom 19. vijeka počela izgradnju puta od Trojice iznad Kotora do granice sa Crnom Gorom na lovćenskim stranama. Knjaževina Crna Gora nije imala para da u gradnji učestvuje, a uz to bila je i fizički iscrpljena brojnim ratovima za opstanak. Tek 1878. godine stvoreni su uslovi da se pozabavi ovim „sporednim” poslom, i to uz pozajmicu od 23.000 forinti, dobijenih od bogate Austro-Ugarske. Radovi na putu, u dužini od 26 kilometara trajali su neprekidno do 1884. godine. Cijela aobraćajnica i tada (a i danas) duga je 42 kilometra, od čega je 16 bilo na tada tuđoj teritoriji. Valja napomenuti da su susjedi (iz strategijskih razloga), željeli da put ide preko Mirca i Lovćena, no knjaz Nikola bio je neumoljiv. Drum je krenuo drugom trasom preko Njeguša, izbjegavajući svaki pedalj obradivog zemljišta.
Nije potrebno mnogo riječi da se saopšti šta je ovaj put značio za crnogorsku državu. Ne samo zbog komunikacija, već i zbog unapređenja trgovine, ugostiteljstva i mnogo kasnije turizma. Svjedočanstvo za to može se naći na svakom koraku, kao naprimjer u najstarijoj crnogorskoj kafani „Kod Pera na Bukovicu” koja je stara, po svemu sudeći, koliko i stari put. Na sreću, i kafana i on su danas u dobrom stanju. Putem su decenijama stizale kolone automobila, autobusa punih putnika. I onih izdaleka, vođenih radoznalošću i ljepotom ovog podneblja. Naravno, putujući kroz istoriju nijesu zaboraivli da svrate i u kafanu na Bukovici i od njenih domaćina čuju dosta toga.
Bilo je u ovo posljednje vrijeme i dana, pa i godina, kada gosti nijesu dolazili, ali na sreću to je prošlost, pa danas Rako Popović, već tri i po decenije kustos Muzeja - Njegoševe rodne kuće na Njegušima, ima kome da kazuje istoriju, da brojne putnike i namjernike vodi kroz vjekove, na samo njemu svojstven način. Rako do u detalja priča o Njegošu, dinastiji Petrovića, ali i o putu koji ovuda prolazi. Oni koji dođu od mora, prije ulaska u Muzej napune oči ljepotom na lovćenskim strminama odakle puca predivan pogled na Bokokotorski zaliv. Ljepota se preseli i u foto-aparate, kamere, na slikarska platna. Ondje gdje je najljepši pogled na „nevjestu Jadrana” Boro Popović sa Njeguša je postavio pokretni šank pa gosti imaju šanse da osjete i ljepotu njeguških specijaliteta. A što sve dožive u toku putovanja, pojedini i upišu u knjigu utisaka u Njegoševoj rodnoj kući. Iz srca i duše poteknu emocije, poput ovih: „Kad čovjek dođe ovdje shvati svo bogatstvo ovog naroda”, poručuju Anđelija i Mara. A neka Zorica zapisa: „Drago mi je da sam, konačno, posjetila kolijevku crnogorske kulture i pismenosti...” i tako redom.
Nostalgične su mnoge poruke i sjećanja. Mnogo toga ima za čitanje. Ko hoće da pamti treba dobro da obrati pažnju na kazivanje kustosa Raka Popovića, ali i strarice Zorke Milošević, najstarije krčmarice u najstarijoj krčmi u Crnoj Gori, na priču njenog sina Branka, ili starine Bela Radonjića, Sveta Martinovića sa Dubovika... Dobro je, zaista, čuti i zapamtiti ove zanimljive priče. I dobro je što stari put (prvi put asfaltiran 1963. godine, a mnogo kasnije „podmlađen”), iznova postaje važan. Bez obzira što se mnogi opredjeljuju na lagodnije putovanje onim što vodi od prestonice pod Lovćenom, do Budve, turističke prestonice Crne Gore.
Ali, putovati od Cetinja preko Dubovika, Čekanja, Bukovice, Njeguša, niz Lovćenske serpentine, do drevnog Kotora, znači upoznati, barem djelić dugovječnosti života pod ovim dijelom kape nebeske. Oni koji se opredijele za onaj drugi pravac, sigurno ne mogu dokučiti to veliko bogatstvo.



--------------------------------------------------------------------------------

[G R A D]

29.08.2004. Društvo


U POSJETI: „POBJEDA NEDJELjOM” U ĆEKLIĆKOM PETROVOM DOLU


Talasi iz kamena



Malobrojni, ali vrijedni mještani. Bistijerne, kaptaže, samodporinosi... Kada će doputovati „katunska magistrala”
Ni manjeg mjesta, ni vrijednijih mještana. Tako se, sigurno, može reći za Petrov Do, jedno od devet ćeklićkih sela, u samom srcu Katunske nahije, prostranog kamenog mora što se vječito, na neki čudan način, talasalo, stvarajući životne plime i osjeke, dajući ljudima, ovdje na 15 kilometara od Cetinja, podjednake uslove za život i preživljavanje, nalik na one u komšiluku. Uostalom, i samom Bogu je bilo teško da čovjeku u ovom kamenom okruženju pruži neke veće mogućnosti da, barem jednom, kako ovdje vele, život odmori. Sem onda kada je njegovo umorno tijelo odlazilo na vječni počinak.
Imali su se ljudi od čega umoriti, jer vjekovima nije bilo pouzdanijeg recepta za lagodniju „plovidbu”. Vrsni „moreplovci”, od kojih mnogi pravo more nikad nijesu vidjeli ipak su, nastojali da se održe na uvijek, životnom burom, uzjogunjenim talasima i da svoj brod usmjere u životne pristane u obliku dolova, dolina i vrtača, gdje su pokušavali da ulove svoju zlatnu ribicu. Ona im je teška srca ispunjavala želje, mada oni nijesu mnogo ni tražili. Bilo im je važno da budu svoji na svome, da im Bog zdravlje podari i hrabrost u krv ulije. Zbog ovog potonjeg od rođenja su se čeličili, u borbe sa dušmanima ulagali, ali i u stalne bojeve za preživljavanje ulazili.
Šansu da porod i glavu spasu potražili su davni preci današnjih mještana ovog sela, jednog od najljepših ćeklićkih, koji su se „zbog krvi” iz Bjelopavlićke ravnice zaputili ovamo. Po tome nijesu bili različiti mnogo od onih drugih kojima su crnogorska kamena mora, poput ovog katunskog, ostajala životna zavjetrina.
Od ravnce u glavice i na „poljima” otetih od kamena valjalo je dobro zapeti i hljeb, sa ko zna koliko kora, zarađivati. Neki nijesu izdržali u borbi sa kamenom, pa su novu životnu šansu potražili podalje od zavičaja. Danas Petrovdoljana ima u Petrovom Selu kod Kladova, Dobrom Dolu kod Smederevske Palanke i još na nekim mjestima. Na sreću, Petrov Do u Ćeklićima uspio je da zadrži mnoge. Ne, istina, toliko da bi se moglo govoriti o velikom broju mještana. Ali dovoljno da se danas o ovoj naseobini priča kao o životnoj oazi, onoliko koliko je priroda čovjeku dozvolila da od nje uzme. Uz taj uslov i blagoslov Svetog Petra Cetinjskog, kako veli starica Darinka-Dara Popović, Petrov Do se nije dao. Svjedoče o tome i brojni novi krovovi, obrađeni dolovi i vrtače što su se između kuća sakrili. Reklo bi se da su ovdje rad udružili i oni koji nijesu odavde nigdje odlazili, zajedno sa onima koji se iz raznoraznih razloga, u posljednje vrijeme vraćaju zavičaju. Ponajviše iz nevolje. Naročito oni koji su u „pjaci” ostali bez posla i redovnih mjesečnih primanja.
Šta je od ovih razloga ovamo povratilo Andriju-Kola Pavlićevića nijesam insistirao da saznam, ali valja reći, sudeći po njegovom brojnom stadu ovaca i koza, da ovaj priznati stočar ni u rodnom kraju ne odmara. On je, nažalost, jedini buljučar u selu, i sigurno mu nije nimalo lako završavati goleme poslove, mada mu pomažu sestra, braća i njihove familije.
- Dušu sam odmorio, iako sam fizički umoran, veli Kole. U neku ruku, nastavljam porodičnu tradiciju, a ni jednog momenta nijesam zažalio što sam se vratio na kućno ognjište. Stočarstvo je, inače, u ovom kraju uvijek bilo glavno zanimanje i izvor prihoda, iako je u posljednje vrijeme „otanjilo”. Nema više stočara kao što su bili Đuro Šakov Pavlićević, rođak mu Mrgud, Ilija, Đuro i Milo Mirković, Blagota Popović, Špiro i Lazo Mirković. Danas, uz Kola, koji ima ovce i koze, valja pomenuti „farmere” Labuda Vujovića, Janka i Muja Mirkovića, koji „drže” krave.
No. „fabrika” koja je nekada pružala dobre mogućnosti za rad kao da „izdaje”, a u „pjacu” se ne može od vazduha. Gdje onda nego u stari zavičaj, uz pokušaj da se formira stado, uzore njiva, posije krompir, kukuruz, ječam, da se stvore valjani uslovi za život. Ovi ljudi su složni, i ne zaboravljaju ni zajedničke poslove.
„Izvještili” su se u samodoprinosu zahvaljujući kome su riješili brojne probleme. Eto, onih dva kilometra asfaltnog puta što dolazi do glavnog puta kroz Ćekliće do Petrovog Dola, je rađen iz porodičnih budžeta. I elektrika je na isti način ovdje pristigla. Elektrovod od Bajica dug je pet kilometara. Već se, od vremena, „olabavio”, treba mu popravka, a buđelari otanjili. Da nije tako ne bi ovi ljudi čekali na pomoć od siromašne opštine ili resornih ministarstava. A ona je sve tanja. Ali, s vremena na vrijeme „kacne” po koja para, naročito iz Ministarstva za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo.
Ljeto koje je u toku bilo je udarničko što se zajedničkog posla u selu tiče. Mještani su svoja i sredstva dobijena od Ministarstva poljoprivrede valjano upotrijebili, praveći i opravljajući seoske bistijerne, ali iznad, i u blizini sela, višenamjenske kaptaže vode. Radovi na Velikom i Malom Kašeru, Ploči i Sjenici su skoro završeni, a kako reče Filip, Mirković, glavni seoski akcijaš, posla još ima. Ovaj vrijedni čovjek živi i radi u Budvi, ali nema subote i nedjelje da ne dođe u Petrov Do. Na posao prionu i ostali. Vrijednost ovoljetošnjih radova premašuje 20.000 eura.
Kad radimo ne libimo se i pomoć da tražimo, kaže Filip a njegove komšije Božidar i Petar Mirković, Mujo Mirković, Kole Pavlićević i drugi, napominju da su probili i nekoliko kilometara puta što vode od sela do imanja ovdašnjih mještana. Kada je o putevima riječ, ovim ljudima nije jasno zašto je zastala takozvana „katunska magistrala” koja se od Cetinja, „prečicom”, zaputila ka ovim selima. Tek s vremena na vrijeme, kaže Petrovdoljanin, odjeknu mine, probije se po koji metar. To se uglavnom dešava, kažu ovdje, u vrijeme izbora ili nekih sličnih povoda. A ovaj put bi bio životna uzdanica mještana ovog dijela Katunske nahije . Oni bi se i prijestonici pod Lovćenom primakli na samo pet, umjesto sadašnjih 15 kilometara.
No, Katunjani znaju i te kako da budu skromni u svojim zahtjevima. Za njih je svaka pomoć dobro došla, a oni je svojim radom višestruko uvećavaju. I to je pokazatelj da Petrovdoljani, kao i njihove komšije, umiju da iskoriste svaki, iole, povoljniji životni vjetar s kamenog mora.


Vasko Radusinović

--------------------------------------------------------------------------------

[G R A D]

29. 08. 2004. Društvo


Zapis :
NAJSTARIJE RIBARSKO NASELjE NA SKADARSKOM JEZERU DANAS SAMO IZLETIŠTE


Biserna suza karučkog oka



Stare ribarske kućice pretvorene u vikendice. Zaboravljen zimovnik Svetog Petra Cetinjskog. Kupanje među cvjetovima lokvanja privlačnije od morske plaže

Sa puta što vodi kroz rvaška sela jedan krak se odvaja do Skadarskog jezera, do najstarijeg ribarskog naselja - Karuča. Uvuklo se jezero u krševitu obalu podno Volača i Markova krša, pa mu se vode prelivaju od zelene do modroplave, a ovih dana mu i cvjetovi lokvanja daju baš rajski izgled. Živjeli su tu nekada Strugari, Kostići, Dragovići, Jovićevići... Danas su od tih brojnih porodica na Karuču jedino njih troje. Ljubica Strugar i braća Mićun i Krcun Kostić.
- Pored kamenih kuća za stanovanje ovdje su bile i ribarske kućice - priča nam Ljubica Strugar. Karučka oka su nekada bila bogata ribom. Od ribe se živjelo. Sjećam se da je moj otac iznosio gore, na glavnu cestu, džakove suve ukljeve i tu je prodavao, a onda kupovao što treba za kuću. Lovili su ovdje i lađama „Ribarstva” iz Rijeke Crnojevića ribu za preradu. Bivalo je da iz jednog lova napune do dvije-tri lađe. Danas nema ribe kao nekada. Ko ulovi deset-petnaest kila smatra se bogat ulov.
Mnoge kamene kućice su propale, a mnoge preuređene u vikendice. Nema više kamenih kopanja u kojima se solila riba, nema sušara. Crvene se neki novi krovovi. Nova gradnja je poremetila sklad ribarskog naselja, jer se umjesto kamena koristi drugi materijal. Međutim, oni koji cijene i vole Karuč grade samo kamenom. Pa i dio kuće u kojoj živi Ljubica renovirao je njen brat Luka sa sinom Miodragom.
- Ovo je rađeno samo karučkim kamenom, kažu oni. Želimo da sačuvamo stari ambijent, da dočaramo stare sadržaje.
- Ja mnoge današnje komšije i ne poznajem, dodaje Ljubica. A, nekada smo ovdje bili svi kao jedna porodica. Pomagali jedni drugima. Kad bi ljeti voda opala, sijali smo u Ceklinskom polju... Ja i danas imam dvije koze koje svakog dana čunom odvezem tamo gdje ima za njih hrane, uveče ih vratim. One su već na to navikle, pa same ulaze u čun i tamo izlaze iz njega.
Ispred jedne kamene kuće uz obalu zatekli smo Sreta Markuša iz Podgorice. Za njega možemo reći da je stanovnik Karuča duže od 20 godina.
- Tačno, veli Sreto. Davno sam renovirao ovu staru kuću i sada odlazak u Podgoricu smatram izletom. Volim ribolov, onaj sportski. Evo, pogledajte skoro 30 štapova i mašinica u mom čamcu. Ko jedanput ovdje dođe vratiće se ponovo. Ovo mjesto opija ljepotom. Mirno, pravo ribarsko naselje. Jeste da nije kao nekada, ali...
Jedan splav u blizini obale zaposjeli Anđela, Vanja, Mina, Željka, Miloš, Ana... Djeca iz rvaških sela dolaze svakog dana na kupanje. Beru cvijet lotosa i pletu vijence.
- Ovo su naši Havaji - kažu oni. Nama Karuč miriše na more, samo što je ovdje ljepše. Čista voda, izvori na svakih pedeset metara, procvjetali lokvanj, čunovi...
Na jednom kamenom ćuviku iz kamenih zidina izbila razgranata krošnja. To je bio zimovnik Svetog Petra Cetinjskog. Da ovo nije raj na zemlji, sigurno da ni Sveti Petar ne bi izabrao da tu gradi zimovnik. Zapušteni ostaci nekad lijepog zdanja opominju one koji treba da se staraju o čuvanju istorijskih spomenika. Urezan je tu dio crnogorske istorije, zašto je ne otkriti da ljudi vide, da se nadahnjuju.
Ovog ljetnjeg dana nije bilo izletnika koji često brodićem dođu da obiđu ovo staro ribarsko naselje iz čijih oka, sa dubine i do 25 metara izvire voda, pa na površini kao da izbijaju biserne suze. Dođu da vide gdje je zimovao Sveti Petar Cetinjski, da na dnu jezera vide ostatke broda „Skenderbeg” koji je tu potonuo u toku Drugog svjetskog rata. Pokušavali su da ga izvade, ali su ga samo prevrnuli na bok i ostao je na dnu jezera. Dolaze ljudi da zahvate pregršt ljepote i istorije, da odnesu uspomene sa jednog od najljepših kutaka Skadarskog jezera.


