posted by G R A D
„POBJEDA NEDJELjOM” NA ČEVU
Centar na periferiji
U SVOJOJ dugovječnosti Čevo, nekadašnja naseobina stare Crne Gore, zapamtila je mnoge dane herojske i slavne, vremena kada su ljudi družeći se sa njivama, livadama, šumama i gorama istovremeno nosili dvije vrste oružja - „ralo i motiku”, ali za pojasom i dzeferdare. Jer, samo tako se mogla sačuvati sloboda i familija pod ovim dijelom kape nebeske. Jedno je sigurno, život nije mazio ove ljude kojima ni prirodno okruženje nije davalo valjanu šansu za slamanje nemaštine i bespuća. Nije, naravno, borba čovjeka sa ovim nevoljama trajala kratko. Ona se mjeri vjekovima, stotinama poginulih koji su živote dali i podalje od zavičaja, u vremenu kada je Čevo bilo jedan od tri cenra stare Crne Gore (Cetinje, Rijeka Crnojevića i Čevo).
Da je put od centra do periferije života mnogo bez pokazuje trajanje ove nekadašnje opštine, kojoj nikad nijesu falili odlasci i raseljavanja. I u nekim davnim vremenima odavde su u traganju za životnim boljitkom odlazili ne pojedinci nego plemena.
Skoro da danas nema ni jednog područja u Crnoj Gori gdje nema neko od potomaka onih kojima su korijeni sa Čeva. Dosegli su ljudi odavde i do Kninske Krajine, nekih područja Srbije i... I žeđ za selidbama nije, niti prestaje.
Prestaje, prestaje, veli Veljko Vukotić, predsjednik ovdašnje mjesne zajednice, i odmah dodaje da više nema ko seliti. U centru Čeva, koje se nekad zorilo kućama punim čeljadima, stočarima, prodavnicama i brojnim varoškim obilježjima danas ni 20 familija kojima je ovdje stalno mjesto boravka. Uglavnom veli Veljko, ostali su stariji i rijetki su oni poput 27-godišnjeg Milorada Vujovića, koji se zaposlio kao šumar, oženio i porodicu formirao. Bilo je ovdje i poznatih stočara Vulaša, Vukotića, Draškovića, Damjanovića, Đuraškovića... I njihovih brojnih stada i buljuka sa blizu pet hiljada ovaca i koza.
Nestadoše stočari i stada, ali se 80-godišnja Njegosava Vukotić nada da će opet biti kao nekada. Ona uprkos svemu, ili kako reče „u inat” drži još pet-šest povaca i toliko jagnjadi. Jedina je „farmerka” na Čevu. Treba je čuti kako s ljubavlju priča o poslu kojim se, otkad zna za sebe, bavi. Zna u gram koliko je koje jagnje teško, ako kakav trgovac bane, kao ono nekada, kada je meso za svoju kafanu od Njegosave kupovao oznati ugostitelj Pero Milošević sa Bukovice iznad Njeguša, ili cetinjski mesar Branko Ivanović. I danas ova starica ima robu prve klase”, ali veli da joj je žao što stado nije veće pa bi „imale” o čemu novine pisat i televizija slikat”.
Novine i televizija kad „javljaju” o Čevu moraju pomenuti Đoka Vujovića, penzionisanog poštara, koji pamti telefon na „čekrk”, i ovo područje sa brojnim mještanima i stočarima. Pamti Đoko i višegodišnje službovanje u pošti na Bati Cuckoj. Bio je tamo poštar, ali se stopanjicom Vasiljkom i poljoprivrednik. Taj posao nije zaboravio ni pošto se „zaglavario” za upravnika pošte na Čevu, gdje je proveo dobar dio radnog vijeka. Ali, 132 eura penzije za 32 godine rada u čevskoj i cuckoj pošti nijesu dovoljni za lagodniji starački život. Petnaest krava iz njegove štale, odnosno sir koji tako vješto pravi Vasiljka, naravno uz golemi rad, popuni kućni budzet.
Pitam vremešnog „farmera” da li će ubuduće mlijeko, možda, prodavati novopodignutoj „fabrici” za proizvodnju sira u ovom katunskom selu. Za sada o tome ne razmišljam, kaže Đoko, jer s plasmanom ovog iz moje „fabrike” nema problema.
A ima li problema sa obezbjeđenjem mlijeka za čevsku „fabriku bez dimnjaka” koja radi u okviru Zemljoradničke zadruge Čevo. Jedan od osnivača ove sirare je Vlado Vukotić, nekadašnji radnik „Monteksovog” pogona za proizvodnju prirubnica. On je svjestan da u zavičaju mlijeka nema, ali se nada da će ga naći u „komšiluku” koji je, po broju stada i krava, bogatiji.
Predsjednik mjesne zajednice Veljko Vukotić smatra da je cio ovaj kraj imao perspektivu dok je radio „Monteksov” pogon 80-ih godina prošlog vijeka i zapošljavao 25 mladih radnika. Njegovim gašenjem, kao da je dosta toga stalo, konta Veljko, uz napomenu da se u ovom kraju dosta i uradilo na modernizaciji putne mreže ka Nikšiću, Danilovgradu, Cetinju, Trnjinama, renoviranju nekadašnjeg zadružnog doma... Ali zatvaranjem „industrije”, mnogi mladi ljudi, koji su bili naumili da ovdje ostanu i formiraju porodice, otišli su i vraćaju se s vremena na vrijeme, pa i neke novopodignute i renovirane kuće nko ne otvara mjesecima. I seoska škola sa pet đaka je pred zatvaranjem, a bojati se da će prestati da saboraća onaj privatni autobus koji tri puta mjesečno ovuda prolazi od Cetinja ka Nikšiću i obratno.
Prolazi i odlazi život iz mjesta kojemu su proricali drugu sudbinu. Što se tiče one „fabrike” prirubnica, slaba vajda. Ona je danas u vlasništvu Ministarstva za poljoprivredu. Mašine su joj i zarđale i zastarale. Po svemu sudeći otići će u staro gvožđe.
Za kraj ovog, ne baš veselog kazivanja o jednom od nekadašnjih centara stare Crne Gore, priča penzionisanog poštara koju pamte i mnogi Katunjani. Naime, kada su i u Cucima otvarali neki pogon, sličan ovom čevskom, starina Krsto Zvicer je to ovako prokomentarisao: Ove „škrkalice” će brzo zaistitit svijet, pa bi bilo bolje da se proizvodi meso, mlijeko i druga hrana...
Čini se da se starina Krsto nije prevario. Jer i na Čevu, kao i drugdje, malo je „fabrika bez dimnjaka”, a još niko nije izmislio kako da se hrana proizvodi ako se ne zaore duboka brazda.
Vasko Radusinović
--------------------------------------------------------------------------------
Bookmarks