Pobjeda, 01.10.2006. Društvo
ANĐELIJA I RADOMIR PEROVIĆ DOBILI DVANAESTO DIJETE
Svi srećni i zadovoljni
Kao nekada u stara vremena u crnogorskoj prijestonici je sa radošću primljena vijest da se u prošlu nedjelju na ginekološkom odjeljenju Opšte bolnice "Danilo Prvi" na Cetinju porodila Katunjanka Anđelija Perović. Sin Goran dvanaesto je dijete Anđelije i Radovana Perovića. Radost je ozarila srećne roditelje, njihovu djecu i rođake, ali i znatiželjne Cetinjane. Kao da ne vjeruju da se neko našao da u ovoj besparici i teškom životu pozitivno kvari demografske prognoze i ankete.
Anđelija Perović na najbolji način daje primjer mladim Crnogorkama koje radije prate modu "golog pupka" i širokog kaiša na fermericama, nego da rađaju djecu. Naime, u posljednje vrijeme kod nas mladi supružnici obično planiraju porodice sa jednim, dva, rijetko tri ili četiri djeteta. Primjer Perovića mogao bi ohrabriti mnoge da pođu njihovim stopama. Teško je da ne može biti teže u ovim vremenima, ali uz roditeljski trud djeca brzo izađu na svoj put.
Anđelija i Radomir Rako su vršnjaci, imaju po 45 godina. Anđelija je bila radnik Industrije modne obuće "Košuta", a prije 11 godina je prestala da radi. Sada se nalazi na birou rada. Rako je radnik Direkcije šuma, tek je počeo. Nada se stalnom radnom odnosu, kao što je bilo u bivšem cetinjskom Šumskom gazdinstvu, gdje je, takođe radio kao šumar. Anđelija ima puno posla u kući. Radosna je, kako i nebi bila kada su djeca poslušna i mirna.
- Ja ne biram posao, radim na selu, na građevini i bilo šta kad sam slobodan. Petoro su učenici Osnovne škole "Lovćenski partizanski odred", dvoje su srednješkolci. Ostale nijesmo dali u vrtić, Anđelija ih pazi i vaspitava, lakše je tako nego da ih ujutro rano vozakamo do vrtića. A bogme za to im nemamo para. Naši uslovi ishrane i oblačenja zadovoljavaju. Ne dozvoljavam da oskudijevaju ni u čemu, i da se razlikuju od ostale djece, kaže Rako pričajući polako i smireno.
Gorana, Ivana, Iliju, Luku, Slađanu, Valentinu, Mariju, Kristinu, Dejana, Vaska, Dejanu i Draganu majka je rodila bezbolno. Najmlađi Goran je vitalna beba teška tri i po kilograma. Jedanesto dijete sina Ivana, Anđelija je sama rodila u staroj kući u kojoj sa porodicom žive kao podstanari. Adresa im je kuća Ivanovića u naselju Donji kraj. Kuća je stara, kamena, tamo gdje počinje brdo kojim će malo dalje proći započeta "katunska magistrala". I dok Katunjani godinama "oštre poglede", da vide asfalt na obećanom putu dotle se do podstanarskog doma Perovića teško dolazi. Iza pogona "Obod" između izgrađenih kuća krivudavom pješačkom stazom kojom su posuti krši dolazi se do Perovića. Ispred kuće miriše grožđe sa američke loze. Zrelo je za branje. U kući vas dočekuju radosna lica sa ispitivačkim pogledima. Majka Anđelija se smije, kaže nagledali su se proteklih godina novinara i fotoreportera. Banuli smo i mi u predvečerje da ih zateknemo sve na okupu. Trinaestogodišnji Vasko nije bio kući. Fudbaler je, bio je na treningu i jedanaestogodišnji Dejan je fudbaler. Šesnaestogodišnja Dragana je najbolja pomoć majci u kući. Prava ljepotica širokog osmjeha. Školarci su prosječni đaci. Roditelji se ne žale na njih. Za iznajmljenu kućicu od 45 metara kvadratnih plaćaju redovno kiriju. U kući nemaju sanitarija, a vodu dobijaju gumenim crijevom od komšije. Dolazi jesen, pa zima. Valja se pripremiti, griju se na drva. Teško je kamenim putem doći do kuće. Kada snijeg zapadne krče stazu svojom obućom do puta gdje snjegočistač ne svraća. Može se reći bez ustezanja pravi su đaci pješaci. Valja ih opremiti ceradama i čizmama, da ne izostaju sa časova. Ne pitamo ih kako provode noć. Dvije male prostorije bez kupatila im nijesu dovoljne. Kako se mora, a dobro je. Dok smo razgovarali na TV prođe i dnevnik. Valja malog Gorana poviti i nahraniti. Ostali mirno slušaju šta razgovaramo. Mali Ivan je zaspao na trosjedu. Probudismo ga radi zajedničkog snimka. Njegov plač zasmija druge. U ovoj porodici sve odiše slogom i razumijevanjem. Svi su srećni. Djeca su budućnost i porodice i države i društva koje ćemo sa njima izgrađivati. Zato dvanaestoro djece Anđelije i Raka Perovića zaslužuje širu pažnju. I podršku, naravno.
Žele stan
- Zovu nas i pozdravljaju rođenje Gorana. Poneko želi i da pomogne. Sve je to u redu. Nama bi najveća pomoć bila da dobijemo stan. Ne tražimo milostinju. To nam ne treba. Mislim da bi najbolje bilo da nam omoguće da kupimo jedan od stanova solidarnosti. Tek tada bi naša djeca imali uslove za zdravo djetinjstvo i školovanje. Trebam li to više objašnjavati. Nadam se da će gradonačelnik dr Milovan Janković, veliki humanista, imati to na umu kao i odgovorni iz Opštiskog vijeća Sindikata da nam jedan od sto stanova daju na kredit, kojeg ćemo redovno izmirivati. Prošle godine smo dobili novčanu pomoć iz Vlade RCG. Hvala im, ali neka i oni pripomognu da se taj stan dodijeli. Mi ćemo ga plaćati. Ja radim težak posao po brdima oko Cetinja, ali nije bilo lako živjeti i preživjeti u tuđoj hladnoj kući sa ovoliko čeljadi 13 godina, kaže Rako Perović.
Đ. Mirković
Bookmarks