Milutin Labović

--------------------------------------------------------------------------------

[G R A D]

31. 10. 2004. Društvo


U posjeti „POBJEDA NEDJELjOM” U GRAĐANIMA

Selo u gradu


PITOMA NASEOBINA, postojbina vinograda i pčelara, u kojoj je živio i car i patrijarh. Život, ipak, odlazi

Na granici između Riječke i Crmničke nahije nalazi se selo Građani. Otkuda ime? Na to pitanje ne mogu odgovoriti ni oni najstariji mještani, ali kažu da su se „prozvali” po građenju i radu. Da nije tako, ova naseobina smještena na padinama Spruge, Petroševice, Stupica i Stubice, ne bi se zaorila time. Ni Sjenokosom kojeg su ovi vrijedni ljudi ostavili da se u njemu oprobaju ralom i motikom. I ne propuštaju nijednu priliku da ispričaju šta su radili i gradili, praveći ovdje prelijepu životnu oazu.
Da su ovdje ljudi vrijedni, vidi se i dan-danas. A jedna od legendi o njihovom radu kaže ovako: snila baba da će selo potop zadesiti, da će se neki od onih pet-šest izvora, kako ih ovdje nazivaju, žive vode izliti. Da se to ne bi desilo, baba ispriča kako joj je u snu „palo” na pamet da seljani, za 24 ure, crkvu iznad sela moraju napraviti. Ljudi, šta će, pohitaše u Božji hram, sagradiše, selo od potopa spasiše.
Eto, i ova legenda govori o vrijednim mještanima koji su bili kadri i orni i tako veliki posao činiti, ostavljajući u nasljeđe mlađima preporuku za rad i građenje.
Baš je veliko čudo, kad se o radu govori, zašto su ovaj krajolik putevi zaobilazili. Tek, početkom pedesetih godina ovoga vijeka, ovamo je, preko Stubice, od Cetinja preko Ljubotinja, stigao put i produžio ka Crmnici. Da li je, svojevremeno, ovdje sklonište našao Šćepan Mali? Priča se (a još postoje temelji kuće) da je ovaj crnogorski vladar, poslije bjekstva iz budvanskih Maina, ovdje glavu sklonio. Priča se, takođe, da je ljudima pomagao, da je bio neumoran u obučavanju seljaka da eksplozivom rukuju. Nikome nije dao da to čini prije njega, pa se poslije eksplozije „na licu mjesta” uvjeravao da slučajno ispod kakvog obrušenog kamena nema zlata. Nalazio ga je, kaže nam 94-godišnji Đuro Popović, koji je slušao ovu pruču o Šćepanu. Đuro je, inače, poznati pčelar iz ovog kraja. Sjeća se, veli, kao da je juče bilo, da su u Građanima nekada bili brojni uljanici. Veli, bilo ih je 27, a danas „knjiga spala na tri slova”.
Đura izdalo zdravlje. On u šali kaže da ne zna zašto su mu vid i sluh oslabili. Ne bi trebalo, valjda, da je od godina. Srećan je starina što višedecenijsku porodičnu tradiciju nastavljaju sinovi mu Božo i Branko.
- Okrenuli su se ovi mlađi, priča Đuro, vinogradarstrstvu. Ne žalim što je to tako, mada mi nije baš nataman što su se vinogradari osokolili, pa su vredniji od pčelara. Zaista i jesu. O tome bi ponajbolje umio da priča Rade Bajković, jedan od ovdašnjih uzornih vinogradara koji je, poslije odlaska u penziju, došao u zavičaj. Ustvari, on mu se uvijek vraćao, kad je god imao slobodnog vremena i u Građanima gradio i radio. Ko ne vjeruje neka dođe da vidi Radevo ogledno imanje i vinograd u kojem nikad nema pauze. U ogromnom poslu pomaže mu i supruga Vidosava, mada Rade ne voli da mu se iko u posao miješa, ubijeđen da niko kao on oko loze ne može porabotati. Dvije povelike kuće ispod kojih se „zore” vinogradi dovoljna su preporuka da se Rade radom prepoznaje.
Rade ima poveći vinograd, a svojevremeno je veliki posjed imao Jovan Đurov Popović, đeneral carske ruske vojske, maršal dvora, crnogorski brigadir, crnogorsko-primorske brigade, kozak u rusko-japanskom ratu, čovjek čije su prsi krasila brojna domaća i strana odlikovanja.
Bavili su se u to vrijeme ljudi u ovom kraju i stočarstvom, mada danas od ovog zanimanja skoro traga nema. Ne u nekom većem „obimu” mada Vlado Popović, njegov prezimenjak Đuro i Branko, Jovo Vujović, ipak pokazuju da bez seljačkih poslova u Građanima opstanka nema.
Građani su na granici Riječke i Crmničke nahije, podalje od grada, ali odvajkada, pa i danas, prepoznatljivi po radu. Nema ovdje brojnih domaćinstava, nema brojnih mještana, ali nema ni govora da su ovi ljudi zanatu, što se vinograda tiče, rekli zbogom. Dođu, poslije podne, subotom i nedjeljom, naravno, i eto ih u vinogradima koji ih obilato nagrade za svaki sat proveden u njima.
Po cijelu godinu u ovom pitomom selu je Rade Mihaljević, penzioner. Bavi se vinogradarstvom i pomalo pčelarstvom, ali i nekim posebnim zanimanjima za ovaj kraj. U svom domu „otvorio” je porodični muzej sa brojnim eksponatima koji govore o životu njegovih predaka i njegovog zavičaja. Rade je i majstor za povezivanje i „oživljavanje” starih knjiga, numizmatičar...
Ništa manje radni nijesu ni njegove komšije Josif Knežević. On je, takođe, penzioner kao i njegova supruga Stanka. Po lijepo uređenoj kući od kamena, sa svim modernim uređajima (kao u gradu) reklo bi se da su na vrhuncu životne moći. Sin i snaha su im na Cetinju u kući u čijoj su gradnji dobro pomogli roditelji, koji su eto, odlučili da iz Građana nigdje ne idu.
Nažalost, u ovom selu je sve više ostarjelih domaćinstava, pa je lijepo vidjeti da se život ne predaje po osnovcima Jovanu i Petru Kneževiću, čiji otac Miodrag svaki dan odvodi svoju djecu do Virpazara i natrag (32 kilometra), jer bliže škole nema.
Ponose se Građani i prošloću i sadašnjošću. Svojevremeno je u ovom selu živio car (makar i lažni) Šćepan Mali, ali i patrijarh Brkić. Što se prošlosti tiče ovo je i istorijska naseobina. U svim vaktima ovi ljudi bili su poljoprivrednici, ali kad je trebalo i slobodari. U Drugom svjetskom ratu dali su tri narodna heroja. Imali su ljudi hrabrosti da se za života bore za slobodu, da je brane i dozivaju. Veoma uspješno. Ne bi voljeli da se ikada više u životu oružjem dokazuju. Imaju mogućnosti za neke druge životne megdane.
Nema što, o svakom Građaninu mogla bi se napisati posebna priča. Jedno je sigurno, svima se uz „redovno” prezime može dodati i novo, „vezano” za rad i građenje. Tradicija, nema šta.




Vasko Radusinović

--------------------------------------------------------------------------------

[G R A D]

07. 11. 2004. Društvo


JESEN PORED KAZANA:
Uspješni vinogradar iz Donjih Ulića još se „bori” sa plodovima ljeta

Darovi ceklinske bašte




Vasko Strugar ove godine ubrao četiri tone grožđa, od kojeg sada peče rakiju. Rezidba na pun mjesec obećava puni rod
Ko čitavu godinu provede u vinogradu ne treba da strahuje za rod grožđa. To najbolje potvrđuje Vasko Strugar, poznati vinogradar iz Donjih Ulića. Priča nam on kako je postigao rekord i ubrao četiri tone prvoklasnog grožđa.
- Dobro sam zaorao đubrovi, na vrijeme ih prihranjivao, rezao kad je pun mjesec, jer tada se dobija i pun rod, pet puta prskao, kidao lastare, pet puta frezao. Onda se nije čuditi da sam sa 850 loza ubrao četiri tone grožđa. Loza ima svoj vijek od oko 25 godina. Zbog toga ja svake godine zasadim po sto novih, kako bih na vrijeme obnavljao vinograd. Kad završim posao u AMD Cetinje, gdje sam uposlen,idem pravo u vinograd, a sada, evo, slavim darove ceklinske bašte u rakiju i vino. Uglavnom radim sam, kad ima vremena pomaže mi rođak Bogdan - priča Vasko.
Prije neki dan smo bili kod njega u posjetu. Posmatrali kako sa lakoćom radi oko dva kazana. Ima još desetak dana posla dok ispeče čitav trop. Pazi Vasko da bude ujednačena temperatura, da curi pod malim mlazom, kad dođe vrijeme gradima mjeri jačinu...
- Ovo je naoko jednostavan posao, ali nije, veli Vasko. Treba i ovo stalno kontrolisati, a gdje su dva kazana u konobi je velika temperatura. Otočio sam oko 600 litara crnog i 100 litara bijelog vina. Ispeći ću i oko 600 litara rakije.
Dok iz lule lagano curi rakija, Vaskov rođak Bogdan priprema krompir u žaru kazana, na stolu meza i domaće piće. Vino i rakija dobrog kvaliteta ima i dobru prođu. Kod Vaska dolaze prijatelji, pa se dobar dio tu popije, jedan dio pođe kao poklon, a dobar i proda. Obezbijedio je etikete za boce, pa su već njegovi proizvodi traženi. I da ispeče još ovoliko ne bi imao problema gdje će sa rakojom.
Na radiju emisija „Bisernica”. Slušamo dobru muziku i pozdrave. Prijatelji pozdravljaju Vaska Strugara i čestitaju mu novo pečenje rakije.
- Znaju ljudi da pečem pa me pozdravljaju. Znaju da ću imati posla još desetak dana pa će uveče, kad odmore od posla, kod mene da se družimo i probaju ovogodišnje proizvode. Sve to ima svoje čari i oduvijek je druženje oko rakijskog kazana bilo pravo mjesto za veselu priču. Zbog toga i ovaj kazan zovu „vesela mašina” - kaže Vasko. Priča nam on dalje o načinu rezidbe, o čitanju literature o vinogradarstvu, koliko puta pretače vino da ne bi imalo ni zrna taloga, koje jačine ostavlja rakiju, kako se boce čuvaju u podrumu...
Na velikoj terasi ispred kuće hladovina od kivija. Ali, čudno nam da su kroz vriježe i plodove kivija sasušene grane divljeg šipka.
- Ovo su me naučili stručnjaci, da kivi oprašim dok je u cvjetanju sa cvijetom divljeg šipka - objašnjava Vasko. Nemam oprašivača kivija, a i nema ga nigdje u blizini pa već drugu godinu ovako oprašujem kivi. Za mnoge će to biti čudno, ali evo uspjelo je.
Poziva nas Vasko Strugar da ga posjetimo kada bude vrijeme rezanja i pripremanja vinograda. Posjeduje savremene mašine pa mu to olakšava posao. Zaljubljen je u svoj vinograd pa se ne treba čuditi što iz njega ubira rekorde i kvalitet.


Milutin Labović

--------------------------------------------------------------------------------

[G R A D]

28. 11. 2004. Društvo


U posjeti: „POBJEDA NEDJELjOM” U STRUGARIMA KOD CETINjA

Berićet Ivan-begova polja


Naseobina vinogradara i vinograda, stara više od pet vjekova, danas sa starim i novim obilježjima

Svojevremeno je u ove krajeve, zbog životne nevolje, banuo znameniti junak Sarap iz Bosne i od Ivan-bega Crnojevića zatražio da mu da malo zemlje, da život spasi. Crnogorski vladar mu je na to rekao - da bira gdje hoće imanje, ali ne u crkvenom i strugarskom polju, niti u onom ljubotinjskom, tada velikim bogatstvima njegove države.
Legenda tako kaže, a siguran je da je Ivan beg dobro poznavao plodnu oranicu i mogućnost da ljudi, ako u njoj zaoru duboku brazdu, mogu hraniti ne samo svoje familije nego i mještane drugih bratstava koji su živjeli u kamenom okruženju.
Ima danas u Strugarima, selu nadomak Cetinja, vodopoj Pijavica, pravljen kada su u ovim krajevima bile pune štale i pašnjaci. Sigurna je seoski „bazen” ime dobio po životinjicima koje u njemu stanuju, koje tako vješto umiju da se priljube uz ljudski organizam i krv da sisaju. Ako je tako, onda se slobodno može reći da su mještani sela Strugara uspjeli da se još čvršće priljube uz kamen gornjoceklinskog kraja i da u ravnici, koju su od njega oteli, zaoru duboku brazdu, pretvarajući svoja dva „polja”, crkovno i strugarsko, u prelijepo vinogorje, koje ovi ljudi njeguju i uređuju s ljubavlju i voljom, po čemu im nadaleko ravna nema. Neko će reći, imali su kada i naučiti, misleći na vjekovno trajanje ovog, po prostoru i broju mještana malog, ali po radu velikog sela, blizu starog i novog puta što od Podgorice vodi ka gradu pod Lovćenom.
Život je davne pretke ovih što danas žive u Strugarima doveo ovamo između 1482. i 1485. godine. O nastanku ove naseobine pisali su Mihailo i Blago Strugar, Janko Lopičić...
Tražeći utočište, prapredak Leka Kalimenćanin iz Bosne je dosegao do Pipera, gdje je upoznato prelijepu Tijanu, zatražio je pomoć od Ivan-bega Crnojevića, a crnogorski vladar mu je dao dio crkovnog posjeda na današnjem Gornjem Ceklinu. Tamo je stigao Leka sa Tijanom i njenim sinom Vukosavom, iz prvog braka. Supružnici su dobili sina Krstića. Kada su se sinovi oženili, otac, odnosno očuh, je podijelio imanje. Krstić je dobio gornji dio posjeda, a Vukosav, koji je imao dva sina, područje na kojem je danas smješteno selo Strugari. Ovdje svi, naizust, znaju svoju istoriju i ne propuštaju priliku da je predoče sagovorniku. Naravno, ponosni su na svoje tragove i trajanje, a pogotovo na blisku istoriju i njihovo učešće u Drugom svjetskom ratu, koji je odavde, u krvavi boj, odveo brojne muške glave. Mnogi su ostali na bojištu, a u istorijskim čitankama zapisana su njihova imena, među kojima i pet narodnih heroja.
Bila, ne ponovila se, ta vrsta borbe. Mjesta za ove današnje „bojeve” ovi vrijedni ljudi imaju na svoja dva „polja” - u vinogradima u kojima radna sezona ne prestaje. Ako se misli ćar vidjeti, veli Vasko Strugar, poznati vinogradar, koji svaki slobodan trenutak provodi u svom „rukosadu” koji ga, kako čusmo, obilato nagrađuje. Vasko je relativno mlad čovjek, zaposlen u AMD „Lovćen” na Cetinju, a veliki zaljubljenik u posao koji mu je, ovdje u zavičaju, tradicija.
U Strugarima se i dan-danas pominju vinogradari i poljoprivrednici Savo Markov Strugar, rođaci mu i prezimenjaci: Savo Lukin, Pero Vukanov, Jovo Petrov, Ilija Nikin... Danas tradiciju nastavljaju Vasko Strugar, Vojo Savov, Petar, Žarko i Nedjeljko Dragojević... Gotovo svi mještani ovog kraja. Neko manje, neko više čokota, buradi i litara, ali sve je to djelo ruku ljudi ovog kraja koji nijesu uzmakli pred životnim nevoljama.
O vinogradima umije dobro da priča i Vojo Strugar. No, on je vješt i još jednom poslu. Naime, naučio je da sakuplja ljekovito bilje i ljekove pravi. Svojevremeno, kada je medicina digla ruke od njega „trave” su mu život spasile. Pomažu mu u ovom poslu supruga Vase, a obilato i literatura. Nedaleko od ove Vojove „apoteke rođak mu Đoko dokazuje se i kao pčelar. Malo u pčelinjaku, malo u vinogradu, to su dvije velike ljubavi ovog čovjeka koji je u zavičaju i polijepu kuću napravio.
Da ovaj kraj nije bio lijep i pogodan, sigurno se u njemu ne bi skrasile porodice Dragojević. One su poodavno iz Bobije, nadomak Skadarskog jezera, ovamo stigle i ostale. Da, kako reče Petar, dobrim komšijama Strugarima društvo prave. Istina, nema se kad mnogo odmarati i drugovati, pa su Dragojevići, odmah, radom dali doprinos novom zavičaju. Petar - Pileta, iako u poodmaklim godinama je i vinogradar i čobanin, a desna ruka, u drugoj smjeni”, kad stigne s „državnog posla” sa Cetinja sin mu Nedjeljko.
- Samo da nam voda više nikada, kao nekih minulih goidna, ne daje „doprinos”, kaže Petar. Čim udari kijamet na Cetinju, kad poplavi Donje Polje i mi se „pridružimo” kao stradalnici. Od Cetinja, preko Dobrskog sela i nama stigne voda, prorade „rijeke”. Vinogradi, nerijetko, u ambis odu. Eto, šalili se jetko Petar, svi kukaju bez, a mi od vode. No, to je viša sila kojoj se mi pripremamo koliko možemo.
Sreća, čim kijamet prođe, ljudi ne čekajući pomoć sa strane krenu da vidaju rane od nevremena. Vrijedne ruke oprave to što mogu, povrate u život svoje vinograde, znajući da su im oni najveći imetak.


Vasko Radusinović

--------------------------------------------------------------------------------

[G R A D]

12.12.2004. Društvo


U posjeti: „POBJEDA NEDJELjOM” U DRUŠIĆIMA

Plodovi crnogorske bašte


KRALj NIKOLA JE, SVOJEVREMENO, REKAO: Čuvajte ovaj Misir, ovo blago, ovo je crnogorska bašta. Vrijedni vinogradari danas vele - kad rodi vino i rakija mogu mlinove okretati

Prolazeći „svojim putem” od prjestonice pod Lovćenom, preko stare prjestonice na Rijeci Crnojevića, ka tek oslobođenoj Podgorici, kralj Nikola je svratio i u Drušiće. Ovo donjeceklinsko selo bilo je u taj vakat (kao i danas) prepoznatljivo po vrijednim ljudima i brojnim, uređenim, vinogradima. Nešto nalik na Ravne Kotare Stojana Jankovića. Dolje jezero, a u njegovom zaleđu pitoma kotlina koju kralj, diveći joj se, nazva crnogorskom baštom. I reče, vrijednim mještanima: „Čuvajte ovaj Misir, ovo blago”. I ljudi poslušaše.
Danas u pitomim Drušićima, nedaleko od starog puta što spaja Podgoricu i Cetinje, potomci starih vinogradara ispunjavaju kraljev i amanet svojih predaka, pa nema ni jedne kuće u kojima žive brojna bratstva a da nije prepoznatljiva po nekoliko stotina čokota loze. Da ne pominjemo one kojima je teško i okom „snimiti” imanja i plantaže „zavičajnog voća” poput Čeda Jankovića. Moraju se pomenuti i preci današnjih vinogradara, kojima je vinogradarstvo bilo u duši, u krvi: Dušan Janković, Vaso Dragojević, Petar Ražnatović, Marko Vujanovć, Marko Lopičić, Blažo Janković, Luka Janković, Dušan Kostić. To je bilo u vrijeme kada je u Drušićima bilo blizu 200.000 čokota loze, kada je ovaj kraj bio poznat, kao mnogo veća vinogorja, na teritoriji bivših Jugoslavija. Za sve ove ljude govorilo se kad im vinogradi dobro rode, vino i rakija mogu mlinove okretati. Danas se govori, takođe, o vrijednim vingoradarima: Čedu Jankoviću, Slobu, Ivanu, Đorđu i Radovanu Jankoviću, Radovanu Vujanoviću, Radomiru Jankoviću, Milanu, Radu i Pavlu Ražnatoviću, Blažu Kostiću... U stvari, valjalo bi da ima prostora, pomenuti sve one vinogradare koji žive u starom zavičaju, ili kojemu se vraćaju svakog popodneva, ili za vikend. Dakle, stari zanat je opet u „modi” u crnogorskoj bašti pa nije ni čudo što u njoj ima preko 70.000 čokota kvalitetne loze. Nema domaćinstva koje se ne bavi ovim zanatom, živjeli uzgajivači u starom zavičaju ili mu se vraćali sa „državnog” posla iz Podgorice, Cetinja i drugih mjesta. Sramota je, kažu ovdje, nemati vinograd. Eto, koliko minule godine u Drušićima je prosto „razgrabljeno” 15.000 besplatno podijeljenih sadnica loze pristiglih podsredstvom Ministarstva za poljoprivredu. I normalno je što je plodova boga Dionisa iz godine u godinu sve više i što se u njihovu proizvodnju upuštaju i „varošani”.
Primjer za to je prije svega Slobodan Janković, doskorašnji rukovodilac beogradskog „Energoprojekta”. On je sa suprugom Nadicom rekao zbogom i Beogradu i Miločeru, u kojemu je imao prelijepu kuću, čijom je prodajom stekao sredstva i uložio ih u obnovu zavičajnog doma. Ali, i u nivljenje vinograda. Za početak se dao u potragu za vodom. Platio je dobro, mašine su probušile zemlju i na dubinu od 95 metara došle do nivoa jezera. Potekla je voda, i to je bio dovoljan razlog da i ostali mještani zajednički krenu u potragu za dragocjenom tečnošću. Stručnjaci podgoričkog Univerziteta su napravili valjan projekat (u sklopu sa područjem Rvaša, sa tamošnjih izvorišta) i u blizini škole u Karakovom Dolu voda je potekla sa dvije bušotine. Zavšrena je prva faza radova - napravljen bazen iznad sela i jedan dio glavnog cjevovoda. Ovi radovi koštali su 20.000 eura. Pomoć je stigla od nadležnih ministarstava i sa drugih strana, ali je ostalo još dosta toga da se izgradi. Prije svega vodovodna mreža kroz selo u dužini od sedam i po kilometara. Ovi ljudi i dalje očekuju pomoć da završe radove, ali i oni su spremni da se ponovo late novčanika i da radnim akcijama završe ono što je u njihovoj moći. Uostalom, samodoprinosi ovdje imaju tradiciju. U Drušićima se dobro sjećaju i pominju provjerenog akcijaša, danas pokojnog Miška Radovanovog Vujanovića, ali i njegovu „desnu ruku” Dragoljuba Jovanovog Dragojevića, koji je i dalje prepoznatljiv akcijaš u ovom selu. Dakle, nema odmora dok se posao ne završi. Tako vele Gojko Dragojević, Milovan Ražnatović, Slobo Janković, rođak mu Gojko, radnik cetinjskog Oboda... Tako kažu svi.
Što se vode tiče, sve ide po planu. Uporedo sa tim poslovima teče realizacija jednog drugog projekta. Naime, ovi ljudi su odlučili da zaštite svoje proizvode po kojima se ne bi pomakli ni mogo većim vinogorjima. Po količini da, ali po kvalitetu ni slučajno. O čemu se zapravo radi? Oformili su u Drušićima vinarsku zadrugu na čijem je čelu Gojko Dragojević. Proizvodnju, i to prvoklasnu, imaju pa zašto onda ne bi proizvode u drušićkom obliku, bez primjesa i „krštenja” ponudili tržištu. Poznato je da je odavde u svijet krenulo prvoklasno vino. Ponio ga je na međunarodnu izložbu, u Pariz, Milo Ilin Dragojević, poslanik Skupštine Kraljevine Jugoslavije, prije više od sedamdeset godina. Drušićki crnjak” osvojio je peto mjesto u konkurenciji brojnih svjetskih vina. Milo je poznat i kao čovjek koji je u zavičaj donio, iz Italije, prvu pumpu (leđnu) za prskanje vinograda.
Imamo velike planove sa Zadrugom, kaže njen direktor, a Slobo Janković, sin nekadašnjeg čuvenog vinogradara Dušana, latio se posla da udruži ceklinske i susjedne vinogradare, nebi li zajednički uspjeli da tržištu predstave svoje kvalitetne proizvode. Ove jeseni su, s tim u vezi, održane dvije vinijade” u Drušićima i Gornjem Ceklinu na kojem su predstavljeni proizvodi ovih krajeva. Sljedeća „izložba” je u Virpazaru, u okviru „Dana vina i ukljeva”.
Pokušavaju ovdje i da naprave „integracije” i sa proizvođačima suhomesnatih proizvoda iz Katunske nahije, jer, normalno je da, uz dobru hranu, pristoji i dobro, naravno, najkvalitetnije drušićko vino.
Sigurno je, u Drušićima neće stati samo na planovima. Novi krovovi, novi domovi, asfalt do skoro svake kuće, govore da se riječi i obećanja pretoče u djelo. Naravno, Drušićani ne zaboravljaju pomoć sa strane a očekuju i nova sredstva. Njihovom bogatstvu treba još ponešto dodati, da bi cijelo ovo područje bilo Misir, kako je to, svojevremeno, rekao crnogorski suveren. A, nedaleko odavde je još jedno bogatstvo - Skadarsko jezero.
Golemi vinogradi, golemi rad u njemu, pa berićet ne izostaje ni onda kad suša pritisne. A tada Bog priskoči u pomoć ovim ljudima kojima je tradicija da sa zemljom i lozom druguju i da ne izostaju ni sa jednog radnog mjesta. A zna se, kad rodi Drušćani imaju čime da se pohvale.


Vasko Radusinović

--------------------------------------------------------------------------------

[Thomas_O_Malley]

Mirni čovjek junačkog srca


Kada snjegovi krenu sa Lovćena u Cetinjsko polje, uz snažni zvijuk vjetra što “zamotava” visoke grane stabala lipe u gradskom dvrvoredu, nije teško naslutiti hladnoću. A od 24. januara u prijestonici ni snijega ni hladnoće ne fali. Februarski snijeg je prekrio i ulice i krovove kuća. Komunalci su se borili lavovski da na ulicama bude ugodnije rijetkim pješacima, a u “Obodu”, tom industrijskom gigantu odk oga je živjelo Cetinje, snijeg jenapravio veliku štetu. NIje izdržao tanki lim na krovu fabrike klasičnih hladnjaka i kotlarnice, a snijeg je prijetio da poruši i druge krovove. Bilo ga je preko metar. Zbog straha od njega uvedena je radna obaveza. Platu prima iz “Oboda” godinama preko hiljadu radnika. Na radnu obavezu se javilo mnogo manje. Neko reče u šali - manje nego što traže za privatizacjiu firme. A među onima što su došli da spasavaju imovinu bez poziva bio je Pero Begović, penzionisani radnik “Oboda”. Neustrašivi vatrogasac i bivši izviđač. Neke su za čišćenje snijega morali plaćati, on svoju zaradu nije htio da uzme. Za mene je, veli Pero, najvažnije da se hale spasu, da ponovo krene proizvodnja, da mladi mogu zarađivati koru hljeba.

Pero Begović ima 64 godine, u “Obodu” se penzionisao 1990. godine. Kada ima vremena najradije navrati u Vatrogasni dom, gdje je kao član Dobrovoljnog vatrogasnog društva proveo svoje mladalačke dane. Sjeća se i starijih kolega, koji više nijesu živi. Ostala je za uspomenu fotografija sa Mišom Pajovićem i dr Mišom Vujanovićem i smotra ispred Dvora Kralja Nikole. Cetinjski vatrogasci su ljudi velikog srca. Tu je Pero Begović učio humanost. Hrabrost kada terba pomoći čovjeku u nevolji niko ne naručuje. Čovjek se s time rodi.

I ove zime nije samo Pero Begović čistio snijeg sa fabričkih hala. Iako malobrojni, istakli su se zaposleni u Fabrici veš mašina, ali više od svih oni iz garaže, što su kao Pero vođeni željom da pomognu, na svoju ruku i uz rizik da se krov obruši napravili veliku korist. Hoće li to znati da cijene “usnuli” direktori.

A nijeg je, kaže Pero, padao na Cetinje i ranije. I znao je Nagib, prvi direktor, i Momo Pejovićkasnije, da porane da se hale zagriju u cik zore, da radnici došu u tople prostorije. Račun za kupljene lopate od prije desetak dana u “Obodu” jasno pokazuje koliko je sada sati.
A 19. prošlog mjeseca srušio se dio krova Fabrike klasičnih hladnjaka na isti dan kada je prije 20 godina požar “Obodu” napravio veliku štetu. Hitali su tog sniježnog jutra vatrogasci, radnici, omladina i građani Cetinja da pomognu. Jer “Obod” je majka svih Cetinjana. U toj borbi sa vatrenom stihijom najbolji je bio Pero Begović. Snijeg je toga dana bio crn od dima i vatre, jer je izgorjela limarska radionica. Bilo je hladno, 15 stepeni ispod nule. Jurišajući da ugasi požar junak naše priče, Pero Begović, otrovao se ugljen-monoksidom. Malo kasnije, napustio je samovoljno bolnicu i došao da gasi vatru sa drugovima. Sjeća se kako su sklonili bocu freona teško preko 1.200 kilograma i drugi lako zapaljivi materijal.
I dok razgovaramo gleda u nebo iznad Lovćena, hladno je, plaši se, veli, da snijeg opet ne ugrozi “Obod”. Valjda neće, iako su hale hladne, radnici kod kuće, a krov sa tankim limom po kome se ne može hodati. O tome priča sa drugovima i želi da proizvodnja počne što prije. Iako je penzioner, biće mu lakše, tu je zaradio prvu platu.
A penzija je mala, od nje se ne može hivjeti, pa se uhvati u slobodnom vremenu limarskog zanata, tek toliko da se pripomogne. I dobro mu dođe. Akada čuje vatrogasnu sirenu skače kao da mu je 20 godina. Želja mu je, kaže, da svima bude dobro.

Kako je zapošljavao Nagib

Prvi direktor “Oboda” Petar Sinanović-Nagib je bio veliki entuzijasta. Poranio bi prije svih radnika, obišao pogone. Od njega smo učili i mi što smo došli u fabriku kasnije, kaže Pero. “Obod” je nastao 1953, a te godine je dobro zapamćen Zakon o zabrani držanja koza odstranjeno je 160 hiljada grla koza da ne bi brstile šikare. Zato su kozama ljudi šegali rogove i na njih stavljali čapre od ovaca, da ih “maskirane” spasu. A “Obod” je bio kuća spasa za mnoge Katunjane. Te iste godine, 24. februara, u “Obodu” je skuvan prvi kazan mesa za sapune i štancovani su prvi komadi toalet sapuna, kao i prva partija krema za cipele.
Nagib je svakog dana primao po nekog radnika. Imao je pogone na Ćeklićima, Bati i Njegušima. Znao je izjutra da ih postroji.
- Što bi ti radio, pitao bi Nagib.
- Ja, što mi date, odgovarao bi radnik.
- A ti, obratio bi se drugome ili trećemu u redu.
- Bilo bi dobro, ako može, nešto lakše, kao kroz zube bi neki budući industrijalac.
Vi što tražite lakši posao - tražite ga i dalje, a vi što vam se radi dođite ujutro na rabotu, lakonski bi odgovarao Nagib koji je zajedno sa radnicima miješao malter, istovarao mašine, popravljao krovove...

Izviđač

U kući Pera Begovića se čuvaju brojna priznanja i odlikovanja što ih je dobijao za svoj pregalački rad. Posebno je ponosan na “Zlatni javorov list”, najveće odlikovanje u izviđačkoj organizaciji. Prošao je brojne marševe bivše nam domovine. Kao da je predodređen da cio vijek bude u uniformi. Najmilija mu je, ipak, uniforma vatrogasca. Od nje se, uprkos godinama, lako ne odvaja. Preko tri decenije je nosi ponosno. I njegov pokojni otac Nikola, zapaženi cetinjski zanatlija, bio je član Vatrogasnog društva, prije i poslije Drugog svjetskog rata, do kraja života i dva Perova brata takođe. Gasio je Pero mnoge požare. Junački, ponekad kad se akcija završi, pođe i poneka suza. Od srca, da ljudima bude toplije. Ali bude i radosti. Sve je u ljudima. Pero je jedan od najhrabrijih i najhumanijih Cetinjana. Ostalo je to zapisano i van granica cetinjske opštine.


Autor:

Đorđije Mirković , Pobjeda, 06.03.2005.g.

[G R A D]

24.04.2005. Crna Gora


„POBJEDA NEDJELjOM” U DOBRSKOM SELU

Vinogradi, zlatni rukosadi


Skoro da nema kuće u ovoj pitomini koja nema i po nekoliko stotina vinove loze. Iz Cetinja mnogo vode, ali ne one da valja. „Vranac” na najvišoj koti
U nekim vremešnim crkvenim kartama, vjerovatno prvim na crnogorskim prostorima ubilježeno je Gornje i Donje dobro Ivan-bega Crnojevića. Od tog vakta traje i legenda o nastanku Dobrskog Sela, naseobine u predvorju prestonice Crnojevića do koje se što ono vele, kamenom može dobaciti. Nažalost, blizurat Cetinja, nije ni do današnjeg dana davao mještanima ove dubodoline mogućnosti da se dokuče nekog lagodnijeg života. Mada, ruku na srce, Dobrljani, od kada za sebe znaju, u borbi da ga „dokuče” nijesu žalili truda ni znoja. Svi njihovi putevi, staze i bogaze, bili su usmjereni tamo, ka Lovćenu. Naravno, u vrijeme kada se crnogorska prestonica, uz istoriju mogla pohvaliti i industrijom. Kada je o tim godinama industrijalizacije riječ, mještani Dobrskog Sela znali su da joj hitaju u susret, vjerujući, kao i mnogo gdje drugdje, da im dobro donosi. Bilo je tako dugo godina u vrijeme kada su Dobrljani ka Cetinju kretali u školu ili na posao, ostavljajući plodna imanja za neki „rezervni” život.
Sreća, što su plodne njive i livade ostale tamo gdje su i bile, žedne vode i gladne rala i motike. Na obodu čekali su zavičajni domovi, povijajući se pod naletom vremena i nevremena. Onda, kada je, zbog ovog i onog činjenja i nečinjenja, industrija izdala, niz Belveder krenuli su mnogi, gdje drugo nego na stara ognjišta, od kojih su mnoga ponovo oživjela. Da li je to dobro ili ne, tek valja pomenuti podatak koji je prije neki dan saopštio Svetozar Kaćo Kavaja jedan od uzornih poljoprivrednika i seoskih aktivista. U selu, veli on, u posljednje vrijeme renovirano je preko 30 kuća, podignuto 25 novih krovova, obnovljen manastir Ćelije, u kojem je daleke 1832. godine radila prva seoska osnovna škola u Crnoj Gori. Selo je, kaže Kaćo, „išarano” sa preko četiri i po kilometra asfaltnog puta, obnovljena seoska crkva, zgrada osnovne škole (nažalost danas bez đaka). Dodajmo ovome da je ovaj nenadni „razlaz” Dobrljana sa industrijom, iz nevolje ili nostalgije doprinio da se zasadi veliki broj novih vinograda sa hiljadama čokota, i visoko iznad sela, u zaseoku Lipa Dobrska. Naime, vrijedni, uzorni poljoprivrednik i zanatlija Ilija Đuranović je nastavio porodičnu tradiciju - stvorio u zavičaju pravu životnu oazu, prepunu čokota loze, raznog voća, košnica... Ovdje je, kako vele, posljednja kota „vranca”. Tamo, preko Vrtijevke ka Cetinju, nema je.
Mještani Dobrskog, pitomog sela, kažu da je sramota nemati vinograd. Treba vidjeti i osjetiti kako im „tepaju” poznati vinogradari Brano Jablan, Radovan Pejanović, Vuko Kasom, Vaso Sjekloća, Božo Sjekloća, brat mu Joko, Miki i Svetozar Kavaja, Milutin Radišić, Novak Pejanović, rođak mu Sreten...
Vinogradi novi rukosadi, carstvo vinove loze ispod Belvedera, sa kojeg je, kao što ime kaže, lijepo pogledati i na selo u predvorju podlovćenske prestonice u kome su, ako se tako može reći, nastanjeni iznova mnogi koji su okušali i probali hljeb bez motike.
U selu danas živi oko 70 penzionera, ali sudeći prema njivama, štalama i oborima ni jedan od njih se nije rada odrekao. Opet u pomoć prizivam brojke. Kroz ovaj kraj koji sa magistrale liči na avionski snimak, nemoguće je proći a ne čuti i vidjeti motokultivator. Ima ih, vele, pogolemo. Ni stočni fond nije za zanemariti. Zahvaljuju ovi ljudi Ministarstvu, koje ih svake godine daruje sa po nekoliko stotina čokota vinove loze i sa mnogim drugim „darovima” što poljoprivrednicima trebaju. Nadaju se da će tako biti i sljedećih godina.
- Ima ovdje još mnogo posla, veli Svetozar Kavaja. Treba postaviti još koji kilometar asfalta, opremiti onaj relej za televiziju koji je iznad sela, ali već godinama bez valjane opreme, pa su ovdje u funkciji samo dva TV kanala državne televizije. Oni više „sniježe” nego što daju pravu sliku.
No, jedan od najvećih problema u Dobrskom Selu je voda. Ona kvalitetna. One druge iz Cetinjskog polja ima, kako rekoše ovi ljudi, preko vrh glave. Ona svake godine, u povećim količinama, stiže kroz podzemne kanale, ili uz „pomoć” starog ponora u Cetinjskom donjem polju, ili onog novog, u „komšiluku”. Vode te vrste pogolemo, ove druge mnogo manje. No, bistijerne su učinile svoje i zamijenile izvore. Da nije tako ne bi se mnogi ovdje, poput Vasa Sjekloće, latili ogromnog posla oko renoviranja stare kuće. U njoj je sve varoški, kako reče njegova majka Olga, vremešna starica, pokazujući moderno kupatilo sa italijanskom keramikom.
I u mnogim drugim domovima slična slika, uz nadu da će ovdje odnekud i vodovodom voda stizati, da će se naći sredstva da se obnovi i onaj stari put građen u vrijeme kralja Nikole. Ova saobraćajnica je, očigledno, zaboravljena, poslije gradnje nove, iznad nje. Zašto ne pomenuti nadu da će asfalt prekriti još jedan makadam, kilometar - dva od poznate Lipske pećine do sela, i da će pećina, prepuna galerija, umjetničkih radova vode i vremena ponovo otvoriti dveri. Da će ovim krivudavim asfaltom ovamo pohrliti, ponovo, đačke ekskurzije i turisti. Da će se ostvariti mnogi turistički planovi vezani za ovaj kraj. Uostalom, ovdje se ima šta i vidjeti...



Vasko Radusinović

-------------------------------------------------------------------------

[apsolutno_nemoguca]

Da i ovo bude na jednom mjestu

[apsolutno_nemoguca]

Posted by GRAD

KAKO JE KOČIJAŠ JOVAN ŠABAN UŠAO U LEGENDU

Pjesma cetinjskom prijatelju


Nema Cetinjanina koji ne zna pjesmu Lesa Ivanovića, kultnog cetinjskog poete, „Kari Šabanovi”. Govore je i danas sa posebnim osjećanjem, reklo bi se. Jednako nadahnuto * u kafani, na priredbi, uz dobro vino, na klupi u parku...
Skoro će 30 godina od kada je književnik Pavle Đonović priredio knjigu stihova Aleksandra Ivanovića i u toj rijetkoj knjizi o njemu zapisao: „Pjevajući o bolu, sa vječito prisutnom sumnjom u bolje i svoju snagu, u samog sebe, pun tuge i umora, ali i gordosti ljudske, Aleksandar * Leso Ivanović i njegovo stvaralaštvo, mada ne obimno, ostaje u našoj književnosti kao dragulj. To je onaj pravi slučaj kada poeziju piše život”.
A Leso je volio život. Bio je nježan i tih. Tu nježnost svojim stihovima i danas prenosi na nas. Uvjerava nas u to i Dragoslav Šaban, sin čuvenog Jovana Šabana * Lesove inspiracije iz mladalačkih dana, iznoseći prvi putu u javnost neke zanimljive detalje o svom ocu. Rođen je na Cetinju 1886. godine. Omiljen i preduzimljiv, kao mlad čovjek postaje predsjednik Dečanske opštine na Kosovu. Kao borac 36. pješadijskog puka 1941. godine hrabro gine kod Prizrena. Kada se njemačka motorizovana jedinica „Princ Eugen” kretala od Kuksa (Albanija) prema Grčkoj, u blizini turskog groblja, Jovan Šaban je pritrčao jednom tenku i ubacio bombu. Metak iz drugog tenka ga je spriječio da se raduje svom učinku. Fanatik i vitez, zapisali su Njemci. Od 3.800 boraca, na tom mjestu ih je poginulo oko 500. Sahranili su ih Njemci. Dok u Prizrenu nikada, ni na koji način nije obilježeno njihovo stradanje, u Ljubotinju, u cetinjskoj opštini je 1951. godine podignut monumentalni spomenik na kojem su ispisana imena sedam narodnih heroja, 67 prvoboraca, 123 borca i 80 žrtava fašističkog terora. Među njima je i ime Jovana Šabana, inspiracije iz mladalačkih dana pjesnika Aleksandra Lesa Ivanovića.
Jovan i Leso su bili prijatelji. Živjelo se, prije rata, nekako cetinjski, kao jedna porodica, priča za „Pobjedu nedjeljom” Dragoslav*Miško, dok gledamo rijetke Jovanove fotografije. Jovanova supruga Mara bila je iz poznate porodice Martinović. Imali su četiri sina: Dušana, pukovnika JNA, bio je komandant vojnog aerodroma u Zemunu, Voja, izašao iz rata kao kapetan, Novicu koji je bio direktor hotela „Moskva” u Beogradu, sada živi u Smederevu. Dragoslav je penzioner i živi u Podgorici. Kćerka Paulina bila je učesnik NOR*a kao i Ljubica, koja sada živi u Beogradu.
U pravoj polovini 20. vijeka crnogorska prijestonica je bila zanimljiv grad, stjecište svjetskih ljudi. Živjelo se dobro. Prije gotovo 100 godina Cetinje je imalo gradski saobraćaj. Transport se obavljao putem karića (zaprega). Najpoznatiji su bili kari Šabanovi. Imao ih je više. I dobre konje, naravno. Jovan se često družio sa cetinjskim intelektualcima. Znao je često da uz pjesmu provoza i djecu po gradu, a sam se, kao dijete, igrao sa princom Aleksandrom Karađorđevićem, koji je često boravio kod đeda, crnogorskog knjaza, priča njegov sin Miško.
* Moj otac je bio čazben čovjek i omiljen među Crnogorcima. Bio je i lični prijatelj sa Jovanom Tomaševićem, iako nije bio komunista. Jednom su ga Cetinjani na ruke unijeli u zgradu Banovine, koliko su ga poštovali. Naša kuća je bila kod česme u Hercegovačkoj ulici. Tu kuću je otac prodao 1927. godine, a sljedeće smo odselili za Metohiju, gdje je 1936. godine bio predsjednik opštine Dečane, pripovijeda naš sagovornik, ističući da su i Albanci veoma poštovali njegovog oca. Potvrđuje to i činjenica da su njihovu kuću i imanje u Donjem Ratištu ostali netaknuti tokom rata.
Dok se družio sa Lesom Ivanovićem nije ni slutio da će ući u pjesničku legendu. Bili su srodne duše, što su kroz Cetinjsko polje i znanje puteljke uljepšavali modre sumrake i kišne dane, ali bogme i zore podlovćenske. Kasnije su Šabani tu kuću prodali. Od tih para sagrađeni su crkva i škola.


--------------------------------------------------------------------------------


Aferim ti ga, Šaban - beže


Priča kako je nastalo prezime Šaban datira iz druge plovine 15. vijeka. Kada se Ivan Borojev doselio u Podlovćenski dolac, zatekao je u Donjem kraju jednu vlašku porodicu. Ivan Borojev je imao četiri sina - Ivana od koga su Ivanovići, Ivaniša od koga su Ivaniševići, Vušura od koga su Vušurovići i Dragoslava od koga su Dragoslavići. Dragoslav Ivanov je bio veliki junak i harambaša, koji je poubijao mnoge Turke. Na riječkom gradu Dragoslav je posjekao Šaban-bega, obukao njegovu odjeću, pripasao njegovo oružje i tako došao na Cetinje i stao pred Gospodara koji mu je rekao: „Aferim ti ga, Šaban-beže. Zato su ga Dragoslavljevi potomci prozvali Šaban.

-------------------------------------------------------------------------------

Sekretar


Cetinjsko kočijaško udruženje formirano je u aprilu 1920 godine. Sredstva fonda u iznosu od 500 dinara su se dijelila na pojedina kola, a članarina se plaćala u tri klase. Određivao ih je sekretar Jovan Šaban. U prvoj polovini su bili prevoznici sa više od 2.000 kilograma, u drugoj od 1.500 do 2.000 kilograma i u trećoj ispod 1.500 kilograma. Kočijaš nije mogao sam licitirati robu, a član Udruženja je mogao postati samo profesionalni košijaš, vlasnik kočija, ili kako Cetinjani kažu - kara. Ovim pravilima obuhvaćena su bila cetinjsko, kotorsko i podgoričko udruženje košijaša.

--------------------------------------------------------------------------------

Đ. Mirković

[apsolutno_nemoguca]

Posted by GRAD

Avanture: VLADA RADOVIĆA NE NAPUŠTA AMERIČKI SAN
Cetinjski Kirk Daglas

U Beču se družio s damama, u Beverli Hilsu farbao garaže, u Los Anđelesu kockao. Danas čita američke časopise i tuguje - i lijepo mu je. I još podsjeća na čuvenog glumca
April u Kosijerima kod Cetinja je ovih kišovitih dana dosada, kao uostalom i u drugim krajevima kada pritisnu kiše. U trošnoj porodičnoj kući poslije dugih putovanja po bijelom svijetu skrasio se 65-godišnji Vlado Radović, inženjer telekomunikacija. A priča ovog nesuđenog pomorca i kosijerskog osamljenika je duga i zanimljiva. Za cio jedan roman, po kome bi se mogao i film snimati.
- Obišao sam cio svijet. Živio sam u Kopenhagenu, Oslu, u Parizu, preko puta aerodroma Burže, 30 km od stanice Nord Lest, bilo je dobro, priča Vlado, dok nevješto kida „kupovni” sir i dobru pršutu, uz vino vranac.
Vlado je u Kotoru završio Srednju pomorsku školu, smjer brodogradnja, a sa tom diplomom je mogao da radi u bilo kojem brodogradilištu Evrope. Sjeća se profesora Trifunovića i posebno profesora Kovačevića koji je govorio 12 jezika. Ali, nije bilo suđeno Vladu da gradi brodove. Bavio se i borilačkim sportovima. U Kotoru je naknadno završio Višu pomorsku školu i dobio zvanje inženjera. A volio je putovanja. Živio je i u Beču dvije i po godine. Nije mu se, kaže, radilo, družio se sa lijepim damama. Što bi rekli naši pjevači, imao je dobar stajling i imao je dosta novca. U njegovoj biografiji je i detalj da je u Sarajevu radio projekat za ratno vazduhoplovstvo na antenskim sistemima.
- Komičan je moj odlazak u svijet jer se tada teško dobijala viza i pasoš: ukrcao sam se na brod „Beograd” Prekookeanske plovidbe u Bijeloj i otputovao u Grčku. Znao sam da će brod otići kroz Kanadu i Velika jezera, i da tamo ima 15 dokova, koji rade do 24. novembra, a tada se zatvaraju, jer se sve pa i jezero Mičigen zamrzne priča Vlado. Poslije 15 dana samovoljno je napustio brod sa praznim koferom u ruci. Kada su ga pitali drugovi gdje će, rekao im je da šalje robu kćerci u Frankfurt. Tako se „izvukao”.
U Čikagu je tražio Cetinjanina Sretena Đurišića, a da nije znao adresu. Bila je zora i u jednoj kafani sa zgodnom Španjolkom trošio je posljednje ušteđene dolare. Odatle je otišao u drugu, gdje se „jugosi” okupljaju, jeo je jeftinu kobasicu i pomfrit a piće „nije smio”. Odatle je autobusom putovao dva dana i dvije noći za Los Anđeles. Zapamtio je Ajovu, Nebrasku, Jutu, Kolorado, Arizonu. U San Dijegu oko pola noći našao je ruku spasa - došao je kod prijatelja Mirka Ivanovića taksijem nekog Portorikanca (ostao mu je dužan). Sjeća se velelepnih hotela i Er Nevi Stejšn preko puta Nord Ajlenda, najveće američke pomorske baze u kojoj je radio pola godine. Tu je posao dobio peko poznatog fudbalera i reprezentativca Vlatka Peteka.
I tako redom, priča za pričom, dok se u Kosijerima širi tišina. Tišina je i na Vladovom posjedu, a on brine kako da popravi tiglu na staroj kući. Prokišnjava i nije prijatno. I to će uraditi, kaže, na radiju je čuo - za vikend će biti vedro. I biće lijepo, doći će rođaci i komšije. Poneko sprema proljećnu sjetvu, a on neće, veli, ništa. Tuguje sa uspomenama i tako mu je lijepo. Čita američke časopise. Satelitska mu pomaže da ubije dosadu. A, to je najteže. Sada ima 65 godina i ponovo sanja Ameriku. Malokasno, ali ne odustaje. Zavičaj se voli i kad munje šaraju nebo, ali...
- Radio sam u Beverli Hilsu u Holivudu, zaposlio me jedan Bugarin. I svakog ko tu radi Amerikanci pitaju ima li povlastice. Kako da zaboravim moju dragu Zazu Gabor i njenu sestru Evu, Seni Devisa i Džuniora, priča Vlado svoj američki san.
Izgledao je džentlmenski, nosio i bradu. Jednom, dok su farbali garaže Zaza Gabor, poznata holivudska glumica, pitala ga je kako to da Kirkd Daglas radi tako obične poslove. Vlado danas podsjeća na njega. A Zaza je bila zgodna, na visokim štiklama i zanosnog izgleda i sa sedam svojih decenija.
I još jedna priča i kraj. U Čikagu, na 50. spratu tada najveće zgrade na svijetu S. Taurer, sa Vladom Matićem, profesorom muzike, razgledao je i „opipao” Stradivarijusovu violinu Numero 12. Htjeli su tu da rade u obezbjeđenju. Policajac čuvar je otključao vitrinu, što nikome ne radi, i imao sam, kaže Vlado, nekoliko minuta šest miliona dolara u ruci. U Los Anđelesu je kockao, radio u Arlingtonu na konjskim trkama i - dobro zarađivao.
- Godine 1993. vukla me želja da vidim kćerku Danicu u Frankfurtu i noćnim letom preko Montreala stigao sam u Budimpeštu, odatle u Beograd sa dva kofera i 200 dolara u džepu. U hotelu „Slavija” naručio sam večeru za društvo i to potrošio. Mogao sam u Americi da dobijem 750 dolara mjesečno, ali odbio sam. Nikada ne treba doći na vrh, nego treba ići polako, tako se stiže, sve prolazi - kaže Vlado Radović, bivši ljubavnik, kockar, avanturista... Dobar čovjek i vječiti inženjer telekomunikacija. Često mu pogled odluta put Lovćena kao da opet smjera neki put. Ko zna, vratio se u najteže vrijeme. I kao da je i sam zapisao onu Šantićevu: „Ostajte ovdje/ sunce tuđeg neba/ neće vas grijat ko što ovo grije...”


Đorđije Mirković

[apsolutno_nemoguca]

Posted by GRAD

Tekst iz danasnje "Republike" - 14. 01. 2005.
_________________________________________________

Cetinjska galerija savremenika: Portreti ličnosti koje znače i zrače
Cetinje, moja radost i tuga

Tokom druge polovine minulog vijeka Cetinje je iznjedrilo mnoge umne, znane i uspješne ljude. Igrom slučaja, ili sudbine, svejedno, najčešće su to bili sjajni ''tandemi'' u raznim i raznorodnim oblastima svoga dokazano plodnog djelanja. U nauci i istoriografiji – Niko St.Martinović i Dimitrije Vujović, u književnosti – Leso Ivanović i Mladen Lompar, u slikarstvu Dado i Lubarda, u filmskoj režiji Veljo Stojanović i Milo Đukanović. Naravno, ima ih još, itekako i – itekoliko. Ako bismo birali nekog od diplomata, neizbježno je pomenuti i podsjetiti na penzionisanog ali nikad umirovljenog ambasadora Svetislava – Pula Vujovića
Nimalo zlonamjerno, ovdje ćemo prenebreći veoma respektabilnu plejadu zaslužnih političara, funkcionera, napose boraca i komandanata iz ovog istinskog grada heroja i njegovog krševitog (i kremenitog!) atara i okružja. Podsjetićemo na neke, tandeme. Zasigurno ne sve ''duete'' ili istaknute pojedince u ovom ne baš hronološki pedantno sročenom ''spisku''. Zasigurno – ne ''onako odoka'' ili, nedajbože, subjektivno i nezasluženo.
Elem u nauci i istoriografiji – Niko St.Martinović i Dimitrije Vujović, u književnosti – vrsni pjesnici Leso Ivanović i Mladen Lompar, u slikarstvu - dva istinska barda Dado i Lubarda, a u filmskoj režiji dvojica pokojnika koje uistinu dugo pamtimo: Veljo Stojanović i Milo Đukanović. U novinarstvu Vasko Ivanović i Ljubomir Rajnvan. Među brojnim sportistima sami vrh pripada šahovskom velemajstoru Bonji Ivanoviću ali i fudbaleru Mišu Pajeviću i nekad ponajboljem rukometašu planete Veselinu Vujoviću. U vokalnoj muzici operska diva Olga Milošević i dan-danas popularni ''izvorni narodnjak'' Božidar Ivanišević. Naravno, ima ih još, itekako i – itekoliko. Ako bismo birali nekog od diplomata, neizbježno je pomenuti, podsjetiti, a u ovoj prilici i posjetiti penzionisanog ali nikad umirovljenog ambasadora Svetislava – Pula Vujovića.
Nikad po dva stepenika u karijeri, bila je njegova ideja vodilja do diplomatskog (ambasadorskog) zvanja i vrha! Stariji brat Slobodan u partizanima, Pule među skojevcima. Maturant, odlikaš cetinjske gimnazije, potom student Visoke novinarske-diplomatske škole, pripravnik u, tada Saveznom MIP-u, pa rukovodilac malenog sektora, i, konačno ''prava'' diplomatska služba: ataše za štampu i kulturu u Ambasadi SFRJ u Rimu. Više od deset godina u ''vječnom gradu''. Nebrojeni novinarski brifinzi, informacije i promocije, kominikei i komentari. Decenija stvaranja prisnog prijateljstva s najznačajnijim ličnostima Italije toga doba (sedamdesete i osamdesete prošlog vijeka). Na poziv atašea Vujovića u Crnu Goru dolaze Sofija Loren i Karlo Ponti. Ubrzo zatim i vodeći knjiženik s Apenina Alberto Moravija, a septembra 1984, zapamćena je posjeta najvećeg lidera Republike Italije (ili presidente come partigiano) rastom maleni, ali imenom i djelom gorostasni Sandro Pertini. Dolazilo je k nama još dosad značajnih ljudi od pera, filma, politike pa i biznisa. A poduhvati u Rimu? Od mnogih, pomenimo veliku retrospektivnu izložbu Petra Lubarde koju se, u odajama jedne od najprestižnijih rimskih galerija, potrudio da maksimalno promoviše i populariše autorov sugrađanin. Posjećujuću izložbu, fascinirani kupac Moravija ne pita za cijenu jednog, ne samo po formatu velikog platna, već je zamolio da tu sliku nazove ''Fantazmagoria montenegrina'', (Zašto da ne: nama nikad ne fali fantazije'' – došapnu ''oniži'' Petar visokom Pulu. Možda je baš taj trenutak zabilježen na priloženom fotosu?!)... Četiri decenije uistinu bogatog, pedantno i otmeno (da: ''nobles obligue'', kažu Francuzi), odrađenog diplomatskog posleništva. Gotovo svakonoćno sa Cetinjem u snovima i mislima. Što dalje, to više. Kao i u Panami, gdje je četiri godine bio ambasador SFRJ. Tu je ponajviše brinuo o neimarima jedne od najvećih hidrocentrala u tom dijelu svijeta. Dabome: gradili su je Jugosloveni koji su (uzgred posjetimo, radi mlađih i manje upućenih) izvodili građevinske i druge radove u ravno 34 zemlje diljem ovog našeg globusa!

[apsolutno_nemoguca]

Bratislav Kokolj

I danas aktivan
I danas aktivan U Cetinju se s nostalgijom prisjećaju jedne serije zanimljivih priredbi koje su organizovali ovdašnji entuzijasti s bravuroznim klaviristom, direktorom i dirigentom Kraljevskog hora u Geteborgu Mirkom Bratičevićem. Svakog ljeta sa svojim drugarima i vršnjacima, čim stignu iz Švedske, na brzinu, ali znalački, sjajno su priređivali koktel program nazvan ''Cetinjani svome gradu''. Svake prve subote u avgustu gledalište podno Orlova krša bilo je prepuno. Jednom prilikom, s prostrane ljetnje pozornice autor ove reportaže poziva gospodina Vujovića: ''Dobar dan, druže ambasadore! Pozdravlja te barem hiljadu i po Cetinjana''. Istog trena neko od prisutnih, onako po cetinjski, doviknu ''A, đe, mrčo dobar dan kad je mrklo ima dvije ure!'' Mnogi se nasmijaše, ali najmanje oni koji su shvatili da je u tom trenutku u Panami bilo rano popodne. Svetislav Vujović potiče iz jedne od bogatijih (a partizanskih) porodica crnogorske prijestonice, sada ima (pre)skromnu ambasadorsku penziju, iako je vlasnik - nasljednik bez umnje najveće privatne kuće, bivšeg hotela ''Belveder'' u glavnoj cetinjskoj ulici. ''Znam, ovaj grad nije u stanju da plati ni djelić restitucije, valjda će, bar polovinu nekad moći da učini, želio bih da s mojom divnom životnom saputnicom Mirom, posjetim neke znamenitosti i države gdje ja želim, a ne kuda su me četiri decenije ''silom službe'' drugi upućivali. Čime se sada bavi ovaj uvaženi cetinjski penzioner? Pa, evo: predsjednik je Savjeta kraljevskog pozorišta na Cetinju, u čelnoj je grupi agilnih sugrađana u Društvu za zaštitu Cetinja i Nacionalnog parka Lovćen, predsjednik je Memorijalno-sportskog društva ''Cetinje 1893'' (godine kada su ''stigle'' prve prave skije, prve ''sličuge'' s vezovima, izgrađeno prvo tenisko igralište i sve to prije više od 11 decenija. Uzgred, bolje reći nerijetko, Pule uspješno zaigra tenis i s gotovo dvostruko mlađim partnerima. U minulih petnaestak godina pamte se nekolike izuzetno značajne Vujovićeve inicijative i respektabilni poduhvati; posebno organizacija petstote godišnjice od postanka Cetinja, ko i proslava pola milenijuma obodske štamparije. Bio je ''spiritus movens'' ideje i, realaizacije nezaboravnog prenosa posmrtnih ostataka kralja Nikole, kaljice Milene i njihovih kćeri - princeza Ksenije i Darinke iz San Rema u grad ''đe su njihove sve svetinje''. Ogoljelo granje opjevanih cetinjskih lipa i stoljetnih kestenova na Ćipuru, bijahu onomad melanholičan dekor našem dijalogu, hodajući po uvelom lišću prisjećamo se istoimene Preverove pjesme koju je Žozef Kozma notama pretočio u jednu od najljepših evergrin melodija minulog vijeka. Pule, zatim recituje ''Kare Šabanove'', prolazimo pored muzejskih vratiju bivšeg dvora, dotičemo vrata Dadovog ateljea i eto nas kod portika ''Belvedera''. A prekoputa, o užasa, sablasno pusti zidovi kuće čuvenog vojvode Maša Vrbice. Rezignirano zaključujemo da je, recimo, ta kuća nekog ravnogorskog a ne crnogorskog vojvode, možda bi ta četiri trošna zida bila prekrivena makar običnom ćepenastom tiglom. Zbog toga uzdisaja, a i još nekih utisaka, ovaj zapis naslovih na Pulov prijedlog onako kako je naslovljen! U Cetinju se s nostalgijom prisjećaju jedne serije zanimljivih priredbi koje su organizovali ovdašnji entuzijasti s bravuroznim klaviristom, direktorom i dirigentom Kraljevskog hora u Geteborgu Mirkom Bratičevićem. Svakog ljeta sa svojim drugarima i vršnjacima, čim stignu iz Švedske, na brzinu, ali znalački, sjajno su priređivali koktel program nazvan ''Cetinjani svome gradu''. Svake prve subote u avgustu gledalište podno Orlova krša bilo je prepuno. Jednom prilikom, s prostrane ljetnje pozornice autor ove reportaže poziva gospodina Vujovića: ''Dobar dan, druže ambasadore! Pozdravlja te barem hiljadu i po Cetinjana''. Istog trena neko od prisutnih, onako po cetinjski, doviknu ''A, đe, mrčo dobar dan kad je mrklo ima dvije ure!'' Mnogi se nasmijaše, ali najmanje oni koji su shvatili da je u tom trenutku u Panami bilo rano popodne. Svetislav Vujović potiče iz jedne od bogatijih (a partizanskih) porodica crnogorske prijestonice, sada ima (pre)skromnu ambasadorsku penziju, iako je vlasnik - nasljednik bez umnje najveće privatne kuće, bivšeg hotela ''Belveder'' u glavnoj cetinjskoj ulici. ''Znam, ovaj grad nije u stanju da plati ni djelić restitucije, valjda će, bar polovinu nekad moći da učini, želio bih da s mojom divnom životnom saputnicom Mirom, posjetim neke znamenitosti i države gdje ja želim, a ne kuda su me četiri decenije ''silom službe'' drugi upućivali. Čime se sada bavi ovaj uvaženi cetinjski penzioner? Pa, evo: predsjednik je Savjeta kraljevskog pozorišta na Cetinju, u čelnoj je grupi agilnih sugrađana u Društvu za zaštitu Cetinja i Nacionalnog parka Lovćen, predsjednik je Memorijalno-sportskog društva ''Cetinje 1893'' (godine kada su ''stigle'' prve prave skije, prve ''sličuge'' s vezovima, izgrađeno prvo tenisko igralište i sve to prije više od 11 decenija. Uzgred, bolje reći nerijetko, Pule uspješno zaigra tenis i s gotovo dvostruko mlađim partnerima. U minulih petnaestak godina pamte se nekolike izuzetno značajne Vujovićeve inicijative i respektabilni poduhvati; posebno organizacija petstote godišnjice od postanka Cetinja, ko i proslava pola milenijuma obodske štamparije. Bio je ''spiritus movens'' ideje i, realaizacije nezaboravnog prenosa posmrtnih ostataka kralja Nikole, kaljice Milene i njihovih kćeri - princeza Ksenije i Darinke iz San Rema u grad ''đe su njihove sve svetinje''. Ogoljelo granje opjevanih cetinjskih lipa i stoljetnih kestenova na Ćipuru, bijahu onomad melanholičan dekor našem dijalogu, hodajući po uvelom lišću prisjećamo se istoimene Preverove pjesme koju je Žozef Kozma notama pretočio u jednu od najljepših evergrin melodija minulog vijeka. Pule, zatim recituje ''Kare Šabanove'', prolazimo pored muzejskih vratiju bivšeg dvora, dotičemo vrata Dadovog ateljea i eto nas kod portika ''Belvedera''. A prekoputa, o užasa, sablasno pusti zidovi kuće čuvenog vojvode Maša Vrbice. Rezignirano zaključujemo da je, recimo, ta kuća nekog ravnogorskog a ne crnogorskog vojvode, možda bi ta četiri trošna zida bila prekrivena makar običnom ćepenastom tiglom. Zbog toga uzdisaja, a i još nekih utisaka, ovaj zapis naslovih na Pulov prijedlog onako kako je naslovljen!

[apsolutno_nemoguca]

Posted by GRAD

21. 11. 2004. Društvo

Istraživanja: KAKO SE RAZVIJALA STAMBENA ARHITEKTURA CETINjA
Crnojevići donijeli prefinjenost

Pretpostavlja se da je dvorac Crnojevića bio priljubljen uz obronke Orlovog krša. To je bila tipična feudalna građevina visokih kula i zidova. Kasnije su majstori s primorja uveli urbani način gradnje i ulični niz kuća

Državni i ekonomski status države i stanovništva od 15. vijeka do 70-ih godina 19. vijeka u Crnoj Gori uticali su na primitivan način gradnje i tip stambene kuće na kojima nema one suptilnosti i bogatstva u kompoziciji i razigranosti prostora kao na području primorskog okruženja, kaže dr Goran Radović, arhitekta koji je dugi niz godina istraživao razvoj stambene i javne arhitekture u crnogorskoj prijestonici, od njenog postanka do današnjeg dana. Radović kaže da u načinu gradnje nam ni majstorske prefinjenosti i bogatstva u obradi kamenih fasada i arhitektonske plastike, koju sretamo na primorju.
Na osnovu dosadašnjeg istraživanja može se konstatovati da su stambene kuće u pomenutom razdoblju, na Cetinju i Cetinjskom polju, bile identične sa kućama ruralnog karaktera koje su građene u selima neposrednog okruženja i na teritoriji stare Crne Gore. To su kuće od kamena, često na samom kamenjaru, koje su polovinom 19. vijeka prevazišle pojam "krova nad glavom", čiji je graditelj postepeno tražio i težio ka većem smislu i okviru življenja. One predstavljaju ne samo rezultat životne nužde već i čovjekovog htjenja, na osnovu čega imaju svoje karakteristične vrijednosti. Kuće pozemljuše, zidane u suvomeđi i pokrivene slamom, pravio je skoro svaki čovjek za sebe, gdje veća majstorska umijeća nijesu bila potrebna. Međutim, ističe Radović, za gradnju kuća na sprat, a naročito kod kuća sa svodom u prizemlju, morali su se angažovati majstori većeg zidarskog umijeća, a najčešće su bili sa primorja. U cijelom ovom periodu gradnje i razvoja stambene arhitekture Cetinja, Crna Gora nije imala svojih majstora većeg zanatskog umijeća, kao i u periodu 50-ih godina 19. vijeka, već su se angažovali tzv. maranguni majstori s primorja, najčešće iz Boke. Dolazeći na Cetinje, majstori s primorja su donijeli način gradnje iz njihovih krajeva, što se može primijetiti po urbanoj gradnji kuća u uličnom nizu. To je karakteristika i starih primorskih gradova. Ulaz u kuću promijenjen je sa ulice, otvaraju se veći prozori i kuće se pokrivaju crijepom (ćeramidom). Ulični niz kuća poštovao je susjedstvo, gdje su se kuće naslanjale jedna na drugu vodeći računa o njihovim vizurama, o sunčanju i o padu atmosferske vode, što je naslijeđeni princip običajnog pravila građenja u starim primorskim gradovima. Takođe, primorski majstori su donijeli gradnju svodova i voltova na prizemlju kuće, koja je bila prisutna po obodu Cetinjskog polja, ali i u selima Crmnice, Ceklina, Ljubotinja, Dobrskog sela i Njeguša. Gradnja kuća krajem 60-ih godina 19. vijeka na Cetinju biva već pod uticajem razvijenog okruženja, težnje ka većem komforu stanovništva, ističe Radović.
Na osnovu dokumenata i raznog drugog materijala može se reći da je Ivan Crnojević dolaskom na Cetinje 1482. zatekao kuće i manja ruralna naselja izgrađena po obodu Cetinjskog polja koja su naseljavali stočari zvani vlasi. U odnosu na primitivan način života kuće su građene kao pozemljuše. To su bile jednospratne tvorevine izdijeljene pregradom od pruća na dva dijela i to: prostor sa ognjištem oko koga se spava na zemljanom podu i drugi dio kuće je bio namijenjen za stoku. Prozora na kući nije bilo, dok je svjetlost ulazila samo kroz niska vrata. Detaljnih podataka o postojanju kuća vlastele i državnih činovnika, koji su se preselili na Cetinje zajedno sa Ivanom Crnojevićem nemamo, ali možemo pretpostaviti da su bile bogatije i kvalitetnije građene, s obzirom na njihov imućni status, kaže Radović. Dakle, može se pretpostaviti da su te stambene kuće bile građene od klesanog ili poluklesanog kamena u kojima je pod bio popločan i sobe izdijeljene zidovima u kojima stoka nije bila pod istim krovom sa ukućanima. Možemo pretpostaviti da je njihov enterijer bio obogaćen najnužnijim namještajem.
Najznačajniji objekat stambenog karaktera u 15. vijeku je dvorac Crnojevića, izgrađen 1482. godine, od kada se računa začetak stvaranja Cetinja. "Dosadašnja naučna istraživanja nijesu uspjela da utvrde njegovu lokaciju. Pretpostavlja se da je bio negdje oko današnjeg manastira". Na toj lokaciji dvorac je bio priljubljen uz obronke Orlovog krša, što mu je obezbjeđivalo povoljnu strategijsku tačku, sa koje se moglo lako i pregledno pratiti svako kretanje po Cetinjskom polju. "O izgledu Crnojevića Dvorca, kao jedini dokument govori nam sačuvana gravura u cetinjskom Oktoihu petoglasniku iz 1494. godine". Na osnovu te gravure može se zaključiti da je dvorac tipična feudalna građevina tog vremena, sa visokim odbrambenim ulaznim kulama i visokim zidovima, što u prvi plan ističe njegov fortifikacijski karakter i ulogu. Takođe se može zaključiti da je građen od velikih kamenih blokova sa debelim i visokim zidovima na kojima je po vrhu šetnica za stražu.
Česti napadi, ratovanja sa Turskom, moćnom imperijom toga vremena, uticali su da se na Cetinju u dužem vremenskom periodu značajnije ne gradi. "Vrijeme iza Ivan-bega nije ostavilo ovdje gotovo nikakvih spomenika i spomena, bez onoga što kažu da su bili muhamedanci na Medovini, na Jabuci i na Duboviku". Međutim, neki podaci iz tog vremena govore nam da je "jedini kaluđer cetinjskog manastira 1592. godine zabilježio da na Cetinju ima navodno 44 kuće", dok je "Marijan Bolica Kotoranin 1614. godine zabilježio da na Cetinju ima 70 kuća". Vjerovatno su ovi podaci obuhvatili naselja u Cetinjskom polju.
Sve do prve polovine 19. vijeka na Cetinju se nije mnogo gradilo niti se naselje razvijalo. Po obodu Cetinjskog polja gradile su se i dalje kamene kuće ruralnog karaktera, gdje sretamo dva tipa kuća: najjednostavniju kuću sazidanom direktno na zemljanoj podlozi koja se i zato naziva "pozemljuša", pa kuća "nad pod", odnosno na sprat.
Period mira 60-ih godina 19. vijeka uticao je da se na Cetinju više ulaže u stambenu izgradnju, čime se grad razvijao i širio na formiranom uličnom nizu kuća. Tako je arhimandrit Nićifor Dučić zapisao da je 1865. godine na Cetinju bilo šezdeset kuća. To su bile gradske kuće većeg životnog standarda.
Uporedo sa razvojem stanovanja i stambene arhitektura, od samog početka formiranja naselja, za javne potrebe tadašnjeg života razvija se i javna arhitektura. U neposrednom okruženju, ističe Radović, kod starih viševjekovnih gradova primorja, javna arhitektura je mnogo izraženija i razvijenija sa svojim reprezentativnim objektima. Prvi javni objekat na Cetinju izgrađen je 1484. godine. To je bio Manastir Crnojevića. Zbog teških ekonomskih i političkih prilika, odnosno neprestanog ratovanja sa Turcima i borbe naroda za slobodu, javni život na Cetinju bio je u periodu od 15. vijeka sveden na minimum najnužnijih potreba tadašnjeg naselja i država, zaključuje Radović.

--------------------------------------------------------------------------

Očima posjetilaca
Iz zapisa saksonskog kralja Fridriha Avgusta Drugog, koji je posjetio Njegoša i Crnu Goru 1838. godine, može se vidjeti da "...osim Manastira postoji na Cetinju samo još nekoliko neuglednih kuća sagrađenih od lomljenog kamena i pokrivenih slamom". Lejard A, koji je 1839. boravio na Cetinju, zapisao je: "Prijestonica Crne Gore bila je tada samo jedno raštrkano selo sa bijednim kolibama koje su se jedva razlikovale od stijena što su ih okruživale". Jedan viši austrijski oficir koji je boravio u Crnoj Gori 1843. godine zapisao je da Cetinje ima "...devet kuća, četiri jednospratne, a ostale prizemljice". Tek od 1850. godine primjetno je malo veća tendencija izgradnje i razvoja Cetinja, što se vidi iz opisa Ksavije Marijea, koji je te godine posjetio Cetinje i kaže da je ono moglo imati do dvadeset kuća.

O. Ugrin

[apsolutno_nemoguca]

Posted by GRAD

05. 12. 2004. Društvo
Podsjećanja
KAKO JE LUKA MARKOVIĆ, AUSTRALIJSKI DOBROVOLjAC SPRIJEČIO JAPANSKOG GENERALA DA IZVRŠI HARAKIRI

Boa nije dala mira snu

Umjesto u gudurama Jugoslavije, kao što je želio, borio se protiv Japanaca na Novoj Gvineji, gdje su ga dočekali: prašuma, ogromne zmije duge i do šest metara, uporne kiše, komarci i strašni ratnici Japanci

Na krevetu u maloj sobi u vili Vulićevića, u blizini Dvorskog parka na Cetinju, opružio se crnomanjast muškarac iskričavih očiju, sa čijeg se lica, dok govori, ne skida blagi osmijeh. Ruke je podmetnuo pod glavu, umjesto jastuka. Tako mu je, kaže, lakše kičmi, a i nogama kroz čije kosti prolazi oštar bol. Tu boljku zaradio je u dalekoj Novoj Gvineji. Tek što smo se upoznali, a Luka Marković mi opisuje svoj burni životni put!
U svijet je otišao veoma mlad - zarad hljeba. Nakon Prvog svjetskog rata. Kao mnogi naši momci, čije su porodice bile na ivici gladi. Bio je ubijeđen da u tuđem svijetu kolači samo što ne vise na granama. Prevario se. Nije jedini. Tamo ga je dočekao težak, surov život. Rad do posljednje kapi znoja. Bilo ga je sramota da se vrati u svoju siromašnu Crmnicu, kao uostalom mnoge. Ostao je s nadom da će ga sunce jednoga dana ipak ogrijati. Uključio se u sindikalni pokret. Borio se na uličnim barikadama. U tim okršajima stekao je uvjerenje da među na hrabrije narode spadaju Italijani.
- Kad sam se ovdje vratio, čujem drugačiju priču. U ratu su, kazali su mi ovdje, bili slabi borci. Ko bi rekao?
Kad je izbio Drugi svjetski rat i u daleku Australiju stigle vijesti da su Musolini i Hitler napali Grčku, i da Jugoslaviji prijete napadom, srce mu se steglo. Sjetio se Crnogoraca koji su u Prvom svjetskom ratu pohitali u Crnu Goru da joj pomognu da odbrani svoju slobodu. Na stotine ih je tada poginulo. Ubrzo se saznalo da u Evropi, radi pomoći Grcima, treba da ide jedan korpus australijske vojske. Prijavio se kao dobrovoljac. Mislio je, prije svega, da pomogne svojoj zemlji kad bude napadnuta. Obukao je uniformu, dobio oružje. Gorio je od želje da što prije krenu. Onda su korpus podijelili na dva dijela. Jedan je otišao u Grčku, a drugi na Novu Gvineju, da se bori protiv Japanaca. Njemu je pripalo ovo drugo. Bio je očajan.
- Imao sam osjećaj da sam izdao svoj narod - rekao mi je.
Na Novoj Gvineji dočekali su ga: prašuma, ogromne zmije, boe, duge i do šest metara, uporne kiše, komarci i strašni ratnici Japanci. Sve gore od gorega.
- Vodili smo pravi partizanski rat. Ipak, brijali smo se svakog dana, jer je za australijsku vojsku najveća sramota ako joj neprijatelj zarobi ili mrtvog nađe neobrijanog vojnika, pa i to spada u nevolje koje su nas snašle na Novoj Gvineji.
- Sve se nekako moglo podnijeti osim boa. Bile su najveća napast za obje zaraćene strane. I sada se naježim kada se sjetim prvog susreta sa boom.
S mukom smo se probijali kroz džunglu. Mačetama smo krčili prolaz kroz gusto isprepletano rastinje. U jednom trenutku izbismo na malu čistinu. Ispred nas velika stijena. Ispod nje japanski vojnik mirno jede sadržaj konzerve.
Išli smo u koloni po jedan. Ispred mene je bio naš poručnik. Ugledavši Japanca uperih šmajser u njega. Poručnik me zaustavi rukom i pažnju mi skrenu na neobičan prizor. Sa vrha stijene, nečujno klizeći,spuštala se ogromna boa, zvana zmijski car, pravo na Japanca.
Zmija se, na metar-dva iznad glave kosookog vojnika, otkači sa stijene i svom dužinom omota oko Japanca. Mišići ogromne nemani zategoše se poput lasa oko glave Japanca.
- Bio je to prizor koji ću pamtiti do kraja života. Takvu smrt, ma koliko da je trenutna, nikome ne bih poželio, ali džungla je takva, puna opasnosti. I ja sam imao susret sa boom.
Jednog dana, pred sumrak, moj sagovornik je, pričao mi je, otišao na mrtvu stražu. Sa sobom je ponio nekoliko ručnih bombi, jer se noću u džungli ne puca iz vatrenog oružja.
- Legao sam na zemlju i ispod sebe poređao bombe. Pretvorio sam se u uho. Svaki moj nerv bio je zategnut kao struna. Vodio sam računa da se slučajno ne pomjerim sa mjesta da ne bih otkrio svoje prisustvo. Ali, avaj! Metar-dva desno od mene nešto se pokrenu i rastinje zašušta. Pomislih da se radi o dobro prikrivenom japanskom vojniku. Čak mi se pričinjavalo da osjećam njegov dah. Rukom sam posegao prema bombama. I skočio kao oparen. Umjesto bombe u mojoj šaci osjetih ledeno hladno, glatko tijelo... Ujutru sam se vratio na isto mjesto i dugo posmatrao poleglo rastinje kuda je, vijugajući, boa prošla...
I japanski vojnici su u ogromnim boama imali protivnika koji im je utjerivao strah u kosti, mnogo veći nego od neprijatelja.
- Jednog dana, na naš zahtjev, pojavio se transportni avion sa australijskim oznakama. Znali smo što nam donosi. Prije toga smo mačetama napravili koridor u tom dijelu džungle, širok pet-šest metara, nalik na trasu puta. Japanci su se bili primirili. Naslućivali su da to što radimo može biti i njima od nekakve koristi, pa nas nijesu ometali.
Iz aviona je padobranom iskočio australijski vojnik, a odmah za njim konj. Radovali smo se njihovom dolasku, jer je trebalo da nam smanji muke od ogromnih zmija.
Sjutradan je počelo tamanjenje boa.
Novopridošli stručnjak za ubijanje zmija pojahao je konja, a u ruci je držao tanki čelični laso. Pojurio je konja i počeo zviždati. Stojali smo na „našoj” strani staze, a japanski vojnici na „njihovoj”. Ponašali smo se kao u pozorištu!
- Vjerujem da sličan prizor nije zabilježen u Drugom svjetskom ratu, a možda ni u onom prije njega. Namamljene neobičnim zviždukom, boe su se, jedna za drugom, visoko podizale u vis, a on bi im, vještim pokretom lasa, kao nekim oštrim sječivom, otkidao glave što smo mi i japanski vojnici propratili aplauzom!
Ovaj spektakl trajao je nekoliko dana. Nikad nije bilo utvrđeno koliko je boa na ovaj način ostalo bez glave. U svakom slučaju, bilo ih je mnogo manje. Rat između Australijanaca i Japanaca nastavljen je svom žestinom.
- Japanci su se fanatički borili. Sačekivali su nas sakriveni u krošnjama drveća. Odozdo ih je bilo veoma teško otkriti. Mi smo se kretali u koloni.
Jednoga dana snajperista je smrtno pogodio našeg poručnika iza koga sam se toga dana kretao. Osvetio sam ga i preuzeo komandu nad vojnicima koji su učestvovali u tom pohodu. Strašno me je zaboljela smrt našeg poručnika.
U međuvremenu smo se, kao i Japanci, hranili onim što bismo sami posadili. Komande nam zbog udaljenosti nijesu slale hranu, a i municije smo imali sve manje. Zbog iscrpljenosti i slabe ishrane,kretali smo se kao sjenke. Onda je do nas doprla vijest da je Japan kapitulirao. Radosna vijest za sve nas. Od nje se zaboravljaju sve prethodne muke i patnje. Pokazalo se da smo se prerano obradovali. Japanci su nastavili da ratuju. Vjerovali su da Japan nikad ne može kapitulirati dok je car Hirohito na čelu. I dok u njima živi duh Samuraja.
Kada se ipak jednoga dana pojavio japanski avion, bacajući letke, u kojima je pisalo da je Japan potpisao bezuslovnu kapitulaciju i da vojnici moraju položiti oružje i predati se dojučerašnjem protivniku, koridor u centru prašume postao je poprište još jedne neobične scene.
Na čistinu su počeli da izlaze japanski vojnici noseći na nosiljci svog komandanta - generala. Bilo je to ogromno iznenađenje za Luku i njegove drugove. Na zemlju su polagali samurajske mačeve i vatreno oružje, a zatim, jedan za drugim, bez i jedne riječi, iza pojasa vadili noževe i vršili harakiri. Pokušao je i general ali ga je Luka omeo, oduzevši mu sječivo.
- Nikad vam neću oprostiti što mi nijeste dozvolili da sebi obezbijedim časnu vojničku smrt, u skladu sa viševjekovnom tradicijom slavnih Samuraja - prekorio je Luku japanski general.
Sat na Vladinom domu otkucava ponoć. I dalje sjedim na maloj stolici pored kreveta na kome Luka već nekoliko sati pripovijeda svoju uzbudljivu priču. Više ga ništa ne pitam. Ostavljam mu da sam odredi kakav će biti završetak njegove ispovijesti.
- Večeras ću ih, ako uopšte uspijem da zaspim, posigurno sanjati. Biće to još jedan mučan san! - trljajući dlanovima oči reče Luka.
- Koga ćete to sanjati? - upitah ga.
- Boe! Njih sam se u ratu jedino bojao. I danas žalim onog Japanca kojeg je na moje oči udavila...
Izašao sam na ulicu.Od Lukine priče vrtjelo mi se u glavi... I u mene se bio uvukao strah od boa...

Kosta Čakić

[apsolutno_nemoguca]

Posted by GRAD

01.08.2004. Društvo


Sjećanja:
KAKO JE NIKOLA RAJKOVIĆ POBJEGAO IZ CETINjSKOG ZATVORA


Zakači se kapot za bodljikavu žicu



Italijani nam nijesu bili veliki problem, ali su naši seljaci bili naoružani, kao vlast po selima. Meni Gardašević kaže - ja ću krenuti prvi, a ti idi za mnom. Ako Talijani što osjete, ja ću se nakašljati, priča nam nekadašnji zatvorenik Bogdanovog kraja

Gotovo zaboravljeni zatvor Bogdanov kraj na Cetinju, prošle nedjelje je bio stjecište crnogorskih umjetnika. Ovdje, na ruševinama jednog vremena, započeto je ovogodišnje Cetinjsko bijenale. Svaki umjetnik je imao svoju ćeliju, u koju je pretakao impresije, najčešće bola, straha i neizvjesnosti. Vazduh je na ovom mjestu težak, opterećen prošlošću i crnim tajnama koje se nikada otkriti neće.
Ova tamnica je prvi državni zatvor izgrađen u vrijeme kralja Nikole. Bio je korišćen sve do, i ne tako davne 1966. godine. Pretpostavlja se da je prvi zatvorenik bio čuveni Hercegovac Lazar Sočica, kum Marka Miljanova. Na zidovima mnogih ćelija ostali su zapisi poznatih ličnosti koji se i danas mogu pročitati. Na zidu ćelije u kojoj je robovao narodni heroj Gojko Kruška, ostalo je upisano: „Osuđen sam na smrt vješanjem. Presuda će se izvršiti 13. januara na Balšića pazaru”. Ista sudbina bi čekala i Nikolu Rajkovića da nije sa svojim drugom Mirkom Gardaševićem, te hladne novembarske noći pobjegao iz ove tamnice. Ove ljetnje noći, šezdeset godina kasnije, Nikola je ponovo u zatvoru, ali sada kao dio performansa albanske umjetnice Brunilde Lakonde.
- Pa, šta ćete, život je takav, nepredvidiv, objašnjava vitalni starac od 93 godine, koji pamti mnoge crnogorske bitke, ratove, stradanja. Otvorio nam je vrata crnogorske istorije, svojim pričama, sjećanjima, zagonetkama. Vratilo se vrijeme kralja Nikole, federalista, rata, partizana. I danas pamti sve datume, sva imena i sva lica. Ali, svoje ćelije se ne može sjetiti, sjeća se samo crnog podruma koji nije imao ni oblik, ni prostor. U sjećanju je ostalo crnilo.
Te ratne 42. Nikola je bio u redovima partizana, protiv okupatora. A iste te godine je počeo pokret nacionalista, federalista Krsta Popovića.
- Tada sam bio komandir partizanske čete i tog 12. aprila pošao sam na položaj nacionalista, koji su me prevarili pričom da žele da pregovaraju. Nas sedam, osam je došlo kod federalista i oni su nam rekli da moramo poći do Cetinja, da se upišemo u njihove knjige. Došli smo do Cetinja i tada su nas, onako iznenađene, uhapsili Talijani i bacili u zatvor. Prvo smo bili u podrumu, pa su nas kasnije prebacili u šatore koji su bili smješteni iza zatvora, a u koje je moglo stati pedeset ljudi. U dva šatora su bili muškarci, a u tri žene. Tog ljeta mi je jako teško palo ovo robovanje, ne zbog zatvora, već zbog saznanja da su naše jedinice pošle za Bosnu. I ja sam se sa Mirkom Gardaševićem Čevljaninom dogovorio da pobjegnem. Oko zatvora je bila bodljikava žica sa nekoliko strukova. Pored kuće Martinovića ispred zatvora bio je i italijanski stražar.
Trebalo je preći žicu i prevariti stražare.
- Trebalo je sve to isplanirati. Kako su nas Talijani ćerali da čistimo dvorište, mi smo onu žicu povadili na jedno mjesto, da se može tuda proći. Preko dana smo bacali ćebe da Talijani to ne bi primijetili. Ja sam, čak, pokušavao da ubijedim ostale zatvorenike da krenemo, ali nisu se mnogo junačili. Italijani nam nisu bili veliki problem, ali su naši seljaci bili naoružani i oni su vršili vlast po selima. Meni Gardašević kaže - ja ću krenuti prvi, a ti idi za mnom. Ako Talijani što osjete, ja ću se nakašljati.
- Te noći stražar nas je ranije tjerao na spavanje, ali Mirko je krenuo prvi i prošao ispod žice. Ja sam se primirio i pokrio ćebetom, čekajući svoju šansu. Kada se stražar udaljio, iskoristih priliku i prođoh onim istim prolazom. Zakači mi se kapot za onu žicu, ali uspjedoh da se iskobeljam.
Ukoliko pobjegnu, Mirko i Nikola će se čekati na četvrtoj okuci kod Bjeloša, takav je bio dogovor.
- Jest, bogami. Ja krenuh prema mjestu sastanka i čuh nešto iza mene. Kad, na jednom brijegu vidjeh stražara kako puni pušku, ja nekako promiljeh i prođoh. On je valjda pomislio da je divlja zvijer.
- Kod Bjeloša me je čekala noć, od Mirka ni traga ni glasa, iako smo se dogovorili da idemo na Uble čevske da tamo konačimo. Uputih se prema Bajicama, preko yade i našim brdima krenuh kući. Na Jabučke vrhove sam predanio, sljedeće noći sam proša iznad Kosijera. Prođoh pored jedne kolibe, izađe žena i ja upitah da mi da nešto da pojedem. Ona reče da je Đuro Komanin otišao i da će noćas donijet jedan bogaž raži. Nastavih prema Mikulićima, gdje mi je tazbina. Tašta me je ugostila, plašeći se za kćerku i unučiće. Tamo sam jeo i čuo da je potraga za nama već počela.
Tašta mi najednom reče - „Ja moram da idem kod Stevana na Čevo, pa ću se raspitati za tebe.” Moj tast je radio u federalističkoj miliciji.
Tašta mi donese glas da svi već znaju da smo pobjegli, ali su sigurni da smo upali u jamu na Bjeloše i poginuli. Kasnije sam se povezao sa ilegalcima i pridružio se partizanima. Tu sam ostao do ’44. godine, a poslije sam završio u Kolašinu, u Četvrtoj crnogorskoj brigadi.
Pričao bi nam i dalje, jer je njegov život bio prava avantura, ali se ipak odlučio da nas zabavlja zagonetkama. Godinama sakuplja pitalice i danas ih ima preko sedamsto. I pored razmišljanja, nijednu nijesmo riješili.

Marija Jovićević

[apsolutno_nemoguca]

12.12.2004. Društvo
Inicijative
ZLOGLASNI ZATVOR U BOGDANOVOM KRAJU SAČUVALI OD PROPADANjA

Zatvori su dio istorije

Prvi zatvor u doba vladike Rada, a prvi robijaš guvernadur Vuko Radonjić. Zatvor u Bogdanovom kraju na Cetinju sagrađen 1909. godine, radio do 1966. Profesor dr Dušan Maritnović predlaže da se renovira i pretvori u muzej

U ćelijama ozloglašenog zatvora u Bogdanovom kraju na Cetinju nijesu tamnovali samo ubice i lopovi, već i protivnici onovremenog režima. Mnogi su u njemu umirali prije izdržane kazne, ispisivali krvlju poruke na zidovima tamnica, a on sam postao dio istorije. Zatvor u Bogdanovom kraju izgrađen je 1909. godine i radio je sve do 1966. Kasnije su u njemu krov nad glavom nalazili nevoljnici, koji se nijesu imali gdje drugo skrasiti. Pojedine prostorije su dodjeljivane i kao nužni smještaj siromašnim mještanima Cetinja. Danas je to ruina, porušenog krova, polomljenih prozora, katanac je na glavnim vratima...
Vrsni poznavalac crnogorske istorije, profesor dr Dušan Martinović pričao nam je o ovom zatvoru, njegovim robijašima, o prvoj crnogorskoj kaznioni.
- Prvi zatvor je izgrađen u doba vladike Rada - kazuje dr Dušan Martinović. Bio je protjerao guvernadura Vuka (Vukolaja) Radonjića, jer je smatrao da on i još neki guvernaduri rade protiv Rusije kako bi se Austrija nametnula kao protekt. Njegoš je energično izlazio na kraj sa protivnicima i uhapsio je Vuka koji se skrivao u jednoj pećini, koja se i danas zove Guvernadurovića pećina.
Englez Gardner Vilkinson je posjetio Crnu Goru 1844. godine i u svom dnevniku zapisao „... Vladika Rade je podigao zatvor na Cetinju, gdje su krivci hapšeni bez prava da budu hranjeni na račun vlasti, hljeb i vodu dobijali su od porodice”.
Na Medovini je 1869. godine podignuta nova tamnica, a 1909. veliki zatvor u Bogdanovom kraju.
- Uoči proglašenja knjaza Nikole za kralja, na Cetinju se gradi Vladin dom, pa je stara tamnica uklonjena, a druga napravljena u Bogdanovom kraju. Bila je to jedina kazniona u staroj Crnoj Gori. Tu su zatvarani, pored kriminalaca i opozicionari kralja Nikole, kasnije komunisti, za vrijeme okupacije rodoljubi, potom informbirovci.. Tamnovali su u ovom zatvoru dr Vukašin Marković, sestra mu Stoja, bio je u njemu i narodni heroj Kosta Nađ. On je kasnije, prilikom jedne posjete Cetinju, pričao o torturama koje su preživljavali zatvorenici u kazamatu u Bogdanovom kraju. Priča nam dalje dr Martinović kako je Gojko Kruška, koji je strijeljan na Balšića pazaru 1944. godine, na zidu između ostalog zpisao: „Na bijelom hljebu”. I, evo, jedan takav objekat, koji je dio istorije, doživio je zlo vrijeme - da postane građevinsko ruglo.
Dr Dušan Marković se kao istoričar više puta zalagao da se tamnica sačuva i pertvori u muzej, kao što je recimo Petropavlovska tvrđava, ili kao što su sačuvane kaznione u Londonu, u kojima posjetioci danas mogu vidjeti sprave za mučenje, od okova do giljotine, u kojima se nalaze i dnevnici nekadašnjih robijaša i mnogi drugi, istorijsko vrijedni eksponati.
Zašto i kazamat u kojem su robijali naši revolucionari ne sačuvati kao monumentalni spomenik, kao muzej u koji bi se nalazili eksponati i rukopisi golootočkih mučenika koji su ovdje zlostavljani. Njima su građani donosili hranu, mnogi su pokušali da bježe (neki i uspjeli), neki u zatvoru umirali...
Za vrijeme ovoljetošnjeg Bijenala na Cetinju, jedan dio zatvorskih ćelija je iskorišćen za izožbeni prostor. Na trenutak je bar orhideja „procvjetala” u ćeliji. To je bio razlog za još jedno razmišljanje: - da li bi se kazamat mogao primaći umjetnicima, a na Cetinju ih ima dosta, od studenata do već proslavljenih.
Već skoro četrdeset godina zatvorske zidine ćute, vrijeme ih nagriza, a imale bi što ispričati. Zato je krajnje vrijeme da se zatvor u Bogdanovom kraju sačuva od potpunog propadanja, jer iako građevinski mala, po funkciji je bogata, muzejskog karaktera.

Milutin Labović

[-GRAD]

04.09.2005. Društvo


"POBJEDA NEDJELjOM" U ČAVORIMA


Od nevolje "graničari"


Svako jutro kada pređu kućni prag, mještani Čavora, Donjih i Gornjih (nažalost sve malobrojniji), oči napune predivnim pogledom na nevjestu Jadrana, ravne Radanoviće, jednom riječju ljepotom koje nadaleko nema. I u njihovim staništima je, svojevremeno, carovala. Čak i plodni vinogradi na zapadnoj strani Lovćena na koju se oko 1820. godine doselilo iz Njeguša, bratstvo Čavora. Prvo daleki predak Vukota, sa četiri sina, a nešto kasnije i brojne porodice, iz rodnih Njeguša. Na zapadnoj strani planine imanje im je poklonio Petar I Petrović, u zamjenu za ono na kojima su živjeli. Naime, kako istorija kaže, Čavori su zbog krvi, poslije izmira, morali na drugo stanište. Možda su se oni htjeli primaći bliže moru. Ali, tu je bila granica, tamo preko bili su Austrougari, Francuzi, oni koji su dugo godina vladali Bokom. Od nevolje su Čavori postali graničari, a Lovćen im je bio i te kako uzdanica i velika mogućnost da se bave stočarstvom i poljoprivredom, a ako zatreba i da sa puškom u ruci uzmu zaklon iza kakvog kamena i stijena, da sačuvaju porodice, kuće i okućnice.
Tako se ovdje živjelo vjekovima. Onda se ukazala prilika da se i bliže moru može "prisustvovati". Kada su tuđini otišli u Boki je počeo drugi život. Bilo je mjesta i mogućnosti i za zapošljavanje. Ko ne bi iskoristio priliku. Krenuli su tamo oni željniji lagodnijeg života. Neki su zaplovili, neki su se zaposlili u kotorskim i tivatskim preduzećima. Malo pomalo i Donji i Gornji Čavori ostajali su bez mještana, stočara, vinogradara. Uvenuli su vinogradi, zatvoreni mnogi domovi. Bilo je sve manje onih koji su se zavičaju vraćali. Zašto bi, kako i kuda, kada u njemu nije bilo ni puta, a sve do prije nekoliko mjeseci ni elektrike. I gle, ironije asfalt koji je nedavno ovuda "prohodao" još nije uspio da pokrije preko dva kilometra puta do Donjih Čavora. Između dva dijela stare naseobine nema puta. Treba ići zaobilazno. Nema skoro ni mještana. Eto, u Donjim Čavorima u besputom dijelu život nanovo pokušavaju da povrate supružnici Ivo i Milica Čavor. Zajedno su u kotorskoj "Rivijeri" proveli 53 godine. Džaba. Preduzeće je "potopljeno", a u starom zavičaju kuća oronula. Ipak, tu je komšijska, a i staro zanimanje "pri ruci". Djeca ostala u Kotoru, roditelji na selu, što se veli postali "farmeri" pod stare dane. Milica vrijedna domaćica, a iz njene "fabrike sira" svakodnevno izlaze kilogrami ovog proizvoda po njeguškom receptu. Da je proizvod dobar svjedoče oni koji dolaze ovdje da ga kupuju. Suprug Ivo, još pun snage, zna da krave i volove napasa na okolnim pašnjacima, ne bojeći se da će poharati nečije vinograde i njive. Još kad bi i asfalt stigao do njihovog staništa, ili kada bi bilo vode iz jednog jedinog izvora kojemu treba kaptaža. Bogami i kada bi oni u kotorskoj opštini zaduženi za poljoprivredu, vrijednim domaćinima dali koju paru, u vidu kredita, da završe započetu kuću i štalu. Obećanja je bilo, kaže Ivo, ali ništa od toga. Sprema se on da napiše koje slovo ministru Simoviću. Iz rodnih Čavora Ivo više nema gdje.
Iz ovog kraja mogli bi, ali neće Vaso i Jela Čavor. Uprkos poodmaklim godinama. Oni su jedini stanovnici gornjeg dijela ovog lovćenskog sela, koje je za njih najljepše na svijetu, bez obzira što su, kako veli Vaso, između tri bana - na tromeđi, na granici između kotorske, cetinjske i budvanske opštine. Administrativno su vezani za kotorsku. Do domova u ovom dijelu Čavora postoji asfalt. Nikle su i nove kuće Iva i Branka Čavora, rođaka im Vasa sa sinovima Vojom, Slavkom i Draganom... U kućama i novi moderni uređaji za život i struja, ali i prvoklasna pijaća voda, a sa izvora koji mještani upravo ovih dana kaptiraju. Uskoro i NVO "Etno evropsko selo Čavori" treba da realizuje neke projekte vezane za turizam. Mnogo toga je nadohvat ruke. Valja iskoristiti ono što je priroda dala, mada je dosta toga ispušteno. Dugo se čekalo. No, čekali nijesu Ljubica i Mitar Peraš. Oni se ovdje bave stočarstvom. Tu je, kako rekoše, njihovo katunište. Na njemu ovce, koze, krave. I, normalno, prvoklasni njeguški sir. Ali i golemi rad. Sve dok počne jesenje i zimsko nevrijeme. A onda ponovo na Vidikovac iznad Kotora. Tamo im je kuća. S proljeća opet u Čavore.
Mrak se već obilato bio spustio niz Lovćen kada sam krenuo natrag. Dolje pri moru odavno su upaljene sijelice. Malobrojni mještani Čavora ostali su sa svojim brigama i snovima o vremenu što je prošlo, ali i onom što će doći.


Vasko Radusinović

-------------------------------------------------------------

[G R A D]

03.09.2006. Društvo


"Pobjeda nedjeljom" u Štitarima


Ovdje više ne stanuje siromaštvo


Tako je valjda moralo biti. Poslije mnogo godina i decenija vraća se život u lješansko selo Štitari, na granici između Cetinja i Podgorice. Dugo su ovi ljudi čekali da se život ovdje vrati. Naime, donedavno ovamo se dolazilo bespućem. Do gradskih vrata, do Cetinja, opštinskog centra. Mještani ovog lješanskog sela mogu samo pješice. Dakle, od Soko grada (ovdje su ostaci jednog od staništa i van bega Crnojevića), do prestonice pod lovćenom nije bilo ni makadama a kamoli asfalta. U okolnim selima, tada titogradske opštine, život se uveliko primicao, po mjeri. Tako se makar, mislilo. U Štitarima, graničnom selu između cetinjske, titogradske odnosno podgoričke opštine, živjelo se što bi narod rekao, između dva bana. A narodna poslovica kazuje sve što to znači. Jeste, u Cetinju je tada cvjetala industrija: Obod, Košuta, Bojana, Tara... Nuđen je bolji život i lakša zarada nego na seoski način. Na žalost, to su prošla vremena poslije kojih je uslijedilo vraćanje onih koji su tražili lagodniji život na gradskom asfaltu. Sreća ili ne, oživjeli su ponovo stari seoski domovi, njive, obnovljeni su vinogradi, pristigla je i elektrika i toliko željeni asfalt. I to, sa tri strane u kraju do koje se dugo godina čak i vjekovima vodile staze i bogaze. Jeste, nekadašnji život, "između dva bana" ostavio je teške tragove. Granica, kao i svaka, učinila je svoje. Na sreću, to je prošlost. Ispod Stavora se uselio novi život, nove priče. Ovdje više ne stanuje siromaštvo, ovo je danas selo koje se zori sa modernim životnim obilježjima. Ovo je selo vinogradara, biznismena, povratnika... Zašto ne pomenuti Đoka Čelebića, Đura Čičarevića, Sloba, Sava, i Petra Čelebića, Sava Vujovića, Baja Čičarevića, Marka Vujovića.... Njihovi novi domovi govore sve. Ovi ljudi, rođaci im i komšije dali su novu snagu selu. Pokretnuli brojne akcije. Naravno, zajedno sa onima koji nijesu napuštali zavičaj. Plod tog rada i samodoprinosa je vidljiv na svakom koraku. Uostalom, mještani Štitara nikada u svojoj dugovječnosti nijesu čekali ispruženih ruku na milostinju. Davali su iz svojih siromašnih buđelara koliko su mogli, čak i više od toga. Ko radi ima pravo da od države zatraži pomoć. Normalno je što im je i pružena- Ministarstvo za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo im je odriješilo kesu. Nikle su nove bistijerne a trebaće još koja ovom bezvodnom kraju gdje ljudi imaju samo riječi hvale na ministra Milutina Simovića i Voja Lješevića (zaduženog za vode).
Nema sumnje, ovdje su nikli i niknut će novi vinogradi, nalik na one koje su svojevremeno njivili Đuro, Milovan, Vlado, i Vanjo Čelebić, Mašan Vujović... Umiju ovi ljudi da se bave vinogradarstvom. Pokazuju to i danas poznati štitarski vinogradari Najo, Marko, Boro, Slavko Čelebić, Đuro Čičarević i još mnogi. Umije i te kako Đoko Čelebić, jedan od biznismena ovoga kraja koji sa svojom suprugom Ankom nikad zavičaju nije rekao zbogom. Imaju oni u njemu i obnovljene stare kuće, i farmu "Šarulja" imaju i novca da selu pomognu. Đoko je sa suprugom svakodnevno u zavičaju. Vratio se da pokaže da u njegovom kraju od poljoprivrede može da se živi. Učinio je to i Marko Vujović iz Podgorice. I on ima privatni biznis u glavnom gradu Crne Gore. I Slobo Čelebić ima kuću u Lješanskim Farmacima ali bez zavičaja ne može. Pokazuje to na djelu.
Juče je na skupu mještana, na Siječištu, bio skup ovih ljudi. I onih sa starevine, ali i onih koji su odavno odavde otišli. Bio je to povod da se prozbori i koja o istoriji ovog istorijskog sela. A knjige ovako kažu. Po predanju bratstvenici sela Štitari potiču od pretka Vuka Trebješanina. On se poslije ubistva jednog Turčina ovamo doselio iz moračko-rovačke vrleti. Bilo je to oko 1620. godine. U to vrijeme Štitari su brojili nekoliko porodica Pavlovića od kojih se i Vuko oženio. Kasnije, zbog nesuglasica dolazi i iseljavanje porodice Pavlovića koja i dan danas u Štitarima nema potomaka. Inače, prvi rodoslov je urađen 1896.godine a sastavio ga je Zek Stevanov Perišić tadašnji sekretar, zamjenik direktora Pošte na Željeznici Crne Gore. Po tim podacima, koji se smatraju tačnim, Vuk Trebješanin imao je četitri sina od kojih su se razvile porodice Čelebić, Čičarević, Perišić, a od popa Nikole nije bilo naslednika. Kasnije se u generacijama razvila i porodica Popović.
Jučerašnji skup je pokazao da se zavičaju vraćaju i oni iz bližeg okruženja ali i oni koji su sudbinom odselili na neka druga staništa. Vraćaju se makar privremeno zavičaju ispod stavora koji je dao nebrojene žrtve za slobodu i bolji život. Konačno, ovaj kraj je dočekao da protjera i neprijatelje a i siromaštvo, kao i mnoga druga sela u njegovom okruženju. Dugo se čekalo na to, a ko čeka, taj dočeka.




Vasko Radusinović